Prvi kralj

POPULARNI HRVATSKI ROMAN

VERBUM

Velimir Deželić

Velimir Deželić PRVI KRALJ Roman

NAKLADNA KUĆA VERBUM Glavni urednik: mr. sc. Petar Balta

Biblioteka: POPULARNI HRVATSKI ROMAN 1.

Urednik: dr. sc. Vladimir Lončarević

Za nakladnika: Miro Radalj

Velimir Deželić

Roman

VERBUM Split, 2011.

© Copyright za ovo izdanje: Verbum, Split, 2011.

Izvršna urednica: Ana Lemo, dipl. teologinja Korektura: Josipa Korljan, prof.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Ilustracija na naslovnoj stranici: Josip Horvat Međimurec, »Kralj Tomislav na prijestolju«

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.163.42-31 DEŽELIĆ, Velimir, st.

Prvi kralj : roman / Velimir Deželić. - Split : Verbum, 2011. - (Biblioteka Popularni hrvatski roman ; 1) Str. 323-327: Pogovor / Vladimir Lončarević.

ISBN 978-953-235-256-6 140126090

POPRATNA RIJEČ

Hrvatska književna baština iznjedrila je čitav niz pisaca koji su osim kulturnoga doprinosa bitno utjecali na jačanje nacionalne i vjerske svijesti kod najširega kruga čitatelja. Njihovi književni uradci nekoć su bili vrlo popularni, postavši prave narodne uspješnice, o čemu svjedoči i činjenica da su nerijetko tiskani i u nekoliko desetaka tisuća primjeraka.

Unatoč tome, već desetljećima mnoga od tih djela nisu dostupna na policama knjižara te su mlađim naraštajima čitatelja gotovo nepoznata. Stoga smo u nakladnoj kući Verbum odlučili pokrenuti novi niz, biblioteku Popularni hrvatski roman. Pod uređivačkom palicom odličnoga poznavatelja hrvatske književnosti (posebice one kršćanskoga nadahnuća), dr. sc. Vladimira Lončarevića, u njoj ćemo iznova oživjeti i popularizirati mnoga vrijedna djela koja su utjecala na razvoj hrvatske književnosti, odajući tako istodobno priznanje njihovim autorima koji su u prethodnim stoljećima svojim spisateljskim radom pomogli očuvati kulturu i identitet koje danas baštinimo.

Prvijenac ove biblioteke je roman Velimira Deželića starijeg Prvi kralj, koji umnogome utjelovljuje značajke romana koji će se objavljivati u ovome nizu. Radi se, naime, o sadržajno i idejno dorađenom djelu koje svojom jednostavnošću i pristupačnošću izražava neprolazne narodne i kršćanske ideale i vrijednosti. Uvjereni smo da i u ovom vremenu za takva djela ima i prostora i potrebe. Stoga vam želimo ugodno druženje s popularnim hrvatskim romanima! mr. sc. Petar Balta, glavni urednik

5

I.

Grimizna rumen obasu vrhunce zelengora Vrana i Orlokuka i nagoviješta da već rudi zora i dozivlje žarko sunce novoga dana, prosipajući ispred njega svoje rumene ruže i rubine. Na pomolu dana priroda se budi, javljaju se prvi glasi zatravljenih milopojka i začinju se miješati u onu svježinu mladog jutra, koja krijepi, blaži, diže i uznosi.

I polako javljaju se prvi traci zlaćanoga sunca i krijese i blistaju po čarobnom ruhu ružičaste gore, i sve većma izmiče tamna noć sa svojim sinovima i kćerima, maglama i tminama, i gubi se u svoje ponore i jazove, staze nedohode i pute neprohode.

Divno se rumeni nebo! Sini! Sini žarko sunce od istoka!

I sad eto sunca! Žarko, svijetlo, uvijek mlado, planu iza gora i zasinu hridinama, jazovima i onomu crvku što se u masku skriva ispred kljunca maloga palčića. Sinu sunce i zasvijetli krajem, kupajući talasima svoga zlata i nebo i zemlju, rasipljući svoje blago svuda i svakuda, te obasja i to polje veliko, golemo, visoko i ravno — Duvanjsko polje. U zlatu sunčanom kupaju se i gore koje okružuju to polje, na sjeveru planina Ljubuša, na istoku Vran i Orlokuk, na jugu Meden, a na zapadu Tušnica i Borova glava, a kupa se u zlatu sunčanom i onisko sedlo Malovanovo, kojim je Duvanjsko odijeljeno od Kupreškoga polja, i ona rijeka Šujica što natapa Duvanjsko polje izvirući kod Stržanja i ponirući dvadeset pet ili trideset koračaja široko pod imenom Drine kod Seonice. Četiri i više sati hoda prostire se Duvanjsko polje i u njemu se diže više sela i oblasti i gradić Duvno. Od vjekova je to polje pusto i prazno, krš, kamen, ali imade ipak i mjesta gdje rodi bjelica pšenica i lijepo žito i kitna loza, i mnogo stablo uzdiže se k nebesima zeleno i čilo.

7

Nekako u sredini Duvanjskoga polja uzdiže se crkva, stara, prastara, koja se spominje već u šestom vijeku.

A sunce je obasjava i posiplje zrakama, kao da je želi obujmiti u zagrljaj svjetloće i bijele radosti.

Danas je Duvanjsko polje živo i preživo.

Silan narod prenoćio je pod vedrim nebom na njemu.

I starci, i muževi, i žene, i djeca — sve je to iščekivalo novi dan u čeznuću i radosti, u razgovoru i pjesmama, sve dok nije san zatisnuo izmorene vjeđe i zapovjedio da nastane mir. Vesele su vatre gorjele i dizale svoj plamen. Krijesovi se palili čitavu prošlu noć po dalekim visovima i po samom polju, a uz te krijesove čule se pjesme i veseli usklici: Oj, brate, oj! A s dalekih strana odzivalo se glasno i radosno: Oj, brate, oj!

Ti krijesovi nisu gorjeli samo na Duvanjskom polju, nisu samo resili vrhunce Malovana i Ljubuše, Vrana i Orlokuka, nego su se palili sve dalje i dalje od Trebinja do Lovćena, od Lovćena do Splita, od Splita do Zadra. Palili se na Velebitu i Plješivici, palili se na Trebeviću i Sljemenu. Palili se kraj bijele Ljubljane i na Drini vodi hladnoj. Gdje god je hrvatsko srce kucalo, gdje god je hrvatski jezik govorio hrvatskim zborom, svuda, svuda dizale se plamene vatre, stare svete vatre u slavu dana koji je imao doći, u slavu dana koji je imao biti velik, imao biti slavan, dana kojim je hrvatski narod imao započeti novi život, novu sreću i novu slavu.

Gorjeli krijesovi, gorjeli, a oko tih krijesova kretali se i igrali vesele igre ne samo velikaši i gospoda hrvatskoga roda nego i bijedni prostaci, ratari, siromasi i ono zadnje družinče.

