Joseph Ratzinger Vittorio Messori
RAZGOVOR O VJERI
Jasni odgovori na suvremene dvojbe
VERBUM USKL ÄŒNIK
!
Joseph Ratzinger / Vittorio Messori RAZGOVOR O VJERI
Biblioteka:
21. Urednik: mr. sc. Petar Balta Imprimatur: Nadbiskupski ordinarijat Split br. 1384/98; 4. studenoga 1998.
Prijevod: Ante Burić Teoloťka redaktura: dr. sc. Mladen Parlov
Za nakladnika: Miro Radalj
Joseph Ratzinger / Vittorio Messori
RAZGOVOR O VJERI
VERBUM Split, 2013.
Naslov izvornika: RAPPORTO SULLA FEDE © by Edizioni San Paolo S.r.l., Cinisello Balsamo (MI) © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 1998.
Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.
Lektura: Anđa Jakovljević, prof.
CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 230.112(047.53) RATZINGER, Joseph Razgovor o vjeri : <jasni odgovori na suvremene dvojbe> / Joseph Ratzinger, Vittorio Messori ; <prijevod Ante Burić>. - Split : Verbum, 2013. - (Biblioteka Uskličnik ; 21) Prijevod djela: Rapporto sulla fede. - Podnasl. preuzet s omota. ISBN 978-953-235-344-0 1. Messori, Vittorio 150416088
1. POGLAVLJE
NEOBIČAN SUSRET
Strast i razum »Agresivan Nijemac ponosnog držanja, asketa koji nosi križ poput sablje.« »Rumenkasti Bavarac, izgledom srdačan, stanuje u malom stančiću nadomak Vatikana.« »Oklopni kardinal, koji nikad nije napustio raskošne haljine kao ni zlatni križ prvaka sv. Rimske crkve.« »Često ga se može vidjeti u najjednostavnijem odijelu kako vozi svoj mali automobil po rimskim ulicama. Videći ga tako, nitko ne bi ni pomislio da je to jedan od najvažnijih ljudi u Vatikanu.« Možemo do u nedogled nastaviti s ovakvim ili sličnim proturječnim citatima izvađenim iz članaka koji su se pojavili u novinama širom svijeta. Ti članci objašnjavaju određene novosti (objavljene u studenom 1984. u talijanskom mjesečniku Jesus te kasnije prevedene na mnoge jezike) sadržane u intervjuima odobrenim od kard. Josepha Ratzingera, koji je od siječnja 1982. prefekt Sv. kongregacije za nauk vjere. Kako se zna, ta je institucija do prije dvadesetak godina, kroz puna četiri stoljeća, bila tzv. “Rimska i opća inkvizicija” ili “Sv. ured”. Čitajući tako protivne opise same tjelesne pojave kard. Ratzingera, poneki pakosnik bi mogao primijetiti da je i ostatak tih komentara manje-više udaljen
5
od onog ideala “nepristranog informiranja” o kojem često raspravljamo mi novinari na našim skupovima. Ne želimo se izgovarati na zasluge već samo želimo podsjetiti da u svakoj stvari postoji i pozitivna strana. U našem slučaju, u ovim kontradiktornim “preobraženjima” koja je podnio prefekt Kongregacije za nauk vjere, pod perom nekog od kolega (naravno ne svih), možda se nalazi znak oduševljenog zanimanja s kojim je bio primljen intervju s čelnom osobom jedne kongregacije za koju je opreznost postala legendarnom, a čija je vrhovna norma oduvijek bila tajna. Posljedice ovog događaja bile su uistinu neuobičajene. Dajući nam nekoliko dana za razgovor, kard. Ratzinger je dopustio ovaj zasigurno najdulji i najkompletniji među njegovim rijetkim intervjuima. Potrebno je pak istaknuti da nitko u Crkvi – osim Pape – ne bi mogao na naša pitanja odgovoriti s većim autoritetom. Kongregacija za nauk vjere je u biti oruđe preko kojega Sv. Stolica produbljuje vjeru i bdije nad njezinom cjelovitošću. Kongregacija je, dakle, čuvarica katoličkog pravovjerja. Stoga nije slučajno da je prva na popisu kongregacija Rimske kurije; naime, dajući joj prednost pred svima u postkoncilskoj obnovi, Pavao VI. lijepo kaže »da je to kongregacija koja se bavi najvažnijim pitanjima«. S obzirom na važnost intervjua s prefektom Kongregacije za nauk vjere te imajući u vidu jasna i otvorena pitanja na granici oporosti, shvatljivo je da se zanimanje kod pojedinih novinara pretvara u strast pro ili contra. Takvo zauzimanje stajališta nužno uključuje i samu osobu kard. Ratzingera te je pretvara u pozitivnu ili negativnu, ovisno od duševnog stanja novinara.
