Issuu

...............................................

Scott Hahn

Razlozi za vjerovanje Kako razumjeti, objasniti i braniti katoliÄ?ku vjeru

VERBUM

Scott Hahn RAZLOZI ZA VJEROVANJE

Biblioteka:

Posebna izdanja

93.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: Ivan PeroĹĄ, dipl. anglist i kroatist

Za nakladnika: Miro Radalj

Scott Hahn

RAZLOZI ZA VJEROVANJE Kako razumjeti, objasniti i braniti katoliÄ?ku vjeru

VERBUM Split, 2015.

Naslov izvornika: Scott Hahn, REASONS TO BELIEVE. How to Understand, Explain and Defend the Catholic Faith Copyright © Scott Hahn, 2007. Ovaj je prijevod objavljen u dogovoru s Doubleday Religion, The Crown Publishing Group, Random House, Inc. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2015. Izvršna urednica: Katarina Gugić, mag. theol. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 230.1 HAHN, Scott Razlozi za vjerovanje : kako razumjeti, objasniti i braniti katoličku vjeru / Scott Hahn ; <prijevod Ivan Peroš>. - Split : Verbum, 2015. - (Biblioteka Posebna izdanja ; 93) Prijevod djela: How to understand, explain and defend the catholic faith. Bibliografija. ISBN 978-953-235-364-8 I. Katolička crkva – Apologetska djela II. Katolička crkva -- Doktrine 151030025

Posvećeno Davidu Timothyju Bonaventurei Hahnu prigodom njegove prve svete pričesti i potvrde, njegova kraljevskoga i svećeničkoga pomazanja

Naravni razlozi

VIŠE OD OSJEĆAJA

1. VIŠE OD OSJEĆAJA

O ljubavi prema učenju i želji za uranjanjem Bio sam najneiskusniji od svih brucoša. Kao i gotovo svi na godini, i ja sam tada prvi put počeo živjeti izvan vlastitoga doma i obitelji i bio gladan onoga što nam je fakultet Grove City obećavao. I više od većine mojih kolega, uvjeren sam. Već u srednjoj školi pokazivao sam sklonost prema sveučilišnomu obrazovanju. Bio sam jedan od onih učenika koji su u iskušenju da riječ “učenje”, kad god je se koristi kao imenicu, pišu velikim početnim slovom. Iako već dobro potkovan u teologiji, bio sam više-manje nov kršćanin, a na fakultetu Grove City pružila mi se prilika za školovanje u društvu poznatih mislilaca evangeličkoga i kalvinističkoga svijeta. Štoviše, fakultet Grove City nije bio izolirana kršćanska institucija. Bio je dio kulturnoga pokreta. U njegovoj blizini nalazila su se još dva evangeličko-kalvinistička kampusa, fakultet Westminster i fakultet Geneva. Sav prostor između ova tri fakulteta – većinom manji gradići i poljoprivredna gospodarstva – bio je načičkan pastoralnim i društvenim projektima koji su s ovih fakulteta crpili nadahnuće, energiju, pa čak i svoje članove. Dok sam, dakle, činio svoje prve korake od vlastitoga doma prema široku svijetu, bio sam, poput pravoga brucoša, otvoren novim iskustvima i idejama, a fakultet i njegovo okruženje imali su više nego dovoljno sadržaja kojima bi zaokupili moj razum i moja osjetila. Pa ipak, za

NARAVNI RAZLOZI

mene taj prijelaz nije bio lagan. Fakultet nije mogao sve studente prve godine smjestiti u spavaonice namijenjene brucošima tako da su neke od nas rasporedili po spavaonicama studenata s viših godina. Ja sam bio jedan od njih. Stariji su kolege prema nama bili dobri i srdačno su nas primili; međutim, moram priznati da sam se osjećao osamljenim. Uvjeren sam da je taj osjećaj djelomično potjecao i od uobičajene čežnje za domom koji sam napustio, a dijelom i zato što sam se osjećao kao uljez u društvu starih prijatelja – bio sam onaj kojemu su morali objašnjavati sve svoje interne šale. Ipak, taj je osjećaj uglavnom potjecao od različitosti naših interesa i ideala: s jedne sam se strane nalazio ja, željan Učenja i intelektualnoga druženja – možda čak i pokoje rasprave – dok su se s druge strane nalazili oni, studenti viših godina i apsolventi koje je svijet već pomalo zamarao i kojima su i fakultet i njegovi profesori već odavno prestali biti tajnoviti i zanimljivi. Ipak, postupno sam prevladao jaz koji me je razdvajao od mojih kolega brucoša. Posebno sam se zbližio s dvojicom momaka, Dougom i Ronom, budući da smo imali zajedničke interese i da su i oni poput mene žudjeli za kršćanskim društvom koje će razmišljati – i, što je još važnije, osjećati – poput njih. Ta su dvojica vjerojatno bila dva najomiljenija brucoša u kampusu. U prvim tjednima semestra, dok smo se tek upoznavali, puno sam saznao o crkvi u koju su odlazili. Zapravo, Doug i Ron su bili toliko oduševljeni njome da su malokad govorili o čemu drugome, a činilo se i da ih sve ostale teme vraćaju natrag na glavnu temu njihova razgovora, a to je bila njihova novootkrivena crkva.

VIŠE OD OSJEĆAJA

“Biti potpuno uronjen” Ta je crkva bila udaljena više od šesnaest kilometara, a nalazila se između našega i Westminsterova kampusa. Svakome je nedjeljnom bogoslužju prisustvovalo toliko mnoštvo ljudi da je bilo moguće jedino stajati na nogama. Propovijed je bila genijalna, pjesma je uzdizala srca u nebesa. Okupljeno se mnoštvo sastojalo od mjesnih poljodjelaca te studenata i profesora s obližnjih fakulteta. Zajedno su izgradili mrežu društvenih usluga, uključujući i posvajanje i udomljavanje djece te programe za problematičnu mladež. Svako je bogoslužje završavalo “polaganjem ruku” nakon kojega bi ljudi navodno ozdravljali od raznoraznih bolesti, počevši od depresije pa sve do raka. Otprilike svakih mjesec dana brojne se nove članove nakon bogoslužja pokrštavalo u obližnjemu potoku potpunim uranjanjem u vodu. Ovi su događaji bili omiljena tema razgovorâ na odlasku na predavanja i na povratku s njih, a bili su i tema svih naših razgovora za stolom u blagovaonici. Nekoliko tjedana nakon što je počeo semestar konačno sam odlučio pridružiti se mojim novostečenim prijateljima na njihovu nedjeljnomu bogoslužju. Tijekom duge vožnje do crkve postajali smo sve nestrpljiviji. Samo bogoslužje nije razočaralo. Sastojalo se od radosne pjesme, snažne propovijedi i polaganja ruku. Zapitao sam se zašto moje prezbiterijansko bogoslužje nije poput ovoga. Moja je crkva izazivala oduševljenje posebnim programima kao što je program za mlade Young life, ali to smo mogli postići samo odvajajući tinejdžere od ozbiljnih, starijih ljudi i malene djece koja odvlače pozornost. Ovdje je, međutim, mjesni život bio prisutan u potpunosti i bio je živ i angažiran. Tijekom vožnje natrag do kampusa Doug i Ron su počeli govoriti o tome kada bi se njih dvojica mogla od-