Sve, sve to je oživjelo od Triglava do Balkana, jer sve je osjećalo, sve je znalo, sve je živjelo u velikoj dobi, u velikim časovima, koji su opajali neizrecivom opojnošću svačije srce i svačije grudi.

Krijesovi se utrnuli. Zora je došla. Sunce je osvanulo, i eto, novi je dan došao, dan kojega su očekivali, o kojem su toliko govorili, za kojim su toliko čeznuli.

8

A taj dan ispunjalo je samo jedno ime, veliko ime, hrvatsko ime: Budimir Tomislav!

Tko je bio Budimir Tomislav? Da je tko pitao malo pastirče na vrleti Kleka, znalo bi odgovoriti. Da je tko pitao španjolskoga Žida, koji se doklatio iz dalekih strana, znao bi odgovoriti.

Da je tko pitao hrvatsku ropkinju Saracenku na otoku Cresu, crnoga Arapina iz Damaska, bizantskoga cara i samoga Arpada, mađarskoga kneza, svi bi oni znali odgovoriti tko je Budimir Tomislav. Arapski pisac Al Massudi i pjesnik Josef Ben Gorion poznavali su njegovu zemlju, jer ju je on stvorio. Arpad je pred njim drhtao, jer je mađarski lav skrhao mnogo zubi na štitu njegove moći. A Simeon, veliki Simeon, car svih Bugara i Grka, onaj Simeon pred kojim je drhtao Carigrad i cijeli grčki svijet, pada kao mrtav zmaj podno njegovih nogu. Dne 9. studenoga g. 924. gledao je Simeon pred sobom u blatu pred vratima gordog Carigrada čitav oholi bizantinski dvor, i nitko ne bijaše veći i nitko ne bijaše jači u onaj čas od Simeona, od silnog i velikog bugarskog cara.

Car Roman, velmože i senat, u pokorničkoj odori, u kostrijeti, iziđoše s patrijarhom na Vlahernska vrata i čekahu na ogranku Kozmidije, na Zlatnom rogu, ponijevši sa sobom ruho blažene djevice Marije i svete moći, čekahu Simeona silnoga da ga primire i ublaže, da ga sprijatelje i utaže.

Ali Simeon bijaše silan i jak, ali Simeon bijaše strašan i nepomirljiv: četiri puna dana pustio je Bizantince da ga čekaju u strahu i bojazni. I silni Carigrad doživi svoju sramotu i drhtaše, drhtaše. Tek peti dan pokaza se Simeon Bizantincima na sjajno iskićenu konju uz veličajnu pratnju u srebru i suhom zlatu. I pozdraviše ga Bugari, i pozdraviše ga Grci, i pozdraviše ga svi urnebesno i gromko: Živio car! živio car! I sam car grčki Roman pokloni mu se kao caru.

Tko bijaše veći, tko bijaše jači onaj čas od Simeona?

Kad Simeon sađe s konja, pozdravi ga Roman riječima: 9

— Čuo sam da si pobožan i kršćanin: djelom pokaži, ne traži da se kolje i krv lijeva. Učvrsti s nama mir, jer smo kršćani, ne daj da se kršćani među sobom kolju. I ti si čovjek, čeka te smrt, uskrs i sud. Danas si živ, sutra ćeš biti prah. Kako ćeš Bogu odgovarati što si ubijao pravednike. Žudiš li blaga? Eto me da te obogatim. Pusti mač, daj da zavlada mir i sloga, da i tvoj život spokojno prođe...

Tako je u prahu drhtao pred Simeonom silni car, nasljednik rimskoga carstva, car carigradski Roman, a tko bijaše veći, tko bijaše sjajniji od Simeona?

Pa ipak! Proročanske su bile riječi Romanove: danas si živ, a sutra ćeš biti prah!

Budimir Tomislav, ne iz zlobe, ne iz želje da poveća svoju kneževinu, nego iz ljubavi naprama braći Srbima, koji ga zaprosiše za pomoć kad ih je Simeon ništio, zarati se s njim, i 27. svibnja 927. onaj, koji je imao zavladati čitavim Balkanom, Simeon, silni car Bugara, bude hametom potučen i ranjen, tako da od rane ili od boli još isti dan umre.

Budimir Tomislav!

Mađare je potukao u nebrojenim bitkama. Nakon smrti posavskoga kneza Braslava on je spasio posavske Hrvate i Slovence da ne potpadnu pod jaram mađarski. I kod Gvozda, i kod Velebita, i u Lici, i kod Dinare — svagdje je potukao sinove Arpada. Uvijek su se morali vratiti razbijenih glava.

I njegova kronika bilježi: »I kraljujući Tomislav u to vrijeme bijaše u kraljevstvu ugarskom knez imenom Arpad. I on skupi vojsku i iziđe na kralja Tomislava. Bijaše pak Tomislav mlad i krepak u rvanju. I činiše među sobom mnoga rvanja i vazda Arpad, kada bojevahu, izgubljaše i napokon se ne mogaše suprotiviti i pobježe.« Kako je Mađare sjajno pobio i protjerao iz Posavlja, čitav narod Posavine i Podravine klečao je pred njim, kao pred svojim osloboditeljem, već u doba dok je Mutimir vladao Bijelom Hrvatskom, a kada je Bijelom Hrvatskom zavladao Budimir Tomislav, onda je čitavi narod u onim krajevima bio sretan i presretan da njim vlada tako sjajan knez.

10

Mađari su morali bježati kroz Zagreb, kraj Požege, kraj Vukovara, i ondje preplivati Dunav, morali se tužni vratiti pred Arpada. A Tomislav je ostao velik, sjajan vladar u Braslavovoj državi, podavši narodu za kneza Mironju, koji je i dalje vladao u nekadanjoj prijestolnici starih posavskih knezova Ljudevita i Ratimira, Mutimira i Braslava.

Dogodilo se ujedinjenje Posavske Hrvatske i Bijele i tako ozbiljilo ono što su već davno željeli Borna i Ljudevit.

Hrvatska je bila ujedinjena.

I malo i veliko, što je samo hrvatski zborilo, bježalo je k Tomislavu. A on nije bio lijen.

Gradove je utvrđivao, trgovinu je promicao, samostane dizao, te u ovo doba jedine promicatelje znanosti i knjige.

Naravno da je morao u ono doba misliti u prvom redu na vojsku i tu je divno organizirao.

Car Porfirogenet, koji je bio njegov suvremenik, zabilježio je o njegovoj vojsci ovo: »Hrvatska je mogla dići šezdeset tisuća konjanika, sto tisuća pješaka, imala je osamdeset velikih brodova, u svakom do četrdeset ljudi, a sto manjih, na svakom deset do dvadeset ljudi.« Tko se je mogao u ono doba s njim mjeriti?

