Roditelji - Djeca

Ivan Fuček MORALNO-DUHOVNI ŽIVOT

.

RODITELJI DJECA

NAKLADNA KUĆA VERBUM Glavni urednik: mr. sc. Petar Balta

Biblioteka:

SAPIENTIA CORDIS

6.

Urednik: dr. sc. Marko Trogrlić

Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

Za nakladnika: Miro Radalj

Objavljivanje ove knjige pomogli su: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Splitsko-dalmatinska županija, Upravni odjel za prosvjetu, kulturu i šport Grad Split, Služba za kulturu

Ivan Fuček

MORALNO-DUHOVNI ŽIVOT SVEZAK ŠESTI

RODITELJI DJECA

VERBUM Split, 2008.

© Copyright Verbum, Split, 2008.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Tiskano s dopuštenjem crkvenih i redovničkih poglavara.

Ilustracija na naslovnoj stranici: Caravaggio, Porođenje sa sv. Franjom i Lovrom

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 241 FUČEK, Ivan, teolog Moralno-duhovni život / Ivan Fuček. - Split : Verbum, 2003- .

ISBN 953-6197-65-0 (cjelina) Sv. 6: Roditelji, djeca. - 2008. - (Sapientia cordis ; 6) ISBN 978-953-235-122-4 (sv. 6) 471213065

RIJEČ UREDNIKA

U nizu djela pod skupnim naslovom Moralno-duhovni život, koje je napisao o. Ivan Fuček, šesti svezak posvećen je problematici roditeljstva i djece. Autor je i u ovomu svome svesku na tragu onih prethodnih pet: prvi dio pod naslovom »Spoznati« posvećen je teoretskome izlaganju zadane problematike; u drugome pak dijelu, pod naslovom »Sprovesti«, autor donosi konkretne primjere koji, u skladu s prethodno razloženim naukom, isti taj nauk »životno« ilustriraju i potkrjepljuju. U dijelu sveska pod naslovom »Roditelji« autor u jedanaest logički poredanih poglavlja sustavno razlaže nauk o tomu što znači »biti roditelj« i što je to roditeljstvo. Autor to radi na temelju sigurna nauka i tradicije, zahvaćajući duboko, no istodobno suvremeno i prihvatljivo. Polazeći od moralno-etičkih postavki na općeljudskoj, naravnoj razini, autor dolazi do onih transcendentalno-teoloških koje su s ovom bremenitom problematikom u uskoj i neraskidivoj vezi. Tako ovaj tekst oblikuje sintezu kakva se rijetko nalazi na hrvatskome jezičnom području na polju moralno-etičkih i moralno-teoloških disciplina. Ovo što je rečeno vrijedi i za drugi dio pod naslovom »Djeca«. Ovaj dio je ponešto kraći, no nipošto manje sadržajan i utemeljen. Valja i ovdje naglasiti da autorova razlaganja uključuju sve suvremene relevantne spoznaje o razvoju i sazrijevanju mladih u svoj širini toga pojma te da, istodobno, sasvim konkretno upozoravaju na one bitne elemente koji u današnjemu svijetu na osobit način bivaju potencirani bilo na osobnoj, bilo na općedruštvenoj, pa i globalno-civilizacijskoj razini našega doba.

Ukupno uzevši, ovaj šesti svezak oca Fučeka jedinstvena je sinteza o roditeljstvu i odgoju. Ona je visoko znanstveno djelo, ujedno 5

prihvatljivo za široke krugove za ove teme zainteresirana čitateljstva. Ono nedvojbeno može – kao uostalom i prethodnih pet – poslužiti i kao priručnik za ovu problematiku na našim visokim učilištima, pogotovo onim teološkim. Tome zasigurno ide u prilog bogatstvo konzultiranih vrela i literature na hrvatskome i drugim svjetskim jezicima. Stil je jasan i čitak, s mnogim odlikama izvrsna literarnoga štiva. Stoga nam samo preostaje da i ovaj svezak, kao i prethodnih pet, srdačno preporučimo dobrohotnu čitateljstvu želeći mu pri tome obilje radosti i nadahnuća po zagovoru one koju zazivamo imenom Kraljice obitelji! dr. sc. Marko Trogrlić urednik biblioteke Sapientia cordis

6

PRVI DIO

Spoznati _________

RODITELJI

Po naravi ženidba je bitno jedinstvena, nerazrješiva i otvorena plodnosti.

Katekizam Katoličke Crkve, 1664 Spas osobe te ljudskog i kršćanskog društva tijesno je povezan sa sretnim stanjem u bračnoj i obiteljskoj zajednici.

Gaudium et spes, 47

UVOD

Treći dio općega Katekizma Katoličke Crkve (1992.) posvećen je Životu u Kristu.

U prvome odsjeku razlaže čovjekov poziv kao život u Duhu.

Globalno, možemo reći, to je svojevrsna fundamentalna moralna teologija koja se bavi temeljnim ljudskim i kršćanskim načelima o dostojanstvu ljudske osobe, o ljudskoj zajednici i o Božjemu spasenju kroz zakon i milost. Naša prva tri sveska pod naslovom »Moralno-duhovni život« (Osoba – Savjest, Zakon – Vjera, Grijeh – Obraćenje), obrađena ne samo u moralnoj nego prvenstveno u duhovnoj perspektivi – da posluže duhovnome kršćanskom usavršavanju – analogno odgovaraju spomenutim temeljnim načelima općega Katekizma. O ljudskoj pak zajednici imamo namjeru govoriti u našemu osmom svesku u sklopu pitanja Pravo – Pravda.

U drugome odsjeku isti Katekizam tumači primjenu gornjih načela na Deset zapovijedi Božjih, ne u smislu Staroga nego u duhu Novoga zavjeta. Svih deset gledano je kroz Kristovu prvu i glavnu zapovijed: »Ljubi Boga i bližnjega.« Prvo poglavlje toga dijela govori o prve tri zapovijedi koje smo, usklađeno duhovnome rastu u krjepostima, razvili u našemu petom svesku »Moralno-duhovni život« (Bogoštovlje – Molitva).1 U četvrtome pak svesku predložili smo šestu i devetu zapovijed (Predbračna – Bračna ljubav). Time smo ponudili promatranja o pet zapovijedi Dekaloga (= I., II., III., VI. i IX.). Takav smo raspored gradiva uzeli iz praktičnih duhovno-pastoralnih razloga.

Ovdje obrađujemo IV. Božju zapovijed: »Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.« Zacijelo, to je još uvijek mo11

RODITELJI

ralna teologija, ali s eminentno duhovno-pastoralnim ciljem. I ovdje građu uzimamo u dva sklopa: Roditelji – Djeca. Golema je problematika toga područja (pomislimo samo na obilan materijal od 25 obiteljskih ljetnih škola koje godinu za godinom priređuje FTI u ime HBK u Zagrebu, tiskom priopćen do godine 1996. u Obnovljenom životu, časopisu za religioznu kulturu). Građa je mnogovrsno međudisciplinska pod biblijskim, teološkim, pravnim, psihološkim, pedagoškim, sociološkim, ekonomsko-političkim, etičkim i duhovnim aspektom.

Mi ovdje možemo pružiti tek nešto od preobilja građe IV. Božje zapovijedi. Dapače, izabrali smo zasebno stanovište. A i obrada tema je također naša, naime, sve pod vidikom svetosti: ontološke i moralne, osobne i zajedničke. Poziv na svetost uputio je Vatikanski drugi svima, ne samo ministerijalnome svećenstvu svih kategorija i posvećenim osobama, nego i laicima: bračnim parovima, roditeljima, obiteljima i djeci (LG 39–42). Tema je koncilski suvremena, iako nije popularna. Tko još, osim Svetoga Oca i strogo crkvenih ljudi, bar tu i tamo govori o svetosti braka i svetosti obitelji? Kao da smo se usredotočili jedino na negativno, tj. na ono što se u braku ne smije činiti, a ne u prvome redu na pozitivno: kako se u braku može i mora kršćanski sveto živjeti.

Ima jedan izvanredan tekst Vatikanskoga drugog koncila u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes (br. 48) o Svetosti braka i obitelji koji kao u jezgri sadrži naš PROGRAM za oba dijela ove knjige: Roditelji – Djeca:2 »Po svojoj prirodnoj svojstvenosti sama ustanova ženidbe i bračna ljubav usmjerene su k rađanju i odgoju djece i nalaze u tom svoju krunu. I tako muž i žena koji po bračnom savezu ‘više nisu dvoje, nego jedno tijelo’ (Mt 19,6) intimnim sjedinjenjem osoba i čina pružaju jedno drugome pomoć i službu te doživljavaju smisao svoga jedinstva i iz dana ga u dan sve više produbljuju. To intimno jedinstvo kao uzajamno darivanje dviju osoba a i dobro djece zahtijevaju punu vjernost bračnih drugova i njihovo nerazdruživo jedinstvo.

12

UVOD

Krist Gospodin je blagoslovom obasuo tu mnogostruku ljubav koja je potekla iz vrela božanske ljubavi i koja je sazdana na sliku njegova sjedinjenja s Crkvom. Kao što je, naime, nekoć sam Bog savezom ljubavi i vjernosti prišao svome narodu, tako sada Spasitelj ljudi i Zaručnik Crkve dolazi u susret kršćanskim supruzima po sakramentu ženidbe. Ostaje i nadalje s njima da se u međusobnom predanju stalnom vjernošću ljube, kao što je on ljubio Crkvu i sama sebe predao za nju. Prava bračna ljubav uzeta je u božansku ljubav da se otkupiteljskom Kristovom snagom i spasonosnim djelovanjem Crkve upravlja i obogaćuje da tako supruge uspješno privede Bogu, da im pomogne i utvrdi ih u uzvišenoj zadaći oca i majke. Stoga se kršćanski supruzi, radi dužnosti i dostojanstva svoga staleža, jačaju i na neki način posvećuju posebnim sakramentom; ispunjavajući svoju bračnu i obiteljsku misiju snagom toga sakramenta te ispunjeni Kristovim duhom koji čitav njihov život prožimlje vjerom, ufanjem i ljubavlju, sve više se približuju osobnom savršenstvu i međusobnom posvećenju i, stoga, zajedničkom proslavljivanju Boga.

