Pustite me da odem

Stanisław Dziwisz i Czesław Dra¸˙zek Renato Buzzonetti - Angelo Comastri

PUSTITE ME DA ODEM Snaga u slabosti Ivana Pavla II.

VERBUM

Stanisław Dziwisz i Czesław Drążek Renato Buzzonetti – Angelo Comastri PUSTITE ME DA ODEM

Biblioteka:

Posebna izdanja

30.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: dr. Mladen Parlov

Za nakladnika: Miro Radalj

Stanisław Dziwisz i Czesław Drążek Renato Buzzonetti – Angelo Comastri

PUSTITE ME DA ODEM Snaga u slabosti Ivana Pavla II.

VERBUM Split, 2007.

Naslov izvornika: Stanisław Dziwisz e Czesław Drążek, Renato Buzzonetti – Angelo Comastri, LASCIATEMI ANDARE. La forza nella debolezza di Giovanni Paolo II © EDIZIONI SAN PAOLO s.r.l., 2006 – Cinisello Balsamo (MI) © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2007.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Lektura: Josipa Korljan, prof.

CIP – Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 262.13 Iohannes Paulus II, papa PUSTITE me da odem : snaga u slabosti Ivana Pavla II. / Stanislaw Dziwisz ... <et al.> ; <prijevod Mladen Parlov>.

- Split : Verbum, 2007. - (Biblioteka Posebna izdanja / Verbum ; 30) Bibliografske bilješke uz tekst.

ISBN 978-953-235-092-0 1. Dziwisz, Stanislaw 470308045

Predgovor

Krajem ožujka i početkom travnja 2005. svijet je sa strepnjom pratio patnju i prijelaz Ocu Ivana Pavla II. Bilo je to vrijeme milosti, kao što je to shvatilo mnoštvo koje se, dolazeći sa svih strana svijeta te nadvladavajući svaku neudobnost, slijevalo na Trg sv. Petra, a potom i na grob Ivana Pavla II., kojeg su doživjeli kao Božjega čovjeka te ga zazivali kao sveca.

Njegovo trpljenje i upornost dojmili su se svih.

Iako je dar govora već napustio ostarjeloga Papu, svi su shvatili da je njegova smrt najveći čin ljubavi ponuđen Bogu za sve kršćane, vjernike i za sve ljude. Ovom nam se knjigom nudi mogućnost ponovnoga proživljavanja onoga vremena milosti kroz svjedočanstvo tri izvrsne osobe koje su, iz raznih razloga, bile bliske Ivanu Pavlu II. Prvo je poglavlje napisano u suradnji oca Czesława Drążeka i preuzvišenoga Stanisława Dziwisza, koji je toliko godina bio posebni tajnik, ali nadasve Papina osoba od povjerenja i prijatelj. Prvo poglavlje govori o velikoj ljubavi koju je papa Poljak imao prema patnicima, o volji koju je očitovao od prvoga dana pontifikata da bude blizak »bolesnicima, patnicima, najmanjoj braći«. Uostalom, Karol Wojtyła dobro je poznavao bol, jer ga je iskusio već u djetinjstvu i mladenaštvu po smrti majke, brata i oca. Slijedile su dramatične godine rata i nacističkoga progona, na što se nadovezala sovjetska okupacija i komunistička dik7

PREDGOVOR

tatura. Sve je to od Ivana Pavla II. učinilo »papu bolesnika i patnika«, koji je, prema riječima mons.

Dziwisza, 13. svibnja 1981. po rukama Alì Agce pristupio »svetištu boli i patnje« u kojem je snažnije osjetio blizinu s onima koji pate. Papin Via Crucis se u tišini dovršavao godinama, sve do epiloga 2. travnja 2005., tako da se, kad je izrazio želju da ode u kuću Očevu, onima koji su bili oko njega učinilo normalnim zapjevati ne molitvu za pokojne, nego Te Deum, molitvu zahvale Bogu za dar osobe Svetoga Oca i za njegov veliki pontifikat.

Svjedočanstvo posebnoga tajnika popraćeno je svjedočanstvom profesora Renata Buzzonettija, od 1978. Papina osobnog liječnika. Doktor se sjeća brojnih smještanja u kliniku Gemelli, »Vatikan III«, ali i unutarnje duboke vedrine koja ga je poticala da iz Božje ruke prihvati bolest, fizičku bol, prisilno mirovanje. Ne nedostaju i neke do sada nepoznate pojedinosti o dramatičnim događajima vezanima za atentat te za posljednje Papine dane.

U zaključku, preuzvišeni mons. Angelo Comastri, upravitelj bazilike sv. Petra, opisuje dirljivu pobožnost onih koji su, bez obzira na sve neugodnosti, željeli doći u Rim kako bi uputili posljednji pozdrav velikom Papi. Riječ je o pobožnosti koja se ne smanjuje jer se »procesija mnoštva nastavlja, vjerna i pobožna, pred njegovim poniznim grobom iskopanim u zemlji Vatikanskog brežuljka«. I to nije praznovjerje! Jer narod zna da je Ivan Pavao II. bio posve posvećen službi Bogu i Isusu Kristu. Iskazujući poštovanje Papi, daje se hvala Gospodinu koji ga je darovao Crkvi i našemu vremenu.

