Radi, moli, voli

.....................................

Sv. Ignacije Loyolski Misli i meditacije za rad radosniji osniji život

VERBUM

Sv. Ignacije Loyolski RADI, MOLI, VOLI

Biblioteka: KLASICI KATOLIČKE KULTURE 13.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: Aleksandra Marija Chwalowsky, prof.

Za nakladnika: Miro Radalj

Sv. Ignac캐e Loyolski

RADI, MOLI, VOLI Misli i meditac캐e za radosn캐i 탑ivot Priredili i poprane tekstove napisali: Mike Aquilina i p. Kris D. Stubna

VERBUM Split, 2009.

Naslov izvornika: Mike Aquilina & Fr. Kris D. Stubna, TAKE FIVE: On the Job Meditations With St. Ignatius Copyright © 2008 by Our Sunday Visitor. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2009.

Izvršna urednica: Ana Lemo, dipl. teologinja Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 269.1(035) LOYOLA, Ignatius, sanctus Radi, moli, voli : misli i meditacije za radosniji život / Sv. Ignacije Loyolski ; <prijevod Aleksandra Marija Chwalowsky>. - Split : Verbum, 2009. - (Biblioteka Klasici katoličke kulture ; 13) Kazalo.

ISBN 978-953-235-196-5 I. Duhovne vježbe -- Kršćanstvo -- Priručnik 130421028

PREDGOVOR

Sveti Toma Akvinski poučava kako kontemplativnome životu valja davati prednost pred aktivnim, ali kako je mješavina ovo dvoje bolja negoli svako uzeto pojedinačno, budući da plodovima kontemplacije možemo služiti bližnjemu. Taj “mješoviti život” odlikuje poziv svetoga Ignacija Loyolskoga, čiji su nasljedovatelji sebe ubrzo počeli doživljavati kao “kontemplativce u akciji”. Odupirući se naravnoj privlačnosti trajnoga povlačenja iz svijeta, sveti je Ignacije ustrajao kako se Boga može pronaći posred svijeta.

Ključ za “pronalaženje Boga u svemu” za ovu tradiciju nije bio u provođenju dugih sati u osamljenoj molitvi, nego mrtvljenje. Drugim riječima, oblikovanje u odgovarajućoj asketskoj stezi može postupno Kristova učenika osloboditi od neurednih navezanosti, kako bi se sve više suobličavao Učitelju, sposoban dopustiti Bogu da oblikuje njegov život po uzoru na Isusa. Potpomognut milošću, i sam svijet postaje “prizorište Božje slave”, gdje – putem duhovne sabranosti – osoba postaje pozorna na djelovanje Božje milosti te uči s njome surađivati.

Radi, moli, voli bogata je zbirka biserja iz vrlo pragmatične, a opet duboke mudrosti svetoga 5

Ignacija Loyolskoga, jednoga od najvećih duhovnih učitelja što ga je svijet ikada upoznao. Autori su istražili duboke žile brojnih spisa svetoga Ignacija kako bi pružili nadasve koristan i uravnotežen pregled onoga što znači biti djelatan apostol “na tržištu”. Djelo je to što ga isusovci obavljaju već stoljećima: pomagati ljudima koji su u svijetu kako bi svoje živote uredili u skladu s Božjim planom življenja poslanja što ga Bog s nama dijeli u Isusu. U naše vrijeme, koje ponovno otkriva mističnu dimenziju duhovnoga života, Radi, moli, voli nudi kvalitetnu, konkretnu i nadasve potrebnu pomoć pri polaganju asketskih temelja kao ključa za “pronalaženje Boga u svemu”. p. Raymond Gawronski, SJ

6

UVOD

Kako se služiti ovom knjigom?

Većina kršćana najveći dio svojega dana provodi u djelatnostima vezanima uz posao kojim se bave. Tako borave duge sate za pultovima trgovina, u učionicama, u uredima, dok još i više vremena troše na dolazak i odlazak s posla. Stoga će im, kada prijeđu s ovoga svijeta, vrlo vjerojatno u priličnoj mjeri biti suđeno na temelju onoga kako su zarađivali za život, odnosno kojim su se poslom bavili.

Pa ipak, tolike propovijedi i duhovne knjige kao da “zaobilaze” ove svakodnevne stvarnosti i usredotočuju se na stvari koje jesu važne – načine meditiranja, dragovoljni rad, davanje milostinje – ali koje u svakodnevnomu životu običnih ljudi zauzimaju tek rubno mjesto.

U ovoj knjizi donosimo bogatstvo nauka svetoga Ignacija Loyolskoga (1491.–1556.), primijenjena na svakodnevne okolnosti radnoga života. Ignacije je u svome životu puno radio te je i svoje prijatelje i nasljedovatelje poticao da čine isto. Pa ipak, uvijek je bio kadar prepoznati nadnaravnu dimenziju svojih djela, čak i kada su ona bila posve “prizemna”, teška ili su zahtijevala čitavu njegovu pozornost.

7

Kako je uspijevao ostati usredotočen? Pronalazio je vrlo praktične načine unošenja Krista u svoj radni dan te je svoje metode dijelio i s drugima. Pisao je pisma puna dobrih savjeta kako obaviti posao i učiniti ga s pomnjom, ali se pritom ne iscrpljivati; kako se slagati sa suradnicima; izlaziti nakraj s “politikom” na radnome mjestu, kao i o izazovu da se zadrži pozornost na cilju, koji se ne sastoji u svjetovnome uspjehu, nego u slavi Božjoj.

