Issuu

PA PA F R A N J O

RADOST NAVIJEÅ TANJA

........................................................... VERBUM

“Dragi prijatelji, radost! Ne bojte se biti radosni! Ne bojte se radosti! One radosti koju nam daje Gospodin kada mu puštamo da uđe u naš život, kada puštamo da on uđe u naš život i poziva nas da iziđemo iz sebe na periferije života i naviještamo evanđelje. Ne bojte se radosti. Samo radosno i hrabro!” Papa Franjo

Papa Franjo RADOST NAVIJEÅ TANJA

Biblioteka:

Posebna izdanja

91.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Papa Franjo

RADOST NAVIJEÅ TANJA

VERBUM Split, 2014.

Naslov izvornika: La gioia di evangelizzare Percorriamo le vie della Pace © Libreria Editrice Vaticana © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2014. Izvršna urednica: Lidija Piskač, mag. theol. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod: Ivan Nekić, prof. Napomena: Prijevod dijela teksta preuzet je s vatikanske službene internetske stranice. Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 262.13 Franciscus, papa FRANCISCUS, papa Radost naviještanja / Papa Franjo ; <prijevod Ivan Nekić>. - Split : Verbum, 2014. - (Biblioteka Posebna izdanja / Verbum, Split ; 91) Prijevod djela: Le parole di Papa Francesco. ISBN 978-953-235-412-6 150922091

OSJETIMO RADOST NAVIJEŠTANJA

Draga braćo i sestre, dobar dan! U Vjerovanju, odmah nakon što ispovjedimo vjeru u Duha Svetoga, kažemo: “I u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu.” Postoji duboka veza između te dvije stvarnosti vjere. To je, zapravo, Duh Sveti, koji daje život Crkvi, koji je vodi na njezinu putu. Bez prisutnosti i djelovanja Duha Svetoga Crkva ne bi mogla živjeti i ne bi mogla ostvariti zadaću koju joj je uskrsli Isus povjerio: da učini učenicima sve narode (usp. Mt 28,18). Evangelizacija je poslanje Crkve, i to ne samo nekih, već moje, tvoje, naše poslanje. Apostol Pavao je zavapio: “Jao meni ako evanđelja ne navješćujem” (1 Kor 9,16). Svi moraju biti navjestitelji evanđelja, prije svega životom! Pavao VI. je isticao: “Da Crkva može naviještati evanđelje, za nju je to zapravo milost i njezino poslanje, njezina najdublja raspoznajna crta. Ona je upravo radi naviještanja evanđelja” (Apostolska pobudnica Evangelii nuntiandi, 14). Tko je pravi pokretač evangelizacije u našemu životu i u Crkvi? Pavao VI. ne ostavlja prostora sumnji: “Upravo on, Duh Sveti, danas kao i u početcima Crkve, djeluje u svakomu blagovjesniku koji mu se prepusti da ga vodi i da u njegova usta stavi do čega on sam ne bi mogao doći, dok u isto vrijeme pripravlja i dušu slušatelja da bude otvorena i prijemčiva za radosnu vijest i Kraljevstvo koje se naviješta” (isto, 75). Za naviještanje evanđelja je, dakle, nužno još se jednom otvoriti djelovanju Božjega Duha, bez straha od onoga što od nas traži i kamo nas vodi. Uzdajmo se u njega! On će nas osposobiti da živimo i svjedočimo svoju vje5

RADOST NAVIJEŠTANJA

ru. On će i prosvijetliti srce onoga kojega susrećemo. To je bilo iskustvo na Pedesetnici: apostolima, okupljenim s Marijom u dvorani posljednje večere, “pokažu… se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti” (Dj 2,3–4). Duh Sveti, sišavši na apostole, izvodi ih iz prostorije u kojoj su se od straha bili zatvorili, izvodi ih iz njih samih i pretvara ih u navjestitelje i svjedoke “djela Božjih” (r. 11). A ta preobrazba koju čini Duh Sveti odražava se na mnoštvo “iz svakog naroda pod nebom” (r. 5) koje je pohrlilo na to mjesto jer je svatko čuo riječi apostolâ kao da su izgovorene na njegovu jeziku (r. 6). To je prvi važan učinak djelovanja Duha Svetoga koji vodi i daje poticaj naviještanju evanđelja: jedinstvo, zajedništvo. U Babelu, prema biblijskomu izvješću, započelo je raspršivanje naroda i konfuzija jezikâ, što je posljedica čovjekove oholosti i bahatosti koji je htio, vlastitim silama, graditi bez Boga “grad i toranj s vrhom do neba” (Post 11,4). Na Pedesetnicu te su podjele prevladane. Nema više oholosti spram Boga niti zatvorenosti jednih prema drugima, već postoji otvorenost Bogu, postoji izlaženje poradi naviještanja Božje riječi: nastaje novi jezik, jezik ljubavi koji Duh Sveti izlijeva u srca (usp. Rim 5,5); jezik koji svi mogu razumjeti i koji se, kada je prihvaćen, može očitovati u svakomu životu i u svakoj kulturi. Jezik Duha Svetoga, jezik evanđelja jezik je zajedništva koji poziva na prevladavanje zatvorenosti i ravnodušnosti, podjela i suprotstavljanja. Svi bi se morali zapitati: dopuštam li da me Duh Sveti vodi tako da moje svjedočenje vjere bude svjedočanstvo jedinstva i zajedništva? Nosim li riječ pomirenja i ljubavi, koja je evanđelje, u prostore u kojima živim? Ponekad se čini da se ponavlja ono što se dogodilo u Babelu: podjele, nes6