Ako roditelji prednjače primjerom i zajedničkom obiteljskom molitvom, djeca će, i svi koji žive u krugu obitelji, lakše naći put čovječnosti, spasenja i svetosti. Supruzi će pak, u svom dostojanstvu i zadaći očinstva i majčinstva, brižno ispunjavati dužnosti odgoja, osobito vjerskoga, što u prvom redu na njih spada.

Djeca, kao živi članovi obitelji, na svoj način pridonose posvećenju roditelja. Zahvalnošću, odanošću i povjerenjem odgovorit će na dobročinstva svojih roditelja, te će im, kao što se djeci pristoji, biti pri ruci u teškoćama života i u staračkoj osamljenosti.« Teškoću tvori i preobrazba obitelji u novim prilikama svjetskih razmjera. Iščeznule su komunističke, nacističke i fašističke ideologije, dok su u tijeku oblikovanja ove – ne bolje ideologije – tzv. »građansko-demokratskoga društva«. Prodorom svjetovnoga mentaliteta, laičkoga i laicističkog načina ponašanja u privatnome i javnom sektoru, vrijednosti se stubokom promijeniše i mijenjaju. Na religijskome području dogodio se i događa se u najširim rasponima 13

RODITELJI

današnjega društva gubitak važnosti i značenja kršćanske, posebice katoličke misli.3 Autoritet je oboren. Čak se i strogo-znanstveni dokazi dovode u sumnju. Postmoderna trijumfira. O Kristu se pišu knjige kao o običnu čovjeku. Pa i po katoličkim školama o njegovu božanstvu šaptom se govori. Kršćanstvo se sve više sravnjuje s hinduizmom, budizmom, islamom. Crkva u medijima gubi svoje božansko podrijetlo i za svijet postaje nezanimljivo svjetsko-političko društvo. Crkveni ljudi su optuženi zbog kvarenja mladeži. A misionari se ne usuđuju evangelizirati i krštavati poput Pavla ili Franje Ksaverskoga jer da uništavaju urođenu kulturu i religiozno-moralne vrijednosti dotičnih etničkih skupina... Preostaje međureligijski dijalog koji se nerijetko netočno shvaća i tumači.

Uza sve te teškoće, ovdje govorimo o svetosti kućnoga ognjišta pod mnogostrukim vidikom: o ljubavi kao temelju bračne svetosti, o sakramentu ženidbe kao izvoru iste svetosti da potom u tri poglavlja prikažemo skraćen teološki traktat o teologalnoj krjeposti ljubavi kao o duši svetosti – na kojoj se prvenstveno osniva bračna i obiteljska svetost života i djelovanja; ne ispuštamo ni moralno-duhovna svojstva kršćanske krjeposti ljubavi i pitamo se: je li svaki brak – i onaj čisto humani – pozvan na svet život: gdje posebno govorimo o današnjemu novom tipu preoblikovanoga braka, o uzrocima i posljedicama te pojave.

Usporedo s time razmatramo o pozivu na svetost upućen kršćanskim supruzima, roditeljima, djeci i obiteljima, analizirajući u sklopu toga poziva tijekom povijesti vrijednost teološke diskusije o moralnoj kvaliteti bračnoga čina, pa o Augustinovoj obrani istoga čina s »tri dobra braka« i Akvinčevoj s »dvije svrhe braka«. S time nam je otvoren pogled do najnovijih vremena kada se počelo s papom Pijom XI. otvoreno govoriti o vrijednosti bračne ljubavi, pa preko nekih teologa do Vatikanskoga drugog, štoviše do najnovijih naglasaka pape Ivana Pavla II. o međusobnu daru bračnih drugova i o daru djeteta u tome sebedarju.

Bilo je također potrebno osvrnuti se i na odgovorno prenošenje ljudskoga života, na blagoslovljeni dar djece kao početak, radost, 14

UVOD

preporod i stabilnost obitelji – »domaće crkve«. Zokružujemo naš rad o Roditeljima promatranjem sastava članova iste obitelji i njihovih dužnosti unutar same obitelji, unutar Crkve kao njezinih članova, unutar društva kome pripadaju i unutar države ili političke zajednice.

Na svim tim razinama laik i obiteljski čovjek »putem Crkve« ima poslanje (= misiju) od Boga dano: svjedočiti svetost Kristove Crkve u suvremenome društvu, takvu kakvo ono jest.

Da i ovo nastojanje urodi plodovima duhovne obnove naših obitelji u Hrvatskoj, po rukama blaženoga kardinala Alojzija, prinosimo Bezgrješnoj Djevici, apsolutnu idealu svete Majke – sa sv. Josipom odgojiteljice samoga Božjeg Sina u najsvetijoj i zato najidealnijoj Obitelji4 – Majke Crkve, Majke čovječanstva!

15

RODITELJI

I. MOŽEMO LI BITI UVJERLJIVI?

Ovim uvodnim promatranjem u prvome dijelu knjige o supruzima, roditeljima i obitelji ulazimo u težak zadatak. U drugome dijelu istoga sveska nastavit ćemo o djeci i mladima. Pothvat nije lagan: ne zato što bi teološki bio odveć težak, nego zato što su danas brakovi, roditelji, obitelji, a onda djeca, mladi... u teškoj krizi ne samo kršćanskih nego i ljudskih vrijednosti. Kako im prići? Što im kazati da bude uvjerljivo? Čak i prihvaćeno? Iz prakse, u praksi i za praksu, dakako, govorimo suvremenim razumljivim teološko-pastoralnim jezikom, vjerni našoj temi moralno-duhovni život.

I jer želimo biti što bliži, razumljiviji i prihvatljiviji našim brakovima, roditeljima i obiteljima, počimamo s konkretnim iskustvima i životnim svjedočanstvima, da se potom upitamo: o kojemu sklopu »roditeljske« problematike treba najprije progovoriti: čemu dati prednost i što ostaviti, jer golema obiteljska tematika obuhvaća biblioteke? Zatim će biti potrebno povesti ozbiljniji dijalog o pitanju: možemo li pomoću Božjom i našim svojskim nastojanjem danas za sutra išta učiniti, posebice u našoj Domovini? Napokon ćemo se dati obavijestiti o današnjemu stavu Crkve, na temelju IV. Božje zapovijedi, viđene kroz Kristovu jedinu Zapovijed ljubavi, kao što smo već učinili u prijašnjim svescima od I., II., III., VI. i IX.

Iskustva i svjedočanstva 1. Jedna majka posjećuje i brine se od jutra do navečer za bolesnu kćerku koja se već pune 22 godine nalazi u komi na ležaju u 16

MOŽEMO LI BITI UVJERLJIVI?

posebnoj šok-sobi sveučilišne klinike u gradu Z. Mala je ili nikakva vjerojatnost da će kćerka ikada doći k sebi. Ali je majka u svojoj ljubavi nenadkriljiva. Liječnici su pak u svojoj profesiji savjesni i pošteni do te mjere da se nitko od njih ne usudi iskopčati sondu preko koje se bolesnici podržava život i tako je eutanazijom dokrajčiti.1 Upravo je nevjerojatno kako je majka prekrižila osobni život i potpuno se žrtvovala vezavši sebe do heroizma iskazujući ljubav svome djetetu: poklanja kćerki svoj život i zdravlje, iako joj ova nikada na ovoj zemlji ne će moći reći: »Hvala, mama!« 2. Jedna druga – ovoga puta duhovna – Majka, blažena Terezija, Albanka, iz Calcutte. Ima li još ikoga na svijetu tko nije čuo za njezinu ljubav i zauzimanje, posebice za djecu, mlade, a onda najbjednije i potrebne svake vrste?

U njezinim Anegdotama pod naslovom »Najveći Božji dar«, čitamo:2 »Jednom je prigodom grupi ljudi u SAD-u Majka Terezija posebno istaknula svoj razgovor s predsjednikovom suprugom. Razgovarale su kako putem posvojenja pobijediti pobačaj, tj. brinući se za majke pronaći roditelje koji će voljeti dijete. Odmah je dodala: ‘Pitala sam je može li nam dati kuću u kojoj ćemo pomoći mladim ženama koje žele dati dijete na posvojenje.’

Onda im je iz života Misionarki ljubavi ispričala sljedeće: ‘Spasile smo tisuće života. Poruka koju smo poslale svim bolnicama i policijama glasila je: ‘Molimo vas, ne ubijajte djecu, mi ćemo ih preuzeti.’

Govorila im je i o kući za nezbrinutu djecu u Calcutti (Shishu Bahvan) i gledajući njihova ozbiljna lica nasmijala se: ‘Naša je kuća puna, puna djece i ljudi se ovako šale: ‘Majka Terezija uvijek govori o odgovornom roditeljstvu, a ne provodi ga u praksi. Svakim danom ima sve više djece!’ Na licima prisutnih pojavio se osmijeh.

‘Uvijek postoji netko tko majkama u nevolji može reći: ‘Dođi, mi ćemo se brinuti za tebe, naći ćemo dom tvojemu djetetu.’ Velik je broj bračnih parova koji nemaju djece, a koji su dali zahtjev za 17

RODITELJI

posvojenje. Isus je rekao: ‘Tko god prihvati jedno od ovih najmanjih u moje ime, prihvatio je mene.’

Ne mogu vam opisati što je dijete donijelo jednoj takvoj obitelji.

Pomislite samo na njihovu samoću! Od trenutka kad dijete uđe u njihove živote, oni sjaje od sreće.