Ovi duhovni savjeti, zajedno s ponekim primjerom iz Ignacijevih životopisa, tvore najveći dio meditacija u ovoj knjizi. Čak i ako u svojim životima ne ostvarimo Ignacijevu stvarnu uspješnost, svejedno možemo dosegnuti (one važnije) duhovne ciljeve što ih je Bog postavio za naš rad. To je ono što Bog želi; budući da je On svemoguć, dat će nam sve što nam je potrebno da bismo uspjeli.

Najbolji način da se uči od Ignacija jest da ga se najprije upozna kao osobu i učitelja. Molimo vas, započnite čitanjem pripovijesti o njegovu životu u nastavku nakon koje slijedi kratak prikaz njegove duhovnosti.

Meditacije možete čitati onim redoslijedom koji vam odgovara, iako su poredane logičnim slijedom, od temeljnih stvari k onim konačnima. No, s vremena na vrijeme možda će se pokazati korisnim preskočiti ovdje zadani redoslijed u potrazi za onime što vas trenutno zaokuplja.

8

Svaka meditacija započinje odlomkom iz Ignacijevih spisa. Po potrebi, navodi se i povijesna ili kakva druga pozadina.

Nakon toga slijedi kratak odjeljak naslovljen “Razmisli”. Navodi se nekoliko točaka za razmatranje u molitvi. Možete ih u sebi razmatrati u Božjoj prisutnosti ili ih uputiti Bogu kako bismo od njega primili odgovore, ili oboje. Dajte sebi vremena za svaku točku. Ne žurite. Tiho i strpljivo čekajte na Božji odgovor u vašoj duši. On vas ne će iznevjeriti, iako možda ne ćete odmah čuti njegov odgovor. Ponekad mogu proći i godine prije no što uvidimo kako je Bog u danome trenutku u molitvi djelovao u našoj duši.

Slijedi kratak odjeljak nazvan “Predoči”. Donosi se kratak odlomak iz Svetoga pisma: obično iz evanđeljâ ili apostolskih poslanica. Ignacije nas uči da pokušamo ući u te biblijske prizore kao sudionici ili promatrači kako bismo osobno iskusili Isusov dodir, Pavlov nauk i tako dalje. Upotrijebite maštu!

Naposljetku, na svakoj ćete stranici naći i kratku rečenicu-dvije pod naslovom “Upamti”. Prepišite tu rečenicu na komadić papira i ponesite je sa sobom na posao. Povremeno je izvadite iz džepa i ponavljajte kao molitvu. Vidjet ćete hoćete li je do kraja dana uspjeti naučiti napamet.

Pokušajte u svome dnevnom rasporedu napraviti vremena za jednu meditaciju ili molite bez ovih 9

meditacija najmanje dvadeset minuta svakoga dana, po mogućnosti ujutro. Naš odnos s Bogom, poput svakoga drugog osobnog odnosa, produbljuje se razgovorom: prisnim, srdačnim razgovorom.

Radoholičari razgovor drže luksuzom, ali nisu u pravu. On je potreban poput disanja. Čini nas ljudima. A, kada se naš razgovor pretvori u molitvu, onda nas čini božanskima.

Ne bi vam se moglo dogoditi da odete od kuće bez onoga što vam je potrebno za obavljanje posla. Jednako tako, nastojte ne otići od kuće bez jutarnje molitve.

Ignacijev život Godine 1491. u dvorcu Loyolinih u gradu Azpeitia u španjolskoj pokrajini Baskiji istaknutoj je plemićkoj obitelji Bog poslao iznenađenje. Ono se sastojalo u dolasku njihova jedanaestoga djeteta, sina, kojega su nazvali Iñigo, ali koji će kasnijim naraštajima biti poznat kao Ignacije. U to je vrijeme u plemićkim obiteljima bio običaj da se najmlađe dijete posveti služenju Crkvi, no gospodar i gospodarica kuće – don Beltrán de Loyola i doña Marina Sánchez de Licona – već su to bili učinili sa svojim drugim najmlađim sinom, po imenu Pedro.

Potom je došao Ignacije, a ova je velika obitelj, koja se odlikovala velikom ljubavlju, i njega darovala Crkvi. Neki su njihovi rođaci zauzimali istaknu10

te položaje u mjesnoj Crkvi te su se roditelji možda nadali kako će ih njihovi sinovi u tome jednoga dana naslijediti.

Strastvenost i ambicija naraštajima su odlikovali narav Loyolinih, pri čemu nisu uvijek bili usmjereni k najplemenitijim ciljevima. Sudski spisi otkrivaju kako su ljudi iz Ignacijeve loze bili skloni osvetoljubivosti te su znali dugo vremena podržavati zavade. Neki su bili osuđivani zbog pljačke. Brojni su bili predani dvobojima i ratovanju, a našla se tu i tamo i pokoja optužba za ubojstvo. Ignacijev otac nije u tome bio iznimka te je, uz svoje jedanaestero djece s doñom Martinom, imao još i dvoje izvanbračne djece.

Ignacijeva je majka umrla dok je on još bio vrlo malen, ali je trajnu materinsku skrb primao od seljanke koja ga je dojila, kao i od supruge svojega najstarijeg brata Martina.

