Protiv plime

elizabeth camden

PROT I V PL I M E

Elizabeth Camden PROTIV PLIME Roman

Biblioteka

POPULUS 12.

Naslov izvornika: Elizabeth Camden, Against the Tide Copyright © 2012 Dorothy Mays Izvorno objavio Bethany House Publishers, odio Baker Publishing Group, Grand Rapids, Michigan Copyright © za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2020.

Objavljeno uz dopuštenje Tyndale House Publishers, Inc. Sva prava pridržana.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Prijevod: Katarina Gugić Lektura: Anđa Jakovljević

Split, 2020.

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Sinjska 2, 21 000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 e-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Glavni urednik: Petar Balta Za nakladnika: Miro Radalj

POPULUS

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

ISBN 978-953-235-705-9 CIP zapis dostupan u katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 181008029.

Suprugu Billu... koji mi je nadahnuće za svakoga junaka o kojemu piťem

P rolo g B oston , 1876.

L

ydia se veoma stidjela zbog toga što prvoga dana nastave nosi vlažnu haljinu, ali sinoć, dok joj se odjeća sušila na užadi jarbola, pala je kiša. Ipak, prava je sretnica što uopće ide u školu pa se zaputila do školske zgrade stišćući očevu grubu radničku ruku i nastojeći ne razmišljati o vlažnoj haljini. Otac se doimao još napetijim od nje dok su hodali do škole, a trebali su prijeći gotovo cijelu milju od pristaništa na kojem je bio usidren njihov brod. Škola je bila otmjena zgrada od cigle, s prozorima od pravoga stakla. Na brodu na kojem je Lydia živjela nije bilo prozora, samo uljni pergament koji je propuštao malo svjetla u kabinu u kojoj je spavala cijela obitelj.

Tata nije htio da Lydia uopće ide u školu. Prošle večeri žestoko se posvađao s mamom zbog toga i Lydia je čula svaku riječ. Poslali su nju i Maloga Michaela pod palubu, ali brod na kojem su živjeli, Ružna Nelly, bio je toliko malen da je sve mogla čuti. „Ta djevojčica ne zna ni riječ engleskoga!“ grmio je otac. „Kakva uopće ima smisla da je tamo šaljemo, kad neće ništa razumjeti?“ „Naučit će“, odvratila je mama. „Sjeti se kako je brzo naučila talijanski, a bila je posve malena. Već govori grčki i turski, a čak je i hrvatski naučila tijekom godinu dana koliko smo tamo živjeli. Idu joj jezici, naučit će i engleski. Devet joj je godina i krajnje je vrijeme da krene u školu.“ Nikada do tada nigdje se nisu zadržali dovoljno dugo da bi mogla pohađati nastavu, ali sada, kada su stigli u Ameriku, to se trebalo promijeniti.

7

Lydia je bila djetešce kad su se otisnuli od svojega otočića u Grčkoj.

Tata je rekao da su morali otići jer se tamošnjem narodu nije sviđalo što je za ženu uzeo Turkinju. Otplovili su ribarskim brodom koji je tata vlastitim rukama izgradio i plovili uzduž stjenovite obale Jadranskoga mora dok nisu stigli do talijanskih otoka. Ni ondje se nisu dugo zadržali, nego su produžili do hrvatskoga i albanskog priobalja i ondje boravili. Živjeli su na tatinu brodu, bacali mreže u kristalno more, podizali ih i iz njih izvlačili rakove, raznu plavu ribu i lubine. Žarki, sunčani dani dok je na palubi broda razvrstavala ribu u košare sačinjavaju najranija Lydijina sjećanja. Uvečer bi gurnuli mreže i oruđe uz ogradu i prostrli postelju pod zvijezdama. Cijeli se Lydijin život odvijao na tom brodu, kuhanje obroka na plameniku, sjedenje mami u krilu dok ju je učila slova, dvaput tjedno pranje kose u slanoj vodi Sredozemnoga mora. Mama je govorila da su sol i sunce utkali bakreni sjaj u Lydijinu tamnu kosu. „Baš kao netom skovani novčić“, govorila je mama dok bi joj raščešljavala kosu da se brže osuši na suncu. Mali Michael, njezin brat, rodio se na Siciliji. Sada su mu bile četiri godine i Lydia ga je već trebala prestati zvati Mali Michael, ali još uvijek ga je smatrala malim.

Lydia nije znala zašto moraju otići sa Sicilije, no kad je došlo ljeto, ukrcali su se na velik brod i preplovili cijeli Atlantski ocean dok nisu stigli u Boston. Tata je rekao da će u Americi sve biti bolje, ali Lydia baš i nije bila tako sigurna u to. Novi ribarski brod nije bio ni upola lijep i ugodan kao brod koji je tata sam napravio u Grčkoj. Pokušao ga je popraviti, no voda je neprestano prodirala kroz trup Ružne Nelly i Lydiji je palo u zadatak da grabi more u metalne posude i prazni ih preko palube. Iako je to radila pet puta na dan, na podu kabine u kojoj su spavali uvijek je bilo barem nekoliko centimetara vode. Tata je rekao da je to dobro jer znači da je kabina uvijek čista i da trebaju biti zahvalni što imaju takav brod koji se sam čisti. Sve je to dio plana, smijao se.

Lydia nije marila za to što žive na tako trošnu brodu. Već tri godine za svaki je Božić poželjela da napokon krene u školu. U selu na Siciliji tu i tamo vidjela bi djecu kako idu na nastavu i sanjarila o svim čudima i divotama koje zacijelo uče iza onih zatvorenih vrata.