6
Kardinalovi praznici Prije sam slabo poznavao kard. Ratzingera. Znao sam za njegova djela, ali njega osobno susreo sam samo nekoliko puta i to letimice. Naš susret je bio dogovoren za 15. kolovoza 1984. i to u malom, živopisnom mjestu Bressanoneu (Brixenu), koje je jedno od središta južnog Tirola. Područje je to raznih prinčeva – biskupa, borbi između papa i careva; područje je to susreta – i sukoba, danas kao i uvijek – latinske i germanske kulture. Dakle, jedno gotovo simbolično mjesto, premda nehotice izabrano. Zašto, dakle, Bressanone (Brixen)? Možda još netko drži da su članovi Svetog kolegija, kardinali sv. Rimske crkve, kao prinčevi koji ljeti odlaze iz svojih raskošnih palača u razna mjesta puna svakakvih divota. Za njegovu eminenciju J. Ratzingera, kardinala prefekta, stvarnost je posve drugačija. Ono malo dana u kolovozu što uspije pobjeći iz Rima provodi u ne baš svježoj kotlini Bressanonea. Tu ne stanuje ni u kakvoj vili ili hotelu, već unajmljuje nekoliko soba u sjemeništu. Takve prihode biskupija iskorištava kao jedan od izvora za uzdržavanje studenata teologije. Po hodnicima i u blagovalištu toga starog baroknog zdanja susreću se stari svećenici privučeni u to skromno ljetovalište umjerenih cijena smještaja. Osim njih, nailazi se i na razne skupine njemačkih i austrijskih hodočasnika koji se tu zaustavljaju na svom putovanju prema jugu. Kard. Ratzinger tu boravi hraneći se jednostavnim obrocima koje priređuju tirolske časne sestre, sjedeći za istim stolom s ostalim svećenicima, koji su tu na odmoru. Tu je uglavnom sam, bez svoga tajnika,
7
Nijemca, koji mu pomaže u Rimu, ali uz povremene posjete rođaka iz obližnje Bavarske. Jedan njegov mladi suradnik u Rimu pričao nam je o velikoj važnosti koju Kardinal pridaje molitvi te se tako suprotstavlja opasnosti da se pretvori u velikog birokrata, potpisujući dekrete koji ne vode uvijek računa o čovječnosti prema osobama koje su umiješane u pojedine slučajeve. »Često nas – govori taj mladić – sakuplja u kapelici palače na molitvu i meditaciju. U njemu postoji stalna potreba da ukorijeni naš svagdašnji rad (često nezahvalan, u kontaktu s patologijom vjere) u kršćanstvo, viđeno kao služenje narodu Božjemu.«
Desnica/ljevica; optimizam/pesimizam Ratzinger je dakle čovjek potpuno uronjen u religioznu dimenziju. I samo stavivši se u tu njegovu poziciju moguće je razumjeti pravi smisao onoga što govori. Gledajući s ovog stajališta, nemaju više smisla one sheme (konzervativac – progresist; desnica – ljevica) koje dolaze iz jedne potpuno druge dimenzije (političke ideologije) i nisu prikladne za religioznu viziju za koju s Pascalom možemo reći »da potječe iz jednog drugog reda koji nadilazi u dubini i visini«. Bilo bi pogrešno na njega primijeniti i jednu drugu nespretnu shemu (optimist – pesimist) ukoliko je čovjek vjere koji čini vlastitim događaj koji najizvrsnije utemeljuje optimizam – Kristovo uskrsnuće – te si stoga može dopustiti realizam, jasnoću i hrabrost da stvari naziva pravim imenima, bez zatvaranja očiju ili uljepšavanja stvarnosti.