OSJETIMO RADOST NAVIJEŠTANJA

posobnost ljudi da jedni druge razumiju, suparništva, zavisti, sebičnosti. Što činim sa svojim životom? Širim li jedinstvo oko sebe? Ili unosim razdor svojom brbljavošću, svojim kritikama, zavistima? Što činim? Mislimo na to. Nositi evanđelje znači da mi prvi naviještamo i živimo pomirenje, oproštenje, mir, jedinstvo, ljubav koje nam Duh Sveti daruje. Sjetimo se Isusovih riječi: “Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge” (Iv 13,34–35). Drugo: na dan Pedesetnice Petar, pun Duha Svetoga, ustaje “zajedno s jedanaestoricom” i “podiže glas” (Dj 2,14) i “otvoreno” (r. 29) naviješta radosnu vijest o Isusu, koji je dao svoj život za naše spasenje i kojega je Bog uskrisio od mrtvih. To je drugi učinak djelovanje Duha Svetoga: hrabrost naviještati novost Isusova evanđelja svima, otvoreno (parresia), glasno, u svakomu vremenu i na svakomu mjestu. A to se događa i danas za Crkvu i za svakoga od nas: iz ognja Duha Svetoga, iz djelovanja Duha Svetoga, oslobađaju se uvijek nove snage za poslanje, novi putovi na kojima treba naviještati poruku spasenja, nova hrabrost za naviještanje evanđelja. Ne zatvarajmo se nikada tome djelovanju! Ponizno i hrabro živimo evanđelje! Svjedočimo novost, nadu, radost koju nam Gospodin unosi u život. Osjetimo u sebi “slatku i okrjepljujuću radost naviještanja” (Pavao VI., Apostolska pobudnica Evangelii nuntiandi, 80). Zato što nam evangeliziranje, naviještanje Isusa daje radost; sebičnost nam naprotiv daje gorčinu, žalost, čini nas klonulima; evanđelje nas pak podiže. Samo ću se kratko osvrnuti na treći element koji je posebno važan: nova evangelizacija, Crkva koja evangelizira mora polaziti uvijek od molitve, od zazivanja – poput apostolâ u dvorani posljednje večere – ognja Duha Svetoga. Samo vjeran i snažan odnos s Bogom omogućuje nam da izi7

RADOST NAVIJEŠTANJA

đemo iz vlastitih zatvorenosti i otvoreno (parresia) naviještamo evanđelje. Bez molitve naše djelovanje postaje prazno, a naše naviještanje nema dušu, nije oživljeno Duhom. Dragi prijatelji, kao što je rekao Benedikt XVI., Crkva danas “osjeća prije svega vjetar Duha Svetoga koji nam pomaže, pokazuje nam pravi put; i tako, s novim zanosom, krećemo na put i zahvaljujemo Gospodinu” (Govor na redovnoj Biskupskoj sinodi, 27. listopada 2012.). Obnavljajmo svakoga dana vjeru u djelovanje Duha Svetoga, vjeru da on djeluje u nama, on je u nama, daje nam apostolski žar, daje nam mir, daje nam radost. Pustimo da nas on vodi, budimo muškarci i žene molitve koji odvažno svjedoče evanđelje i postanimo u našemu svijetu oruđa Božjega jedinstva i zajedništva. Hvala! Opća audijencija, Trg sv. Petra, 22. svibnja 2013.

PRESVETO TROJSTVO, LICE KOJIM SE SAM BOG OBJAVIO

Draga braćo i sestre! Jutros sam prvi put posjetio jednu od župa Rimske biskupije. Zahvaljujem na tome Gospodinu i molim vas da molite za moju pastoralnu službu u toj Crkvi koja ima poslanje predsjedati u ljubavi svim Crkvama. Danas je svetkovina Presvetoga Trojstva. Svjetlo uskrsnoga vremena i Pedesetnice obnavlja svake godine u nama vjersko divljenje: priznajemo da Bog nije nešto nejasno, apstraktno, već ima ime: “Bog je ljubav.” I to ne sentimentalna, emotivna ljubav, već ljubav Oca koji je izvor svakoga života, ljubav Sina koji umire na križu i ustaje na novi život, ljubav Duha Svetoga koji obnavlja čovjeka i svijet. Presveto Trojstvo nije plod ljudskih razmišljanja; to je lice kojim se sâm Bog objavio, ne s visine neke katedre, već kročeći s čovječanstvom. Upravo je Isus taj koji nam je objavio Oca i koji nam je obećao Duha Svetoga. Bog je kročio sa svojim narodom u povijesti Izraela i Isus je uvijek kročio s nama i obećao nam Duha Svetoga koji je oganj, koji nas poučava u svemu, koji nas iznutra vodi, daje nam dobre ideje i dobra nadahnuća. Danas slavimo Boga ne zbog određenoga otajstva, već zbog njega samoga, “zbog njegove beskrajne slave”, kao što se kaže u liturgijskomu himnu. Veličamo ga i hvalimo jer je ljubav i jer nas poziva da uđemo u zagrljaj njegova zajedništva, koje je vječni život. Stavimo svoju hvalu u ruke Djevice Marije. Ona, najponiznija od svih stvorenja, zahvaljujući Kristu već je prispje9

RADOST NAVIJEŠTANJA

la k cilju zemaljskoga putovanja: ona je već u slavi Presvetoga Trojstva. Zbog toga nam sjaji kao znak sigurne nade. Ona je Majka nade; na našemu putovanju, na našemu putu, ona je Majka nade. Ona je i Majka utjehe, Majka koja nas tješi i Majka koja kroči s nama na našemu putu. Nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji, Trg sv. Petra, svetkovina Presvetoga Trojstva, 26. svibnja 2013.

CRKVA, OBITELJ DJECE BOŽJE

Draga braćo i sestre, dobar vam dan! Prošle srijede istaknuo sam duboku povezanost između Duha Svetoga i Crkve. Danas bih htio započeti nekoliko kateheza o otajstvu Crkve, otajstvu koje svi mi živimo i kojega smo dio. Želio bih to učiniti dobro poznatim izrazima u tekstovima Drugoga ekumenskog vatikanskog sabora. Danas prvo: Crkva kao Božja obitelj. Ovih sam mjeseci u nekoliko navrata spominjao prispodobu o rasipnomu sinu ili, bolje, o milosrdnomu ocu (usp. Lk 15,11–32). Mlađi sin napušta očevu kuću, potroši sve i odluči se vratiti jer shvati da je pogriješio, ali se više ne smatra dostojnim biti sin, nego misli da može biti primljen natrag kao sluga. Međutim, otac mu pohrli ususret, zagrli ga, vraća mu sinovsko dostojanstvo i sprema slavlje. Ova prispodoba, poput drugih u Evanđelju, dobro opisuje Božji plan s čovječanstvom. Koji je to Božji plan? Božji je plan da od svih nas učini obitelj svojih sinova i kćeri, u kojoj će svatko osjetiti njegovu blizinu i ljubav, kao u evanđeoskoj prispodobi osjetit će toplinu pripadnosti Božjoj obitelji. U tomu velikom planu nalazi se korijen Crkve koja nije organizacija nastala na sporazumu između nekoliko osoba, nego je – kako nas je puno puta podsjetio papa Benedikt XVI. – djelo Božje koje nastaje upravo iz toga plana ljubavi koji se postupno ostvaruje u povijesti. Crkva se rađa iz Božje želje da pozove sve ljude u zajedništvo s njime, u svoje prijateljstvo, štoviše, da kao njegova djeca budu dionici njegova božanskoga života. Već sama riječ “Crkva”, od grčkoga ekklesia, znači “sa11