NARAVNI RAZLOZI

važiti i otići do potoka da prime krštenje. Nije bilo pitanje hoće li to biti njihov sljedeći korak. Pitanje je bilo samo kada će ga napraviti. Tek u tome trenutku – kada su počeli govoriti o krštenju – moje je uzbuđenje naglo splasnulo. Bilo je poput hladne pljuske. Razgovor je nastavljen i na kampusu, gdje je nekolicina studenata govorila o tome kako će biti “uistinu uronjeni”. Svi smo mi bili kršteni još dok smo bili djeca, ali moji su prijatelji sada počeli odbacivati samu pomisao na krštenje djece. Kada sam ih opomenuo da budu oprezni, odgovorili su mi: “Scotte, čega se ti sjećaš sa svojega krštenja?” S druge strane, isticali su, svi se možemo živo prisjetiti onoga što smo vidjeli, čuli i osjetili upravo toga dana u našoj novootkrivenoj seoskoj crkvi – crkvi za koju su svjedočila navodna čudesa. Ja sam i dalje oklijevao. “Ali je li u skladu s Biblijom opet primiti krštenje? I jeste li zbilja sigurni da krštenje djece to nije?” Jedan od momaka na moje je pitanje odgovorio protupitanjem: “U redu, Scotte, gdje se u Novome zavjetu spominje krštenje djece?” Nisam znao odgovor na njegovo pitanje.

Ponovno krštenje i istraživanje Moji me prijatelji nisu ismijavali. Oni su me tek nastojali odvratiti od onoga što su smatrali mojim “odveć intelektualnim preprjekama”. Nemojte me krivo shvatiti: bili su to iznimno inteligentni momci, ali su jednostavno osjećali da im nisu potrebni dodatni razlozi nakon opetovana iskustva tako uzvišena bogoslužja. Osjećali su da je njihovo iskustvo samo po sebi dovoljan razlog da nešto poduzmu.

VIŠE OD OSJEĆAJA

Taj me je problem potpuno zaokupio. Novi su mi prijatelji puno značili, a njihova me je crkva oduševljavala. Pa ipak, pomisao na ponovno krštenje uznemiravala me je, iako ni sam nisam znao zašto. Odlučio sam to spomenuti profesoru prema kojemu sam osjećao duboko poštovanje, dr. Robertu VandeKappelleu. Pohađao sam njegov kolegij pod nazivom Biblijske ideje i istinski sam uživao u njemu. Tinta na dr. VandeKappelleovu doktoratu s Princetona još se nije bila osušila, a njegova ljubav prema znanju isijavala je iz svih njegovih predavanja i iz njegovih nasmiješenih očiju. Sa svojim naočalama žičana okvira i staromodnim kravatama imao je nešto od radoznalosti prof. Gentlyja, a njegovao je onu vrstu Učenja o kojoj sam sanjao kada sam se prvi put prijavio na fakultet Grove City. Jednoga sam mu popodneva u njegovu uredu spomenuo, što sam uzgrednije mogao, da se nekolicina mojih prijatelja i ja namjeravamo ponovno krstiti. Dok su mu se oči i dalje smiješile, podignuo je obrvu iznad žičana okvira svojih naočala i progovorio blago kao i uvijek: “Ponovno krstiti? Zašto?” Naravno da je znao za crkvu u koju smo odlazili. Svi su za nju znali. Rekoh mu: “Krstio sam se kada sam bio dijete i to mi nije značilo ništa.” On se i dalje smiješio. “Pa?” “Osim toga,” rekoh mu, “gdje se u Novome zavjetu spominje krštenje djece?” I dalje se smiješeći upitao me: “Jesi li potražio u njemu?” Moja mu je šutnja bila dostatan odgovor. Zatim je rekao: “E pa, možda bi trebao potražiti”, a onda je raspravu zaključio riječima: “Scotte, zašto krštenje djece ne bi uzeo za temu svojega znanstvenog rada iz mojega predmeta?” Sljedeće su nedjelje moji prijatelji bili “uronjeni”, ali ja nisam pošao s njima i prisustvovao sam bogoslužju bli-

NARAVNI RAZLOZI

že kampusu. U međuvremenu sam pregledao sve knjige o krštenju djece koje mi je fakultetska knjižnica mogla ponuditi. To je tema na kojoj su se lomila koplja od najranijih dana protestantske reformacije, dijeleći klasične reformirane struje (luterane i kalviniste) od anabaptističkih (baptisti i menoniti). Knjižničnom sam iskaznicom posudio te knjige, utovario ih u ruksak i odnio u spavaonicu, gdje sam ih pohlepno čitao do kasno u noć. Što sam naučio? Naučio sam da je običaj krštavanja djece bio doista drevan i da su oni koji su ga se pridržavali imali za to dobre biblijske razloge. Sam Isus je rekao: “Pustite dječicu i ne priječite im k meni jer takvih je kraljevstvo nebesko!” (Mt 19,14). Gospodin je jasno rekao da kraljevstvo pripada toj djeci, a krštenje je na neki način znak dolaska kraljevstva (usp. Mt 28,18–19). Kada je Petar na prvu Pedesetnicu propovijedao evanđelje prvi put, o tome je progovorio u istome smislu: “Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga. Ta za vas je ovo obećanje i za djecu vašu” (Dj 2,38–39). Ovi su mi novozavjetni odlomci učinili prihvatljivom tezu koja govori u prilog krštenju djece, iako ne baš i izričito potvrđenom kao što sam ja to htio. Međutim, kada sam pročitao razloge koje su učenjaci i mudraci prikupili iz cijele Biblije – iz obaju Zavjeta – ta je teza prevagnula. Kada sam o Isusovu “novomu savezu” razmislio u svjetlu savezâ koje je Bog tijekom povijesti sklapao sa svojim narodom, vidio sam da je uvijek bilo određeno da se u te saveze uključuju i djeca. Ako je Bog tijekom dvije tisuće godina primao novorođenčad u Izrael obrednim obrezanjem, zašto bi odjednom djeci zatvorio vrata svojega kraljevstva samo zato što ona ne mogu razumjeti obred krštenja? Pa čak i da je imao namjeru napraviti tako korjenitu promjenu u pitanju saveza, ne bi li takvo što izričito naglasio?