Ime njemačkoga cara bilo je u ono doba uz bizantskoga najslavnije, pa ipak, isti njemački car imao je manje konjanika u ono doba od Tomislavove vojske.

Je li čudo da je Milena, žena Tihomila, njegova pobratima, već prije mnogo godina mogla uskliknuti: ti si sunce naših dana! Je li čudo da su već mnogo godina prije velmože njegove države, pa i sami banovi govorili: on nije naš knez, on nije naš vrhovni ban, on je naš kralj.

I sve više i sve jače ponavljahu se te riječi.

S početka samo u zamcima i kulama najvećih banova države hrvatske, ali poslije i u samostanima, gradovima, zaseocima, i napokon se širila želja da se Tomislav okruni za kralja i u najmanje kolibice i najneznatnije potleušice. I 11

pojedini glasovi stvoriše se u skupine: te skupine stvoriše se u gromade, a gromade skupiše se u gomile velike, jake i silne, napokon i u čitavi narod. Čitav narod hrvatski žudio je jedno — da se sabere pod žezlo i krunu jednoga moćnoga i silnoga vladara, koji je u toliko bitaka slavio svoju pobjedu, koji je u toliko sabora pokazao svoju mudrost, koji je u toliko zavada pokazao svoju moć. I prije, mnogo prije nego što je svanuo dan na Duvanjskom polju, klicao je već čitavi hrvatski narod oduševljeno, smiono i gromko: Živio kralj! živio kralj svih Hrvata!

Te želje naroda u prvom je redu čulo svećenstvo hrvatsko, koje i samo nije drugo željkovalo, a čulo je i svećenstvo latinsko.

Tomislavovi pređi nisu se mnogo brinuli za latinske gradove, što su uz Jadransko more još uvijek bili podložni grčkom caru. Tomislavovi pređi, počevši od Branimira, nisu se uopće brinuli ni za Carigrad ni za grčke careve, jer su uistinu bili nezavisni i slobodni, ali uza sve to morali su na najljepšim mjestima svoje domovine vidjeti gradove napunjene življem romanskim, življem latinskim, vjernim caru i njegovim stratezima. Vrlo su se veselili što se već i u tim gradovima tako naseliše Hrvati, da su već uživali najveće patricijske časti. Inače se Hrvati ipak nisu mnogo brinuli za te gradove. Ali, sada su se zbile stvari koje su Hrvate prisilile da bace oko i na te gradove. Car bizantski, koji je doživio toliko sramote od Simeona, stao se ogledavati za jakim saveznicima. U ono doba bilo je posve jasno, da je takvim morao u prvom redu smatrati Budimira Tomislava. Da ga prisvoji, ovlastio je Budimira Tomislava da uzme pod svoje okrilje latinske gradove Split, Zadar, Trogir, Osor, Rab i Krk, pa se Tomislav ponosno mogao pisati knezom ne samo kopnene nego i primorske Hrvatske.

Dalmatinski gradovi plaćali mu danak. Njegovu se nastojanju imalo ponajviše zahvaliti da su se opet sjedinili s Rimskom Crkvom. Naravno, i tim događajem poraslo je ime Budimira Tomislava.

12

U Rimu je sjedio na stolici svetoga Petra papa Ivan X. Taj je vrlo dobro poznavao moć i vlast hrvatskoga kneza i vrlo rado pristao na molbu čitavog naroda, da se Tomislav proglasi kraljem...

I eto, danas je svanuo dan krunidbe, dan kad je imala po prvi put zablistati kraljevska kruna na glavi velikoga Hrvata, kad se je po prvi put imalo kraljevsko žezlo usaditi u ruku njegovu.

Silan je narod nagrnuo na Duvanjsko polje. Bilo je tu ljudi iz najdaljih krajeva domovine, bilo je i iz Crne Gore i od Ljubljane, bilo je iz Crvene Hrvatske, iz Bosne i Srijema. Vidjeli se ljudi u najšarenijim, najraznolikijim odijelima, ljudi koji stanovahu uz Trsat i Primorje, vidjeli se jaki plećati Ličani dlakavih grudi.

Sve je to očekivalo veselo i znatiželjno ono što će doći.

— Samo da već hoće doći! — uzdahnu maličak koji je sjedio na travi kraj svoje majke.

— Čekaj, Mile, strpljen spašen...

— E, pa ja čekam te čekam strpljivo.

— Imaš i zašto! — otkreše mu sijedi dido, što se uspravio na štapinu i sveudilj zurio na onu stranu otkud je imala krenuti sjajna pratnja kraljevska.

— Ipak mi je teško...

— Ne boj se, sad moraju skoro doći.

— Vidiš li ih možda, dido! — poskoči na noge.

— Ne vidim, sinko, ne vidim.

Uto se već začuju iz daljine glasovi, kao od neke daleke grmljavine.

— Čuješ, djede, idu... oni idu — zapljeska mali ručicama.

— Da, idu, već idu — začuše se glasovi oko njih i sve se digne na noge.

Nastade vreva i komešanje u narodu. Očevi i majke podigoše svoju djecu na ruke da vide kad bude prolazio kralj.

I sve bliže i sve bliže čulo se klicanje i vika postajala jača.

— Živio hrvatski kralj... Živio hrvatski kralj! Sad se je vidjela i kraljevska povorka. Najprije eto sjajne tjelesne 13

straže kraljeve u oklopima. Srebrni i pozlaćeni šljemovi svijetle se i krijese na suncu i zasjenjuju oči gledalaca. Tjelesni stražari, same ljudine, jake i krasne, drže u jednoj ruci koplje, a u drugoj štit. Drže se uspravno i ponosno. Pozna im se na licu da znadu kakvoga gospodara služe i da je dan njegove radosti ujedno i danom njihove radosti. Pod njihovim se teškim koracima trese zemlja, a narod ih gleda kao neka čudovišta, kao neke izabranike po obličju i ljepoti.

Iza tjelesne straže eto svećenika.

— Joj, mamice, koliko ih ima! — šapće mali Mile svojoj majci.

— Vidiš, ovo su ti latinski popovi — odgovori mati, prignuvši glavu k mališu.

I zaista. Veliki niz svećenika i redovnika latinskih stupao je svečano i dostojanstveno u šarenim odorama. Kler latinskih gradova požurio se pokloniti novomu kralju. U ruci su latinski svećenici nosili užgane svijeće, križeve, svete moći, kandila i zlaćane crkvene posude. Te posude bijahu remek djela onoga doba, od suhoga zlata i ukrašene finim ornamentima. Nosili su i relikvijarij s ostacima svetog Dujma i svete Stazije. Bili su to posve mali, dragocjeni kovčežići poput sarkofaga, iskićeni slonovinom i bogato izrezbareni, ukrašeni bojama i optočeni zlatom i srebrom.

Odijela latinskih svećenika bila su iskićena grimiznim križevima i zlatom.

Stupajući polaganim, odmjerenim koracima, pjevali su latinske pjesme Bogu i kralju u slavu.