RADOST NAVIJEŠTANJA

ziv”: Bog nas saziva, potiče nas da iziđemo iz individualizma, iz težnje zatvaranja u sama sebe i poziva nas da budemo dio njegove obitelji. Taj poziv ima svoj iskon u samome stvaranju. Bog nas je stvorio kako bismo živjeli u odnosu duboka prijateljstva s njime te nas nije napustio čak ni kada je grijeh slomio taj odnos s njime, s drugima i sa stvorenjem. Čitava povijest spasenja povijest je Boga koji traži čovjeka, nudi mu svoju ljubav i prihvaća ga. Pozvao je Abrahama da postane ocem mnoštva, odabrao je izraelski narod kako bi sklopio savez koji će obuhvatiti sve narode, a u punini vremena poslao je svojega Sina kako bi se njegov nacrt ljubavi i spasenja ostvario u novome i vječnome savezu s čitavim čovječanstvom. Kada čitamo evanđelja, vidimo kako Isus okuplja oko sebe malu zajednicu koja prihvaća njegovu riječ, slijedi ga, dijeli njegov hod, postaje njegova obitelj, a s tom obitelji On priprema i gradi svoju Crkvu. Odakle se onda rađa Crkva? Rađa se iz najvišega čina ljubavi na križu, iz Isusova otvorenoga boka iz kojega istječu krv i voda, simboli sakramenata euharistije i krštenja. U Božjoj obitelji, Crkvi, životna limfa je Božja ljubav koja se konkretizira u ljubavi prema njemu i prema drugima, bez razlike i mjere. Crkva je obitelj u kojoj se ljubi i u kojoj smo ljubljeni. Kada se očituje Crkva? Prije dva tjedna to smo slavili; očituje se kada dar Duha Svetoga ispuni srce apostola i potakne ih da iziđu i započnu put naviještanja evanđelja, širenja Božje ljubavi. Još i danas neki kažu: “Krist da, Crkva ne.” Kao i oni što govore “vjerujem u Boga, ali ne u svećenike”. No upravo nam Crkva donosi Krista, a nas donosi Bogu. Crkva je velika obitelj djece Božje. Dakako da ima i ljudskih crta. Kod onih koji je sačinjavaju, pastira i vjernika, ima nedostataka, nesavršenosti, grijeha, Papa ih također ima mno12

CRKVA, OBITELJ DJECE BOŽJE

go, ali lijepo je što, kada postanemo svjesni da smo grješnici, pronalazimo milost Božju koja nam uvijek oprašta. Nemojte ovo zaboraviti: Bog uvijek oprašta i prima nas u svoju ljubav oprosta i milosrđa. Neki kažu kako je grijeh uvrjeda Boga, ali i prilika za poniženje kako bismo opazili da postoji i nešto drugo puno ljepše: Božje milosrđe. Razmislimo o tome. Pitajmo se danas: koliko ja ljubim Crkvu? Molim li za nju? Osjećam li se dijelom crkvene obitelji? Što činim kako bi to bila zajednica u kojoj će se svatko osjetiti prihvaćen i shvaćen, osjetiti Božje milosrđe i ljubav koja obnavlja život? Vjera je dar i čin koji se tiče nas osobno, ali Bog nas poziva da svoju vjeru živimo zajedno, kao obitelj, kao Crkva. Zatražimo od Gospodina, na sasvim poseban način u ovoj Godini vjere, da naše zajednice, čitava Crkva, uvijek budu sve istinskije obitelji koje žive i pronose Božju toplinu. Opća audijencija, Trg sv. Petra, 29. svibnja 2013.

RADOST NAVIJEŠTANJA

ISUS, BOŽJI KRUH ZA LJUDSKI ROD

Draga braćo i sestre, dobar dan! U četvrtak smo proslavili svetkovinu Tijelova koja je u Italiji i u drugim zemljama premještena na ovu nedjelju. To je blagdan euharistije, sakramenta Tijela i Krvi Kristove. U Evanđelju čitamo izvješće o čudu s kruhovima (Lk 9,11–17); želim se zadržati na jednomu aspektu koji me pogađa i potiče na razmišljanje. Na obali smo Galilejskoga jezera, večer se bliži. Isus se brine za ljude koji su već dugo s njim, ima ih na tisuće i gladni su. Što učiniti? I učenici se to pitaju i kažu Isusu: “Otpusti svijet” da pođe u obližnja sela i ondje nađe nešto za jelo. Isus međutim kaže: “Podajte im vi jesti!” Učenici ostadoše zbunjeni i odgovaraju: “Nemamo više od pet kruhova i dvije ribe”, kao da time žele reći: to je jedva dovoljno i za nas. Isus dobro zna što treba učiniti, ali želi uključiti svoje učenike, želi ih poučiti. Stav je učenika čisto ljudski stav u kojemu se traži realističnije rješenje, u kojemu se ne stvara mnogo problema: otpusti mnoštvo – kažu – neka se svatko snađe kako zna i umije, uostalom, već je toliko učinio za njih: propovijedao je, ozdravljao bolesne… Otpusti mnoštvo! Isusov je stav posve različit i diktiran je njegovim jedinstvom s Ocem i suosjećanjem s narodom, onom Isusovom samilošću prema svima nama: Isus osjeća naše probleme, naše slabosti, naše potrebe. Ugledavši pet kruhova Isus pomisli: evo providnosti! Od toga malo Bog može izvući ono potrebno za sve. Isus se potpuno uzda u nebeskoga Oca, zna da je njemu sve moguće. Zato kaže učenicima da po14

ISUS, BOŽJI KRUH ZA LJUDSKI ROD

sjedaju narod u skupine po pedeset – to nije slučajno jer to znači da nisu više mnoštvo, već postaju zajednice koje se hrane Božjim kruhom. Zatim uzima te kruhove i ribe, podiže oči prema nebu, blagoslovi ih – to jasno upućuje na euharistiju – zatim ih lomi i počinje davati apostolima, a učenici ih dijele mnoštvu… i kruhova i riba ne nestaje, ne nestaje! Eto čuda: više od puka umnažanja ovo je dijeljenje nošeno vjerom i molitvom. Svi su blagovali i još je preteklo ulomaka: to je znak Isusa, Božjega kruha za ljudski rod. Učenici su vidjeli, ali nisu dobro shvatili poruku. Bili su, poput mnoštva, obuzeti oduševljenjem zbog toga uspjeha. Ponovno slijede ljudsku, a ne Božju logiku, koja je logika služenja, ljubavi, vjere. Svetkovina Tijelova traži od nas da se obratimo na povjerenje u Providnost, da znamo dijeliti i ono malo što imamo i da se nikada ne zatvaramo u same sebe. Molimo se našoj Majci Mariji da nam pomogne u tome obraćenju da bismo doista više slijedili onoga Isusa kojemu se klanjamo u euharistiji. Tako neka bude! Nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji, Trg sv. Petra, 2. lipnja 2013.