Elio Geuerriero 8

Patnja u životu i učiteljstvu Ivana Pavla II. Stanis a Dziwisz, krakowski nadbiskup i Cz s aw Dr ek, SJ, urednik poljskoga izdanja lista »L'Osservatore Romano«

Dan poslije izbora na Petrov prag Ivan Pavao II. očitovao je želju da apostolska služba koju je prihvatio u duhu Kristove poslušnosti postane »služba ljubavi u svim svojim očitovanjima i izričajima«.1 Tu je želju trajno ostvarivao pred našim očima. Jedan od najrječitijih znakova pastoralne aktivnosti Svetoga Oca bio je njegov bliski dodir s mnoštvom, s pojedinim osobama, sa skupinama koje su dolazile s različitih strana svijeta, s pripadnicima drugih religija, s predstavnicima najrazličitijih zanimanja. Među svima njima povlašteno mjesto pripalo je bolesnicima, siromasima, patnicima, »najmanjoj braći« (Mt 25,40), svima onima kojima je nijekano dostojanstvo i temeljna prava.

U naučavanju Svetoga Oca čovjek je prvi i temeljni put Crkve, no čovjek patnik povlašteni je put. Najsavršeniji primjer poštovanja koje se duguje čovjeku jest Isus Krist koji, sve ljubeći, najvećom ljubavlju okružuje žalosne i patnike.

Ovaj stav prepun ljubavi iskovao je pastoralni stil Ivana Pavla II., stil koji je jako dobro opisao kardinal Joseph Ratzinger kad je, 16. listopada 2003., u ime Kardinalskoga zbora čestitao Ivanu Pavlu 25. obljetnicu njegova pontifikata: »U ovih dvadeset i pet godina vi ste, kao Vikar Kristov u apostolskom nasljedstvu, neumorno kružili svijetom iznad svake 1

Insegnamenti di Giovanni Paolo II, 1 (1978), Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano 1979., str. 16.

11

PUSTITE ME DA ODEM

zemljopisne granice, ne samo kako biste ljudima donijeli evanđelje Boga ljubavi, koji se učinio čovjekom u Isusu Kristu; vi ste prošli i kontinente duha, često udaljene jedan od drugoga i suprotstavljene jedan drugome, kako biste približili strance, udaljene prijatelje te kako biste u svijetu stvorili prostor Kristovu miru (usp. Ef 2,17).Obraćali ste se mladima i starima, bogatima i siromasima, moćnima i poniznima – slijedeći primjer Isusa Krista – osobitu ljubav prema siromasima i nemoćnima donoseći svima izvor Božje istine i ljubavi. Bez straha ste naviještali volju Božju, čak i ondje gdje je ona u suprotnosti s onim što ljudi misle i žele. Poput apostola Pavla i vi možete reći da nikada niste tražili časti od ljudi, nego da ste poput majke bdjeli nad svojom djecom. Poput Pavla i vi ste se oduševili ljudima te ste ih željeli učiniti dionicima ne samo evanđelja, nego i svoga života (usp. 1 Sol 2,5–8). Uzeli ste na sebe kritike i nepravde, potičući pak zahvalnost i ljubav te rušeći zidove mržnje i neprijateljstva. Danas možemo reći da ste se svim svojim bićem stavili u službu evanđelja i za to ste se istrošili (2 Kor 12,15). U vašemu životu riječ »križ« nije samo jedna riječ. Vi ste dopustili da vas ona rani u dušu i tijelo. Opet, poput Pavla, i vi podnosite patnje kako biste u svome zemaljskom životu nadopunili ono što nedostaje Kristovim patnjama za njegovo tijelo koje je Crkva (Kol 1,24).«2 U ovim razmišljanjima želimo obratiti osobitu pozornost upravo na ovu dimenziju života i službe Ivana Pavla II., koji su otpočetka označeni stigmom patnje koju je on preobrazio u sredstvo apostolata.

2

12

»L’Osservatore Romano«, 18. listopada 2003., str. 8.

PATNJA U ŽIVOTU I UČITELJSTVU IVANA PAVLA II.

SNAGA U SLABOSTI

Križ je pratio Ivana Pavla II. od prvih dana njegova života. Riječ je o boli koja uvijek u duši čovjeka ostavlja dubok znak, jer se sjedinjuje s preranim gubitkom najdražih osoba. U dobi od devet godina Karol je izgubio majku; četiri godine poslije u vječnost je prešao njegov stariji brat, Edmund, liječnik, koji se u bolnici zarazio šarlahom od jednoga pacijenta; umro je u dobi od dvadeset pet godina. U dječakovo sjećanje duboko se usjekla slika oca koji je, uz sinov lijes, u suzama ponavljao riječi molitve: »Neka bude volja tvoja.« Iskustvo patnje u prvim godinama života našlo je izričaj u mladenačkim pjesmama Karola Wojtyłe: Na tvome bijelom grobu i Magnificat.3 U prvoj se pjesmi devetnaestogodišnji pjesnik sjeća prerano preminule majke – »ugašene ljubavi« – te sa žalošću kaže: »Oh, koliko je godina prošlo bez tebe, koliko godina?« Na grobu majke cvjetaju »bijeli cvjetovi života« te se on, sin, prigiba nad njega i obnavlja molitvu. Druga pjesma, nadahnuta riječima himna Marijine hvale, slavi dobroga Boga zbog ljepote svijeta koji ga okružuje, zbog mladosti, zbog poezije, zbog radosti i patnje.

Poslije smrti majke i brata, Karol je ostao sam s ocem. No i ova se obiteljska veza prekinula u velja3

Karol Wojtyła, Tu e le opere le erarie, Bompiani, Milano 2001., str. 37, 39–43.

13

PUSTITE ME DA ODEM

či 1941. Nakon što se vratio kući s posla, našao je oca mrtva. Imao je šezdeset dvije godine.

Na početku druge godine u tajnom velikom sjemeništu u Krakowu još je jedna patnja pogodila mladića. Dok se vraćao s posla iz tvornice Solvay, 29. veljače 1944., udario ga je njemački kamion te je zadobio ozljede glave. Odveli su ga u kiruršku kliniku gdje je ostao dva tjedna. Ostao je zauvijek zahvalan osobi koja ga je, nakon nesreće, našla bez svijesti te mu spasila život.