Tata joj nije dopuštao da ide u školu. Upro je prstom u rub njezine pamučne haljine, gotovo petnaest centimetara prekratke. „Želiš našu princezu poslati u školu u ovom?“ vikao je na mamu pokazujući Lydi-

8

jine gležnjeve koji su virili ispod haljine. Prije dva tjedna Lydia se neoprezno približila upaljenu plameniku i vatra joj je oprljila rub haljine tako da ju je mama morala skratiti. Na njoj više nije bilo progorenih dijelova, no tata je bio jako uzrujan zbog te haljine, jedine koju je imala. „Neću to dopustiti“, odlučno je rekao. „Ne dam da se bostonski huligani izruguju mojoj princezi.“ Lice mu se stisnulo i izobličilo tako da je Lydia pomislila da će zaplakati.

Jurnula je preko palube i obgrlila ga oko struka. „Ne budi tužan, tatice! U tren oka naučit ću engleski pa ćete ga moći naučiti i ti i mama i Mali Michael. Svi ćemo znati taj jezik.“ Tata joj je grubim prstima odmicao kosu s čela i ljuljao je u naručju. „Sirota moja vilo, ti ne znaš kako djeca znaju biti okrutna.“ „Neka mi se rugaju, nije me briga“, odvrati Lydia. „A mama će mi oprati haljinu pa neće zaudarati i tako ću izgledati jednako lijepo kao i ostala djeca.“ „Večeras ćemo ti oprati haljinu tako da ujutro bude svježa i lijepa za školu“, prisnaži mama. „Lydia mora krenuti u školu. Krajnje je vrijeme.“ Lydia se nasmiješi. Poznavala je taj mamin ton. Uglavnom je uvijek bilo po tatinu, no kad god bi mamin glas poprimio taj nesmiljeni ton, popustio bi.

Tijekom noći pala je kiša. Kada su krupne, teške kapi počele kloparati po stropu brodske kabine, Lydia je brže-bolje pohitala na palubu da skine haljinu s užeta. No u trku je zapela za jednu od zamki za rakove koja je ljuljanjem broda spuznula do sredine palube pa je posrnula i pala ravno na lice. Kad je napokon došla do haljine i skinula je s užeta, tkanina je već bila skroz-naskroz mokra. Čak je i ujutro, na putu do škole, još uvijek bila vlažna.

Lydia je sjedila u hodniku dok je tata razgovarao s nekom gospođom u uredu smještenu pored ulaznih vrata škole. Zapravo, tata je blebetao na grčkom i mahao rukama, a gospođa ga ništa nije razumjela. Tada se okrenuo i pokazao na Lydiju na klupi u hodniku pa je gospođa napokon shvatila što joj pokušava reći. Prišla joj je umornim korakom i Lydia je ustala s klupe. Gospođa je počela nešto govoriti brzorečicom, a potom zastala kao da od nje očekuje odgovor. Dok je promatrala Lydijinu haljinu, lice joj je poprimilo strog izraz, još stroži kad je spazila da je tkanina još vlažna. Počela je nešto mrmljati sebi u bradu i ljutito pogledavati tatu, iako je Lydia sama zatražila da joj operu haljinu.

9

Lydia je promatrala gospođine usnice kako se pomiču dok govori, a potom su se umirile kao da čekaju da Lydia odgovori. Lydia je znala samo jedan izraz na engleskom i pomisli kako je možda pravi trenutak da ga upotrijebi.

Pogledala je gospođu ravno u oči, nasmiješila se i rekla: „U redu.“ Gospođa se činila zadovoljnom, okrenula se i pokazala Lydiji rukom da pođe za njom. Lydia je znala da je primljena u školu pa se osjećala kao da joj se u grudima nadima sunce koje samo što ne prsne.

Okrenula se na peti i mahnula tati na pozdrav. On je stajao gužvajući kapu u rukama i uzvratio joj pozdrav s izrazom velike tjeskobe na licu.

Lydia je požurila za gospođom niz hodnik. Krenula je u školu!

Hodnici su bili prostrani i ravni, podovi ulašteni do visoka sjaja. Zrak je bio čist i svjež tako da ga je Lydia s užitkom udisala.

Odmah je shvatila da je zakasnila na nastavu; svi su učenici već sjedili za stolovima, a jedan je muškarac stajao u prednjem dijelu učionice i pisao po jednoj od onih lijepih crnih ploča od škriljevca. Vrata su se otvorila uz glasnu škripu tako da su se sve glave u učionici okrenule i buljile u nju. Stroga se gospođa obratila učitelju, a Lydia se zagledala u učenike koji su sjedili raspoređeni u nekoliko skladnih, besprijekornih redova.

Doimali su se tako čisti. Svi su imali počešljanu kosu i svima su iz cipela virile čarape. Jesu li uvijek tako uredni ili je tako samo danas, prvoga dana škole? Učitelj uzme Lydiju za ruku i povede je do stola u stražnjem dijelu učionice. Imat će cijeli stol samo za sebe. I stolac, koji ni s kim neće morati dijeliti! Muškarac joj se obrati, no nije razumjela ni riječi. Kleknuo je pored njezina stola i s ljubaznim izrazom na licu polako ponovio ono što je rekao. Nije pomoglo. I dalje nije znala što govori, ali znala je da joj želi dobro i da očekuje od nje nekakav odgovor. Široko se osmjehnula. „U redu“, reče i još jednom joj se učini da je taj odgovor točno ono što drugi žele čuti.

Učitelj je ustao i vratio se u prednji dio učionice; nastava je počela.

