Razgovor o nadi

Gerhard Ludwig Müller

RAZGOVOR O NADI

VERBUM

Gerhard Ludwig Müller RAZGOVOR O NADI

Biblioteka:

Posebna izdanja

111.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: Matija Janeš

Teološka redaktura: mons. dr. sc. Ratko Perić

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj

Gerhard Ludwig Müller PROČELNIK KONGREGACIJE ZA NAUK VJERE

RAZGOVOR O NADI Razgovor s Carlosom Granadosom

VERBUM Split, 2016.

Naslov izvornika: INFORME SOBRE LA ESPERANZA Diálogo con Carlos Granados © Biblioteca de Autores Cristianos, 2016 © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2016. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Fotografija na koricama © Stefano Spaziani

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 234.2 241.512 MUELLER, Gerhard Ludwig Razgovor o nadi : razgovor s Carlosom Granadosom / Gerhard Ludwig Mueller ; <prijevod Matija Janeš>. - Split : Verbum, 2016. - (Biblioteka Posebna izdanja ; 111) Prijevod djela: Informe sobre la esperanza. ISBN 978-953-235-511-6 I. Nada -- Teološko gledište 160610084

Papi Franji koji je Crkvi podario ovu Svetu godinu milosrÄ&#x2018;a, Anno Domini 2016.

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

Pomiritelj “staroga” i “novoga”

Vetera novo modo. Evo prve istine: “I nitko ne ulijeva novo vino u stare mješine” (Lk 5,37). Ne može u stare forme ili predaje posve nova milost. – Gospodin je Isus savršeno svjestan da donosi nove misli, novu božansku istinu, novu milost. I te ideje ne idu u mentalne sklopove ili stare mješine ljudi. On govori o starom ljudskom zakonu i o novoj milosti. Ne može se nova milost, stečena iz Otkupiteljeva djela, podvrgnuti “predajama starih”. Ljudske će predaje, ne Božji zakon, popucati. Otkupiteljska milost traži nova stvorenja, nova srca, obnovljene pameti. Evo druge istine: “I nitko pijuć staro, ne zaželi novoga” (Lk 5,39). Ili stari sadržaji – novi izražaji. – Drugi vatikanski koncil donio je bitno načelo: jedno je božanska istina, dogma, depositum fidei, a drugo je povijesna formula takve istine. Sadržaj valja čuvati, a vanjski izražaj može se mijenjati, ako ustreba, na nekom drugom koncilu. Dogmatski sadržaj ostaje isti po sebi, ali mi ga tijekom vremena, protokom stoljeća, bolje spoznajemo i na sebe primjenjujemo. Mi se razvijamo, naša spoznaja, a ne dogma. Papin je primat nazočan u Crkvi od Petrovih dana. Ali je uzeo svoju definitivnu formu, formulu, formulaciju i definiciju, vanjsko ruho, okvir tek na Prvom vatikanskom koncilu, 1870. godine, kada je označeno u čemu je Papino prvenstvo vlasti, a u čemu Papina nezabludivost nauka. A tomu je svemu još više pridonio koncilski nauk Drugoga Vaticanuma specificiranjem uloge Biskupskoga

7

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

kolegija, kojemu je Papa na čelu, kao što je Apostolskomu zboru Petar na čelu. Vanjska formula može biti savršenija, ali se princip ili sadržaj ne smije mijenjati, kvariti. O načelima se ne pregovara. Ako pomiješaš novo svježe zvanje sa starim navikama, grijesima, izgubit ćeš zvanje i životnu orijentaciju, načela. Što je onda ostalo? Tjelesna se mješina prodrla, a duhovno vino prolilo! Ove misli padaju čovjeku na pamet kada promatra crkveno djelo njemačkoga kardinala Gerharda Ludwiga Müllera, prefekta Kongregacije za nauk vjere, kojemu izlazi veliki knjiški intervju Razgovor o nadi, evo, i na hrvatskom jeziku. Razgovor poput onoga Ratzingerova Razgovora o vjeri, 1985. (Verbum, Split, 1998.). I cijelo teološko djelo i ovo izvješće o nadi označuje Müllera kao onoga koji povezuje staro “tradicionalno” s novim “naprednim”, odnosno nepromjenljivu božansku objavu s promjenljivim pojavama i znakovima vremena. G. L. Müller rođen je u Mainzu 1947. Otac mu je bio radnik i rastao je s roditeljima, bratom i dvjema sestrama. Studirao je filozofiju i teologiju, ređen za prezbitera biskupije Mainz 1978. Djelovao je kao dušobrižnik u više župa svoje biskupije. Doktorirao je od vodstvom Karla Lehmanna 1977. na temu “Crkva i sakramenti u nereligioznom kršćanstvu. Bonhoefferov prilog ekumenskoj sakramentnoj teologiji”. Izradio je habilitacijsku radnju “Zajedništvo i čašćenje Svetih. Povijesno-sustavni temelji hagiografije”, također pod vodstvom prof. Lehmanna, u Freiburgu, 1985. Müller je od 1986. do 2002. naslovnik katedre dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Münchenu. Sv. Ivan Pavao II. i Müller. U svoje doba govorilo se kako je Ivan Pavao II. bio orijentiran imenovati biskupima kandidate više iz pastoralnoga klera, a ne toliko s katoličkih učilišta. A upravo je taj sveti Papa imenovao više nje-

8

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

mačkih poznatih profesora biskupima: Karla Lehmanna 1983., Waltera Kaspera 1989., a prof. G. L. Müllera imenovao je najprije članom Međunarodne teološke komisije, 1998.–2003., i biskupom Regensburga 2002. godine. Sva trojica spomenutih profesora i biskupa kreirana su i kardinalima. Benedikt XVI. i Müller. Papa Benedikt XVI., emeritus od 2013., bio je svojedobno profesor na Sveučilištu u Regensburgu, od 1969. do 1977. Na toj ga je službi zateklo imenovanje nadbiskupom u Münchenu i Freisingu, 1977. Benedikt XVI. održao je u Regensburgu predavanje o islamu, 2006. godine, poznato pod imenom “Regensburški govor”. Isti je Papa imenovao biskupa Müllera članom Kongregacije za nauk vjere, na petogodište, 2007.–2012. Müller je u okviru Bogoslovije u Regensburgu 2008. godine osnovao “Institut papa Benedikt XVI.” sa zadaćom da objavljuje Benediktova Opera omnia, u 16 svezaka. Do sada je na njemačkom jeziku izišlo devet svezaka. Na isteku petogodišta Müllerova članstva u Kongregaciji za nauk vjere, godine 2012. papa Benedikt XVI., nakon što je uvažio dobnu granicu kardinala Williama Levade, postavio je prefektom Kongregacije za nauk vjere biskupa Müllera imenujući ga nadbiskupom ad personam. Iskazao mu je povjerenje postavljajući ga na najodgovorniju službu u okviru Svete Stolice koju je on, Benedikt XVI., kao kardinal obnašao 24 godine (1981.–2005.) Franjo i Müller. Papa Franjo, preuzevši 2013. godine službu Rimskoga biskupa i Petrova nasljednika, u veljači 2014. promaknuo je nadbiskupa Müllera u zbor kardinala zadržavši ga u službi prefekta Kongregacije za nauk vjere. Providnosno je da je papa Franjo, Argentinac, bio u Njemačkoj više mjeseci 1984., a Müller je bio u Južnoj Americi