Njegove su se osobne patnje sjedinjavale s patnjama naroda koji je prolazio kroz teške godine rata i strašne nacističke okupacije. Poslije rata došla su vremena borbe protiv uspostavljanja komunističkog sustava. U svojoj knjizi Sjećanje i identitet sjeća se da su »bile progonjene sve osobe nezgodne po režim: primjerice, bivši borci iz rujna 1939., vojnici Nacionalne armije u Poljskoj poslije Drugoga svjetskoga rata, predstavnici inteligencije koja nije dijelila marksističku ili nacističku ideologiju. Normalnima su se držala uklanjanja u fizičkom smislu, a ponekad i eliminacije u moralnome smislu: osobi su više ili manje drastično uskraćivana njezina prava«.4 Godine svećeničkoga i biskupskoga služenja poklapale su se s razdobljem progona zbog religioznih uvjerenja, borbe protiv Boga, ograničavanja aktivnosti Crkve. Pastir je ipak uvijek bio uz svoj narod, zahtijevajući za narod dostojniji život. Osobitu je pozornost posvećivao osobama pogođenim tjelesnim i duhovnim patnjama. Odmah na početku svoga 4

14

Ivan Pavao II., Sjećanje i identitet, Verbum, Split 2005., str.

19.

PATNJA U ŽIVOTU I UČITELJSTVU IVANA PAVLA II.

pastoralnog služenja u nadbiskupiji, na dan ulaska u katedralu, 8. ožujka 1964., napisao je bolesnicima dugo i srdačno pismo, kako bi svakom ponaosob rekao da mu je »ljudski vrlo blizu i u duhu vjere« te da se želi s njime povezati jer je njegovo mjesto u Crkvi od osobite važnosti.5 Slična im je pisma pisao i sljedećih godina, povjeravajući molitvama i žrtvi bolesnika važne nakane Crkve, biskupije i domovine.

U posjetima župama uvijek se susretao s osamljenim i bolesnim osobama. Posjećivao je i bolesnike prikovane za krevet u njihovim kućama, u bolnicama te u lječilištima i odmaralištima. Susreti s patnicima su ga – kako je sam ustvrdio – »dirali zbog njihova ljudskog sadržaja te su mu u duši ostavljali duboki dojam«. Za njega su bili očitovanje kolika snaga u životu dolazi od vjere te kako se ta snaga očituje nadasve u slabosti.

Također i riječi koje je upućivao bolesnicima ulijevale su vjeru. U trpljenju življenom s Kristom gledao je veliko spasenjsko dobro koje je u stanju obogatiti čitavu zajednicu Crkve. »Moja draga braćo i sestre, čvrsto vjerujem u ovu istinu – govorio je bolesnicima. – U svome životu i biskupskom pastoralu vrlo se mnogo služim ovom istinom. Ako bi me tkogod upitao na čemu temeljim svoju službu pastira u Krakowskoj nadbiskupiji, odgovorio bih da je u velikoj mjeri temeljim na istini da su trpljenje, kušnje kroz koje prolaze mnoga naša braća i sestre vlasništvo čitave Crkve i da je to veliko dobro. To nas je naučio naš Gospodin Isus; premda je trpljenje zlo, za Kri5

Karol Wojtyła, Nauczyciel i Pasterz, Listy pasterskie. Komunikaty. Zarządzenia, 1959–1978, Rzym 1987., str. 89–91.

15

PUSTITE ME DA ODEM

sta i u Kristu ono postaje dobro (…). On je doista prihvatio muku, nama je ostavio znakove te muke, ne samo izvanjske, okrutne, nego i one unutarnje; u Getsemaniju, u času agonije na križu, također i znakove duhovne napuštenosti… Sjetite se dakle da ste slični Njemu, da svi želimo postati slični Njemu, gledajući u vas i nadahnjujući se na vama.«6 Uvijek je pazio, osobito u prigodi Dana bolesnika ili duhovnih vježba za bolesnike, da se oko osoba koje trpe javi ljudsko suosjećanje, solidarnost, dobrota. »Gledamo vas s ljubavlju – govorio je nadbiskup Karol Wojtyła bolesnicima u prigodi pastoralnoga posjeta jednoj od župa. – U našoj kršćanskoj zajednici želimo vam posvjedočiti tu ljubav.

Istodobno, zadaća je župe da se sjeti vlastitih bolesnika i onih koji trpe. Zadaća je svećenika, zadaća je redovnica, da se tome posvete. No, to je također zadaća i vjernika laika. Može se reći da se u tome sastoji apostolat laika. Najredovitiji, najjednostavniji apostolat laika upravo je briga za bolesnike, za patnike, za napuštene i potrebne.«7 Misli o trpljenju, o Križu, o prolaznosti života i o smrti uvijek su pratile njegov život; čak i njegova pjesnička djela svjedoče o tome, no te misli nisu bile razlog za žalost, pesimizam ili frustraciju. Naprotiv, poticale su ga na intenzivniji unutarnji život, na apostolsko djelovanje, na čvršće zajedništvo s Bogom, bez kojeg se ne može do kraja razumjeti drama ljudskoga postojanja.

6 7

16

Karol Wojtyła, Kazania 1962–1978, Kraków 1979., str. 422.

Czesław Drążek SJ, Cały dla Boga i ludzi; Habemus Papam, Kraków 1979., str. 167–168.

PATNJA U ŽIVOTU I UČITELJSTVU IVANA PAVLA II.