VIŠE OD OSJEĆAJA

Kada sam Novi zavjet pročitao u svjetlu Staroga, postao mi je kristalno jasan i spoznao sam kojim putem trebam krenuti – a kojim putem ne trebam krenuti – u svojemu kršćanskom životu. Pronašao sam razloge da vjerujem u ono u što su moji kalvinistički pretci i učitelji vjerovali o pitanju krštavanja novorođenčadi. Ne ću vam dosađivati iscrpnim sažetkom znanstvenoga rada koji sam napisao. Dovoljno je reći da sam čvrsto odlučio ne krstiti se ponovno. A dobio sam i peticu od dr. VandeKappellea. Zatim sam se pridružio jednoj od onih staloženih i neuzbudljivih mjesnih zajednica – zajednica koje su svoju novorođenčad krstile “zapravo” i koje su imale “tradicionalna” bogoslužja. Na fakultetu sam stekao svoje prvo iskustvo disciplinirana Učenja, kao i iskustvo Učenja koje je sposobno promijeniti život. Naučio sam propitivati svako raspoloženje – usklađivati vlastite osjećaje sa zdravim razumom i sučeljavati svoje na razumu utemeljene slutnje s tradicijom kršćanskih Crkava koja je pak utemeljena na refleksiji o biblijskoj vjeri. Upravo sam ovom metodom nekoliko godina poslije došao do razlogâ da povjerujem u tvrdnje Rimokatoličke Crkve i da zatim budem primljen u potpuno zajedništvo s tom Crkvom. Međutim, to je druga priča, priča za neku drugu knjigu.1

Budite uvijek spremni Pouka priče ove knjige iznesena je prije mnogo godina u Prvoj Petrovoj poslanici: “...budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem” (1 Pt 3,15–16). Postoje trenutci u životu kada moramo zakoračiti u prazno i dati se voditi instinktom ili se pak zadovoljiti

NARAVNI RAZLOZI

slijepom vjerom. Međutim, to nisu “normalni” trenutci. To su obično trenutci krajnje nužde. Ne smijemo težiti tome da vlastite živote živimo u neprestanu stanju krize. Iz upotrebe riječi “uvijek” u ovomu tekstu iz Prve poslanice svetoga Petra možemo iščitati način na koji bismo trebali uobičajeno živjeti. Poput mladih izviđača trebali bismo uvijek “biti spremni” objasniti zašto vjerujemo ono što vjerujemo. To podrazumijeva da vlastita uvjerenja možemo braniti sa stajališta razuma i da smo spremni cijeli svoj život posvetiti pripremi za obranu onoga što ispovijedamo u člancima vjere. Dok sam bio preddiplomac, bio sam ranjiv zato što se nikada nisam potrudio proučiti značenje krštenja. Pa ipak, bio sam itekako svjestan kako sam se osjećao dok sam bio u toj oduševljenoj zajednici koja je iznova pokrštavala svoje članove. Ono što sam trebao naučiti bilo je to da Božji zakoni, isto kao i zakon gravitacije, ne ovise o tome što ja mislim o njima. Oni su neumoljivi, a Bog je odredio da budu spoznatljivi čak i u nedostatku snažnih osjećaja i očitih čuda. Trebao sam naučiti kako vlastiti razum staviti u službu otajstva krštenja. Naime, krštenje je sveti znak, simbol ustanovljen od Isusa Krista, a naizgled sačinjen od najobičnije i najneznatnije tvari: vode. Od toga je dana prošla još trideset i jedna godina što živim kao kršćanin, a ja i dalje učim tu istu lekciju. Štoviše, nadam se da ću je učiti sve do dana i na sam dan svoje smrti zato što su kršćanska otajstva nedokučiva. Ona su dioništvo u samomu Božjem životu, a nitko od nas nikada ne će moći ovladati Božjim životom. Ponavljam, ta su otajstva nedokučiva – neiscrpna – ali su nadasve spoznatljiva zato što je Božja volja da ih spoznamo. Upravo se zbog toga objavio u Svetome pismu. Upravo se zbog toga učinio spoznatljivim i u stvorenju, u “knjizi prirode”. Bog i njegovi putovi mogu se razumjeti i braniti, a mi kao kršćani imamo slatku obvezu da ih spoznajemo i bra-

VIŠE OD OSJEĆAJA

nimo koliko god često to želimo. Pregršt je prilika za učenje, razmišljanje i evangelizaciju. Kamo god pošli, u Božjoj smo prisutnosti i u njegovu smo svijetu. A na većinu mjestâ na koja idemo možemo sa sobom ponijeti dobru knjigu i ugrabiti pokoji trenutak da bismo je proučili. Riječ je o cjeloživotnu poslu.

Sjeme Riječi Ova je knjiga poziv katolicima da ispune svoju dužnost koju im je sv. Petar detaljno objasnio. Za nas nije dovoljno samo se osjećati punima nade, a zatim se nadati da će naša nada biti zarazna i prijeći na druge. Sv. Petar od nas traži da pripremimo razlog za vlastitu nadu koji se da braniti, pokazujući time da se temelji naše nade ne mogu poljuljati i da su oni utvrđeni u konačnoj stvarnosti. Ponavljam, ovdje govorimo o nečemu što je puno više od puka osjećaja. Govorimo o teologiji. Točnije, govorimo o disciplini unutar teologije koja se zove apologetika – to je umijeće tumačenja i obrane vjere.2 Studenti povijesti možda će znati da među crkvenim ocima postoje oni koji se nazivaju “apologeti”.3 Riječ je o ljudima koji su na sebe preuzeli zadatak da detaljno protumače kršćanski nauk na način da ga i obični nekršćani mogu razumjeti. Pritom se nisu toliko pozivali na objavu – ni na Bibliju ni na sadržaje vjere – već na logiku, znanost, prirodu, povijest i zdrav razum. Pozivali su se čak i na najviša načela poganske filozofije i religije dokazujući da je ta načela kršćanstvo samo još bolje upotpunilo, usavršilo! Jedan od najznačajnijih ranih branitelja Crkve, sv. Justin Mučenik, sažeo je ovaj pristup u zgodno načelo: Sve što je istinito, naše je.4 Budući da je Bog stvorio svijet i sve što je u njemu – uključujući i poganske filozofe – Justin se

NARAVNI RAZLOZI

prema svemu s čime se susretao mogao odnositi kao prema “sjemenju Riječi”.5 Ovo se može primijeniti i na mnoge druge apologete. Nisu svi među njima u svojim nastojanjima bili pristojni i “katolički” kao što je to bio Justin, ali većina je njih nastojala oko toga da pruži razumne odgovore na prigovore njihovih suvremenika kršćanskome nauku i praksi – čak i onda kada su ti prigovori bili klevetnički, neistiniti i krajnje nerealni. E pa, baš kao i ti drevni crkveni oci, i mi živimo u kulturi kojoj je kršćanstvo odbojno i koja je sumnjičava prema tvrdnjama Crkve da posjeduje božansku objavu.6 Mi živimo u kulturi koja često karikira vjeru kao nešto što se ne razlikuje puno od obične lakovjernosti, fanatizma i praznovjerja. Nemali broj ljudi traži od nas da istupimo i pružimo uvjerljiv iskaz onoga u što vjerujemo. Neki od njih su neprijateljski raspoloženi, neki su znatiželjni, nekima je to zabavno, a neki od njih su iskreni tražitelji. Kako god bilo, ili kako god ne bilo, i mi se, poput naših davnih predaka, trebamo latiti umijeća apologetike. Moramo biti spremni iznijeti svoju razumsku obranu. Prvi je korak jednostavan. Ne smijemo se stidjeti evanđelja (usp. Rim 1,16). Ne smijemo se stidjeti onoga što nevjernici preziru i omalovažavaju. Ne smijemo se bojati prisvojiti darove koje nam je Bog dao – darove poput kršćanskih dogma. Povjesničar Lionel Trilling, agnostik, uočio je da “kada se dogmatski temelj u religiji zanemari, religija neko vrijeme nastavlja tim istim putem, nošena općenitim osjećajem i etičkom namjerom – ‘moralnošću ganutom osjećajem’”, ali ubrzo “gubi snagu svojega potiska pa čak i bit onoga što ona jest”.7 Za pristalice sekularizma dogma je u suprotnosti s razumom. Ona je – barem oni tako vjeruju – nešto što se izvana nameće razumu i to silom, protivno njegovoj naravi. Posao kršćanskoga apologeta je dokazivanje da

