Razum i vjera, dostojanstvo, molitva, solidarnost

.............................................................................

Jorge Mario Bergoglio (papa Franjo) Abraham Skorka Marcelo Figueroa

Razum i vjera Dostojanstvo Molitva Solidarnost

VERBUM

VERBUM

Ova knjiga sadrži niz razgovora u kojima su sudjelovali sadašnji papa Franjo, rabin Abraham Skorka i doktor Marcelo Figueroa, član Prezbiterijanske crkve.

U središte njihova zanimanja dolazi odnos vjere i razuma u suvremenomu svijetu u kojemu biva sve izraženiji antagonizam između ovih dviju stvarnosti. S jedne strane do izražaja dolazi borba za napredak znanosti i njezino upravljanje svijetom, a s druge neutaživa žeđ za transcendencijom, čega su svjedoci u različitim religijama sudionici ovoga razgovora.

U suvremenomu svijetu sve je ugroženije dostojanstvo čovjeka te je dio knjige posvećen toj temi i promišljanju o ishodištu dostojanstva ljudske osobe.

Pozornost se u knjizi posvećuje i razgovoru o molitvi, a u četvrtomu, zadnjem dijelu knjige razgovara se o društvenoj tematici te se posebno naglašava važnost solidarnosti i brige za bližnjega u sve izraženijemu individualističkom društvu.

Izborom kardinala Jorgea Marija Bergoglia za papu ovi su razgovori dobili novu važnost jer očituju ishodišta Papinih promišljanja i pomažu boljemu razumijevanju njegovih nastojanja.

Jorge Mario Bergoglio (papa Franjo) Abraham Skorka Marcelo Figueroa RAZUM I VJERA, DOSTOJANSTVO, MOLITVA, SOLIDARNOST

Biblioteka:

FIDES 65.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: Melanija MaĹĄina

Za nakladnika: Miro Radalj

Jorge Mario Bergoglio (papa Franjo) Abraham Skorka Marcelo Figueroa

RAZUM I VJERA, DOSTOJANSTVO, MOLITVA, SOLIDARNOST Razgovori

VERBUM Split, 2014.

Naslov izvornika: FE, DIGNIDAD, ORACIÓN, SOLIDARIDAD Diálogos de Jorge Mario Bergoglio (papa Francisco) con el rabino Abraham Skorka y el doctor Marcelo Figueroa © Biblioteca de Autores Cristianos, 2013 © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2014.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 261.8(047.53) FRANCISCUS, papa Razum i vjera, dostojanstvo, molitva, solidarnost : razgovori / Jorge Mario Bergoglio (papa Franjo), Abraham Skorka, Marcelo Figueroa ; <prijevod Melanija Mašina>. Split : Verbum, 2014. - (Biblioteka Fides ; 65) Prijevod djela: Fe, dignidad, oracion, solidaridad.

ISBN 978-953-235-402-7 1. Skorka, Abraham 2. Figueroa, Marcelo I. Međureligijski dijalog – Načela 150919052

PREDGOVOR

PREDGOVOR

U ovoj je knjizi sabran niz razgovora koje je emitirao Kanal 21 Nadbiskupije Buenos Airesa, a koje je kasnije objavila nakladnička kuća Santa María u četiri knjižice u okviru zbirke “Međureligijski dijalog” (sve objavljene u ožujku 2012. godine): Razum i vjera. Paradigma za život; Solidarnost. Put ljubavi; Molitva.

Dijalog prijateljstva, i Dostojanstvo. “Načinimo čovjeka na svoju sliku, muško i žensko”. Svaka od knjiga objavljenih u nakladničkoj kući Santa María bila je popraćena predgovorom urednika, profesora Gustava Escobara.

U razgovorima koji su emitirani na televiziji uz aktualnoga papu Franju sudjelovali su rabin Abraham Skorka i član Prezbiterijanske crkve Marcelo Figueroa.

Rabin Skorka rektor je Latinoameričkoga rabinskog sjemeništa i sa sadašnjim Papom njeguje dugo prijateljstvo od gotovo dvadeset godina. Rabin Skorka jedan je od vodećih stručnjaka u području židovskoga prava i važna osoba u Argentini, zemlji s najvećom židovskom zajednicom u Latinskoj Americi. Objavio je mnogo knjiga, a za jednu od posljednjih (Prema sutrašnjici bez vjere?) predgovor je napisao tadašnji kardinal Jorge Mario Beroglio.

Doktor Marcelo Figueroa član je Prezbiterijanske crkve svetoga Andrije i bivši predsjednik Argentinskoga biblijskog društva. Ranije se susretao sa sadašnjim Papom kao suradnik Argentinske bi7

RAZUM I VJERA, DOSTOJANSTVO, MOLITVA, SOLIDARNOST

skupske konferencije u području ekumenskoga dijaloga (osobito u temama vezanim za Bibliju).

Jasno da je izbor kardinala Jorgea Marija Beroglia za papu ovim materijalima pridodao novu važnost jer nam omogućuju pristup u neke od velikih intuicija novoga Pape vezane za različite važne teme. U prvomu redu jasno pokazuju zauzetost sadašnjega Pape za međureligijski dijalog. Papa razumije da se najsigurnija nada u dijalog između različitih religija nalazi upravo u stvaranju poveznica zajedništvom na osobnoj razini. U tomu je smislu poznata bliska povezanost rabina Abrahama Skorke s novim Papom. Činjenica da je predgovor Bergogliovoj biografiji (El Jesuita)1 napisao rabin samo je dodatna potvrda te povezanosti. Kardinal je pak bio pozvan propovijedati u sinagogi i ovih posljednjih godina dvojica su prijatelja obilno iskazivala geste uzajamna poštovanja i razumijevanja. Četiri teme koje su u naslovu naše knjige teme su o kojima se razgovara u ovim “međureligijskim dijalozima”: razum i vjera, dostojanstvo, molitva, solidarnost.