9

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

barem petnaest puta po više mjeseci u vrijeme svoje profesorske službe u Njemačkoj.1 Uočljiv je Müllerov crkveni rast i uspon u odnosu na trojicu posljednjih Papa. Oni su prema njemu iskazivali sve veće povjerenje, a on je sve vjernije odgovarao tomu povjerenju i osobno i doktrinarno i eklezijalno. Na biskupskom i kardinalskom grbu ima geslo: Dominus Iesus – Gospodin Isus, a te su Apostolove riječi (Rim 10,9) također naslov izjave o jedincatosti i spasonosnoj sveopćosti Isusa Krista i Crkve.2 Teološko djelo. Müller je objavio više od 400 radova iz područja dogmatske teologije, objave, ekumenizma, sakramenata, uglavnom u razdoblju svoje 16-godišnje münchenske profesure (1986.–2002.). Godine 1995. objelodanjeno mu je grandiozno i voluminozno djelo Die Katholische Dogmatik. Für Studium und Praxis der Theologie [Katolička dogmatika. Za proučavanje i prakticiranje teologije]. Do sada je izišlo u sedam izdanja. Prevedeno je na talijanski: Dogmatica cattolica. Per lo studio e la prassi della teologia, Milano, 1999., broširano izdanje 2013. Više od 1170 stranica. Obuhvaća dvanaest sustavno složenih poglavlja. Iz samih naslova vidljiva je smišljena unutarnja struktura cijele dogmatske perspektive, koja božansko s ljudskim, a nebesko sa zemaljskim povezuje, i proteže se po tomističkoj formuli: exitus – reditus, od izlaska do povratka, od Božjega samoočitovanja do završna zajedništva s Bogom: 1. Teološka gnoseologija Objave. 2. Čovjek, naslovnik Božje Samoobjave. 3. Samoobjava Boga kao Stvoritelja svijeta. 4. Samoobjava Stvoritelja kao Boga Izraelova i Oca Isusa Krista. 5. Obja1

2

Na hrvatskom je objavljena knjiga: G. L. Müller u suradnji s G. Gutierrezom i J. Sayerom; popratna riječ pape Franje, Siromaštvo: izazov za vjeru, KS, Zagreb, 2015. Dominus Iesus, Izjava Kongregacije za nauk vjere, od 6. kolovoza 2000., objavljena “sa sigurnim znanjem i Papinim apostolskim auktoritetom”.

10

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

va Isusa kao “Sina Očeva” i Posrednika Kraljevstva Božjega. 6. Objava Duha Očeva i Sinova. 7. Samoobjava Boga kao Ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga. 8. Majka Isusa Krista, uzor kršćanske opstojnosti i slika Crkve. 9. Samoobjava Trojstvenoga Boga u dovršenju čovjeka. 10. Crkva, Božji narod Novoga Saveza. 11. Kristovo svećeništvo u liturgiji njegove Crkve. 12. Život i zajedništvo s Bogom u Duhu Svetom. U djelu je – na talijanskom – Bibliografiji i raznim kazalima imena posvećeno 150 stranica (995–1145). Djelo je prevedeno na španjolski, mađarski i češki. Predavanja i intervjui. Ovo spomenuto veledjelo dogmatske teologije doista je pisano i namijenjeno za prouku i praksu teologije. A nakon što je preuzeo vodstvo Kongregacije za nauk vjere, Müller je poznat po svojim predavanjima i intervjuima kojima popularizira Crkveno učiteljstvo. Živo Crkveno učiteljstvo. Prigodom najave prvoga dijela Biskupske sinode o braku i obitelji, kada se počelo govoriti da bi se mogle dogoditi neke promjene i u naučavanju i u prakticiranju sakramenta ženidbe, Müller se kao Prefekt oglasio člankom najprije u njemačkom Tagespostu, 15. lipnja, a potom u vatikanskom L’Osservatore Romanu, 23. listopada 2013. Mi smo ga objavili u hrvatskom prijevodu.3 Isto je predavanje izišlo u izdanju Verbuma u Splitu 2015.4 Müller je u intervjuu francuskomu katoličkom listu La Croix izjavio: “Dolazak na Papinu stolicu teologa kao što je Benedikt XVI. nesumnjivo je iznimka. Ivan XXIII. nije bio profesionalni teolog. Papa Franjo također je više pastoralac, a Kongregacija za nauk vjere ima poslanje teo3

4

G. L. Müller, “Moć i milost. Nerazrješivost ženidbe i rasprava o razvedenim i ponovno vjenčanim osobama i o sakramentima”, u: Službeni vjesnik Biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, 3/2013., str. 236–241. G. L. Müller, “Nerazrješivost ženidbe i rasprava o civilno ponovno vjenčanima i sakramentima”, u: Ostati u Kristovoj istini. Ženidba i pričest u Katoličkoj Crkvi, Split, 2015., str. 125–138.

11

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

loškoga strukturiranja papinstva.”5 Na tu su se Müllerovu rečenicu oborili određeni krugovi, ali s nepravom, jer je statutarno misija toga vatikanskog dikasterija biti u službi Pape i papinstva upravo u teološkom smislu. Kongregacija za nauk vjere, pod pročelništvom kard. Ratzingera, izdala je 1998. promišljanja o “Primatu Petrova nasljednika u otajstvu Crkve”. Na kraju dokument kaže: “Nije nedostajalo u povijesti Papinstva ljudskih zabluda i nedostataka, pa i teških: sam naime Petar priznao je da je grješnik. Petar, čovjek slab, izabran je kao stijena upravo zato da bude očito da je pobjeda samo Kristova, a ne rezultat ljudskih snaga.”6 Bilo bi zaista poželjno pročitati Müllerovu studiju o tom teološkom strukturiranju Papinstva makar i u obliku ovakva razgovora, da i običnomu suvremenom vjerniku bude što jasnije što je sadržaj, a što izražaj; što depositum fidei, što povijesna formula; što obvezatan nauk koji traje već 2000 godina, a što privatno Papino mišljenje; što je nauk s katedre, a što “ljudske zablude”, pa i “teške”. Kardinal Müller dao je intervju njemačkomu dnevniku Die Zeit o Božiću 2015., koji je također preveden na hrvatski. Na novinarkino pitanje: “Papa Benedikt pozvao Vas je u službu prefekta Kongregacije za nauk vjere. Što se za Vas promijenilo za pape Franje?” Prefekt odgovara: “Moja je zadaća nepromijenjena. Kongregacija u Papino ime služi općem nauku Crkve – u skladu s vrijedećim propisima i statutima.”7 U ovom Razgovoru Prefekt se osvrće na više mjesta gdje se vidi upravo ta strukturalna pomoć Kongregacije 5 6

7

La Croix, 29. ožujka 2015. Considerazioni “Il Primato del successore di Pietro nel mistero della Chiesa”, br. 15; L’Osservatore Romano, 31. listopada 1998., str. 7. Usp. Il Primato del Successore di Pietro, Vatikan, 1998., str. 493–503. Die Zeit, 30. prosinca 2015. Prijevod “Crkva nije filozofski klub”, objavljen u: Službeni vjesnik Biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, 1/2016., str. 21–28.

12

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

samomu Papinstvu, kao što su suvremene užarene teme: Tko može na sv. Pričest? Unošenje tipično protestantskih elemenata u Crkvu? Žensko svećeništvo? Svećenički celibat? I slično. Razgovor o nadi. U ovom suvremenom sekulariziranom svijetu koji sve poduzima za svoje samouništenje čemu nada, što znači nada? Četiri su velike teme koje Müller obrađuje: Čemu se možemo nadati od Krista? – On je dopunio i ispunio Zakon Božji. Nije raskinuo sa Zakonom koji je dan po Mojsiju. Ako je sam Mojsije ponegdje odstupio, Isus to korigira i sve prenosi na početak, na Stvoriteljevu izvornu nakanu. Mislimo ovdje u prvom redu na farizejski prigovor da je Mojsije “zapovjedio” da se žena može otpustiti, dati joj otpusno pismo. Isus kaže da to Mojsije nije zapovjedio, nego dopustio: “Zbog tvrdoće srca vašega dopusti vam Mojsije otpustiti žene, ali od početka ne bijaše tako” (Mt 19,8). Čemu se možemo nadati od Crkve? – Samo ako je Crkva čvrsto vezana uz Krista, može biti sigurna nada u nesigurnu svijetu. Čemu se možemo nadati od obitelji? – Obitelj je jezgra Crkve i jezgra društva. Ako je nucleus zdrav, može se očekivati da će i cijelo tijelo biti zdravo. Čemu se možemo nadati od društva? – Hrvatskomu čitatelju bit će ugodno pročitati Müllerove riječi o blaženom Alojziju Stepincu: “U današnje vrijeme neki će pokušati uzaludno omalovažiti i oklevetati njegov veličanstven lik, iznova otvarajući rane njegova mučeništva, ali mislim da je to put koji je Providnost pripravila kako bi održala živim sjećanje na njega i kako bi ubrzala puno priznanje svetosti toga uzornog Pastira.”8

8

Ovdje, str. 189.

