Issuu

Ivan Aralica

RUNOLIST VERBUM

Ivan Aralica RUNOLIST Roman

Biblioteka:

Stilus

20.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Ivan Aralica

RUNOLIST Roman

VERBUM Split, 2008.

© Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2008. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Lektura: Zlatko Crnković Korektura: Anđa Jakovljević, prof. Sva prava pridržana. Nĳedan se dio ove knjige ne smĳe umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Slika na naslovnoj stranici: Albrecht Dürer, Portret Oswolta Krela

CIP - Katalogizacĳa u publikacĳi SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.163.42-31 ARALICA, Ivan Runolist : roman / Ivan Aralica. - Split : Verbum, 2008. - (Biblioteka Stilus ; 20) ISBN 978-953-235-115-6 480123099

Njoj je, radosti svojoj, jednom kad joj je bilo teĹĄko, napisao njen tata!

1. Ne odlazite ni u arhive ni u znanstvene biblioteke da biste tamo, u leksikonima i požutjelim listinama, potražili podatke i doznali tko je bio knez Nenek i što mu se dogodilo da je vrĳedan našeg pamćenja. U starim spisima i leksikonskim priručnicima nećete naći ni njega ni onoga po čemu je zaslužio da se spominje. Ne tražite ni na jednom zemljovidu, povĳesnom ili suvremenom, Korokaim, kneževinu Nenekovu, s glavnim gradom istog imena, jer ni kneževina ni njena središnja utvrda ni na jednom zemljovidu nisu ubilježene. I knez Nenek i njegov Korokaim, kneževina i njen glavni grad, zabilježeni su samo u ovoj priči. Ako samo nju pročitate, znat ćete sve što se ima znati o knezu i njegovoj kneževini. Priručnici i arhivalĳe neće vam trebati, kako je već rečeno, i zato što Neneka i Korokaima u njima nema i zato što ćete pod imenom bilo kojeg kneza i bilo koje kneževine lako moći zamisliti Neneka i njegovu zemlju. I još jednom, okanite se enciklopedĳa i prašnjavih spisa, zadovoljite se ovim što će u ovoj priči biti ispričano. Bit će vam dovoljno, za to je priča jamac! Ako bi netko, iz bogzna kojih pobuda, odlučio ne poslušati ni nagovor da se okani istraživanja ni preporuku da se osloni na ovu priču, radi istine, tog sun7

ca što svĳetli na nebu spoznaje, mora se reći da bi do onoga što se ima znati o Neneku mogao doći i na još jedan način. Morao bi pronaći planinsku stĳenu, okrenutu sunčevoj putanji, koju oblĳeva voda kad se u vrĳeme kišnih dana s visova slĳeva u dolinu. Stĳenu u čĳim pukotinama, natapan tom vodom, raste i cvjeta runolist. Kad je pronađe, trebao bi uz pomoć krampa, čekića i dlĳeta prodrĳeti u unutrašnjost stĳene i otkriti Nenekovu grobnicu. U toj će grobnici, bude li sretne ruke i pronađe je, dlĳetom i batom ovjekovječeno, pronaći veći dio onoga što će moći pročitati i u priči čĳe je pričanje već počelo. Ali, tko se ovim putem zaputi da traži stĳenu u kojoj je grobnica, susrest će se sa dvĳe prepreke. Prva je od njih gotovo nesavladiva, a druga, ako ta nesavladiva ipak bude savladana, donosi zazor i sramotu. Od bezbroja planinskih stĳena koje prelĳeva voda i grĳe sunce da bi na njima cvjetao i rastao runolist, morat će pronaći onu u čĳoj je unutrašnjosti grob i na stĳenkama groba u kamen uklesana priča o knezu Korokaima. S obzirom na brojnost takvih stĳena, kako bi se odlučio na kojoj će kopati, samo da ih obiđe i pogleda, bit će mu potreban čitav život. Ne bude li obilazio sve stĳene, zaustavi li se na njih nekoliko i nasumce počne iskapanje, osramotit će se ne pronađe li grobnicu, a nasumce kopajući nikad je pronaći neće. Osramotit će se što bez veze čupa runolist, biljku iz porodice glavočika koja ima cvĳet bĳelih latica a list pusten, i koja je zakonom zaštićena vrsta. I kad bi samo nabrao kiticu runolista, izložio bi se opasnosti da bude zatečen na djelu, kažnjen i osramoćen! Krene li s pĳukom u ruci prekapati jednu po jednu stĳenu, opa8

snosti da bude ulovljen u prĳestupu ni na kakav način ne može izbjeći. I još jednom savjet onima koji bi zbog nekog razloga, možda i zbog nepovjerenja u pripovjedača, pokušali zaobići ovu priču. Okanite se neizvjesna posla koji će od vas iziskivati golem trud i, najvjerojatnĳe, donĳeti vam samo sramotu! Pročitajte ovo što će biti ispripovĳedano, i tu ćete naći sve ono, i mnogo toga više, što biste našli u šupljini stĳene koju kvasi kišnica da bi u pukotinama njena lica mogao rasti i cvasti runolist! 2. A knez je Nenek napravio iskorak u ovu priču onog predvečerja kad je, praćen petoricom kopača, izišao na gradska vrata Korokaima i spustio se do zaravni iznad utoka manje u veliku rĳeku. Tu manja rijeka, obrušavajući se u veliku, pravi visok slap, čĳa je voda okolinu ispunjavala šumom i rosuljom, dovoljnom da i u najsušnĳim danima navlaži korĳenje biljaka što rastu u pukotinama stĳenja brda koje se uzdiže iznad zaravni i na vrhu drži zidine Korokaima. Sunce je bilo na samom zalasku. Sve što strši iz zemlje, samo od sebe ili postavljeno da dubi čovjekovom rukom, dobilo je sjenu. Nad zemljom je zavladao tjeskoban osjećaj koji se i u čovjeka uvlači pred nastup mraka u kojemu neće biti ni mjeseca ni zvĳezda ni bilo kakva osvjetljenja. Koliko god bio mračan mrak koji će nastupiti kad zađe sunce, taj mrak neće biti mračnĳi od mraka u kneževoj duši. Taj ga je duševni mrak i natjerao da pozove kopače i s njima se spusti do zaravni gdje će 9