Prva se tema bavi odnosom vjere i razuma koji je Ivan Pavao II. u enciklici Fides et ratio divno opisao oslikavši ga kao dva krila “kojima se ljudski duh uzdiže k promatranju istine”. Sadašnji Papa, Franjo, slijedeći istu nit, ukazuje na pogrješku antagonizma i na potrebu da istodobno rade krilo “napretka i upravljanja svijetom”, koje je vlastito zna-

1

8

Hrvatsko izdanje, Papa Franjo o životu i vjeri. Razgovor Francesce Ambrogetti i Sergia Rubina s Jorgeom Bergogliom, Verbum, Split, 2013. (nap. ured.)

PREDGOVOR

nosti, i krilo “neutažive žeđi za transcendencijom”, koju svjedoče različite religije.

Drugi razgovor u ovoj knjizi vodi se o temi dostojanstva. Ako nas je Bog stvorio ne samo svojom riječju, nego i “svojim srcem, svojom ljubavlju, svojim zanosom”, onda ljudsko biće posjeduje neotuđivo dostojanstvo, ono je slika Božja. Ovo je polazna točka za cjelovito shvaćanje onoga što znači dostojanstvo ljudske osobe.

Molitva je tema trećega razgovora. Kardinal Bergoglio tada ju je ovako definirao: “Molitva je razgovor u ljubavi u kojemu ‘mi molimo i u kojem On moli, jer to je dijalog’.” Ondje gdje ne dopuštamo da Bog u nama moli molitve nema. Otuda proizlazi naglasak koji se stavlja na slušanje, na slušanje Boga u ljubavi.

U zadnjemu poglavlju razgovara se o temi solidarnosti. Ona se, po mišljenju sadašnjega Pape, sastoji u tome da “u srcu ostavimo mjesta za brata”.

Taj prostor koji u svojemu tijelu otvaramo bratu, kako bismo ga prihvatili sa svim njegovim osobnim dostojanstvom, ono je što nazivamo solidarnošću.

Nakon ovoga uvoda koji čitatelja upućuje u nastanak i sadržaj ove knjige ne preostaje drugo nego izraziti zahvalnost nakladničkoj kući Santa María na njihovoj velikodušnoj suradnji u objavljivanju ovih materijala, osobito uredniku četiriju razgovora, profesoru Gustavu Escobaru, na njegovoj ljubaznoj spremnosti da surađuje u ovomu novom izdanju, ostavivši nam slobodu da predstavimo materijale u novomu formatu.

Carlos Granados, direktor nakladničke kuće Biblioteca de Autores Cristianos 9

I. RAZUM I VJERA

RAZUM I VJERA

1.

U POTRAZI ZA DIJALOGOM

Doktor Marcelo Figueroa Muči me nešto, a to nešto nije novo. Otkada je svijeta, postoji težnja za razgraničenjem između vjere, odnosno duhovnoga života, i javnoga života, pa čak i za stvaranjem određenoga antagonizma između vjere i znanosti, vjere i morala ili vjere i pravednosti.

U posljednje se vrijeme u našoj zemlji primjećuje da je na neki način nastalo mišljenje po kojemu se sve ono što se tiče duhovnoga života u odnosu na ono što se tiče društvenoga, odnosno javnoga života, krajnje polarizira. Prisjećam se rečenice Ortege y Gasseta koja kaže: “Ne znamo što nam se događa, a upravo je to ono što nam se događa.”

Imam osjećaj da ukoliko se transcendentna vjera pretvori u ne-transcendentnu kako bi se moglo razgovarati o “onome što nam se događa”, tada svojemu pojmu vjere oduzimamo temeljni element, i to ne samo kao pojedinci nego i kao narod. Mislim da to nije zdravo i da nam taj način razdvajanja vrijednostî vjere od vrijednostî “stvarnoga života” ne čini dobro. Kako vi gledate na to?

13

RAZUM I VJERA, DOSTOJANSTVO, MOLITVA, SOLIDARNOST

Rabin Abraham Skorka Izložili ste dva vida. U drugomu, u posljednjoj rečenici, kažete: “Razdvajanje vjere od vrijednostî života.” Ako se vjera ne očituje u određenomu ponašanju, tada to nije vjera, nego puka teorija – ako mi dopuštate – filozofska, ili samo puko umovanje, intelektualna igra. Prava vjera ima ono što nas uče Biblija, Tora1, Petoknjižje, u kojima je prava vjera ona koja se očituje zauzetim životom.

Drugi dio vašega izlaganja govori o određenomu antagonizmu, a ja bih čak rekao lažnu antagonizmu između vjere i znanosti. To bi posebno trebalo analizirati počevši od pitanja što se dogodilo u razdoblju prosvjetiteljstva te u svim revolucijama, poput Francuske revolucije, i cijeloga tog pokreta u kojemu se na znanost gledalo kao na nešto što će nam dati apsolutne i konačne odgovore. Epicentar te pojave bio je u Europi, a potom se ona proširila na Ameriku i postala vodilja u razmišljanju koje je kasnije zahvatilo velik dio svijeta, sve do sovjetske Rusije: razmišljanje o vjeri kao protivniku znanosti i fikcija da istina izniče iz vrijednosti koje se usvajaju putem znanosti.