13

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

Müller se služi modernim sredstvima priopćavanja. Ima sugestivnu moć tumačenja, bistrenja pojmova, navođenja suprotnih mišljenja, iznošenja pravoga nauka i odgovora protivnicima, sve sa zamjetnom lakoćom izražavanja. Sve mudro i nadasve hrabro, strpljivo i nezaustavljivo. S velikom vjerom u Gospodina Isusa, a on, Krist Isus, jest “nada naša” (1 Tim 1,1). Mostar, o svetkovini sv. Petra i Pavla, 2016. X Ratko Perić, biskup

14

UVODNA RIJEČ

UVODNA RIJEČ

Kardinal Müller govori izravno i iskreno. Ne libi se pristupiti najosjetljivijim pitanjima. Možda jedino ponekad, našalivši se, doda pomirljivim glasom: “Bolje je da ovo ne uđe u intervju.” Nimalo ne odgovara stereotipu koji ljudi često imaju o članovima Kurije: da su ozbiljni, diplomatični, hladni i proračunati. Ponekad zastane prije nego što odgovori; nastane tišina u kojoj intervjuist razmišlja treba li potpomoći dodatnim pitanjem. No ubrzo postane razvidno da sugovornik razmišlja. Dok govori, smiren je i čvrst u stavovima. Čim započne s odgovorom, zna kamo želi dospjeti. Gerhard Ludwig Müller jedan je od najistaknutijih teologa današnjice, usto što je pročelnik Kongregacije za nauk vjere. On je teolog, dakle vjernik koji nastoji uobličiti Božji odgovor na čovjekova pitanja. Pročelnik je za vjeru te stoga osoba s povlaštenim pogledom na okolnosti, obzore i pitanja koja se otvaraju pred nama. No koja su to pitanja koja sebi postavljaju naši suvremenici? Koje odgovore traže od vjernika? Današnji čovjek ne doživljava svoj nedostatak vjere tragično, ali, s druge strane, duboko ga brine nedostatak nade i, što je još gore, nastoji joj pronaći nadomjestke poput optimizma. Ključno pitanje, stoga, jest pitanje nade. A naši se suvremenici pitaju postoji li nada za sadašnji trenutak, mogu li je pronaći u kršćanstvu i, nadasve, koji je temelj kršćanske nade? U razgovoru s kardinalom Müllerom, koji ovdje ukratko predstavljam, u središtu je bilo pitanje nade, to je “Razgovor o nadi”. Ne želim sada ulaziti u teme koje se razrađuju u nastavku knjige u Pročelnikovim odgovorima. Samo bih želio prikazati kako je knjiga nastala i ponuditi ne-

15

UVODNA RIJEČ

ke ključeve da bi se bolje razumio raspored postavljenih pitanja. Prije dvije godine imao sam zadovoljstvo prirediti i objaviti za izdavačku kuću Biblioteca de Autores Cristianos opsegom malen intervju s kardinalom Müllerom, naslovljen Nada obitelji [La esperanza de la familia]. Bio je to kratak razgovor, na specifičnu temu, kojim se nastojalo rasvijetliti i ponuditi nadu obiteljima u okviru Izvanredne sinode o obitelji 2014. godine. Već tada mi je mislima prolazila zamisao o projektu cjelovita razgovora koji bi pomogao da se rasvijetle različita pitanja koja u našoj Crkvi traže žuran odgovor. Tema nade nametala se je, u svakom slučaju, kao plodna polazna točka. Bilo je tek potrebno proširiti obzor pitanja i omogućiti uvjete za ugodan razgovor. No, prije svega, bilo je potrebno privoljeti Kardinala na ovaj novi prijedlog. Čim je objavljen prvi spomenuti razgovor, pisao sam kardinalu Mülleru predlažući mu da pripremimo novi tekst koji bi pitanjima pristupio temeljito, za koji ne bi bilo dovoljno tek nekoliko sati nego barem cijeli jedan vikend. Na moje iznenađenje Pročelniku se prijedlog svidio te mi se stavio na raspolaganje. Dogovorili smo susret, ovoga puta imajući više dana za naš posao. Priprema pitanja uključivala je pravi istraživački rad. Trebalo je izabrati teme i važna pitanja i pripremiti strukturiran popis upita koji će poslužiti kao smjernice i voditi nas. Naposljetku, tema nade ponudila je pravi ključ: čemu se možemo nadati od Krista? Čemu se možemo nadati od Crkve? Čemu se možemo nadati od obitelji? Čemu se možemo nadati od društva? Taj niz od četiri pitanja ponudio je prikladan okvir u koji su se smjestile brige, “radosti i nade” suvremenoga čovjeka. Pitanja o milosrđu dodana su poslije, povezana s Godinom milosrđa, kao savršen zaključak cjelini. Svako od tih velikih pitanja poslužilo je da se poslije obuhvate pojedinačna pitanja, konkretni slučajevi koje je bilo nužno protumačiti. Što se tiče teme obitelji, mislim da je zgodno istaknuti kako je priprava knjige

16

UVODNA RIJEČ

dovršena početkom ožujka 2016. tako da još uvijek nismo raspolagali tekstom apostolske pobudnice o Sinodi o obitelji koju je pripremao papa Franjo. Konačno, oboružan “arsenalom” pitanja napisanih na više papira i s diktafonom u ruci, jednoga vedrog subotnjeg jutra, početkom prosinca, pozvonio sam na portafon Pročelnikova stana da razgovaramo. Bila su to dva iznimno naporna radna dana koja nisu bila lišena opuštenih trenutaka, šala i ugodna razgovora (bez snimanja) tijekom objeda i odmora. Kardinal Müller savršeno vlada španjolskim jezikom. Čak se i šali na Cervantesovu jeziku. Naučio ga je tijekom boravka u Peruu i potom je radio na njemu i usavršavao ga. Stoga je cijeli razgovor vođen na tomu jeziku. Njemačko-španjolski rječnik, Katekizam Katoličke Crkve i Biblija, te su se knjige nalazile na stolu. Osim toga, u ta dva dana Kardinal se pokazao kao neumoran radnik i ljubazan domaćin. Rado mi je pokazao svoju kućnu biblioteku, brižno čuvanu i bogatu naslovima. A što se posla tiče, ozbiljno je prionuo na nj. Na kraju meni je pripao lakši dio: slušati, snimati i eventualno što zabilježiti. Težak je posao pripao Pročelniku, naime pitanja (kao što će se čitatelj uvjeriti) nisu bila jednostavna ni laka. Ta dva dana urodila su mnogim satima snimljenoga materijala koji je poslije trebalo prepisati, pročitati, korigirati, dotjerati… Zapravo je taj vikend bio tek početak predstojećega višemjesečnog posla. Naravno, sve smo radili u stalnoj vezi s Pročelnikom koji je izbliza pratio svaki korak, koji je čitao i iščitavao tekst, dotjerivao ga, nadopunjavao ili poboljšavao. Intervjuist, koji nije novinar, nije želio (a možda ni znao) ukrasiti tekst retoričkim igrama. Možda bi bilo bolje da smo ga prilagodili novinarskome stilu, ali mislim da se ovako više poštuje ton razgovora i namjera da se ide u dubinu pitanja. Naposljetku, želio bih još samo prokomentirati naslov knjige. Čitatelj je zasigurno primijetio da naslov Razgovor