Iza latinskih, eto hrvatskih svećenika, hrvatskoga obreda.

Njihovo odijelo bijaše isto tako sjajno, ali njihova lica odavahu veću pobožnost i čednost. Neki od njih nosili su svete knjige, koje su blagoslovili svojim rukama sami sveti apostoli Čiril i Metod, kad su bili u Bijeloj Hrvatskoj. Te knjige su bile bogato uvezane i optočene srebrom i urešene dragim kamenjem. Drugi su nosili voštane svijeće i propela. Bilo je tu časnih staraca s dugim sijedim bradama i mla14

dih lijepih momaka, za koje bi mislio da bi im bolje pristajalo junačko oružje od redovničke mantije. Svi oni koracahu smjerno i čedno, hvaleći Gospoda materinjim jezikom.

Kad je prošla njihova povorka, zače još jače gibanje u narodu, jer eto junaka: velikaša u najsjajnijim svojim odorama. Eto hrvatskih župana i načelnika gradova, eto kaštelana kraljevskih dvorova.

— Majko, kako su svi divno odjeveni! — usklikne mali Mile.

— Čekaj, dijete, čekaj, to još nisu najveći dostojanstvenici. Ti će istom doći.

— Eto knezova! — upozori djed.

Mali raskolači svoje oči.

— Daj, djede, daj pričaj mi koji su to.

Mimo njih prođe deset junaka sa sjajnim oklopima.

— Koji su to? — upita mali. — Zar je među njima kralj?

— Nije, dijete! Ovo su samo satnici. A eto za njima onaj visoki, to ti je ban Like. Oni ispred njega to su samo njegovi satnici. Svaki od ovih na čelu je plemenima koja mogu staviti sto momaka u vojsku.

— A eto, djede, ispred ovoga drugoga i opet ide sedam satnika. Zar ne? A tko je ovaj mali debeli?

— To ti je, sinko, ban Krbave i Gacke.

— Zar pred svakim banom ide sedam satnika?

— Pred svakim!

— Alaj su to silni ljudi! — klicao je neprestano mali.

Između pojedinih banova stupali su veliki odjeli vojske.

Vojnici su bili iskićeni lovorikom i zelenim lišćem i neprestano pjevali ratne davorije. Narod ih je, kao stare i dobre znance, pozdravljao, dovikivao im mile riječi i mahao rukama.

Iza banova išli su drugi dostojanstvenici, župani, podžupani. Kad i ovi prođoše, začu se glasno pjevanje! — »Na mnogaja ljeta!« U najsjajnijim, grimiznim i modrim i svakojako izvezenim odorama stupali su dvorski dostojanstvenici. Bio 15

je tu dvorski župan u oklopu, bio je tu djed hrvatski s pratnjom. Bio je tu i dostojanstveni, junačka lika i oblika, biskup ninski, Grgur Dobre, kraljev kancelar i biskup svih Hrvata, sin zadarske vlastelinske obitelji.

Za njim stupahu dvorski rizničar i župan mačonoša.

Potonji je nosio u ruci veliki i sjajni kraljevski mač. Kraljevsku zastavu nosio je župan stjegonoša, kraljevsko koplje župan kopljonoša, kraljevski bogato urešen štit župan štitonoša. I sve dalje i dalje redali se dvorski velikaši. Svaki je u ruci nosio znakove svojega dostojanstva i svoje časti. Župan peharnik nosio je zlatni pehar, župan konjušnik zlatni štap. A za njim su momci vodili kraljeva bijelog, vilovnog konja s dugim repom, prekrasnih griva. Taj je ponosno rzao i visoko dizao glavu. Župan ubrusar nosio pak zlatne viljuške, župan posteljnik bogato izvezeni jastuk, župan ključar držao je zlatan ključ. Sve su to gledali ljudi začarani od tolikoga sjaja i divili se moći hrvatskoga kralja, koji imade oko sebe tolike junake i tolike vojvode.

Ali još nije svršila povorka. Sad tek nastade veliko veselje. Sluge su vodili sjajno iskićena gojnog, bijelog vola velikih rogova. Vol je pognjurio čelo na zemlju, izbuljio svoje oči i kadšto se otimao od svojih goniča, ali njihovi konopi bijahu čvršći, i vol je morao popustiti njihovim rukama. Za tom povorkom stupao je župan volar.

Kad ovaj prođe, eto župana psara s vitkim hrtovima, koje su na crvenim uzicama vodili njegovi sluge. Napokon eto i župana sokolara sa sokolom na ruci i župana tepčije. Povorku je završavao dvorski đak. U rukama pojedinih dostojanstvenika nalazili se još i dragocjeni darovi, kojima je kralj imao darivati narod.

— A tko je ono? — zapita Mile.

Sada je pokraj njih prošao krupnim koracima gorostas čovjek, mrka, ohola lica, velikih brčina. Oči su mu bistro i oštro gledale na sve strane. Ruka mu je neprestano igrala mačem.

16

— Tko je ono? — zapita Mile, ne dobivši odgovor. — Ako nije kralj, mora da je veliki gospodin?

— Sinko, ono ti je silni i jaki gospodin. Mihail Višević, veliki ban i knez zahumski.

Starac htjede još nešto primijetiti, ali sad već nije mogao.

Kao što zvijezde tamne pred sjajnim suncem, tako je potamnjelo pred svim gledaocima sve što su do sada vidjeli, kad se je k njima bližila pojava samoga kralja.

— Bacite se ničice, ide kralj! — povika djed.

A puk pade na zemlju skidajući kape i klanjajući se prekriženih ruku. Mičući veselo: — Živio Budimir Tomislav... Živio kralj Hrvata! I sve jače je orila vika i sve više grla pridružilo se u sav glas.

I starci, i žene, i muževi, i djeca — sve je vikalo oduševljeno, gromko i silno: — Živio kralj, živio kralj!

Odjeven u grimizne haljine, koje su sjale od dragulja, bio je opasan dragocjenim pojasom, a draguljima mu blistaju i podveze oko goljenica. Visoka čela, vedrih bistrih očiju, jak još i snažan, velik i sjajan stupa onaj u kojega se upiru sve oči, radi kojega su svi ovamo došli, onaj kojega je ime drhtalo na ustima čitavoga naroda. Na usnama mu lebdi neki ljubazni, blagi podsmijeh, a u njegovim očima sjaji plamen dobrote i ljubavi, plamen uzvišena zadovoljstva, koji pokazuje da osjeća ljubav ovoga naroda i da ga ta ljubav veseli. Na glavi još nema krune, a ni kraljevski ga plašt još ne resi. Ali čitava njegova pojava odaje ga kraljem.

I oči čitavoga naroda pasu se na njemu i razdragano motre svojega ljubimca i prate njega i čitavu povorku kako stupa i ide dalje, sve dalje, prema hramu Božjem, gdje se ima obaviti čin svečane krunidbe.