Ono što uistinu moramo pronaći jest ravnoteža dijaloga između ta dva pojma, između znanosti i vjere. Od trenutka kada znanstvenik misli da posjeduje apsolutnu istinu o postojanju, griješi arogancijom, a od trenutka kada vjerski čovjek – po mojemu skromnu shvaćanju – misli da se spoznaja nalazi u 1

Hebrejski termin Tora (učenje, uputa, zakon) ovdje se odnosi na Petoknjižje; može se metonimijom proširiti na cijelo Sveto pismo. Židovi je poznaju i pod imenom Jumash. Tora je podijeljena na odlomke koje Židovi nazivaju parashiot.

14

RAZUM I VJERA

njegovu džepu, da sve točno zna o smislu postojanja, griješi glupošću. Jedno mora ući u dubok dijalog s drugim.

Viđenje znanosti mora nam poslužiti kako bi se rasvijetlila pitanja koja se pojavljuju o tome kako danas vjeru pretvoriti u praksu. Na primjer, što to znači etičnost spram različitih medicinskih problema s kojima se čovjek mora suočiti, uzimajući u obzir razvoj znanosti i tehnike. Jasno je da moramo ući u dijalog kako bismo znali kako postupiti u različitim medicinskim slučajevima; u tu mi je svrhu potrebno imati sve, potpune informacije o svemu što mi nude medicina i biološke znanosti.

Dijalog mora težiti komplementarnosti te nijedan, ni znanstvenik ni vjerski čovjek, ne smije kazati: “istina je u mojim rukama”, jer sve je to laž, istinu zna samo Bog. Kardinal Jorge M. Bergoglio Zanimljivo je da ovakvo razdvajanje znači uvođenje dihotomije u samu ljudsku narav. Čovjek koji je dobio nalog da gospodari svijetom i unaprjeđuje ga daje prostor znanosti, ali ima i golemu žeđ za transcendencijom, ona mu je utisnuta u srce, ima Božji pečat u srcu. Stoga suprotstaviti vjeru i razum ili reći da je vjera relativna, a znanost apsolutna, ili ludost, kako ju je rabin nazvao, kada samo ono vjersko vrijedi, znači uvesti razdijeljenost u samu bit ljudske naravi.

A čovjek posjeduje oboje, jednu dimenziju koju mu daje Gospodar stvorenoga i koju mora razvijati – “plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je 15

RAZUM I VJERA, DOSTOJANSTVO, MOLITVA, SOLIDARNOST

podložite!” – i drugu dimenziju, a to je žeđ za Bogom i Božji pečat u njegovu srcu, što je transcendencija.

Vjera koja znanosti ne priznaje legitimnu autonomiju ne dopušta joj da se razvija i raste, ali znanost koja sama sebe uzdiže kao apsolutnu i potpuno autonomnu i koja negira bilo kakvu mogućnost transcendencije samoubojica je.

Figueroa Jako mi se dopalo razmišljanje kardinala Bergoglia koje je komplementarno razmišljanju rabina Skorke. Zapravo ne postoji dihotomija ili podijeljenost u ljudskomu biću u onome što se tiče duhovnoga bića i javnoga bića, odnosno stvarnoga života.

Postoji dijalog. Čovjek nije samo duhovan niti samo materijalan; on je spoj, sklad. Čini se da u ovomu konceptu ima gnostičke misli, ali izvrnute. U gnosticizmu duhovni je dio predstavljao dobru stranu, a tjelesni ili ljudski dio lošu stranu, onu koju je trebalo skrivati, odbaciti ili kazniti. Danas se nalazimo u obrnutu gnosticizmu. Po nekim događajima u našoj zemlji čini se da bi tamna strana bila vjera, a svijetla strana ono materijalno.

Taj dijalog koji obojica spominjete odnosi se na to da vjera mora biti kompatibilna sa znanosti, s materijom, s bićem, koje na neki način prosvjetljuje.

Daleko od toga da bi bila izvor tame, naprotiv, ona je izvor svjetla jer Bog je svjetlo i čovjeka je stvorio tim svjetlom.

Pitanje je imamo li mi kao pojedinci potrebu započeti takav dijalog i kako ga uspijevamo stalno ob16

RAZUM I VJERA

navljati da bi bio produktivan, da bi bio graditelj uzvišenijega dobra.

Skorka Ja bih promijenio jednu riječ u vašemu govoru o znanosti. Ne bih je ograničio na termin materija jer se znanost, odnosno znanosti, očito bave širokim spektrom tema, ali često nas te teme vode prema pitanjima duha, prema vrlo dubokim filozofskim pitanjima.

Tko god da danas poželi filozofski proučavati kategoriju vremena, ne može ostaviti po strani prve odlomke Einsteinova rada o elektrodinamici tijelâ u pokretu koji sažeto razvija teoriju relativnosti. Njegove postavke o značenju vremena i načinima određivanja mjernih jedinica vremena zaista su vrlo duboke.

S druge pak strane, svatko tko se poželi filozofski baviti pitanjem je li naša stvarnost uzročno-posljedična ili slučajna mora se nužno osvrnuti na razmišljanja i rasprave koje su iznikle na temelju Heisenbergova načela neodređenosti. To znači da znanost u sebi sadrži elemente koji nas vode nečemu višem od materije, dubljemu razmišljanju.

Kada smo ovo razjasnili, prijeđimo na drugu točku: kako postići da se izbjegne ta lažna dihotomija, taj lažni sukob ili antagonizam? Mislim da je samo jedan put, a taj put ima jednu riječ koju treba pisati velikim slovom, a zove se Poniznost. Čini mi se da smo izgubili intelektualno poštenje; mnogo je onih koji govore bez stvarnoga i dubinskoga poznavanja tema o kojima govore. Svatko je javni gla17

RAZUM I VJERA, DOSTOJANSTVO, MOLITVA, SOLIDARNOST

snik koječega; nažalost, živimo vrlo plošnu i površnu stvarnost, čak i veliki znanstvenici često zapadaju u grijeh nedostatka poniznosti.