Nikada neću zaboraviti kada sam jednoj obitelji predala dijete koje se nakon nekoliko mjeseci strašno razboljelo. Otišla sam k njima i rekla im: ‘Vratite mi dijete. Mi ćemo se za njega pobrinuti.’ A otac me pogledao i rekao: ‘Majko, uzmite moj život, ali ne i naše dijete.’« 3. Ljubav prema maloj i velikoj duhovnoj djeci. Počujmo don Matu Bogišića koji je u vrijeme bilježenja Očenaša bio prognani svećenik iz Cavtata. O svojoj ljubavi prema dragim župljanima govori u knjizi Oče naš iz Hrvatske, pod naslovom »Glasna molitva«.3 »Ja sam Konavljanin, kao i svi Bogišići koji se prvi put spominju 1402. godine u Konavlima. U Cavtatu sam 35 godina župnik, u tom mjestu Baltazara Bogišića, Bukovca, Supila; moj rad je bio rad s dušama, svima onima koji su nastanjivali Cavtat: to mirno, kulturno mjesto, bez ikakvih netrpeljivosti, s dijalektalnim naglaskom u govoru, s obiteljskim i svim ostalim vezama s Dubrovnikom. Mnogi su Cavtačani s ponosom govorili da je Cavtat otac Dubrovnika. U tom je mjestu već desete godine po Kristu sagrađen vodovod dug tridesetak kilometara. I danas postoji kamena ploča s urezanim imenom Dalbella koji ga je dao sagraditi.

Teško mi je javno govoriti Očenaš, ali moja molitva je i sjećanje na Cavtat, to mjesto tkalja, ribara, umirovljenika, vezova koji su se do sada radili po točnom kanonu boja, rasporeda, veličina. Sve moje molitve sadržane su u molitvi Bogu da Cavtačani izdrže i da se vratim. Nedostaju mi ljudi, to mjesto bez ikakvih stresova sve ove godine, u kojem je oružje trebalo jedino za lov, nedostaje mi jutarnji pozdrav ‘Ke nova?’ ili ‘Slugajem se’ i oni koje sam krstio i ženio i pokopao. Svi mi nedostaju, i mrtvi i živi. I to bogatstvo crkve u Cavtatu, u zlatu, brokatu, srebru, svi ti darovi Cavtačana dokazuju 18

MOŽEMO LI BITI UVJERLJIVI?

ljubav za mjesto. Bili su jako povezani uz crkvu sv. Nikole, građenu u 15. stoljeću.

Molim se Bogu da Cavtat iziđe iz ove čahure, da počne živjeti, svojim tihim, slobodnim životom. Moram nastaviti s poslom koji sam još prije 35 godina počeo kao mladi župnik. Želim se vratiti i osjećati godišnja doba koja se tamo toliko lijepo osjete. Sjećam se, sada je to još jače, svih divnih ljudi, poput pokojnog Bukovčeva sina Age, s kojim sam prijateljevao, lijepog plavog čovjeka koji bi se na spomen oca svaki put rasplakao. I ako trebam glasno moliti, izmolio bih za moj Cavtat, čiji su zaštitnici sv. Nikola i Gospa od Snijega ili od Cavtata, molitvu koju je Bukovac napisao na slici s prikazom Gospe: ‘Cavtate milo, drago gnijezdo moje ti si, svemoguća ruka Božja dok te štiti, viteški se sve u višu slavu visi.’« 4. I još jedno poznato uvijek dirljivo iskustvo iz Augustinovih Ispovijesti, u interpretaciji obraćenika, velika pisca i nenadmašiva stiliste Giovannija Papinija, o ljubavi, molitvi i plaču majke sv.

Monike da se sin vrati Bogu. Pa kada se Ambrozijevom pomoću (koji je nakon Monike bio jedan od najodlučnijih sudionika njegova obraćenja)4 Augustin vratio Bogu, Papini će o posljednjim Monikinim danima i njezinoj smrti ovako zabilježiti: »U Ostiji su povratnici [Monika, Augustin s ostalim rođacima] čekali na lađu kojom će otputovati u Kartagu. U međuvremenu stigla je smrt.

Augustin, kao da je znao, nastojao je što više biti s Monikom.

Ona je ljubila svoja tri sina – ‘rađala ih je svaki put iznova kad bi se udaljili od Boga’ – ali je Augustin možda najviše uzvratio njezinoj ljubavi i onda kad je bio daleko od nje i vjere, uprljan i jogunast. Ona ga je pratila u Kartagu i do Milana – ostavivši u Africi jedinu kćer – kao pastir koji hoće pod svaku cijenu naći izgubljenu ovcu. Bila je rasipna majka – rasipala je sebe samu i suze svoje – umjesto da kod kuće čeka povratak svoga razmetnog sina i kao otac u Evanđelju 19

RODITELJI

krene morem i kopnom da mu uđe u trag i nema mira dok ne vidi da pije mlijeko s medom na gozbi najrasipnijeg Oca. Augustinova se obitelj nastani u Ostiji, da se malo odmori od puta i da pričeka ukrcaj, u jednoj kućici blizu obale Tibera (...). Kuća je imala prozore koji su gledali na jedan perivoj. Na jedan od tih prozora, za zalaska sunca u lipnju, bili su prislonjeni Monika i Augustin gledajući biljke, koje su bile već pune plodova, i veliko sredozemno nebo, bistro od morskoga vjetra. (...) Ta proljetna mirisava spokojnost više od svega podsjećala je dvoje kršćana na nebo, koje još nisu vidjeli, ali za kojim su čeznuli. U toj su tišini majka i sin razgovarali, a o čemu drugom nego o vječnosti? Sada već nisu bili samo iste krvi, nego i istoga duha. Nestalo je svega onoga što je prije dijelilo roditelja od rođenoga: ni s kim se više Augustin neće osjećati tako sjedinjen kao s majkom i nikada nije bio tako ujedinjen s njom kao tog trenutka.

‘Svijet je’ – govorio je Augustin – ‘divan i njegova je ljepota velika u svim njegovim dijelovima, a pruža ljudima čiste radosti svjetla, sklada i zdravlja, i ona, ne toliko čista – sjetila. Ali što su ove slasti u usporedbi s promatranjem, ne više posrednim, jedinog Bića koje je sve stvorilo, onoga udruženog sjaja od kojeg sada ne poznajemo nego odraze, a oni umalo da nas ne zabliješte? Gore ćemo se zasititi one Mudrosti, istovjetne s Bogom, koju mučno tražimo na ovoj zemlji, a tek nas koje svjetlo zadovoljava, i bit ćemo sudionici u vječnosti, jer u njoj nema ni prošlosti ni budućnosti, nego blažene beskrajne sadašnjosti.’ ‘I dok smo govorili i čeznuli za ovom Mudrošću’ – nastavlja Augustin – ‘začas smo je dodirnuli s krajnjim vrškom srdaca, a zatim smo uzdahnuli i ostavivši vezane gore one prve plodove duha, sišli smo opet do onog žamora naših usta, gdje riječ počinje i svršava.’

Dvoje svetaca za trenutak su se popeli do onoga neiskazanog posjedovanja Boga koje su novoplatonci nazvali ekstazom, a naši mistici savršenim jedinstvom, zarukama prolaznoga i vječnog. Moniki se učinilo kao da je taj trenutak vrhunaravne naslade bio kao 20

MOŽEMO LI BITI UVJERLJIVI?

predobjava konca. Sada je već njena uloga na zemlji završena te se može popeti i uživati zauvijek ono blaženstvo koje je malo prije kratko osjetila.

‘Sinko moj’, reče Monika, ‘što se mene tiče, nema više ništa što bi mi se na ovoj zemlji svidjelo. Ne znam što bih radila i zašto sam tu sada kada su na ovome svijetu ispunjene moje nade. Jedina stvar radi koje sam željela ostati još malo tu dolje bila je da te prije smrti vidim kao kršćanina katolika. Bog mi je udijelio tu milost u najvećoj mjeri jer vidim da si prezreo sreću života da bi služio Njemu. Što da tu više radim?’

Augustin se toliko godina kasnije nije više sjećao što je odgovorio na ove bolne majčine riječi, ali to može naslutiti svačije djetinje srce. Monika to nije govorila slučajno. Dobra domaćica, dovršivši posao, osjećala je da se približava nedjelja odmora. Pet ili šest dana nakon toga razgovora i te ekstaze legne s vrućicom u krevet i više nije ustala. Jednoga dana napadaj bolesti bio je tako jak da se onesvijestila; pritrčaše sinovi, vrati joj se svijest i pogleda naokolo kao da traži nešto što je maloprije vidjela, a sada više ne vidi.

‘Gdje sam bila?’ reče. I kad je vidjela tjeskobno zaprepaštenje sinova, doda: ‘Tu ćete sahraniti svoju majku!’

Augustin je šutio gušeći suze, ali Navigije usklikne misleći da će je uvjeriti da ne smije umrijeti tako daleko od domovine, gdje bi smrt bila manje bolna. Monika ga pogledom ukori i obrati se Augustinu: ‘Pogledaj samo što govori! Pokopajte moje tijelo gdje hoćete, neka vas ne uznemiruje nikakva briga. Ja vas molim samo jedno: sjetite se mene pred Gospodinovim oltarom, u kojem god mjestu budete.’

I kad je s mirom izgovorila ove riječi, ušuti jer se bolest sve više pogoršavala. A ipak, mislio je Augustin, ona je s tolikom pažnjom pripremila grob u Tagasti, pokraj svoga Patricija [svoga muža i njihova oca], da bude sjedinjena u istoj zemlji s čovjekom kojemu je bila uvijek vjerna, i poslije smrti. A sada, sva rastresena od čežnje za 21

RODITELJI

Bogom, nije mislila ni na grob, ni na sprovod..., niti da se podigne koji nadgrobni spomenik na njezinu grobu. Onima koji su se čudili što ona želi biti sahranjena tako daleko, odgovori: ‘Bogu nije ništa daleko i ne bojim se da me na koncu svijeta neće prepoznati da me uskrisi.’

I tako odbacivši svaku misao koja nije bila u vezi s budućom domovinom, nakon devet dana bolesti, u pedeset i šestoj godini, Monika umre.

Augustin joj zatvori oči, ali naredi svojima da ne plaču, gušeći neizmjernu bol koja je prodirala iz srca. Mali unuk Adeodat brizne u jecaj, ali je bio ušutkan. Kršćanima nije dopušteno plakati nad mrtvima jer oni nisu umrli, nego su se rodili na pravi život...