PAPA BOLESNIKA I PATNIKA

Briga za patnike, a osobito za bolesnike, bila je među trajnim elementima pastoralnoga djelovanja Ivana Pavla II. već od početka njegova pontifikata.

Uspostavio je osobitu vezu s njima odmah nakon izbora na Apostolsku stolicu. Već u prvoj poruci Urbi et Orbi (gradu i svijetu), proglašenoj u Sikstinskoj kapeli 17. listopada 1978., obratio se bolesnicima s vrlo osobnim zahtjevom: »Nedostojan Petrov nasljednik, koji želi proniknuti neistraživo Kristovo bogatstvo, ima veliku potrebu vaše pomoći, vaše molitve, vaše žrtve, i to vas najponiznije moli.«8 To nisu bile tek prigodne riječi, nego su bile ispunjene ljubavlju i povjerenjem. Izražavale su duboko uvjerenje novoga Pape o vrijednosti u Božjim očima trpljenja življenoga s Kristom.

Isti se dan Ivan Pavao II. iznova vratio na istu temu kad je, poslijepodne, napustio Vatikan te otišao u polikliniku Gemelli, kako bi posjetio teško bolesnoga mons. Andrzeja Deskura te kako bi se susreo s ostalim bolesnicima. Bio je to dirljiv posjet. Poslije kratke molitve uz uzglavlje bolesnoga prijatelja, Sveti je Otac, u dvorani gdje su se okupili bolesnici, liječnici i medicinske sestre, održao improvizirani govor u kojem je ponovio riječi izgovorene kardinalima to jutro o značenju ljudskoga 8

Insegnamenti di Giovanni Paolo II, 1 (1978), nav. dj., str. 19.

17

PUSTITE ME DA ODEM

trpljenja, u svjetlu vjere. Podsjetio je, dakle, pacijente da, unatoč što su, zbog svoga tjelesnog stanja, slabi i bolesni, ipak »vrlo moćni: vrlo moćni kao što je moćan Isus Krist raspeti. Evo – nastavio je Sveti Otac – vaše sličnosti s Njim. Nastojte iskoristiti tu moć za dobro Crkve, vaših bližnjih, vaših obitelji, vaše domovine i čitavog čovječanstva. A također za dobru službu Pape koji je, po drugim značenjima, također vrlo slab.«9 Ivan Pavao II. je, bilo za vrijeme općih audijencija, bilo u posjetima rimskim župama, uvijek pozorno promatrao osobe u kolicima, nepokretne, starije, bolesne. Približavao se njima, govorio s njima, stiskao im ruke, blagoslivljao ih, tražio duhovnu potporu svome petrovskom poslanju. Nijedan patnik za njega nije bio beznačajan, za svakoga je imao lijepu riječ, gestu suosjećanja. Puno je puta naglašavao da je u onima koji trpe prisutan Krist te je uvijek duboko u sebi nosio osjećaj ove istine, kao i uvjerenje da spasenje svijeta i obraćenje čovjeka dolaze po Križu i ljudskom trpljenju.

Bolesni su imali čvrsto mjesto u njegovu unutarnjem životu te su uvijek bili prisutni u njegovim mislima. »Vi već znate da Papa – govorio je bolesnicima u Pompejima 21. listopada 1979. – nasljedujući onog Isusa, čiji je Vikar na zemlji, ljubi bolesne i patnike te da tu svoju osobitu pozornost prema njima smatra jednim od najvažnijih dužnosti svoga pastoralnog poslanja.«10 9 10

18

»L’Osservatore Romano«, 19. listopada 1978.

Insegnamenti di Giovanni Paolo II, II, 2 (1979), Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano 1980., str. 820.

PATNJA U ŽIVOTU I UČITELJSTVU IVANA PAVLA II.

Pripremajući program svoga prvoga apostolskog putovanja, u Meksiko, želio je da među brojnim susretima bude i onaj s bolesnicima. To se dogodilo u Oaxaci, u dominikanskoj crkvi, te je taj susret ostavio duboki dojam u sjećanju i srcu Svetoga Oca. »Zahvalan sam onima koji su organizirali ovaj susret – govorio je nakon puta – svećenicima, liječnicima, zdravstvenoj službi. Hvala vam što sam se mogao približiti tolikim bolesnicima, mojoj braći i sestrama u meksičkoj zemlji. Mogao sam položiti svoju ruku na njihove glave, mogao sam izgovoriti riječ suosjećanja, utjehe, mogao sam tražiti njihovu molitvu.

Mnogo računam na molitvu bolesnika, na zagovor kod Boga onih koji trpe. Oni su toliko blizu Kristu! I ja se približavam njima, svjestan da je Krist prisutan u njima.

Trpljenje bližnjega, trpljenje drugoga čovjeka u svemu jednaka meni, u onima koji ne trpe uvijek izaziva određenu nelagodu, gotovo smetenost.

Instinktivno se nameće pitanje: zašto on, a ne ja?

Nije dopušteno pobjeći ovom pitanju, koje je izraz elementarne ljudske solidarnosti. Držim da je ova temeljna ljudska solidarnost stvorila medicinu i čitavu zdravstvenu službu u njenom povijesnom razvoju sve do naših dana.

Moramo se dakle zaustaviti pred trpljenjem, pred čovjekom koji trpi, kako bi otkrili ovu bitnu vezu između moga i njegova ljudskog ‘ja’. Moramo se zaustaviti pred čovjekom koji trpi, kako bi njemu, a koliko je moguće i s njime, potvrdili sve dostojanstvo trpljenja, rekao bih uzvišenost trpljenja.