17

UVODNA RIJEČ

o nadi1 priziva u misli slavnu knjigu nastalu na temelju razgovora koji je tadašnji pročelnik za nauk vjere, Joseph Ratzinger, vodio s novinarom Vittoriom Messorijem: Razgovor o vjeri. Odabirom toga naslova željela se odati počast prijateljstvu sadašnjega Pročelnika s Papom u miru, no željelo se i, iznad svega, nastaviti na taj prethodni razgovor. Ratzinger je tada ponudio točnu dijagnozu crkvene situacije, njezine uzroke i posljedice, predlažući i neka rješenja. Može se reći da je vrijeme dalo za pravo njegovu gledištu, tada toliko osporavanu. Naslov Razgovor o nadi ukazuje da je sada u središtu interesa nova tema jer (kako će postati jasno u prvim pitanjima) danas proživljavamo veliku krizu nade. “S velikom žalošću i zabrinutošću primjećujem da se, zapravo, mnogi naši suvremenici, osobito mladi i djeca, odgojeni u svijetu bez Boga, ne uzdaju u to da bi povijest, čak ni njihova osobna povijest, mogla imati slijed događanja, izvor i odredište. Osobnu, obiteljsku ili povijest vlastitoga naroda doživljavaju kao nepovezane silnice, zadovoljavaju se malim pričama koje sadrže tek kržljave nade, a ne uzvišenom pričom koja bi ih uzdigla, koja bi podarila smisao cijelomu njihovu životu, koja bi protumačila zašto su ovdje, za koga žive, zašto pate... ishod toga može biti samo kriza nade.” Ta nova dijagnoza aktualne situacije uključuje i potrebu da se postave nova pitanja. Zato je ovaj intervju trebalo što prije dogovoriti. Pročelnikove riječi dašak su nade; pomažu nam da shvatimo kako nam problemi pružaju prigodu za rast i da oni, nadasve, čine dio služenja, Božjega plana koji se malo-pomalo ostvaruje u povijesti. Carlos Granados, direktor Bibliotece de Autores Cristianos 1

Naslov knjige na španjolskomu izvorniku je Informe sobre la esperanza, a naslov knjige kardinala Ratzingera Informe sobre la fe, u izdanju Biblioteca de Autores Cristianos, 1985. Hrvatsko izdanje navedene knjige je Razgovor o vjeri, Verbum, Split, 1998. (nap. ur.)

18

Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu... Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Rim 5,1.5

RAZGOVOR O NADI

RAZGOVOR O NADI

“Ne dajte da vam ukradu nadu, onu koju nam daje Isus!” Ove riječi pape Franje velik su poziv, vapaj za nadom koja nadilazi naivni optimizam. Odraz su brige da ne izgubimo iz vida cilj, veliku nadu koju samo Isus može dati. Ali prije svega, što predstavlja, što sadržava, što znači kršćanska nada? Čovjek živi uvijek u napetosti prema budućnosti dok je zamišlja, osmišljava, sanja... Život tako ima stalno novu privlačnost jer idemo ususret nečemu novom, velikom, što će nam omogućiti da rastemo kao osobe. Međutim, budućnost je i područje nepoznatoga i u sebi sadrži i prijetnje koje izazivaju strah. Upravo nam nada omogućuje da koračamo prema budućnosti pouzdavajući se u one nagovještaje punine kojoj težimo i koji nam, usto, omogućuju da svladamo svoje strahove. Ljudski je život ispunjen nadama koje možemo nazvati “naravnim”. Pomislimo na ljubavno iskustvo koje uvijek sadržava obećanje vječnosti i u mašti zaljubljenih gradi budućnost punu novih mogućnosti. Ili na dijete koje samim svojim rođenjem roditeljima i društvu širi horizonte, otvara prostor za njihov pogled u budućnost. Ali takve su nade, same po sebi, ograničene. Moguće su samo stoga što u njima uvijek sja ona velika nada o kojoj govori papa Franjo kojega ste upravo citirali, kao i papa emeritus Benedikt u svojoj enciklici Spe salvi (usp. br. 39). Božju nadu, pouzdanje da život može dosegnuti svoj cilj i pobijediti sve strahove, uključujući i strah od smrti: ta je nada poput zlatna grumena što sja na dnu korita, dajući istinsku mjeru svakodnevnim nadama.

21

RAZGOVOR O NADI

Možemo reći da je cijelo Isusovo djelo bilo djelo nade. Rodio se kao “nada Izraela” (usp. Jr 17,13) i u svojemu je propovijedanju zasijao nadama put ljudi, otvarajući im oči, podižući ih na noge, oslobađajući ih od grijehâ koji su im priječili put... No možemo se zapitati: kako dosegnuti tu budućnost? Nije li ona prevelika i previsoka za nas? U tome se krije ključ Isusove ponude: ne pokazuje nam on tek budućnost, nego nam nudi i put do nje. Susret s Isusovom ljubavi nosi u sebi obećanje koje nas čini sposobnima da se nadamo iznad svojih snaga. Uzmemo li Krista kao oslonac, sigurni smo da on može jamčiti najveću nadu, onu koja nadmašuje običan optimizam. To istinsko pouzdanje ne temelji se više na pukomu pozitivnom promišljanju o onome što možemo postići i poprima sada svoju snagu od Boga u Isusu koji nam jamči svoje veliko obećanje. To je istinska teološka nada jer svoj smisao (logos) pronalazi u dobroti Božjoj (theos). Zato kažemo da je nada nadnaravna krjepost jer je usmjerena prema Bogu kao krajnjemu cilju svega. Ona se realistično oslanja na Boga ne bi li ostvarila cilj koji prepoznajemo kao ono za što smo stvoreni i na što smo pozvani. Kršćanska nam nada, stoga, jedina može dati sigurnost koja nam je toliko potrebna: Bog ima univerzalan plan za naše spasenje i ostvario ga je u svojemu Sinu Isusu. Takva nam nada omogućuje da se oslonimo na Boga kao apsolutnu budućnost, a ne na svoje vlastite projekte i planove, podložne tolikim ograničenjima: to je ta sigurnost koju nam nada pruža. Proživljavamo li danas krizu nade, one velike nade koja nas pokreće prema Bogu? Čini se da je problem suvremenoga čovjeka povezan s vjerom, a posebno se to odnosi na sposobnost vjere da otvori budućnost; stoga je to, u biti, problem nade. Različite krize kojima svakodnevno svjedočimo izviru upravo iz ne-

22

RAZGOVOR O NADI

sigurnosti spram budućnosti: ekonomska kriza, kriza sigurnosti u građanskomu životu (terorizam), demografska kriza... Je li to tako? Nada i vjera nerazrješivo su povezane, među sobom i s ljubavi. Tri bogoslovne krjeposti izražavaju novi život koji nam je Krist darovao ili, drugim riječima, svjež, nov pa čak i prekoračajan način da se povežemo s Bogom i cijelom stvarnošću. U Bibliji se te tri krjeposti neprestano isprepliću i međusobno podupiru. Predmet je vjere priznati Boga kao temelj cjelokupne stvarnosti: njegovo postojanje, njegova spasonosna djela u povijesti, njegovu uvijek vjernu prisutnost. Nada je usmjerena prema Bogu u njegovoj dobroti, pravdi, milosrđu, kao krajnjemu cilju prema kojemu je sve uređeno. Nadnaravna ljubav označava intimno jedinstvo Boga s nama: on živi u nama i mi smo njegova djeca. Svatko od nas želi ostvariti sreću: svi težimo istinskoj ljubavi, punoj pravednosti, neprolaznoj ljepoti. Naša nada da ćemo u Bogu ostvariti potpunu sreću proizlazi iz toga što smo u jednomu trenutku života vidjeli i iščitali svoju stvarnost te, otkrivši u njoj želju za beskonačnim, rekli smo “da” onome koji jedini može poduprijeti našu želju. Sigurni u njegovu vjernost, slobodno smo se povjerili Onome koji u potpunosti ispunjava svoja obećanja i voli nas. Pitanje Boga tiče se moje povijesne slobode. Na koga oslanjam svoj život? Tko je Bog za mene? Istinska je nada moguća samo ako se oslanjamo na Boga koji se objavio kao Otac, Sin i Duh Sveti: njegovo trojstveno određenje otkriva nam naše trojstveno stanje jer smo sposobni podsjetiti se kako sve proizlazi od Oca, svojim razumom otkriti da sa Sinom dijelimo svoju narav, prihvatiti s Duhom odnos ljubavi između Oca i Sina. U Kristu Bog prilazi svakomu od nas i pokazuje nam svoje lice. Ako ponizno priznamo njegova Sina prepoznavši