Ipak, što su patnje? – upita se Augustin, koji se morao upravo siliti da ne brizne u plač. Sjećao se ljubavi, nježnosti, dobrote, svih majčinih suza, obnovio je u sjećanju sav njen život od djetinjstva po onome što je doznao od starih kućnih pomoćnica i od nje same; sjećao se onoga što je njegovom krivnjom pretrpjela nekoliko godina unatrag, ali se ipak tješio mišlju da mu se u posljednje vrijeme uvijek smješkala i da ga je nazivala svojim dobrim sinom i govorila da od njega nije nikad čula opore i uvredljive riječi. Sjećao se i slatkog razgovora prije dva tjedna i duboke slasti one zajedničke ekstaze, ali se nije mogao utješiti.

Evodije otvori psaltir i počne pjevati stoti psalam. Svi su odgovarali. U međuvremenu, kuća se ispuni svijetom i molitvom. Augustinova bol nije popuštala i dok je govorio da utješi druge, na izgled utješen, morao je svakog časa gušiti krikove i suze, koje su navirale iz srca.

Obavljen je sprovod. Augustin je i u crkvi, pred majkom koja je ležala pokraj otvorena groba, uspio da ne zaplače. Dok se molio Bogu za pokojnicu, molio se i za se, zaklinjao Boga da mu ublaži ovu nepodnošljivu bol. Tjelesni sin htio bi dati oduška svojoj boli plačem; kršćanin, uvjeren u novu majčinu sreću, to je branio. (...)

22

MOŽEMO LI BITI UVJERLJIVI?

Ali malo-pomalo opet počne misliti na Moniku, na njene kreposti, koliko ga je ljubila te iznenada osjeti strahotu gubitka. Nema je više, neće je više vidjeti, neće više s njom govoriti, nikad više cjelivati. Tada je napokon sinovski osjećaj nadvladao kršćanina i bujica suza pokri mu lice... Plakao je i plakao dok oči htjedoše, plakao je nad mrtvom majkom, plakao je nad samim sobom i za sebe. I sada, reče Augustin, neka mi svi sude kako hoće, a ako tko vidi krivnju u tome što sam plakao nad jednom majkom, i to takvom majkom, umjesto da se smijem, neka plače, ako osjeća samilost nad mojim grijesima, neka za mene od Krista moli oproštenje.«5

O čemu progovoriti?

Jedan od mojih dragih prijatelja iz »druge generacije« studenata Zajednice vjere na Jordanovcu u Zagrebu, danas profesor i doktor znanosti hrvatskoga jezika, otac četvero djece (dva sina i dvije kćerke), sa suprugom pravnicom magistricom znanosti (svi odlični katolici, ne samo po imenu nego u praksi), na zamolbu da mi iskreno rekne što bi želio da nađe u knjizi o bračnoj (obiteljskoj) problematici, među ostalim ovako mi piše:6 1. »Dali ste mi misliti (i moliti). Sažimajući moje misli u točke za program, uz sugestiju da ga sastavim i pošaljem, zapravo ste mi ujedno rekli ono što svaki katolik mora sam sebi reći i kad je do zadnjega radio za Kraljevstvo: ‘Sluge smo nevrijedni...’ Uistinu, trebalo bi načiniti i program – načinit ću ga, no kad pomislim da ga treba ispuniti i živjeti, bar tamo gdje sam mogu, već se pitam hoću li moći i kao Mojsije zanovijetam Bogu ne bi li našao koga drugoga. (...) Što se tiče Vaših knjiga koje pišete i kanite pisati, ja kao obiteljski čovjek predlažem što više tema vezanih za bračni i obiteljski život.

Osim ‘klasičnih problema’ pobačaja, bračne nevjere i odgoja djece, uviđam koliko je danas temeljni problem kršćanskih obitelji upravo ono što je uvijek velik problem svakog kršćanina: ne suobličiti se 23

RODITELJI

svijetu. Kako živjeti u svijetu, a kako ne biti od svijeta, ne pristati uz njegov credo uspjeha pošto-poto? Duše su danas tako ranjene. I malo je kršćanskih obitelji.

Iznijet ću tri-četiri misli. Slučaj što sam Vam ga, čini mi se, prošli put spomenuo o prijetećem pobačaju, dogodio se nažalost. Osjećam odgovornost – premalo sam molio, premalo utjecao. A to nije bio treći pobačaj, nego peti! Smijem li reći ‘strašno’? Morao bih bar poraditi na tome da se ta majka ispovjedi, i ona i njezin muž, koji ju je nagovorio na to, i svekrva i... Sada se već sve zaplelo i u preljub (njegov) i tko zna kako će sve završiti. Koliki krug odgovornosti, i uz moj propust. Trebalo bi nešto učiniti, a što i kako? Jedan razgovor nije pomogao, vrijedi li i dalje? Ne znam ulazi li to u Vašu koncepciju, ali treba nekako ohrabriti ljude da u braku i obitelji dostojno žive svoju kršćansku vjeru i da u tome vide radost i dobitak, a ne gubitak.

2. Drugi, vrlo raširen problem je nespremno ulaženje u brak.

Mladi ljudi očekuju da će ulaskom u brak riješiti sve svoje probleme, pogotovo seksualne. No događa se često upravo suprotno. Ponajprije, mnogi ulaze u brak seksualno ‘ispucani’, pa ih intimni život više i ne zanima u smislu izgradnje ljubavi već samo kao sredstvo da se smire nagoni ili da se muškarac odnosno žena ‘dokažu’, najčešće izvan braka. Vlastita žena odnosno muž dakako brzo dojade. K tome, mladi se par odjednom nađe na brisanom prostoru: dođe prvo dijete, pa nemaju vremena jedno za drugo, umor, ženini ciklusi, odvojen život, druge ‘prilike’, skučeni stambeni prostor..., sve to utječe na intimni život. A ljudi nisu strojevi, nego upravo na tom području vrlo ranjivi. A ako intimni život nije uspješan, ako se tako može reći, napasti su velike. Žena se ‘posveti’ majčinstvu, muškarac ‘poslu’ ili oboje odu u avanture: teško je priznati da stvari nisu kako treba, da on nije savršen ljubavnik svoje žene ni ona neodoljiva zavodnica svoga muža.

A zašto tako, u mjeri ljudskoga ukusa i Božjih zapovijedi, ne bi bilo: seksualnost je dar čovjeku da ne bi bio osamljen i tužan, a upravo je 24

MOŽEMO LI BITI UVJERLJIVI?

često baš tako između dvoje ljudi. Mnogi danas tiho pate u braku.

Znam primjer gdje su žena i muž bili intimni samo jednom! Iz tog susreta začelo se i rodilo dijete i poslije nikad više. Mladi su, naših godina. No on se zanima samo za šport i kompjutore, a ona tiho nosi svoju bol. Tu je i njegova mama, koja je veoma vezana za sina, a sada i za unuka – žena je suvišna. Sv. Pavao nalaže mužu i ženi da se ne uskraćuju jedno drugome osim po dogovoru, no čini mi se da je u današnje vrijeme panseksualizma najviše stradala upravo seksualnost, pa je prisilnog uskraćivanja zapravo više nego što bi ga dragovoljno trebalo biti, što ne uviđaju zagovornici ‘slobodnog seksa’ i permisivisti.

3. Bračni je život, osim toga, na Zapadu izložen teškoj hedonizaciji, koja se kod nas međutim odvija u okolnostima materijalne oskudice za većinu, uz stalni pritisak natjecateljskog duha. To frustrira žene, a muškarce čini malodušnim. Ne gleda se što si i kakav si nego koliko imaš, s kim se družiš. Nameću se teški i samo maloj manjini dostizivi materijalni standardi. A to onda vodi u teška iskušenja. U Hrvatskoj su, primjerice, ovih godina toliki jednostavno ušli u prazne stanove i to je legalizirano. Ako to ne činiš, lud si. Tako se stvaraju nove nepravde i ponavljaju stara opravdanja.

4. Društveni pritisak uopće je strahovit. Rekao bih da je ovo vrijeme osobito teško za muževe i očeve. Od njih se ne očekuje da budu plemeniti i dobri, društveno i crkveno zauzeti, ali se očekuje da imaju dobar posao, dobre veze, dobru plaću, dobar auto, da obitelji na svaki način, bio dobar ili nedobar, osiguraju udoban život, velik stan ili kuću, vikendicu, iako novčane odnosno gospodarske prilike ne pogoduju tome, da k tomu budu uspješni ljubavnici poput filmskih. Žena se pak osjeća u svemu dorasla muškarcu, neovisna i emancipirana, da živi po svome, dok je, naprotiv, ‘žudnja’ podlaže muškarcu, koji se međutim u toj situaciji više ne snalazi. Napokon on počne piti ili juriti za ženama, ona se povlači u depresiju ili se iznenada napadno ‘pomlađuje’, a oboje zapravo stradavaju. To su teške 25

RODITELJI

situacije, čovjek se cijepa na više ličnosti i, budući da ne može biti nadčovjek, prije ili poslije stradava.

A obitelj trpi. Sve je protiv nje: zakoni, duhovno ozračje, materijalne prilike... Ukoliko nema dublje povezanosti, svaki takav brak raspadne se kad nestanu vanjski motivi, a onda se raspadne i obitelj.

U tome smislu čini mi se da baš pojam ‘emancipacija’ (koga, od koga, za što?) valja staviti na pravo mjesto.

5. Sljedeći problem svakako je poticanje da obitelji budu što veće, dok materijalne prilike tomu ne pogoduju. U našim prilikama to je u neku ruku specifično katolički problem. Znam, reći će se da bogati često nemaju djece i obratno. Istina je. No kršćanin je obvezan poštivati svaki začeti život, otkloniti pobačaj i kontracepciju, pošteno stjecati materijalna dobra, često u nepovoljnim okolnostima, ne biti sebičan, vidjeti potrebe bližnjih... Kakvi zahtjevi! Dakako, naša je plaća na nebesima i nije naše skupljati blago koje će izjesti moljci, hrđa ili granate. No ovdje je riječ o minimumu ili, u najboljem slučaju, o optimumu. Društveni pritisak, kako rekoh, strašan je. Napasti, kušnje, potrebe, nužda... to je kao moralni Molotovljev koktel. Sve to utječe na brak i obitelj.