VIŠE OD OSJEĆAJA

su vjerske dogme u skladu s razumom. Iako članci vjere često nadilaze ograničenu snagu ljudskoga rasuđivanja, oni nisu nerazumni. Međutim, pristalice sekularizma nisu jedini s pogrješnim shvaćanjem dogma. Za moje prijatelje s fakulteta i za mene – iako smo bili pobožni kršćani – dogma je postala gotovo nevažna u usporedbi sa snagom osjećaja koji su nas obuzimali tijekom bogoslužja u onoj crkvici. Bojali smo se da bi trijezno proučavanje dogma moglo ugroziti našu vjeru, umanjiti naš žar, pa čak i izrugati Božja čudesa. Međutim, bili smo u krivu, kao što mi je dr. VandeKappelle pomogao otkriti. Mi kršćani moramo biti “uvijek spremni na odgovor svakomu”.

Učenjem napamet do razumijevanja Pa ipak, kao što stara izreka kaže: napad je najbolja obrana. Apologetika nikada ne bi smjela biti tek odrasla i kršćanska inačica Zgodnih odgovora na glupa pitanja časopisa Mad (knjige koju sam stoput pročitao dok sam bio dijete). Mi nismo u potrazi za brzim odgovorima koji će utišati mrske susjede ili kolege.8 Mi smo u potrazi za odgovorima koji će zadovoljiti – prvo nas, a zatim i ostale. Apologetika je teološka umjetnost koja mora počivati na čvrstim temeljima teološke znanosti. Ako naša obrana ne proizlazi iz detaljne priprave i temeljite kršćanske formacije, u najboljemu će slučaju biti neuvjerljiva, a u najgoremu tek uvrjedljiva.9 “Zgodni odgovori” nisu ono što je želio sv. Petar niti su ono što Bog želi. Ono što Bog od nas želi jest da imamo dobro obučen kršćanski um – um oblikovan temeljitim učenjem, pokorom i molitvom – um izgrađen za poniznost i velikodušnost. Odgovori koji proizlaze iz takva

NARAVNI RAZLOZI

uma sadržavaju daleko veću moć uvjeravanja od onih koji izviru tek iz sjećanja na naučeno (iako ni učenje napamet nije nevažno). Budući da smo katolici, moramo se potruditi. Prva stvar kojoj moramo težiti jest ozbiljno proučavanje kršćanskoga nauka i Svetoga pisma, povijesti i filozofije. Ne osjećamo li tu težnju, trebamo moliti da nam je Bog udijeli kao dar, kao milost. Zatim se, bez obzira na sve, trebamo prihvatiti toga zadatka, čak i ako za to nismo raspoloženi, a ako nam je to teško, tim više. Što nam je zadaća teža, to će i naša nagrada biti bogatija. Sjetite se samo patrijarha Jakova koji je radio četrnaest godina kako bi dobio voljenu Rahelu za ženu (usp. Post 29). Unatoč tome, ovo proučavanje želim učiniti što bezbolnijim za vas. Ova će knjiga započeti skiciranjem nekih osnova za tumačenje vjere – tako što će onima koji upućuju uobičajene prigovore protiv teizma i katoličanstva dati “razloge da vjeruju”. Međutim, takvi se prigovori većinom tiču samo jednoga djelića vjere, a mi želimo i sebe i druge dovesti do vjere koja je cjelovita. Stoga ćemo u zadnjemu dijelu ove knjige nastaviti skicirajući pristup biblijskoj teologiji – vjeri koja je ne samo razumna, već i prekrasna i puna topline. Obavim li dobro taj svoj posao, vi ćete pomoću ove knjige steći neke nove načine razmišljanja i raspravljanja o vjeri, ali i svjež i neodoljiv obrazac za razumijevanje prirode (stvorenja), Svetoga pisma (objave) i samoga života. Konačno, ova vam knjiga želi pomoći da steknete katolički svjetonazor, jasan pristup svim pitanjima i prigovorima. 1940-ih godina redovnik Eugene Boylan osudio je odbojnost koju katolički laici pokazuju prema proučavanju dogma: “Kada teologiju čitaju laici, obično to čine tražeći u njoj prije apologetski argument negoli dogmatski temelj za istinsku pobožnost. Voljeli bismo da je obratno.”10 Sada, nekoliko generacija poslije, još uvijek bismo

VIŠE OD OSJEĆAJA

voljeli da je obratno. Apologetika će najjasnije i najučinkovitije proistjecati iz izvorâ koje nude dogme i pobožnosti. Područje katoličke apologetike u prošloj je generaciji urodilo obilnim plodom. Ne ću pokušavati udvostručiti napore onih autora čije apologetske vještine daleko nadilaze moje vlastite. Prema dostignućima ovih ljudi – Jamesa Akina, Davea Armstronga, Marka Brumleyja, Jeffa Cavinsa, Davida Curriea, o. Georgea Duggana, Marcusa Grodija, p. Johna Hardona, SJ, Thomasa Howarda, Kennetha J. Howella, Karla Keatinga, Petera Kreefta, Patricka Madrida, Rosalind Moss, o. Williama Mosta, p. Mitcha Pacine, SJ, Stephena Raya, Alana Schrecka, Davida Scotta, Marka Shee i Tima Staplesa – osjećam strahopoštovanje i potičem vas da se upoznate s njihovim radom.11 Oni su dostojni nasljednici drevnih apologeta i kada spominjem njihova imena, činim to s divljenjem, ali i s privrženošću i dugogodišnjim prijateljstvom koje osjećam prema njima. Neki su od njih poznati već dovoljno dugo da su utjecali i na moje obraćenje na katoličanstvo koje se zbilo 1986. godine. Dok čitate djela ovih autora, vidite onu vrstu apologetike o kojoj je govorio sv. Petar – apologetike koja svoju snagu crpi iz teologije, koja ovisi o teologiji i koja nas nadahnjuje da teologiju pohlepno proučavamo. To je ono što je njihov rad napravio za mene i to je razlog zbog kojega za vas pišem ovu knjigu.