23

RAZGOVOR O NADI

da je on Početak i providonosna Prisutnost u Povijesti, u sebi ćemo otkriti dar koji nam omogućuje da živimo bez straha: to je vjera, ona osloboditeljska i tješiteljska sigurnost koja nas učvršćuje u smislu, koja nam daje da iz ljubavi prihvatimo svoju sadašnju povijest i koja podržava našu nadu, pomažući nam da se bez straha otvorimo prema budućnosti. Sveti Ivan od Križa, predstavnik kršćanske mistike, bolje od bilo koga opjevao je preobrazbu pogleda na svijet koja se zbiva u zaljubljenoj duši po milosti Ljubljenoga, Uzvišenoga i Bliskoga: “On raznoseć milinu / Šumama prođe raskošan dobrotom / Gled lije mu vedrinu: / Lik njegov sve je po tom / Neprolaznom zaodio krasotom” (Duhovni spjev, V). Veličina koja se izlijeva iz toga trojstvenog razumijevanja čovjeka i povijesti počevši od Boga koji nam daje bitak, koji se prema nama odnosi kao prema svojoj djeci i koji nas poziva da strastveno volimo svijet, u suprotnosti je s onim što nam uobičajeno nude naša zapadna društva. Koliki strah pred budućnošću otkrivamo u njima! Koliko stvarnih strahova i neodređenih strahova! Koliko straha skrivena iza sve raširenijega idolatrijskog kulta ideologije, seksa, slike, nacije! Zanimljivo je da se razum, koji je davno napustio vjeru jer je navodno predstavljala mračnjaštvo i zaostalost, taj moderni utopijski razum gotovo fideistički počeo pouzdavati u bezgraničan napredak i u iracionalan osjećaj bilo koje diktatorske volje. Ta nova era povijesti čovječanstva započela je kao pitanje optimizma i nade, u stoljeću koje je prozvano “prosvjetiteljskim”, a vodilo je u sadašnje strahove. Htjelo se je otvoriti prema budućnosti nadvisujući sjećanje na prošlost; nudilo se ponovno ispisivanje povijesti odbacivanjem tradicije. Izbjegavala se svaka dogma, a nada se čovječanstva beziznimno polagala u nove mogućnosti koje je obećavao tehnički i znanstveni napredak. Što je danas ostalo od tih obećanja?

24

RAZGOVOR O NADI

Može li se reći da nas, katkada, ta obećanja sreće, koja odbacuju Boga i temelje se jedino na ljudskomu napretku, čine bogatima u materijalnomu smislu, ali nas lišavaju nade? Da. S velikom žalošću i zabrinutošću primjećujem da se, zapravo, mnogi naši suvremenici, osobito mladi i djeca, odgojeni u svijetu bez Boga, ne uzdaju u to da bi povijest, čak ni njihova osobna povijest, mogla imati slijed događanja, izvor i odredište. Osobnu, obiteljsku ili povijest vlastitoga naroda doživljavaju kao nepovezane silnice, zadovoljavaju se malim pričama koje sadrže tek kržljave nade, a ne uzvišenom pričom koja bi ih uzdigla, koja bi podarila smisao cijelomu njihovu životu, koja bi protumačila zašto su ovdje, za koga žive, zašto pate... ishod toga može biti samo kriza nade. Uistinu, odbacivši vjeru u Boga; izbrisavši iz sjećanja njegovu nesebičnu ljubav i dobročinstva u svojemu životu, drugim riječima, izgubivši pamćenje o svojim temeljima; zaboravivši da je On naš početak i temelj... postali smo mali bogovi koji odbijaju uroniti u sebe same te na kraju redefiniramo svoj identitet po vlastitomu nahođenju. Ova zapadna kultura koja je, počevši od pogrješnih filozofskih i teoloških poimanja zauzela stav da ne treba Boga u kojemu bi utemeljila bitak i čovjeka, nije izgubila samo vjeru nego i nadu, a s njom i izvrsnost. Kao što tvrdi D. Goldman, autor knjigâ kao što je How Civilisations Die [Kako civilizacije odumiru], “banalnost je Zapada užasna”. Bez Boga gubimo hrabrost da se suočimo s velikim egzistencijalnim zahtjevima koji se neizbježno pojavljuju u našemu životu: smrt, bolest, patnja, nasilje... Možemo ih izbjeći na tisuću načina, no u trenutcima lucidnosti otkrit ćemo da smo prazni i izgubljeni. Jedino motreći lice Boga koji nam se postupno i intimno objavljuje u Kristu (usp. Br 6,26) i uzdajući se u njegovu Providnost, primit ćemo potrebnu snagu da se suočimo s odlučujućim i posljed-

25

RAZGOVOR O NADI

njim pitanjima. Vjera, shvaćena kao oslanjanje na Onoga koji nam je dao najveće obećanje, rađa pouzdanje te stoga i nadu. Samo onaj tko vjeruje može se uistinu nadati. No je li moguće nanovo zapaliti onaj plamen nade koji kao da se je ugasio u srcima ljudi? Pred Crkvom je veliko poslanje: pokazati da je život vjere izvor nade. Današnji čovjek ne doživljava svoj nedostatak vjere tragično, ali, s druge strane, duboko ga uznemiruje nedostatak nade i, što je još gore, nastoji joj pronaći nadomjestke poput optimizma. Laćamo se, ponekad čak i s nekim stidom, očitih i potpuno izlišnih “programa samopomoći”, prožetih ispraznim optimizmom; šminkamo ne samo lica nego i svoje živote u cijelosti; neprestano uranjamo u virtualne svjetove televizijske fikcije kako bismo “proživjeli” priče koje uvijek završe dobro; povjerujemo upravo u svaku od poruka koje nam upućuju mediji o prednostima našega tehnički ustrojena društva; bez traga sumnje vjerujemo predizbornim porukama koje nam obećavaju raj na Zemlji, po cijenu “tek” našega glasa (volje) i odustajanja da od političara zahtijevamo etično obnašanje vlasti (savjest). Da bismo ostali optimistima... plaćamo visoku cijenu! Podložni stalnoj autocenzuri kako bismo svratili pogled s negativnih strana života, na kraju vršimo nasilje nad samima sobom i, konačno, nad onima koji nam pokušavaju “pokvariti zabavu”. Koliku skepsu i cinizam rađa danas toliko rasprostranjena težnja za optimizmom! Koliki besmisao skriva navodno racionalističko ponašanje toga “novog čovjeka” koji, primjerice, ravnodušno promatra opasni demografski pad Zapada, neodlučan da potakne porast stope rodnosti ili usvoji potrebne odgovorne imigracijske politike!

26

RAZGOVOR O NADI

Gdje možemo prepoznati znakove nade? Kada se živi u skladu s vjerom, razum može prepoznati “nadu koja ne postiđuje” (Rim 5,5). Imajmo na umu riječi Benedikta XVI. koje je izrekao u Regensburgu 12. rujna 2006. da se velika zapadna civilizacija rađa iz međudjelovanja četiriju trajnih poticaja: grčkoga propitivanja, hebrejskoga proroštva, katoličke vjere i slobode moderne svijesti. Spomenuti Papa smatra da je jedina mogućnost za suvremenoga čovjeka ta da pođe od pitanja o Bogu i preko njega razvija svoju sposobnost mišljenja. Novi humanizam koji smo dužni izgrađivati ne pronalazi proturječja između traganja razuma i čina vjere jer taj nam čin potvrđuje da je Bog ljubav i njegovo konkretno djelovanje u svijetu i, ponajprije, u mojemu životu, kako bi mi tako pokazao svoju ljubav. Taj novi humanizam koji ne posustaje u strastvenoj potrazi za istinom omogućuje mi život u nadi. Zato je nužno potvrditi da su crkvena učenja i cijeli nauk Crkve, uz pomoć vjere, za današnjega čovjeka ispravna ponuda jer nam omogućuju da prepoznamo cilj kojemu trebamo težiti i snagu na koju možemo računati kako bismo ga dosegnuli. S druge strane, samo nam vjera omogućuje da iznova otkrijemo mnoge znakove nade koji su u društvu. Iako je istina da ima znakova beznađa kao, primjerice, egoizam koji uvijek iznova prevlada u politici i globalnoj ekonomiji, ili pak to što mnogi ne žele imati djecu, uz pomoć vjere u mogućnosti smo uočavati one elemente koji jačaju našu nadu: u politici i ekonomiji ima mnogo muškaraca i žena koji rade na zajedničkomu dobru ili, nastavljajući s prethodnim primjerom, još uvijek možemo vidjeti mnogo mladih parova, hrabrih i jakih, koji žele imati djecu i odgovorno se brinu za njih, za njihovu budućnost i obrazovanje. Upravo je iskustvo rađanja djeteta snažna slika koja nas podsjeća da je moguća ta nada koja ne postiđu-