K tome, treba biti obiteljski čovjek, društveno i crkveno zauzet.

Tko to može? Može se, znam, no vjerujte da sam se i sam više puta upitao nisam li jednostavno trebao ‘uletjeti’ u nečiji stan, promijeniti bravu, onda se sudski natezati dok mi se to ne legalizira umjesto što sam cijelu obitelj poveo u emigraciju ne bih li svojih 45 kvadrata udvostručio. Ili da sam bar iza naše male kuće, u kojoj je živjela moja baka, otvorio cvjećarnicu (blizu smo groblja Miroševac) pa radio ‘petkom i svetkom’ kao već dva postojeća kioska, ne pitajući se mnogo o nedjeljnom i blagdanskom odmoru i Božjim zapovijedima.

Pa kad se situiram, onda ću biti katolički laik, uz opravdanje da je to jedini put jer se od katoličkog rada još nitko nije obogatio. Kada sam pak zatražio kredit od jedne državne ustanove, odgovoreno mi je, i to od katolika, da na to imaju pravo samo osobe od državnog interesa. Što je s ostalima?

26

MOŽEMO LI BITI UVJERLJIVI?

6. Pišem ad hoc, pa nije sve dorečeno. No to su, eto, pitanja i dvojbe, svojevrsni začarani krug. Isprepletenost osobnih, obiteljskih i društvenih momenata i okolnosti. A velik dio tih dvojbi svodi se na jedno pitanje: može li katolik biti bogat (materijalno) bez pogibelji za svoju dušu? Obogatiti se radom, plaćati sve poreze i doprinose, ne raditi nedjeljom, biti s obitelji koliko treba ili koliko je nužno – kome je to uspjelo? Poštenje, isplati li se? Eto, čujem da se i M. K.7 sprema iz Zagreba u provinciju kako bi njegova obitelj imala solidan stan.

Katolik, ima šestero djece, zaslužan za Crkvu i državu i mora u emigraciju u vlastitoj zemlji. Znam, ne mora svatko živjeti u Zagrebu, no čovjeku dođe da svisne od jada kada vidi što se sve radi. Slaba je utjeha što je uvijek tako bilo i što je valjda svuda tako.

Teško je pomiriti se s takvim svijetom u kojemu je toliko toga protiv čovjeka i Boga. Koji put se naježim od straha kada zamislim sve opasnosti koje prijete i strahote koje će nadoći, počevši od onoga da nitko neće moći kupovati i prodavati bez pečata Zvijeri. Ako nije već došlo, to će vrijeme, bojim se, uskoro doći. Stoga je, čini mi se, temeljna stvar izoštriti savjesti, ucijepiti ljudima u svijest istinu posljednjih stvari, vratiti ljudima vjeru i pouzdanje u Boga, koji ne plaća svake subote, ali ipak izriče posljednji i konačni sud. Strah Božji, kao jedan od darova Duha Svetoga, valjalo bi vratiti u svakodnevni život kršćana. No bit će teško jer je već toliko krivih bogova tu kao ričućih lavova što gledaju koga da proždru. K tome, bez datumskih kalkulacija dakako, sve govori da su posljednja vremena tu. Možda će se ipak naći deset pravednika...

7. Može li Vaša knjiga imati poseban, da tako kažem, hrvatski odjeljak? Predlažem poglavlje o moralnom hrvatstvu. Čini mi se naime potrebnim demistificirati ispolitizirano hrvatstvo kao neku nadkategoriju, iznad vjere i morala. Upitati se: tko je i što je ‘dobar Hrvat’, pa redom: dobar hrvatski poduzetnik, vojnik... Moral je naime do krajnosti kontekstualiziran i parcijaliziran, pa ako je netko primjerice uspješan liječnik, zaslužan za društvo, ali vara ženu, nikom ništa. Ili obavlja pobačaje na tekućoj vrpci, ali je unaprijedio 27

RODITELJI

prenatalnu dijagnozu, zaslužan je Hrvat i sve je u redu. Dobar Hrvat mora biti kompletno dobar, ako uopće možemo govoriti o kategoriji dobrote izvan konteksta vjere. Znam, nije to samo hrvatski problem, nego ljudski, ali ovdje je to poprimilo značajke epidemije, uz sve one naše rasne, kulturne i političke posebnosti: svatko se busa u prsa hrvatstvom jer je negdje nešto važno rekao ili učinio, bez obzira na sav život prije i poslije. Već je odvratno slušati sve to.

8. Ovaj čas nazvala me mama i javila da mi je umro stric. Nije bio star, bar ne godinama, tek 56. Iznenadna, ali ne i neočekivana smrt.

Prije koji dan rekao sam tati da se pripremi na to. I, evo dogodilo se.

Volio sam ga jer je imao srca za druge – prvo odijelo dobio sam od njega, i ne samo ja – ali nije znao živjeti. Ne bih Vam ovo spominjao kad ta smrt ne bi bila gotovo paradigma propadanja i smrti tolikih naših obitelji, koje su se nakon prošloga svjetskog ratnog vrtloga, s oduzetim Bogom, našle u jednoj dubokoj duhovnoj praznini, u strašnom vakuumu.

Moja baka, tatina mama, imala je jedanaestero djece, deset sinova i kći. Sada ih je živo još dvoje. Nitko osim tetke nije doživio više od 60. Sve obitelji osim moje i one još živog strica rasule su se i na svoj način propale. Nije bilo rastava, ali se živjelo poput rastavljenih, u trci za standardom. A obitelji su se osipale i rasipale, čak i materijalno propadale. Kao nekakvo prokletstvo. O svemu tome pisao sam pokojnom stricu prije koji mjesec, ali on više nije imao snage ništa promijeniti. Mi smo se, evo, nekako održali, rekao bih zahvaljujući tati koji ima smisla za ljude, za djecu, za male životne radosti. Nije se izgubio, pa nismo ni mi. No život, eto, zadaje rane, sve dublje i bolnije. Teška naša hrvatska i ljudska tragika. Prezreli smo Riječ.

9. Ovih dana Slovenci očekuju Svetoga Oca. Koliko sitne pokvarenosti iz velike mržnje. Novine pišu samo o troškovima, pretjeranim policijskim mjerama, malo se tko raduje. Podijeljenost još veća i oštrija nego u nas, koji smo svi iznenada postali ‘katolici’.

Ovdje su ‘liberalci’ i ‘klerikalci’ oštro podijeljeni u odnosu 80 : 20.

28

MOŽEMO LI BITI UVJERLJIVI?

Optimistična procjena. Dva je dana do dolaska Sv. Oca, a tako je sve hladno. Daj Bože da bude drukčije kada Papa dođe. Geslo je posjeta ‘Oče, utvrdi nas u vjeri!’. Dobro odabrano, čini mi se (...).

Bližim se kraju. Nadam se da nećete zamjeriti ako su misli gdjegdje malo konfuzne i nedorečene. No jednostavno sam morao sjesti i istresti srce i misli.«

Na koji način progovoriti?

Hvala ti od srca za velik trud! Odlično razmišljaš. Volio bih da si mi rekao i »kako« progovoriti. Pregršću navedenih problema koje pismom dotičeš – nije važna ova ili ona sistematizacija – stavljaš na stol, sa svim prednostima i slabostima, bitni sadržaj upravljen i primijenjen našim domovinskim i izvandomovinskim obiteljima. Treba im progovoriti jasnim, uvjerljivim, konkretnim, zato jednostavnim razumljivim jezikom, s mnogo anegdota i živućih iskustava kako bismo bili što bliži konkretnome životu i što prihvatljiviji, ne suhoparno, a zahtjevno koliko Crkva traži. Nije lako pogoditi. Razmišljam i molim se za način kako bi danas, sada, Isus – nenatkriljivi Učitelj Riječi, ljubitelj obiteljskoga čovjeka – o tomu predmetu progovorio istim našim roditeljima i obiteljima u Hrvatskoj. Dakako, taj način nitko nije kadar oponašati, ali ga je moguće usvojiti i slijediti u nakani i točnosti nauka. Njegovom milošću u Duhu Svetomu pokušat ćemo što bolje pogoditi. Čime se kod toga smijemo, možemo i moramo poslužiti?

1. Samom Božjom riječi predanom nam u Svetomu pismu Staroga i Novoga zavjeta i tumačenu kroz autentično Učiteljstvo Crkve.

U tome smislu posjedujemo silne izvore u cjelokupnoj Predaji. A u najnovije vrijeme uz sedam dokumenata Vatikanskoga II., koji više ili manje dotiču naš predmet,8 posjedujemo i mnoge nove dokumente papa i kongregacija Svete Stolice, s čitavom bibliotekom poruka najviših crkvenih autoriteta svih krajeva u raznim biskupskim kon29

RODITELJI

ferencijama. Upozoravam na samo neke najbitnije od bitnih i katolicima dobro poznate, ali koje opet i opet s najvećom korišću čitamo: Humanae vitae, Familiaris consortio, Donum vitae, Veritatis splendor, Evangelium vitae.9 Bogati smo za našu temu drugim ne manje odličnim izvorima: Katekizmom Katoličke Crkve,10 golemom književnom građom koju nam pruža Papinsko vijeće za obitelj s mnogim dokumentarnim izdanjima, knjigama, simpozijima, konferencijama, a u najnovije vrijeme velikim stručno izrađenim rječnikom za obiteljsku problematiku, pod naslovom: Lexicon. Termini ambigui e discussi su famiglia, vita e questioni etiche (2003.).11 Treba spomenuti još barem dva prijašnja izvanredna izvornika koje analogno možemo usporediti s klasičnim Denzingerom. Oba isključivo pružaju sakupljenu bračno-obiteljsku problematiku.