Lydia je trčala iz sve snage, brzo koliko su joj to tanke nožice dopuštale. Zrak joj je fijukao oko glave dok je jurila prema pristaništu gdje će je dočekati tata. Ubrzo ga je spazila kako nemirno hoda pristaništem

10

gore-dolje, još uvijek izmoždena i zabrinuta izraza lica. Lydia je točno znala kada ju je opazio jer je strgnuo kapu s glave i požurio k njoj grabeći divovskim koracima. Potrčala je još brže, sve dok nije pomislila da će joj pluća puknuti, i bacila mu se u naručje. „Oh, tata, bilo je savršeno!“ Ta se riječ doimala neprikladnom i preslabašnom da opiše radost koja je u njoj bujala. Trebala mu je ispričati kako je bilo divno u školi, kako je učitelj bio dobar prema njoj. Htjela mu je ispričati sve to i još toliko toga, ali grlo joj se stisnulo kad je zaustila da nešto kaže. Ako je sretna, zašto plače? Krupna suza kliznula joj je niz obraz i nije mogla protisnuti ni riječi kroz stisnuto grlo. „Učitelj se zove gospodin Bennett“, rekla je roditeljima kasnije, na brodu. „Napisao je svoje ime na ploči, a za ručkom je sjeo kraj mene i ponavljao svoje ime dok ga napokon nisam razumjela. Bio je jako ljubazan i čak je podijelio sa mnom svoj sendvič za ručak.“ Mama nije znala da učenici trebaju sa sobom ponijeti ručak pa je rekla Lydiji da će sutra odnijeti gospodinu Bennettu lijep komad svježega bakalara da mu zahvali na dobroti. „A druga djeca? Jesu li bili dobri prema tebi?“ upita tata, a u pogledu mu se nazirala zabrinutost koju je nastojao sakriti.

Lydia nije bila budalasta; opazila je kako se neke djevojčice smiju pogledavajući njezinu potkraćenu haljinu, vidjela je kako se došaptavaju dlanovima pokrivajući usta. Ali nije marila za to. Neće dopustiti da joj smeta takva sitnica kad ima velik stol samo za sebe i učionicu prepunu zadivljujućih predmeta u koje može gledati. Zemljopisne karte obješene o zidove prikazivale su granice svih zemalja svijeta, a u jednom kutu prostorije bio je preparirani orao s raširenim krilima. No tata je bio zabrinut i čekao je njezin odgovor. „Nitko mi nije rekao nijednu ružnu riječ“, napokon reče, i to je bila istina.

I doista nije bilo važno što ne zna engleski jezik jer sutradan je Lydia doznala da dvoje učenika govori talijanski, a bila je i jedna djevojčica koja je znala samo ruski. Sprijateljila se s njima i svakoga su dana sjedili zajedno za ručkom, a Lydia je naučila mnoštvo ruskih izraza pridodajući ih svom bogatom poznavanju jezikâ.

Tjedni su prolazili i Lydia je naučila mnoštvo engleskih riječi. Gospodin Bennett bio je vrlo zadovoljan kad je vidio kako brzo uči. „Pametna djevojčica“, govorio je tapšući je po glavi. Lydia nije bila sigurna

11

što mu znači to „pametna“, no znala je da je nešto dobro i bilo joj je silno drago kad bi je nazvao pametnom djevojčicom, a to je činio često.

No toga vrlo studenog dana u listopadu Lydia se nije osjećala osobito pametnom. Stajala je na pristaništu i čekala tatu. Obično bi Ružna Nelly i tata već bili tu kad bi ona došla nakon nastave. Bilo je vjetrovito, dakle vladale su povoljne prilike za pristanak u luku. Lydia je sjela na klupu i počela mahati nogama i šutati uže naslagano na hrpu da joj brže prođe vrijeme do dolaska Ružne Nelly.

Kad se sunce počelo kloniti zapadu, bila je već jako gladna i bilo joj je sve hladnije. Tata nipošto ne bi zaboravio doći po nju nakon škole, a to je moglo značiti samo jedno: nešto se dogodilo s Ružnom Nelly.

Nije znala što joj je činiti. Danje je svjetlo sve više slabjelo i sve je više brodova pristajalo u luku. Mornari su iznosili stvari s brodova, motali užad za jarbole i jedra, a potom mreže pune ulovljene ribe prebacivali preko ramena i odlazili svojim kućama. Lydia se počela žestoko tresti, od zime ili od straha, nije znala. Možda će morati provesti noć na pristaništu.

Ne bi bilo prvi put da spava na otvorenom. Prva dva tjedna nakon što su došli u Boston cijela je obitelj spavala u javnom parku dok je tata tražio brod za kupnju. Rekao im je da je to velika pustolovina. „Pravi smo srećkovići što ne živimo u smrdljivoj skučenoj zgradi nego ovdje, u katedrali sa svodom od zvijezda“, rekao je. Lydia bi puno radije živjela u smrdljivoj skučenoj zgradi, no otac ju je uvjerio da je spavanje pod zvijezdama dio njegova plana. „Udahni čisti američki zrak!“ uskliknuo je. „Možeš ga osjetiti jedino spavajući pod vedrim nebom, a to doista ne bismo smjeli propustiti!“ Lydia je sjedila na klupi na pristaništu i pokušavala uživati u svježem američkom zraku, ali bilo je toliko hladno da nije mogla duboko udahnuti. Spavati na otvorenom u kolovozu i spavati na otvorenom u listopadu nipošto nije bilo isto. Uz rub mola pronašla je komad odbačena platna za jedra pa se njime ogrnula.

Budalasto je brinuti se za tatu. On je najbolji mornar na svijetu. Vlastitim je rukama izgradio brod na kojem su živjeli na Siciliji i sam je popravio Ružnu Nelly tako da je opet mogla ploviti, iako je mama rekla da je to plutajuća krntija.

Jednom ili dvaput je zadrijemala, no prenula bi se kad bi joj platno skliznulo iz šake, a hladan je zrak uštinuo za kožu kroz tanku tkani-

12

nu haljine. Kada je slabo svjetlo praskozorja obasjalo molove, Lydia se pomno zagledala u desetke usidrenih brodova, sa žarkom molitvom u srcu da je Ružna Nelly uplovila u luku preko noći kada je ona nije mogla vidjeti. Tata će se nasmijati i reći joj da je prava budalica što je makar na trenutak pomislila da se on neće vratiti po nju.