Navest ću primjer Phillippa Lenarda, dobitnika Nobelove nagrade za fiziku 1905. koji je razvio mnoge ideje, međutim, smatrao je da je engleska fizika puka kopija njemačke, a da je fizika utemeljena na Einsteinovoj teoriji relativnosti židovska fizika. Bio je član nacističke stranke, vjerovao je u arijevsku fiziku.

Priča se o tome kako je jednom i sam Einstein pošao na njegovo predavanje da bi poslušao može li štogod naučiti iz njegova pobijanja teorije relativnosti. Naravno da nije pobio ništa. No činjenica da je netko tko je stekao tako duboke tehničke spoznaje i tko je razvio tako vrijedne teorije koje su zaslužile Nobelovu nagradu mogao reći ono što je rekao Lenard proizlazi iz nedostatka poniznosti.

Ne zaboravimo da u knjizi proroka Miheja, kada govori o tome kako se časti Boga, stoje tri stvari: “činiti pravicu, ljubiti milosrđe i smjerno hoditi sa svojim Bogom” (usp. Mih 6,8). Poniznost je temeljna u trenutku kada znanstvenik shvati da znanost odgovara samo na pitanje “kako”, ali ne i “zašto”, da postoje ograničenja u spoznaji, da je ono što uspijem spoznati tek početak. S druge pak strane, čovjek vjere vidi tek nešto od Boga, ne vidi cijelu Božju stvarnost, jer inače bi bio poput Boga. On mora imati određeni strah pred Bogom: “vidio sam Boga i bojim se da ću zbog toga umrijeti”. U tomu trenutku, kada smo zakoračili u područje poniznosti, taj lažni antagonizam prestaje i tada započinjemo dijalog.

18

RAZUM I VJERA

Bergoglio To što govorite – da ne treba previše ograničavati pojam znanosti – točno je jer kada ga čovjek ograničava, zapada u nepreciznost ili u pogrješku da ga svede samo na prirodne znanosti. Postoje i humanističke znanosti, koje oblikuju svjetonazore, a ima i arogantnih koje nemaju poniznosti.

Papa Benedikt XVI. upravo je pisao bogoslovima i sjemeništarcima o tome da su ga, kada je došao na odsluženje vojnoga roka, upitali što će studirati.

Odgovorio je: “Poći ću u sjemenište jer želim postati katolički svećenik”, a budući da je u ono vrijeme nacizam već bio zaživio, rekli su mu: “Ne gubite vrijeme, promijenite studij jer u ovo doba više ne će biti potrebe za svećenicima. Nacionalsocijalizam će biti doktrina koja će nasititi sve.”

Dodao bih u ovo poglavlje o znanosti i humanističke znanosti koje oblikuju svjetonazor i u kojima se također vidi što se događa kada se udaljuje od transcendencije, kada nema dijaloga s transcendencijom i kada se usredotočuje na samodostatnost.

19

RAZUM I VJERA, DOSTOJANSTVO, MOLITVA, SOLIDARNOST

2.

U POTRAZI ZA RAVNOTEŽOM

Figueroa Humanizam je otvorio prostor dvama vrlo jasnim političkim i ekonomskim stajalištima: kapitalizmu i komunizmu. Kada analiziramo povijest, mislim da su oba propala zato što su imala istu klicu samouništenja, a to je oholost vjerovanja da su oni sami apsolutno rješenje, odbacujući ono drugo.

To je onaj pojam koji je rabin Skorka naveo kao oholost i potrebu za poniznošću prilikom analize onoga što se događa ili analize znanosti i vjere. Mi, ljudi vjere, pastori, svećenici i rabini, koji smo u suglasju sa životnom stvarnosti, uviđamo da je interakcija, odnosno dijalog između vjere i života naše zajednice povezan s izoštravanjem našega fizičkog i duhovnog sluha kako bismo mogli čuti, naučiti i iščitati stvarnost osluškujući. Čini mi se da je problem antagonizma u dijalogu između vjere i sekularizma, vjere i znanosti, vjere i javnoga života također povezan s traženjem poniznosti, sa shvaćanjem da moram saslušati i shvatiti što se događa drugomu. Da mogu reći: “Evo, to je ono što se događa s društvom, s ljudima, s narodom.” Tu ćemo, slušajući, kao nigdje drugdje otkriti da je ta problematika vezana za stvarna ljudska pitanja, ali i za duhovne probleme. Ona praznina ko20

RAZUM I VJERA

ja uvijek postoji u životu čovjeka i društva, a za koju sveti Augustin kaže da je može ispuniti samo Bog. Ta se činjenica neizostavno mora uzeti u obzir kada želimo doći do dijaloga integracije.

Skorka U okviru u kojemu smo do sada razgovarali jako smo naglašavali pitanje poniznosti, no potrebno je da čovjek bude i pomalo arogantan; katkada jednostavno kažemo: “mora biti samouvjeren”.

Jednom davno jedan je mudrac rekao da bismo u džepu morali na papiriću nositi zapisan redak iz Biblije. S jedne strane, ono što je Abraham odgovorio Bogu kada mu je Bog rekao da će uništiti Sodomu i Gomoru – Abraham je znao da je ondje njegov nećak Lot. Morao je Bogu reći grube riječi: “Zar da ni Sudac svega svijeta ne radi pravo?” (usp. Post 18,25), no prije toga morao je nastupiti u poniznosti: “Ja, Bože, znam da sam prah i pepeo!” (r. 27).