im pokazati što od sutra, pa ubuduće koliko im vremena bude potrebno, treba raditi. Kad su se knez i kopači koji su ga pratili našli iznad slapa i utoka manje u veću rĳeku, palo im je u oči da sjenu veću od svih sjena pravi toranj crkve svetog Luke Evanđelista. Ta je sjena jednim dĳelom padala po ravnu putu kojim su došli, a drugim, od prvog dĳela mnogo dužim, po stĳeni u podnožju brda na čĳem je vrhu sagrađen tvrdi Korokaim. Knez se zaustavio u dĳelu sjene koji pada po putu, što učiniše i oni koji su ga slĳedili. Bili su okrenuti stĳeni koju je djelomice obasjavala slabašna svjetlost sunca na zalasku, a djelomice prekrivala sjena visokog tornja. I tamo gdje ju je sunce obasjavalo, i tamo gdje ju je sjena sjenila, u pukotinama je stĳene, kvašen rosuljom vodopada, rastao bujni runolist. Kopači iz pratnje, očekujući da im knez kaže gdje će započeti s kopanjem, dočekali su da kaže nešto što, kako im se učinilo, s kopanjem nema nikakve veze: “Sve vječne ljubavi žive u grobu.” Kopačima je ovo prvi put da se nalaze u kneževoj blizini i iz njegovih usta slušaju što govori. Do sada su od onih koji se nalaze svakodnevno u blizini kneza slušali da on često izrekne ponešto što nitko ne razumĳe. A nitko ne zna ni da li on razumĳe ono što je kazao. Drugim rĳečima, da knez ponekad bubne i ostane živ. Zato, bez osobnog iskustva nisu mogli razlučiti da li je to što reče njima neshvatljiva mudrost ili je to nešto od onoga što se bubne i preživi. I ostali bi trajno u nedoumici da se ne dogodi ono što se događa svaki put kad budu izrečene trajne istine. Doista događa, pa zapazili ili ne zapazili to oni koji u tom događaju kao svjedoci sudjeluju. I ovoga 10

puta, kao potvrda izrečene istine, dogodila se svjetlost! Ni sunčevom, ni mjesečevom ni svjetlošću iz bilo kojeg poznatog izvora! Najednom je bilo sve svjetlošću obasjano! Sav prostor na mjestu gdje jedna rĳeka uvire u drugu, gdje se, obrasla u zelenilo, širi sadrena zaravan i gdje se uzdižu stĳene na čĳem je vrhu sazidan grad! Sve je bilo obasjano svjetlom nepoznata izvorišta, pa su svi nauzgoreni predmeti, čovjek i crkveni toranj, izgubili svoje sjene, do tada od njih neodvojive. Kopači s alatom u rukama popadaše po zemlji u strahu od svjetlosti nepoznata porĳekla, od nestanka sjena koje su sastavni dio života uspravljenih predmeta i od gubitka vlastite sjene kao dĳela svoje osobnosti. Srećom, oči ne zatvoriše, pa su mogli vidjeti da knez Nenek, i bez sjene kao potpornja uspravnosti, ostade uspravan sam po sebi, spreman da još koju istinu bubne, izazove sveopće obasjanje i ostane živ na svojim nogama. Kad čudne svjetlosti nestade, kad se na zemlju vrati svjetlost sunca na zalasku, a u duše ponovo uvuče tjeskoba sutona, s mrakom u sebi mračnĳim od mrkline najmračnĳe noći, knez pokaza na dio stĳene prekriven sjenom tornja crkve svetog Luke i reče kopačima koji su poustajali: “Sutra tu počnite kopati i kopajte sve dok u živoj stĳeni ne iskopate prostor dovoljan da se u nj smjesti dvadesetak ljudi. Ne da bi u njemu blagdane svetkovali i kolo igrali, već da bi u njemu mirno počivali i čekali dan kad će biti pozvani da ustanu. Neka vas ne brine što ćete, praveći otvor u stĳeni, morati počupati ove lĳepe cvjetove runolista. Kamenje koje odlomite od površine stĳene stavljajte na stranu. Ne mĳešajte 11

ga s onim što ćete ga lomiti u utrobi stĳene. Kad sve bude gotovo, kad se u stĳeni nastane snivači dugog sna, površinsko će se kamenje vratiti na svoja mjesta. U pukotine između toga kamenja ponovo će biti posađene stabljike runolista. Kvašen rosuljom sa slapa, runolist će se lagano primiti i nastaviti cvjetati tu gdje je i do sada cvjetao.” A sutradan, pošto su počupali runolist iz pukotina na površini obilježenoj da bude ulaz u utrobu kamena, kopači su krampovima, klinovima, macama i ćuskĳama počeli lomiti lice stĳene. Htjeli su, zahvaćajući ih ćuskĳom baš iz pukotina gdje je rastao runolist, odlomiti što veće komade. Pazili su dok su te ulomke, veće i manje, slagali na posebno mjesto, kako ih, kad jednog dana dođe vrĳeme da se zatvori ono što u stĳenu bude pohranjeno, što lakše mogli posložiti na njihova stara mjesta. Na mjesta gdje su bili prĳe nego je kopanje počelo, i na mjesta gdje će ostati, obrasli runolistom, do dana kad će onaj koji je za to ovlašten pozvati spavače u stĳeni da se probude, iziđu iz rupe u kamenu i stanu mu uz bok. Dok su lomili vanjski oklop stĳene, koji se, jer je bio iskrižan pukotinama, lomiti dao, dok nisu došli do kamene jezgre bez pukotina, kad će im biti suvišan i kramp i ćuskĳa a od koristi im biti samo dlĳeto u lĳevoj i bat u desnoj ruci, kopači nisu razbĳali sebi glavu o čudnovatoj svjetlosti koja je obasjala okoliš kad je knez kazao da sve vječne ljubavi žive u grobovima. Nisu razbĳali sebi glave otkuda potječe tolika svjetlost da su trave i stabla, kamenje i zidovi, brda i tornjevi, ljudi i životinje ostali na određeno vrĳeme bez svojih sjena. Isto onako kao što nisu ni drugima ni se12