NARAVNI RAZLOZI

2. NA NAMA JE DA PROPITUJEMO

O promatranju, vjerovanju i letenju Imam prijatelja koji je odgojen u kršćanskoj obitelji, ali se udaljio od vjere i tako proveo većinu svojega odrasla života. Nije bio neprijateljski raspoložen prema religiji; jednostavno je osjećao da njemu i njegovoj obitelji ona nije potrebna, stoga o njoj nikada nije razgovarao sa svojom djecom. Njegova su djeca odrasla svjesna samo stereotipa o religiji koji se neprestano ponavljaju u filmovima i na televiziji. Sada, kada se vratio religiji, moj je prijatelj nedavno izjavio da su njegova djeca, i sama već odrasla, “manje-više uvjerena da su religiozni ljudi uglavnom neznalice dok religiju poistovjećuju s predrasudom, zaostalošću i otporom prema napretku. Vjera je za njih u suprotnosti sa znanošću”. Ovakve se pretpostavke kriju iza mnogih aktualnih priča s kojima se možemo susresti u medijima. Bilo da je tema kojom se trenutačno bave zakon o pobačaju, teorija o evoluciji ili pak rasprava u vezi s pornografijom na internetu, te priče opisuju razdoblje znanstvenoga prosvjetljenja i slobode koje opsjedaju religijske sile praznovjerja i ugnjetavanja. Tiskovine nas upozoravaju da su ulozi visoki. Razdoblje trijumfa civilizacije znanosti svakoga bi se trenutka moglo urušiti u mračno doba utemeljeno na vjeri. U ovoj tzv. metanaracijskoj priči – kakvu pronalazimo u djelima modernista i postmodernista – kršćani su prikazani kao budalasti antiintelektualci koji ne-

NA NAMA JE DA PROPITUJEMO

prestano kleče i čija je vjera nespojiva sa zdravim razumom. Unutarnji život ovih zamišljenih vjernika odgovarao bi Tennysonovu opisu načina razmišljanja konjanika u bitki: “Nije na nama da pitamo zašto... Na nama je da izvršavamo i umiremo.” Neki sekularni komentatori na vjeru gledaju kao na nešto do te mjere nespojivo s razumom da se prema kršćanstvu odnose kao prema patološkomu bijegu od stvarnosti. Neke sam od njih čuo kako kršćanstvo zovu “kristopsihoza”. Oni pak koji žele zadobiti pozornost javnosti skloni su koristiti blaže riječi. Richard Dawkins i Daniel Dennett, dvojica protureligijski nastrojenih znanstvenika, opredjeljuju se za pozitivniji pristup prema dotičnomu problemu, nazivajući ateiste “pametnima” i prepuštajući svojim slušateljima da sami dođu do implicitna zaključka kako su ljudi koji vjeruju u Boga osobe pomračena uma. Sve će ovo izgledati čudno vjernicima koji su se osobno uvjerili da je vjera spojiva sa slobodom – zapravo, da vjera oslobađa – i koji znaju da je vjera spojiva s razumom – štoviše, da su pioniri mnogih znanosti bili pobožni vjernici. Svjedoci smo postignućâ koja je Nikola Kopernik (svećenik) polučio u astronomiji, Blaise Pascal (apologet laik) u matematici, Gregor Mendel (redovnik) u genetici, Louis Pasteur u biologiji, Antoine Lavoisier u kemiji, John von Neumann u računarstvu te Enrico Fermi i Erwin Schrodinger u fizici. Ovo je tek kratak popis koji uključuje samo rimokatolike; dugačak bi se popis mogao nastaviti stranicama i stranicama. Od popisa koji bi uključio ostale vjernike – protestante, židove i nekonvencionalne teiste poput Alberta Einsteina, Freda Hoylea i Paula Daviesa – mogla bi nastati knjiga.

NARAVNI RAZLOZI

Vinuti se do istine U stvarnomu svijetu, u svakidašnjim životima milijarda vjernika – među kojima je i nemali broj znanstvenika – vjera i razum zajedno postoje bez proturječja. Usudio bih se reći da je papa Ivan Pavao II. bio savjesniji promatrač iskustvene stvarnosti nego što su to bili Dawkins i Dennett. Na početku svoje enciklike o vjeri i razumu Fides et ratio pjesnički se izrazio: “Vjera i razum izgledaju poput dvaju krila kojima se ljudski duh uzdiže k promatranju istine.”1 Vjera i razum su doista međusobno nadopunjujuće sposobnosti, a koje koristimo kako bismo razmišljali o istini. Kada bilo koje krilato stvorenje (ili mehanizam) pokuša uzletjeti služeći se samo jednim krilom, ono nužno pada na tlo. Na sličan se način i mi ljudi sunovraćamo kada se pokušavamo uzdići do istine služeći se samo jednom od tih dviju sposobnosti. Ne kažem da su nekršćani nerazumni ili neznanstveni ljudi. Nije mi ni na kraj pameti odbaciti radikalne pristalice sekularizma onako kao što su oni odbacili religiozne vjernike. Ono što govorim jest to da svako ljudsko razmišljanje u sebi uključuje i element vjere i element razuma. Sveti je Augustin iznio činjenicu, a ne članak vjere, kada je ustvrdio: “Vjerujem da bih razumio.” Propitivanje uvijek mora počivati na određenoj skupini prvotnih načela koja su nedokaziva. Vjeru se u većini slučajeva prešućuje, ne priznaje ili uzima zdravo za gotovo; međutim, usprkos tome, ona i dalje ostaje vjera. Ne trebaju nam kršćanski sveci da bismo došli do toga zaključka. Osobno sam to prvo pronašao u djelu Michaela Polanyija, znanstvenika iz dvadesetoga stoljeća. Istaknuti fizikalni kemičar i filozof, Polanyi je učinkovito dokinuo mit o znanstvenoj “objektivnosti” i “odmaku”. Istaknuo je da je znanstvenim promatračima nemoguće napraviti odmak od stanja u kojemu se nalaze kao ljudi ili od vlastite kulture. Uočio je da su gotovo sve

NA NAMA JE DA PROPITUJEMO

znanstvene spoznaje proizišle iz prešutnih pretpostavki i oslanjajući se na povjerenje u zajednici suradnika, na pravila i na neku vrstu autoriteta. Znanstvenik mora vjerovati u podatke do kojih su pokusima došli drugi znanstvenici, u ustanove koje su im bile pokrovitelji i u mjerila po kojima su ti znanstvenici primili svoje preporuke. Znanstvenik također mora vjerovati i u autoritet znanstvenih časopisa koji objavljuju rezultate raznih istraživanja. Konačno, a možda i najvažnije, znanstvenik mora vjerovati da se iskustvenu stvarnost doista može opaziti i izmjeriti te da će zakon uzroka i posljedice svugdje vrijediti bez iznimke. Nijedan znanstveni pothvat ne može napredovati ako znanstvenik svaku pojavu stavlja pod radikalnu sumnju, odbacujući pritom vlastita zapažanja jednako kao i ona svojih kolega. Polanyi je zaključio da znanost proizlazi iz povjerenja koje je fiducijalno – riječ čiji korijen potječe iz latinskoga jezika, a označava nešto što se “zasniva na povjerenju ili vjerovanju”. Takva je vjera utemeljena i na svojemu je mjestu jer omogućuje znanosti da brzo napreduje; međutim, bez obzira na to, ona je i dalje neka vrsta vjere, a ne apsolutno sigurno znanje. “Mi moramo iznova prepoznati vjerovanje kao izvor svega znanja...”, rekao je Polanyi. “Nijedna inteligencija, koliko god kritična ili izvorna bila, ne može djelovati izvan takva fiducijalna okvira.”2 Nastojanja sekularizma da se religijski autoritet zamijeni navodnim “autoritetom iskustva i razuma” pokazala su se, da se izrazimo Polanyijevim riječima, “apsurdno nedostatnima”. Ta su nastojanja, ustvrdio je Polanyi, “unovačila čovjekove najuzvišenije težnje u službu tiranija kojima je cilj zatiranje duše”. Alternativa takvim tiranijama jest stvarnost koju su opisali papa Ivan Pavao II. i sv. Augustin. “Vjera i razum izgledaju poput dvaju krila kojima se ljudski duh uzdiže k promatranju istine.” “Vjerujem da bih razumio.”