27

RAZGOVOR O NADI

je. Zadivljeni pred rođenjem djeteta, doživljavamo da je na izvoru svega što jesmo i što činimo dar, jedan “ti” koji nam je dao dar života ne očekujući ništa zauzvrat; velika ljubav prihvatila nas je u obitelj i bdjela je nad nama u svakomu trenutku. Uključuje li kršćanska nada uvijek optimizam u suočavanju s problemima, uključuje li uvijek pozitivno vrjednovanje stvarnosti? Življenje iz nade ne otklanja iz naših života probleme. Tako je bilo u svim razdobljima. Nikada u našoj povijesti, počevši od praiskonskoga grijeha, nije postojao “zemaljski raj”. Smrtnost djece, ratovi, ropstvo, ugnjetavanje siromašnih... povijest čovječanstva svjedoči o neprestanu postojanju tih pošasti. To je ljudska bijeda. Naša krhkost. Stoga staviti nadu u Boga ne znači ukloniti patnju, nego otvoriti joj novo obzorje: shvatiti da svaka situacija, koliko god bila teška i tragična, može biti plodonosna, donijeti ploda, jer bol, nakon što ju je Krist konačno preuzeo na sebe, može probuditi ljubav i učiniti da dozrije. Mislim da naše današnje društvo, koje Boga smatra metafizički nepotrebnim i koje predlaže optimizam koji se ne zasniva na stvarnosti, još i više potencira probleme koji ga tište. Širi se skeptičan i hedonističan način života, potpuno protivan ljudskoj naravi, koji čovjeku nanosi nepovratnu štetu. Svrnimo pogled na rezigniranost, u današnje vrijeme toliko raširenu, i beznađe tolikih ljudi koji ne uspijevaju pronaći smisao u životu. Ako tomu pridodamo agnosticizam kao uobičajenu ponudu, to jest poziv da se ne traži zadnja istina svega, slika je otužna, naime beznađe uvijek ide ruku pod ruku sa zatamnjenjem istine. Mislim da bismo češće trebali razmišljati o krhkosti tolikih naših suvremenika: uronjeni u virtualnu stvarnost i, stoga, izgubivši nadu, izgubili su i smisao koji nadi-

28

RAZGOVOR O NADI

lazi konačnost stvorenja i sigurnost koju može dati jedino Božja ljubav koja se očituje u njegovim djelima. Ti oblici nihilizma današnjega čovjeka na izvoru su njegova radikalna gubitka dostojanstva. Uvjeravaju ga da je on sâm tek još jedan trenutak u evoluciji materije, rezultat slijepoga kretanja prirode, da je cijela stvarnost čist materijalizam i pannaturalizam. Benedikt XVI. ukazao je na novinu te krize ustvrdivši kako današnji čovjek odbacuje ideju da je stvoren, da je primio određenu narav, te tako odbija prihvatiti da je na iskonu njegova života – dar. Odatle i njegova pretenzija da kao temelj svoje egzistencije postavi samorodnost ili, što je isto, apsolutnu sposobnost da sama sebe iznova osmisli i redefinira. Naše društvo, koje se razmeće demokratizacijom kulture i protoka informacija, samo hladno promatra marginalizaciju intelektualaca koji predlažu snažnu misao, neprestano nastajanje iracionalnih vjerovanja koja svojom vulgarnošću vrijeđaju, širenje destruktivnih ideologija koje nam se nameću pod maskom političke korektnosti, sumnjive aktivnosti nekolicine, zasićene ekonomskom moći, koja po vlastitomu nahođenju manipulira sviješću velike mase stanovništva. Nakon što je kršćansku vjeru zamijenila laička misao, ne čudi nas ni opći prijezir prema filozofiji i humanistici u našemu srednjem i visokom školstvu i, još gore, sustavni napadi na mogućnost da u svojoj svijesti računamo na osobnoga Boga dok nam u zamjenu nude idole koji podilaze našoj taštini i osrednjosti. Naposljetku, korist imaju oni koji su zauzeli malene ili velike položaje moći u našemu društvu jer čovjekom koji je rezultat toga procesa puno je lakše manipulirati. Tužno je što moramo dati takvu dijagnozu o svijetu tjeskobnu u svojoj radikalnoj konačnosti i samoći. Boli me što moram priznati da smo i mi teolozi pridonijeli reduciranju Boga na puko logičko sredstvo u rukama filozofskoga promišljanja, zaboravljajući da je apsolutna Ljubav

29

RAZGOVOR O NADI

ta koja utemeljuje naše biće i pretvara povijest u povijest spasenja. Međutim, ogriješio bih se o svoju savjest kao teologa kada bih i sam prešutio istinu koju otkrivam u činjenicama. Ne bi li upravo u takvoj slici stvari bilo mudrije umanjiti naša očekivanja, ne očekivati previše od budućnosti, zadovoljiti se umjerenijom i razboritijom nadom? Ne smijemo se prepustiti rezignaciji, ne smijemo reći “vremena su takva kakva jesu”, “ovako nas je zapalo živjeti”, “ovo je obilježje naše epohe”, “ne možemo ništa učiniti”, “sekularizam je naša sudbina”. Odlika je nade upravo to da se pri dostizanju svojega cilja ne oslanja na vlastite snage. Vjera nam jamči da je Božja snaga uvijek jača od ljudske slabosti i napadâ zla. Nada ne postiđuje (usp. Rim 5,3–5) i ne mogu je ukrotiti oni što vuku konce moći; zato je svijet proglašava subverzivnim elementom. Velika pitanja koja trebamo postaviti mi koji se odupiremo podvrgavanju toj diktaturi relativizma jesu: koja je moja odgovornost kao oca ili majke spram moje djece? Kakvoj ih etici i kojemu moralu želim poučiti? Koja politička načela trebam podržati svojim glasom kako bih radio za opće dobro? Riječ je o tome da polažemo račun, na konkretan način, o nadi koja je u nama (usp. 1 Pt 3,15). Takvo utemeljeno pouzdanje napokon znači da sva povijest spasenja korača prema zadnjemu dobru, da ništa od onoga što je dobro, lijepo i istinito u našemu životu ne će biti uzaludno i zaboravljeno. Kada su velike totalitarne ideologije doživjele slom, zapali smo u novu diktaturu: diktaturu premoćnoga tehnološko-znanstvenog jednoumlja i potrošačkoga individualizma. Ističem da se naša zapadna društva iznutra potkopavaju vulgarnošću i sirovošću. Kao čovjek zaljubljen u Boga i njegova Stvora, koji je uvijek težio cjelovitu obrazo-