RADOST NAVIJEŠTANJA

HUMANA EKOLOGIJA I AMBIJENTALNA EKOLOGIJA IDU UKORAK

Draga braćo i sestre, dobar dan! Danas ću se zadržati na temi okoliša, kao što sam to već učinio u raznim prigodama. Na to me poziva i današnji Svjetski dan zaštite okoliša čiju su proslavu pokrenuli Ujedinjeni narodi, koji upućuju snažan poziv na nužnost suzbijanja rasipanja i uništavanja namirnica. Kada je riječ o okolišu, stvorenomu svijetu, odmah se sjetim prvih stranica Biblije, Knjige Postanka, gdje se kaže da je Bog muškarca i ženu postavio na zemlju da je obrađuju i čuvaju (usp. Post 2,15). I javljaju mi se pitanja: što znači obrađivati i čuvati zemlju? Obrađujemo li i čuvamo doista stvoreni svijet? Ili ga prekomjerno iskorištavamo i zanemarujemo? Glagol “obrađivati” doziva mi u pamet onu brigu koju zemljoradnik pokazuje prema svojoj zemlji da bi dala plod i da bi se taj plod dijelio: kolika pažnja, ljubav i predanost! Bog nije pozvao da se obrađuju i čuvaju stvorena dobra samo na početku povijesti, već je taj poziv upućen svakome od nas; to je dio njegova nauma; to znači odgovorno se brinuti za svijet, preobražavati ga kako bi postao vrt, mjesto pogodno za stanovanje svim ljudima. Benedikt XVI. je u više navrata podsjetio da ta zadaća koju nam je povjerio Bog Stvoritelj traži da shvatimo ritam i logiku stvaranja. Nas naprotiv često vodi oholost gospodarenja, posjedovanja, manipuliranja, prekomjerna iskorištavanja. Mi stvoreni svijet ne “čuvamo”, ne poštujemo ga, ne smatramo ga besplatnim darom za koji se treba brinuti. 16

HUMANA EKOLOGIJA I AMBIJENTALNA EKOLOGIJA IDU UKORAK

Gubimo stav divljenja, kontemplacije, slušanja glasa stvorenja i tako ne uspijevamo više u njemu čitati ono što Benedikt XVI. naziva “ritam ljubavne priče između Boga i čovjeka”. Zašto se to događa? Zato što mislimo i živimo na horizontalan način, udaljili smo se od Boga, ne čitamo njegove znakove. Ali to “obrađivati i čuvati” ne obuhvaća samo odnos između nas i okoliša, između čovjeka i stvorenja, već se tiče i međuljudskih odnosa. Pape su govorili o humanoj ekologiji, koja je usko povezana s ambijentalnom ekologijom. Mi sada prolazimo kroz krizu; uočavamo je u okolišu, ali je prije svega vidimo u čovjeku. Ljudska je osoba u opasnosti: to je sigurno, ljudska je osoba danas u opasnosti, odatle proizlazi hitnost humane ekologije! A ta je opasnost ozbiljna jer uzrok tome problemu nije površan, već dubok: nije to samo pitanje ekonomije, već i etike i antropologije. Crkva je to više puta isticala. I mnogi kažu: da, točno, to je istina… ali sustav ide dalje kao i prije jer ono što prevladava jesu dinamike ekonomije i financije u kojima nedostaje etike. Ono što danas gospodari nije čovjek već novac, novac gospodari. A Bog, naš Otac, povjerio je zadaću čuvanja zemlje ne novcu već nama: muškarcima i ženama, mi imamo taj zadatak! Međutim, muškarci i žene bivaju žrtvovani idolima zarade i potrošnje: to je “kultura odbacivanja”. Ako se pokvari računalo, to je prava tragedija, ali siromaštvo, potrebe, drame mnogih ljudi na kraju postaju nešto uobičajeno… Ako jedne zimske noći, ovdje blizu u ulici Ottaviano, primjerice, umre neka osoba, to nije vijest. To što u mnogim dijelovima svijeta ima djece koja nemaju što jesti, to nije vijest, čini se normalnim. Ne smije biti tako! A ipak te stvari ulaze u normalnost: da neke osobe bez krova nad glavom umiru od hladnoće na ulici, to nije vijest. Naprotiv, pad na burzama nekih gradova od deset bodova predstav17

RADOST NAVIJEŠTANJA

lja pravu tragediju. Kada netko umre, to nije vijest, ali ako burze zabilježe pad od deset bodova, to je tragedija! Tako su osobe odbačene, kao da su otpad. Ta “kultura odbacivanja” teži tome da postane opći mentalitet i širi se poput zaraze na sve. Ljudski život, osoba, više se ne doživljava kao primarna vrijednost koju treba poštivati i čuvati, posebno ako je siromašna ili invalidna, ako još uvijek ne koristi – poput nerođena djeteta – ili više ne koristi – poput starijih osoba. Ta kultura odbacivanja učinila nas je neosjetljivima i na rasipanje i bacanje namirnica, koje zaslužuju svaku osudu, posebno kada se zna da u svim dijelovima svijeta, nažalost, mnoge osobe i obitelji trpe glad i neishranjenost. Nekoć su naši preci dobro pazili da ne bacaju ništa od hrane koja bi preostala. Konzumerizam nas je doveo do toga da smo se navikli na svakodnevne suviške i rasipanje hrane kojoj katkada nismo više kadri dati pravu vrijednost, koja uvelike nadilazi puke ekonomske parametre. Međutim, upamtimo dobro da je bacati hranu isto što i krasti je sa stola onoga koji je siromašan, koji je gladan! Pozivam sve da razmišljaju o problemu bacanja i rasipanja hrane kako bi se iznašli putovi i načini za rješavanje toga problema, iskazala solidarnost i dijelilo dobra s onima koji su u najvećoj potrebi. Prije nekoliko dana, na svetkovinu Tijelova, čitali smo izvješće o čudu s kruhovima: Isus hrani mnoštvo s pet kruhova i dvije ribe. A zaključak toga ulomka je važan: “Jeli su i svi se nasitili. I od preteklih ulomaka nakupilo se dvanaest košara” (Lk 9,17). Isus traži od učenika da se ništa ne baci: nema bacanja! A ima i taj podatak o dvanaest košara: zašto dvanaest? Što to znači? Dvanaest je broj izraelskih plemena, na simboličan način predstavlja čitav narod. A to nam kazuje da kada se hrana dijeli pravedno, sa solidarnošću, tada nitko nije lišen potrebnoga, svaka zajednica mo18