8
Na jednoj konferenciji (bijaše to 1966.), tada još teolog i profesor, Ratzinger, govoreći o situaciji u Crkvi i o vjeri, donosi sljedeći zaključak: »Možda ste očekivali radosniju i svjetliju sliku. Možda je postojao i motiv za takvo gledište. Ipak mi se čini potrebnim istaknuti dvije slike koje su nas ispunile radošću i zahvalnošću prema Koncilu obuhvaćajući na taj način i apel i teret koji su u njima sadržani. Čini mi se važnim upozoriti i na opasnost od novog trijumfalizma u koji često upadaju prokazatelji povijesnog trijumfalizma. Sve dok je Crkva hodočasnica na zemlji, nema pravo uzdizati samu sebe. Ovaj novi način slavlja može postati puno opasniji od tijara i nosiljki koje su danas više razlog za podsmijeh nego za oholost.« Njegova svijest da je »mjesto Crkve na zemlji, samo u blizini križa« sigurno ne vodi – za njega – do rezignacije – nego, naprotiv, u njezinu suprotnost: »Koncil je – kaže – htio označiti prijelaz od jednoga konzervativnog stava prema misionarskom stavu u Crkvi. Mnogi zaboravljaju kako koncilski pojam suprotan “konzervativnom” nije “progresivistički” nego “misionarski”.« »Kršćanin – podsjeća onoga tko bi ga mogao osumnjičiti za pesimizam – zna da se događaj spasenja dogodio u povijesti te da će konačan rezultat biti pozitivan. Ali ne znamo preko kojih ćemo događaja doći do “velikog finala”. Znamo da “snage pakla” ne će nadvladati Crkvu, ali ne znamo kako će se to ispuniti.« Najednom sam ga vidio kako širi ruke te je počeo ukazivati na svoj jedinstveni recept eklezijalne situacije u kojoj se vidi jasnoća, ali i opasnost: »Danas, više nego ikada, Gospodin nam stavlja na znanje da samo On može spasiti svoju Crkvu. Ona je Kristova i na nje-
9
mu je da se za nju brine. Od nas se, pak, traži da radimo do maksimuma svojih snaga, bez tjeskobe, s radošću i sviješću da smo sluge beskorisne koje su učinile sve ono što su bile dužne učiniti. Čak i u ovom pozivu na našu malenost vidim jednu od milosti u ovom teškom vremenu.« »U vremenu – nastavlja – u kojem se traži strpljivost kao oblik svagdašnje ljubavi. Ljubavi koja u sebe u isto vrijeme uključuje vjeru i nadu.« Govoreći istinu (ukoliko, vrijedi “objektivnost informiranja” o kojoj smo govorili), kroz dane što smo ih skupa proveli nisam na njemu mogao zamijetiti ništa od onoga što određuje lik jednog dogmatičara, čvrstoga velikog inkvizitora, što bi mu neki željeli prišiti. Ponekad sam ga u društvu vidio oneraspoložena, ali sam isto tako slušao kako se od srca smije prepričavajući razne anegdote ili komentirajući viceve. Govoreći o njegovu smislu za humor, možemo dodati neke druge značajke koje su u potpunoj suprotnosti sa slikom “inkvizitora”, kao npr. sposobnost slušanja, raspoloživost da ga se prekine upitima u njegovu izlaganju te spremnost da na sva pitanja odgovori s krajnjom otvorenošću, puštajući da ga se i snima. Kard. Ratzinger je dakle čovjek daleko od okvira diplomatske zatvorenosti koja se očekuje od »kardinala Kurije«. Iako sam mnogo godina novinar, navikao na sve vrste razgovora (uključujući i visoke vatikanske prelate), mogu reći kako sam ostao zaprepašten dobijajući odgovor na svako pitanje, pa i ono najdelikatnije.
Previše i premalo Sudu čitatelja (neovisno o tome kakav će poslije biti njegov zaključak) povjeravamo svoje tvrdnje ona-
10
ko kako smo ih prepisali sileći se biti vjerni onome što smo čuli. Nije naodmet napomenuti da je Kardinal (zainteresirana osoba) pregledao sadržaj ove knjige te, odobravajući ga (i to ne samo na talijanskom izvorniku, nego i u prijevodima, a osobito na njemačkom koji je normativan za mnoge druge), izjavio kako se u knjizi prepoznaje. Govoreći o ovome – u žučnim komentarima unaprijed objavljenim u novinama – htio se stvoriti dojam da je u intervjuu previše intervjuista. Kardinalovo odobrenje ovom tekstu opovrgava tvrdnje poput ove: »Kard. Ratzinger opisan od novinara«, ali i potvrđuje ovu: »Ratzinger koji je, intervjuiran od novinara, u tome prepoznao vjerodostojnu interpretaciju«. Drugi su, naprotiv, sumnjali kako u tekstu ima premalo našeg: kao da se radilo o operaciji »upravljanoj« na poticaj tko zna koje složene strategije, gdje je novinar ograničen na puko davanje svog imena. Dakle, ne bi bilo naodmet precizirati odvijanje događaja u njihovoj jednostavnosti. Prijedlog za intervju dali su urednici s kojima surađujem. Govorilo se da bi se, u slučaju ako Kardinal bude na raspolaganju za intervju ne samo nekoliko sati nego i nekoliko dana, članak predviđen za novine mogao pretvoriti u knjigu. Nakon nekog vremena tajnica kard. Ratzingera pozvala je novinara u Bressanone. Tu je Prefekt bio novinaru na raspolaganju, bez posebnih prijašnjih dogovora, samo uz uvjet da pregleda tekst prije objavljivanja. Dakle, nije bilo nikakvih kontakata prije niti naknadnih intervencija za vrijeme intervjua, već potpuno obostrano povjerenje i sloboda za sastavljača razgovora. Među onima koji su najviše sumnjali možda se nalaze i oni koji su nas ukorili da nismo bili dovolj-
11
no “polemični”, “kritični”, pa čak i “zločesti” s kard. Ratzingerom. Ovakvi prigovori dolaze od onih čije novinarstvo smatramo najgorim. Novinarstvo u kojem sugovornik nije drugo doli izgovor novinaru da intervjuira samoga sebe, izražavajući na takav način svoje viđenje stvari. Vjerujemo, pak, da je prava služba nas koji se nazivamo “izvjestiteljima” upravo ta da izvijestimo čitatelje o stajalištu intervjuiranog, prepuštajući pritom samim čitateljima konačan sud. Potaknuti sugovornika da iznese svoj stav, dati mu mogućnost da rekne sve što ima: kao i sa svakim drugim, tako smo nastojali raditi i s prefektom Kongregacije za nauk vjere. Ipak, ne skrivajući (pojašnjavamo ovo kako bismo izbjegli licemjerne izjave o nemogućoj »neutralnosti«) da smo i mi sami umiješani u avanturu Crkve – u ovom trenutku njezine povijesti. Ne skrivam kako sam se htio okoristiti situacijom nastojeći da i mi sami shvatimo što će se ubuduće dogoditi u eklezijalnoj dimenziji koja nas se, iako laike, osobno tiče. Iako iznesena u ime čitatelja, pitanja upućena Kardinalu bila su i naša pitanja, odgovarala su našem načinu shvaćanja. Čini se da je to dužnost svakoga tko se naziva vjernikom, svakoga tko se priznaje članom Katoličke crkve.