30

RAZGOVOR O NADI

vanju (paideia), istražujući temelje koje je Gospodin postavio u čovjekovo biti i djelovati (humanitas), u predvečerje svojega života pomalo rastužen promatram kako malo vremena mnogi naši sveučilištarci posvećuju izučavanju ili pak zanemarivanju u teološkoj formaciji tolikih crkvenih ljudi, da spomenem dva primjera. Zašto? Kada se društvo fragmentiralo na tisuće pojedinaca koji imaju status homo oeconomicus, kao još jedna brojka u statistikama potrošnje, mislim da smo se pomirili sa životom usmjerenim isključivo blagostanju. U stanju smo opravdati čak i zloću pod izlikom realizma, zaboravljajući da je istinski realizam prožet dobrotom jer se rađa iz susreta života s istinom: biti realističan znači uroniti u stvarnost, i ne zaboravimo da najveća stvarnost koja sve održava jest Bog. Njegov naum ljubavi i spasenja svega Stvorenja pretvara se u osobni dar za svakoga od nas, ponuđen u Isusovu životu, koji nas prati, podupire i osposobljuje za život u ljubavi. Krist je istina i svjetlost svijeta te je, stoga, istinski izraz nade. Spomenuli ste “svjetlost”. To je sjajna slika kršćanske nade. U Priscilinim katakombama možemo vidjeti lijep prikaz zvijezde koja označava nadu: svjetionik u noći. Prvi kršćani u dva su znaka saželi svoju nadu: sidro i zvijezdu. Papa nam Franjo govori: “Prvi su kršćani nadu prikazivali kao sidro: nada je sidro bačeno na obalu Onostranoga. Naš je život upravo hod prema tomu sidru.” Sidro preobraženo u križ postalo je jedan od velikih kršćanskih znakova. A s druge strane, kao što rekosmo, imamo zvijezdu, onu koja je proroku Bileamu navijestila budući dolazak Mesije i koja je vodila mudrace prema Betlehemu, koja je također postala bitan znak kršćanske nade. Odakle dolaze ta dva znaka sidra i zvijezde? Na koje nas iskustvo upućuju? Zvijezda je svjetlost koja sja u noći. Svjetlost je uistinu velik znak nade, ona je element iz prirodnoga svijeta ko-

31

RAZGOVOR O NADI

ji nas usmjerava i stoga je oduvijek u svakodnevnomu govoru, kao i onomu filozofskom, imala metaforičko značenje: svjetlost za oči, drugim riječima, za vanjske osjete, ali i svjetlost za unutarnja čula, uvijek posredstvom tjelesnosti. Svjetlost koja nam je putokaz, što nadilazi puko fizičko značenje, u pitanjima o zadnjemu smislu života, stvari, svemira. Svatko se od nas ponekad uvjerio da postoje ljudi koji nas mogu usmjeriti, služeći nam kao pouzdani vodiči na putu našega života. Ponekad je to, posve neočekivano, najiskrenija ili najjednostavnija osoba, “jer Gospodin često mlađemu otkriva što je bolje” (Pravilo sv. Benedikta, 3.3). Za te osobe kažemo da su nam svjetlo, odsjaj Onoga koji je “svjetlost svijeta” (usp. Iv 8,12). Isus je došao na svijet i svojom nas ljubavlju spasio i preusmjerio: u mišljenju i djelovanju, posebice kada trebamo donijeti velike moralne odluke ili kada trebamo odgovoriti na čežnju za beskonačnim koju nalazimo u svojoj nutrini. Sin Božji usmjerava nas prema vječnomu životu koji nam se već ovdje otkriva kao sjeme. Tada još kardinal, Ratzinger nas je 2000. u svojemu poznatom djelu Duh liturgije podsjetio na izraz svetoga Augustina: Conversi ad Dominum (okrenuti prema Gospodinu). Time je želio istaknuti potrebu da naša liturgija, liturgija naroda Božjega na putu, u potpunosti bude izraz te usmjerenosti prema Kristu koji nam dolazi kako bi utažio našu čežnju za beskonačnim. Svjetlost vjere dopušta nam da ga vidimo već sada, kao što možemo “vidjeti” dobrotu, čestitost, istinitost ili ljubav neke osobe. Kada podignemo veo svojih ovozemaljskih ograničenja, jednoga ćemo ga dana moći gledati licem u lice. Druga slika o kojoj ste tražili tumačenje jest sidro. Taj predmet iz svijeta plovidbe izražava sigurnost i uvjerenje koji su svojstveni kršćanskoj nadi: Bog, u Kristu, nije samo odlučio, nego je i ostvario čovjekovo spasenje. Tu činjeni-

32

RAZGOVOR O NADI

cu simbolizira “sidro spasenja”, koje je sam Krist. Zahvaljujući tomu sidru ne plovimo besciljno, nošeni valovima, te stoga osuđeni na neuspjeh, naprotiv, ujedinjeni s Kristom, sigurni smo u konačnu pobjedu. Zvijezda nas upućuje na Boga kao konačni cilj putovanja. Sidro, pak, simbolizira Boga koji nas prati tijekom cijeloga putovanja, podupirući nas svojom ljubavi: sidro brodu omogućuje da ostane na mjestu usred mora; mora koje je, sa svim vjetrovima, svim opasnostima, svim olujama, sa svojom ponekad razornom silom, slika našega života. U određenomu trenutku života kažem samome sebi: “Sretan sam, imam sve što želim”, a u sljedećemu trenutku sve se uruši i izgubi: dovoljno je nekoliko sekunda da se cijeli moj život zauvijek promijeni! Strepnja da će se to dogoditi posve je ljudska i zbog nje svatko od nas čezne za trajnom sigurnošću i postojanošću. Ta je želja sastavni dio našega postojanja. Po vjeri znamo da takva nada, posve legitimna, može biti samo Bog. Terezija od Isusa, svetica iz Ávile, čiju smo petstotu obljetnicu rođenja proslavili nedavno, 2015., govorila je: “Neka te ništa ne zbuni, ništa ne uplaši, sve prolazi, Bog se ne mijenja – ostaje uvijek isti; strpljivost sve postizava; tko posjeduje Boga, tome ništa ne nedostaje. Bog je jedini posve dostatan.” Ta molitva nije izraz lažna trijumfalizma osobe koja se smatra boljom od onih koji žive u sumnji: u tomu svojevrsnom mudronosnom psalmu ova crkvena naučiteljica izražava utjehu koju duša prima kada iskusi, potpuno besplatno, Božju vjerodostojnost. Sveta Terezija uči nas tako da uvijek možemo računati na Boga i u svakomu se trenutku u njega pouzdati. Gospodin, “slatki dobri Isus”, zbog kojega je doživjela ekstazu čuvši novakinju Isabel de Jesús kako pjeva Nek te moje oči vide u ono uskrsno poslijepodne 1571., bio je njezino najčvršće sidro upravo kada je bila utonula u dubo-

33

RAZGOVOR O NADI

ku duhovnu samoću i kada ju je njezina voljena Crkva sve manje shvaćala. Kršćanski Bog, Bog koji je otkrio svetu karmelićanku iz Ávile, nije nikada proizvod naše mašte ili aktualne ideologije. A nije ni matematička varijabla neke mentalne konstrukcije ili obična apstrakcija. Još manje je hipoteza koja je dobro uklopljena u sustav. Ta žena, potpuno neprilagodljiva, ta “nemirna žena koja hoda uokolo”, koja i dalje zadivljuje i one koji su potpuno dijelom modernoga svijeta kao, primjerice, veliku Edith Stein, govori nam da usred naših poteškoća, čak i onih koje “kanda šalje Bog da nas vježba u strpljenju” (Utemeljenja 28,3), Bog je Otajstvo “koje se snosi i voli”, neposredna prisutna stvarnost, Prijatelj koji nam naizgled slučajno ide ususret (Moj život, 65,1), u svojoj jednostavnosti i skromnosti. Samo je u njemu naša nada! No nudi li kršćanstvo uistinu nadu za sadašnji trenutak? Ovdje se otvara vrlo važna tema kojom bih želio da se pozabavimo. U opasnosti smo da nadu protumačimo kao “još ne”. Slavnom je postala dosjetka teologa Oscara Cullmanna koja život kršćanina u svijetu predstavlja kao “već da, ali još ne”. Međutim, ne nudi li nada nešto više? Ne bismo li trebali preoblikovati tu rečenicu govoreći “već da, ali još više”? Ponavljam, nudi li kršćanstvo nadu za ovo “sada”? Oscar Cullmann, veliki protestantski teolog, izrazio je napetost između dvije stvarnosti. S jedne je strane spasenje u Kristu, koje je nenadmašno, jer izvan Krista nema ništa: Isus je Alfa i Omega, puno Božje priopćenje i prisutnost među nama. S druge strane, drugi dolazak koji još uvijek čekamo, potpuno dovršenje, konačni dolazak. Ono što sada imamo jest spasenje sub signo [pod znakom]. Sakramenti su istodobno dar spasenja u Kristu i veo koji ga