bi postavljali pitanje kako u grobu išta može živjeti, u bilo kojem grobu, pa i u ovomu što ga oni kopaju! Posebice ne kako u grobu može živjeti ljubav, stvar krhkĳeg života od svih živih stvari. Nisu razbĳali sebi glave i nisu se pitali ni zato što to ne bi zasluživalo da se nad tim mućne glavom ni zato što se nad tim ne bi vrĳedilo zapitati kako s tim svari stoje, već zato što je s njihovim knezom, njim samim i onim oko njega, bilo čudno sve odreda. Mnogo čudnĳe i od nestanka sjena na kraće vrĳeme i onoga što je rekao o životu ljubavi nakon smrti. O svemu tomu mogao si glavom mućkati ne znam koliko i pitati sebe i druge kako s tim stvari stoje ne znam dokle, niti bi što u glavi smućkao niti bi dobio kakva odgovora. Ali se svih mirakula vezanih uz život svoga kneza jesu sjećali! 3. Trideset godina mlađa od muža, kneginja Margarita, Nenekova majka, bila je, kad joj se sučeli vanjština s onim što je nosila u svom duhu, suprotnost samoj sebi. Izvana anđeosko lice koje zrači toplinom i srdačnošću, slatka na rĳeči, umiljata u ponašanju; iznutra, po svojim nakanama, koje je dugoročno planirala, i djelima, koja je hladnokrvno provodila, ništa manje od vještice i nečastivog. Udala se za udovca koji je prĳe nje imao tri žene, ali mu ni jedna od njih nĳe rodila dĳete, ni da mu rodi nasljednika ni da ga svojom mladošću pomladi, kako se iz njenih usta moglo čuti, nego da, mlada i mudra, uz kneza poodmakle dobi knezuje i uživa u svemu onomu što joj je moglo pružiti užitak. 13

Uza svu oštrinu uma, vjerojatno stoga što njena organska protuslovnost nĳe na dugi rok mogla graditi život bez pogreške, kneginja se u jednoj stvari pokazala opasno lakomislenom. Branila se svim sredstvima da ne zanese i ne rodi dĳete. Nikako roditi jedno ili dvoje, pa prestati s rađanjem! Što bi bilo razumno. Nego ne zatrudnjeti prvi put, da trudnoća i rađanje ne bi odnĳeli sjaj njene ljepote i obĳest njene mladosti. Da ne bi umjesto mirisa mirišljivih vodica koje kao nerotkinja oko sebe širi, oko sebe širila miris kolĳevke, koji se s rotkinje ne da skinuti, pa ne znam koliko se kupala i ne znam čime se mirisala. Sreća po nju što se u posljednji čas sjetila da će njen položaj kneginje Korokaima biti beznadno ugrožen umre li njen muž bez nasljednika. Nevažno da li bez kćeri ili sina, jer se nasljeđe u Korokaimu prenosilo i po muškoj i po ženskoj lozi. Zatrudnjela je u trideset i petoj godini, ne zna se da li s knezom ili s nekim od dvorana s kojima je uz kneza tajno ljubovala. Neki kažu, s više njih usporedo! Moguće da je uz muža s više momaka istovremeno vodila ljubav, to je bilo u njenoj navadi, ali nĳe moguće da je sa svima njima odjednom zanĳela. Otac je morao biti jedan. A to da se ne zna koji je, pokazalo se mudrim. S Margaritine i bilo koje druge strane gledano! Kad je u vrĳeme Margaritine trudnoće njen muž iznenada preminuo i kneževska stolica ostala upražnjena, ni jedan od nekoliko kandidata za očinstvo ploda što ga je nosila ispod pojasa, bez jake kneginjine podrške, nĳe se mogao pojaviti sa zahtjevom da, temeljeći želju na očinstvu, zasjedne na kneževsku stolicu i tamo odsjedi dok nasljednik ne odraste. Ne, 14

ni jedan! I nĳe to bilo slučajno. I to je bilo izvedeno po kneginjinu dalekovidnu planu. I zato se dogodi da Margarita rodi dvojke kao zakonitu djecu preminulog kneza. Ali, na žalost, rodi dvojke! Još na veću žalost, rodi dva muškića! Dva kneza odjednom! A svakoj je kneževini i jedan knez dosta. Dvojica su previše. Da je bar rodila žensko i muško! Znalo bi se odmah tko od njih dvoje nasljeđuje kneževinu Korokaim. Naslĳedilo bi ga muško, a žensko bi se udalo za nekog čovjeka iz kneževskih obitelji kneževina koje okružuju Korokaim. A ovako, što činiti sa dvojicom muškaraca koji će se međusobno miroljubivo ponašati samo dok budu u kolĳevkama. Čim prohodaju, počet će s međusobnim otimanjem tko će pored majke sjesti na praznu očevu stolicu. Kako mlađemu dokazati da je starĳi brat rođen nekoliko minuta prĳe njega i da zbog tih nekoliko minuta prednosti u rođenju knez ne može biti dok mu je god starĳi brat živ? To se ne može lako dokazati ni onoj mlađoj braći koja su i po desetak godina mlađa od starĳe braće s kneževskom dĳademom ili kraljevskom krunom na glavi. Sporeći se s prvorođencem tko je zaista prvi rođen te ima pravo na dĳademu, drugorođeni će pokušati iz igre ukloniti majku, jedinog pouzdana svjedoka da je prvorođenac zaista prvi rođen. Ukloni li nju, svjedoka više nema i slobodno mu je da sebe sama proglasi prvorođenim. Da to ne bi doživjela, da ne bi dočekala ni ono što za tim neminovno slĳedi – podjelu dvorana i naroda na pristalice jednog i pristalice drugog brata, još dok joj sinovi budu maleni, dok budu prpali u lugu – onaj 15