Budući da su ga njegovi roditelji odredili za crkvenu službu, Ignacije je zacijelo u određenu trenutku svoga djetinjstva primio tonzuru. Dječaci predodređeni za svećeništvo ili redovništvo time bi se, naime, izdvajali i izvanjskim znakom (obrijanim tjemenom).

U to je vrijeme u Španjolskoj svećenstvo uživalo čitav niz povlastica, uključujući i izuzeće iz civilnoga krivičnog gonjenja. Ta se čast protezala i na mladiće određene za svećeništvo. I tako se Ignacije, zapavši u nevolju, u najmanje jednome slučaju po11

zvao na svoj klerički položaj, kako bi se izvukao iz nepodopštine. Čini se, međutim, kako je inače vrlo malo razmišljao o svome navodnom pozivu, pa čak i o minimumu kršćanskoga življenja. Nikada nije napustio katoličku vjeru; naprotiv, bio je predan stanovitim pobožnostima. No, daleko je više bio predan svjetovnim stvarima koje su ga, kako je odrastao u mladića, sve više zaokupljale.

Kao mladić dobio je zavidno zaduženje. Otac je za njega uredio da kao paž služi u domu Juana Velasqueza de Cuéllara, čovjeka vrlo utjecajna na dvoru španjolskoga kralja i kraljice. Kao paž Ignacije je imao biti obučen za viteza. Oni koji bi ustrajali u toj obuci nerijetko su služili prijestolju na vrlo visokim položajima: ili u vojsci ili na vlasti. Čini se kako je u određenome trenutku Ignacije napustio svoje zvanje za svećeništvo. Više nije nosio tonzuru. Mjesto toga stao se uznositi pomno njegovanom tamnom kosom, koja mu je sezala sve do ramenâ. Nokti su mu također bili savršeno njegovani. Odijevao se poput kicoša, u odijela i kape svijetlih boja, dok bi često nosio i oklop te o boku ulašten mač.

Strastveno se predao užitcima dostupnima bogatima i slavnima: glazbi, plesu, kocki, razvratu.

Silno je volio čitati beletristiku, osobito u to vrijeme popularne viteške romane. Španjolci su upravo “gutali” priče o Amadísu de Gauli, sredozemnu 12

prilagodbu legenda o kralju Arturu i vitezovima Okrugloga stola. Iako su ti romani na površini bili kršćanski te su uznosili krjeposti kao što su odvažnost i odanost, bili su skloni i sentimentalnu prikazivanju preljuba i nasilja, kao i idealiziranju povlastica pripadnikâ plemićkoga staleža.

Ovi su romani u mladome Ignaciju jačali najgore sklonosti: taštinu, promiskuitet te naglu narav, što je sve mogao pravdati u ime časti, romantike i viteštva. Imao je brojne ljubavne veze te je sudjelovao u brojnim dvobojima.

No, romani su ga poučili i nekim odabranim krjepostima, kao i nekoj vrsti pobožnosti. Prije upuštanja u dvoboj uvijek bi se pomolio Djevici Mariji. Jednom je čak napisao dugu pjesmu u čast svetoga Petra apostola, prema kojemu je gajio osobitu pobožnost (možda poradi nagle naravi koja im je bila zajednička).

Godine 1517. Ignacijev je gospodar, don Velasquez, preminuo te se mladić pridružio vojsci s činom višega časnika. U bitci se pokazao odvažnim i profinjenim. Borio se na crti bojišnice te, pobijedivši, nikada nije uzimao ratni plijen od poraženoga. Godine 1521. francuske su vojne snage napredovale kroz Španjolsku. Kada su se stale približavati Pamploni, Ignacije je pošao braniti grad s malenom skupinom dragovoljaca koju je bio sakupio u svome rodnom gradu.

13

Francuzi su pristigli s dvanaest tisuća ljudi i opkolili grad. Stanovnici su Pamplone očajavali, ali su se Ignacije i njegovi ljudi nastavili boriti. Bili su spremni umrijeti. Međusobno su izmijenili posljednju ispovijed, budući da u blizini nije bilo svećenika.

Naposljetku su Francuzi probili zid i pohrlili u grad. Ignacija, koji se upravo spremao za napad, odjednom je pogodila topovska kugla koja mu je prošla kroz noge, razdrijevši mu list lijeve noge i slomivši mu desnu goljenicu. Čak su se i pobjedonosni Francuzi morali diviti njegovoj hrabrosti. Povili su mu rane i poslali ga kući u Loyolu. Ondje su, međutim, liječnici ustanovili kako mu je slomljena desna noga u prilično lošemu stanju. Trebalo ju je ponovno slomiti i namjestiti, a kasnije odrezati kraj kosti što je virio. Zbog svega toga noga mu je bila kraća te ju je kasnije valjalo produljivati utezima.

Ne zaboravite kako se sve to događalo u vrijeme prije anestezije i antiseptičnih sredstava. Ignacije je u 26. godini trpio neizrecive bolove te mu je stalno prijetila po život opasna infekcija. Sve je to podnio stisnutih zuba te ni jednom nije jauknuo ni tražio da ga se veže konopcima, kao što je u to vrijeme bio čest slučaj s pacijentima koji su bili podvrgnuti operacijama.