Moramo nakloniti glavu pred braćom i sestrama 19

PUSTITE ME DA ODEM

koji su slabi i nezaštićeni, lišeni upravo onoga što je nama dopušteno i u čemu uživamo svaki dan.«11 Od prvoga putovanja u Meksiko, u programu svakoga sljedećeg putovanja, sve do 104. u Lourdes, bolesnici su zauzimali osobito, istaknuto mjesto; njihovo sudjelovanje bilo je najvažnije, kako je ustvrdio Papa. Bili su njegovi pomoćnici i suradnici u službi Crkve i ljudske obitelji u djelu naviještanja evanđelja »sve do kraja zemlje« (Dj 1,8).

Svako svoje apostolsko putovanje povjeravao je moliti i žrtvi osoba koje trpe. Fotografije Pape u susretu s bolesnicima često su postajale simbolom čitavog putovanja. Tako je bilo poslije putovanja u Brazil, gdje se Sveti Otac susreo sa stotinjak osoba oboljelih od gube u Maritubi; u Indiji, gdje je u Calcutti prve korake učinio u prebivalištu umirućih koje je utemeljila Majka Terezija; u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je, u San Franciscu, za vrijeme susreta s oboljelima od side, uzeo na ruke petogodišnje dijete zaraženo sidom preko primanja infuzije krvi; u Mozambiku, gdje je na periferiji Maputa posjetio najbjednije naselje; u Francuskoj, gdje se u bazilici sv. Martina u Toursu susreo s brojnom skupinom ljudi »ranjenih životom«. Stiskom ruke i riječju punom topline pozdravljao je osobe oboljele od side, alkoholičare, narkomane, beskućnike, mentalno oboljele, osobe na rubu društvenoga života. U propovijedi je podsjetio da je svaki čovjek stvoren na Božju sliku i priliku te da ništa ne može izbrisati tu sličnost. Istodobno je naglasio da se vrijednost nekoga društva očituje prema načinu na 11

20

Angelus, 11. veljače 1979.

PATNJA U ŽIVOTU I UČITELJSTVU IVANA PAVLA II.

koji se ono odnosi prema svojim najslabijim članovima i onima koji trpe. »Ne zaboravite oboljele i starije – rekao je u Velikoj Britaniji za vrijeme slavljenja bolesničkog pomazanja u katedrali u Southwarku, 28. svibnja 1982. – Ne napuštajte hendikepirane i teško bolesne. Ne odstranjujte ih na rub društva. Jer ako to učinite, zaboravit ćete da oni utjelovljuju važnu istinu. Bolesnici, stariji, hendikepirani i nemoćni uče nas da je slabost kreativni dio ljudskoga života te da se trpljenje može prihvatiti bez gubitka dostojanstva. (…) Kristova mudrost i Kristova snaga vidljivi su u slabosti onih koji sudjeluju u Njegovim patnjama.«12 Preko susreta s bolesnicima Ivan Pavao II. se sjedinjavao sa svakim čovjekom koji trpi na zemlji, sa svima slabima, nebranjenima, gladnima, lišenima onoga što im s pravom pripada. Želio im je prenijeti također vlastitu ljubav te im izraziti zahvalnost Crkve, koja u njima gleda izabrani dio naroda Božjega u njegovu hodu putovima povijesti. Za njega je uzor bio Krist, koji je, naviještajući zapovijed ljubavi prema bližnjemu, s osobitom brigom susretao bolesne te se poistovjećivao s »najmanjom braćom«, a upravo u odnos prema njima postavio je uvjet za postizanje spasenja (usp. Mt 25,34–40).

Papini govori bolesnicima nadahnuti su ljubavlju, u sebi su nosili utjehu, riječ nade, u svjetlu vjere pokazivali su kršćansku dimenziju trpljenja koje nije slijepa čovjekova sudbina, nego ima svoje mje12

Insegnamenti di Givoanni Paolo II, V,2 (1982), Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano 1982., str. 1911.

21

PUSTITE ME DA ODEM

sto u otajstvu božanskoga plana spasenja. Navještene istine bile su jednostavne, evanđeoske, te su dopirale do srca slušatelja.

Govoreći bolesnicima, Papa se obraćao i onima koji su se o njima brinuli, liječnicima, medicinskim sestrama, duhovnicima, bolničkim kapelanima, redovnicama, mladima, svih potičući na velikodušnu službu bližnjemu po primjeru dobrog Samarijanca (usp. Lk 10,30–37) koji se, kad je vidio na zemlji čovjeka u ranama, duboko ganuo, približio mu se te ga liječio.

Brojni susreti Ivana Pavla II. s bolesnicima te njegovo osobno iskustvo trpljenja našli su izričaj u njegovu apostolskom pismu Salvifici doloris – Spasonosno trpljenje, koje je objavljeno na liturgijski spomen Gospe Lurdske, 11. veljače 1984. Ovaj opširni dokument – jedan od najdragocjenijih u Papinu učiteljstvu, napisan »iz najdublje potrebe srca, a istodobno i iz dubokog zahtjeva vjere« – uvodi nas u jedan od najtežih, a možda i najteži problem ljudske sudbine, u veliko otajstvo koje se uvijek iznova vraća u čovjekovu razmišljanju o svijetu, Bogu i životu.