Teolog i pastir Nedvojbeno je da je, imenujući Josepha Ratzingera odgovornim za bivši »Sveti oficij«, Ivan Pavao II. želio izvršiti “prestižan” izbor. Od 1977., kada ga je imenovao Pavao VI., bio je nadbiskup kardinal u Miinchenu, biskupiji slavne prošlosti koja je i danas zadržala veliku važnost. Ali svećenik, neočekivano
12
imenovan na tu biskupsku stolicu, već je bio jedan od najpoznatijih katoličkih učenjaka, zauzimajući sigurno svoje mjesto u svakoj povijesti suvremene teologije. Rođen je 1927. u Marktl–am–Innu, u bavarskoj biskupiji Passau. Za svećenika je zaređen 1951. u Freisingu (miinchenska biskupija). Doktorirao je s tezom o sv. Augustinu. Bio je predavač na najpoznatijim njemačkim sveučilištima (Münster, Tübingen, Regensburg). Objavio je mnoga znanstvena djela. Njegove studije su toliko rasprostranjene da su postale bestseleri u mnogim zemljama. Kritičari ističu da njegova djela nisu ograničena na pojedina područja, nego su u općem traženju onoga što Nijemci nazivaju das Wesen, samo postojanje vjere i njezina mogućnost da se suprotstavi modemom svijetu. Važno je u vezi s ovim spomenuti i njegovo djelo Einführung in das Christentum (Uvod u kršćanstvo), koje je postalo jedna vrsta klasika, uvijek iznova objavljivano, na kojem se formirao cijeli naraštaj klerika i laika, privučenih mišlju posve »katoličkom«, a u isto doba posvema otvorenom novom ozračju Drugog vatikanskog sabora. Na Saboru je mladi teolog Ratzinger sudjelovao kao stručnjak njemačkog episkopata, stječući poštovanje i solidarnost onih koji su u povijesnoj skupštini vidjeli dragocjenu priliku za prilagodbu vremenu prakse i pastorala Crkve. Ukratko, uravnoteženi “progresista”, ukoliko se želi upotrijebiti ona devijantna shema o kojoj smo govorili. U svakom slučaju – što potvrđuje i glas o njemu kao pažljivom i modemom znanstveniku – 1964. profesor Ratzinger je među pokretačima međunarodnog lista Concilium u kojem se okuplja tzv. “progresivno krilo” teologije. Impozantna skupina, sa središ-
13
njom upravom u posebnom Fondazione Concilium u Nimegu, u Nizozemskoj, i koji raspolaže s preko pet stotina međunarodnih suradnika koji svake godine proizvedu preko dvije tisuće stranica prevedenih na brojne jezike. Prije dvadeset godina Joseph Ratzinger je bio tamo, među osnivačima i direktorima jednih novina-institucije koja je trebala postati veoma kritičan sugovornik Kongregacije za nauk vjere. Što je ta suradnja značila za njega, koji je kasnije postao prefektom bivšeg Sv. oficija? Nezgodu? Grijeh mladosti? A što se dogodilo u međuvremenu? Obrat u njegovoj misli? “Pokajanje”? Upitao sam ga to na šaljiv način, ali je odgovor bio spreman i ozbiljan: »Nisam se promijenio ja, nego oni. Još od prvih susreta nastojao sam svojim kolegama pojasniti dvije potrebe. Prvo: naša skupina ne bi trebala biti sektaška, arogantna, kao da smo mi nova, prava Crkva, alternativno učiteljstvo s istinom o kršćanstvu u džepu. Drugo: trebalo se suočiti s realnošću II. vatikanskog sabora i to s dokumentima i autentičnim duhom Sabora, a ne sa zamišljenim III. vatikanskim saborom; dakle, bez samotnih bjegova unaprijed. Ove potrebe bile su sve manje prisutne sve do preokreta – negdje oko 1973. – kada je netko počeo govoriti da dokumenti II. vatikanskog sabora ne mogu više biti polazna točka katoličke teologije. Govorilo se da Sabor još uvijek pripada “tradicionalnom, kleričkom trenutku” Crkve i da bi ga trebalo nadići: u biti jednostavna polazišna točka. Ali tih godina ja sam se bio već odavna udaljio kako iz uređivačke skupine, tako i iz one suradnika. Uvijek sam nastojao ostati vjeran II. vatikanskom saboru, ovom danas Crkve, bez nostalgije za nepovratno prošlim jučer i bez nestrpljivosti za sutra koje još nije naše.«