Dakle, trebao bi s jedne strane papirića pisati redak: “Prah smo i pepeo”, a s druge redak iz osmoga poglavlja knjige Psalama u kojemu piše: “Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni” (usp. Ps 8,6).

Po mojemu mišljenju moramo postići ravnotežu. Ne radi se o poniznosti koja bi me vodila k tome da ne činim ništa, ne, nipošto. Oprez! Bog nam je rekao da zemlju moramo sebi podložiti, ali ta riječ “podložiti” u rabinskomu tumačenju toga retka znači “postati Božjim suradnicima u neprestanu ponovnom stvaranju ovoga svijeta”, ako mi dopuštate, čak i čitava svemira.

21

RAZUM I VJERA, DOSTOJANSTVO, MOLITVA, SOLIDARNOST

E sada, kada znamo da moramo raditi u takvoj ravnoteži, pitanje je kako ćemo postići da slušamo, i to da mi, vjerski ljudi, slušamo u dovoljnoj mjeri.

Bergoglio Jedna riječ sasvim se spontano nameće u vezi s dijalogom. Za slušanje je potrebno imati srce otvoreno da primim ono što mi drugi govori i imati hrabrosti, dovoljno “parezije” reći drugome ono što sam osjećam, i odatle započeti dijalog poštovanja.

U onoj mjeri u kojoj se dijalogizira snižavaju se decibeli glasa. Zanimljivo je: ukoliko se govori “s više nježnosti”, svatko svoje govori s više poštovanja.

Kada netko želi nešto nametnuti, potrebno je da jako podigne glas, a to je za mene tipičan slučaj gubitka autoriteta. Kao kada direktor tvrtke ili poglavar redovničke zajednice mora reći: “Ovdje zapovijedam ja!”, a kada to kaže, to je zato što više nema autoriteta i mora ga zahtijevati. U dijalogu, naprotiv, strane dobivaju na autoritetu, jedan priznaje autoritet drugomu dok se istodobno njemu priznaje njegov.

Dijalog je ono što nas čini poniznima; prvobitni dijalog, to jest dijalog s Bogom, s onim Bogom koji mi govori: “Gledaj, ovdje ti je sve stvoreno, ovdje ti je tvoj dar; rasti, podloži ga sebi, umnoži ga, budi moj suradnik”; dijalog s Bogom, koji je čovjek u početku odbacio. Prvi dijalog koji nam donosi Biblija pokazuje čovjeka koji se sakrio zbog stida: “Adame, gdje si?” (usp. Post 3,9). A drugi dijalog čovjeka s Bogom jest onaj s Kajinom: “Gdje ti je brat?” (usp.

Post 4,9). Na neki način taj dijalog označava stav čo22

RAZUM I VJERA

vjeka u dijalogu s Bogom i osvjetljava dijalog s drugima. Za mene je prvi korak stav dijaloga, a ne prethodne osude. Ne zatvarati nijedna vrata; koliko čovjek ima više vjere, zatvara manje vrata jer zna tko mu je oslonac.

Skorka Ima još nešto zanimljivo u ta dva retka: “Bog zovne čovjeka: ‘Gdje si?’” (usp. Post 3,9) i: “Gdje ti je brat?” (usp. Post 4,9). Očito je da se radi o retoričkim pitanjima, ali u koju svrhu i zbog čega ih je Bog uputio? Odgovor talmudskih mudraca jest radi toga što je htio ući u dijalog s čovjekom. Bog silazi kako bi dijalogizirao s čovjekom. Zar Bog nije znao gdje je čovjek? Da, jer Bog znade apsolutno sve. Što se tiče drugoga vida koji ste spomenuli, ima jedno mjesto u Talmudu, u Izrekama otaca, gdje stoji: “Ne sudi svojega prijatelja dok se ne nađeš u njegovoj situaciji.” Drugim riječima, u trenutku kada kod prijatelja vidiš nešto što ti se ne sviđa, ne sudi ga sve dok se ne nađeš u situaciji u kojoj je on učinio to zbog čega ga sudiš. Drugi talmudski odlomak odnosi se na sve one koji od Boga traže da sudi njihovu bližnjemu zbog nečega čime ih je uvrijedio ili ranio. Talmud kaže ovo: “Pazi, prvo će Bog suditi tebi!”

Mislim da je teško znati kako oblikovati taj dijalog. S biblijskoga gledišta, to je jedan od najvećih izazova za nas, način na koji možemo ljubiti Boga jest ljubeći bližnjega. Ljubav prema Bogu nužno prolazi kroz “ljubi bližnjega”, a da bi se moglo doći do ljubavi u dubljemu smislu, tajna je u tome, u dijalogu. Pitanje je kako ga postići?

23

RAZUM I VJERA, DOSTOJANSTVO, MOLITVA, SOLIDARNOST

Figueroa U Bibliji nam tekst, izvještaj, povijest i sama koncepcija njezina oblikovanja jasno pokazuju Boga koji razgovara, i ne samo da razgovara, nego cijela sebe unosi u povijest, utjelovljuje se.

S kršćanskoga gledišta nema načina na koji bi se moglo više zauzeti nego utjelovljenjem. Dolazi do uključenja Boga kao duhovnoga Bića u materijalni život od stvaranja do naših dana, i u biblijskomu je tekstu to vrlo jasno.

Govorilo se i o važnosti dijaloga s obzirom na onoga drugoga. Kada Isus kaže: “Trebate ljubiti neprijatelja” (usp. Mt 5,44), to je nešto doista neshvatljivo, u potpunoj suprotnosti s ljudskim razmišljanjem, odnosno s onim što mi shvaćamo da se mora činiti.

Kako ja mogu iz svojega poimanja vjere, ne gubeći vlastiti identitet, voditi dijalog ili se suprotstavljati, potvrditi ili opovrgnuti te na taj način graditi nešto čega u početku nije bilo ili što je nakon dijaloga postalo bolje?