No, sve ga je to izmorilo te se neko vrijeme – dok je gorio u vrućici i podrhtavao od boli – činilo kako ne će preživjeti. Međutim, uoči blagdana sve14

toga Petra i Pavla vrućica je spala te se počeo oporavljati.

Ipak, pred njim je bio još dug oporavak. Zatražio je svoje uobičajeno štivo, viteške romane, ali nije bilo ni jednoga. Stoga je stao čitati ono što mu se našlo pod rukom: život Kristov i neke životopise svetaca.

Sveci su pobudili Ignacijevu nadutost. Žudio je nadmašiti ih u postu, bdjenjima i hodočašćima, baš kao što je nekoć žudio nadmašiti Amadísa i ostale vitezove u ratnim vještinama. I dalje je maštao o postizanju slave kao vitez te je ujedno sanjao o djelima kojima bi zadivio stanovitu damu (čije nam ime nije poznato).

No, ubrzo je ustanovio kako romantična maštanja imaju na njega posve drukčiji učinak negoli težnje ka svetosti. Ovo ga je prvo ostavljalo nezadovoljnim dok mu je ovo drugo davalo osjećaj radosti i mira. Tada je shvatio kako ga stvari ovoga svijeta nikada ne će moći zadovoljiti, baš kao ni služenje bilo kojemu ovozemaljskom gospodaru ili dami. Stoga će se u potpunosti predati Bogu.

Gotovo kao potvrda te njegove slutnje uslijedilo je viđenje Blažene Djevice Marije i maloga Isusa.

Nakon toga počeo je govoriti isključivo o duhovnim stvarima. Njegova se obitelj, koja je dobro poznavala njegovu naglost, pribojavala što bi sve bio kadar učiniti u trenutku zanosa. Njegov ga je brat Martin molio da ne sramoti obitelj.

15

Ignacije ga nije poslušao. Smjesta je krenuo nadmašivati svece. Pošao je na hodočašće u svetište Montserrat, gdje je tri dana proveo pripravljajući se za dobru ispovijed. Svukao je svoju otmjenu odjeću, dao je siromasima te na se navukao odijelo od obične vreće. Mač i bodež objesio je o oltar Djevice Marije, posvećujući joj tako svoje viteštvo. Ostao je bdjeti do idućega jutra. Potom je stao lutati i živjeti od onoga što bi isprosio, a spavao je u pećini.

Bio je sretan. Pronašao je mir, ali će taj mir biti kratka vijeka. Uskoro su ga stali proganjati grijesi prošlosti, kao i pomisao da ih nije dovoljno dobro ispovjedio. Te su ga misli toliko opsjedale da je čak pomišljao na samoubojstvo. No, u molitvi je zadobio milost te je nastavio bojovati i ponovno je vratio svoj mir.

Sada je naš radosni lutalica stao bilježiti svoja duhovna iskustva. S vremenom će te njegove bilješke prerasti u velik klasik nazvan Duhovne vježbe.

Daljnja mu se prilika za unaprjeđenje njegova nauka pružila kada se ozbiljno razbolio te je morao neko vrijeme provesti u javnoj bolnici. Svoje je posjetitelje i njegovatelje učio kako moliti.

Nakon što se oporavio, krenuo je na hodočašće u Svetu zemlju. Putem je pretrpio batine, bolest, utamničenje i brodolom. Nakon tako naporna putovanja stigao je u Isusovu domovinu, gdje ga je dočekalo golemo razočaranje. Redovnici zaduženi za skrb o svetim mjestima naložili su Ignaciju da 16

se vrati jer više nisu mogli iznalaziti otkupnine za kršćane što su ih zarobili muslimani. Poslušao je i vratio se u Španjolsku početkom 1524.

Vrativši se u Španjolsku, Ignacije je odlučio kako, da bi bolje mogao služiti drugima, treba početi ozbiljno proučavati filozofiju i teologiju. Stoga je prvo krenuo na španjolska sveučilišta da bi konačno dospio i do Pariza. Tome je studiju posvetio punih jedanaest godina – povremeno ga je uznemirivala španjolska inkvizicija – te je naposljetku stekao magisterij, razbolivši se kada je bio na pragu doktorata.

Iako je još uvijek bio samo student, redovito bi se nalazio u ulozi poučavatelja mladih. Pobožnim je dušama Ignacije bio neodoljivo privlačan jer ih je shvaćao ozbiljno i učio ih da postave visoka mjerila za život. Njegovi prvi nasljedovatelji, međutim, nisu ustrajali. Jednako se ponovilo i s drugom skupinom. Tek će treća skupina, u kojoj se nalazio i Franjo Ksaverski iz Navarre, ostati s Ignacijem i dijeliti njegov način života, koji je u međuvremenu već bio uobličen u Duhovnim vježbama.

Drugovi su se naposljetku zaputili u Italiju, gdje su primili dopuštenje da se zarede. Ignacije je proveo osamnaest mjeseci pripravljajući se za mladu misu. Neposredni im je cilj bio da dovrše hodočašće u Svetu zemlju što je Ignacije prije toliko godina ostavio nedovršenim. Na povratku su – nakon godine dana – trebali poći u Rim i staviti se u službu pape. No, njihovo se hodočašće ne će ostvariti. Kršćani 17

i muslimani međusobno su zaratili te je siguran prolazak do Jeruzalema bio gotovo nemoguć. Stoga su po istjeku navedene godine dana Ignacije i sudrugovi nastavili s ostvarivanjem onoga dijela plana koji se odnosio na stavljanje u službu papi.