Prvi je iz 1965. i donosi mnoge tekstove papinskoga učenja pod naslovom Il Matrimonio, sve tamo od Benedikta XIV., Klementa XIII., Pija VI., Pija VII., Pija VIII., Grgura XVI., Pija IX., Lava XIII., Pija X., Benedikta XV., do Pija XI. i Pija XII., s izvanrednim sistematskim kazalima građe i pojmova.12 Drugi je izvornik iz 1986., a uredili su ga P. Barbieri i D. Tettamanzi pod naslovom Matrimonio e famiglia nel Magistero della Chiesa. I documenti dal Concilio di Firenze a Giovanni Paolo II, u dva dijela: da u prvome dijelu dođe bitna građa od Koncila u Firenzi (1439.) do Pija XII. (1939.–1958.), a u drugome dijelu od Vatikanskoga II. (1962.–1965.), Ivana XXIII., Pavla VI. – do Ivana Pavla II., nekih važnih tekstova Svete Stolice i Talijanske biskupske konferencije. Pridodana su višestruka detaljna sistematska kazala.13 2. Na našemu tlu spominjemo samo dva najnovija dokumenta Hrvatske biskupske konferencije. Prvim je dokumentom poduzela važne korake za intenzivnije pastoralno djelovanje oko obiteljske problematike. To je pastirsko pismo Na svetost pozvani. Pastoralne smjernice na početku trećeg tisućljeća (2002.), gdje se u br. 63., 30

MOŽEMO LI BITI UVJERLJIVI?

prema Familiaris consortio, br. 17, predlaže program prouke i rada u četiri točke:14 1) stvaranje zajednice osoba 2) prenošenje života 3) sudjelovanje u razvoju društva i 4) sudjelovanje u životu i poslanju Crkve.

U istomu se pismu izražava radost zbog osnivanja Ureda za pastoral obitelji i najave Direktorija za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj (br. 65). Taj je najnoviji Direktorij i objelodanjen iste 2002. u sedam poglavlja, sa sljedećim rasporedom:15 1) Božji naum o braku i obitelji 2) Čovjek u braku i obitelji – put Crkve 3) Poslanje obitelji u Crkvi i u društvu 4) Situacija braka i obitelji u Hrvatskoj 5) Crkveno djelovanje za brak i obitelj 6) Djelatnici i strukture obiteljskoga pastorala 7) Ženidba i obitelj u kanonskome i partikularnom prvu.

3. O bračnim i obiteljskim pitanjima više sam puta, posebice na Teološkome fakultetu Papinskoga sveučilišta Gregoriana u Rimu, držao tečajeve, vodio razne seminare, čitao pisane radove studenata, licencijanata i doktoranada pa sam tijekom godina bio prisiljen na mnogostruk osobni studij nekoliko nejednakih teoloških antropologija: K. Rahnera, Hansa Ursa von Balthasara, profesora K. Wojtyle prije izbora za papu, pa nakon izbora sve glavnije pisane radove Ivana Pavla II., s golemom bračno-obiteljskom tematikom. Posebne tečajeve za specijalizante u moralnoj teologiji vodio sam o nauku Humanae vitae, drugi put o nauku Familiaris consortio, posebno o Bračnoj ljubavi, o Bračnoj i obiteljskoj svetosti itd.

Tim i sličnim studijem, predavanjima i vođenjem radova studenata uvijek sam konkretnije ulazio u pitanja koja nisu još bila dovoljno životno obrađena. Pa ako dodam i nekoliko stotina odgovora – najvećim dijelom iz tih područja – u Glasniku Srca Isusova i Marijina, danas s četiri izdana sveska tih pitanja i odgovora, onda se 31

RODITELJI

smije reći da postoji stanovita teološko-moralno-duhovno-pastoralna priprava za naš predmet.

Drugo je pitanje suvremenim govorom – koji mora ostati teološko-duhovno-pastoralni (dijelu pučanstva teže prihvatljiv) – točno pogoditi očekivanja mladih i najmlađih koji danas imaju nove kategorije mišljenja, stavova, drugi mentalitet, karakteriziran kao postmoderna kultura.

U svakom je slučaju naš arhitektonski princip Božja Ljubav sakramentom ženidbe darovana ljudskoj osobi (= bračnome paru) da se tjelesno-duhovnim jedinstvom supruga ista Ljubav zajedno s njihovom ljudskom i kroz njihovu ljudsku ljubav prelije na potomstvo i na sve članove obitelji, na društvenu i na crkvenu zajednicu.

Jezikom Crkve progovoriti Naše smo promatranje stavili pod upitnik: »Možemo li biti uvjerljivi?« Kršćansku ženidbu (roditelje, obitelj) ne možemo promatrati samo svjetlom razumskoga rasuđivanja, nego prvenstveno svjetlom vjere, prihvativši Božji autoritet na temelju Objave Staroga i Novoga zavjeta, znači u »redu stvaranja« (= creationis) i u »redu spasenja« (= redemptionis). A Objava nam jasno govori da je brak Božja ustanova. Pa kada govorimo o braku i obitelji, mi kršćani katolici ne možemo biti uvjerljivi ostajemo li jedino na ljudskome planu, ne uzdignemo li se u transcendentno, tj. na razinu vjere. Znači, naš govor ne može biti drukčiji od suvremena govora Katoličke Crkve.

1. Nalazimo se na području IV. Božje zapovijedi, koja otvara drugu ploču Zakona. Ona naznačuje poredak ljubavi. »Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji, koju ti dade Gospodin, Bog tvoj« (Izl 20,12). Za Isusa čitamo: »I bijaše im poslušan« (Lk 2,51). »Bog je htio da, iza njega, poštujemo roditelje kojima dugujemo život i koji su nam predali spoznaju o Bogu... Ova zapovijed izre32

MOŽEMO LI BITI UVJERLJIVI?

čena je u pozitivnom obliku, kao dužnost koju treba vršiti.«16 Isus reče svojim učenicima, znači: reče nama krštenim osobama do konca svijeta: »Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge« (Iv 13,34). »Kao što sam ja ljubio vas« nije tek neka ljubav izvana, izdaleka, nego se Isus istovjetio s nama: želi da druge ljubimo njegovom ljubavlju. Njegov, naime, način života nije samo uzor i primjer, nego nam daje i mogućnost da u potpunosti živimo istu ljubav. Zato kaže: »Tako i vi ljubite jedni druge.« Ako ikoga imamo ljubiti, onda na prvome mjestu one koji su nam najbliži, koji nam dadoše život i odgoj (= roditelje), što potvrđuje i Pavao: »Djeco, slušajte svoje roditelje u Gospodinu, jer je to pravedno. ‘Poštuj svoga oca i majku – to je prva zapovijed s obećanjem: da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji’« (Ef 6,1–3; Pnz 5,16). To je zaista »prva zapovijed« ukoliko se odnosi na roditelje – naše prve bližnje, naše prve i najveće dobročinitelje.

2. Isti nauk Isus potvrđuje još dubljom stvarnošću kada kaže: »Ja sam u svom Ocu i vi u meni i ja u vama« (Iv 14,20). Pa opet: »Da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao... da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni« (Iv 17,21–23). Možemo li shvatiti dubinu ovih riječi i zaprepašćujuću stvarnost o kojoj Isus govori?

Isus, dakle, u velikosvećeničkoj molitvi upućuje molbu Ocu za četiri posve nove milosti koje nadilaze i najprodorniju ljudsku misao: 1) da učenici (roditelji s djecom i obratno, svi mi) budu međusobno jedno »kao i mi«, tj. kao utjelovljeni Sin i njegov nebeski Otac (= jedno kao Božje Osobe u Presvetome Trojstvu). A koje je nepojmljivo jedinstvo među Osobama u Bogu: tri Osobe u jednoj naravi!

2) da »i oni u nama budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi«... »Filipe, tko je vidio mene, vidio je i Oca... Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni?... Vjerujte mi, ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte« (Iv 14,8–11) (= da budemo jedno s Bogom, mi u Bogu i Bog u nama: ontološki, moralno, duhovno – imati udjela na istoj Božjoj svetosti!)

33

RODITELJI

3) »da i oni koje si mi dao budu gdje sam i ja, da i oni budu sa mnom« (= trajno biti ondje gdje je Isus, a On je trajno u Ocu i u Duhu Svetomu. Sveci Crkve, na primjer: pustinjaci, monasi strogih redova, kojima je bitno zaposlenje čitava dana bilo sjedinjenje s Bogom u trajnoj molitvi – oni su nešto od toga misterija razumijevali i živjeli.

Ali na tu smo duhovnost trajna sjedinjenja s Bogom svi mi pozvani: roditelji i djeca (= sinovi, kćeri) bilo kojega zvanja i staleža).

4) »da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima« (= ne samo sjedinjenje u mislima nego u srcu, u savjesti, znači, u istoj ljubavi Presvetoga Trojstva, da ta Ljubav bude naš motor i naša hrana, u roditeljima i u djeci, ista Božja ljubav kojom Otac ljubi Sina i Sin Oca u istom Duhu Svetomu! (Iv 17,1–26). Nedohvatljiv nauk!

Nepojmljiva stvarnost koju dotičemo samo i jedino vjerom. Tu su roditelji i djeca, svi Isusovi učenici s našom ljudskom ljubavlju, preneseni u Božju ljubav i Božja ljubav je »izlivena u našim srcima«.

Možemo li što dublje zamisliti? Dokučiti stvarno naše ljudsko i kršćansko dostojanstvo?).17 3. IV. Božja zapovijed (= roditelji + djeca) nagovješćuje sljedeće zapovijedi koje izriču posebno poštivanje ljudskoga života (= V. zapovijed), dara seksualnosti i braka (= VI. i IX., koje smo već obradili u našemu četvrtom svesku), zemaljskih dobara (= VII. i X. zapovijed), ljudske riječi (= VIII. zapovijed). Od četvrte zapovijedi dalje, tih Mojsijevih sedam riječi predstavlja moral i duhovnost »druge ploče«. U svjetlu Isusove Nove zapovijedi ljubavi i čitava morala i duhovnosti Novoga zavjeta, viđenih napose kroz Objavu, predanu nam preko sv. Pavla, i danas su temelj morala i duhovnosti svakoga kršćanina, a predstavljaju i jedan od jakih temelja društvenoga nauka Katoličke Crkve.