Bezbroj je primjera u povijesti, pa i u suvremenoj povijesti, koji pokazuju kako međureligijski dijalog može stvoriti veće dobro nego bilo što drugo.

Mislim da je to vrijednost kojom je našu naciju Bog osobito blagoslovio; već dugi niz godina imamo iskustvo vrlo živa i plodonosna dijaloga i međureligijskoga susreta.

Mislim na one osobe koje nas gledaju iz svojih domova i koje zbog različitih okolnosti nemaju pristupa ili nisu imale priliku doći na međureligijske susrete, konferencije ili tribine. Mi smo, kao muškarci i žene vjere, prepoznali bogatstvo u neslaga24

RAZUM I VJERA

nju, došli smo do spoznaje da drugi, zato što misli drukčije ili ispovijeda drugu vjeru, nije moj neprijatelj, nego prijatelj, jer mi pomaže poboljšati vlastitu vjeru u shvaćanju da smo svi djeca Boga koji dijalogizira.

Mislim da bi naše društvo trebalo malo više poslušati kako mi kao vjerski ljudi toliki niz godina dijalogiziramo. Ne zato da bi se nas postavilo za vrhovni uzor, nego jednostavno zato da bi se pokazao drugi način života, i vjerskoga života, jer ono što se može izgraditi vjerom zaista je transcendentno. Nadilazi područje religioznoga i ulazi u život društva i tvori promjene u životu ljudi i narodâ.

Skorka Doista postoji velika tradicija međureligijskoga dijaloga u našoj sredini u posljednje vrijeme.

Kardinal je predvodio mnoge trenutke, čine i ostvarenja dijaloga u tomu smislu. On, zato što je glava velike institucije u kojoj postoje razna viđenja, i ja, u manjoj mjeri jer dolazim iz nešto manje zajednice, privukli smo na sebe svakovrsne kritike ljudi koji imaju ekstreman stav i koji kažu “ne” svemu što danas činimo.

Na osobnoj razini prošli smo dug put i nadam se da će nam Bog udijeliti još puno godina ispunjena i aktivna života u zauzetosti da i dalje nastavimo pokazivati da dijalog jest moguć.

Ne zaboravimo da smo promatrajući argentinsku povijest u prošlosti, tridesetih godina, vidjeli stavove Crkve koji nisu imali ništa zajedničko sa započinjanjem dijaloga: vrlo tvrd stav prema židov25

RAZUM I VJERA, DOSTOJANSTVO, MOLITVA, SOLIDARNOST

stvu, a to se očito promijenilo, i to zahvaljujući naporu ljudi koji su imali hrabrosti.

Kao što je kardinal rekao, treba imati hrabrosti.

Za dijalog je potrebno nešto vrlo važno: svatko mora biti čvrsto uvjeren u vlastitu istinu. Tko se zatvara u sebe? Onaj koji se boji da će mu drugi oduzeti identitet ili da će mu taj identitet uništiti ili ga na neki način izbaciti iz ravnoteže; tada odbija dijalog.

Kada pogledamo ekstremne slučajeve, pojave fanatizma u svim religijama, mislim da je to s jedne strane očitovanje straha od gubitka vlastitoga identiteta, a s druge strane lude žudnje da se svime zavlada. Govorim o fanatičnim manifestacijama različitih religija i onih religija (pod navodnicima) koje su stvorene u prošlome stoljeću, poput nacizma, fašizma i svih sličnih devijacija koje su imale mističnu koncepciju.

No kada uistinu govorimo o stavu dijaloga kod čovjeka, kada govorimo o općenitu stavu koji čovjek mora imati prema samome sebi i prema bližnjemu, jasno je da baština – najdraža mi je ta riječ – duhovna baština koju jedan naraštaj predaje drugome, ima vrlo veliko značenje. Ima i značenje relevantno za nas, vjerske ljude, kao velik izazov da iznova prerađujemo i iznova ljudima predstavljamo svojega Boga koji je živi Bog, kako kaže Sveto pismo, Bog koji želi život i koji od nas želi stav punine života.

Onaj koji ne dijalogizira u istoj je situaciji kao da prekida vlastiti život. Ne može se dijalogizirati s truplom. Punina dijaloga pretpostavlja puninu života. Stoga najveći izazov velikih religija, najveći izazov za nas na osobnoj razini jest nastaviti očito26

RAZUM I VJERA

vati ideju, poimanje koje je duboko i shvatljivo, koje doseže i dotiče srca i umove sve naše ljubljene braće s kojom dijelimo ovaj san.

Bergoglio Pitanje o dijalogu ponovno me vraća na prvu temu našega razgovora, na “znanost i vjeru”. Ondje se također mora uspostaviti dijalog, međusobni i nadopunjujući dijalog. Ima znakova ne-dijaloga između znanosti i vjere koji po mojemu mišljenju puno toga govore, kada se negira sve novo, sav napredak znanosti. Postoje kulture koje čak i danas funkcioniraju samo s elementima iz prošlih vremena i ne prihvaćaju čak ni električnu energiju i slično.

Ima onih koji ne prihvaćaju da znanost ima zdravu autonomiju i vodi svijet naprijed, a s druge strane postoji pretjerivanje na strani znanosti, “babilonski sindrom”, gdje čovjek gubi svoju transcendentalnu dimenziju i osjeća se toliko samodostatan da kaže: “Načinit ću toranj koji će dosegnuti nebo” (usp.

Post 11,4).