34

RAZGOVOR O NADI

skriva. Božju prisutnost sada imamo samo u vjeri; na kraju vremenâ imat ćemo gledanje. Međutim, mislim da mi možemo i trebamo ispraviti tu Cullmannovu formulu. U pozadini toga teologa prepoznajemo protestantski nauk o opravdanju, simul iustus et peccator (Luther, WA 56,269) što, primijenjeno na svakoga čovjeka, znači da je svaki čovjek u isto vrijeme i “pravednik i grješnik”. Po tomu protestantskom tumačenju sadašnja povijest, sadašnje događanje svijeta i ljudi, bilo bi jedno “još ne” trajno zagađeno grijehom. Kako mi katolici gledamo na to? Mi tvrdimo da već sada, u stvarnoj euharistijskoj prisutnosti, imamo potpunost, čitavu Kristovu stvarnost: istu onu koja nam se potpuno anticipira u ostalim sakramentima. Istina, nosimo tu “potpunost” u glinenim posudama (usp. 2 Kor 4,7– 15), čime se naznačuje kako je nemamo vlastitom zaslugom. Zato kršćaninu priliči da uvijek zahvaljuje za tu puninu spasenja koju smo već primili. Mi katolici ne shvaćamo na platonski način sakramentalnu prisutnost utjelovljenu među nama tako kao da bismo se čekajući idealnu budućnost trebali zadovoljiti običnim znakovima koji je naviještaju. Ne: u sakramentima, djelotvornim znakovima Milosti, već nam je dano blago, punina. To je nešto radikalno i novo. Tu pronalazimo istinski temelj kršćanskoga realizma. Krist je svojim utjelovljenjem preobrazio temelje života, ovdje i sada omogućio je nov život prema Evanđelju. Evanđelje nikada ne će biti tek lijep ideal koji postavljamo kao životni cilj, znajući da će ga samo nekolicina postići. Naprotiv, Evanđelje je zadobilo tijelo u Crkvi, postalo je konkretan način hoda i življenja, dovelo je do društvene prakse, načina rada, slavljenja, povezivanja i izražavanja, obiteljskoga života ili podnošenja bolesti ili nesreće, koji omogućuju hod u pouzdanju.

35

RAZGOVOR O NADI

Viđenje nade okrenute isključivo prema onostranosti moglo bi voditi do zanemarivanja zadaća i nadanja vlastitih ovomu svijetu. To je bila i jedna od najvećih optužaba koju su kršćanstvu u moderno doba uputili neki filozofi poput L. Feuerbacha u knjizi Bit kršćanstva iz 1841. Nasuprot tome, prisjetimo se “prispodobe o talentima” (usp. Mt 25,14–21): u njoj razabiremo da svatko ima svoju vlastitu zadaću ili poslanje na ovome svijetu. Bog nam je dao darove koji su zapravo njegovi kako bismo, dajući ih, imali više. Divna Božja matematika! Taj Božji poziv ili zvanje jest ono što nazivamo “pozitivno predodređenje”, drugim riječima, On nas čini protagonistima našega života, računa s našim zaslugama, s našim zaslužnim djelima. Kršćanin ne može živjeti u raskolu između zemaljske stvarnosti i svijeta smještena “s one strane”. Takav je statičan dualizam poguban. Vjerujemo i živimo u dinamičnu jedinstvu, u napetosti, između odgovornosti ovoga svijeta, koje imaju veliku važnost za vječni život, i života koji se nastavlja u punini i konačno nakon smrti. Sam Bog obuhvaća te dvije dimenzije nade: sadašnjost i onostranost. Novo stvaranje označit će svršetak neba i zemlje, cijele ljudske povijesti, svih pojedinačnih stvari. Nauk o nadi svetoga Augustina obično se ovako sažima: “Tužan je život bez nade, ali još je tužnije živjeti u nadi bez temelja.” Koji je temelj kršćanske nade? Nada nam ne pruža tek nov cilj, vrlo visok, kako bismo ga se trudili doseći. To pripada stoičkoj logici. Oni su predlagali neko “ispaštanje” koje se sastojalo u “samookrivljivanju” što nisu bili savršeni, pa stoga i u trajnu predlaganju novih izazova i novih napora. To je, ustvari, bio projekt usamljena i nesretna čovjeka koji se stalno bori da ostvari vlastito savršenstvo.

36

SADRŽAJ

RAZGOVOR O NADI

Predgovor hrvatskomu izdanju: Pomiritelj “staroga” i “novoga” (mons. dr. sc. Ratko Perić) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Uvodna riječ (Carlos Granados) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 Razgovor o nadi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 I. Čemu se možemo nadati od Krista? . . . . . . . . . . . . 39 II. Čemu se možemo nadati od Crkve? . . . . . . . . . . . . 77 III. Čemu se možemo nadati od obitelji?. . . . . . . . . . . 139 IV. Čemu se možemo nadati od društva? . . . . . . . . . . 173 V. Zaključak. Ključ razumijevanja milosrđa . . . . . . . 203

219

Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: GrafiÄ?ki zavod Hrvatske Tiskano u kolovozu 2016.

Danas proživljavamo veliku krizu nade. Mnogi naši suvremenici, odgojeni u svijetu bez Boga, ne uzdaju se u to da bi povijest, čak ni njihova osobna povijest, mogla imati slijed događanja, izvor i odredište. Nemaju osnove koja bi podarila smisao cijelomu njihovu životu, koja bi protumačila zašto su ovdje, za koga žive, zašto pate... Kriza je to nade, vedroga i istovremeno realističnoga pogleda na budućnost i život. Ljudi se pitaju postoji li nada za sadašnji trenutak, mogu li je pronaći u kršćanstvu i, nadasve, koji je temelj kršćanske nade? Tim se temama u ovoj značajnoj knjizi bavi kardinal Gerhard Ludwig Müller, pročelnik Kongregacije za nauk vjere i jedan od najistaknutijih teologa današnjice. Müllerov Razgovor o nadi objavljuje se trideset godina nakon poznate knjige Razgovor o vjeri njegova prethodnika Josepha Ratzingera, danas pape emeritusa Benedikta XVI. I kao što je nekoć Ratzinger, govoreći u kontekstu krize vjere, svojom knjigom unio svjetlo u mnoge tada vladajuće teološke i društvene nejasnoće, tako sada u ovoj knjizi kardinal Müller otvoreno i iskreno progovara o suvremenim nejasnoćama u Crkvi i društvu, ne libeći se pristupiti ni najosjetljivijim pitanjima kao što su ona o milosrđu, crkvenoj disciplini i nauku, o pričesti rastavljenih i ponovno vjenčanih, ređenju žena, svećeničkomu celibatu, odnosu prema homoseksualcima, ulozi Crkve u društvu itd. Čemu se možemo nadati od Krista, Crkve, obitelji, društva? Ta pitanja predstavljaju okvir ove knjige razgovora koji je s kardinalom Müllerom vodio Carlos Granados, knjige koja odgovara na brige, radosti i nade suvremenoga čovjeka. Gerhard Ludwig Müller (Mainz, 31. prosinca 1947.), imenovan kardinalom 22. veljače 2014., bio je regensburški biskup od 2002. do 2012. Od srpnja 2012. pročelnik je Kongregacije za nauk vjere i predsjednik Papinske komisije Ecclesia Dei, Međunarodne teološke komisije i Papinske biblijske komisije. Šesnaest godina (1986.–2002.) bio je redovni profesor dogmatike na Sveučilištu Ludwig-Maximilian u Münchenu. Voditelj je projekta objavljivanja sabranih djela Josepha Ratzingera / Benedikta XVI. Opera omnia (16 svezaka) na njemačkomu jeziku.

ISBN 978-953-235-511-6

VERBUM 135 kn

www.verbum.hr