Pred crkvom kralja čekaju biskupi i viši svećenici, čekaju ga splitski nadbiskup Ivan, zadarski biskup Formin, biskup Licinije i drugi veliki prelati, čekaju ga poslanici samoga pape Ivan, biskup jakinski i Leon, biskup palestrinski. Ovdje se nalazi i kraljica sa svojom pratnjom i mno17

gi izaslanici stranih država koji su imali biti kod krunidbe. Nalaze se ovdje i srpski veliki župani Zaharija Pribislavić i Česlav Branović, koje je Tomislav, kao pribjeglice pred Simeonom, ljubazno primio na svoj dvor. Nalaze se tu i mnogi dostojanstvenici iz talijanskih strana i drugih zemalja. Došavši Budimir do crkve, svi mu se pokloniše, a biskupi ga povedoše po kamenim stubama svečano i polako u hram Božji. Taj bijaše dosta prostran, ali se odmah ispuni ljudima. Miris tamjana stao se dizati uvis i punio je crkvu ugodnim svojim mirisom. Kad se je čitava crkva ispunila i kad je nastao pobožni mir, stupi na uzvišeni prostor Grgur Ninski i jakim krepkim glasom, koji se razlijegao čitavim hramom, kliknu narodu razgovijetno i jasno: — Pred Bogom velikim pitam te, narode hrvatski, čuj moju riječ i govori: Hoćeš li da se po tebi izabrani kralj Budimir Tomislav okruni za kralja hrvatskoga?

A narod odvrati oduševljeno i gromko: — Mi to hoćemo... mi to hoćemo!

I opet, po drugi put, zapita Grgur Ninski narod jakim glasom: — Narode hrvatski, hoćeš li da se Budimir Tomislav kruni za hrvatskoga kralja?

I opet svi odgovoriše: — Hoćemo.

I po treći put zapita biskup hrvatski isto i po treći put dobi isti odgovor.

I sada, odmah nakon toga, odvedoše Budimira Tomislava do zlatnog prijestolja, koje je kraj žrtvenika stajalo na uzvišenijem mjestu. To prijestolje sjajilo se u svom sjaju: ta bilo je posve novo i po prvi put imao je na nj sjesti hrvatski kralj.

Krunitelj Budimirov zapjeva svečanim glasom pjesmu: Dođi Duše Sveti, a dovršiv saziv Duha Svetoga, obrati se kralju te reče, pokazavši mu sveto hrvatsko Evanđelje: — Budimire Tomislave! Kralju svih Hrvata, pozivljem te da pred licem samoga Boga, stvoritelja, otkupitelja i po18

svetitelja svijeta, položiš prisegu na ovo sveto Evanđelje, da ćeš štititi narod i Crkvu i da ćeš vladati po pravu i pravici, kako bude Bogu drago i narodu milo.

Budimir Tomislav pristupi bliže, položi ruku na svetu knjigu i uzvišenim, ali odlučnim glasom izusti: Ja, Budimir Tomislav, kralj svih Hrvata, kunem se na ovo sveto Evanđelje, da ću svakomu dijeliti pravicu i da ću štititi hrvatske zemlje i hrvatsku slobodu. Kunem se da ću čuvati svetu vjeru i njezinu ustanovu. Kunem se da ću štititi slabe, čuvati male i progoniti nepravdu.

Dok je to govorio, svi su slušali melodiju njegova zvonka grla i slušali bi ga tako dovijeka, a on, izrekavši svoju prisegu, kleknu pred žrtvenik i ostade tako sve dok iz ruku metropolite ne dobi otajstvo svetoga hljeba.

Odmah nakon toga pripasa mu krunitelj kraljevski mač oko pasa i pomaže ga svetim uljem radosti.

Sada pristupi poslanik pape Ivana X. Ivan, biskup jakinski, do jastuka na kojem je blještala zlatna kruna hrvatska. Na vršku joj se dizala tri zlatna križa, sa strane je bila nešto uvijena, a odozgor više ravna. Sa svake joj strane vise uhobrani. Iskićena bijaše naokolo svojih rubova nizom velikih dragulja.

Svi koji su bili u crkvi zadrhtaše u taj čas. Jer to je bio čas koji su toliko željkovali, za kojim su toliko čeznuli. Sam Budimir Tomislav klečao je mirno i spokojno, samo pogled svoj uzdizaše gore k oblacima, a usne mu šaptahu molitvu onomu, koji ga je vodio u slavu kroz tolike ratove, tolike bitke, kroz toliko bura i oluja i koji je napokon dopustio da sad ovdje kleči i da doživi i ovaj čas, kad će njemu, prvom kralju hrvatskoga naroda, zasvijetliti kraljevska kruna na čelu prvi put.

I eto! Već obuhvati Ivan Jakinski krunu obim rukama i stavi je na njegovu glavu. Ništa nije prekidalo svečane tišine, sve dok se Budimir ne podignu. U ruke mu sada predade Leon Palestrinski žezlo uz riječi: — Evo ti šibika pravde, krjeposti i spasenja!

19

Kralj uzme žezlo i otputi se praćen biskupom Ivanom Jakinskim, Leonom Palestrinskim i Grgurom Ninskim do zlatnoga prijestolja. Krunitelj ga posadi na prijestolje i reče: — Sjedni na prijestolje pravde! Neka te Bog ogradi i svojom i Svetoga Duha silom. Neka ti okrijepi mišice i pokori sve barbarske jezike, neka te uščuva u vjeri, da braniš Crkvu, da sudiš svim ljudima pravo, da braniš uboge sirote od progona, da postaneš dostojnim carstva nebeskoga.

A biskup Grgur Ninski zapjeva glasno: — Jako tvoja jest država i tvoje jest carstvo i sila i slava oca i sina i duha ninja i prisno. Amen.

Nakon ove molitve uze još krunitelj sa srebrnoga stola uz prijestolje biserne postole i grimizni kraljevski plašt, pa ih preda rizničaru.

Rizničar ogrnu kralja plaštem i obuje mu postole.

Nakon toga digne se Budimir Tomislav i nakloni se tri puta, uskliknuvši: — Slava va višnjih Bogu, i na zemlji mir, v čelovjecih blagovolenje.

I opet se pokloni tri puta, sjedajući na prijestolje.

To jedva dočeka nazočni narod. Odmah pristupiše dostojanstvenici, velikaši, banovi, župani i podložnici kraljevi iz svih staleža. Svi nagrnuše k njemu i stadoše mu cjelivati i posvećene ruke, i biserne postole, i skute haljina, i koljena njegova, klanjati se njemu, svojemu prvomu kralju i gospodaru, miropomazaniku Gospodnjemu.

Uto opet iziđe na povišeno mjesto sam Grgur Dobre, pa zapjeva veselo i svečano prvi put u hrvatskom jeziku kraljevsku pjesmu: — Slava i hvala Bogu, koji se smilovao narodu hrvatskom, te mu poda krunjena kralja.