Crpeći iz vojnoga rječnika, Ignacije je svoje bratstvo nazvao “Isusovom satnijom”. Službeni su dokumenti njihova utemeljenja, međutim, sastavile vlasti u Rimu, koje su Ignacija i njegove sudrugove prozvale “Družbom Isusovom”. Uskoro su postali poznati po popularnu nazivu “jezuiti (isusovci)”.

Riječ jezuit ima neobičnu povijest. U Ignacijevo je vrijeme to bio pogrdan izraz kojim se opisivao netko tko je Gospodinovo ime spominjao uzalud, kao u poviku: “Isuse Kriste!” u smislu iskazivanja iznenađenja, srdžbe ili nevjerice. No, Družba je Isusova taj neslužbeni naziv stekla zahvaljujući činjenici što im je na ustima vazda bilo sveto ime Isusovo, kako u poučavanju, tako i u molitvi.

Ignacijeva se daljnja povijest u potpunosti podudara s poviješću isusovaca. Utemeljenje reda i upravljanje njime činili su bit njegova rada, u čemu je upravo čudesno uspijevao. Radio je u malenu uredu koji mu je ujedno služio i kao spavaća soba. Između 1524. i 1556. napisao je gotovo sedam tisuća pisama (za koja znamo). On ih nije tek “nabacivao na papir”. Pozorno bi ih sastavljao, ispravljao i potom prepisivao.

Izradio je nacrt detaljna zaknodavstva svojega reda i dobio za nj papinsko odobrenje. Nadgledao je forma18

ciju i službu tisuće ljudi, koliko ih se redu pridružilo za njegova života, pripadnici koji su se uskoro našli na službi u zemljama dalekim poput Indije i Kine, Meksika i Etiopije. Rukovodio je razvojem desetaka škola (ukupno trideset i tri do kraja njegova života), koje su gotovo smjesta stekle ugled što će se zauvijek vezivati uz pojam “isusovačke naobrazbe”. Kao duhovnik zabilježio je izniman uspjeh. Mnogi će od onih koje je duhovno vodio jednoga dana biti proglašeni blaženima i svetima: Franjo Ksaverski, Petar Faber, Petar Kanizije i Franjo Borgia.

Godine 1551. Ignacije je dao ostavku na mjesto vrhovnoga poglavara Družbe Isusove u nadi da će se vratiti aktivnijoj službi. No, braća su mu uskratila to zadovoljstvo. Ostao je na mjestu poglavara reda do kraja života.

U ljeto 1556. uhvatila ga je blaga vrućica, koja nije uznemirila ni braću ni liječnike. No, 30. je srpnja 1556. Ignacije zatražio posljednju pomast. Idućega se dana doimao tako smirenim u molitvi te nitko nije primijetio kako umire. Nije primio pomazanje. Crkva je Ignacija proglasila “blaženim” 27. srpnja 1609., a svetim 22. svibnja 1622.

Ignacijev duh Više negoli po svojim brojnim djelima, Ignacije je ugled stekao svojim osobitim duhom. Posrijedi je način razmišljanja o svijetu, kao i o drugim ljudima 19

te radu, obrazovanju i prioritetima. Nadasve je posrijedi način razmišljanja o Bogu i djelovanja u odnosu s njime. Posrijedi je, dakle, duhovnost.

Ignacije nije bio teolog ni sustavni mislilac. Nije napisao ništa što bi netko mogao nazvati traktatom. No, živio je i promicao duhovnost koja je bila dosljedna, suvisla te jasno utvrđena u svojim naglascima i metodama.

U tome je bio nalik većini velikih utemeljitelja – poput Majke Terezije iz Calcutte, naše suvremenice. Čini se kako se nikada nisu umarali od ponavljanja nekolicine mudrih izreka u kojima bijahu sažeta njihova temeljna načela.

Ignacijev je nauk pronašao izričaj u nekoliko oblika.

Najbolji je način upoznavanja Ignacijeve duhovnosti putem njegovih spisa: po tisućama njegovih pisama, Duhovnim vježbama, njegovoj autobiografiji te Konstitucijama Družbe Isusove. Na svakoj je stranici Ignacije ulagao napor dok ne bi pronašao točan izraz svojih zamisli. Prenosio ih je nimalo urešenom prozom – “škrtom”, spartanskom, mogli bismo čak reći vojničkom izravnošću. Njegovi su savjeti temeljni i suštinski poput stvari što ih vojnik nosi u svojoj naprtnjači.

Ignacijev duh možemo otkriti i u životu kakvim je živio, po svjedočanstvu, zapisima i nasljedovanju njegovih prijatelja. Njegovi su osobni tajnici, primjerice, pomno bilježili neslužbene razgo20

vore i “uredske priče” s onime kojega su nazivali “Patrom” te “našim Patrom”. Ostavili su i žive opise njegova načina ponašanja, navika i djela.

Tumačenje Ignacijevih riječi i života nastavilo se kroz buduće naraštaje njegove duhovne obitelji.

Isusovački su autori napisali nebrojene biografije, komentare, pjesme, novele, čak i psihoanalize, promišljajući o životu i djelu svoga duhovnog oca.