HUMANA EKOLOGIJA I AMBIJENTALNA EKOLOGIJA IDU UKORAK

že izići ususret potrebama siromašnih. Humana ekologija i ambijentalna ekologija idu ukorak. Želim da svi ozbiljno shvatimo zahtjev poštivanja i čuvanja stvorenoga svijeta, da budemo pažljivi prema svakoj osobi, da se borimo protiv kulture rasipanja i odbacivanja kako bismo promicali kulturu solidarnosti i susreta. Hvala! Opća audijencija, Trg sv. Petra, 5. lipnja 2013.

RADOST NAVIJEŠTANJA

ISUS IMA MILOSRDNO SRCE

Draga braćo i sestre, dobar dan! Mjesec lipanj tradicionalno je posvećen Presvetomu Srcu Isusovu, najvišemu ljudskom izrazu Božje ljubavi. Upravo smo prošloga petka slavili svetkovinu Srca Isusova i taj blagdan daje ton čitavu mjesecu. U pučkoj pobožnosti simboli imaju veliku vrijednost, a Srce Isusovo je u pravom-pravcatom smislu simbol Božjega milosrđa. Ali to nije imaginarni simbol, već stvarni simbol koji predstavlja središte, izvor iz kojega je poteklo spasenje za čitav ljudski rod. Evanđelja se na raznim mjestima referiraju na Srce Isusovo, primjerice u ulomku u kojemu sâm Krist kaže: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca” (Mt 11,28–29). Od temeljne je važnosti u tome smislu, nadalje, izvješće o Kristovoj smrti po Ivanu. Taj evanđelist naime svjedoči ono što je vidio na Kalvariji, to jest da je jedan od vojnika Isusu, kada je već bio mrtav, probio bok kopljem i da su iz te rane potekle krv i voda (usp. Iv 19,33–34). Ivan je prepoznao u tomu, na prvi pogled sporednu, znaku ispunjenje proroštava: Srce Isusa, Jaganjca žrtvovanoga na križu, izvor je oproštenja i života za sve ljude. Ali Isusovo milosrđe nije samo osjećaj, već je snaga koja daje život, koja uskrisava čovjeka! Govori nam to današnje Evanđelje u prizoru o udovici iz Naina (Lk 7,11–17). Isus s učenicima dolazi u Nain, selo u Galileji, upravo u trenut20

ISUS IMA MILOSRDNO SRCE

ku u kojemu se održava pogreb: bio je to ukop dječaka, sina jedinca jedne udovice. Isusov se pogled odmah spušta na uplakanu majku. Kaže evanđelist Luka: “Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom” (r. 13). To “sažaljenje” jest Božja ljubav prema čovjeku, to je milosrđe, to jest stav koji Bog zauzima u dodiru s ljudskom bijedom, s našim siromaštvom, trpljenjem, tjeskobom. Biblijski izraz “suosjećanje” doziva u pamet utrobu majke: majka, naime, reagira na bol svoje djece. Tako Bog ljubi nas, kaže Sveto pismo. A koji je plod te ljubavi, toga milosrđa? To je život! Isus kaže udovici iz Naina: “Ne plači!”, a zatim doziva mrtvoga dječaka i budi ga kao iz sna (usp. r. 13–15). Zamislimo kako je to lijepo: Božje milosrđe daje život čovjeku, diže ga iz smrti. Gospodin nas uvijek gleda s milosrđem: ne zaboravimo to, gleda nas uvijek s milosrđem, čeka nas s milosrđem. Ne bojmo se približiti mu se! On ima milosrdno srce! Ako mu pokažemo svoje nutarnje rane, svoje grijehe, on nam uvijek oprašta. On je čisto milosrđe! Pođimo k Isusu! Obratimo se Djevici Mariji: njezino bezgrješno srce, majčinsko srce, dijelilo je u najvećoj mjeri Božje “suosjećanje”, posebno u času Isusove smrti i muke. Neka nam Marija pomogne da budemo krotki, ponizni i milosrdni prema braći i sestrama. Nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji, Trg sv. Petra, 9. lipnja 2013.

RADOST NAVIJEŠTANJA

CRKVA, BOŽJI NAROD

Draga braćo i sestre, dobar dan! Danas se želim kratko zadržati na drugomu od izraza kojim je Drugi vatikanski koncil definirao Crkvu: Božji narod (usp. Dogmatsku konstituciju Lumen gentium 9; Katekizam Katoličke Crkve, 782). I to činim s pitanjima o kojima će svatko moći razmišljati. 1. Što znači biti “Božji narod”? To prije svega znači da Bog nije svojina bilo kojega naroda; jer on je taj koji nas zove, koji nas okuplja, poziva da budemo dio njegova naroda i taj je poziv upućen svima, bez razlike, jer Bog u svojemu milosrđu “hoće da se svi ljudi spase” (1 Tim 2,4). Isus ne govori apostolima i nama da tvorimo neku isključivu grupu, elitu. Isus kaže: idite i učinite učenicima sve narode (usp. Mt 28,19). Sveti Pavao kaže da u Božjemu narodu, u Crkvi, “nema više: Židov – Grk!... Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu” (Gal 3,28). Htio bih poručiti i onima koji se osjećaju dalekima od Boga i Crkve, koji su bojažljivi ili ravnodušni, onima koji misle da se ne mogu više promijeniti: Gospodin zove i tebe da budeš dio njegova naroda, i to čini s velikim poštivanjem i ljubavlju! Bog nas zove da postanemo dio toga naroda, Božjega naroda. 2. Kako se postaje članovima toga naroda? Ne postaje se tjelesnim rođenjem, već novim rođenjem. U Evanđelju Isus kaže Nikodemu da se treba roditi odozgo, iz vode i Duha da bi se ušlo u Božje kraljevstvo (usp. Iv 3,3–5). Po krštenju bivamo uvedeni u taj narod, po vjeri u Krista, tomu Božjem daru koji treba njegovati i sve više učvršćivati u čitavu životu. Zapitajmo se: što činim da vjera koju sam 22