Popela se na klupu i netremice se zagledala u molove u pristaništu.

Desetci su brodova uplovljavali i isplovljavali iz luke. No nijedan od njih ni izdaleka nije nalikovao na Ružnu Nelly.

Lydia je svim silama pokušavala shvatiti značenje svih riječi, no odrasli ljudi koji su stajali oko nje govorili su vrlo brzo i nitko ni na trenutak nije zastao da joj pomogne razumjeti. Bio je tu njezin učitelj, gospodin Bennett, i dvojica muškaraca u policijskim odorama. Jedan je muškarac nosio smiješnu košulju s bijelom trakom u ovratniku i Lydia pomisli da je to zacijelo svećenik.

Nekoliko su riječi više puta ponovili. Sirotište je bilo jedna od tih riječi. Zatim deportacija i Grčka, i njih su neprestance ponavljali. Ni izdaleka nije mogla naslutiti što je to sirotište, ali pomislila je da je zacijelo nešto dobro jer je gospodin Bennett gorljivo kimao glavom na tu riječ.

Naprotiv, kad bi netko rekao „deportacija“, pocrvenio bi u licu i odmahivao glavom.

Pet je dana prošlo od one strašne noći koju je provela na pristaništu, a njezina se obitelj još uvijek nije vratila po nju. Znala je da je tata nikad ne bi napustio, a to je značilo da je Ružna Nelly najvjerojatnije potonula.

To je pak značilo da su tata, mama i Mali Michael mrtvi, svi mrtvi, a Lydia to nije htjela prihvatiti. Zacijelo su se negdje izgubili i brzo će se vratiti.

Sada je boravila na mjestu koje se zvalo samostan i u kojem je živjelo mnogo žena odjevenih u crno od glave do pete, no u tom samostanu nije bilo djece i žene u crnom nisu znale što će s njom. Jučer su doveli u samostan nekoga Grka, ribara, da joj prevodi. Taj je čovjek imao guste, čupave sive obrve i kožu lica poput štavljene kože, a postavljao joj je brojna pitanja o njezinoj obitelji u Grčkoj. „Nemam obitelj u Grčkoj“, rekla mu je.

Muškarac se podsmjehne. „Svi Grci imaju obitelj u Grčkoj“, odvra-

13

tio je. „Veliku, golemu obitelj. Bit će ti lijepo u Grčkoj. Pričaj mi o svojoj grčkoj obitelji i reci gdje žive.“ Lydia se pokušavala sjetiti imena rođaka kojega je tata možda spomenuo, ali uzalud. „Tata je rekao da je morao otići iz Grčke u velikoj žurbi.“ Na te je riječi jedna ribarova debela siva obrva sunula uvis. „U velikoj žurbi, je li? A zašto?“ „Zato što je mama Turkinja, tako je tata rekao.“ „A, tako“, tužno je promrmljao ribar. „Sada je sve jasno.“ Okrenuo se prema policajcu koji je stajao iza njega i obratio mu se na engleskom.

Bile su to jednostavne riječi, toliko jednostavne da ih je čak i Lydia razumjela. „Ovo dijete nema obitelj.“

Gospodin Bennett činio se zadovoljnim što Lydia odlazi u sirotište.

Ono se nalazilo na drugom kraju Bostona pa će je policajac odvesti onamo i ona se više nikada neće vratiti u ovu divnu školu s lijepim, velikim stolovima i čistim staklenim prozorima. Gospodin Bennett čučnuo je pored nje tako da je može gledati u oči, ali ona mu nije mogla uzvratiti pogled jer je znala da joj govori zbogom, zauvijek. Bio je jedina preostala osoba na svijetu kojoj je bilo stalo do toga što će se s njom dogoditi, a sada će i njega izgubiti. Uzeo ju je za ruku i blago je stisnuo. „Bit ćeš dobro“, polako je rekao. „Ti si vrlo pametna djevojčica.“ Na te joj se riječi zamaglio pogled. U tom se trenutku nije osjećala osobito pametnom; naprotiv, osjećala se slabom, uplašenom i usamljenom. No možda je gospodin Bennett u pravu. Možda će to sirotište doista biti divno mjesto gdje će moći učiti i pronaći novu obitelj.

Nije prošlo dugo i Lydia je shvatila da je sirotište Crakken sve samo ne divno mjesto.

14

1.

P etnaest godina kasnije , 1891.

B aza vojne mornarice , B oston

Č

ini mi se da je ruska vojna mornarica upravo porinula novu topovnjaču“, reče Lydia.

Bilo je teško reći sa sigurnošću, fotografija je bila prilično zrnata, loše kvalitete, ali brod na fotografiji činio joj se drukčijim od onih koji se obično vide u ruskim dnevnim novinama. Lydia ustane od stola pa prijeđe ured i pruži novine Willisu koji je bio obdaren nevjerojatnim, enciklopedijskim pamćenjem. Nadala se samo da će joj htjeti pomoći.

Lydia je radila u istraživačkom odjelu Američke ratne mornarice već više od četiri godine, no Willisu je još uvijek bila mrska činjenica da su za takav posao uzeli ženu.

Lydia mu pruži i povećalo tako da može bolje pregledati fotografiju. „Koliko se sjećam, Rusi nikada nisu imali rotirajući mitraljez,“ dometne, „ali na ovoj se fotografiji čini da ga imaju, zar ne?“ Willis Colburn bio je vrlo mršav muškarac, toliko koštunjav da se činilo da bi se o njegove upale, oštre obraze mogao iskosati sir. Namjestio je naočale i netremice se zagledao u fotografiju. „Čuj, Lydia, ti bi trebala biti stručnjak za rusko područje“, značajno je rekao.