U njemu Sveti Otac izražava kršćanski smisao trpljenja koje, življeno s Kristom raspetim i uskrslim, zadobiva veliku duhovnu vrijednost, postajući duhovno dobro za Crkvu i za svijet, otvara pred čovjekom blaga Otkupljenja i Milosti. Po žrtvi vjernika raste Mistično tijelo, jača se čitava Crkva te se svjedočanstvo istine i ljubavi širi u svijet. Čovjek u kolicima nužan je čovječanstvu na isti način kao i inženjer koji gradi mostove, kuće ili svemirske brodove. Čovjek patnik »poput Krista služi spasenju svoje braće i sestara. Ne samo da je koristan drugima, 22

PATNJA U ŽIVOTU I UČITELJSTVU IVANA PAVLA II.

nego vrši nezamjenjivu službu. U Kristovu tijelu, koje neprestano raste od Križa Otkupitelja, upravo trpljenje, prožeto duhom Kristove žrtve, nezamjenjiv je posrednik i začetnik dobara nužnih za spasenje svijeta. Ono je, više od bilo čega drugoga, ono što krči put milosti koja preobražava ljudske duše.

Ono više od bilo čega drugoga u povijesti čovječanstva uprisutnjuje snage Otkupljenja.«13 U tom kontekstu Sveti Otac govori o trpljenju kao životnom pozivu. Krist koji je trpio, koji je do posljednje kapi ispio gorki kalež koji mu je Otac dao, obraća se svakom patniku riječima: »Slijedi me!« Postupno, kako čovjek odgovara na Gospodinov poziv, svjesno se predajući u Isusove ruke, kako pridodaje vlastiti križ njegovu Križu, otkriva najdublji smisao svoga trpljenja te ga preobražava u kreativnu snagu. Zajedno spašavaju svijet. Na taj način trpljenje omogućuje osobiti dodir s Bogom te postaje molitvom. Duhovna aktivnost čovjeka nije više podložna granicama vremena, prostora i vlastitih ruku, nego ulazi u Kristov čin spasenja te u Njemu poprima novu vrijednost, u Njemu se umnaža do u beskonačnost, šireći se posvuda gdje su ljudi.

U svjetlu pisma Ivana Pavla II. trpljenje se ne prikazuje kao čisto negativna stvarnost, nego se promatra kao »Božje pohođenje«, koje je dano kako »bi se rodila djela ljubavi prema bližnjemu, kako bi se preobrazila cjelokupna ljudska civilizacija u civi13

Salvifici doloris, 27.

23

PUSTITE ME DA ODEM

lizaciju ljubavi«.14 Svijet ljudskoga trpljenja otvara put u svijet ljudske ljubavi.

Pismo je primljeno s velikom blagonaklonošću anonimne obitelji bolesnika po čitavoj zemlji, budući da su svi znali da ga je napisao Petrov nasljednik, koji je prošao put čovjeka koji trpi te je prepušten brizi i pomoći drugih.

Razmatrajući osobe kušane fizičkom boli, Ivan Pavao II. je u Crkvi dao početak važnim apostolskim djelima kako bi savjesti učinio osjetljivijima prema dramatičnoj sudbini patnika te kako bi u obiteljima i u društvu potaknuo ljubav prema njima. Na prvu obljetnicu objavljivanja pisma Salvifici doloris, Sveti je Otac objavio motu proprio Dolentium hominum – Čovjekova bol te je ustanovio Komisiju za pastoral zdravstvenih djelatnika koja se 1988. godine transformirala u samostalno tijelo Rimske kurije, pod imenom Papinsko vijeće za pastoral zdravstvenih djelatnika. Zadaća je ove nove institucije Svete Stolice usavršavanje i širenje materijalne i duhovne skrbi prema bolesnicima te koordinacija djelovanja svih crkvenih institucija.

K tome cilju smjera i Svjetski dan bolesnika, koji je Ivan Pavao II. ustanovio 13. svibnja 1992. i koji Crkva slavi u prigodi liturgijskoga slavlja Gospe Lurdske. Na taj je dan Papa, sve od 1980., susretao bolesnike u vatikanskoj bazilici te se iz tog običaja, koji su jako cijenili bolesnici i oni koji su se brinuli o njima, rodila ideja o organiziranju sličnih susreta u općoj Crkvi. S jedne strane, godišnje slavljenje toga dana želi senzibilizirati sav narod Božji za nužnost 14

24

Salvifici doloris, 30.

PATNJA U ŽIVOTU I UČITELJSTVU IVANA PAVLA II.

da se bolesnicima osigura najbolja skrb te da im se pomogne da otkriju ljudsku i kršćansku vrijednost trpljenja, a s druge se želi ponuditi podrška pastoralu zdravstva u biskupijama, u župama, u zajednicama posvećenog života itd.

Svjetski dan bolesnika poziv je upućen osobama, sredinama, nacionalnim i međunarodnim institucijama kako bi problemi zaštite zdravlja postali primarni u novom svjetskom poretku, a koji se treba temeljiti na solidarnosti i suradnji svih ljudi i svih naroda. Poruka koju je Papa objavljivao svake godine u prigodi Svjetskoga dana bolesnika prizivala je pozornost javnoga mnijenja na veliku stvarnost ljudskoga trpljenja te je sve pozivala na zajedničko djelovanje kako bi se moglo učinkovito odgovoriti na očekivanja braće i sestara koji su uronjeni u tugu i bol. Nije dopušteno »proći pored njih« – učio je Papa – nego se valja zaustaviti te, s duhom žrtve, na sebe uzeti dio njihova tereta. Ljudski je život dar te ne prestaje biti dragocjen čak i kada je označen fizičkom slabošću i ograničenjima.

Svjetski dan bolesnika prigoda je za novu evangelizaciju o trpljenju, za duhovnu obnovu i za autentično kršćansko svjedočanstvo, bilo za biskupe, svećenike i redovnike koji obavljaju pastoral bolesnika, bilo za vjernike laike: liječnike, medicinske sestre, volontere koji rade u bolnicama i lječilištima. Valja ljubiti te staviti u službu drugih život koji je besplatno primljen od Boga.