CRKVA, BOŽJI NAROD

primio na krštenju sve više raste? Kako toj vjeri koju sam primio i koju Božji narod posjeduje pomažem rasti? 3. Drugo pitanje glasi: koji je zakon Božjega naroda? To je zakon ljubavi, ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu, prema novoj zapovijedi koju nam je Gospodin ostavio (usp. Iv 13,34). Ta ljubav, međutim, nije besplodna sentimentalnost ili nešto nejasno, već je prepoznavanje Boga kao jedinoga Gospodara života i, istodobno, prihvaćanje drugoga kao pravoga brata, prevladavajući podjele, rivalstva, nerazumijevanja, egoizme; to dvoje ide jedno s drugim ukorak. Koliki samo još put moramo prijeći da bismo živjeli na konkretan način taj novi zakon, zakon Duha Svetoga koji djeluje u nama, zakon milosrđa i ljubavi! U novinama ili na televiziji gledamo tolike ratove među kršćanima, ali kako je to moguće? Unutar Božjega naroda vode se toliki ratovi! U gradskim četvrtima, na radnim mjestima vode se toliki ratovi iz zavisti, ljubomore! Koliki se ratovi vode i u samoj obitelji! Moramo moliti Gospodina da nam dadne shvatiti taj zakon ljubavi. Kako je lijepo međusobno se ljubiti kao prava braća. Kako je to lijepo! Učinimo nešto danas. Možda su i nama neki ljudi dragi, a drugi ne; možda se mnogi od nas malo ljute na nekoga. Recimo tada Gospodinu: Gospodine, srdim se na onoga ili onu; molim te za njega ili za nju. Moliti za one na koje se ljutimo lijep je korak u tome zakonu ljubavi. Činimo li to? Učinimo to danas! 4. Koje poslanje ima taj narod? Odgovor glasi: nositi u svijetu Božju nadu i spasenje; biti znak ljubavi Boga koji poziva sve na prijateljstvo s njim; biti kvasac koji uskvasa čitavo tijesto, sol koja daje okus i čuva od propadanja, svjetlo koje prosvjetljuje. Oko nas – dovoljno je otvoriti novine – vidimo da prisutnost zla postoji, đavao djeluje. Ali želim glasno reći: Bog je snažniji! Vjerujete li vi to: da je Bog 23

RADOST NAVIJEŠTANJA

snažniji? Recimo to zajedno, recimo to zajedno svi: Bog je snažniji! A znate li zašto je snažniji? Jer on je Gospodin, jedini Gospodin. I želim dodati da se stvarnost koja je katkada obavijena tamom, označena zlom, može promijeniti ako mi prvi budemo ti koji će u nju, prije svega svojim životom, donijeti svjetlo evanđelja. Ako na stadionu, poput olimpijskoga stadiona u Rimu ili stadiona San Lorenzo u Buenos Airesu, u mrkloj noći, neka osoba upali svjetlo, ono se jedva vidi, ali ako drugih sedamdeset tisuća gledatelja svaki upali svoje svjetlo, stadion postaje potpuno osvijetljen. Postupajmo tako da naš život bude Kristovo svjetlo. Zajedno ćemo nositi svjetlo evanđelja u čitavu stvarnost. 5. Koji je cilj toga naroda? Cilj je Božje kraljevstvo koje je započeo ovdje na zemlji sam Bog i koje se mora širiti sve do ispunjenja kada će se pojaviti Krist, život naš (usp. Lumen gentium, 9). Cilj je, dakle, puno zajedništvo s Gospodinom, ući u sâm njegov božanski život gdje ćemo živjeti radost njegove neizmjerne ljubavi. Draga braćo i sestre, biti Crkva, biti Božji narod, prema veliku naumu Očeve ljubavi, znači biti Božji kvasac u ovomu našem svijetu, znači naviještati i nositi Božje spasenje u ovaj naš svijet koji je često izgubljen i treba odgovore koji ohrabruju, koji daju nadu, koji daju novu snagu na putu. Neka Crkva bude mjesto Božjega milosrđa i nade gdje će svatko moći osjetiti da je prihvaćen, ljubljen, da mu je oprošteno i da je potaknut živjeti prema dobromu životu evanđelja. A da bi pomogla ljudima da se osjećaju prihvaćenima, ljubljenima, ohrabrenima i da iskuse milosrđe, Crkva mora biti otvorenih vrata, da svi mogu ući. A mi moramo izići kroz ta vrata i naviještati evanđelje. Opća audijencija, Trg sv. Petra, 12. lipnja 2013.

EVANĐELJE ŽIVOTA

Draga braćo i sestre! Na završetku ove euharistije posvećene evanđelju života s radošću podsjećam da je jučer u Carpiju proglašen blaženim Odoardo Focherini, muž i otac sedmero djece, novinar. Uhićen i zatočen iz mržnje prema katoličkoj vjeri, umro je 1944. godine u koncentracijskome logoru u Hersbrucku, u 37. godini života. Spasio je brojne Židove od nacističkoga progona. Zajedno s Crkvom u Carpiju zahvaljujmo Bogu za toga svjedoka evanđelja života! Zahvaljujem od srca svima vama koji ste došli iz Rima i raznih krajeva Italije i svijeta, osobito obiteljima i onima koji izravno rade na promicanju i zaštiti života. Srdačno pozdravljam i 150 članova udruge Grávida – Argentina, koji su se okupili u gradu Pilar. Puno vam zahvaljujem na onome što činite! Budite hrabri i samo naprijed! Pozdravljam brojne sudionike motociklističkoga skupa Harley-Davidson, kao i sudionike skupa koji se održava u organizaciji Državnoga policijskog moto-kluba. Obratimo se sada Gospi, povjeravajući svaki ljudski život, posebno onaj koji je najkrhkiji, nezaštićen i ugrožen, njezinoj majčinskoj zaštiti. Nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji, Trg sv. Petra, 16. lipnja 2013.