Lydia je, štoviše, bila stručnjak za ruski, grčki, turski, talijanski, albanski i hrvatski jezik. Njezin je posao bio pregledavati časopise, dnevne listove, tehnička izvješća i sve drugo poslano iz južne Europe, u potrazi za inovacijama u brodogradnji. Kada je ugledala oglas za taj posao za koji su tražili nekoga tko govori više jezika i vrlo dobro po-

15

znaje brodove, Lydia je osjetila da će poletjeti od uzbuđenja. Prve dvije godine nakon izlaska iz sirotišta bile su joj vrlo teške, radila je u ribljim tvornicama pakirajući usoljene skuše u konzerve sve dok nije pomislila da će joj oči ispasti. Bio je to smrdljiv i jednoličan posao, a krajem tjedna jedva bi spajala kraj s krajem da podmiri najamninu za sobu u pansionu za dame. Zato je bila tako silno uzbuđena ugledavši oglas za posao u bazi vojne mornarice. Bio je to posao za osobu koja može čitati dokumente na stranim jezicima i raspoznavati razlike i napretke u izgradnji i dizajnu bojnih brodova.

Lydia se sjećala svega što se ticalo jedara, hvatanja povoljna vjetra i užadi za jarbole i jedra u ribarici, ali kada je u bazi vojne mornarice ugledala goleme bojne fregate, obuzeo ju je strah i pomislila je da je precijenila svoje poznavanje brodova.

No admiral Fontaine nije mario za to. Taj robusni, privlačni muškarac koji se doimao premladim za admiralski čin samo je ravnodušno slegnuo ramenima. „Lakše ćemo vas poučiti detaljima bojnih brodova nego što ćemo nekoga drugog naučiti pola tuceta jezika“, rekao je. „Posao je vaš.“ Tko bi vjerovao? Mala Grkinja koja je odrasla na klimavim, prastarim ribaricama i koja nikada nije imala pristojne cipele na nogama sada je bila asistentica od povjerenja admiralu Američke vojne mornarice. Svakoga je dana na putu do posla prolazila pored kilometarskoga niza brodova usidrenih u bazi. Prozori ureda gledali su na suhe dokove gdje su stajali prevrnuti bojni brodovi i krstarice na popravku.

Njezin je posao bio iznimno važan, znala je to. Po završetku Građanskoga rata 1865. vojna je mornarica ostala gotovo bez ikakvih sredstava, jer su sva bila preusmjerena u kopnenu vojsku u svrhu ekspanzije na zapad. Vlada je izgubila interes za održavanje mornarice i počela pokrivati samo temeljne troškove za baze u domovini. U tom razdoblju, kada je nastupio jedan od najvećih tehnoloških napredaka u povijesti, Američka vojna mornarica sramotno je nazadovala dok su za to vrijeme europske pomorske nacije ulagale silna sredstva u oklopnjače, parobrode, torpeda i dalekometnu artiljeriju.

Promjena je nastupila tek nakon sramotnoga incidenta kada se Amerika morala povući pred čileanskom vojnom mornaricom. Oformljen je Obavještajni ured pomorskih snaga za prikupljanje informacija o stranoj pomorskoj tehnologiji. Mornarički atašei razaslani su

16

diljem Europe da temeljito ispitaju tamošnju brodograditeljsku tehnologiju. Većina je toga istraživanja bila transparentna, no dosta je informacija prikupljeno i potajice. Kad god bi se atašei domogli pisanoga materijala koji bi mogao biti od koristi, slali su ga admiralu Fontaineu na cjelovit prijevod na engleski. Iz tjedna u tjedan Lydia je primala hrpe novinskih izrezaka, uputa o proizvodima i tehničkih časopisa.

Prevodila je, uspoređivala i popisivala svaki, i najmanji, komadić primljenoga teksta.

Pomno promatranje i nastojanje da se drži korak s velikim svjetskim pomorskim silama nije možda bio način da Američka vojna mornarica dobije na ugledu i snazi, ali je pribavljalo sredstva za mali tim prevoditelja smješten ispred ureda admirala Fontainea. „Ovaj ruski mitraljez podsjeća na one kakve imaju Britanci, što ti se čini?“ reče Lydia pa okrene stranicu brošure da pokaže Willisu ostatak članka, no on se samo namrštio i objema se rukama uhvatio za čelo. „Lydia, molim te. Šuškanje toga papira osjećam kao oštrice noževa po koži.“ Jučer ga je hvatala vrtoglavica od mirisa njezina narančina soka, a prošloga je tjedna jadikovao da je zrak u uredu toliko zagušljiv da je zaradio svrab. No kad bi admiral Fontaine bio u prostoriji, Willis je bio zdrav i čio kao gorska koza.

Lydia snizi glas – to bi obično udobrovoljilo Willisa – i opet pokuša. „Je li ovaj mitraljez isti kao oni koje Britanci koriste ili je ovo nešto posve novo?“ „Nije novo“, javi se Karl Olavstad sjedeći za stolom na drugom kraju ureda. „Norvežani koriste takav već barem tri godine.“ Karl se bavio prevođenjem dokumenata iz sjeverne Europe i skandinavskih zemalja, a Jacob Frankenberg, mlad dečko, istraživao je mornaričku tehnologiju zapadne Europe. Willis je bio pomorski povjesničar iz Londona i doista mu nitko na svijetu nije bio ravan u poznavanju brodogradnje. On je pratio situaciju u Britanskoj mornarici i bio izvor informacija za sve što su mu drugi prevoditelji donosili. „Norvežani su to preuzeli od Britanaca“, prozbori Willis umornim glasom. „Norveška bi mornarica završila na dnu mora kad ne bi u svemu oponašala britansku.“ Lydia se podboči stojeći pored njegova stola, čekajući Karlovu repliku. Kada je tek počela raditi u bazi, ovakve prepirke njezinih kolega silno su je zbunjivale i plašile. Kad god bi u sirotištu Crakken izbile