Skorka Ima jedan vrlo lijep midraš2 i vrlo zanimljiva srednjovjekovna egzegeza s kraja srednjega vijeka. Midraš kaže da u vrijeme gradnje babilonske kule, ako 2

Pojam midraš dolazi od hebrejskog korijena darash što znači “tražiti, istraživati”. Midraš je dakle izlaganje o retcima Tore koje su napisali mudri izraelski učitelji s namjerom da shvate i istraže unutarnje značenje Pisma.

27

RAZUM I VJERA, DOSTOJANSTVO, MOLITVA, SOLIDARNOST

bi pao i poginuo čovjek, nitko nije govorio ništa, nisu žalili. No ako bi pala cigla, žalili su: “Jao vremena koje izgubismo da dosegnemo nebo!”

Jednom riječju, tekst izražava jedan način gledanja na život, jedan način gradnje. Katkada oni koji skupljaju velika bogatstva ili oni koji misle da će svojim novcem uspjeti izgraditi velebne građevine zapravo ne će moći kupiti ništa tim novcem. Kao što kaže Psalam 49: “Čovjek koji nerazumno živi sličan je stoci koja ugiba.”

Egzegeza (rabina Ovadye Seforna) ističe da cijela priča o Babilonu započinje time da je postojao samo jedan jezik te da ih je to navelo da sagrade kulu babilonsku. Kasnije ih je Bog kaznio umnoživši jezike tako da više nisu mogli jedni druge razumjeti. Midraš uči na temelju redaka iz Knjige Postanka da je Nimrod bio babilonski kralj u to doba. U Knjizi Postanka ima jedan redak koji kaže da je Nimrod bio “silan lovac pred Bogom” (usp. Post 10,9). Midraš objašnjava da je “lovio volju ljudi” i nametnuo im da pomoću cigala imaju stići do Boga, a ideja je da u tiraniji postoji samo jedan jezik, samo jedan način shvaćanja, jedan način međusobnoga razumijevanja. Tu gubimo dimenziju dijaloga.

Dijalog nužno mora biti višeslojan; način na koji razgovaram s djetetom bit će posve drukčiji od načina na koji razgovaram s odraslom osobom, a način na koji razgovaram sa svojom ženom mora biti drukčiji od načina na koji razgovaram sa svojom djecom; isto tako način na koji razgovaram s vama bit će drukčiji od razgovora s drugim čovjekom i obratno. Zato ne može postojati samo jedan homo28

RAZUM I VJERA

geni jezik, jedan nametnuti jezik, nego mnoštvo jezika i mnoštvo razumijevanja. Čak i za razumijevanje Tore mudraci kažu: “Tora ima sedamdeset lica.” Ne postoji samo jedan način razumijevanja svetih tekstova, ne postoji jedna konačna i jednoznačna egzegeza. Čak se na drugomu mjestu u Talmudu kaže da postoje četiri puta za razumijevanje Tore: jedan je jednostavni put, drugi je put insinuacijâ, treći je put put Midraša, koji vadi riječi iz konteksta kako bi se mogla iščitavati dubinska značenja riječi, i, napokon, mistični način tumačenja riječi.

Dijalog također nije konačan, nego krajnje višeslojan i dobro je pokušati to ponuditi društvu u kojemu živimo. Mnogo je primjera rabina koji su puno razgovarali s islamskim učenjacima, kao i s učenim predstavnicima različitih kršćanskih Crkava, ali isto tako ima i nečasnih primjera. Dakle, kako onda pokazati da je iskren dijalog, od srca srcu, zaista moguć?

Bergoglio Hodeći, hodeći zajedno, trudeći se biti besprijekorni u Božjoj prisutnosti. Po meni je najbolja riječ za opis anti-dijaloga autoreferencijalnost. Kada ljudi, zajednice, civilizacije, znanosti postanu autoreferencijalni, tada su samodostatni i “nemaju potrebe” za dijalogom. Ne osjećaju je, dovoljni su sami sebi i guše se u toj istoj autoreferencijalnosti. Najbolja riječ koju nalazim da bih opisao anti-dijalog jest autoreferencijalnost.

29

RAZUM I VJERA, DOSTOJANSTVO, MOLITVA, SOLIDARNOST

Skorka Ako se odmaknemo od općenitoga, generičkoga pitanja o kojemu smo razgovarali, i krenemo malo u smjeru osobnoga, jedna od stvari koje su me najviše dirnule bila je kada su me nazvali izdavači vaše knjige El Jesuita i rekli mi: “Kardinal Bergoglio želi da vi napišete predgovor.” Tada sam zaista bio uzbuđen i svakojake su mi misli proletjele glavom: “Zašto? Kakva gesta! Kako zanimljivo! Kako dojmljivo!” Kada je preminuo vaš brat, dok sam vas pratio, proveli smo nekoliko minuta zajedno i sjećam se da sam vas tada pitao zašto ste izabrali mene, a vaš je odgovor bio neposredan i vrlo snažan: “Tako mi je bilo na srcu.”

To me je doista ganulo i mislim da je kraj jedne etape u dijalogu onda kada čovjek nauči ljubiti drugoga, iskazati to iskreno, suosjećati s drugim.

Potom je izniknuo plod u obliku knjige razgovora koja ubrzo ima izići uz Božju pomoć, no ideja je pokazati da postoji jedan jedini put, prepoznati drugoga i u drugome prepoznati sama sebe. Jer Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku, sebi slična, kako bismo gledajući drugoga shvatili da u njemu ima nečega Božjega i da Bog nije samo u nama, Bog se raspodijelio na sve ljude.