RADOST NAVIJEŠTANJA

CRKVA JE TIJELO KRISTOVO

Draga braćo i sestre, dobar dan! Danas ću se zadržati na još jednomu izrazu kojim Drugi vatikanski koncil opisuje narav Crkve: to je tijelo. Koncil, naime, kaže da je Crkva tijelo Kristovo (usp. Lumen gentium, 7). Želim započeti dobro nam poznatim tekstom iz Djela apostolskih: obraćenjem Savla, koji će se kasnije zvati Pavao, jednim od najvećih vjerovjesnika (usp. Dj 9,4–5). Savao je progonitelj kršćanâ, ali na putu za grad Damask iznenada ga je obasjala svjetlost te on pade na zemlju i začu glas koji mu je govorio: “Savle, Savle, zašto me progoniš?” On upita: “Tko si, Gospodine?”, a onaj glas odgovara: “Ja sam Isus kojega ti progoniš” (r. 3–5). To iskustvo svetoga Pavla govori nam koliko je duboko jedinstvo između nas kršćana i samoga Krista. Kada je Isus uzišao na nebo, nije nas ostavio siročad, već je darom Duha Svetoga jedinstvo s njim postalo još snažnije i čvršće. U dogmatskoj konstituciji Lumen gentium Drugoga vatikanskog koncila kaže se da “dajući svojega Duha, on [Isus] od svoje braće, sazvane iz svih naroda, na mističan način uspostavlja kao svoje tijelo” (7). Slika tijela pomaže nam shvatiti tu duboku povezanost između Crkve i Krista, koju je sveti Pavao na osobit način razložio u Prvoj poslanici Korinćanima (usp. 1 Kor 12). Prije svega, tijelo nam doziva u pamet živu stvarnost. Crkva nije humanitarno, kulturno ili političko udruženje, već je živo tijelo koje putuje poviješću i djeluje u njoj. A to tijelo ima jednu glavu, Isusa, koja ga vodi, jača i podupire. To je ono što želim istaknuti: ako se glavu odvoji od ostatka ti26

CRKVA JE TIJELO KRISTOVO

jela, osoba ne može preživjeti. Tako je i u Crkvi: moramo biti na sve snažniji način povezani s Isusom. No ne samo to: kao što je tijelu važno da njegovim žilama teče krv da bi opstalo, tako moramo dopustiti da Isus djeluje u nama, da nas njegova riječ vodi, da nas njegova euharistijska prisutnost hrani, oživljuje, da njegova ljubav daje snagu našoj ljubavi prema bližnjemu. I to uvijek! Uvijek, uvijek! Draga braćo i sestre, ostanimo u jedinstvu s Isusom, uzdajmo se u njega, usmjeravajmo svoj život prema njegovu evanđelju, krijepimo se svakodnevnom molitvom, slušanjem Božje riječi, sudjelovanjem u sakramentima. Ovdje dolazim do drugoga aspekta Crkve kao tijela Kristova. Sveti Pavao kaže da kao što udovi ljudskoga tijela, premda različiti i brojni, čine jedno tijelo, tako smo svi mi kršteni po jednomu Duhu u jedno tijelo (usp. 1 Kor 12,12– 13). U Crkvi, dakle, postoji raznolikost, različitost zadaćâ i služba; u njoj ne postoji bezizražajna jednoličnost, već bogatstvo darova što ih razdjeljuje Duh Sveti. Međutim, postoje zajedništvo i jedinstvo: svi su jedni s drugima povezani i svi složno tvore jedno jedino živo tijelo, duboko povezano s Kristom. Upamtimo dobro: biti dio Crkve znači biti sjedinjen s Kristom i primati od njega božanski život koji nam pomaže da živimo kao kršćani, to znači ostati u jedinstvu s papom i biskupima koji su oruđa jedinstva i zajedništva, to također znači naučiti prevladati personalizme i podjele, imati više razumijevanja jedni za druge, dovesti u sklad različitosti i bogatstva svakoga pojedinog; riječju, više voljeti Boga i ljude koji su oko nas, u obitelji, u župi, u udrugama. Da bi živjeli, tijelo i udovi moraju biti ujedinjeni! Jedinstvo je iznad sukoba, uvijek! Ako se ne uspiju riješiti, konflikti unose razdor, odjeljuju nas od Boga. Konflikt nam može pomoći da rastemo, ali može među nas unijeti razdor i podjelu. Ne idimo putem podjela i međusobnih borba! Budimo ujedinje27

RADOST NAVIJEŠTANJA

ni, s našim razlikama, ali ujedinjeni, uvijek: to je Isusov put. Jedinstvo je iznad sukoba. Jedinstvo je jamstvo koje moramo moliti od Gospodina da nas oslobodi od napasti podjelâ, međusobnih borba, egoizama, govorkanja. Koliko samo zla čine isprazni razgovori i govorkanja, koliko zla! Nikada ne govorimo o drugima, nikada! Koliko zla Crkvi nanose podjele među kršćanima, strančarenja, plitki interesi. Podjele među nama, ali i podjele među zajednicama: kršćani evangelici, pravoslavni kršćani, katolički kršćani, ali zašto podijeljeni? Moramo nastojati donositi jedinstvo. Ispričat ću vam nešto: danas, prije nego što ću izići iz kuće, proveo sam četrdesetak minuta, pola sata, s jednim evangeličkim pastorom i zajedno smo molili i tražili jedinstvo. Mi katolici moramo moliti, sami i zajedno s drugim kršćanima, da nam Gospodin dadne jedinstvo, jedinstvo među nama. Ali kako ćemo imati jedinstvo među kršćanima ako nismo kadri imati ga u vlastitim redovima? Ako nismo kadri imati ga u svojim obiteljima? U kolikim samo obiteljima vladaju borbe i podjele! Tražite jedinstvo, jedinstvo koje daje Crkva. Jedinstvo dolazi od Isusa Krista. On nam šalje Duha Svetoga da stvara jedinstvo. Draga braćo i sestre, molimo se Bogu ovako: pomozi nam da budemo udovi Tijela Crkve koji su sve dublje sjedinjeni s Kristom, pomozi nam da Tijelo Crkve ne trpi zbog naših sukoba, naših podjela, naših egoizama; pomozi nam da budemo živi udovi koji su međusobno povezani jednom snagom, snagom ljubavi, koju Duh Sveti izlijeva u naša srca (usp. Rim 5,5). Opća audijencija, Trg sv. Petra, 19. lipnja 2013.