NARAVNI RAZLOZI

Ne trebate biti kršćanin da biste priznali ove istine – ili druge prirodne preduvjete ljudskoga istraživanja. A ove uvjete i trebamo utvrditi na početku zato što će nam oni osigurati zajednički jezik za naše razgovore s nevjernicima. Naime, ako naši slušatelji omalovažavaju Bibliju, ne će nam koristiti da im je citiramo izvan konteksta. Logika je, međutim, nešto sasvim drugo i upravo ćemo se njome, kao što je i logično, prvo pozabaviti.

Četiri datosti Opasno je ustvrditi kako se logiku svugdje i u svemu priznaje zato što, u nekome smislu, to i nije istina. Ima ljudi – i to vrlo inteligentnih ljudi – koji logici poriču vjerodostojnost. Oni tvrde da su njezini zakoni tek očitovanje određenih struktura moći te da je snaga logike tek prividna, kulturološki uvjetovana, svojim podrijetlom zapadnjačka, pa čak i da je rodno pristrana. A svi ti koji na taj način osuđuju logiku čine to sljedećim genijalnim argumentom... na temelju logike! To je neizbježno. Logika je jednostavno odraz načina na koji razum gradi vlastitu misao koja je sama po sebi odraz samoga ustrojstva stvarnosti. Neki zapadni filozof antičkoga svijeta možda i jest jasno izrazio logičke zakone, ali te su iste zakone, iako možda prešutno, poznavali i njegovi istočnjački suvremenici kao i njegovi prethodnici. Logika je oruđe razuma. Ona nije, kao što bi neki htjeli da to povjerujemo, tek zbir pravila koja čovjeku omogućuju da bude dosljedan samome sebi budući da, kako je primijetio genijalni G. K. Chesterton, nitko nije sebi dosljedan kao luđak. Počne li luđak umišljati da je Napoleon, tada s pravom može izvući zaključak da bi trebao vla-

NA NAMA JE DA PROPITUJEMO

dati Europom. Logičke su postavke, međutim, postavke razmišljanja o stvarnome svijetu. Odbacimo li logiku, ostaje nam samo tvrdnja bez načela, sila koja ovisi samo o surovoj snazi (ili oružju) osobe koja zahtijeva svoje pravo. Poželite li dokazati nedostatnost logike, morat ćete to napraviti na logičan način. Vaš će vlastiti zdrav razum to tražiti od vas, isto kao što će to tražiti i vaš sugovornik. Postoje izvrsne knjige koje će vas poučiti umijeću logike i ja vam ih svim srcem preporučujem kao pripravu za posao apologeta ili evangelizatora.3 Pronaći zajednički jezik sa svojim sugovornicima za nas je pitanje milosrđa, a logika je nužan dio svakoga dijaloga, svakoga odnosa. U ovoj se knjizi, međutim, želim pozabaviti samo četirima kratkim točkama – riječ je o četiri premise koje se općenito prihvaća kao istinite i neporecive. Kao takve, one predstavljaju izvrsne početne točke za razgovor ili raspravu o Božjoj opstojnosti.4 1. Načelo neproturječja. Riječ je o prilično jednostavnoj ideji, premda ju je teško izraziti jednostavnim riječima. Neka stvar (nazovimo je A) u isto vrijeme i na isti način ne može biti i ne biti A. Proturječja su besmislena. Ja ne mogu biti i ne biti Scott Hahn. Ili, da se poslužimo Aristotelovim primjerom: neka cesta u isto vrijeme ne može voditi i ne voditi u Megaru. Neki su se Aristotelovi suvremenici pokušali poigrati riječima i ustvrditi da su sve pretpostavke istovremeno i točne i netočne. Aristotel je, međutim, primijetio da ti filozofi ne mogu živjeti na taj način budući da bi svejedno pošli cestom za Megaru kada bi poželjeli stići do grada Megare. Štoviše, čim su zanijekali zakon neproturječja, svojim su nijekanjem pretpostavili njegovu vrijednost. Naposljetku, pretpostavili su da je njihova tvrdnja o to-

NARAVNI RAZLOZI

me kako je nemoguće da bilo koja tvrdnja o stvarnosti bude nedvosmisleno istinita nedvosmisleno istinita. U stvarnosti, ta je tvrdnja autodestruktivna budući da stvari jednostavno ne mogu biti takve. 2. Općenita pouzdanost osjetilnoga opažanja. Naša se osjetila odnose prema stvarnosti kao da ona postoji neovisno o našim opažanjima. Ako vam netko kaže da su vaša osjetila nepouzdana, upitajte tu osobu kako to zna. Ako se ta osoba požali na optičke ili auditorne iluzije kako bi dokazala da se osjetila mogu zavarati, upozorite je na to da mi znamo da su takve optičke iluzije iluzije samo zato što neko od naših drugih osjetila zaobilazi ono prevareno osjetilo ili naš razum otkriva uzrok te iluzije. Ako nam, nakon što je ubacimo u čašu s vodom, olovka izgleda kao da je savijena, mi svejedno znamo da ona to nije zato što prstima prelazimo dužinom cijele olovke i tako se uvjeravamo da je ravna. Ova razlika između onoga što dva osjetila “izvještavaju” potiče naš razum da otkrije zakone optike.5 Mi vjerujemo vlastitomu osjetilu opipa i dopuštamo mu da nadjača prvotnu zabludu u kojoj se našlo osjetilo vida. Pouzdajemo se u vlastiti razum da bismo otkrili zašto osjetila ponekad mogu pogrješno predstaviti ono što doista jest. Osjetilna su opažanja općenito pouzdana, a razum uklanja svaki nedostatak. Međutim, bila bi ludost odbaciti osjetila samo zato što se čini da nas ponekad znaju prevariti, isto kao što bi bila ludost odbaciti matematiku zato što ponekad napravimo pogrješku u čekovnoj knjižici. 3. Načelo uzročnosti. Svaka posljedica ima svoj uzrok. Pod “posljedicom” podrazumijevam kontingentnu, konačnu ili promjenjivu stvar i pritom ostavljam po strani sva ona pitanja koja se tiču nama

NA NAMA JE DA PROPITUJEMO

stranoga subatomskog svijeta za koji se čini da, na neki način, ne podliježe ovome zakonu. Želimo se usredotočiti na onu razinu stvarnosti na kojoj mi živimo i djelujemo, a na toj svakodnevnoj razini čak i “subatomski” fizičari žive i djeluju prema zakonu uzročnosti. Na ovome se zakonu temelje i načini funkcioniranja logike i osjetilnoga opažanja. Vidimo cvijeće, čokoladu i zatim poljubac i dolazimo do zaključka da među tim stvarima postoji uzročna veza. Znanstvenici koji proučavaju nužnost moraju pretpostaviti da svaka posljedica kojom se bave ima svoj uzrok, inače ne bi imali što objasniti niti bi što mogli objasniti. Ako bi tko govorio protiv uzročnosti, i on bi pobijao vlastiti argument – zato što se nada da će njime prouzročiti promjenu vašega mišljenja! 4. Pojam samosvijesti. To je ono što mi govori da ja postojim. Mogu vjerovati da je sve oko mene iluzija, ali ja i dalje ostajem sam sa sobom – s bićem koje razmišlja o toj iluziji. Samosvijest pretpostavlja da postoji biće koje je samosvjesno, što god to biće moglo biti. Ja znam da postojim, čak i onda kada se pretvaram da sam nesiguran u sve što me okružuje. Logika je puno više od ovih četiriju točaka, ali one se ubrajaju među, takoreći, najvažnija pera u krilima razuma. One razumu omogućuju uzlet.