Figueroa Načelo čovjekove konačnosti, činjenica da shvaćamo da ovdje nismo vječno, suočavanje sa smrću prijatelja, nekoga koga smo poznavali, shvaćanje da smo prolazni, tek točka u povijesti – sve nam to po30

RAZUM I VJERA

maže da shvatimo da je ovo naše vrijeme, da je Bog uredio da budemo ovdje kako bismo ostavili tragove. Tragove u kojima nitko ne posjeduje istinu o povijesti ni o savršenu uređenju i u kojima je i dijalog povezan s tim osjećajem konačnosti, osjećajem koji je među nama dok danas ovdje razgovaramo.

Voditi dijalog s kulturom, s ljudima, sa znanošću, s čovjekom u cijelomu njegovu poimanju, ali shvaćajući da smo djelić dijaloga koji nastavljamo, koji je nastao prije nas, koji će ostati, da smo jedan prostor, jedno mjesto, jedna točka na putu dijaloga i susreta.

Nadam se da će ovo kratko vrijeme koje smo proveli zajedno potaknuti nekoga prijatelja ili prijateljicu koji gledaju ovu emisiju na razmišljanje i da ne misle na dihotomiju, na alkemiju između vjere i znanosti, naprotiv, na njihovu neizostavnu komplementarnost. I na to da mora postojati plodan, iskren dijalog, u poniznosti, u slušanju, u traganju, u izgrađivanju, u neslaganju, u ljubavi i podupiranju, u hrabrosti i svemu što se ranije spominjalo.

Daleko od toga da bi bila apsolutna istina, ta lažna dihotomija između nutarnjega čovjeka i njegova života u zajednici nužno mora pronaći put dijaloga.

Dopustio nam Bog da ostavimo neki trag u povijesti kako bi Bog koji nam je dao život uistinu mogao svojim neizmjernim milosrđem pokazati preko svih ljudi svoj pečat dijaloga i susreta.

31

SOLIDARNOST

SADRŽAJ

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 I. RAZUM I VJERA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 1. U potrazi za dijalogom . . . . . . . . . . . . . . . . 13 2. U potrazi za ravnotežom. . . . . . . . . . . . . . . 20 II. DOSTOJANSTVO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33 1. Slika Božja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 2. Zamagljena slika Božja . . . . . . . . . . . . . . . . 40 III. MOLITVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53 1. Dok se približavam Bogu . . . . . . . . . . . . . . 55 2. Moliti u zajednici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 66 IV. SOLIDARNOST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 1. Put ljubavi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75 2. Povremena solidarnost? . . . . . . . . . . . . . . . 83 3. Delegirana solidarnost?. . . . . . . . . . . . . . . . 88

95

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: JAFRA PRINT, Solin Tiskano u studenome 2014.

Jorge Mario Bergoglio / papa Franjo rođen je u Buenos Airesu 1936. Zaređen je za svećenika 1969. u Družbi Isusovoj, a 25. lipnja 1992. zaređen je za biskupa. Nadbiskupom Buenos Airesa postao je 1998. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom 21. veljače 2001. Sudjelovao je na konklavi na kojoj je Benedikt XVI. izabran za papu. Za papu je izabran 13. ožujka 2013. te je uzeo ime Franjo.

Abraham Skorka, kojega papa Franjo drži “bratom i prijateljem”, argentinski je rabin, pisac i biofizičar. Rođen je u Buenos Airesu 1950., doktorirao je kemiju i pravo i rektor je Latinoameričkoga rabinskog seminara. Jedan je od vodećih stručnjaka na području židovskoga prava i važna osoba u Argentini, državi s najvećom židovskom zajednicom u Latinskoj Americi. Poučavao je židovsko pravo na Sveučilištu Salvador i sa sadašnjim Papom njeguje dugo prijateljstvo od gotovo dvadeset godina. Objavio je mnogo knjiga, a za jednu od posljednjih, Prema sutrašnjici bez vjere?, predgovor je napisao tadašnji kardinal Jorge Mario Bergoglio. Povodom pedesete obljetnice početka Drugoga vatikanskog sabora, 2012., dodijeljen mu je počasni doktorat na Argentinskomu katoličkom sveučilištu, prvi takav doktorat u Latinskoj Americi dodijeljen jednomu rabinu.

Marcelo Figueroa je ekonomist i član Prezbiterijanske crkve svetoga Andrije. Bivši je predsjednik Argentinskoga biblijskog društva.

Ranije se susretao sa sadašnjim Papom kao suradnik Argentinske biskupske konferencije u području ekumenskoga dijaloga, osobito u temama vezanim za Bibliju, a suradnja na polju ekumenizma povezala ih je na osobnoj razini te su prijatelji više od deset godina. Autor je brojnih publikacija vezanih za Bibliju i ekumenski dijalog.

»Dijalog je ono što nas čini poniznima; prvobitni dijalog, to jest dijalog s Bogom, s onim Bogom koji mi govori: ‘Gledaj, ovdje ti je sve stvoreno, ovdje ti je tvoj dar; rasti, podloži ga sebi, umnoži ga, budi moj suradnik’; dijalog s Bogom, koji je čovjek u početku odbacio. Prvi dijalog koji nam donosi Biblija pokazuje čovjeka koji se sakrio zbog stida: ‘Adame, gdje si?’ (usp.

Post 3,9). A drugi dijalog čovjeka s Bogom jest onaj s Kajinom: ‘Gdje ti je brat?’ (usp. Post 4,9). Na neki način taj dijalog označava stav čovjeka u dijalogu s Bogom i osvjetljava dijalog s drugima. Za mene je prvi korak stav dijaloga, a ne prethodne osude. Ne zatvarati nijedna vrata; koliko čovjek ima više vjere, zatvara manje vrata jer zna tko mu je oslonac.«

ISBN 978-953-235-402-7

VERBUM 58 kn

9 789532 354027

www.verbum.hr

VERBUM