14
I nastavlja dalje, prelazeći s teoretske apstrakcije na konkretnost svog iskustva: »Volio sam svoj rad profesora i znanstvenika. Nisam težio k tome da budem postavljen na čelo munchenske nadbiskupije te kasnije i Kongregacije za nauk vjere. Teška je to služba, ali zahvaljujući njoj, preko izvještaja iz cijelog svijeta što svakodnevno prolaze preko mog stola, shvatio sam što je to briga za cijelu Crkvu. Iz moje stolice, tako neudobne (ali koja bar dopušta vidjeti sliku u cjelini) shvatio sam da pojedina “osporavanja” nekih teologa proistječu iz mentaliteta tipičnog za bogato građanstvo Zapada. Stvarnost konkretne Crkve, poniznog naroda Božjega, dobrano je različita od onoga što se zamišlja u pojedinim laboratorijima gdje se destilira utopija.«
Sjena Sv. oficija Kako god ga sudili, a objektivno je tako, tzv. “žandar vjere” u stvarnosti nije čovjek nomenklature, djelatnik koji poznaje samo kurije i aparate; već je znanstvenik s konkretnim pastoralnim iskustvom. Ni Kongregacija, kojoj je postavljen na čelo, nije više onaj Sv. oficij oko kojega se (što zbog stvarne povijesne odgovornosti, a što zbog protucrkvene promidžbe u Europi od 16. st. pa do danas) stvorila mračna »crna legenda«. Danas samo povijesno istraživanje od strane laika priznaje kako je Sv. Oficij bio pravedniji, umjereniji i oprezniji negoli bi to htio određeni mit koji se oko njega stvorio. Znanstvenici upozoravaju na razliku između »španjolske inkvizicije« te »rimske i opće inkvizicije«. Ovu posljednju osnovao je 1542. Pavao III., papa koji je na sve načine nastojao sazvati Koncil i to onaj
15
koji je u povijesti ostao zabilježen kao Tridentinski. Kao prvu mjeru katoličke obnove, a i da bi zaustavio herezu koja je prijetila da će se iz Njemačke i Švicarske svugdje proširiti, Pavao III. je ustanovio posebno tijelo sastavljeno od šest kardinala, s ovlašću da mogu intervenirati svugdje gdje je to neophodno. U početku ta nova institucija nije bila stalnog karaktera niti je imala službeno ime: kasnije je nazvana Sv.oficij ili Kongregacija rimske i opće inkvizicije. Ona nikada nije doživjela miješanje u svjetovne moći, već se rukovodila preciznim procedurama, barem u odnosu na sudsku praksu tih vremena, te surove vjerske borbe. Tako se, pak, nije dogodilo sa španjolskom inkvizicijom. Ona je bila posve druga stvar: bio je to sud španjolskog kralja, oruđe državnog apsolutizma (nastala je iz progona Židova i muslimana optuživanih zbog “lažnog obraćenja” na katoličanstvo, od Krune korišteno i kao politički instrument), koje je često djelovalo u suprotnosti s Rimom, odakle pape nisu propuštali opominjati i protestirati. Kako god bilo, danas, čak i za bivšu rimsku inkviziciju ili bivši Sv. oficij, sve ovo – počevši od samog imena – nije drugo doli uspomena. Kako smo već kazali, Kongregaciju je prvu obnovio Pavao VI., s motu propriom od 7. prosinca 1965., posljednjeg dana Koncila. Reforma joj je nanovo potvrdila, iako mijenjajući procedure, zadatak da bdije nad pravom vjerom, ali joj je dodijelila i pozitivnu ulogu: poticanja, prijedloga i uputa. Kada sam upitao Ratzingera što je značilo prijeći od teologa (nadziranog i od Rima) u položaj onoga koji nadzire rad teologa, nije oklijevao odgovoriti: »Nikada ne bih prihvatio ovu službu u Crkvi
16