17

nesuglasice, Lydia bi glavom bez obzira odjurila u spremište za metle i ondje se sakrila, ali Karl i Willis, brzo je to uvidjela, silno su uživali u odmjeravanju umnih snaga. „Nadajmo se da Norvežani nikada neće preuzeti britansku kuhinju“, suho će Karl. „Izumrli bi samo zbog monotonije u nizanju kuhana kupusa, kuhana graška i kuhane govedine.“ Jacob, čiji je stol bio pored prozora tako da je gledao na suhe dokove, odloži njemački dnevni list koji je čitao i priključi im se. „Nemoj zaboraviti na kuhani jezik“, reče i strese se od užasa. „Jedini put kad me je Willis pozvao svojoj kući, njegova je žena poslužila kuhani jezik i ukiseljeni luk. Bio sam u ovoj zemlji tek dva tjedna i nakon toga obroka malo je nedostajalo da se vratim kući u Salzburg.“ No Lydia je znala da nikada više ne bi tamo otišao. Svi u toj prostoriji bili su useljenici i svi su već pustili korijenje u bostonsku zemlju, čvrsto i nepokolebljivo poput korijenja snažna hrasta. Pitala se može li se njezina vatrena odanost Bostonu i zaposlenju u vojnoj mornarici objasniti činjenicom da nikada dotada nijedno mjesto na svijetu nije mogla zvati domom? Ponos zbog zaposlenja u bazi djelomično je mogla objasniti i poštovanjem koje je osjećala prema admiralu Fontaineu, ali to nije bilo sve. Nakon godina i godina tjeskobe i usamljenosti, prvo u sirotištu, a potom u tvornicama, Lydia je u bučnoj i užurbanoj bazi vojne mornarice prvi put osjetila da negdje pripada. Jacob i Karl, pa čak i Willis zbog kojega bi katkad htjela počupati kosu s glave, bili su joj poput obitelji, i prijateljujući s njima Lydia je doslovce procvjetala. „Kako se točno zove ovaj rotirajući mitraljez?“ upita ona Willisa. „I je li mu cijev glatka ili užlijebljena, znaš li?“ Willis prstima pritisne korijen nosa. „Reci admiralu da je to Hotchkissov brzopucajući mitraljez, prilagođen za brodsku upotrebu. To će biti dovoljno dobro za njegove potrebe.“ Lydia se uzvrpolji. Nije htjela da joj izvješće bude dovoljno dobro; htjela je da joj izvješće bude besprijekorno. Trebat će ga predati do kraja dana i za to će joj trebati Willis. Primijeti da mu je šalica za čaj prazna, a znala je koliko taj čovjek voli mješavinu Earl Greya. „Hajde da ti spravimo novu šalicu čaja, hm?“ reče mu. „Pristavit ću vodu, a dok prokuha, ti ćeš već moći zgotoviti popis svih britanskih i norveških brodova s istim tipom Hotchkissova mitraljeza, zar ne?“ „Dogovoreno“, brzo pristane Willis, kao što je i znala da hoće.

18

U uredu su imali plamenik na ugljen koji je pridonio Willisovoj rastućoj ovisnosti o čaju Earl Grey. Lydia otvori vrata spremnika ispod plamenika i izvadi još ugljena. „Mogla bi se malo i opustiti, Lydia“, reče Jacob. „Ne trebaš baš svako izvješće triput pregledati i opremiti bilješkama i usporedbama s drugim tekstovima. Zbog tebe će početi patiti ugled nas ostalih. Osim toga, možda bi se admiralu više svidjela djevojka koja se može malo i opustiti.“ Lydia osjeti kako joj se obrazi rumene. Bilo je to već drugi put toga mjeseca da se Jacob izruguje na račun njezine simpatije prema admiralu Fontaineu. A ta je pomisao jednostavno smiješna. „Jacobe, tvoja je adolescentska mašta opet podivljala.“ „Ma hajde, Lydia. Puno se djevojaka zagrijalo za admirala Fontainea“, bio je uporan Jacob. „Usamljeni udovac. Snažan. Bogat kao Krez.

Polovica bostonskih djevojaka noću suzama kvasi jastuk zbog njega.“ Lydia uz tresak zatvori vratašca plamenika. U redu, istina je da je u njezinim očima admiral nešto poput junaka, no nikada joj nije palo na pamet prepuštati se takvim maštarijama. Osim toga, njoj iza leđa nalaze se vrata admiralova ureda i tko zna, možda je čuo svaku izgovorenu riječ. „Prvo da ti kažem,“ procijedi, „ja nikada ne plačem. Nikada. I moja izvješća admiralu nisu načinjena s više brige i truda nego vaša.“ Karl, koji se nije potrudio ni podignuti pogled s norveških novina koje je čitao, reče: „Zbog njega si naučila albanski.“ Jacob brzo prihvati: „Da, tako je, Lydia, zbog njega si naučila albanski!“ Lydia stisne zube. Nije admiral bio razlog što je naučila albanski; učinila je to zato što je u uredu bio potreban netko s tim znanjem, a jedino je ona mogla brzo svladati potpuno nov jezik. To nipošto nije značilo da gaji romantične iluzije o admiralu i, osim toga, nije mogla dopustiti da se prošire takve glasine. Stavi čajnik na vatru pa priđe Jacobovu stolu. „Molim te, Jacobe, molim te, nemoj me zadirkivati na taj način“, reče, a glas joj poprimi neuobičajeno ozbiljan ton. „Ne znaš koliko je za ženu teško pronaći ovakav posao i bilo kakve glasine mogle bi za mene značiti otkaz. Razumiješ li?“ Jacob problijedi. Taj dečko nije imao ni trunke zla u svojemu koščatom tijelu i nije mu bilo ni na kraj pameti da bi joj mogao prouzročiti probleme. „U redu, Lydia, oprosti“, brzo reče i prstom zadigne naočale na nosu. „Žao mi je ako sam rekao nešto, znaš već, ovaj, hm, glupo.“