Nauk i ponašanje Ivana Pavla II. prema patnicima skladno je ostvarenje programa koji je on sam predložio u enciklici Redemptor hominis – Otkupitelj čovjeka, a koji zahtijeva poštovanje prema svakoj 25

PUSTITE ME DA ODEM

ljudskoj osobi, osobito prema slaboj koja se sama ne može braniti i s kojom se Krist poistovjetio. »Čovjek je prvi put koji Crkva mora prijeći u izvršenju svoga poslanja: on je prvi i temeljni put Crkve, put koji je sam Krist zacrtao, put koji nepromjenjivo prolazi kroz otajstvo Utjelovljenja i Otkupljenja.«15 Kako bi ostvario taj program, Sveti Otac nije štedio ni snage, ni srca, ni molitve, ni žrtve.

15

26

Redemptor hominis, 14.

PATNJA U ŽIVOTU I UČITELJSTVU IVANA PAVLA II.

U SVETIŠTU BOLI I NADE

Veza Ivana Pavla II. s onima koji nose teret križa još se više ojačala u danima njegova pontifikata koji je – kao nijedan drugi već stoljećima – bio označen krvlju i dugim trpljenjem. 13. svibnja 1981., za vrijeme opće audijencije na Trgu sv. Petra, Mehmet Alì Agca pucnjem iz pištolja teško je ranio Svetoga Oca u trbušnu šupljinu, u desni lakat te u kažiprst. Da nije bilo neposredne hitne pomoći, koja je omogućila liječnicima da nastave s kirurškim zahvatom u poliklinici Gemelli tek nekoliko desetaka minuta poslije atentata, nastupile bi opasne komplikacije: prošireno unutarnje krvarenje i smrt. U zahvatu, koji je trajao pet sati i kojeg je vodio prof. Francesco Crucitti, zašiveno je oštećeno debelo crijevo, uklonjen je dio tankoga crijeva te je primijenjena privremena kolostomija.

Sveti je Otac mnogo trpio. Neprestano je molio. Četiri je dana ostao na odjelu intenzivne skrbi, a potom je prebačen u sobu koju su mu pripravili na desetom katu. Nekoliko je dana živio ono o čemu je s osjećajnošću i nježnošću govorio u brojnim govorima bolesnicima i što je zapazio u brojnim susretima s njima: nemoć, slabost, bol, žalost, izolacija, ovisnost o drugima.

Snagu je crpio u osobnoj i liturgijskoj molitvi.

Velika mu je utjeha bila što je znao da cijeli svijet neprestano moli za njegovo zdravlje, kao što su činili prvi kršćani u Jeruzalemu, koji su takvu pomoć 27

PUSTITE ME DA ODEM

pružili Petru kad je njegov život bio u opasnosti (usp. Dj 12,5).

U prvim riječima koje je izgovorio poslije atentata, slabim je glasom izrekao što je osjećao u srcu: »Ganut vam zahvaljujem za vaše molitve i sve vas blagoslivljam. Osobito sam blizak dvjema osobama koje su ranjene zajedno sa mnom. Molim za brata koji me je ranio i kojemu sam iskreno oprostio. Sjedinjen s Kristom, svećenikom i žrtvom, prinosim svoje trpljenje za Crkvu i za svijet. A Tebi, Marijo, ponavljam: Totus tuus ego sum.«16 Atentat i trpljenje Svetoga Oca potresli su savjesti ljudi na svim kontinentima! Vjernici i oni koji ne vjeruju onih su se dramatičnih dana sjedinili u strahu, u tjeskobi i nadi. Iz čitavoga svijeta u Vatikan su Papi stizala bezbrojna pisma i brzojavi, od predsjednika država i vlada, međunarodnih organizacija, predstavnika svih religija, do običnoga puka. Pred poliklinikom Gemelli i u njenu predvorju, svaki su se dan okupljali gosti i hodočasnici, što je bio vidljivi znak blizine i solidarnosti s Petrovim nasljednikom.

3. lipnja Ivan Pavao II. vratio se u Vatikan.

Nakon nekoliko dana njegovo se zdravstveno stanje pogoršalo. Pojavila se temperatura i oštra bol.

Savjet liječnika odlučio je da je hospitalizacija nužna. Papa se 20. lipnja iznova morao vratiti u polikliniku Gemelli. Mikrobiološko ispitivanje pokazalo je upalu zbog prisutnosti virusa, citomegalovirusa.

Kad se Sveti Otac počeo osjećati bolje, prof. Crucitti obavio je zahvat kojim je uklonio kolostomiju.

Poslijeoperativni oporavak bio je dobar.

16

28

Angelus, 18. svibnja 1981.

PATNJA U ŽIVOTU I UČITELJSTVU IVANA PAVLA II.

Prije nego je napustio polikliniku, 14. kolovoza, Ivan Pavao II. je u govoru bolesnicima izrazio zahvalnost Bogu za dar što mu je spasio život i jer mu je bilo »dano da tijekom ta tri mjeseca pripada (…) zajednici oboljelih koji su trpjeli u onoj bolnici i koji su u određenom smislu tvorili osobiti organizam u Crkvi, u Kristovu mističnom tijelu«.17 U kratkom i improviziranom pozdravu, naprotiv, na dolasku u Vatikan rekao je ono što se nitko nije usudio ni pomisliti, tj. da je sve moglo ići drukčije i da bi u vatikanskoj bazilici »bio jedan grob više. Ali je Gospodin – dodao je – učinio drukčije; i Gospa je – jer se svi dobro sjećamo da je to bilo 13. svibnja – sudjelovala u tom ‘drukčijem’.«18 Kad se Papa, poslije pet mjeseci bolesti i oporavka, vratio na Trg sv. Petra, gorljivim je riječima zahvalio svima onima koji su sudjelovali u spašavanju njegova života, ali i svima onima, po cijelom svijetu, koji su ga stavljali u svoje molitve. U nekoliko općih audijencija želio je i pred nama otkriti komadić otajstva njegovih duhovnih iskustava koje je živio u vrijeme bolničkoga oporavka, kao bolesnik među bolesnicima. »Mogu li zaboraviti da se događaj na Trgu sv.