Neke se teme uvijek iznova javljaju u Ignacijevim djelima i u djelima njegovih tumača: 1. “Tražiti Boga u svim stvarima.” Ova se rečenica uvijek iznova ponavlja u Ignacijevim djelima.

Ignacijev je put bio različit od brojnih drugih oblika redovničkoga života. Od svojih nasljedovatelja nije tražio da se udalje od svijeta, nego da djeluju u svijetu i u njegovim ustanovama. Boga će pronaći ondje, posred “svega”, jer je On sve stvorio. Štoviše, Bog nas je po krštenju učinio svojom djecom i baštinicima tako te s njime imamo dioništvo u upravljanju svime stvorenim. Ignacije se tome divio u pismu upućenu mladim studentima u Portugalu: “Jer [Bog] je nama u službu stavio ne samo sve što je pod nebom, nego i čitav svoj uzvišeni dvor, uključujući čak i sveukupnu nebesku hijerarhiju.” To vladanje nad stvorenime – ondje gdje se nalazimo – dijelom je našega svakodnevnog rada.

2. “Sve na veću slavu Božju.” To je bilo Ignacijevo geslo. Držao je kako nije dovoljno samo činiti dobro, nego to valja činiti iz ispravnih razloga.

21

Jer, posve je moguće naizgled činiti dobro djelo iz pogrješna razloga: isključivo poradi novca ili slave, odnosno kako bismo na sebe svratili pozornost ili je odvratili od drugih ili opet odložili obavljanje manje privlačnih poslova što bismo ih zapravo trebali obavljati. Ako svaku svoju zadaću prikažemo “sve na veću slavu Božju”, kao što je to činio Ignacije, započet ćemo je imajući pritom na umu jedini istinski vrijedan cilj. Ako radimo za bilo koji cilj manji od toga, nikada nam ono što činimo ne će donijeti mir ni zadovoljstvo.

3. Služenje. Ignacije je prezirao sebičnost. Nazivao ju je “sebeljubljem” te je suprotstavljao istinskoj ljubavi prema samome sebi. Ako zaista želimo ono što je najbolje za nas, radit ćemo za dobrobit drugih. Jer, sebeljublje je korijen velike žalosti i nezadovoljstva. Ignacije je svoje nasljedovatelje poticao da pronalaze božansku sliku u svim ljudima – čak i u onima koji su teški, kao i u grješnicima – upravo kao što su u svim stvarima trebali pronalaziti Boga. Ignacijevska nas duhovnost navodi da se brinemo o ugodi drugih, a ne o našoj vlastitoj; da skrbimo za spasenje drugih kao o sredstvu našega vlastitog spasenja. To će nas trajno navoditi na djelovanje za dobrobit naših prijatelja, obitelji i suradnika: ispravljati ih kada su u zabludi; upozoravati ih kada žive u grijehu; poučavati ih kada su u neznanju; hraniti ih i odijevati kada su u potrebi.

22

4. Nenavezanost. Budući da je Ignacije u stvorenome vidio dobro, uviđao je jednako tako i kako naša ljubav prema stvarima lako može postati neuredna. Trajno smo u napasti vlastitu ugodu i zadovoljstvo postaviti iznad želje za vršenjem volje Božje. Navezujemo se na stvari koje nam donose ugodu ili zadovoljstvo te smo ubrzo spremni zanemariti dužnost ili počiniti grijeh kako bismo ih stekli ili zadržali. Stoga nam se valja osloboditi navezanosti na stvari ovoga svijeta. Moramo se vježbati u samoprijegoru i učiti kako zauzdati vlastite težnje. Naše prijatelje, obitelj, hranu i rad moramo ljubiti radi Boga, a ne samo radi našega zadovoljstva. Jer, stvari su ovoga svijeta prolazne te nas nijedna od njih ne može dugotrajno zadovoljiti. To može jedino Bog. 5. Poslušnost. Kao vitez i vojni časnik Ignacije je znao da ljudi ne mogu živjeti bez hijerarhije vlasti. No, posrijedi je uvijek hijerarhija služenja, u kojoj onaj koji je na višemu položaju služi onomu koji je na nižemu. Ni jedan pothvat ne podnosi neposlušnost. Zbog toga je Ignacije zahtijevao iznimnu poslušnost. Išao je tako daleko te ju je nazvao “poslušnošću mrtvaca” jer mrtvac ne može pružiti nikakav otpor. Ignacije je ustrajao da svatko duguje potpunu poslušnost Crkvi i njezinu učiteljskome autoritetu, osobito onome što je utjelovljen u papi, jer njegov autoritet dolazi od samoga Krista. Naš svetac pritom nikada nije rekao da je sve ovo lako 23

postići. Potrebna je poniznost, pouzdanje u Božju volju te duboko poznavanje sebe kao grješnika, nepouzdana u svakome pogledu.

6. Način molitve. Ignacije je ljudima savjetovao da se ne opterećuju odveć načinima molitve, nego da “čine ono što mogu smireno i polako”.

Ipak, određene je prakse držao korisnima: • Duboka pobožnost prema Isusu i ljubav spram njegova svetoga Imena.

• Osoban susret s Isusom u evanđeljima. Ignacije je ljude poticao na razmatranje evanđeoskih prizorâ kako bi sebi “predočili mjesto događaja”, poslužili se maštom kako bi se smjestili u priču kao netko od sudionikâ, postali više od čitatelja Božjih spasonosnih djela, više od svjedokâ – da postanu prijatelji Isusa Krista i oni koje On ljubi.