19

Sada je Lydiji bilo krivo što je išta spomenula. „Čovjek koji čita na šest jezika nikako ne može biti glup.“ Blago ga udari po ramenu. „Glupane.“ Lydia opet priđe plameniku i doda u čajnik još vode. „Napravi pun čajnik, molim te“, dobaci joj Karl. „Popodne dolazi Adonis, a znaš kako nakon svakoga njegova posjeta admiral postane mrzovoljan.“ Ruke joj se slediše na čajniku. Ništa dobro nikada nije proizišlo iz posjeta toga čovjeka.

Poručnik Alexander Banebridge, tako mu je bilo ime, ali Karl mu je prišio nadimak Adonis zato što je bio doista iznimno lijep muškarac.

Nitko iz ureda nije znao po kakvu poslu dolazi u bazu vojne mornarice, no nakon svakoga sastanka s njim admiral je bio zamišljen i zlovoljan. Čak i ćudljiv. A prema onom tko blaga i uglađena admirala Fontainea može nagnati na grubost u ophođenju Lydia je nagonski osjećala nepovjerenje.

Pretpostavljala je da je poručnik Banebridge jedan od atašea koji u ured dostavljaju izvješća o prekooceanskoj pomorskoj tehnologiji, ali nije to mogla znati sa sigurnošću. Nikada joj se nije obratio nijednom riječju. Samo bi dojezdio u admiralov ured i po odlasku ostavio iza sebe tmast oblak.

No nije na njoj da se brine o admiralovu tajnovitom posjetitelju.

Napuni čajnik do vrha vodom i postavi ga na vatru, a onda otvori posudu s čajem i duboko udahne, puštajući da je preplavi miris listića čaja. Uvijek će, do kraja života, pa makar živjela stotinu godina, voljeti blag miomiris Earl Greya. Je li to zato što je podsjeća na ured? Prvi put otkako zna za sebe imala je posao koji voli i koji joj donosi pristojnu plaću kojom si može priuštiti stan samo za sebe. Stan s krovom koji ne propušta i u kojem može usnuti bez bojazni da će joj tijekom noći zločesta djeca ukrasti cipele ako ih je kojim slučajem izula prije spavanja.

Vrata ureda naglo se otvoriše tako da su tresnula o zid. Lydia podigne pogled i iznenadi se vidjevši Velikoga Johna, vlasnika kavane u prizemlju zgrade u kojoj je živjela. Bio je zajapuren i jedva je dolazio do daha. „Lydia, deložiraju te“, jedva protisne.

Posuda s čajem ispadne joj iz ruku, listići čaja rasuše se po podu. „Što?!“ strašan se krik ote Lydiji s usana. „Upravo su došli radnici“, reče Veliki John. „Počeli su ti iznositi na-

20

mještaj na ulicu ispred zgrade. Rekao sam im da te ne smiju još deložirati, ali svejedno su počeli.“ „Ne mogu mi to učiniti! Imam papire koji potvrđuju da smijem još ondje živjeti. Admiral Fontaine sam ih je sastavio.“ Na pomisao da će izgubiti dom preplavila ju je panika. Nije to bila puka osjećajnost koja ju je vezivala za skromni stančić na četvrtom katu zgrade nevjerojatna imena, Veseli zmaj. Jednostavno, taj je stan bio njezino utočište, dom u kojem se prvi put u životu osjećala potpuno sigurnom.

Mora otići onamo, smjesta mora otići. „Reci admiralu što se dogodilo“, dovikne Jacobu i otrči iz ureda, niz stepenice i na ulicu. Zadigla je suknju i trčala kao da joj život o tome ovisi... a više-manje tako je i bilo.

Od onoga jutra kada je iz sirotišta izišla u bijeli svijet, svaki je trenutak života posvetila nastojanju da zaradi novac, dovoljno novca da si osigura siguran dom. Sada kad ga je napokon stekla, borit će se i protiv svih egipatskih pošasti da ga zadrži, bude li potrebno.

21

2.

L

ydia se mukotrpno probijala trčeći kroz mnoštvo ljudi koji su prelazili most Charlestown, a onda udarila prečicom preko travnjaka crkve Old North. Oštra ju je bol probadala u slezeni dok je jurila vijugavim uličicama i neravnim kaldrmama do svoje kuće. Pretrčala je cijelu udaljenost između ureda i Veseloga zmaja, više od milje, i stigavši ugledala svoj ormar na cesti, a pored njega hrpe nabačene posteljine.

Dvojica radnika upravo su iznosila njezin madrac kroz ulazna vrata zgrade. Gospođa Brandenberg stajala je na rubu pločnika s notesom u ruci i pravila zabilješke pomno pregledavajući Lydijine stvari. „Što to radite?“ Lydia je jedva smogla snage da to izrekne. Teškom je mukom disala, noge samo što je nisu izdale. „Ne možete me izbaciti, potpisali smo ugovor.“ Gospođa Brandenberg čvrsto stisne usnice. „Gđice Pallas, niste poštovali sve uvjete našega dogovora i stoga držim da ometate moj posjed. Izbacujem vas iz stana.“ Veseli je zmaj prošloga mjeseca prešao u vlasništvo Brandenbergovih, a oni nisu bili zainteresirani za iznajmljivanje, ni stanova ni kavane u prizemlju. Stanari su pisanim putem bili obaviješteni o tome da trebaju ili otkupiti stan ili se iseliti, odmah. Znajući da je admiral Fontaine diplomirao pravo na Harvardu, nakon što je pročitala tu strašnu obavijest, Lydia je iz istih stopa otišla k njemu po pomoć. On je pomno pregledao obavijest o iseljenju i u njoj pronašao manu, rupu koju su novi vlasnici previdjeli. Pomogao joj je da iskamči još vremena tijekom kojega će skupljati novac za kupnju, a ona je zauzvrat trebala obavljati sitne administrativne poslove za nove vlasnike. Imala je na raspolaga-

22

nju još četiri mjeseca da prikupi preostalih šesto dolara i otkupi stan.