kada bi se ona sastojala samo u nadzoru. Reformom, naša Kongregacija jest zadržala zadaću da odlučuje i da intervenira, ali motu proprio Pavla VI. kao primami zadatak postavlja konstruktivnu ulogu “promicati zdrav nauk kako bi se ulila snaga navjestiteljima Evanđelja”. Naravno, pozvani smo kao i prije bdjeti, “ispravljati pogreške i zabludjele opet dovesti na pravi put”, kako kaže sam dokument, ali ova obrana vjere mora biti okrenuta njezinu napredovanju.«
Neshvaćena služba? Ipak, usprkos svakoj reformi, čak i među katolicima, mnogi danas više ne uspijevaju shvatiti smisao službe koju vrši ova Kongregacija koja, potezana po optuženičkoj klupi, ipak ima pravo iznijeti svoje razloge. Ako smo dobro razumjeli sve što se nalazi u dokumentima i raznim izdanjima te ono što su nam rekli teolozi koji brane njezino djelovanje, prosuđujući je »više nego ikad bitnom«, oni kažu: »Nenadomjestiva točka je, kao i uvijek, religiozna perspektiva, izvan koje bi se ono što je služba prikazalo kao netrpeljivost, a ono što je čista brižljivost naličilo bi na dogmatizam. Ako se, dakle, uđe u religioznu dimenziju, shvaća se kako je vjera najveće i najdragocjenije dobro, upravo zato jer je istina temeljni element ljudskog života. Dakle, zabrinutost da se vjera ne iskrivi trebala bi biti shvaćena – barem od vjernika – još neophodnijom nego briga za zdravlje tijela. Evanđelje upozorava da se “ne treba bojati onih koji ubijaju tijelo”, nego se treba bojati “onog koji zajedno s tijelom može i dušu pogubiti” (Mt 10,28). Evanđelje također podsjeća da čovjek ne živi “samo o kruhu”, nego, prije svega, “o Božjoj
17
riječi” (Mt 4,4). Ali ta Riječ, potrebnija od hrane, biva primljena u svojoj autentičnosti i očuvana od svakog iskrivljenja. Skepticizam, pred mogućnošću čovjeka da spozna istinu, ima za posljedicu gubljenje pravog pojma Crkve i svođenje nade na samu povijesnost (gdje je važno samo “tijelo” i “kruh”, a ne više “duša” i “riječ Božja”). Plod tog skepticizma jest da se služba jedne kongregacije, kao što je ona za nauk vjere, čini beznačajnom, ako ne anakronističkom, pa čak i štetnom.« I nastavljaju dalje branitelji Kongregacije kojoj je prefekt Joseph Ratzinger: »Kolaju jednostavni slogani. Po jednome od njih, ono što danas vrijedi bila bi ortopraksa, tj. “pristojno ponašanje”, “ljubiti bližnjega”. Drugotna bi, pak, bila, ako ne i otuđujuća, preokupacija za ortodoksiju (pravovjerje), tj. “vjerovati na ispravan način”, prema pravom smislu Pisma, čitanom u živoj Tradiciji Crkve. Slogan je jednostavan zato jer je površan. Doista, ne mijenjaju li se možda radikalno sadržaji ortoprakse – dakle ljubav prema bližnjemu – prema načinima na koje se shvaća ortodoksija?Treba uzeti aktualan primjer goruće teme iz Trećeg svijeta i Latinske Amerike: koja je pravedna praksa pomoći siromasima na kršćanski djelotvoran način? Ne pretpostavlja li izbor prave radnje možda ispravnu misao, ne upućuje li na traženje pravovjerja.« Ovo su, dakle, neki od problema o kojima smo pozvani izjasniti se. U razgovoru o ovim uvodnim pitanjima, neophodnima prije nego što uđemo u živi razgovor, sam Ratzinger mi je rekao: »U svijetu u kojem je, do temelja, skepticizam zarazio i mnoge vjernike prava je sablazan uvjerenje Crkve da postoji jedna Istina, pi-
18
sana velikim slovom, i da je ta Istina prepoznatljiva, izreciva, i da ju je unutar određenih granica moguće precizno definirati. To je sablazan i za one katolike koji su izgubili iz vida bit Crkve. Ona nije samo ljudska organizacija. Ona mora braniti poklad koji nije njezin, a kojemu mora osigurati navještaj i prenošenje preko Učiteljstva koji ga predstavlja na primjeren i autentičan način ljudima svih vremena.« Na ovu temu o Crkvi, odmah pojašnjava, više će se puta vraćati jer, po njemu, ovdje se nalazi jedan od korijena aktualne krize.