• Poznavanje sebe. Ignacije je svoje nasljedovatelje učio kako da svakodnevno pomno ispituju savjest. Napisao je Duhovne vježbe na način pomna samopreispitivanja, koje se može obnavljati u pravilnim razmacima.

• Duhovne vježbe. Njegovo djelo pod istim nazivom zamišljeno je kao podloga za dugo razdoblje proučavanja i molitve u tišini.

Ignacije je onima koji se ozbiljno trude oko svoga duhovnog života propisao da obavljaju godišnje duhovne vježbe.

24

Ignacijev se put ne može smatrati monaškim.

On ga je zacrtao za ljude poput sebe, vitezove u duhovnome životu, koji žele putovati ovim svijetom kako bi činili velike stvari na veću slavu Božju te u čast Blažene Djevice Marije. Stoga njegov način molitve stvari ovoga svijeta ističe na način različit od njegovih prethodnika. Upozorio je i na činjenicu kako se utjeha takva života uvelike razlikuje od one pustinjaka ili monaha, čija je “usmjerena, nepomična pozornost” k nebeskim stvarima “neprihvatljiva za naše stanje” hodočasnikâ u ovome svijetu.

Ignacijevska je molitva, dakle, kontemplativna. Ona razmatra o stvarima. Uključuje maštu i um. No, ne zaustavlja se na tome. Molitva bi, po Ignaciju, trebala biti plodna djelatnošću. Trebala bi pothranjivati želju za služenjem. Trebala bi um i srce učiniti spremnim, voljnim i sposobnim za služenje. Molitva vodi djelovanju koje nas, opet, vodi natrag k molitvi.

Ignacijev je tajnik, pater Jeronim Nadal, napisao: “Evo što bih volio nazvati krugom zauzimanja...

Ako se zauzimate oko svoga bližnjega i služenja Bogu... u bilo kojoj službi, Bog će vam kasnije to učinkovitije pomoći u molitvi. A ta će vas učinkovitija božanska pomoć zauzvrat osposobiti da se za vašega bližnjeg skrbite odvažnije i duhovno korisnije.”

25

Po patru Nadalu, ovaj je “krug zauzimanja” određivao život Ignacija koji je bio “kontemplativac čak i kada je bio zauzet djelovanjem”.

Rad nas ne rastresa od molitve, kao što nas ni molitva ne rastresa od rada. Ako živimo i molimo na Božju slavu, sve što činimo postaje molitva. Naš je rad suradnja s Božjom providnošću, otkrivanje njegova plana za naš dio “njive” i naš povijesni trenutak. Živimo u neobičnu vremenu kada su i radoholičarstvo i bijeg od rada uvelike prisutni na našim radnim mjestima: uredima, pokretnim trakama i prodavaonicama. Filozofi i savjetnici predstavljaju nam jednu za drugom “radnu etiku” te svaka od tih teorijskih “kuća od karata” preživi jedan dan kao “modni hir” međunarodnoga poslovnog svijeta. Takvi hirovi onda pune seminare i promidžbene plakate dok jednoga dana ne zapuše neki jak gospodarski, društveni ili politički vjetar i sve to sruši.

Ignacije je znao – a mi trebamo naučiti – kako na radnome mjestu nije potrebna još jedna teorija ni sustav, nego živa Isusova prisutnost. Kako u poslu, tako i u životu općenito – to je jedino što ima učinka.

26

Sadržaj

Predgovor p. Rajmonda Gawronskoga, SJ. . . . . . .5 Uvod: Kako se služiti ovom knjigom? . . . . . . . .7 Ignacijev život . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .10 Ignacijev duh . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .19 Meditacije 1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

8.

9.

10.

11.

12.

13.

14.

15.

Svijet te treba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .27 Koristi darove koje ti je Bog dao . . . . .30 Molitva za velikodušnost . . . . . . . . . . .32 Viši ciljevi, bolje pregnuće . . . . . . . . . .34 Rad – trajna molitva . . . . . . . . . . . . . . .36 Imajte na umu cilj . . . . . . . . . . . . . . . . .38 Bog je ovdje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .40 Kako stjecati prijatelje i utjecati na ljude? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .42 Nemojte odgađati . . . . . . . . . . . . . . . . .45 Dodatan napor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .47 Skromnost u svemu. . . . . . . . . . . . . . . .49 Govorite umjereno i uljudno . . . . . . . .51 Povoljno sudite. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .53 Ispravljanje drugih . . . . . . . . . . . . . . . .55 Upute za ophođenje s drugima . . . . . .57 201

16.

17.

18.

19.

20.

21.

22.

23.

24.

25.

26.

27.

28.

29.

30.

31.

32.

33.

34.

35.

36.

37.

38.

39.