MUČENIŠTVO, IZGUBITI ŽIVOT ZA KRISTA

Draga braćo i sestre, dobar dan! U čitanju Evanđelja ove nedjelje odzvanja jedna od najsnažnijih Isusovih riječi: “Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti” (Lk 9,24). Tu je sažetak Kristove poruke i izražen je vrlo djelotvornim paradoksom koji nam pomaže upoznati njegov način govora, gotovo nam daje čuti njegov glas… Ali što znači “izgubiti život zbog Isusa”? To se može dogoditi na dva načina: na izravan način – ispovijedajući vjeru i implicitno – braneći istinu. Mučenici su najveći primjer gubljenja života za Krista. U dvije tisuće godina dugoj povijesti bezbrojna četa muškaraca i žena žrtvovala je život da bi ostala vjerna Isusu Kristu i njegovu evanđelju. I dan-danas, u mnogim dijelovima svijeta, postoji mnogo osoba – više no u prvim stoljećima – tolikih mučenika koji daju život za Krista, koji su spremno pošli u smrt samo da ne zaniječu Isusa Krista. To je naša Crkva. Danas imamo više mučenika nego u prvim stoljećima! Ali postoji i svakodnevno mučeništvo koje ne uključuje umiranje, ali je i to “gubljenje života” za Krista, koje se ostvaruje vršenjem svojih obveza i dužnosti s ljubavlju, prema Isusovoj logici, logici dara, žrtve. Pomislimo samo: koliki očevi i majke svakodnevno provode u djelo svoju vjeru dajući na konkretan način vlastiti život za dobro obitelji! Mislimo na njih! Koliki svećenici, redovnici, redovnice velikodušno vrše svoju službu za Božje kraljevstvo! Koliki se mladi odriču vlastitih interesa da bi se posvetili djeci, invalidima, starijima… I oni su mučenici! Svakodnevni mučenici, mučenici svakodnevice. 29

RADOST NAVIJEŠTANJA

SADRŽAJ

Osjetimo radost naviještanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Presveto Trojstvo, lice kojim se sam Bog objavio . . . . . . . . . . . . . 9 Crkva, obitelj djece Božje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 Isus, Božji kruh za ljudski rod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14 Humana ekologija i ambijentalna ekologija idu ukorak . . . . . 16 Isus ima milosrdno srce . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20 Crkva, Božji narod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22 Evanđelje života . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25 Crkva je tijelo Kristovo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26 Mučeništvo, izgubiti život za Krista. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29 Bog je izgradio svoju kuću među nama. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31 Petar i Pavao, slavni Kristovi svjedoci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34 Savjest, nutarnji prostor slušanja Boga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36 Crkva, misijska zajednica. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39 Nasljedovati Božje milosrđe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41 Kontemplacija i služenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43 Božja je ljubav pravo bogatstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 Srce koje čezne . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47 Svako “DA” Bogu korak je prema nebu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50 Uprimo pogled u Isusa. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 52 Isus je vrata spasenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54 Neka se vapaj za mirom vine daleko . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 56 Prihvaćanje, slavlje i poslanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 Neka prestane zveket oružja! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63 Kraljice mira, moli za nas! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67 Crkva je majka kršćana . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69

134

SADRŽAJ

Bog s radošću oprašta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 Crkva je majka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75 Prava Marijina djeca i djeca Crkve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 78 Vjerujem u jednu Crkvu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 Molimo za mir . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 Vjerujem u jednu, svetu Crkvu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84 Gospodine, umnoži nam vjeru! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88 Vjerujem u jednu svetu katoličku Crkvu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 90 Marijanski dan. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 Crkva je apostolska . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 94 Ustrajnost u molitvi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98 Marija, uzor Crkve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 100 Marija, kraljica obitelji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 Općinstvo svetih . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 104 Svetost je poziv za sve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107 Danas mi je proboraviti u tvojoj kući . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109 Zajedništvo u duhovnim dobrima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111 Na putu prema punini života . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115 Ispovijedam jedno krštenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117 Vrijeme iščekivanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 120 Crkvena dimenzija oproštenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 122 Svetkovina našega Gospodina Isusa Krista, kralja svemira . . 125 Umiranje u Kristu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 126 Obzor nade. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129 Vjerujem u uskrsnuće tijela . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 131

135

Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ‡eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: JAFRA PRINT, Solin Tiskano u studenom 2014.

Papa Franjo (Jorge Mario Bergoglio) rođen je u Buenos Airesu 1936. Zaređen je za svećenika 1969. u Družbi Isusovoj, a 25. lipnja 1992. zaređen je za biskupa. Nadbiskupom Buenos Airesa postao je 1998. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom 21. veljače 2001. Sudjelovao je na konklavi na kojoj je Benedikt XVI. izabran za papu. Za papu je izabran 13. ožujka 2013. te je uzeo ime Franjo. U izdanju Verbuma do sada su objavljene njegove knjige Korupcija – zlo našega vremena, Poniznost – put prema Bogu, Ne bojte se sanjati velike stvari. Papine poruke na Twitteru te prvi svezak Papinih obraćanja i kateheza Ne dajte da vam ukradu nadu!, kao i knjiga razgovora s kardinalom Bergogliom Papa Franjo o životu i vjeri te biografija iz pera Andree Torniellija Papa Franjo. Cjelovita biografija – život, ideje i poruke. Objavljene su i jutarnje propovijedi iz Svete Marte U potrazi za pravim blagom, Sakramenti. Lanac milosti, niz kateheza o sakramentima te razgovori kardinala Bergoglia, rabina Skorke i pastora Figueroe u knjizi Razum i vjera, dostojanstvo, molitva, solidarnost.

Papine kateheze naslovljene Radost naviještanja na tragu su prve knjige kateheza Ne dajte da vam ukradu nadu! upravo stoga što isijavaju optimizmom u vremenu sve izraženije pesimistične slike svijeta obilježena krizama, ratovima, financijskim i industrijskim krahovima, a na osobit način i padom na moralnomu i duhovnomu planu. Papa upućuje riječ nade i ohrabrenja ne samo vjernicima, nego svim ljudima dobre volje. A posebne poruke nade i poticaja da budu radosni i da se ne boje slijediti Krista upućuje mladima. Naglašavajući lik Krista kao ideal za čovjeka, Papa poziva na temeljitu obnovu. U svojim katehezama naglašava kako ekologija čovjeka i ekologija okoliša idu zajedno, a na putu nutarnje obnove osobito ističe likove mučenika koji su svojim životom svjedočili ono što su vjerovali, među kojima je i velik broj onih koji i u današnje vrijeme zbog vjere bivaju pogubljeni. Silovitost takva pristupa u vremenu u kojemu je moguće izgubiti život zbog toga što slijediš svoj put obeshrabruje, ali Papa podsjeća kako u takvu svijetu Bog gradi zajednicu ljudi, ljudi na čiju savjest, milosrđe, brigu za sebe i bližnjega računa u svijetu. Na takvim temeljima papa Franjo gradi nadu u čovječanstvo i poziva na radosno svjedočenje životom, a svojim iskrenim i duboko proživljenim duhovnim obraćanjima pronalazi put da Božja riječ dospije do srca svakoga čovjeka.

ISBN 978-953-235-412-6

VERBUM

9 789532 354126

79 kn