A narod je odgovarao veselo i od srca, pjevajući za svojim pastirom: — Blažen dan koj tebi, kralju hrvatski, darova vijenac vrh tjemena tvojega.

20

I opet je pjevao Grgur ganutim glasom, a suze radosnice rosile mu lice: — Blažen dan nova života naroda hrvatskoga.

A narod se rastapao od milinja i pjevao sa svojim biskupom svojemu kralju: — Na mnogaja ljeta slava i hvala i zdravlje svijetlom kralju hrvatskom Budimiru Tomislavu.

I sve, malo i veliko, jako i slabo, sve je pjevalo iz punoga grla i punoga srca: — Na mnogaja ljeta!

I te pjesme i ti poklici nisu prestali ni kad je već čitava kraljevska povorka istim redom izlazila iz crkve. Narod se nije dao smesti ni onda, kad su se u narod stali dijeliti kraljevski darovi. Samo jedan čas zanijemio je čitav narod.

Tamo, nedaleko od crkve, bijahu nasuli poviše mjesto, učinili oveći zeleni humak. Na taj humak upriješe se najednom sve oči. Nastade svečana tišina.

I u taj čas pokaza se na tom mjestu na vilovitom bijelom konju, s kraljevskom krunom na glavi, s kraljevskim plaštem, prvi kralj hrvatski Budimir Tomislav. Svijetlim svojim mačem mahnu na sve četiri strane svijeta. Bio je to znak da će braniti domovinu, milu svoju Hrvatsku. I u tom hipu nastupi tišina, kao da se nitko nije usudio ni pisnuti.

Ali to potraja samo čas.

Kao da se ruše nehotične hridi i pećine, kao da gromovi odbijaju u vrletne stijene hrvatskih gora, kao da oluja krši stoljetne dubove i hrastove, tako silno i jako, tako gromko zaori iz tisuću i tisuću grla složno, glasno i srdačno: — Živio naš hrvatski kralj... Živio naš otac Budimir Tomislav!

21

II.

Kad se je napokon kralj sa svojom pratnjom udaljio i kad se je oduševljeno klicanje sleglo, kad je buka prestala, sastavljahu se opet skupine i narod se stade gostiti. Pojedini velikaši kraljevstva hodali su poljem i tražili ljude iz svojih krajeva, da ih darivaju i da s njima razgovaraju.

I Tihomil, veliki hrvatski junak, koji se je osobito proslavio u bojevima s Mađarima, stupao je sada Duvanjskim poljem. Bio je plemenita lika i oblika, ali već odmaknuo u muževnoj dobi. Tragovi prijašnje ljepote još se uvijek opažahu, ali već su bore starosti stale izobličavati njegovo lice.

Uz njega stupaše mladić, koji je zapanjivao svakoga, jer je bio vrlo sličan Tihomilu.

— Taj ne bi mogao zatajiti da je Tihomilov sin — govorili su ljudi, kad su ga ovako motrili gdje usporedo stupa s Tihomilom.

— Vidiš, sinko — reče dido, kad se je Tihomil sa svojim pratiocem približio njegovoj skupini. — Ovo ti je naš presvijetli gospodar Tihomil!

— Poznam ga, djedo — odvrati Mile — a poznam i njegova sina Berislava, koji se tek prije malo dana vratio iz dalekih strana, odnekud iz Italije.

— Je li istina — umiješa se u razgovor majka — da je mladi gospodin živio dugo vremena u samom Rimu?

— Jest, tako kažu.

— Zacijelo se družio i sa Svetim Ocem Papom.

— He, nu... O tom nema sumnje... Nego kako bi?

— On bi mogao dosta pripovijedati.

— I te kako!

Više ne uzmogne reći, jer k njima pristupe Tihomil i Berislav i zapitaju ga za junačko zdravlje.

22

— I ti si, starče, amo došao? To je lijepo. Nisi se bojao ni zla mora, ni loših putova. Pregazio si vode i prešao gore, pa eto i tebe ovdje u slavi hrvatskoga kralja. To je lijepo od tebe — reče Tihomil pruživši starcu desnicu, koju ovaj čvrsto prihvati htijući je poljubiti, što međutim Tihomil ne dopusti.

— Stare su moje kosti, gospodaru, ali kako bih mogao ovdje ne biti ja, koji sam dobio toliko raznih rana u bitkama što smo ih vojevali sa svijetlim našim knezom, sadanjim kraljem Budimirom Tomislavom. Kad sam s njime bio u raznim zgodama i nezgodama, pristoji se da budem i dionikom njegove slave. Jer znaš, Tihomile, svijetli moj gospodine, ja tako mislim... hehe... a ti misli kako tebi drago... ja mislim da sam i ja doprinesao svoje zrno ovoj lijepoj pogači, što smo si je mi Hrvati izmijesili. Reci ti meni što te volja, ali ja znadem onu: zrno do zrna pogača, kamen do kamena palača, pa mislim da sam i ja doprinesao kamičak ovoj kraljevskoj palači, koju sagradi dobri i mili kralj Budimir. Ili, govorim li možda ludo, moj dragi gospodaru?

— Ne govoriš ludo. Naš kralj je velik i slavan, njegova se djela pronose od gore do gore, od mora do mora, ali ta velika djela ne bi on mogao učiniti da nije imao junačkih mišica svojega naroda, naroda u koji se i ti ubrajaš. Ako je pak to istina, onda može svaki junak toga naroda ponosno reći: i ja sam doprinesao kamičak velebnoj zgradi hrvatskoga kraljevstva.

— Baš mi iz srca govoriš, mili moj gospodaru... ali, ako sam ja doprinesao kamičak, ti si, gospodaru, tko to ne bi znao, doprinesao najdivnije stupove od mramora.

Tihomilu su očito godile ove riječi iz ustiju priprostoga seljaka, i on se ponosno osvrnu na svoga sina, za kojega je mislio da se još uvijek nalazi uz njega.

Međutim se Berislav udaljio od svojega oca i starca.

Zacijelo ga nije zanimao razgovor ove dvojice, časak je slušao što govore, ali onda mu oči nemirno stanu zurkati okolišem. Njegove crne duge kose, što su ispod kape padale 23

na snažna jaka ramena, potresu mu se kao grive u lava kad okrenu lice od svojega oca. Ruke mu se poigravale brkovima koji su tek nicali. Njegovo lice moglo se zaista nazvati lijepim, ali tek nije imalo one svježine kakvu u toj mladosti običavaju imati mladi junaci. Neka neobična bljedoća pokrivala je te obraze. Samo su izvanredno rumene usnice pokazivale kakva krv teče u njegovim žilama. Njegove usnice bile su primjereno malene, samo donja usnica kao da je bila nešto podebela. U njegovim crnim očima blistala je vatra, pravi crni alemi koji su se krijesili, a mnoga talijanska gospa morala je ustreptiti na pogled tih očiju i mnoga rumen morala je obasuti obraze rimskih djevojaka, kad bi se te oči ustremile na njihove podobe.