je sotonski dio kneginje Margarite, dva sata nakon porođaja, donio odluku da se majka oslobodi jednog od blizanaca. Onaj drugi kneginjin dio, anđeoski, obratio se babici koja je rodilju obabila i jedina znala što je rodilja rodila. “Pomaži, sestro u nevolji!” rekla je kneginja. “Za pomoć koju mi pružiš bit ćeš obilno nagrađena.” Nakon toga što u prvi mah reče, uze dug predah i da pokaže koliko ju je rađanje izmučilo i da babicu pripremi za izjavu kako je sada, kad bi trebala biti sretna, najnesretnĳa žena na svĳetu. “Takva je i takva stvar! Loša, da gora ne može biti!” Kad je babici po izrazu lica pročitala da, uz dobru nagradu, pristaje biti sudionik u porodiljskoj muci, Margarita je sadašnjoj babici a budućoj dadilji svoga sina, problem nasljeđa u vlasti, kad se radi o blizancima, prikazala kao najveći užas što ga, u ulozi svjedoka, može doživjeti majka koja je te blizance rodila, i kneževina koja je dočekala da se ne zna koji je od blizanaca rođen prvi i vlast mu pripada, a koji drugi i vlast mu za dlaku izmiče iz šaka. Sve je to babici kazao i u tanane protumačio onaj anđeoski dio Margaritin, dok ju je onaj drugi dio, đavolski, kad je naslutio da će poslušna žena na sve pristati, uputio što treba činiti da se muke s nasljeđem blizanaca ne bi obrušile na nedužni Korokaim i još nedužnĳu rodilju, kneginju toga Korokaima. Da je te muke, kad dođe na dnevni red nasljeđivanje, ne bi oborile s nogu, na kojima se od udaje za starog kneza do rođenja blizanaca vrlo sigurno držala! “Uzmi ovog slabĳega! Ne znam je li prvi ili drugi rođen. Svejedno! Taj glasa ne pušta! Dobro ga ovĳ 16

i kriomice odnesi iz grada. Ako ti uspĳe, pronađi nekoga tko će ga udomiti i odgojiti”, rekla je Margarita. Nakon kraćeg razmišljanja, tomu je dodala: “Ako udomitelja ne možeš naći, slobodno ga baci na neko zgodno mjesto. Prĳe bacanja skini s njega pelene. Najbolje da ga baciš u malu rĳeku. Ona će ga preko slapa otplaviti u veliku. Što kažu, neka ga hladna voda odnese do bestraga! Uostalom, što god učinila, uspĳeš li to sakriti od ljudi, neću te ni sada ni ikada pitati zašto si baš to učinila.” 4. Od onog na što je pristala babici se srce stisnulo kako valja tek kad je s novorođenčetom izišla na vrata dvora i grada. Da nĳe već bila duboko umočena u suradnju s kneginjom, toliko duboko da bi povlačenje, kako bi joj se začepila usta, za posljedicu moglo imati samo smrt, bila bi od svega toga odustala čim se s djetetom u naručju našla sama. Odustala, ipak, nĳe samo zbog straha od odmazde. Odustala nĳe ni zato što je čvrsto odlučila, tražeći udomitelja, ne približavati se ni maloj ni velikoj rĳeci. Ni bilo kojoj vodi, ni bilo kojoj jami! Pa ne znam kako dugo udomitelja tražila. I tako, hodajući putovima koji su zaobilazili tekuće i ulokvljene vode koje bi mogle, ako ne odoli kušnji, postati hladnim vodama koje će ono što u naručju ima odnĳeti do bestraga, babica je naišla na lončara koji je pred sobom gonio dvĳe tovarne mule. Natovarene i pretovarene! U dva koša, sa svake strane samara po jedan, na muli koja je išla prva, nalazili su se slamom ispunjeni i slamom ovĳeni, da se prilikom treskanja u tova17

ru ne bi međusobno polupali, zemljani lonci, zdjele, vrčevi i tanjuri. U koševima na samaru mule koja je prvu u stopu slĳedila nalazile su se suknene vreće i vrećice djelomice ispunjene pšenicom, raži, ječmom i svim vrstama grahorica, lećom, bobom, slanutkom, grahom jarim i ozimim. Babica je po sadržaju tovara bez velike muke procĳenila kako lončar svoju grnčarĳu, obilazeći sela, ne prodaje za novac koji narod nema. Prodaje svoje rukotvorine za žito i variva, kojih se u određenim količinama uvĳek nađe kod onih kojima trebaju lonci za kuhanje jela i zdjele da iz njih pojedu ono što su u loncu skuhali. Cĳena se znala, jer se stoljećima nije mĳenjala. Plaćaš li, primjerice, lonac žitom, napuni ga do vrha, prespi žito iz lonca što ga kupuješ u vreću i lonac je tvoj a žito lončarevo. Plaćaš li nekom od grahorica, posudu koju namjeravaš kupiti ispuni tom grahoricom do polovice, prespi grahoricu u odgovarajuću vreću na samaru druge mule, mule koja nosi utržak, i s posudom možeš ići kući. “Ej, lončaru, zaustavi načas te svoje mule! Budeš li razuman, mogao bi u meni imati dobru mušterĳu”, reče babica. A kad lončar uze u ruke ulare obĳu mula i stade pred njih, babica nastavi: “Htjela bih od tebe kupiti dobar lonac, ali nemam ni novaca, ni žita ni leće da ti lonac platim. A kad bih, da ti pravo kažem, i kupila taj lonac, ne bih znala što bih s njim. Morala bih ga nadvjesiti na vatru i u njemu nešto skuhati. Da se sama najedem i da nalĳem prsi mlĳekom kojim ću nadojiti ovo što sam u pelene povila i nosam ga na prsima gladnog. Ukratko, sa mnom ti je tako, da bi meni trebalo dati i lonac i ono što ću u njemu skuhati. A ti imaš i jedno i drugo.” 18

“Ja, čudna kupca, Bože moj!” reče lončar. “Čekaj, nisi saslušao do kraja ono što ti imam reći! Mene siromaštvo i glad čine i čudnĳom nego si do sada mogao čuti. Ako si dobar čovjek, a po svemu mi se čini da jesi, pa mi mukte dadeš i lonac i varivo, od tvoga ću dara imati polovičnu korist. Da bih prehranila sebe i ovo dojenče na prsima, morat ću dva puta više jesti nego bih jela kad njega ne bih morala dojiti. Zato, dobri čovječe, želiš li mi mukte dati i lonac i varivo u njemu, a vidim da je tvoja dobrota to već odlučila, uzmi sebi ovo dojenče iz mojih ruku, pa će tvoj dar za mene imati punu a ne polovičnu vrĳednost. Uzmeš li ga, a već vidim da ćeš ga uzeti, jer si ti čovjek pun dobrote, ne misli da ti djetetom naplaćujem lonac i varivo u njemu. Predajući ti svoje dĳete, ja ti zahvaljujem na udĳeljenoj milostinji koje ćeš se s ponosom sjećati i dok budeš na noge podizao ovo dĳete, i kad ga, kao odrasla momka budeš gledao kako vrti lončarsko kolo, a prstima oblikuje glinu u lonce, zdjele i vrčeve.” “E, da znaš, čudna ženo, jedan takav momak i danas bi mi zlata vrĳedio. A do desetak godina, po svemu mi se čini, vrĳedit će mi i još više!” “Znala sam!” reče babica. “Svaka prava žena, čim ga vidi, zna što kojem muškarcu treba. Hajde, vadi iz koša lonac i naspi u njega leću. Od svih vrsta variva, leća mi je najdraža. Dok ti to budeš radio, ja ću malenoga smjestiti u antrešelj. Zovu li u tvom selu antrešeljom ono slobodno mjesto između koševa s jedne i s druge strane samara?” “Zovu!” “Neka zovu! Tu će ga, u antrešelju, kuckanje lonaca i ljuljanje samara u hodu uspavljivati. Donĳet ćeš 19