Petra zbio u dan i u sat u kojima se više od šezdeset godina spominje prvoga ukazanja Majke Kristove siromašnim pastirićima u Fatimi u Portugalu? Jer, u svemu onome što mi se dogodilo upravo na taj dan primijetio sam onu izvanrednu majčinsku za17

18

Insegnamenti di Giovanni Paolo II, IV, 2 (1981), Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano 1982., str. 81.

Isto, str. 84.

29

PUSTITE ME DA ODEM

štitu i brigu, koja se pokazala snažnijom od ubojitog metka.«19 »Bog mi je proteklih mjeseci dopustio da kušam trpljenje, dopustio mi je iskusiti opasnost da izgubim život. Istodobno mi je dopustio da do kraja jasno shvatim kako je to njegova osobita milost za mene sama kao čovjeka, a u isto vrijeme – obzirom na službu koju vršim, kao biskup Rima i nasljednik sv. Petra – milost za Crkvu.«20 »Osobno iskustvo nasilja koje mi je naneseno pomoglo mi je da na najintenzivniji način osjetim blizinu s onima koji bilo gdje na zemlji trpe progonstva zbog imena Isusova. A također i sa svima onima koji trpe ugnjetavanje zbog sveta razloga čovjeka i dostojanstva, zbog pravde i mira u svijetu. S onima, napokon, koji su tu svoju vjernost zapečatili smrću.«21 Sjećanje na taj događaj zauvijek je ostalo u srcu Ivana Pavla II. Uvijek ga je živio u molitvi, osobito na svaku obljetnicu atentata, poslijepodne slaveći svetu misu zahvale u svojoj privatnoj kapeli. U oporuci je napisao riječi koje izražavaju njegovo najdublje uvjerenje koje ga nikada nije napustilo: »Dana 13. svibnja 1981., dana atentata na Papu za vrijeme opće audijencije na Trgu sv. Petra, božanska me Providnost na čudesan način spasila od smrti. Onaj koji je jedini Gospodin života i smrti, On sam mi je produžio ovaj život, na određeni način mi ga je iznova darovao. Od tog trenutka moj život još više pripada Njemu.«22 19 20 21 22

30

Opća audijencija, 7. listopada 1981.

Opća audijencija, 14. listopada 1981.

Opća audijencija, 28. listopada 1981. »L’Osservatore Romano«, 8. travnja 2005., str. 3.

BILJEŠKE

SADRŽAJ

Predgovor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 PATNJA U ŽIVOTU I UČITELJSTVU IVANA PAVLA II. Stanis aw Dziwisz i Czes aw Dr ek . . . . . . . . . . 9 Snaga u slabosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 Papa bolesnika i patnika . . . . . . . . . . . . . . . . . 17 U svetištu boli i nade . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 Prema kući Očevoj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37 Zaključak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41 DANI PATNJE I NADE Renato Buzzonetti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 ODMAH SVET! An elo Comastri . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Složna i neposredna percepcija naroda Božjega . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Neka osobna sjećanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poruke na Papinu grobu . . . . . . . . . . . . . . . . .

Posljednji listić na grobu Ivana Pavla II. . . . .

Je li moguće ocrtati neke temeljne odrednice svetosti Ivana Pavla II.?. . . . . . . . .

71 73 77 81 87 89

103

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Grafički zavod Hrvatske

Ivan Pavao II. tijekom svog pontifikata je, primjerom i riječju, bio svjedok Kristove poruke za sve kršćane i sve ljude dobre volje. Snagu za to evanđeosko svjedočenje pronalazio je u trpljenju kojim je bio prožet njegov život. Već je u djetinjstvu izgubio roditelje; mladost mu je bila obilježena iskustvom rata i nacističkoga progona, a potom su slijedile teške godine pod komunističkim režimom. Nedugo nakon izbora za Papu doživio je atentat koji je ostavio trajne teške posljedice na njegovo zdravlje; obolio je od Parkinsonove bolesti i mnogo je puta bio prisiljen podvrći se različitim zahvatima u bolnici Gemelli.

U ovoj knjizi mons. Stanisław Dziwisz, dugogodišnji Papin osobni tajnik, i Czesław Drążek, zaposlen u poljskome izdanju vatikanskoga dnevnika »L’Osservatore Romano«, pripovijedaju o shvaćanju trpljenja u učiteljstvu i životu Ivana Pavla II. Doktor Renato Buzzonetti, osobni Papin liječnik, po prvi put na ovim stranicama detaljno opisuje ključne kirurške zahvate i medicinske terapije kojima je Ivan Pavao II. bio podvrgnut sve do posljednjih trenutaka svoga života. U posljednjemu dijelu knjige mons. Angelo Comastri, odgovorna osoba za baziliku sv. Petra, opisuje fascinantne dane tijekom kojih je nepregledno mnoštvo hodočasnika iz svih dijelova svijeta dolazilo posljednji put pozdraviti Papu.

Ova potresna knjiga svjedočanstava ponovno oživljava dane prepune emocija, zahvalnosti i ljubavi, tvoreći tako dragu uspomenu na osobu koja je obilježila naše vrijeme i ostavila neizbrisiv trag u srcima milijuna ljudi.

ISBN 978-953-235-092-0

www.verbum.hr