Sad su te oči očito nešto tražile. Tražile su hoće li među ovim ženama naći koju lijepu prikazu i hoće li se moći mjeriti ove Hrvatice sa ženama onoga naroda iz kojega se Berislav upravo vratio, hoće li moći izdržati prispodobu s Teodorama i Marocijama, koje su bile dika i slava cijeloga Rima i koje su svojom ljepotom postale gospodaricama svjetskoga grada, gospodaricama pred kojima se klanjahu knezovi i kraljevi.

— Bože moj — mislio je Berislav — koliko ima ruža u Italiji, treba tek rukom posegnuti, pa da je ubereš. Ovdje kao da toga nema.

Njegov otac Tihomil, koji je i sam proputovao mnogo svijeta, želio je da mu se i sin nagleda raznih tuđih zemalja, da se naobrazi i da upozna odnošaje svojega doba.

Zato ga je još mlada poslao najprije u razne benediktinske samostane, a onda u sam Rim da na dvoru vladarice Teodore nauči poznavati svijet.

Zalud se Milena, majka Berislavova, žena Tihomilova, protivila sinovu putu. Što je otac jednom odlučio, to se moralo izvršiti.

Berislav je teške duše slušao očevu zapovijed i vrlo se teško praštao od svoje majke, ali doskora uvidi da je ono što je otac odlučio dobro za njegovu sudbinu i za njegovu 24

budućnost. I od onoga časa, on je samo radio kako da upozna običaje tuđih naroda i kako da naobrazi svoj duh.

Došavši na dvor Teodore, uživio se posve u one navade, i bez sumnje su ga rimske gospođe smatrale valjanim vitezom i pravim plemićem.

O tom je možda govorilo ono neobično bljedilo njegovih obraza, što je podavalo njegovu licu nešto bolna i sumorna. Nije proteklo ni nekoliko časaka, a Berislavove oči, kojima je po Duvanjskom polju tražio ruže slične talijanskima, zaustavi se na ženskoj prikazi što je stajala nekoliko koračaja podalje u krasnoj narodnoj nošnji, s crvenkapom na glavi.

— Ala je to divna djevojka — pomisli Berislav odmah, i oči mu stanu pasti po njezinu licu, po njezinu struku, po njezinu čitavu tijelu. Promatrao je tu krasnicu kao što Arapin promatra spodobu plemenita konja, kao što žid gleda jedva kupljeni dijamant ili biser, promatrao je očima vještaka, i vidjelo mu se na nasmijanu licu da je sa svojim istraživanjem bio vrlo zadovoljan.

— Bakha mi — Berislav se u Rimu naučio tako kleti — ovo je prava Venera — i njegove oči stanu se još jače krijesiti i još žarče gledati za tom djevojkom.

I bio bi tako još dulje gledao, da ga nije prekinuo otac, koji je netom dovršio svoj razgovor sa starim didom.

— Kamo si se zagledao? — zapita ga Tihomil.

Berislav se trznu kao da ga je netko nemilo probudio iz krasna sna, ali se odmah sabere i odvrati: — Promatrao sam ovaj narod. Naučio sam se putujući paziti na svakakve sitnice, koje drugoga možda ne zanimaju.

— Tako je i pravo, sine! Pa što si lijepa opazio?

— Oko mi se veseli kad gleda šarenilo narodnih nošnja, inače me ljuti što muževi izgledaju nekako opori, nekako barbarski! — odvrati Berislav.

25

— A žene nisi gledao? — nasmiješi se Tihomil, koji je dobro opazio zabunu svojega sina, i pogleda oštro u njegove oči.

Ali sad se je već i Berislav posve oporavio od prve svoje zabune i mogao je mirno izdržati očev pogled.

— O, da — odgovori tobože nehajno Berislav — o, da, gledao sam i žene, nisu baš u većini lijepe, ali ima ih i lijepih.

To izrekavši, pokuša svrnuti razgovor očev na drugo.

I otac i sin stadoše ponovno obilaziti narod.

Kad se približiše skupini u kojoj se nalazila ona lijepa djevojka, koju je malo prije tako promatrao, iskoristi Berislav priliku, dok je Tihomil razgovarao sa seljacima, pa se prikuči nekoj baki što je bila u blizini i zapita: — Dobra mamice, kaži mi, kako je ime one djevojke, iz kojega je kraja?

Stara ga pogleda, zažmirivši radoznalo starim očima, i zinu otvorivši svoje krezubine. Činilo se kao da mu ne će ništa odvratiti, ali onda reče: — Ona... čekaj, da vidim... ja sam slaba vida... e, znaš, stara sam, pa ne vidim dobro. Ehe... sad vidim... to ti je Cvijeta iz kraja vojvode Tihomila, naša Cvijeta. Dobra djevojka, nema joj prigovora. Juh, kakva je, tanka i visoka, misliš da je u gorici jela.

— Hvala ti, majko, što si me tako uputila. A ne znaš li, iz kojega je mjesta?

— Kako ne bih znala, kad sam i ja iz njezina mjesta.

Uostalom, što će ti mjesto? Nema ni sto koračaja od crkvice svete Marije, što se nalazi u glavnom imanju vojvode Tihomila, do potleušice. U toj kući eto boravi Cvijeta.

— Ima li živa oca i majku?

— Majke nema, ali oca imade.

— A ima li što braće?

— Ima brata.

— Je li u godinama?

— Bit će tvoje dobe, gospodine. Ali vidi se, tebe ta djevojka zanima.

26

— Eh, tako... tako... ne zanima baš odviše... ali, vidjela mi se poznatom. Mislio sam da sam je već negdje vidio, ali sad tek po tvojim riječima opažam da sam se prevario.

Berislav je vrlo brzo izrekao tu laž, jer nije htio da starica zapazi njegove misli i njegove namjere. Bojao se da se ne saznadu, pa da ih tako tkogod ne osujeti.

A zapravo, je li bio svjestan svojih misli ili namjera? Na to pitanje nije ni sam znao pravo odgovoriti, niti je imao pravo vremena da promisli, Ipak, jedno mu je već sada bilo jasno. Eto, našao je pravi pravcati cvijet i spoznao svom dušom da je taj cvijet krasan i prekrasan: spoznao je i to, da će biti blažen onaj koji ga ubere, spoznao je da mu se krv uzrujava i da mu jače kola žilama otkad ju je opazio. Najvolio bi do nje poletjeti i zapitati je bilo što mu drago, ali to sad nije bilo moguće pred ovom svjetinom i pred ocem. Zato odluči smiriti svoju uzburkanu krv i pričekati zgodnije vrijeme. Ta bila je Cvijeta tako blizu njegovu domu, te se nije morao bojati da će mu izbjeći. Eto, koji slučaj, pomisli on, taj slučaj mi je donosi, tako reći, u naručje, on mi je stavlja u kraj mojega oca, u blizinu moju i ja ću je naći, ja ću je ondje naći. Našao bih je da je sitna kao igla, a kako je ne bih našao kad je tako divna. Pa što ću i raditi u tom nesretnom kraju u koji sam se tek vratio? Zar ću živjeti kao redovnik? Nakon onih prekrasnih dana na dvoru Marocije, iz naručja divnih Rimljanka, zar sam u Hrvatsku došao da u zapećku sjedim?...