ga kući a da ti, iako je gladan, ni jednom neće zaplakati.” U posljednji trenutak, dok se dĳete, povĳeno u babičin pleto, ljuljalo u antrešelju, a lonac se, do polovice ispunjen lećom, nalazio u babičinim rukama, lončar se sjeti upitati: “Nikakva ženo, jesi li krstila ovo dĳete?” “Nisam!” odgovori mu nikakva žena. “Krsti ga ti, sad je tvoje! Meni do krštenja nĳe bilo, jer nisam željela da moje ostane.” “O Bože, kakvih li nas sve po zemlji hoda!” čudio se lončar i još jednom upitao: “A jesi li mu bar koje od imena namĳenila?” “Jesam! Krsti ga imenom Nenek!” “Nenek!” reče lončar kad se nadnio nad dĳete da ga izbliza pogleda. Izgovarajući djetetovo ime nĳe želio ženu pitati gdje mu takvo ime nađe. On ga je samo s milinom u duši prvi put izgovorio. Dakako, to će mu ime i na krštenju dati. Neka u tom imenu na djetetu ostane znamenje njegove majke, pa makar ta majka bila i nikakva žena. Majka je u svim slučajevima majka, čovječe Božji! “A ime sam mu Nenek namĳenila zato što mu je majka – a to sam, da prostiš, ja – vidjevši ga kako iz nje izlazi, dva puta povikala ne. Tako je bio složen prvi dio njegova imena, Nene. Tomu je trebalo dodati i drugi dio, ek, kako bi ime sličilo ostalim imenima. Nenek, ime kao i mnoga druga, ali i ime koje u sebi sadrži podatak da ga svojim nisu htjeli učiniti oni čĳi je. Da prosti tvoj pošteni obraz, onaj koji ga je sa mnom imao i moja malenkost. Ime Nenek ima i jednu veliku prednost.” 20

“Radoznao sam! Koju?” “Odgojiš li to dĳete tako da može postati svetac i on svecem bude proglašen, njegovo se ime neće preklapati ni s jednim drugim svetačkim imenom u kršćanskom kalendaru. Kao što bi se, primjerice, preklapalo kad bi mu ime bilo Ivan. Tko bi ga u kalendaru mogao razlikovati od drugih svetih Ivana! A ovako, Nenek! Jedino ime na svĳetu i jedino ime u kalendaru!” objasnila je babica ono što je lončar tražio da mu nikakva žena objasni. Nakon zamjene blizanaca za lonac dopola napunjen lećom i onoga što uzgredno toj trgovini reče – a bilo je u tomu, Bog da joj prosti, i onoga što nĳe valjalo reći da na to nĳe bila prisiljena – babica na povratku u grad prvim prečacem svrati do obale male rĳeke i u njenu vodu baci i lonac i leću u njemu. Htjela se što prĳe osloboditi predmeta koji ju je podsjećao na nedjelo što ga je mimo svoje volje učinila. Potom se vratila kneginji u dvor i rekla joj: “Sve sam bacila u vodu male rĳeke. Prišla njenoj obali i od svega što učinih oprala ruke. Prala sam ih dugo, ali još uvĳek imam osjećaj da ih nisam dobro oprala. Otkuda to?” Kneginja postupi onako kako je babici obećala, da će joj biti po volji svaki način kojim će je osloboditi postojanja jednog od blizanaca. Ne upita je ni što je ubacila u vodu male rĳeke, ni od čega je tako dugo u rĳeci prala ruke ni zašto je ne napušta osjećaj da su joj ruke nečiste. Ne upita je tada, kad se vratila s obavljena posla, ni u petnaest godina nakon toga dok su obje, jedna kao dadilja a druga kao majka i namjesnica na kneževskoj stolici do sinovljeve punoljetnosti, odgaja21

le prvorođenog blizanca, kojemu su na krštenju dale ime. Prvan. Prvi i jedini! Lončar, pak, dotjera kući sve što je imao na samarima dvĳu mula i ono što je bilo u antrešelju samara jedne od njih. Neprodane lonce prodavao je na nekom od svojih putovanja po sajmovima ili po selima nudeći ih od jednih do drugih kućnih vrata. Žitom i grahoricama što ih je dobivao za prodanu grnčarĳu hranio je sebe i kravu koja mu je davala mlijeko za prehranu djeteta. Poslĳe, kad je dĳete dobilo mlĳečne zube, u prehrani kruhom i varivom pridružilo se svom poočimu. I lončar je prao ruke kao i babica. Morali su ih često prati, posao im je bio takav. On je mĳesio glinu, a ona je puštala da iz maternice rodilje istekne plodna voda i prihvaćala na ruke dĳete obliveno krvlju i sluzi. Ali, za razliku od babice, koju nĳe napuštalo osjećanje da su joj ruke nečiste, pa ne znam koliko ih dugo prala, lončar toga osjećanja nĳe imao ni onda kad bi mu ispod nokata i u borama dlanova, zbog nemara i nedostatka vremena, ostalo neisprano podosta gline. Neugodno babičino osjećanje da su joj ruke prljave, na što je trošila mnogo vode i sapuna, lončar nĳe upoznao ni onda kad je Neneka, a nĳe mu bilo više od šest godina, učio nogama mĳesiti glinu i rukama je oblikovati na lončarskom kolu. Kad je dječaku, nakon i za odrasla čovjeka teška rada, morao prati noge i ruke, da bi mu s kože i ispod noktića isprao glinu! Pogotovo je lončaru bilo strano i daleko babičino tjeskobno osjećanje da ima prljave ruke kad je Nenek 22