»Krivovjerje još postoji« Unatoč pozitivnoj zadaći Kongregacije, ona ipak posjeduje moć intervenirati ondje gdje posumnja da su se pojavila “krivovjerja” koja prijete autentičnosti vjere. Pojmovi »krivovjerje« (»hereza«), »krivovjerac« (»heretik«) neobično zvuče u ušima nas modernih ljudi pa smo prisiljeni staviti ih pod navodne znakove. Izgovarajući ih ili ih pišući, stječe se dojam da se vraćamo vremenima koja su davno prošla. Uzoritosti, upitah, postoje li uistinu još “krivovjerci”, postoje li još “krivovjerja”? »Dopustit ćete mi prije svega – odgovara – pozvati se na odgovor koji je na ovo pitanje dao novi Zakonik kanonskog prava, objavljen 1983., poslije 24 godine rada, koje su ga potpuno obnovile i prilagodile koncilskoj reformi. U kanonu (tj. članku) 751. kaže se: “Krivovjerjem se naziva uporno nijekanje, poslije krštenja, neke istine koja treba da se vjeruje božanskom i katoličkom vjerom, ili uporno sumnjanje u nju.” S obzirom na kazne, kanon 1364. utvrđuje da krivovjerac – jednako tako apostata i šizma-
19
tik – upada u izopćenje latae setentiae (unaprijed izrečeno). Ovo vrijedi za sve vjernike, ali mjere su postrožene protiv krivovjeraca koji su svećenici. Vidite, dakle, da i za post-koncilsku Crkvu (onoliko koliko vrijedi izraz “post-koncilska” koji ne prihvaćam, a pojasnit ću i zašto) krivovjerci i krivovjerja – označeni u novom Kodeksu kao “prekršaji protiv religije i jedinstva Crkve” – postoje, pa je predviđen i način zaštite zajednice vjernika.« I nastavlja: »Riječ Pisma aktualna je za Crkvu u svakom vremenu jednako kao što je uvijek aktualna mogućnost da čovjek padne u pogrešku. Dakle, i danas je aktualno upozorenje Druge Petrove poslanice na čuvanje “od lažnih proroka i lažnih učitelja koji će prokrijumčariti pogubna krivovjerja” (2,1). Pogreška nije nadopuna istine. Ne treba zaboraviti da je vjera za Crkvu “zajedničko dobro”, bogatstvo svih, počevši od siromašnih koji su najizloženiji zastranjenju: dakle, obrana pravovjerja je za Crkvu socijalno djelo u korist svih vjernika. U ovoj perspektivi, kada se dogodi neka zabluda, ne treba zaboraviti da se uzimaju u zaštitu prava pojedinog teologa, ali se zaštićuju i prava zajednice. Naravno, sve ovo treba gledati u svjetlu evanđeoske opomene: “istina u ljubavi”. Pa i zbog ovoga je izopćenje, u koje još i danas upada krivovjerac, smatrano “ljekovitom kaznom”: kaznom koja više teži za tim da pojedinca popravi, izliječi, nego da ga se kažnjava. Onaj tko se uvjeri u svoju pogrešku i prizna je, uvijek je, kao naročito dragi sin, dočekan raširenih ruku u potpuno zajedništvo Crkve.« Ipak, primjećujem, sve ovo se čini previše jednostavno i jasno da bi odgovaralo stvarnosti našeg vre-
20
mena, koja se ne da svesti na unaprijed pripremljene sheme. »Istina je – odobrava. U konkretnoj situaciji stvari nisu tako jasne kako ih definira (ne može ni biti drugačije) novi Kodeks. Ta “negacija” i ta “tvrdoglava sumnja”, o kojima se govori, danas se gotovo nikad ne susreću u očitom obliku. Ali to da postoje u jednoj duhovno složenoj epohi kao što je naša – za očekivati je: samo se one ne žele pojaviti kao takve. Gotovo uvijek suprotstavljaju vlastite teološke teze Učiteljstvu, govoreći da ono ne izražava vjeru Crkve, nego samo “arhaične rimske teologije”. Reći će se ne da Kongregacija za vjeru nego oni, “krivovjerci”, raspoznaju “autentičan” smisao prenesene vjere. Gdje je crkvena sveza malo jača, nailazi se na jedan drugačiji, ali ipak povezan fenomen: svaki put ostajem zapanjen sposobnošću teologa koji uspijevaju braniti čistu suprotnost od onoga što piše u jasnim dokumentima Učiteljstva. Ipak to izokretanje je, pomoću vrsnih dijalektičkih umijeća, prikazano kao “pravo” značenje dokumenta o kojemu je riječ.«
21
SADRŽAJ
1. POGLAVLJE NEOBIČAN SUSRET . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .5 Strast i razum. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .5 Kardinalovi praznici. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .7 Desnica/ljevica; optimizam/pesimizam . . . . . . . . . . . . .8 Previše i premalo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .10 Teolog i pastir . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .12 Sjena Sv. oficija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .15 Neshvaćena služba? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .17 »Krivovjerje još postoji« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .19 2. POGLAVLJE KONCIL KOJI TREBA OTKRITI . . . . . . . . . . . . . . . .23 Dvije suprotne pogreške . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .23 »Otkrijmo izvorni II. vatikanski sabor« . . . . . . . . . . . .25 Recept protiv anakronizma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .27 Duh i anti-duh . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .29 »Ne raskid nego kontinuitet« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .31 Restauracija? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .33 Nepredviđeni učinci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .35 Nada “pokreta” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .37 3. POGLAVLJE U KORIJENU KRIZE: IDEJA CRKVE . . . . . . . . . . . .41 Vidljivo i otajstveno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .41 »Nije naša, nego Njegova«. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .44 Za pravu obnovu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .45
188