— Berislave — prekine ga u mislima Tihomil, njegov otac, koji ga je opet našao — sinko, kako ti se sviđa ovaj narod?

— Kako bi mi se sviđao? Napokon, svi su narodi uglavnom jedno, samo što govore raznim jezicima.

— Kako misliš da su jedno? Zar zato jer svi imadu jednoga Boga i jer su svi pred Bogom jednaki?

— O, ne, oče, to ne mislim. Mislim da svi narodi jednako žive za kruh i ljubav, za strasti i grijehe. Mislim da su svi danas jednako barbarski.

— Misliš li, dakle, da su i Hrvati barbari?

27

— O tom i ne sumnjam. U ruševinama sjajnih rimskih hramova i građevinama prijašnjih slavnih vremena, oni su se ugnijezdili kao noćne ptice, ali nisu znali ništa naučiti od rimskih pređa.

— Ti se varaš, sinko! — odvrati dosta uzrujano Tihomil. — Hrvati, istina, nisu dostigli velika djela svojih pređa od kojih su baštinili, ali zar su to mogli? Zar im nije uvijek i neprestance morao blistati mač u rukama. Zar se nisu morali boriti za svaku grudu svoje zemlje? Uostalom, zar nisu već i naši knezovi sazidali krasne zadužbine, prelijepe crkve i samostane? Zar red benediktinaca ne sije i kod nas potrebito znanje? Mene vrlo boli kad čujem takve riječi iz tvojih ustiju. Pa ako je to sva mudrost koju si u tuđini pozobao, onda pogotovo žalim što sam te uz velik svoj trošak poslao u strani svijet.

Berislav je uvidio da je oca rastužio, pa reče da ga smiri: — Nisam ja zlo mislio. Napokon, nisam ja samo psovao naš narod, nego sam naročito rekao, da su svi sadanji narodi jednako barbarski. Moram ti iskreno reći da i sjajni Rim, koji je uščuvao tolike sjajne palače prijašnjega doba, koji u svom koloseju još i danas čuva ostatke svojih igara, ipak više nije stari slavni Rim. Ta gdje su ti danas Horacije i Vergilije, Terencije i Platon?

— Ti valjda ne bi želio, moj sinko, da se vrate ona poganska vremena, kad još nije svjetlo Krista obasjalo sve zemlje ovoga svijeta.

— To i opet nisam rekao. Samo ti moram reći da bih bio želio živjeti u doba tih velikih ljudi, koji su tako krasno znali izricati prekrasne misli.

— Sinko! — usklikne mu otac — pazi da te ljubav naprama ovim poganima ne dovede do bijede. Sjećam se nekoga ravenskoga filozofa, koji je neprestano sanjao o tim pjesnicima i filozofima. Jednoga mu se dana ukazaše svi i rekoše mu: idi i kazuj svijetu da smo besmrtni i da smo jednaki svecima tvoje Crkve. Sjećam se da se je taj filozof zaista uživio u te svoje sne i da je stao tako propovijedati, 28

dok ga nisu pozvali pred sud kao heretika, ali, morali ga doskora i pustiti, jer su vidjeli da imaju s luđakom posla. Čuvaj se dakle prevelikoga druženja s mrtvim filozofima.

— Ne boj se, oče, nisam se nikada odviše njima ni bavio. Ne bih ti ih ni spomenuo, da me naš razgovor nije skrenuo na taj put.

Zatim nastavi: — Zahvalan sam ti što si me pozvao natrag. Mogao sam tako poljubiti majčinu ruku i tvoju, oče moj. Mene je srce prečesto vuklo u ove strane, da ugledam vaša mila lica i da porazgovorim s vama i opet onako kao što smo nekoć govorili. Isto me je tako vuklo srce da zagrlim milu svoju sestricu Zlatu, o kojoj dašto nisam ni u snu mogao misliti da se je razvila u tako krasnu djevojku. Dakle, vrlo sam ti zahvalan što si me dozvao u ovu zemlju.

Tihomil ne bijaše zadovoljan ovim riječima, makar mu je i godilo da Berislav ljubi svoje roditelje.

— Zar je zaista to sve — doviknu mu — što te je vuklo u našu zemlju? Zar nisi u svom srcu osjećao još jedno jače i moćnije čuvstvo, koje te je vuklo da se vratiš onamo gdje si prvi put ugledao svjetlo Božje, onamo gdje si progovorio prvu riječ, onamo gdje te je majka hranila prebijelim mlijekom.

Berislav se nasmiješi i prekinu svoga oca mahnuvši rukom.

— Ako hoćeš da ti istinu reknem — nije!

— Ti si bar i u svojim latinskim pjesnicima mogao naći riječ o kojoj zanosno govore, riječ: patria, domovina... Zar se ona ne nalazi među riječima tvoje glave, tvojega srca?

A Berislav kaza: — Ne mogu ti odvratiti. O tom nisam puno promišljao.

Tek jedno znam: da mi je Italija u svojim čarima tako omiljela kao i domovina.

— Čudne misli... vrlo čudne — promrmlja kroz zube Tihomil, koji bi volio da nije nikad takvih riječi čuo iz ustiju svojega sina.

29

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u listopadu 2011.

POPULARNI HRVATSKI ROMAN Poznati Deželićev roman Prvi kralj, nekoć prava nacionalna uspješnica, prvijenac je u Verbumovoj novopokrenutoj biblioteci Popularni hrvatski roman. Stvarajući vrlo zanimljivu radnju prožetu političkim intrigama, vjerskim previranjima i ljubavnim zapletima, Deželić živo ocrtava prijelomno razdoblje hrvatske nacionalne povijesti, ističući istodobno moralnu, vjersku i domoljubnu poantu.

Kroz idealistički ocrtane likove prvoga hrvatskog kralja Tomislava i borca za liturgiju na narodnom jeziku Grgura Ninskoga Deželić želi naglasiti slavu nekadašnjega kraljevstva te istaknuti važnost koju je vjerska pripadnost odigrala u očuvanju hrvatskoga identiteta.

Nastao na vrhuncu hrvatske borbe za emancipaciju od kuenovske mađarizacije, ovaj roman snažno ističe i danas aktualnu poruku da Hrvatska nije i ne će biti ničija provincija ni kolonija, nego da je u Hrvata bila i jest snažna svijest o samobitnosti, samostalnosti i slobodi.

ISBN 978-953-235-256-6

VERBUM 69 kn

www.verbum.hr