202

Naučite slušati . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .59 O laskavcima i prijateljima . . . . . . . . . .61 Zalagati se za mir . . . . . . . . . . . . . . . . .64 Odvojite vrijeme za vlastiti napredak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .66 Odrediti prioritete . . . . . . . . . . . . . . . . .69 Donošenje odluka . . . . . . . . . . . . . . . . .72 Na vrijeme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .74 Žrtvovati se za druge . . . . . . . . . . . . . .76 Kada je riječ o suradnicima . . . . . . . . .79 Ogovaranje na radnome mjestu . . . . .81 Isprazan govor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .84 Kada su vaši suradnici potišteni . . . . .86 Budite mirotvorci. . . . . . . . . . . . . . . . . .88 Kako bi se svi ljudi mogli spasiti . . . . .90 Dobra djela: njih možete ponijeti sa sobom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .92 Služite se onime što vam je na raspolaganju . . . . . . . . . . . . . . . . . . .94 Ljudi prije plaće . . . . . . . . . . . . . . . . . . .96 Postavljanje mjerila . . . . . . . . . . . . . . . .98 Reći otvoreno ili šutjeti? . . . . . . . . . . .101 Biti poslušan Crkvi Učiteljici . . . . . . .103 Skromni poslovi . . . . . . . . . . . . . . . . . .105 Držite se svoga posla i izbjegavajte nevolje . . . . . . . . . . . . . . .107 Traženje povišice . . . . . . . . . . . . . . . . .109 Protiv preuzetnosti . . . . . . . . . . . . . . .111

40.

41.

42.

43.

44.

45.

46.

47.

48.

49.

50.

51.

52.

53.

54.

55.

56.

57.

58.

59.

60.

61.

62.

63.

64.

65.

66.

67.

Ništa ne ide kako treba! . . . . . . . . . . .113 Kako Bog poučava? . . . . . . . . . . . . . . .115 Hrabro! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .117 Nemojte pretjerati . . . . . . . . . . . . . . . .119 Bolovanje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .121 Brinite o sebi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .123 Tuđe djeluje privlačnije. . . . . . . . . . . .125 Samosažaljenje i obeshrabrenje . . . . .127 Zabrinutost za duhovne stvari . . . . .130 Kada smo posramljeni . . . . . . . . . . . .133 Ne krivite druge. . . . . . . . . . . . . . . . . .135 Napast budućnosti . . . . . . . . . . . . . . .138 Ohrabrujte svoje kritičare . . . . . . . . . .140 Prijatelji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .142 Ime Božje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .144 Pronađite vremena za tišinu . . . . . . .146 Nikada niste sami . . . . . . . . . . . . . . . .148 Nismo pustinjaci . . . . . . . . . . . . . . . . .150 Vidjeti jasno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .153 Iskorjenjivanje poroka . . . . . . . . . . . . .155 Povratak temeljima . . . . . . . . . . . . . . .157 Moliti molitvu Gospodnju . . . . . . . . .159 Često primajte Isusa . . . . . . . . . . . . . .162 Recite: “Hvala”. . . . . . . . . . . . . . . . . . .165 Poštena plaća! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .167 Unakrsno ispitivanje . . . . . . . . . . . . . .170 Sveta ravnodušnost . . . . . . . . . . . . . . .173 Stvari ovoga svijeta . . . . . . . . . . . . . . .175 203

68.

69.

70.

71.

72.

73.

74.

Lažna poniznost. . . . . . . . . . . . . . . . . .177 Dajite onako kao što Bog daje . . . . . .180 Molitva na djelu . . . . . . . . . . . . . . . . . .182 Krug služenja i molitve . . . . . . . . . . . .184 Kontemplacija u akciji . . . . . . . . . . . . .186 Ciljajte visoko . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .188 AMDG . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .190

Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .193 Kazalo pojmova. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .195

204

PREPORUČUJEMO Ovaj biser zapadne duhovne misli na jednom mjestu sabire temeljna djela i zapise sv. Ignacija Loyolskog, utemeljitelja isusovačkog reda.

359 str. Tvrdi uvez.

Duhovne vježbe napisane u duhu Ignacija Loyolskog obrađuju temeljne teme crkvenoga nauka na način koji je osobito poticajan za izgradnju duhovnoga života u svakodnevnici.

412 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO Nakon Biblije najčitanije i najprevođenije djelo na svijetu.

462 str. Meki uvez.

Najznačajnije izreke brojnih poznatih i omiljenih svetaca.

220 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO Birani izvatci iz tekstova i govora iz prve godine pontifikata Benedikta XVI. zrače izvanrednom duhovnom snagom, a obrađuju teme ljubavi, trpljenja, svetosti...

189 str. Meki uvez.

Ova knjiga na jednostavan i domišljat način pokazuje kako se dobrim upravljanjem vremena može živjeti autentičan, odgovoran i ispunjen život.

215 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Grafički zavod Hrvatske Tiskano u studenom 2009.

RAZMISLI – povezuje meditaciju sa svakodnevnim životnim situacijama.

PREDOČI – pomaže vam da živo predočite prizor iz evanđelja, povezujući ga pritom s temom meditacije.

UPAMTI – nudi vam jednostavnu misao koju lako možete zapamtiti i srcem usvojiti kako bi pozitivno utjecala na vaš život.

Cijena: 55 kn

ISBN 978-953-235-196-5

www.verbum.hr

........................... ...................................................... . . . .

Nadahnute Ignacijevim geslom “tražiti Boga u svim stvarima”, misli i meditacije sadržane u ovoj knjizi namijenjene su svima koji žele živjeti uravnotežen i svrhovit život.

Koncipirane su tako da ne zahtijevaju puno vremena, a svaka od meditacija sadrži i tri posebno istaknuta konkretna poticaja: