MICHAEL D. O’BRIEN
PUTOVANJE NA
ALPHU CENTAURI
VERBUM
Michael D. O’Brien PUTOVANJE NA ALPHU CENTAURI Roman
Biblioteka:
Stilus
44.
Urednik: mr. sc. Petar Balta
Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj
Michael D. O’Brien
PUTOVANJE NA ALPHU CENTAURI Roman
VERBUM Split, 2016.
Naslov izvornika: Michael D. O’Brien, Voyage to Alpha Centauri © Copyright: Ignatius Press, San Francisco, 2013. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2016. Izvršna urednica: Katarina Gugić Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod: Mijo Pavić Lektura: Anđa Jakovljević
CIP - katalogizacija u publikaciji Sveučilišna knjižnica u Splitu UDK 821.111(71)-31=163.42 O’BRIEN, Michael David Putovanje na Alphu Centauri : roman / Michael D. <David> O’Brien ; <prijevod Mijo Pavić>. - Split : Verbum, 2016. - (Biblioteka Stilus ; 44) Prijevod djela: Voyage to Alpha Centauri. ISBN 978-953-235-524-6 160720029
Neil Ruiz de Hoyos
PUTOVANJE
Uredili Phillip R. Cowan i Hui F. Zheng
ABBEY PRESS
Naslov: Putovanje Autor: Ruiz de Hoyos, Neil, 2029.–2122., Z–god. Uredili: Cowan, Phillip, R. i Zheng, Hui F. Jedan svezak, 788 str., standardni jezik Prijevod rukopisa NRdH–1, –93, –94, –211, izvorno napisanih na engleskomu jeziku. Pridodani dokumenti: izvorno na ruskomu; mss AY–1, –2; odlomci na kineskomu jeziku ms. XAL–1, i na engleskomu jeziku ms. TSE–1; Zbirka rukopisa Središnje knjižnice u Queenslandu. Prijevod: Yusupov, Anselm P.; Zheng, Hui F.; Oldfield, Maria T. Izdavač: Abbey Press; broj izdanja: AP 259–14. Datum izdavanja: 8. rujna 259., RP–god. Arhiv Commonwealtha, kataloški broj 21, 803.
PUTOVANJE Istinit, iskren i nepatvoren prikaz još jednoga golemog skoka za čovječanstvo, pomiješan s osobnim uspomenama, razdraženostima i nesuvislostima Neila Ruiza de Hoyosa pisan njegovom rukom (za pouku sebi i za njegovu vlastitu zabavu)
Dom je mjesto odakle krećemo. Kako bivamo stariji, svijet nam postaje sve nepoznatiji, karakteristične značajke umrlih i živih sve kompliciranije. Ne duboko proživljen trenutak, izdvojen, kome ne prethodi ništa i nakon kojega ničeg nema, već doživotno izgaranje, u svakom trenutku, i životni vijek ne samo jednoga čovjeka, već drevnoga kamenja koje nije moguće odgonetnuti. T. S. Eliot, East Coker, Četiri kvarteta
5. listopada 2097. Za tjedan dana napuštam ovo utočište – svoj dom, svoju osamu, svoju utjehu. Gotovo sam završio s pakiranjem, iako me i dalje progoni osjećaj nestvarnosti onoga što će se dogoditi. Unatoč tome, srce mi se iznenada muklo uzlupa od uzbuđenja. Katkada sam, opet, ispunjen strahovima i žaljenjem, a glava mi je puna rastrzanih misli. Pomalo sam zbunjen svime i jednostavno ne znam što bih sa sobom. Jutros sam besposleno lunjao kolibom i staklenikom, dodirujući drage predmete, zadržavajući se dugo u njihovoj blizini, zamislivši se nad tirkiznom kockom na stolu, tek propupalim kaktusima i raspojasanošću procvalih uresnica u dvorištu koje nikada nisam pokosio. Zaokupljen, poput drevnoga sveca, mislima o smrtnosti, pogladio sam konjsku lubanju u predsoblju. Sjetio sam se onoga dana – bilo je to prije mnogo godina – kada sam pronašao konjski kostur u guduri, visoko gore u planinama. Kosti su bile izbijeljene, skočni zglob prelomljen, ostatci nepotkovanih kopita dokaz da je posrijedi bio divlji mustang – samotnjak. Lubanju sam ponio sa sobom kući, da mi pravi društvo. “Zbogom, kompa”, rekao sam mu i izišao na verandu pred kućom. Sjevši na stubište zurio sam preko krošanja borova prema plavkastoj izmaglici što se dizala iz doline. Hvatao me je san, unatoč šalici jake ilegalne kave koju sam pijuckao. Zatvorio sam oči i nakon praznine, duge više od šezdeset godina, u sjećanje mi se vratilo vrijeme kada sam imao osam godina: U praskozorje srpanjskoga dana za koji se činilo da će biti veoma sparan probudio sam se u uređenomu kampu na periferiji gradića Las Cruces u Novomu Meksiku. Iz razloga koji ni11
sam mogao objasniti ni sebi ni roditeljima koji su spavali u susjednoj sobi, ni psu koji je zijevao u dnu moje postelje, ni mačkama koje su tražeći ostatke hrane mijaukale iza kuhinjskih vrata, znao sam da je to dan za koji sam se pripremao cijele prethodne godine, još od svoje prve pričesti kada sam, kao što je majka običavala reći, dosegao razumnu dob. Pogladio sam psa i navukao kratke hlače i vuneni prsluk preko majice s kratkim rukavima jer je noćna studen i dalje vladala na zemlji. Obuvši sandale spustio sam se na koljena uz postelju i izvukao kartonsku kutiju na kojoj sam crvenom kredom napisao: Vlasništvo Neila Benigna Ruiza de Hoyosa. U njoj je bilo sve što mi je bilo potrebno: nešto od pribora kupio sam na buvljaku; nešto sam izradio od odbačenih limenki, vijaka i žice; bio je tu i najljepši predmet koji su odbacili bogati, a pronašao sam ga na smetlištu: stakleno zvonce. Poput svih ručnih stolnih zvonaca u kutiji proizvodilo je jedinstven, specifičan zvuk, pa sam se, zbog potrebe mojih roditelja za snom i zbog moje misije, suzdržao od cilikanja. Noseći kutiju s najvećom pomnjom otvorio sam vrata svoje sobice, ušao u kuhinju i tiho odškrinuo vrata kroz koja se izlazilo u dvorište. Pas je pokušao poći za mnom, ali ja sam ga odgurnuo nogom. “Stani, Rusty, stani!” prošaptao sam. “Idem sam.” Zatvorio sam za sobom vrata, slušajući pseći cvilež, i krenuo prema mirnu labirintu prikolica i dalje, u smjeru visokih planina. Moja zadaća nije bila stići do planina jer su, iako su se izdizale nad gradom, bile odveć daleko. Moje odredište bilo je pustinja. Mjesto na koje sam morao prispjeti prepoznat ću kada ga pronađem, bio sam siguran u to, a uz to mi se činilo da ono ne može biti predaleko od moje kuće, iako bi, razumije se, bilo bolje da je dovoljno daleko kako ljudi u taborištu gdje je moja obitelj živjela među stotinama drugih, ne odveć različitih od moje, ne bi čuli zvukove koje sam kanio proizvoditi. Dok sam koračao kroz grmlje pelina i aloje, preplašena ptica trkačica usplahireno je zakriještala i pobjegla, a samo nekoliko koraka dalje malena čegrtuša otpuzala je sa staze uplašivši me. Zatim je ispod kamena koji sam prevrnuo nogom izjurio dugorepi gušter, dodirnuvši mi repom gležanj dok je iščezavao 12
u prašini. Iza njega, s moje desne strane, kroz žbunje je protrčalo lisičje mladunče. Nedugo zatim zastao sam na rubu isušene vododerine i spustio kutiju na zemlju. Stajao sam ondje zadihan dok nisam povratio dah, promatrajući cijelo vrijeme mijenjanje boja na nebu i vrhove planina koji su postupno gubili rumenilo i pretvarali se u zlato. Nekoliko sam časaka oklijevao, svjestan važnosti onoga što sam se spremao učiniti, premda nisam nimalo dvojio o razlozima zbog kojih mi je to bilo važno. Odigao sam poklopac kutije i iz nje izvadio, jedno za drugim, sva zvonca, poredavši ih jedno do drugoga na šljunku. Zatim sam, otresavši prašinu s ruku, uzimao jedno po jedno i lagano tresao njime. Jutarnji je zrak bio sve topliji, no ipak dovoljno hladan da je zvuk svakoga zvonca oštro odjekivao, odbijajući se o stijene. Staro mjedeno školsko zvonce zvečalo je muklo, klang-klang. Sićušno obojeno zvonce iz Indije tiho je cilikalo. Dva zvonca koja sam sâm izradio, jedno od njih, aluminijsko, u obliku čunja, s orahom na konopčiću, oglašavalo se klonk-klonk, a drugo, u obliku šalice, načinjeno od konzerve, s vijkom na komadu žice, bing-bang. Bio sam vrlo zadovoljan njima, ali morao sam priznati da njihova zvonjava nije tako milozvučna kao ostalih zvona. I, napokon, stakleno zvonce. Bilo je izrađeno u obliku obična ručnoga stolnog zvonca, s izrezbarenim ukrasima u kristalu, otkrhnuto i napuklo, ali ipak veoma lijepo. Posegnuo sam za njim i protresao njime. Staklena kuglica u njemu se zanjihala i proizvela vrlo visok ton: ding-ding-ding. Protresao sam ga opet. Nastavio sam tresti njime, proizvodeći ujednačene zvukove, noge mi same zatoptaše u ritmu cilika, a iz grla mi se izvi pjesma. Bijaše to najprije pjevušenje, zatim cvrkutanje, bez riječi, bez značenja, nalik kapanju vode, poput vode što teče vododerinom u proljeće. Sada sam plesao skačući gore-dolje i posvuda unaokolo, tresući sve snažnije zvoncem, podižući noge, zabacivši glavu, pjevušeći, hukajući, smijući se. Plesao sam u krugovima, zatim pravocrtno, mijenjao obrazac naprijed-natrag i ponovno plesao ukrug i, podižući pogled sve više prema nebu, zatvorio oči. Pjevajući, neprekidno pjevajući, osluškivao sam huk gudure kojom je protjecala umilna, hitra voda, uživao u mirisu procvaloga kak13
tusa koji je natapao zrak miomirisom, osjećao lak dodir vrhova ptičjih krila na licu, na golim rukama i nogama. Nisam znao zašto to činim, nisam zastao i razmislio o tome. Osjećao sam se tako ugodno, tako sretno, i to mi je bilo dovoljno. I s rukama, podignutim visoko u zrak, plesao sam i plesao sve dok nad planinama na istočnomu nebosklonu nije granulo sunce, a zemlja se prelila zlatom.
* Zatim je jedno drugo sjećanje izbilo na površinu, iz vremena kada mi je bilo četrnaest godina: jednoga listopadskog subotnjeg popodneva koračao sam tiho kroz šipražje s 22-kalibarkom u ruci, vrebajući divlje zečeve. Proteklih sat vremena više sam puta zastajao i pravio zaokret za 180 stupnjeva i svaki put kada bih to učinio, ugledao bih svojega psa koji je išao za mnom. “Idi kući, Rusty”, dobacio bih mu zapovjedničkim tonom. Rusty bi se tada okrenuo i odšepesao u smjeru kuće svojim artritičnim hodom da bi nakon samo stotinu metara ponovno odnekud iskrsnuo. Nemoćan, no osjećajući neku vrstu naklonosti prema psećoj odanosti, krenuo bih prema njemu. Rusty bi smjesta sjeo na stražnje noge i isplazio jezik dahćući. Pogladio bih ga po glavi i pokušao mu objasniti. “Prestar si za ovo. Pogledaj se, prava si ruina. Neprekidno praviš buku – zečevi te čuju na kilometar udaljenosti.” Rusty bi na to odgovorio dahtanjem, slinjenjem i širokim psećim osmijehom. “Čuj, moraš smjesta kući. Ako želiš gulaš za večeru, gubi se. A sada bježi.” Rusty bi tada navukao tužan izraz na lice, teško uzdahnuo, osovio se na sve četiri i odšepesao u smjeru kuće. Desetak minuta kasnije eto ga opet. Odlučio sam ne obazirati se na njega i pouzdati se u sreću. Puhnuo je povjetarac, a ja sam hodao niz vjetar pa situacija nije bila tako beznadna. Nedugo zatim došao sam do mjesta koje mi se činilo odnekud poznato: sjetio sam se da je to ona suha vododerina u koju sam silazio dok sam još 14
bio dijete. Nasmiješio sam se i odmahnuo glavom. Na samu rubu vododerine, točno na tomu mjestu, plesao sam, pjevao i tresao svojim zvoncima – hvala nebesima što me nitko nije vidio. Spustio sam se postrance niz nasip do korita i krenuo prema sjeveru. Na sjenovitim mjestima bilo je zmija, znao sam to, ali bila je jesen i nisam bio previše zabrinut. Upucao sam ih na desetke tijekom svih tih godina, kao i moj otac, i uhvatio ih stotine na ljepljivu dasku koju sam postavljao na mjesto kojim gmižu, ispod povijuša. S vremena na vrijeme izlazio sam iz korita jer bih čuo šuštanje u grmovima na vrhu nasipa, s puškom na gotovs, očiju žmirkavih na blještavu sunčevu svjetlu. Ali ondje nije bilo ničega. Vratio bih se ponovno dolje u korito i nastavio koračati. Vododerina je nalikovala širokoj cesti kroz surovu pustinju, autocesti zapravo. Bilo je zanimljivo promatrati sve to zaobljeno kamenje, razmišljati o tome da je ono jednom godišnje pod vodom, nakon kiša. Činilo vam se da gledate kroz teleskop ili mikroskop, da vidite nešto što je obično skriveno oku. Kao da gledate ljude, na neki način. Mogli ste uvijek vidjeti njihova lica, ali niste mogli znati što se krije iza njih. Razmišljao sam osobito o djevojci koja je zajedno sa mnom pohađala srednju školu, lijepoj, plahoj i dražesnoj. Volio bih da sam mogao razgovarati s njom. Volio bih da sam je mogao pozvati na ples idućega mjeseca, na moj prvi, možda i njezin prvi ples. Pitao sam se, međutim, bi li bilo išta od toga jer sam iduće godine, kada je to bilo zakonski moguće, bio naumio napustiti školu. Bilo mi je potrebno zaposlenje. U gradu je postojala tvornica specijalnih kartonskih kutija za uzgajivače voća, plaća je bila minimalna, no bolje i to nego ništa. Mogao sam, isto tako, raditi sezonski posao, u polju, ali takve su poslove obično dobivali meksički doseljenici, spremni raditi budzašto, daleko ispod minimalne nadnice. Morao sam proširiti prikolicu, trebao mi je samo pregradak od šperploče i imao bih još jednu sobu. Volio sam svoj dom, ali moja je spavaća soba bila posve malena, kao za dijete; krevet je bio toliko kratak da sam glavom i stopalima dodirivao zidove, a strop tako nizak da bih svaki put udario glavom o njega kada bih ustajao. Uz to, trebalo je promijeniti pumpu u bunaru. Moj 15
otac nije bio sretne ruke u nalaženju posla u Santa Feu. Majka nije zarađivala dovoljno u kavani. Uvijek je bila zabrinuta, zbog sitnica i zbog krupnih stvari. “Benigno,” zazvala me dok sam izlazio iz dvorišta, zaputivši se u smjeru pustinje, “čuvaj se zmija.” “Sve će biti u redu, mamacita”, uzvratio sam. “Učinio sam ovo milijun puta do sada. Prestani se već jednom brinuti o svemu.” “U pravu si, znam. Pa ipak...” Pa ipak. I ne pamtim koliko sam puta čuo te njezine riječi. Pa ipak, Benigno, svijet je opasno mjesto. Iako je u njezinim žilama bilo ponešto škotske krvi – njezin djed, imenom Neil, bio je Škot – uvijek me je zvala mojim drugim imenom jer je ono značilo “prijateljski” i “ljubazan”. Moji prijatelji u školi, podrijetlom Hispanci, govorili su mi da mi to ime pristaje, iako su smatrali da bi Štrklja ili Štula bilo jednako dobro. Udarali su me po ruci, nemilosrdno me zadirkivali, a zatim bi me odveli svojoj kući, tj. u svoju prikolicu, gdje bi me njihova majka poslužila meksičkim jelom, najboljim na svijetu. Bili su to dobri momci. Neki od njih sličili su pomalo Španjolcima, ali većina ih je bila pola-pola, s indijanskom krvi. Nazivao sam ih Aztecima. Sa mnom su se ophodili prijateljski i ljubazno, no ne dao Bog da ih naljutite. Bili su slični meni po tome što su imali smeđu put i crne oči, izuzme li se moja potpuno šašava gusta plava kosa koja je bila uvijek nakostriješena i koju ste mogli potkratiti samo kosom za sijeno. Mamá je znala što govori kada je govorila o zmijama. Tenisice na mojim nogama raspadale su se i odnedavno sam počeo rasti toliko brzo da mi se ispod manšeta na trapericama vidjelo pet centimetara gležnja. Razlog više da pronađem posao. Nekoliko trenutaka kasnije zaokrenuo sam iza jednoga zavoja u vododerini i, i ne primijetivši je, nagazio na čegrtušu sklupčanu na glatkoj stijeni. Odskočila je i ugizla me za nogu malo iznad gležnja. Posrnuo sam postrance i pao na kamenje, a puška se uz štropot otkotrljala nekoliko metara dalje. Dograbio sam je i sumanuto opalio u smjeru zmije, ali ona je bila već nestala u pukotini među stijenama. Razgledavši nogu primijetio sam da se oteklina oko mjesta ugriza brzo širi. Izvadio sam nož iz pribora za divljinu pri16
vezanoga za pojas, stisnuo zube i dvaput zarezao u meso. Nije bilo načina da isišem otrov pa sam objema rukama stisnuo ranu i istisnuo ga koliko sam više mogao. Rana je krvarila, no otrovni zubi očito su zahvatili preduboko jer je oteklina sada bila veća i činilo mi se da mi netko pali nogu letlampom. Podvezao sam nogu remenom ispod koljena i gušeći krik zarezao još jednom, ovoga puta dublje. Iz noge je potekla krv, a ja sam pokušao ustati i odšepesati kući što brže mogu moleći se da ne stignem prekasno. Bilo je uzaludno. Osjetio sam vrtoglavicu i sve je bilo obavijeno koronom svjetla. Učinio sam nekoliko koraka, a zatim sam se srušio. Glava mi je pucala i nisam mogao otvoriti oči jer je sunčeva svjetlost bila samo još jedna vrsta vatre. Iznenada, nešto vlažno i toplo umivalo mi je lice. Odgurnuo sam to nešto, ali ono se opet vratilo, zajedno s cviležom. “Rusty”, graknuo sam, uplašen hrapavošću svojega glasa. “Rusty, dovedi mamacitu.”
* U godini koja je uslijedila nakon ovoga događaja, u bolnici i kasnije u mojemu domu u kampu za prikolice, posjećivao me je jedan moj srednjoškolski nastavnik. Donosio mi je knjige. Uglavnom su to bile knjige iz područja znanosti: prirodopis, astronomija, nešto fizike i nešto matematike, stvari za koje je mislio da će mi pomoći u školovanju koje se ponešto oduljilo. Nikada nisam bio dobar učenik, a sada se činilo da ću, što se obrazovanja tiče, postati jedan od bezbrojnih nesretnih slučajeva. No kako osim buljenja u strop i primanja obilnih izraza pseće privrženosti nisam imao što raditi, knjige su mi počele malopomalo privlačiti pažnju i moja je želja za učenjem postajala sve veća. Počeo sam čitati o stvarima koje su posve slučajno privukle moju pozornost, no kako je vrijeme odmicalo, molio sam ga da mi ih donese još. Isprva sam morao naprezati mozak do krajnjih granica, ali onda me to zgrabilo i počeo sam ih naprosto gutati. Pet godina kasnije upisao sam se na koledž u Santa Feu u Novomu Meksiku, izabravši fiziku kao glavni predmet studija. 17
BROD Uđoh u maleni čamac koji načinih od drveta i suza. Odvezoh se u njem’ do istinskoga horizonta onkraj vrata mojih strahova. Xue Ao-li, Pekinške pjesni
19
13. listopada 2097. Zemaljska baza, Afrika Probudio sam se iz sna o sjećanjima. Pri tome ne želim reći da sam se probudio sjećajući se sna, iako je i to točno. Sâm san bio je o sjećanju: o činu prisjećanja i njegovoj tajnovitosti. Zaspao sam negdje posve blizu sredini Atlantskoga oceana i nisam otvorio oči sve dok kapetan našega aviona Tesla s trideset putnika nije obznanio da se upravo spremamo prijeći zapadnu obalu Afrike. Nekoliko trenutaka jasno sam se sjećao pojedinosti iz sna: ležim u krevetu u malenu čamcu. Vrlo sam slab, stariji nego što sam sada. Na stolici pored kreveta sjedi starija žena. Iz istočne Indije je, odjevena u tirkizni sari. Njezino lice – prelijepo lice s očima punim mudrosti, ali kao u djeteta – zrači velikom ljubavlju. Osjećam veliku ljubav prema njoj, iako ne znam tko je. Ili sam je možda u snu dugo volio. U snu sam, izgleda, znao. Kada sam se probudio, ovo čuvstvo ljubavi tiho je gorjelo u meni. Bilo je to prilično prirodno čuvstvo, ugodna iluzija koju je, pretpostavljam, stvorila moja kronična usamljenost. Je li to bila ona djevojka koju sam upoznao u Santa Feu, pola stoljeća ranije, koja je u međuvremenu ostarjela? Je li san bio čežnja za nečim što je moglo biti? Vjerojatno jest. Pa ipak, na neki neobičan način, kako to u snovima obično biva, činilo se tako zbiljskim – nekoliko časaka činilo se stvarnijim od objektivne stvarnosti letjelice koja me je nosila u ovoj prvoj fazi mojega putovanja. Osjetio sam i neko urgiranje u njemu, kao da me je poticao: spominji se. I spominji se da si se sjećao. Iako pojedinosti već pomalo blijede, bilježim to ovdje kako ne bih zaboravio. Ljubav. Kako napisati ovu riječ i istodobno ne otvoriti Pandorinu kutiju punu varavih slika i pogrješnih tumačenja? Da sam joj 21
obraćao imalo pažnje tijekom života, moje najveće postignuće ne bi postalo stvarnost. Ne bih putovao onamo kamo sada putujem. Više od godinu dana divio sam se fotografijama Kosmosa i neprekidno čitao izvještaje koji su nam pristizali, uobičajene dokumente srednje povjerljivosti, slane svemu znanstvenomu osoblju, tek toliko da budemo informirani. Tijekom proteklih šest mjeseci organizirani su regionalni sastanci kojima su morali obvezno pribivati svi koji su se nadali da će sudjelovati u ekspediciji, bilo kao neophodno osoblje, bilo tek simbolično. Moja nazočnost u ekspediciji bila je simbolična. Nije zaboravljeno da je moj teorijski rad ugrađen u same temelje projekta, no on, jednako tako, nije bio ni precijenjen. Cijela vojska svemirskih tehnologa, inženjera, stručnjaka za mlazni pogon, astronoma, konstruktora, i tako dalje i tome slično, uzela je matematičke formule i pretvorila ih u živući san. Ja sam svoj cilj postigao i sada mi je samo zahvaljujući vladinu sociopolitičkomu programu – to jest publicitetu i predodžbi što ju je svaka od država članica, sudionica u ovomu pothvatu, imala o sebi – omogućeno sudjelovanje u ovako kasnoj fazi projekta. Na taj sam način, pokoravajući se uputama uprave, odletio u dogovoreno vrijeme iz Amerike prema velikoj sjevernoj pustinji u Africi i nakon prilično dugačka, trosatnoga leta počeli smo se spuštati na provizorni aerodrom za koji sam pretpostavljao da je bazna postaja našega broda. Postaji smo pristupili iz smjera zapada, a kako je ona bila smještena u nekakvoj uleknini između brježuljaka, nisam imao priliku vidjeti sâm Kosmos za koji sam mislio da se nalazi nešto podalje, u pustinji. Gledan iz zraka, administrativni kompleks doimao se malenim gradićem s jednokatnim bijelim zdanjima koja su se horizontalno protezala dolinom. Nije bio ucrtan ni na jedan meni poznat zemljovid, unatoč prilično brojnim stanovnicima – bilo ih je više od deset tisuća – i u tomu trenutku nije bilo moguće vidjeti ni jednoga od njih, jer su se vjerojatno skrivali u hladu, sklonivši se pred jarkim suncem. Pilot je ugasio mlazne motore i prebacio letjelicu na pogon za lebdenje nad asfaltnom prevlakom, a zatim se počeo vertikalno spuštati. Nakon što smo dodirnuli pistu, Tesla je odrulao do ruba piste i ušao u podzemni hangar. Bila je to prostrana betonska šupljina, najveće zdanje koje sam u živo22
tu vidio. U njoj je bilo parkirano na stotine mlaznih letjelica i po mnogočemu je nalikovala golemu parkiralištu u nekomu kozmopolitskom ambijentu. Hodnik za iskrcaj prislonjen je uz vrata koja su se začas otvorila omogućivši meni i mojim suputnicima nesmetan izlaz. Na kraju hodnika svakoga od nas dočekao je službeni pratilac, jedan po osobi. Moj je pratilac bila vrlo sposobna mlada žena s identifikacijskom iskaznicom na prsnomu dijelu uniforme, osmijehom na licu i napamet naučenim tekstom, iako je moje ime, položaj i titule izgovarala zadivljujućom lakoćom, kao da se poznajemo već dugo. Povela me je hodnikom čiji je strop bio osvijetljen svjetlom iz meni nepoznata izvora, u koji je neprestano doticao osvježavajuć, hladan zrak. Moje kaubojske čizme odjekivale su nepravilno po podu od blistava bijeloga mramora dok su njezine potpetice, nalik malenim bodežima, skladno zveckale pored mene, a ona uljudno čavrljala sa mnom. Stigavši do glavne recepcije izručen sam strogoj sigurnosnoj provjeri i prošao kroz nju bez većih problema. Obrve službenika malko su se podigle kada su ugledali pribor za preživljavanje prikačen o moj remen, u kome su se nalazili nožić na rasklapanje i druge sitnice. Objasnio sam im da je to medicinska naprava za pedikiranje oštećenih stopala. Nakon kraćega oklijevanja mahnuli su mi da prođem kroz skener. Imao sam sreće. Pomogao je, dakako, i moj položaj, a vjerujem i bijedno pretjerano šepanje kojim sam se za ovu priliku poslužio. Letjelica kojom sam doputovao nije bila jedina koja je toga dana trebala stići i znao sam da će na Kosmosu biti stotine specijalista, ne računajući uslužno osoblje. Sudeći po dimenzijama što sam ih pročitao u informativnomu paketiću procijenio sam da brod može primiti tisuću ljudi. Međutim, da bi se tako velik broj ljudi mogao prehranjivati punih devetnaest godina, bez pomoći dopunskih izvora, bit će nesumnjivo potrebna stanovita ograničenja. Mi Amerikanci, zajedno s povećom skupinom Korejaca i Britanaca, koji su upravo pristigli, otpraćeni smo do platforme, a zatim smo strpani u cijev za brzi prijevoz. Svatko je zauzeo svoje mjesto u plišanomu sjedalu, zureći kroz prozore u prazne bijele zidove, a kada su se vrata uz piskav zvuk zatvorila, po23
jurili smo kroz utrobu brježuljaka. Pet minuta kasnije uređaj je prestao s radom i mi smo se našli na platformi koja se doimala predvorjem otmjena hotela. Bio je to doista hotel, premda s vrlo probranim gostima. Kao i sve druge zgrade koje sam dotada vidio, hotel je imao samo jedan kat iznad zemlje. Ubrzo ću otkriti da ih je još osam, pod zemljom. Ovo zdanje razlikovalo se od ostalih po tome što je cijelom jednom stranom bilo otvoreno prirodnomu svjetlu jer je bilo podignuto na padini brježuljka okrenutoga sjeveru, skrivenoga suncu. U mojoj sobi osjećao se miris neodređena istočnjačkoga parfema, boje mekanoga tepiha govorile su o istančanu ukusu onoga tko ih je birao, a namještaj je bio skromna dizajna, ali raskošno tapeciran. Krevet se doimao poput nečega na što ne biste trebali leći jer više nikada ne biste poželjeli ustati iz njega. Uokvirene umjetničke slike prikazivale su kozmičke teme: fotografije galaksije što ih je snimila svemirska letjelica Hubble 8, nova svemirska postaja na Marsu, a bio je tu i jedan neobično maštovit prikaz zviježđa Alpha Centauri. Potonja slika navodno je bilo djelo ljudske ruke, no ja bih prije rekao da ju je izradio stroj. Kada sam odgrnuo zavjesu da vidim što je iza nje, prvi put sam vidio brod. Ležao je u pustinji, na navozu, na udaljenosti od oko kilometar i pol. Bio je golemih dimenzija i izgledao je prekrasno. Isprva sam ga samo promatrao, vrteći glavom, zadivljen. Točnije rečeno, osupnut. Fotografije i grafički prikazi koje sam viđao ranije nisu uspijevali dočarati njegovu trodimenzionalnost – čak ni moj kućni hologramski ekran nije uspijevao prenijeti u potpunosti dojam solidnosti i čvrstoće kojima je brod zračio. Čak ni slike u medijima nisu mogle dočarati ljupkost njegove jajolike forme, slične jednomu od onih prekrasnih bijelih kamenova što ih ljudi nalaze na plažama u različitim dijelovima svijeta koje, kada ih nađete, ne želite ispustiti iz ruke, već ih ponesete kući. Neizostavno. Ljepota zrači potpunošću, ravnotežom, skladom. Brod je bio savršen izraz svega ovoga. Uz to, bio je apoteoza moći koja se skrivala u njemu. Za tjedan dana ta će moć biti puštena s lanca.
24
* Uslijedili su dani obuke, a obučavali su nas šefovi pojedinih odjela koji su nas upoznavali s kompleksnošću ekspedicije i sa specifičnim zadaćama svakoga putnika. Tijekom putovanja na brodu će biti letačko i znanstveno osoblje, kao i znanstvena ekipa koja će istražiti planet. Bit će tu i nekoliko prišipetlja poput mene te nekoliko razvikanih imena. Do sada se još nisam upoznao sa svima. Iz listova papira što su nam ih uručili tijekom jednoga sastanka saznao sam da su putnici razvrstani u sljedeće kategorije: Letačko osoblje (ukupno 60 osoba): kapetan i pomoćno osoblje, navigatori, osoblje zaduženo za komunikaciju, vezisti za sljedeće kategorije. Tehnička služba (ukupno 200 osoba): osoblje zaduženo za prehranu, čistoću, praonice, svakodnevne kvarove, a svi oni podvedeni su pod zajednički naslov “Održavanje” (naše temeljne potrebe). Znanstveno osoblje za putovanje (ukupno 171 osoba): podkategorije, kako slijedi: botaničari (8); liječnici (12); bolničke sestre i medicinski tehničari (18); ljekarnici (8); astronomi različitih specijalnosti (16); kontrolori atmosfere i osobe zadužene za reciklažu (16); inženjeri atomske fuzije (12); tehničko osoblje koje pomaže navedenima (6); gurui za antimateriju/nadglednici (8); nadzornici zaduženi za automatsko kompenziranje nepravilnosti u funkcioniranju računala (8); stručnjaci za vrlo neobična i nejasna područja (17). Dodajte spomenutim kategorijama stručnjake ovih društvenih profila: psiholozi/savjetnici (16); psihijatri (4); sociolozi (8); stručnjaci za ublažavanje međusobnih tenzija u uvjetima skučena životnoga prostora, poznati pod nazivom stručnjaci za društvene djelatnosti (20). Znanstveno osoblje za odredišni planet (ukupno 238 osoba): ovdje je uočljivo stanovito preklapanje sa znanstvenicima određenim za putovanje jer će neki ljudi biti zaposleni tijekom putovanja, ali će raditi i na planetu. Oduzevši ove duplikate došao sam do sljedećih brojki za one koji će biti zaposleni isključivo na terenskim istraživanjima: botaničari (20); zoolozi (20); biolozi (22); kemičari (813); geolozi (26); osoblje zaduženo za pri25
jevoz na tlu (18); piloti četiriju raketoplana (shuttlea) za relacije brod-tlo (8); liječnici (4); analitičari podataka (12); astronomi (4); antropolozi (7); arheolozi (16); lingvistički geniji (10); njihovi pomoćnici (10); tehnolozi zaduženi za vojnu podršku, tj. osoblje zaduženo za sigurnost i obranu od izvanzemaljaca (48). Prišipetlje (ukupno 8): znanstvenici-nobelovci (5); vremešni trilijunaši-donatori projekta (2); nećak aktualnoga predsjednika Federacije (1); slijepi putnici (broj nepoznat). I to je to. Kosmos će ponijeti 677 ljudi s našega zavičajnog planeta na planet Alpha Centauri A-7, najbliži susjedni planet u galaksiji udaljen od nas jedva 4,37 svjetlosnih godina (vidi priloženi popis, imena i službene položaje cjelokupnoga osoblja).
* Tu smo, napokon. Teorija je postala nepobitna činjenica. Sjećam se dana kada sam stajao pred mikrofonom u koncertnoj dvorani u Stockholmu, gdje sam održao svoj nastupni govor kao novopečeni dobitnik Nobelove nagrade za fiziku. Bila je to, zapravo, moja druga Nobelova nagrada, rijetka čast u povijesti Fondacije. Prethodnu nagradu dijelio sam s jednim drugim fizičarem, no ova je bila samo moja, a dobio sam je za svoje radove na području dinamike povećanja antimaterije i katalizirane energije fuzije. Sve je to, doduše, bilo na papiru, ali nakon toga međuzvjezdani letovi više nisu bili nezamislivi. Čovječanstvo je napokon ovladalo ovom “mehanikom”, a ja sam bio taj koji ju je razradio. Bilo mi je tada četrdeset i sedam godina. Sjećam se da sam se nakašljao, namjestio naočale i ispremiješao listove papira na kojima je bio moj govor dok je publika čekala. Zastao sam, osjetivši bol u gležnju, svjestan na trenutak koliko sam ranjiv kao čovjek. Cijeloga života živio sam s tim osjećajem, ne razmišljajući puno o njemu, žaleći jedino što sam nožem zarezao preduboko i presjekao nešto što nisam smio presjeći – tetive, živčane veze. A opet, možda mi je upravo ta rana spasila život. Zatim sam, ni iz kojega razloga, barem ne takva koji bih mogao jasno artikulirati kralju, znanstvenicima i drugim uglednicima nazočnim u dvorani, vidio sebe kao malena 26
dječaka koji pleše u pustinji, žudi za nečim višim i zvoni svojim zvoncem.
* Pod u “hotelu” bio je identičan onomu na brodu, a sobâ je bilo nekoliko vrsta, između kojih smo mogli odabrati tip koji nam se najviše sviđa. Nukali su nas da se pobliže upoznamo s ugodnostima koje će nam pružiti, no ja sam se suzdržao jer sam želio doživjeti iznenađenje. Tijekom upoznavanja s pojedinostima putovanja, međutim, doznao sam da će svaki putnik imati na raspolaganju jednu sobu. Osjećaj klaustrofobije u hermetički zatvorenu kontejneru, ma koliko prostran on bio, mogao je imati katastrofalne posljedice za misiju. Ljudima je potreban javni i privatni prostor, potrebno im je da znaju što je “unutra”, a što “vani”. Iz razgovora s nekolicinom ljudi u hotelskomu restoranu shvatio sam da su sobe malene, ali udobne, nalik kabinama drugoga razreda na prekooceanskomu brodu. Pitao sam se hoće li baš svi dobiti kabinu drugoga razreda.
* Večeras su svi putnici zamoljeni da dođu na “poseban” sastanak u konferencijskoj dvorani. Svima okupljenima, nalik jednomu tijelu, najprije je rečeno nešto što smo već znali i na što smo opetovano podsjećani prethodne godine: na tajanstveni planet poslane su sonde bez ljudske posade – postupak uobičajen u istraživanju svemira. Poslane su prije osam godina, u poodmakloj fazi izgradnje Kosmosa. Sada nam je, međutim, bilo rečeno – stjecao se dojam da su se tek sada toga sjetili – da ove sonde bez posade, baš kao i one poslane nešto kasnije, ne će stići na planet prije nas. Nisu bile opremljene naprednim sustavom mlaznica koji će pogoniti Kosmos. Jednom riječju, bile su spore. Čuvši ovo među prisutnima je nastao prilično glasan žamor jer smo u svojoj slijepoj vjeri prepostavljali da su odgovarajuće službe odradile stvari kako treba. Vjerovali smo da već dovoljno 27
znaju o planetu. Pokazalo se, međutim, da nisu znale gotovo ništa, tj. znale su jedino da se planet nalazi u NZ – nastanjivoj zoni koja je “vjerojatno prikladna za život”. Istraživanja uz pomoć najpreciznijih instrumenata na Zemlji potvrdila su da je planet posve sigurno ondje, kao i da kruži oko zvijezde AC-A, pružajući tek općenitu predodžbu o njegovoj veličini i ponašanju kao satelita koji kruži oko svojega sunca, i gotovo ništa više osim toga. Očitanja svjetla što ga ovaj planet emitira daju prve naznake da postoji značajan “rubni” spektar za koji teoretičari vjeruju da ukazuje na postojanje biološkoga života u njegovoj atmosferi (ukoliko atmosfera uopće postoji). Naravno, teoretičara je mnogo i nerijetko se pokazalo da su njihove teorije, premda se radilo o znanstvenicima, sasvim pogrješne. Sada nam je bilo dano razumjeti da su slike za koje smo mislili da su teleskopske fotografije visoke rezolucije, u koje smo se znali tako znatiželjno zadubiti, zapravo samo povećane skupine piksela dobivene uz pomoć računala i umjetničke interpretacije. Ono što smo smatrali činjenicama bila su, zapravo, tek puka nagađanja. Odmah zatim uslijedila je bujica krajnje tehničkih podataka, govora sračunatih za uzbuđivanje mašte kod nazočnih i na psihološku manipulaciju, bez pravoga objašnjenja. Pritom je često istican ushit koji će u nama prouzročiti čimbenik iznenađenja. Dok sam slušao, u sebi sam ispotiha bjesnio misleći kako je ulaganje devetnaest godina života u iznenađenje koje se može lako pokazati najobičnijom tlapnjom ili, još gore, ispunjenjem najgorih mogućih snova, za koje se pobrinula industrija zabave, ipak malo previše. Shvatio sam, također, da je moje uzbuđenje zbog ovoga svemirskog istraživanja uvelike otupjelo moje znanstveničke instinkte, moj zdravi skepticizam, moju uobičajenu potrebu da znam nešto više prije no što se odlučim na nešto tako važno. Mene je također veselio element iznenađenja. Ljudi kojima je do polijetanja broda u svemirsko prostranstvo preostalo još samo nekoliko dana mogu se još uvijek povući, no sumnjam da će bilo tko od nas to učiniti. Naša srdžba uvelike je ublažena i pretvorila se u neodređeno nezadovoljstvo, iščezavajući sve više zbog draži avanture, osjećaja da smo, bez obzira na našu sljepoću, ipak pioniri u pothvatu kakva do sa28
da nije bilo u povijesti čovječanstva. Moram biti iskren i priznati da je to slučaj i sa mnom. Na kraju krajeva, što mogu izgubiti? Unatoč tome, sumnjičav kakav već jesam, analizirao sam uzduž i poprijeko sve slojeve propagande kojoj smo bili izloženi. Možda nikada ne ću saznati pravu istinu o svemu ovome, no mislim da se dogodilo sljedeće: politička situacija na Zemlji postaje sve mračnija i nejasnija u odnosu na proteklo stoljeće, obilježeno relativnom staloženošću. Što se drugo moglo i očekivati s obzirom na kontroliranu, nametnutu spokojnost, imajući posebno u vidu hirovitost i nepostojanost ljudskih bića. Ova je ekspedicija jednostavno nužna onima koji upravljaju svijetom jer će ona svojom čudesnošću odvući pažnju čovječanstva s problema koji nas tište. Trajanje putovanja tamo i natrag idealno je podešeno, politički i društveno gledano, i daje našim vladarima dovoljno vremena – devetnaest godina po brodskomu računanju, na Zemlji nešto dulje – da mogu s lakoćom zabrtviti poklopac na usključalu ekspres-loncu. Dodao bih ovome još nešto. Ona dvojica trilijunaša koje sam spomenuo dobrano su zašli u svoje osamdesete. To znači da im je preostalo još malo života i da ubrzo ne će u dovoljnoj mjeri vladati svojim mentalnim sposobnostima da bi mogli izvući bilo kakvo zadovoljstvo iz ovoga projekta. Moje je mišljenje da su oni zaprijetili obustavom financijske potpore dođe li do odgode putovanja prije njihove smrti. Kada razmislim malo bolje o situaciji, siguran sam da bih, da su vlasti u početku bile iskrene, bio svejedno pristao sudjelovati u ekspediciji. No ništa me ne uzrujava toliko kao manipuliranje. Dužan sam spomenuti i da su među prisutne bačene vrećice s bombonima za podizanje raspoloženja. Isprva skeptični, zatim majstorski polaskani, a zatim “upecani”, većina nas je ispružila znojne dlanove prema našim globalnim njegovateljima. Između ostalih poslastica koje su nam ponudili rečeno nam je da tijekom ekspedicije ne će biti nikakva internoga nadzora. Trebalo je neko vrijeme da nekoliko stotina mozgova prisutnih u konferencijskoj dvorani registrira ovo priopćenje. Zatim jednako toliko vremena da bezizražajnost na njihovim licima ustupi mjesto zbunjenosti. Izostanak nadzora bio je nezamisliv. 29
Spomenut ću primjer laskava objašnjenja: “Vi ste najinteligentniji i najodgovorniji znanstvenici na svijetu i stoga od trenutka odlaska do vašega povratka na Zemlju ne će biti potrebe za uvođenjem mjera sigurnosti u pogledu društvene infrastrukture.”
* Koliko god mi se to činilo privlačnim, ipak ću se suzdržati od sarkazma. Neprekidan nadzor jednako je važan za očuvanje prirodnoga poretka kao što je to disanje, o čemu ne razmišljamo, ili je pak, u iznimnim trenutcima budnosti, nalik vjetru što ga osjećamo na obrazima. Riječ je jednostavno o popratnu učinku. Pokušavam zamisliti da je u povijesti čovječanstva postojalo vrijeme kada je najgora vrsta nadzora kojoj ste mogli biti izloženi bila ona kada je vaš mrzovoljni susjed virio kroz razmaknute zavjese u svojoj sobi i pažljivo pratio kada izlazite i kada se vraćate, kako bi vas kasnije mogao ogovarati pred susjedima. Mi pak, koji pripadamo jednomu kasnijem dobu, rođeni smo u kulturi sveprisutnoga nadzora koji nad nama vrši nevidljiva vlast. Svačiji je život pod neprekidnim nadzorom. Meni je potpuno nezamislivo da nas na putovanju ne će pratiti gamad koju nazivam “krpeljima” i “trakavicama”. Od čovječanstva se ne očekuje da zna za postojanje ovih instrumenata Države. Prvi se, poput jajašaca obada, ubrlože duboko u zidovima i hrane se, da tako kažem, našom privatnošću. Što se mene tiče, ja svako toliko obojim unutarnje zidove lateksnom magnetskom smjesom koja onemogućuje odašiljanje signala. Trakavice su nešto posve drugo. One su slične poluprozirnim insektima i dugačke su oko dva i pol centimetra. Lete vam po kući. Lete, zapravo, posvuda. Prije nekoliko godina, kada sam prvi put primijetio da ih je nemoguće uhvatiti rukom ili tresnuti ih mrežastom lopaticom za ubijanje muha, potajice sam – krajnje potajice – izumio sićušnu napravicu na solarni pogon koju otada stalno držim na stražnjoj verandi, na otvorenom. Ne razlikuje se nimalo od ukrasnoga kokota na krovu. No varaju se oni koji misle da 30
je to kokot. Riječ je o ubojici bioelektronskih nametnika. Veranda je ujutro katkada prekrivena njihovim leševima. Broj im se odnedavno ponešto smanjio; ponekad ih uopće nema tjedan ili dva, ali nakon toga uvijek uslijedi pošast. Jednom sam jednoga stavio pod mikroskop i temeljito ga proučio. Ne biste vjerovali koliko je ta stvarca jednostavna – upravo briljantna u svojoj jednostavnosti: posrijedi je nanotehnologija, dakako, s nitima većih karbonskih vlakana. Radi se o savitljivoj poluprozirnoj cjevčici uznemirujuće nalik trakavici, ali s gomoljastom glavom, s očima i krilcima nalik najtanjoj paučini. Njezini organi zapravo su mikrosklopovi na fotosintetski pogon; glava joj je videokamera; grudni joj je koš odašiljač. Ne možete ni po čemu znati kome se impulsi šalju ni tko ih nadzire. Kako bi, zaboga, itko mogao ući u trag milijunima (možda milijardama) slika slanih bazi – o tome ne mogu ni nagađati. Možda imaju nekakav sustav za računalno filtriranje koji hvata problematično ponašanje i šalje audio-poruke. Pretpostavljam da svakoga dana, širom svijeta, strada bezbroj ovih trakavica – progutaju ih ptice, smrska ih oluja itd. S druge strane, možda ih, poslije svega, i nema toliko mnogo, možda ih je poslano samo nekoliko da motre na problematične pojedince. Do sada me nitko nije iznenadio posjetom i pitao me otkuda toliko žrtava na mojemu imanju. Svoju malenu napravicu za gnječenje ovih napasnika izradio sam vodeći računa – kako da vam kažem – vodeći što sam mogao više računa o inženjerskomu umijeću i vizualnomu dojmu. Meni nije tako lako doskočiti, pametan sam ja. Bolje rečeno, pokušavam učiti iz vlastitih pogrješaka.
* Noć uoči ukrcaja na letjelicu priređen je oproštajni banket u otmjenoj plesnoj dvorani hotela. Meni je, uz tridesetero drugih dostojanstvenika, među kojima je bilo nekoliko šefova država, silnih bogataša i drugih moćnika, dodijeljeno mjesto za čelnim stolom. Bio sam samo jedan u nizu brojnih drugih uglednika koje se neprekidno prikazivalo, snimalo i fotografiralo. Od me31
ne se tražio intervju, ali ja sam ponudu otklonio. Na sreću, nitko u ovoj povijesnoj prigodi nije od mene tražio da održim govor. Govorili su drugi, vrlo uspješno. Govora je bilo napretek. Vino je teklo u potocima, suze također. Nešto kasnije zasvirala je glazba i započeo je ples. Tada sam se povukao u svoju hotelsku sobu na zasluženi odmor. Sutradan ujutro svi smo brzim prijevozom – nekom vrstom bezvučne letjelice – prebačeni u pustinju. Na putu do odredišta otkrio sam da je letjelica udaljena od nas otprilike pet kilometara, što je potvrdilo moje uvjerenje da je Kosmos veći od bilo kojega prekooceanskog broda koji je dotada izgrađen. Prema specifikacijama, dužina joj je iznosila 1 kilometar, širina 0,25 km, a bila je visoka 60 metara. Kada smo joj se približili, primijetio sam da na njoj nema ni jednoga prozora, ni jednoga kuta, ni jedne izbočine; površina joj je bila glatka kao u jajeta od bjelokosti. Metal od kojega joj je bio načinjen trup, strogo uzevši, nije uopće bio metal. Bila je to posve nova vrsta legure. Letjelica je sigurno ležala u svojemu gnijezdu – monumentalnoj konstrukciji od oblih greda načinjenoj od neke druge iznimno čvrste legure koja je virila nekoliko metara izvan gabarita Kosmosa. Bilo je teško reći što je prednji, a što stražnji dio letjelice jer je bila savršeno simetrična, bez ikakvih obilježja koja bi je pobliže definirala. Iskrcali smo se iz letjelice i našli se na platformi dugačkoj koliko i sam brod. Unatoč svojoj veličini šetnica je bila prepuna ljudi iz medija i državnih dostojanstvenika koji su se došli oprostiti od putnika. Na svu sreću, loše odjevena starija gospoda ne privlače poglede nemirnih reportera pa sam se ukrcao, a da me nitko nije prepoznao. U donji dio ovoga golemog kita vodilo je deset širokih ulaza. Naša rampa nalazila se po sredini trupa. Prešavši preko nje ušli smo u prostrano predvorje gdje nas je dočekala posada u tamnoplavim uniformama. Svi su na prsima nosili značku s logotipom – tri svijetleće zvijezde iznad naziva letjelice. Prolazeći pored njih primijetio sam da je ime broda ušiveno u uniformu slovima iz najraznovrsnijih abeceda; to je po svoj prilici bilo određeno unaprijed, prema zavičajnomu jeziku svakoga pojedinog putnika i osobe koja mu je dodijeljena za doček. U predvorju se moglo čuti mnoštvo različitih jezika. Slova na znač32
ki osobe koja me je službeno dočekala bila su ispisana rimskom abecedom, a obratila mi se na španjolskome. “Dr. de Hoyose, kapetan i posada izražavaju vam dobrodolicu. Čast mi je upoznati vas, gospodine.” “Ova stvar sigurno mora biti golema”, rekoh zvjerajući pogledom po predsoblju i vrteći glavom u čuđenju. Čovjek se načas doimao zbunjenim, a zatim me je dizalom odveo do velike središnje dvorane, označene slovom “B”, na katu na kojemu ću živjeti tijekom putovanja. Izišavši iz dizala našli smo se u veoma dugačku hodniku, otprilike pet i pol metara široku, s bezbroj vrata označenim brojem duž obiju strana. Moja je soba bila smještena bliže dijelu letjelice koju sam smatrao krmom, otprilike na trećini puta, i nosila je oznaku B-124. Moj je vodič utipkao šifru u digitalnu tipkovnicu u zidu rekavši mi da je to datum mojega rođenja. Mogu promijeniti šifru i izabrati neku drugu, rekao je; dovoljno je samo otvoriti Priručnik koji ću pronaći u ladici stola – ondje ću naći upute. Vrata su se otvorila uz piskav zvuk i nestala u zidu, a ja sam ušao u sobu koja će sljedećih devetnaest godina biti moj dom. Sutra je dan polaska.
* Sljedećega jutra: Kada je i posljednji putnik zatvoren u utrobi letjelice, vrata rampe hermetički su se zatvorila, a spoj sa zidom bio je praktički nevidljiv. Kao što sam rekao, Kosmos leži na navozu jednako dugačku i jednako široku kao sama letjelica. Oboje, ptica i gnijezdo, moraju umaknuti sili teže. Navoz će pokretati četrdeset i osam antimaterijskih motora, uz asistenciju antigravitacijskih uređaja proizvedenih u dekadi nakon što sam dobio svojega drugog Nobela. Sama antigravitacijska sila ne može otrgnuti ovako glomaznu letjelicu sili teže, ali kada se udruži s potiskom antimaterije, ona će se nesmetano i bez štetnih posljedica vinuti u nebeske visine i proći kroz Zemljinu atmosferu sve dok ne posta33
nemo slobodni. Uzlet će se osjetiti kao sila 1,5 puta veća od sile Zemljine gravitacije, zbog čega ćemo kraće vrijeme biti izloženi stanovitoj neugodnosti. Kada jednom dospijemo u orbitu, navozni motori i antigravitacija isključit će se i istodobno će se aktivirati unutarnja gravitacijska sila same letjelice, što znači da ćemo opet imati osjećaj normalnosti, uz vrijednost zemaljske sile teže. Navoz će se tada odvojiti od letjelice i ostati u stalnoj orbiti kao osovinski kostur za neku novu svemirsku postaju čija se gradnja očekuje tijekom sljedeća dva desetljeća. Nakon odvajanja Kosmos će uz pomoć zvjezdanih navigatora i pomoću niza manevara biti doveden u potreban položaj zahvaljujući potisku četiriju antimaterijskih motora. Zatim ćemo se početi kretati naprijed u nebeski beskraj, povećavajući postojano brzinu tijekom sljedećih pet mjeseci te tako postići 56,7% brzine svjetlosti, naše maksimalne brzine. Očito je, dakle, da ćemo putovanje započeti prolaskom kroz ravninu našega Sunčeva sustava. Sve ovo omogućit će nam da dramatično otisnuće u svemirsko prostranstvo gledamo vlastitim očima, a cijeli događaj snimat će kamere i prenositi sliku na Zemlju. Budući da su zviježđa Alpha Centauri i Kentaur 60,8 stupnjeva niže od naše orbitalne ravnine, moramo promijeniti kurs prije no što stignemo do orbite Neptuna, čime ćemo zaobići razmjerno prenapučen Kuiperov pojas koji sa svojih osamdeset do sto tisuća svemirskih tijela, od kojih svaki ima promjer veći od 100 km, može dovesti u opasnost misiju letjelice. Letjelica vibrira. Čujem tiho brujanje motora. 3. dan putovanja, vanjska granica: Preskočit ću uobičajene napomene o danu/mjesecu/godini te putokaze koje smo strpali u beskonačnost kao da se radi o čvrstu tlu. Te napomene imale bi precizno značenje “dolje”, na Zemlji. Naravno, Einstein-Minkowskijevu teoriju prostorno-vremenskoga kontinuuma potvrdili su više nego dovoljno brojni eksperimenti tijekom protekloga stoljeća. Ovako satovi na letjelici pokazuju dvije vjerodostojne stvarnosti jednu pored druge: (a) zemaljsko vrijeme, vrijeme po Greenwichu, pode34
šeno prema vremenu našega odlaska, i (b) brodsko vrijeme. Vrijeme polijetanja određeno je proizvoljno kao dan 1., 00.01 sati. Unatoč tome, nezadovoljan sam obama ovim mjerenjima. Koje je od njih stvarno? Drugim riječima, što je vrijeme, zapravo? Što je objektivno stvarno u areni u kojoj prostor ima tri dimenzije, a vrijeme samo jednu, a ovo dvoje tvori jedinstven fenomen? Ova otrcana matematičko-fizikalna dosjetka odavno je prokazana kao neadekvatna, no sada ćemo je živjeti izvan papira, pri brzini nešto većoj od polovice brzine svjetlosti kada za nekoliko mjeseci dostignemo maksimalnu brzinu. Nakon što dosegnemo tu točku, iako će naše iskustvo vremena (kako njegovo osjećanje, tako i mjerenje) biti percipirano kao normalno, njegovo protjecanje bit će oko 20% sporije od protjecanja zemaljskoga vremena. Na taj način za svaku godinu na Zemlji (365 dana) na Kosmosu će proteći samo 301 dan.
* Prva dva dana samo sam bečio oči, zijevao od čuda, osluškivao ubrzano lupanje srca. Kad god bi mi se pogled susreo s pogledom nekoga drugog čovjeka, na usta su mi navirali klišeji. Izgleda da smo svi zapanjeni. Time što živimo unutar sna. Time što čeznemo u toplim rukama jednoga mita. Time što stepujemo u ritmu algoritma. Što je, tu je; iz svoje kože ne možemo.
* Ubrzavamo višestruko u odnosu na silu Zemljine teže, ali to ne osjećamo jer je kompleksno posredovanje između gravitacije na letjelici i stvarnoga gravitacijskog potiska besprijekorno zahvaljujući dizajnu osmišljenu na temelju izvanredna rada dr. Rodneyja Nihmana pri Kraljevskomu astrofizičkom institutu i njegovu istraživačkome zavodu Gravitas. Rod je umro prije dvanaest godina, ali tek nakon što je doživio da jedan maleni brod, prototip daleko veće letjelice, čiju je posadu činio samo jedan čovjek, postigne ono što je on predvidio u svojim jednadž35
bama. Bez toga ovo bi putovanje bilo tehnički moguće, ali čovjeku nepodnošljivo: da nisu izumljeni uređaji za internu gravitaciju na letjelici – oni čudesni mehanizmi koji nam omogućuju da unatoč svemu zadržimo osjećaj normalnosti – začas bismo dospjeli u stanje nesvjesnosti.
* Stavim li sve na papir, bit će to opsežan dnevnik. Ovdje nam kažu da papir koristimo što manje. U brodskomu Priručniku pronašao sam savjet da se koristimo digitalnim datotekama budući da u svakoj kabini postoji minimalističko osobno računalo (koje, vrlo neobično, nazivaju max). Ja, međutim, volim slušati zvuk grebanja nalivpera po papiru. Ponio sam sa sobom golemu količinu rezervnih pera i dovoljno patrona s tintom za cijeli život. Dva pakiranja papira, svaki s po pet stotina listova, dobrano su me približili granici dopuštene težine prtljage, iako moram reći da je ona određena posve proizvoljno i doima se smiješnom. Pravi problem nije u težini prtljage; problem je skladišni prostor u našim “osobnim apartmanima”. Ovdje čine sve kako bismo se osjećali kao kod kuće. To pokazuje da su oni u vladi dalekovidni jer znaju da ćemo dugo vremena provoditi zajedno, nas šest stotina i ne znam koliko još, poput putnika na kruzeru koji u odredišnu luku stiže devetnaest godina nakon podizanja sidra. Svi se mi osjećamo pomalo kao ilegalni emigranti zatvoreni u metalnu kontejneru. Udobnu kontejneru, ne mogu, a da ne dodam. Moj je apartman, kako se čini, dizajniran za putnike viših klasa. Službeno, svi smo mi jednaki, svi smo “posada”. Možda su neki od nas, uključujući i mene, “jednakiji” od drugih, iako smo ovdje isključivo iz simboličkih razloga. Pitam se: gdje žive trilijunaši, i kako žive? I imaju li podmazivači u strojarnici jednako udoban smještaj kao ja? Iako ovdje nema ni mehaničkoga motora ni maziva, ipak pretpostavljam da je uslužno osoblje podijeljeno u određene kategorije. Ne bih se iznenadio da žive u jazbini pretrpanoj visećim krevetima. 36
Meni se moj maleni dom sviđa. I bolje je da je tako jer ću u njemu morati dugo živjeti. Čeznem za svojom kolibom – svojom pravom kolibom. Zidovi su joj od balvana, krov od cedrova drveta; u njoj je peć na drva (smijete je imati kao povijesni artefakt, ali ne smijete je koristiti), imam vrt s puno kamenja, njime protječe potočić u koji povremeno doluta divlja pastrva. Hvata me nostalgija kada pomislim na moj staklenik, na moje eksperimente s kaktusima, na moju motornu pilu (koju također držim ilegalno). Na moju veliku žalost prošle ju je godine zaplijenio inspektor kome se činilo da je pronašao dokaze zločina u mojemu stražnjem dvorištu. “Tražite trakavice?” priupitao sam ga nadajući se da će ga moje pitanje skrenuti s traga. “Ne znam što razumijevate pod trakavicama, dr. de Hoyose”, odgovorio je ošinuvši me oštrim pogledom. “Ipak, nisam toliko slijep da ne vidim piljevinu.” “Uf-uf. Hoćete reći, posve ste slučajno prolazili ovuda, bogu iza nogu, sa svojom družinom veselih eko-policajaca.” “Neovlašteno ste posjekli stablo, gospodine, i prema članku 4978b3 počinili ste kažnjivo...” “U redu, u redu, u redu. Istini za volju, piljevina je s oboljeloga bora – htio sam zaustaviti širenje borova kornjaša koji napada koru drveta kako se zaraza ne bi proširila po cijeloj šumi.” “Zašto niste kontaktirali moj odjel i zatražili da vam se odobri uklanjanje oboljeloga stabla?” “Bojao sam se da će se bolest proširiti prije nego što odjel reagira.” Namješteno se smješkao – razumljivo, jer je izgovor bio krajnje neuvjerljiv. Uvijek reagiraju, ne časeći ni časa – spuštaju se užetom iz svojih aeroglisera na mjesta na kojima biste ih najmanje očekivali. Upozorio me je da će, ne dovezem li drvo za ogrjev njegovu interventnomu timu, biti prisiljen predati me sudu. Rekao sam mu da mi ne pada na pamet to učiniti jer je stablo raslo u mojemu dvorištu; zasadio sam ga kao mladicu. Nije se dao uvjeriti – naredio je da se moje imanje temeljito pretraži i zaplijenio čitavih pet kubika prekrasne suhe borovine koju sam iscijepao i spremio u garaži. Uz to mi je pokazao satelitski snimak isijavanja topline s mojega imanja koji nije bio na mapama. 37
Priznao sam se krivim. Od zatvora su me spasile moje dvije Nobelove nagrade, no svejedno sam morao platiti visoku kaznu. Zanimljivo je da su eko-zločincu kao što sam ja dopustili da se ukrca na ovakav brod. Valjda su ocijenili da bi, u slučaju da mi zabrane putovanje, to odveć narušilo njihov ugled u javnosti. Kao što vidiš, dobri moj Neile, moj ostarjeli Neile iz budućnosti, moja brodska kabina dugačka je nešto preko četiri metra i tri metra široka (digitalna fotografija u privitku). Zidovi su zakrivljeni za nekoliko stupnjeva i slični su dvostrukim zagradama, osim zida s vratima i njemu suprotnoga zida koji su ravni. Zidovi, strop i pod izrađeni su od novoga materijala koji nije ni metal, ni gips, ni fiberglas, i žućkastobijele su boje koja daje naslutiti rano jutarnje svjetlo i trebala bi, pretpostavljam, ublažiti čovjekovu uvijek prisutnu sklonost promjenama raspoloženja. Kada povučem prstom po svjetlosnoj traci pored vrata, strop i zidovi osvijetle se intenzitetom koji želim. U kabini postoje tri svjetiljke za intenzivno čitanje, maleni okrugli reflektori koji se klizanjem mogu pomicati duž zida i moguće ih je postaviti u položaj koji nam najviše odgovara. Misle na sve! Krevet ne možete vidjeti sve dok ne pritisnete malenu svijetleću tipku pored vrata: tada odjednom zid izbaci podnicu. Pritisnite drugu tipku i odozdol, iz podnice, iskoči pregradak s jastucima. Krevet je prekriven lanenim plahtama i laganim vunenim pokrivačem. Pravi lan i prava vuna: na troškovima se očito nije štedjelo. Pritisnite treću tipku i iz zida nasuprot vama iskoči sintetički drveni radni stol, a zajedno s njim, automatski, i podstavljena stolica s naslonom koji korisnik može prilagođavati kralježnici. Stol je opremljen ugrađenim maxom postavljenim simetrično ispod pripadajućega zidnog ekrana (koji je nevidljiv dok ga ne koristite) te jednom jedinom ladicom za pisaće potrepštine u kojoj su zasada samo mini-printer i vodič za prebivaoca te tanka e-knjiga s 2 200 stranica naslovljena Priručnik, neka vrsta svetoga pisma za putovanje. U ugrađenim ladicama u drugomu zidu nalazi se odjeća. Opet tipke – vrata zidnoga ormara nestaju u zidovima, nema oštrih bridova na kojima bi se stariji druškan mogao ozlijediti za morske oluje. Jedna zanimljivost: sa sobom sam ponio traperice, izlizanu kariranu košulju i safari-jaknu. Pri sigurnosnomu 38
pregledu bilo je mrštenja obrva zbog mojih kaubojskih čizama koje su me nejednom spasile od ugriza zmija otrovnica, no nakon malo pogađanja uspio sam ih prošvercati. Svatko je nesumnjivo ponio sa sobom dovoljno odjeće za desetljeća putovanja i spremnici su očigledno puni rezervne odjeće, u slučaju da se za njom ukaže potreba. Zidni ormari puni su čarapa i donjega rublja od sintetičke tkanine. Ove uvrjedljive predmete bacio sam u kantu za reciklažu na šetnici D. Nadajmo se da ih nitko ne će moći dovesti u vezu sa mnom. Ne volim kada mi se neprestano prigovara. Pored 4,2 četvorna metra prostora u sobi postoji i kupaonica. Ova kabinica sadrži nužnik od nehrđajućega čelika, umivaonik i tuš-kabinu, uspješno dizajniranu za fizičku masu manju od moje i zato je malko tijesna. U kupaonici se nalazi nekoliko neuobičajenih gluparija kojima je svrha pokazati da se posada brine o svojim putnicima, među kojima i digitalni audio podsjetnik koji me svako toliko nuka da se poslužim “neobveznim” tehnološkim izumima koji život čine ugodnijim: Samoljepivi flaster za očitavanje HUMVS-a (univerzalnih holističkih vitalnih znakova), koji se preporučuje pričvrstiti na kožu na sredini prsnoga koša, namješten za neprekidno slanje poruka automatskome prijamniku u ambulanti na mojoj palubi. Unatoč neprekidnu inzistiranju mojega liječnika opće prakse u Santa Feu nikada se nisam dao nagovoriti da koristim te idiotarije koje nazivam humvićima. Neki ih čak implantiraju u tijelo. Nikako ne razumijem zašto zdravi ljudi žele da im nekakav elektronski parazit napadne nutrinu ili da im se prikači za kožu. Paraziti me, kakvi god bili, ispunjaju prijezirom. Osim toga, ne želim se nepotrebno zaokupljati svojim zdravljem, takvim kakvo već jest. Ako već moram umrijeti, vjerojatno ću se udaviti vjeveričjom kosti ili ću se strovaliti na neku lijepu prirodnu stijenu i razmrskati glavu. Ne radi se o tome da je sve ovo što sam rekao logično. Stvar je jednostavno u tome da ne podnosim... Ah, začepi, Neile! Dosta je gunđanja! Još je jedan predmet bio u mojemu sobičku: indikator raspoloženja – onaj računalni glas savjetovao mi je da ga pričvrstim na kost iza uha, lijevoga ili desnoga, svejedno. Ako se osjećate loše, ili ste u panici, ili ste zbilja jako ljutiti, indikator će zasvije39
tliti odgovarajućom bojom (prijatelji će to primijetiti i priskočiti vam u pomoć), a tanki glasić glasno će vas upozoriti da se morate smjesta javiti u ambulantu na vašemu katu. Uza sve to pronašao sam još i prozirnu omotnicu s tri pilule za smirenje, na kojoj je pisalo: “Uzorci na dar, za vaše zadovoljstvo i opuštanje. Za sva pitanja i dodatne uzorke obratite se svojemu liječniku.” U redu onda! Tri indikatora i tri pilule završili su u zahodskoj školjci. Ploča s glasovnim naredbama – fljus! Gotovo. Sada mogu nastaviti sa svojim životom, izložen u potpunosti opasnostima, nesigurnostima, mukama i ljepotama ljudske egzistencije. Kada sam se vratio u glavnu sobu, na razmatranje mi je ponuđeno još nekoliko stvari: Prozirni umetci za oči, ne odveć različiti od ovećih kontaktnih leća. Na glasovnu naredbu ovi vam predmeti šalju svjetlosne podatke u vidno polje i nestaju već nakon nekoliko sekunda, što vam jamči da se ne ćete spotaknuti o dio namještaja niti ćete se sudarati s ljudima. Želite znati koji je datum i koliko je sati, kolika je temperatura u sobi, svoju poziciju na brodu, put do bilo kojega mjesta na brodu? Samo upitajte i oni će vam istoga časa poslati odgovor. Možete birati između tri razine komunikacije: samo vizualnu, audiovizualnu i onu ispod praga svijesti. Oni izbirljiviji imaju na raspolaganju tradicionalne naočale s istim funkcijama, iako kod naočala subliminalna komunikacija nije 100 posto zajamčeno točna, zbog nepostojanosti receptivne sposobnosti neurona. Uf, hvala vam lijepa, mogu i bez jednoga i bez drugoga. Zatim, tu je bila holografska maska za zabavu, veoma mekana, veoma prilagodljiva licu: dovoljno je izdati glasovnu naredbu i možete birati između više tisuća filmova i drugih oblika zabave. Lezite na krevet i opustite se. Nema razloga za zabrinutost. Budite sretni. Umetci za uši za praktički neograničen izbor sadržaja za slušanje – obrazovnih, znanstvenih, kulturnih, glazbenih. Probao sam nekoliko minuta. Baš lijepo. Ipak, iako me je progonio osjećaj da možda činim pogrješku, izvukao sam ih iz ušiju. Taman posla, rekoh sebi, zašto ne bih išao do kraja! Ako mi trebaju misli, mislit ću. Ako mi treba glazba, pjevušit ću. Većinu na40
vedenih usluga mogu dobiti uložim li samo mali dodatni napor, uz pomoć tradicionalne metode, tj. pristupom maxu. Bilo je tu i drugih pogodnosti, doista očaravajućih, sjajno prilagođenih korisniku – i nadasve zamornih. Manje predmete zgazio sam čizmom i riješio ih se bacivši ih u zahodsku školjku. Veći predmeti završili su jednako kao sintetske čarape, u zajedničkoj kanti za reciklažu za koju se toplo nadam da ne registrira tko što baca u nju. Od nas se očekuje da obujemo papuče s đonom kad god se osmjelimo izići iz svojih soba. Prilagodit ću se tome jer su podovi najčešće skliski. Ovdje je očito na djelu nedostatak sposobnosti predviđanja. Zašto nisu stavili podove na kojima se ne možete okliznuti? Više bih volio da mogu hodati bos po hodnicima, ali iz iskustva znam da moje bose noge čine ljude nervoznima. Kao da vidite Quasimoda koji posrće po gradskomu trgu. Unutar svojega malenog svemirskog posjeda, međutim, hodam bos. Podovi i zidovi prilagođeni su tjelesnoj temperaturi – baš kao što je u mojemu stvarnom domu vrijeme uvijek ljetno – iako se temperatura može po želji smanjiti. Zajedno s opširnim glasovnim zabilježbama koje ću, nadam se, snimiti na svojemu maxu, namjeravam sačuvati nešto oskudnije bilješke na papiru na kome kanim zapisivati svoja opažanja, misli, umovanja dvojbene kvalitete i beskorisne digresije, sve što mi usput privuče pažnju. Daleko više od tehnoloških čuda, zanimaju me strukture, nijanse, iznenađenja. Vratim li se ikada kući s ovoga putovanja, sve ovo bit će mi izvor zabave pod starost – kada doista ostarim. Koliko mi je sada godina, zapravo? Šezdeset i osam, čini mi se. Upravo sam provjerio svoj osobni profil u arhivu i tako je: imam šezdeset i osam godina. Ako je teorija o prostor-vremenu netočna, pokaže li se da je ograničena na načine koje nismo predvidjeli ili, dopustimo i tu mogućnost, pokaže li se da je kompleksnija i da sadrži događaje-dimenzije koje nismo mogli ni naslutiti, ovi izračuni vlastite životne dobi mogu se pokazati besmislenima po zemaljskomu vremenu. U svakom slučaju, još se mogu slobodno poigrati sa zamišljenim scenarijima. Vratim li se živ s ovoga putovanja, vidim sebe kako se vraćam u svoj maleni vrt u planinama Santa Fea kao tek osamdesetpetogodišnjak, prema brodskomu raču41
nanju vremena, kao relativno mlad starac. Hvala nebesima na suvremenoj medicini! Tako ću dobiti nekoliko godina tijekom kojih ću moći prikupiti bilješke i načiniti od njih knjigu, a možda i nekoliko godina pride, kada ću odsklizati u alzheim 2, možda u a3. Tada mi to ionako više ne će biti važno. Dan 4.: Jučer sam unio svoje prve zapise nakon početka putovanja, no moram svakako spomenuti jedan ugodan susret koji se zbio prvoga dana: Na svakoj palubi, na pramčanomu i na krmenomu dijelu, postoji prostorija s panoramskim pogledom, što znači da brod ima osam “teatara” s pogledom u svemir. Potpuno iracionalno, pretpostavio sam da će mi najviša paluba pružiti najbolju perspektivu. Nakon što sam se nastavio tvrdoglavo uspinjati stubištem prema palubi A, izbjegavajući dizala u nadi da ću tako zadržati dobru tjelesnu formu, ušao sam u dvoranu i otkrio da se u njoj već okupilo mnoštvo koje je ushićeno zurilo u planet Zemlju koji je postajao sve manji. Zid u prostoriji s panoramskim pogledom bio je trideset metara širok i 3,6 metara visok i kroza nj se mogao vidjeti krajobraz koji nije bio ni najmanje sličan onome što bi čovjek očekivao vidjeti kroz prozor što gleda u svemir, već prije odsutnost prozora, odsutnost bilo čega što bi priječilo da cijeli sadržaj broda ne bude usisan u prazninu. Znao sam da ondje postoji zid, zapravo nekoliko slojeva zidova, ali efekt je svejedno bio zbunjujuć – bila je to 3D digitalna luminizacija podataka koje su brodski skeneri prenosili na zaslon rezolucije 1,7 megapiksela po kubnomu centimetru. U tomu trenutku slika je bila pravih proporcija: planet Zemlja bio je veličine loptice za “mali” bejzbol, a Mjesec je bio veličine loptice za golf koja je bivala sve manja. Za nekoliko sati Zemlja ne će biti veća od sjajne zvijezde, a na lijevoj strani zaslona pojavit će se Mars. Zatim će ljudi zaduženi za optičke instrumente vjerojatno uvećati sliku kako bismo u prolazu mogli načas baciti pogled prema koloniji. 42
SADRŽAJ
PUTOVANJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .7 Brod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .19 Planet . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 273 Povratak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .523 OTKRIĆE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .625 AUTOROVA BILJEŠKA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .690
PREPORUČUJEMO
Michael D. O’Brien, poznati suvremeni katolički pisac, u bestseleru Posljednja vremena i nastavku s podnaslovom Ilija u Jeruzalemu daje biblijski utemeljenu viziju apokalipse i opisuje stanje svijeta i Katoličke Crkve na kraju vremena. Prvi dio: 592 str. Meki uvez. Drugi dio: 304 str. Tvrdi uvez.
www.verbum.hr
PREPORUČUJEMO
Radnja trećega romana iz niza “Djeca posljednjih vremena” odvija se u budućnosti na prostoru Sjeverne Amerike i opisuje narod čiji se sustav vlasti mijenja iz demokratskog u totalitarni, noseći sa sobom obilježja propagande i dezinformacija u preuzimanju potpune kontrole nad privatnim životom građana. 295 str. Tvrdi uvez.
www.verbum.hr
PREPORUČUJEMO
U Sjevernoj Americi se počinju rađati obrisi prikrivena totalitarizma u kojemu su na udaru osobna prava i vjerske slobode. Niz tajanstvenih zbivanja praćenih medijskim manipulacijama ima za cilj uvesti nered te stvoriti uvjete za uvođenje diktature u kojoj će demokracija biti samo privid. 808 str. Tvrdi uvez.
www.verbum.hr
PREPORUČUJEMO
Sofijinu kuću mnogi kritičari drže remek-djelom i ponajboljim ostvarenjem Michaela D. O’Briena. U priči prepunoj ljudske topline i jednostavnosti autor otkriva dubine ljudske duše i progovara o smislu ljudskog života i žrtve, o ljubavi i vjerskom identitetu te o važnosti malih odluka koje mijenjaju tijek povijesti. 471 str. Tvrdi uvez.
www.verbum.hr
Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u studenome 2016.
2097. je godina. Svjetska nadvlada kontrolira cijeli planet. Sve je pod stalnim nadzorom. Posvuda su nametnute mjere depopulacije. Pod prividom demokracije guše se ljudska prava i ukida svaki oblik slobode. Nema više nijedne religije. Čovječanstvo je izgradilo svemirski brod Kosmos koji može putovati polovicom brzine svjetlosti i koji veliku skupinu najvrsnijih znanstvenika odvodi duboko u svemir da istraže novo područje. Bit će potrebno devet godina da stignu do planeta Alpha Centauri A-7. Koje ih sve poteškoće čekaju na putovanju i što će tamo naći kada stignu? Glavni junak ovoga romana, fizičar nobelovac Neil Ruiz de Hoyos, jedan je od znanstvenika čija su otkrića omogućila izgradnju svemirskoga broda, a ukrcao se na Kosmos kako bi umakao naizgled benignoj totalitarnoj nadvladi koja na Zemlji kontrolira gotovo sve aspekte života. On je mušičavi i cinični skeptik meka srca koji duboko u sebi čuva sjećanja na brojne stare tragedije, ljubavi i mržnje. Iznenađenja koja ga čekaju na ovomu putovanju, kao i na njegovu cilju, srušit će sve njegove pretpostavke i uputiti ga prema novome horizontu. U svojemu desetom romanu Michael D. O’Brien, hrvatskim čitateljima već poznat po brojnim uspješnicama kao što su Posljednja vremena, Otok svijeta, Očeva pripovijest itd., vodi nas na putovanje bez premca, svemirsku odiseju prožetu brojnim poteškoćama, propitivanjima i istraživanjima ljudske naravi i smisla života. Jer za čim čovjek traga u beskonačnome svemiru? Samo za većim znanjem? Ili tu ima još nečega? “Genijalan roman prožet trajnom mudrošću – Putovanje na Alphu Centauri pravi je dragulj pripovjedačkoga umijeća i mašte prožet dubokom humanošću, bogat detaljima i upravo zastrašujuće vjerodostojan. Ova knjiga pripovijeda o razdoblju koje bi uskoro moglo postati naša stvarnost...” Corban Addison, autor A Walk Across the Sun ISBN 978-953-235-524-6
VERBUM 185 kn
www.verbum.hr