4. POGLAVLJE IZMEĐU SVEĆENIKA I BISKUPA . . . . . . . . . . . . . .49 Svećenik: čovjek u nelagodi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .49 Problem biskupskih konferencija . . . . . . . . . . . . . . . . .52 »Pronaći vlastitu hrabrost« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .55 Učitelji vjere . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .58 Rim, unatoč svemu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .60 5. POGLAVLJE ZNACI OPASNOSTI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .63 »Individualna teologija« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .63 »Razmrvljena kateheza« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .64 »Prekinuta veza između Crkve i Pisma«. . . . . . . . . . .65 »Reducirani Sin, zaboravljeni Otac«. . . . . . . . . . . . . . .68 »Nanovo učiniti mjesto istočnom grijehu« . . . . . . . . .70 6. POGLAVLJE DRAMA MORALA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .75 Od liberalizma do permisivizma . . . . . . . . . . . . . . . . .75 Serija lomova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .76 »Udaljeni od društva ili udaljeni od Učiteljstva?« . . .78 Tražeći čvrste točke. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .80 7 POGLAVLJE ŽENE, JEDNA ŽENA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .85 Svećeništvo pod znakom pitanja . . . . . . . . . . . . . . . . .85 Protiv “banalizirane” spolnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . .86 U obranu naravi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .88 Feminizam u samostanu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .91 Budućnost bez redovnica? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .92 Jedina pomoć: Marija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .95 Šest razloga da je ne zaboravimo . . . . . . . . . . . . . . . . .97 Fatima i oko nje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .100
189
8. POGLAVLJE DANAŠNJA DUHOVNOST . . . . . . . . . . . . . . . . . . .105 Vjera i tijelo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .105 Različiti od “svijeta” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .106 Izazov sekti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .108 9. POGLAVLJE LITURGIJA IZMEĐU STAROG I NOVOG. . . . . .111 Bogatstva koja treba spasiti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .111 Na primjer, jezik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .113 »Pluralizam, ali za sve« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .115 Prostor za Sveto. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .117 Glazba i umjetnost za Vječnost . . . . . . . . . . . . . . . . . .119 Svečanost, ne trijumfalizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .121 Euharistija: u srcu vjere . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .123 »Ne postoji samo misa« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .125 10. POGLAVLJE O POJEDINIM “POSLJEDNJIM STVARIMA” . .127 Đavao i njegov rep . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .127 Uvijek aktualan govor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .130 Sumnjivi “zbogom”. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .132 »Bibličari ili sociolozi?« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .134 Od čistilišta do limba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .137 U službi svijeta. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .139 O anđelima koje ne treba zaboraviti . . . . . . . . . . . . .141 Povratak Duha. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .142 11. POGLAVLJE BRAĆA, ALI ODIJELJENA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .145 ”Modemije” kršćanstvo? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .145 Netko ponovno misli na to . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .149
190
Dugi put . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .151 »Ali Biblija je katolička« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .154 Crkve u vihoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .156 12. POGLAVLJE ODREĐENO “OSLOBOĐENJE” . . . . . . . . . . . . . . .159 “Naputak” za pročitati . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .159 Potreba otkupljenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .161 Tekst “privatnog teologa” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .163 Između marksizma i kapitalizma . . . . . . . . . . . . . . . .176 Nemoguć dijalog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 178 13. POGLAVLJE IZNOVA NAVIJESTITI KRISTA . . . . . . . . . . . . . . .181 U obrani misija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .181 Evanđelje za Afriku. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .183 “Samo je jedan Spasitelj” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .186
191
Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u listopadu 2013.
VERBUM USKLIČNIK
!
Jedna od najpoznatijih knjiga Benedikta XVI. (Josepha Ratzingera) svakako je Razgovor o vjeri, otvoreni i provokativni razgovor s uglednim katoličkim novinarom Vittorijem Messorijem. Ovaj svjetski bestseler još uvijek zadržava svoju veliku aktualnost, budući da u njemu Benedikt XVI. daje jasne i razumljive odgovore na i danas goruća pitanja Crkve i društva: • • • • • • • • • • • • • • • • •
Desnica/ljevica Tradicionalizam/progresizam Krivovjerja danas Pravi duh II. vatikanskog sabora Istinska obnova Crkve Nada crkvenih pokreta Svećeništvo danas, vrijednost celibata Suvremene teološke zablude Kriza morala, liberalizam i premisivizam Položaj i uloga žene u Crkvi Jedinstvenost katoličke duhovnosti Odgovor na izazov sekti Povratak svetosti i otajstvenosti liturgije Ðavao, anđeli, život poslije smrti Ekumenizam Teologija oslobođenja Misionarsko poslanje Crkve
ISBN 978-953-235-344-0
VERBUM
9 789 532 35 344 0
49 kn
www.verbum.hr