Voditi računa o onome što je bitno Čak i ako se možemo složiti oko nekih osnovnih pojmova, svejedno bismo mogli naići na neke druge očite preprjeke, ali njih se ponekad može vrlo lako svlada-

NARAVNI RAZLOZI

ti. Neki ljudi, na primjer, za sebe kažu da su materijalisti, objektivisti ili empiristi. Ova opredjeljenja ne trebaju biti preprjeke za dijalog, iako se čini da iz razgovora isključuju sve što je duhovno. Zapravo je puno lakše razgovarati s ovim ljudima negoli s krajnjim skepticima poput onih koji sumnjaju i u sam pojam stvarnosti. S prethodnom se skupinom ljudi možemo složiti barem oko važnosti materijalne, objektivne i iskustvene stvarnosti. Kada je u pitanju stvorenje, kršćani se osjećaju kao kod kuće zato što je naš Bog Otac stvorio svijet i sve što je u njemu. A one koji ne vjeruju da stvarnost postoji izvan razuma pitam kako to uopće mogu reći ako su i sami samo dio iluzije? Filozof George Berkeley pokušao je dokazati da materija ne postoji. Samuel Johnson je udario nogom u kamen i rekao mu: “Ovime te opovrgavam.” Johnson je time pokazao da se općenito možemo pouzdati u osjetilno opažanje. Ili, da budemo još dramatičniji, u jednome romanu Hilairea Belloca susrećemo u gostionici lika koji je, nakon što mu je dojadilo slušati narcisoidna skeptika kako monotono i bez prestanka govori, prolio pivo u njegovo lice i povikao: “Krstim te u ime pet osjetila!” Nije nikakav problem ustvrditi da stvarnost postoji samo u čovjekovu umu, ali bi oni koji takvo što ustvrde svejedno trebali pogledati i lijevo i desno prije nego što prijeđu ulicu. Međutim, vratimo se mi materijalistima, objektivistima i empiristima. Ono što skepticima moramo pokazati jest to da ljudska bića prirodno zaključuju od vidljivoga prema nevidljivomu, od osjetilnoga prema nadosjetilnomu. To je nešto što je svojstveno ljudima. Činimo to još od vremena kada smo bili novorođenčad. Novorođenče dolazi u dodir s tekućinama, toplinom i piskutavim zvukovima te ih povezuje zajedno, isprva u ideju “majke”, a kasnije u riječ “mama”. Vidimo slova i prepoznajemo da ona predstavljaju glasove. Slova povezujemo u riječi koje predstavljaju stvari koje vidimo oko nas. Također, te stvari ko-

NA NAMA JE DA PROPITUJEMO

je vidimo oko sebe zbrajamo još od vremena kada smo bili maleni, iako su i sami brojevi tek nematerijalna apstrakcija kojom se čak i najrazboritiji znanstvenici neprestano služe. Jednako tako većina ljudi priznaje postojanje nekih nematerijalnih, moralnih vrijednosti kao što su pravda, poštenje, sloboda, ljubav, suosjećanje, solidarnost itd. Riječ je o apstrakcijama koje se očituju u stvarnosti u raznim događajima, ali se pritom ne iscrpljuju, već postoje i dalje. Materijalna očitovanja apstrakcija procjenjujemo prema apstraktnim idealima koje imamo u svojemu umu. Glazba i umjetnost također nas vode od osjetilnoga prema apstraktnome. Od onih koji čuju Mozartovu skladbu većina će zaključiti da tisuće njezinih varijacija u tonovima nešto bude u nama, označavaju nešto više. Mozartovi nas tonovi vode od materijalnoga prema apstraktnomu, od osjetilnoga prema nadosjetilnomu. Estetska iskustva nisu svakome jednako važna, ali za nevjernika koji se otvara njihovoj sugestivnoj snazi ona mogu predstavljati dubok misterij, duhovni iskorak s njegove dotadašnje pozicije materijalista. Možda se materijalisti, objektivisti i empiristi jednako tako nalaze na svojemu putu do kraljevstva Božjega. Pokazujući im slojevitost svemira – čak i po prirodnomu poretku – pripremamo ih da razumiju otajstvenost stvorenja. Kao što je rekao pjesnik Gerard Manly Hopkins: “Svijet je prepun sjaja Božjega.”

Vjeruj, ali provjeri Potpuno je razumno, dakle, zaključivati od vidljivoga prema nevidljivome. Zapravo, znanstvenici to čine cijelo vrijeme. Fizičar John Polkinghorne jednom je prilikom primijetio: “Nitko nikada nije vidio kvark, a uvjereni smo

NARAVNI RAZLOZI

da nikada nitko i ne će. Oni su unutar protona i neutrona tako tijesno povezani jedan s drugim da ne postoji način na koji bi se mogli osloboditi te veze. Zbog čega, dakle, vjerujemo da ovi nevidljivi kvarkovi postoje? (...) Zato što zbog kvarkova mnoštvo izravnih empirijskih iskustava imaju smisla, primjerice uzorci po kojima se čestice mogu grupirati ili pak neobičan način na koji se projektili poput elektrona odbijaju nakon sudara s protonima i neutronima, kao da unutar njih postoje neki čvrsti i sićušni dijelovi od kojih su sazdani.”6 Tom je prilikom nastavio nabrajati i druge nikada viđene fenomene u koje je čvrsto vjerovao, uključujući crne rupe, pulsare i kvazare. Pa ipak, ne će svi znanstvenici poput Polkinghornea rado priznati da je u njihovu radu prisutan onaj vid koji je Polanyi nazvao fiducijalnim niti će najbriljantniji znanstvenici nužno biti i najrazumniji i najlogičniji mislioci. Fizičar Robert March za starost je jednom zapisao da je to doba “kada se dobri fizičari često pretvaraju u loše filozofe”.7 No, bez obzira na sve, mi se prema dostignućima i inteligenciji ovih znanstvenika svakako možemo odnositi s dubokim poštovanjem, a da ih ne smatramo i nepogrješivima u svemu. S poštovanjem možemo istaknuti da oni poštuju logičke zakone čak i ako osporavaju vrijednost tih istih zakona i da prakticiraju neku vrstu vjere čak i ako religijsku vjeru odbacuju kao praznovjerje. Pitanje na koje bismo trebali odgovoriti jest je li religijska vjera, posebice katolička vjera, doista nerazumna. A, kao što sam ranije istaknuo, oduvijek je postojalo dojmljivo mnoštvo znanstvenika koji su svjedočili snazi uvjerljivosti kršćanstva. To su muškarci i žene koji lete zamahujući obama krilima – kao što bismo i mi to htjeli. Želimo li biti vjerni našoj ljudskoj naravi, trebamo svim srcem težiti razvoju vlastite vjere i razuma. Povjesničar Etienne Gilson opisao je iznimno obrazovana mislioca kao nekoga “tko ne voli vjerovati u ono što može spoznati i tko se nikada ne pre-

NA NAMA JE DA PROPITUJEMO

tvara da zna nešto u što se može samo vjerovati, a tko je usto i čovjek čija vjera i znanje srastaju u neku vrstu organskoga jedinstva budući da i jedno i drugo proizlaze iz istoga božanskog izvora”.8 Mogli bismo, dakle, reći da vjera na neki način ovisi o razumu – ne doduše na način na koji voda ovisi o vodiku, već više na način na koji supružnici u obitelji ovise jedno o drugome. Moguće je da supružnik bude i sam, ali će mu ta zadaća biti teška i uvijek će mu predstavljati napor. Na isti je način i vjeri i razumu moguće da pojedinačno podnesu taj strašan napor i odvuku nas putem koji vodi do razumijevanja, ali to nije način na koji djeluje ljudska narav. Vjera i razum ovise jedno o drugome. Jedna od najvećih tajna svemira jest to da se razum u potpunosti oslanja na vjeru, isto kao što se i vjera u potpunosti oslanja na razum. S pravom je sv. Augustin rekao: “Vjerujem da bih razumio.” To ne znači da ljudi koji nisu pripadnici kršćanske vjere ne mogu ništa spoznati. Međutim, svatko tko bilo što zna prvo mora povjerovati u načela koja su prešutna, nedokazana i nedokaziva. Imamo dobre razloge vjerovati u takvo što, ali nemamo dokaza. Vjerujemo da bismo razumjeli. Svatko tko pokušava poletjeti jednim krilom, bio on vjernik ili nevjernik, neizbježno će pasti u jednu ili u drugu krajnost. Katolička Crkva odbacuje oslanjanje samo na vjeru (fideizam), kao i oslanjanje samo na razum (racionalizam). “Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju”, kaže sv. Pavao (2 Kor 5,7). Pa ipak, to ne čini vrlinom naš prelazak preko ceste zatvorenih očiju. Bog nam je dao oči, a dao nam ih je da bismo njima mogli vidjeti.9

NARAVNI RAZLOZI

3. NARAVNI RAZLOZI

O sugestivnoj snazi svemira U prethodnomu sam se poglavlju pozvao na fizičara Johna Polkinghornea koji je iznio svoje vjerovanje u nevidljive čestice i fenomene, poput kvarkova i kvazara. Ovim nevidljivim ali pretpostavljenim fenomenima na najbolji je način dao objašnjenje za neobične pojave koje se mogu vidjeti, poput gibanja elektrona. Polkinghorne je uvjeren da je moguće “sličnu strategiju primijeniti i na nevidljivu božansku stvarnost. Božje postojanje čini smislenim mnoge vidove našega znanja i iskustva”.1 Uvjeren je da su “ispod površine znanost i religija intelektualno srodne. I jedna i druga su u potrazi za motiviranim vjerovanjem”.2 Kada objašnjavamo i branimo vjeru, mi nastojimo toj motivaciji pomoći da se razvije. Zbog toga dajemo razloge da vjerujemo. Zbog toga nas sv. Petar potiče da dajemo “obrazloženje nade” koja je u nama. Ti razlozi, to obrazloženje, mogu pružiti pobudu koja će biti dostatna za vjerovanje tako da naši slušatelji mogu dati svoj pristanak na vjeru. Polkinghorne potvrđuje mogućnost “naravne teologije”. Naravna je teologija grana filozofije koja se Božjim opstojanjem i obilježjima bavi isključivo razumskim promišljanjem, bez pozivanja na autoritet Svetoga pisma, predaje ili crkvenoga učiteljstva. Premda je Polkinghorne kršćanin, u njegovu su mu se zanimanju za naravnu

BILJEŠKE

SADRŽAJ

I. NARAVNI RAZLOZI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 1. Više od osjećaja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 2. Na nama je da propitujemo . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22 3. Naravni razlozi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34 4. Ispravno i pogrješno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48 5. Granice razuma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65 II. BIBLIJSKI RAZLOZI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 6. Oprezno s Biblijom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75 7. Živući sveci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102 8. Misa i Biblija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 120 9. Mir stijene . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136 10. Razlozi kraljevstva. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145 III. KRALJEVSKI RAZLOZI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11. Stvoreni za kraljevstvo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12. Sadašnje i buduće kraljevstvo. . . . . . . . . . . . . . 13. Kraljevstvo Božje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14. Kada dođe kraljevstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15. Katoličko permanentno obrazovanje . . . . . . .

151 153 160 172 181 198

Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 207

231

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: ZRINSKI d.d., Čakovec Tiskano u ožujku 2015.

Ova knjiga otkriva tajne, ispravlja nesporazume i nudi promišljene i izravne odgovore na uobičajene prigovore katoličkoj vjeri. Autor mnogih uspješnica Scott Hahn, obraćenik na katolicizam, i sam je iskusio sumnje koje tako često potiču rasprave o Bogu i Crkvi. U godinama prije svojega obraćenja bio je prvo nevjernik, a potom protestantski pastor. U knjizi Razlozi za vjerovanje tumači sadržaj katoličke vjere i razloge da je prihvatimo polazeći od Svetoga pisma, iskustva vlastite borbe i borbe drugih obraćenika, od svakodnevnoga života pa sve do prirodnih znanosti. Hahn pokazuje da razum i objava, naravno i nadnaravno, nisu u suprotnosti jedno s drugim, nego nude komplementarne dokaze da Bog postoji. Međutim, Bog ne samo da postoji; on je netko, on ima osobnost, on je Osoba čije se djelovanje može prepoznati u povijesti. Hahn vodi čitatelje k uvidu da je Bog stvorio svemir s određenom svrhom i da tragove Božjega stvaranja i djelovanja možemo pronaći ne samo u Bibliji nego i u svijetu koji nas okružuje bilo da ga gledamo kroz mikroskop, kroz teleskop ili pak kroz kontaktne leće. U ovoj zanimljivoj knjizi koja predstavlja uvod u kršćanstvo, ali je ujedno i mnogo više od toga, Hahn navodi razloge za vjerovanje na jasan, uvjerljiv i privlačan način. Stoga će ona biti iznimno korisna svima koji se žele približiti vjeri, dublje je upoznati ili biti u stanju bolje je protumačiti sebi i drugima. Scott Hahn profesor je teologije i Svetoga pisma na poznatome franjevačkom sveučilištu u Steubenvilleu i jedan od najpoznatijih suvremenih katoličkih teologa i autora. Osnivač je i ravnatelj Instituta za primijenjene biblijske studije te djeluje i kao predsjednik Zaklade misionara vjere. Autor je više od deset knjiga, a u izdanju Verbuma do sada su objavljene njegove knjige Gozba Jaganjčeva, Znakovi života te Mali vodič za svakoga – Biblija. Živi s obitelji u Steubenvilleu u Ohiju.

ISBN 978-953-235-364-8

VERBUM

9 789532 353648

138 kn