IV. Božja zapovijed »izričito se obraća djeci u pogledu odnosa s ocem i majkom, jer je to najopćenitiji odnos. Tiče se također i rodbinskih odnosa s članovima obiteljske skupine. Traži iskazivanje časti, ljubavi i priznanja djedovima i precima. Proteže se napokon na dužnost učenika prema nastavnicima, zaposlenih prema poslo34

MOŽEMO LI BITI UVJERLJIVI?

davcima, podložnika prema poglavarima, građana prema domovini, prema javnim službenicima i vladarima.

Ova zapovijed uključuje i podrazumijeva dužnosti roditelja, skrbnika, učitelja, poglavara, načelnika, državnika, svih koji vrše vlast nad drugima ili nad nekom zajednicom osoba.

Obdržavanje četvrte zapovijedi donosi i nagradu«:18 dug život, plodove zemlje, duhovna dobra, uživanje mira i blagostanja... »Nasuprot tome, prijestup te zapovijedi povlači za sobom teške nevolje zajednici i ljudima.«19

35

RODITELJI

II. LJUBAV – TEMELJ BRAČNE SVETOSTI

Pretpostavljamo kao poznato promatranje o sakramentu ženidbe u IV. svesku ovoga niza o Bračnoj ljubavi, u prvome poglavlju pod naslovom »Isus o jednoj i nerazrješivoj ženidbi«, napose u četvrtome odsjeku »Od simbola do smisla sakramenta«. Ovdje pak logički govorimo o ljubavi supruga (= roditeljskoj) u vezi s vrlo delikatnim i teškim pitanjem bračnoga krjeposna života: posvećenja, svetosti. O tomu se pitanju ne govori prečesto, a ipak mi ni izdaleka ne bismo ušli u dimenzije bračne (= roditeljske i obiteljske) ljubavi kada na ovomu mjestu ne bismo progovorili upravo o pitanju što zapravo znači i vrijedi bračna ljubav sa stajališta bračno-obiteljskoga moralno-duhovnoga života, posvećenja supruga i obitelji? Osobito njihova ljubav uzdignuta i opečaćena sakramentom ženidbe? Može li njihovo posvećenje biti negdje »izvan« kruga njihove ljubavi, jasno, uključivši i tjelesno intimno darivanje? Kada govorimo o supruzima, ne možemo ne govoriti i o obitelji.1 1. Odmah možemo reći: sva se bračna duhovnost svodi na to da temelj braka – ljubav – supruzi ne smiju živjeti izvan ljubavi prema Kristu! Bračna i obiteljska zajednica tvori sliku ljubavi Krista prema svojoj Crkvi (= Krist + Crkva) pa je to put supruzima do vrlo tijesne povjerljive ljubavi prema Kristu Gospodinu. Radi se o tome da se bračni život u konkretnosti svakidašnjice provodi kao odgovor na Kristov poziv. Oženiti se, naime, ili udati se ne znači otkloniti poziv na kršćansku savršenost i svetost. Naprotiv, to je za njih specifičan put ljubavi i specifičan put služenja Kristu i njegovim zadatcima posvećenja života Božjega naroda, svjedočenja za Krista u društvu u kome se obitelj nađe, svjedočenja svetosti kroz vlastitu ljubav.

36

LJUBAV – TEMELJ BRAČNE SVETOSTI

Zato je govor o bračnoj svetosti eminentno evanđeoski govor: to je poziv da se sve ono ljudsko i tjelesno otkupi od nereda i usmjeri prema milosti. Bilo je epoha kada nisu bili osobito simpatični naglasci svetosti kroz bračnu ljubav, nego kroz pustinju, klauzuru, izolaciju od društva, a u antitezi sa svijetom i društvom svoga vremena.

To je bila, inače hvalevrijedna, isključivo vertikalna svetost, izravno usmjerena prema gore, no nerijetko je s nerazumijevanjem ili čak s prijezirom prelazila preko vida horizontale.

2. Bračna je svetost tipično laička. Njome je laik, ugrađen u svijet i u svjetske zadatke, u isto vrijeme ugrađen u Krista i njegove spasiteljske planove, a kao laik još je i posebno posvećen tim zadatcima. Upravljajući svoje korake prema savršenosti, on time uzvisuje ljudske vrijednosti i zemaljske realnosti s kojima se i među kojima se posvećuje. »Svi su u Crkvi pozvani na svetost, bilo da pripadaju hijerarhiji, bilo da ona njima upravlja prema riječima Apostola: ‘Ovo je volja Božja, vaše posvećenje.’2 Dakako, taj jedinstveni poziv svaki kršćanin mora ostvarivati ‘prema svojim darovima i službama’ (LG 41), tj. u skladu sa svojim životnim prilikama, dužnostima i okolnostima.«3 Nužno je, dakle, da dođu do izražaja ne samo djevičanski vidici savršena života, nego je danas živa potreba iznijeti vidike upravo bračnoga života koji vode do svetosti. Zato ovdje ne mislimo govoriti o općenitim vidicima askeze i nastojanja oko krjeposti, nego jedino i isključivo o onim karakterističnim dubinskim elementima koji temelje i tvore bračnu duhovnost ili svetost.4 Ivan Pavao II. u apostolskome pismu Novo millenio ineunte – Ulaskom u novo tisućljeće5 »snažno ističe da se ideal kršćanske svetosti ‘ne smije pogrešno shvatiti, kao da bi uključivao neku vrstu izvanrednoga života koji mogu živjeti samo neki velikani svetosti’. Naprotiv, ‘putovi svetosti su mnogostruki i prikladni pozivu svakoga čovjeka’, zbog čega on zahtijeva ‘da se svima na uvjerljiv način ponovno ponudi to ‘visoko mjerilo redovitoga kršćanskog života’«.6 37

RODITELJI

3. Napominjemo da govoreći o bračnome duhovnom životu ili o posvećenju supruga nipošto ne isključujemo druge članove obiteljske zajednice (djecu, djedove i bake), no ipak, u vidu našega zadatka u prvome redu i izričito mislimo na supruge. Sakrament ženidbe, obrađen u našemu IV. svesku Bračna ljubav, koji ovdje u cijelosti pretpostavljamo, a na kome zapravo sve gradimo – ukoliko on posvećuje i uzdiže bračnu ljubav, u središtu je bračne i obiteljske svetosti.

U milosti sakramenta ženidbe ukorijenjene su sve krjeposti bračnih drugova, gdje se oplemenjuje i treba trajno rasti njihova ljubav, gdje je kao u svome fokusu i korijenu urasla cjelokupna obitelj.

Krjepostan život supruga odvija se unutar obitelji. Pa kako su oni nositelji temelja krjeposna i sveta života, tj. autentične bračne ljubavi uzdignute i posvećene sakramentom ženidbe, teško je razlučiti »bračnu svetost« od »obiteljske svetosti«. Ta se oba vidika trajno isprepliću i nadopunjuju da iz bračnoga (užeg), obiteljski (širi) vidik, prima svoju osnovnu i bitnu »hranu«.

Brak – put posvećenja 1. Postoji li specifična bračna i obiteljska duhovnost? Svi su kršćani – laici, redovnici, svećenici – pozvani na svetost (SC 40, LG 41). Taj se poziv u dubini kršćanina identificira sa željom za nadnaravnom srećom za kojom težimo i dužni smo trajno težiti: »Budite, dakle, savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski« (Mt 5,48). Svetost je identična za sve. U čemu se sastoji? Na drugome smo mjestu rekli da se sastoji u savršenoj aktivnoj ljubavi (De Guibert). Nije u biti druga ni za bračne parove, roditelje, djecu, iako jest različita tipa, tj. ostvaruje su u drukčijim dužnostima i okolnostima. Živimo je zajedno s drugim naravnim i nadnaravnim krjepostima intimno se darivajući Ocu po Sinu u Duhu Svetomu, slijedeći Krista (LG 41).

Egoizmu nema mjesta u svetosti.

38

SADRŽAJ

SADRŽAJ

Riječ urednika ................................................................................ 5 PRVI DIO: SPOZNATI................................................................... 7 RODITELJI ............................................................................... 9 Uvod ........................................................................................ 11 I. MOŽEMO LI BITI UVJERLJIVI? ............................... 16 Iskustva i svjedočanstva................................................. 16 O čemu progovoriti? ...................................................... 23 Na koji način progovoriti? ............................................. 29 Jezikom Crkve progovoriti ............................................ 32 II. LJUBAV – TEMELJ BRAČNE SVETOSTI ................. 36 Brak – put posvećenja .................................................... 38 Obitelj – put posvećenja ................................................ 41 Brak – put pashalnoga otajstva ...................................... 43 Obitelj – put pashalnoga otajstva ................................... 46 III. SAKRAMENT ŽENIDBE – IZVOR SVETOSTI ........ 51 Utjelovljen u zajedništvu Crkve .................................... 53 Poseban među sakramentima ......................................... 57 Priklonjen euharistiji i pokori ........................................ 62 Podupiran ostalim sakramentima ................................... 66 497

SADRŽAJ

IV. KRŠĆANSKA KRJEPOST LJUBAVI – DUŠA SVETOSTI (1) ............................................................... 71 Ljubav – temelj ljudske osobe ....................................... 72 Ljubav – aktivan odnos »Ja« + »Ti« .............................. 73 »Božja ljubav« – teologalna krjepost............................. 75 »Božja ljubav« – prijam u Trojstvo ............................... 77 V. KRŠĆANSKA KRJEPOST LJUBAVI – DUŠA SVETOSTI (2) ................................................... 86 Tko ljubi Boga, ljubi i bližnjega .................................... 87 Tko ljubi bližnjega, ljubi i Boga .................................... 91 Tko ne ljubi sebe, ne ljubi ni bližnjega .......................... 96 Tko ljubi sebe, ljubi i bližnjega ................................... 100 VI. MORALNO-DUHOVNA SVOJSTVA KRŠĆANSKE KRJEPOSTI LJUBAVI ....................... 104 Ljubav treba druge krjeposti ........................................ 105 Ljubav treba pravu poniznost ...................................... 108 Ljubav poštuje mala djela ............................................ 113 Ljubav teži vječnome ................................................... 115 VII. SVAKI BRAK – POZIV NA SVETOST? ................... 120 Tipovi brakova u prošlosti ........................................... 122 Novi tip preoblikovana braka ...................................... 129 Uzroci preoblikovanja braka ........................................ 133 Posljedice preoblikovanja braka .................................. 136 VIII. KRŠĆANSKI BRAK – POZIV NA SVETOST .......... 140 Bračni čin – »atentat na svetost«?................................ 141 Augustinova »tri dobra« braka .................................... 146 Akvinčeve »dvije svrhe« braka.................................... 149 »Sebedarnost« u bračnoj ljubavi .................................. 152 IX. ODGOVORNO PRENOŠENJE ŽIVOTA................... 161 Pojmovi i stanje nataliteta ............................................ 163 498

SADRŽAJ

U bračnoj zreloj ljubavi ............................................... 170 U razboru i mudrosti vjere ........................................... 173 Učiteljstvo, savjest, sukob dužnosti ............................. 176 X. DJECA – TERET ILI RADOSTAN DAR? ................. 185 Dar djece – početak obitelji ......................................... 186 Dar djece – radost obitelji ............................................ 191 Dar djece – preporod obitelji ....................................... 197 Dar djece – stabilnost obitelji ...................................... 203 XI. DUŽNOSTI ČLANOVA OBITELJI ........................... 207 Prema samoj obitelji .................................................... 207 Prema crkvenoj zajednici ............................................. 212 Prema društvenoj zajednici .......................................... 216 Prema političkoj zajednici ........................................... 219 Put svećeničkoga poziva .............................................. 220 Poslanje: spasavati nerođene ....................................... 221 DJECA................................................................................... 223 Uvod ...................................................................................... 225 I. DJECU PRIMITI I ODGAJATI: PSIHO-PEDAGOŠKI RAZVOJ.................................. 228 Mogućnost odgoja djece danas? .................................. 229 Od rođenja do 3. godine............................................... 233 Sudbonosan »ključ« zaokreta ...................................... 236 Dob razuma i rasuđivanja ............................................ 240 II. MLADIMA POMOĆI PREBRODITI »PROLJETNE OLUJE« .............................................. 245 Biti im topao i drag roditelj.......................................... 247 Biti im prisan i iskren prijatelj ..................................... 252 Biti im sigurno utočište ................................................ 257 Biti im poželjan privlačiv ideal .................................... 263 499

SADRŽAJ

III. MLADIMA POMOĆI U SAZRIJEVANJU ................ 267 Do zrele »osobnosti čovjeka« ...................................... 269 Do zrele »osobnosti kršćanina« ................................... 274 Do »punine dobi Kristove« .......................................... 276 Do ulaska u »općinstvo svetih« ................................... 281 IV. MLADIMA POMOĆI DO KRJEPOSNA ŽIVOTA (1) ................................................................. 285 Pojam »krjeposti« i »krjeposna života« ....................... 287 U zvanju i službi: vrijedan i krjepostan ....................... 291 Kao čovjek: vrijedan i krjepostan ................................ 294 Kao kršćanin: krjepostan i svet .................................... 296 V. MLADIMA POMOĆI DO KRJEPOSNA ŽIVOTA (2) ................................................................. 301 Uronjeni u laičku ideologiju ........................................ 303 Ostvariti poziv »protiv struje« ..................................... 309 Novim pristupom »stožernim krjepostima« ................ 313 Učvršćivanjem identiteta u promjenama ..................... 317 VI. LJUBAV U KRIZI – PITANJE RASTAVE ................. 321 Rastava u Starome zavjetu ........................................... 323 Rastava u Novome zavjetu .......................................... 325 Rastava u novijoj predaji ............................................. 328 Ljubav traži nerazrješivost ........................................... 332 DRUGI DIO: SPROVESTI ........................................................ 341 RODITELJI – PITANJA I ODGOVORI IZ ŽIVOTNE PRAKSE ............... 343 Obitelj i Kairska konferencija ........................................... 345 Djevičanstvo – temelj braka: kako? .................................. 350 Smisao bračnoga darivanja u neplodne dane..................... 354 500

SADRŽAJ

Prirodna i kontracepcijska metoda: razlike?...................... 359 Kada je muževljevo ponašanje samovoljno? ..................... 364 Što nakon četvrtoga carskog reza? .................................... 369 Mama je otišla s mlađim muškarcem ................................ 374 Pričest rastavljene osobe.................................................... 379 Uzroci rastave i druga ženidba .......................................... 384 Rastavljeni, ponovno »oženjeni« – primaju sakramente? ... 389 DJECA – PITANJA I ODGOVORI IZ ŽIVOTNE PRAKSE ............... 393 Jesmo li samo mi mladi krivi? ........................................... 395 Odgajamo li pravilno? ....................................................... 399 On navezan na mamu, a ja na službu – da se uzmemo? .... 403 Može li vjernik biti radostan? ............................................ 407 Što je s obiteljskom pjesmom? .......................................... 412 Kamo vodi eksplozija pornografije? .................................. 416 Katoličko poimanje seksualnosti ....................................... 420 Psihološko lice autoerotizma ............................................. 424 U začaranu krugu samozadovoljavanja ............................. 428 Kako se boriti protiv samozadovoljavanja? ...................... 432 Teška kriza afektivnoga sazrijevanja ................................. 437 Muškarac u tijelu žene: moguće? ...................................... 442 Muškarac u tijelu žene: ima li lijeka? ................................ 447 Bilješke .................................................................................. 453 Kazalo osoba ......................................................................... 482 Kazalo pojmova..................................................................... 491 Kratice ................................................................................... 494 Sadržaj ................................................................................... 497

501

OD ISTOG AUTORA U IZDANJU VERBUMA Moralno-duhovni život OSOBA SAVJEST Svezak 1.

U prvom svesku niza od deset knjiga Moralno-duhovni život pod naslovom Osoba Savjest autor razlaže cjelovit nauk o osobi i njenom dostojjanstvu te o savjesti kao o tajni koja je zaokupljala čovjeka svih epoha, kultura i religija, a kroz koju nam govori sam Bog.

Moralno-duhovni život ZAKON VJERA Svezak 2.

U ovom vom drugom svesku pod naslovom Zakon Vjera autor pruža zaokruženu cjelinu o zakonu unutar zahtjeva ćudoredno-duhovnoga kršćanskog života te o vjeri koja u autentičnu vjerniku obnavlja bitna obilježja same utjelovljene Riječi – Isusa Krista.

Moralno-duhovni d h i život i GRIJEH OBRAĆENJE Svezak 3.

U trećem svesku pod naslovom Grijeh Obraćenje autor progovara o grijehu i obraćenju govorom o Božjem milosrđu, govorom o ponovnu ulasku u Očev zagrljaj, gdje čovjek jedino može ponovno naći i obnoviti svoj cjeloviti sustav odnosa: s Bogom, sa sobom, s drugim ljudima i sa svijetom.

OD ISTOG AUTORA U IZDANJU VERBUMA Moralno-duhovni život PREDBRAČNA LJUBAV BRAČNA LJUBAV Svezak 4. Četvrti svezak predstavlja svojevrstan vodič svima, a posebice j mladima koji osobno traže mnogom struko svjetlo na području probles matike m spolne ljubavi za »otkrivanje« n i življenje vlastitoga životnog poziva – bračnoga ili djevičanskog p – koji Bog svakomu čovjeku odabire r i nudi prema njegovim naravnim i vrhunaravnim sposobnostima.

Moralno-duhovni život BOGOŠTOVLJE MOLITVA Svezak 5.

Peti svezak posvećen je bogoštovlju koje je, kako nas uči Katekizam Katoličke Crkve, »vrhunac ka kojemu teži djelatnost Crkve i ujedno izvor iz kojega proistječe sva njezina snaga« te molitvi koja je »uzdignuće duše Bogu ili traženje primjerenih dobara od Boga«, koja je doista »susret Božje i naše žeđi«.

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: ZRINSKI d.d., Čakovec

Niz knjiga pod zajednièkim nazivom

predstavlja najbolje od onoga što je autor prof. dr. Ivan Fuèek tijekom èetrdeset godina studirao, nauèavao i pisao te je stoga ovo svojevrsna kruna njegova stvaralaèkog rada, njegov nesebièan i iznimno vrijedan dar hrvatskoj teološkoj znanosti i vjerskoj kulturi.

Djelo je pisano jednostavnim stilom i suvremenim jezikom, a odiše sigurnošÌu vrhunskoga i iskusnog teologa voðena Sv. pismom, Predajom i Uèiteljstvom te najnovijim postignuÌima teoloških, filozofskih i mnogih drugih znanstvenih disciplina. Stoga se ovaj niz nameÌe kao jedinstven i siguran kompendij katolièkoga vjersko-moralno-duhovnog nauka.

U ovomu šestom svesku rijeè je o roditeljima koji su, kao dionici božanskoga oèinstva, prvi odgovorni za odgoj svoje djece i prvi su im navjestitelji vjere te o djeci koja su prema roditeljima dužna iskazivati sinovsku odanost, zahvalnost, pouèljivost i poslušnost.

U Kristu obitelj postaje kuĂŚna Crkva jer je zajednica vjere, nade i ljubavi.

Ivan Fuèek, DI, (1926.), jedan je od najuglednijih hrvatskih teologa-moralista i iznimno plodan vjerski pisac. Predavao je niz godina na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove (FTI), kao i na Katolièkom bogoslovnom fakultetu (KBF) u Zagrebu. Od 1980. godine do umirovljenja predavao je moralnu teologiju na èuvenom Papinskom sveuèilištu Gregoriana u Rimu, postavši, nakon Ruðera BoškoviÌa, prvim Hrvatom redovnim profesorom na tom uèilištu. Autor je dvadesetak knjiga i nekoliko stotina znanstvenih radova na hrvatskom i drugim jezicima, a trenutaèno obnaša veoma odgovornu službu teologa Apostolske penitencijarije u Rimu.

Cijena: 150 kn

ISBN 978-953-235-122-4