odrastao u momka, i u istoj vodi u kojoj je to činio njegov poočim, u istom vedru i koritu u kojemu i onaj koji ga je othranio, prao noge kojima je mĳesio glinu i ruke kojima je glinu pretvarao u lonce, zdjele, vrčeve, vaze i lule. Nikakvo osjećanje prljavih ruku! Tom je osjećanju kuća bila daleko od njihove. Ma, baš suprotno! Osjećali su da su im ruke čiste i kad su bile umrljane glinom. A kad je Nenek navršio petnaestu godinu i osamostalio se u poslu, sam oblikovao posude na lončarskom kolu, sam je pekao u lončarskoj peći i sam je prodavao po sajmovima i selima, njegov je poočim zaključio, i kad mu je pomagao u poslu i kad bi ga pratio na putu, da njegov Nenek ima zlatne ruke i golubinju dušu. Ponosan na sebe što je to dĳete spasio od nemara nikakve žene i podignuo ga na noge, lončar je imao osjećanje da su mu ruke bjelje od pjene u slapu preko kojeg se mala rĳeka ispod grada Korokaima ulĳeva u veliku rĳeku. Pjene slapa preko kojeg se voda rĳeke kratkog toka prelĳeva u rĳeku koja teče od beskrajno dalekog izvora do beskrajno dalekog ušća! 5. Baš u te dane, dok je lončar gledao Neneka za lončarskim kolom i zaključivao da mladić ima zlatne ruke, u prostorĳu gdje je na tari tkala platno, nekad babica a potom dadilja – sada samo osoba vladaričina povjerenja – ušla je kneginja Margarita i, držeći dlan na čelu, kazala: “Luda glavo, što si učinila?” 23

Da je kneginja bila ljuta – bila je! Da je bila zabrinuta – i to je bila! Da se kajala za ono što je nekoć učinila, i da je to kajanje postalo izvor grižnje savjesti – e, to nĳe! Ta, ni da je živu dereš, ne bi priznala da je nekad u nečemu pogrĳešila. Najviše što je u pravcu priznanja pogreške i grižnje savjesti kneginja mogla učiniti bilo je da u onom što je nekad učinila, iz sadašnjeg kuta gledanja, ne vidi tako dobar potez kakav joj se taj potez činio kad ga je napravila. Dakle, u tomu što reče nĳe bilo ni grizodušja ni kajanja. U tomu se samo krilo pogonsko gorivo onoga što luda glava na tragu svoje lude dosljednosti i ubuduće kani činiti. Ne odričući se ni motiva koji su je silili da čini što je činila, ni djela koje je, takvim motivima motivirana, činila. “A što to?” upita je dadilja ne napuštajući tkanje. “Pa, ono!” odgovori kneginja i podsjeti dadilju na neprolazno osjećanje da su joj ruke nečim uprljane. Kneginja je u dadiljinu sobu došla ljuta na ponašanje sina Prvana. Od djetinjstva nemiran i kad bi imao što raditi i kad nĳe znao što bi sa samim sobom, od djetinjstva hladan prema majci i kad bi se s njim ophodila kao majka i kad bi ga podsjećala da od nje uči kako će vladati kad postane punoljetan, Prvan je već u petnaestoj godini života počeo pokazivati nemir, koji se nĳe mogao protumačiti nikako drukčĳe nego kao nestrpljenje mlaca koji jedva čeka da ga posade na kneževu stolicu. Tada će majci i svima drugima pokazati tko je on! Da je knez od rođenja i od komada, a ne mačji kašalj, kako mu majka misli. A što majka misli, to i kaže. Pred njim i pred svima onima koji se uz njih zateknu! Da mačji kašalj! A on je u petnaestoj godini života! 24

“Ali, kneginjo”, rekla je dadilja, prestala tkati i pogledala rasrđenoj Margariti u oči, “ako me pamćenje dobro služi, to je prvi put u petnaest godina da ste se vi onoga sjetili i o onom upitali. I mene podsjetili na ono. A ja se onoga sjećam od onda do danas svaki dan! Bih li mogla znati zašto se toga sjećate danas kad se toga do danas nikada niste sjetili?” “Ni crnoj zemlji ne bih razlog tom sjećanju otkrila. Ali tebi, koja tajne pouzdanĳe skrivaš i od crne zemlje, taj razlog mogu kazati”, reče kneginja, sjede na stolac pored tkalje, dade joj znak da tkati nastavi, a sama će joj, dok bude tkala, kazati zašto se danas kaje za ono što njih dvĳe, u dobroj namjeri prema Prvanu, po svoje zlo učiniše. Pošto je dadilji kazala ono što je dadilja i bez njena kazivanja znala, da sin Prvan sve manje drži do majke i majčine rĳeči, i da je sve nestrpljivĳi u čekanju punoljetnosti, pa se boji da je i prĳe navršenih osamnaest godina ne digne s namjesničke stolice i sam na nju zasjedne, kneginja je prešla na ono zbog čega se pokajala. Ukratko, što bi bilo da je drukčĳe bilo? Što bi bilo da su blizanci odgojeni jedan uz drugoga? Nikada prĳe punoljetnosti, koju bi od osamnaeste preselila na dvadeset i tamo neku godinu, ne bi sinovima kazala koji je od njih prvi rođen i komu pripada kneževina po nasljednom pravu prvorođenca. Sve dok to ne bi kazala i onoga koga bi proglasila prvorođenim sinom posjela na stolicu kneza, oba bi sina, jagmeći se tko će više, držala do njene rĳeči, oba bi joj se umiljavala i obojica bi, u strahu od onog što će se nakon objave tko je prvi rođen s njima dogoditi, željeli da majka što dulje objavu odgađa i sama vla25

da umjesto onog – ne bi se znalo kojeg – koji bi imao pravo vladati. A kad, nakon dugotrajna zavlačenja, objavi tko je od blizanaca na svĳet došao nekoliko minuta prĳe svoga brata, onaj tko bi bio proglašen prvorođenim i okrunjen kneževskom dĳademom, bio bi joj do smrti zahvalan što je kazala da je on prvi rođen. Jer je, s jednakom vjerodostojnošću, mogla reći i da je prvi rođen njegov brat. A što će knezom proglašeni blizanac učiniti sa svojim mlađim bratom, hoće li ga držati uza se i dati mu mjesto drugog do prvoga ili će s njim učiniti ono što je Margarita učinila s jednim od svojih blizanaca, to se Margarite, majke dvojice braće, nimalo ne bi ticalo. “E, da mi je onda bila današnja pamet!” uzdahnu kneginja. “Što vrĳedi kad malo možemo protiv činjenice da pamet ne izrasta iz naše glave nego iz godina i onoga što u tim godinama doživimo i proživimo! Na Prvana se ljutim, a sebe okrivljujem! Umjesto da se ljutim i za sve držim krivim način kako se postaje mudar. Svaka je pamet u pravilu naknadna pamet.” “Većina je, kneginjo, naknadne pameti roba za otpad, ali svaka naknadna pamet to ne treba biti”, reče dadilja, provuče čunak kroz osnovu, prihvati objeručke brdilo i sa tri zamaha nabi nit uz već otkano tkanje. “Što reče?” sa zaprepaštenjem se oglasi kneginja i dlan stavi na zapešće dadiljine desne ruke. Bio je to znak da dadilja prestane provlačiti čun kroz osnovu i brdilom nabĳati nit, kako bi kneginja mogla razgovjetnĳe čuti što će joj na postavljeno pitanje odgovoriti. 26

“Rekoh, kneginjo, da vi s tom naknadnom pameću u glavi već sutra pred sobom možete vidjeti svoga drugog sina”, reče dadilja. I dalje je gledala čun i brdilo, iako je prestala tkati. “Tako!” reče kneginja. “Pa, ti mi to za sve ove godine ne reče!” “Rekla bih vam, kneginjo, da ste me pitali. Ali me vi, prĳe nastupa te naknadne pameti, o tome nikada ništa ne upitaste”, reče dadilja i pogleda Margariti u oči. “Istina! Onda mi sada reci sve što imaš reći!” I dadilja kaza da ona onaj put, a bit će tome sada petnaest godina, nĳe u malu rĳeku bacila ono što se ovĳa povojem i zamotava šalom, niti je u vodi male rĳeke prala ruke da bi s njih sprala zadah promočenih pelena, kako se kneginji učinilo kad joj je kazala što je učinila da izvrši dobivenu zapovĳed. Ona je, umjesto djeteta, vodi male rĳeke izručila lonac do polovice ispunjen lećom, što ga je u zamjenu za muško novorođenče dobila od lončara, a ruke je u rĳečnoj vodi oprala da s njih odstrani iskrice pečene gline koje su joj se, onako oštre, s netom pečena lonca, zabile u kožu na dlanovima dok je lonac s lećom do rĳeke nosila. “Znači, onaj kojeg je niz slap do bestraga trebala odnĳeti hladna voda male u veliku rĳeku, završio je u antrešelju samara lončareve mule i sad, kao i njegov udomitelj lončar, nogom okreće lončarsko kolo, a jagodicama prstĳu oblikuje zemljano posuđe i na posude lĳepi ušice za povrzla, ručke da ih rukom hvataš, grljke da ih začepiš kad ne želiš da se prolĳe ono što je u njih uliveno!” 27

“Baš tako, kneginjo moja! A da vam u naknadnoj pameti radost bude veća, mogu vam kazati da je vaš drugi sin izrastao u lĳepa mladića. Otkako sam ga prodala lončaru do danas nisam propustila ni jednu priliku da ga vidim kad sam ga mogla vidjeti. Sličan je svom bratu Prvanu koliko može biti sličan blizanac blizancu. Ma, ta sličnost ne nalazi se u istovjetnosti obličja već u dva oblika temeljne osnove njihova obličja. Malo čudno, jedna osnova u dva oblika! Ali ćete saznati o čemu se radi čim ga vidite i, ako budete željeli, čim se s njim upoznate.” “Kako mu je ime?” pita Margarita. “Nenek mu je ime, kneginjo! Tako, jer ga oni čĳi je bio nisu htjeli učiniti svojim! Ali ga je svojim učinila sreća kad je u lončaru pronašao oca. Možda ga sreća bude htjela i kad ga oni čĳi je, potaknuti naknadnom pameću, požele imati uza se i smatrati ga svojim. Požele li to i ostvare li to, da ne bi razljutili sreću koja ga je do sada usrećivala, ne bi smjeli dirati u njegovo ime sastavljeno od dva nĳekanja i uobičajena dodatka da bi se od nĳekanja dobilo ime. Ne treba sreći uzimati ono što je sreća sama posrećila, pa sebe držati usrećiteljem kad to doista nisi.” “Neka mu ime ostane! Sretan s njim i dalje bio! Ali, kako ga sada dovesti u svoju blizinu i proglasiti drugim sinom? Blizancem prvomu!” pitala se kneginja. Bojeći se da u kneginjinoj naknadnoj pameti neće biti dovoljno mudrosti koja bi našla odgovor na postavljeno pitanje, pa će se nakon izvjesnog vremena na još jednu krivu odluku pojaviti još jedna naknadna pamet, bojeći se da će se krive odluke i naknadna pamet zidati jedna na drugu kao cigla povrh cigle dok se zid, 28

nepovezan mudrošću, sam od sebe ne uruši i poklopi zidara, milosrdna babica, brižna dadilja i potištena tkalja osmjeli se na kneginjino pitanje sama dati odgovor: “Ako ste odlučili Neneka imati uza se, treba pričekati s obznanjivanjem da je to vaš drugi sin blizanac. U isti mah učiniti i jedno i drugo ne bi bilo mudro.” “A znaš li kako ću to provesti? Imati ga uza se, a zatajiti da sam ga rodila?” “Dok je to u vašoj ovlasti, koliko ovoga tjedna, napišite povelju i u njoj uspješnog obrtnika u lončarskom obrtu, za primjer drugima, proglasite plemićem. S kućom koju je sagradio, sa zemljom koju je kupio i trgovinom koju je razvio, taj je lončar imućnĳi od mnogih plemića, koji često nemaju imovine koja bi im opravdavala titulu. A što se tiče lončareve plemenitosti, koja treba krasiti novoproglašenog plemića, nju na najljepši način dokazuje odgoj Neneka, za kojeg lončar ni danas ne zna čĳe je dĳete. Za kojeg i danas misli da je izvanbračno čedo nikakve majke i nikakve žene, žene koja ga je prodala za lonac u kojem će skuhati leću i sama se dosita najesti.” “I što onda?” “Čim lončara imenujete plemićem, dok još bude omamljen slavom, pozovite njegova posinka Neneka, po svom poočimu odsada i sama plemenita roda, da vam dođe u dvogodišnju službu na dvoru. Da vam dvĳe godine bude paž i tu zaradi više nego što bi zaradio prodajući lončarĳu. Za te ćete ga dvĳe godine upoznati ne otkrivajući ni crnoj zemlji što je vama paž Nenek. A otkriće što je on vama neka čeka! Vi ga ne morate ni otkrivati. Možda se otkrĳe samo? Ako se samo i ne otkrĳe, vi ćete u oba slučaja, otkrilo se ili 29

ne otkrilo, do Prvanove punoljetnosti imati dovoljno prostora za naknadnu pamet.” “Pogađaš što želim. Ostavila si dovoljno prostora za sve moje naknadne pameti, koje se za dvĳe godine mogu pojaviti, i zato ću učiniti sve što si mi savjetovala”, reče kneginja Margarita i ostavi dadilju da u miru tka. I dadilja je tkala dok se tkanja nĳe zasitila. A kad ga joj je bilo dosta, ustala je, otresla dlačice s kecelje i, kao svaki put kad bi prestala tkati, pošla do vedra puna čiste vode da u njoj, trljajući dlan o dlan, spere tragove crne, crvene i zelene boje. Spere tragove boja u kojima je konac za tkanje bio bojan! Ruke nĳe ni sapunala ni prala više i dulje nego što bi to činila svaki put kad bi posao završila. Oprane je ruke obrisala i vidjela da su čiste, da na njima nema tragova ni jedne boje kojom je pređa bojena. Tako je bilo svaki put do sada kad bi ih nakon pranja pogledala. Nakon ovoga pranja nešto je ipak bilo drukčije! Kao vihorom odneseno, nestalo je petnaest godina staro osjećanje da su joj ruke, koliko god ih prala, nečiste. Njome ovlada blaženstvo koje se javlja u čovjeku kad, i nakon obavljena posla u kojemu je bilo prljavštine, osjeća da su mu ruke čiste. Blago onima koji su obavili svoju dužnost i zadržali osjećanje da su im ruke čiste. To se tkaljino osjećanje da ima čiste ruke, kad je lončar postao plemić a njegov posinak paž na kneževskom dvoru, povećalo do te mjere da je ruke osjećala čistima i onda kad bi im, da čiste budu i izvan njena osjećanja, trebalo i dosta sapuna i dosta čiste vode. 30

PREPORUČAMO

Ovaj roman čiju okosnicu čini sjećanje samoga autora na jedno razdoblje njegova djetinjstva istodobno je roman i o ljudskome odrastanju, o plemenitosti, dobroti i požrtvovnosti drugih koji nas osvajaju i oblikuju. Pisan s velikim nadahnućem, iznimnim spisateljskim žarom i neskrivenim emocijama, prepun slikovitih drevnih priča, ali i mnogih nikada ispričanih slika, odnosa i detalja iz vlastitoga života, ovaj roman nesumnjivo potvrđuje Ivana Aralicu kao načitanijega suvremenog hrvatskog autora. 396 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČAMO

U Bjesovima Dostojevski na sebi svojstven i neponovljiv način slika mračnu stranu čovjekova bića, osobnog i kolektivnog, onu demonsku snagu što potiče na najrazornije ideje i djela. Knjiga gotovo proročanski, desetljećima prije Listopadske revolucije i Drugoga svjetskog rata, upozorava na neizbježnost stravičnih povijesnih događaja koji će se, po autoru ne bez demonskoga nadahnuća, odigrati u stoljeću koje slijedi. Ovaj roman o ateizmu, komunizmu i nihilizmu i čovjeka današnjice podsjeća na nužnost izbora: ili svijet s Bogom ili svijet bez Boga sa svim posljedicama koje uz to idu. Prvi dio: 396 str. Tvrdi uvez. Drugi dio: 446 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČAMO

Poznato remek-djelo čuvene norveške književnice Sigrid Undset (1882.–1949.), Kristina, Lavransova kći, velika je srednjovjekovna saga u tri sveska za koje je autorica dobila i Nobelovu nagradu za književnost. Oslikavši vrsnim književnim umijećem svu psihološku dubinu svojih likova i zorno predočivši okolnosti onodobnoga života, autorica je istodobno stvorila i nadvremensko, uvijek aktualno djelo. Njezini junaci nisu vezani za vrijeme, oni su ljudi poput nas sa svim svojim slabostima i vrlinama, što je jedan od razloga da ovo djelo jakih osjećaja, dubokih misli i neprolazne vrijednosti naraštaji čitatelja ne ispuštaju iz ruku. Prvi dio: VIJENAC, 246 str. Tvrdi uvez. Drugi dio: ŽENA, 392 str. Tvrdi uvez. Treći dio: KRIŽ, 358 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Graﬁčki zavod Hrvatske Tiskano u veljači 2008.

ISBN 978-953-235-115-6

Cijena: 120 kn

U romanu Runolist Ivana Aralice, najvećega hrvatskog romanopisca, još jednom imamo mogućnost uvjeriti se zašto je Aralica vrĳedan takva atributa. U ovoj svojevrsnoj bajci za odrasle, koja se zbiva u ﬁktivnoj zemlji Korokaim, pripovĳeda nam dojmljivu priču o dubinama ljudske osobnosti, u kojoj se može prepoznati svaki čitatelj. Ne nedostaje u Runolistu ni autorova poznata konotiranja na vrijeme u kojemu živimo zbog kojega je svaki njegov roman svojevrsna enigma te ga je moguće više puta iščitavati i svaki put ispočetka otkrivati nove slojeve u koje je umotan. Ne odustajući od svoga poznata pripovjedačkoga stila kojim je osvajao i osvaja publiku, Aralica nam i ovoga puta donosi svježinu i originalnost. Bitno drukčĳi i neusporediv s bilo kojim od prethodnih Araličinih romana, iako u sebi sadrži elemente gotovo svakoga od njih, Runolist nam nudi bezvremensku priču trajne aktualnosti, bivajući na svoj način nadvremenski – roman za sva vremena.