Ako ne uspije, ostat će bez jedinoga doma koji je u životu imala.

Još uvijek nisu iznijeli njezin radni stol. U njemu se, u prvoj ladici, nalazio ugovor kao dokaz da može živjeti tu do prosinca. „Učinila sam sve kako smo se dogovorili, idem gore po ugovor.“ Gospođa Brandenberg ispruži mesnatu ruku da joj spriječi prolaz. „Ako to znači da ćete ući u moju zgradu, ne dopuštam. Ovo je privatno vlasništvo, a vi nemate nikakva prava u nj ući. Gospodin Brandenberg jutros je otišao u vašu banku, bome jest, i uvjerio se da nema nikakvih naznaka da ćete prikupiti sredstva potrebna za kupnju ovoga stana.“ Bila je to istina, doista je bilo malo vjerojatno da će Lydia u sljedeća četiri mjeseca moći uštedjeti šesto dolara. Tjedna plaća u bazi vojne mornarice iznosila je trideset dolara, ali nakon što bi podmirila sve troškove, nikako nije mogla uštedjeti više od pet dolara na tjedan.

Kad god je mogla, prevodila je u slobodno vrijeme, no doista nije bilo izgledno da će do kraja godine namaknuti dovoljno novca i Brandenbergovi su to znali. „Odstupite, molim vas, gđice Pallas“, reče gospođa Brandenberg. „Svima će nam biti lakše ako se već danas iselite iz stana.“ „Lakše?“ ponovi Lydia. „Mislim da ćete vi lakše večeras zaspati ako se budete pridržavali dokumenta koji ste potpisali prošloga mjeseca.“ No unatoč tim riječima, kad je radnik bacio teške zastore na cestu pored madraca, osjetila je kako u njoj buja silna tjeskoba. Te je zastore sašila vlastitim rukama i sve njezino dragocjeno vlasništvo, simbol njezinih postignuća u godinama nakon sirotišta, sada je ležalo razbacano po prljavoj cesti poput hrpe odbačena smeća. Možda će za nekoliko mjeseci doista morati napustiti taj stan, ali ne želi se predati već sada.

A onda ga je ugledala. Pješaci su uzmaknuli uz rub ceste, a djeca zastala s igrom da se zabulje u prekrasna crna pastuha koji je prilazio žustrim kasom. Na njemu je jahao admiral Eric Fontaine, odjeven u punu vojnu odoru s epoletama i visokim uštirkanim ovratnikom; dolazio je da je spasi. Očiju poput dviju žeravica i kruta vojnička stava, admiral je bio zapovjednik koji bi snagom pogleda mogao zaustaviti perzijske legije u navali na Termopile. Vanjština mu je bila malčice pregruba da bi se mogao smatrati muškarcem klasične ljepote, ali na vjetrom i suncem opaljenu licu i pod tamnom kosom njegove su svijetlosive oči sjale poput ledenica.

23

Lydia je promatrala kako se pouzdanje gospođe Brandenberg rasipa poput jesenjega lišća na snažnu vjetru. Uobraženi stav netragom je nestao, a kako je admiral prilazio sve bliže, u potpunosti ga je zamijenio izraz puzava poštovanja. „Gospođo Brandenberg, čini mi se da je došlo do nesporazuma o uvjetima ugovora koji sam sastavio za gđicu Pallas“, rekao je admiral sjahavši s konja. Iz njegovih je riječi izbijala savršena uglađenost, ali u pozadini se slutio čelik.

Gospođa Brandenberg zagladila je pramen kose koji joj je spuznuo iz frizure i nakašljala se, a potom se ulizički naklonila. „Dobro vam jutro želim, admirale. Zapovjedniče. Gospodine.“ Admiral Fontaine bio je zapovjednik bostonske baze vojne mornarice i obični građani često nisu znali kako bi ga trebali oslovljavati, iako je on volio da ga zovu po vojničkoj tituli. Baza vojne mornarice zapošljavala je više od dvije tisuće civila i mornara tako da je bilo prilično neobično što Lydia osobno poznaje admirala Fontainea, no osnivanje Ureda za prevođenje stranih dokumenata bilo je njegova zamisao, a budući da u bazi nije bilo previše slobodna prostora, na koncu su ih ugurali u predsoblje ispred njegova ureda.

Pogled njezina poslodavca ni na trenutak se nije pokolebao dok je netremice promatrao žalosnu hrpicu sveg njezina vlasništva rasutu po cesti. „Bila bi doista velika šteta da morate pretrpjeti posljedice zbog nezakonite deložacije. Gđica Pallas ima puno pravo zadržati svoje trenutno boravište još...“ Admiral se očito upinjao da se prisjeti pojedinosti ugovora koji je sastavio pa se Lydia propne na prste i šapne mu na uho: „Četiri mjeseca.“ „Četiri mjeseca“, ponovi admiral. „A po isteku ta četiri mjeseca, ima pravo na još...“ „Dva tjedna da isprazni prostor od svojih stvari“, prišapne Lydia.

Admiral kimne. „Ima pravo na dodatna dva tjedna da isprazni posjed. Osim toga, trebate joj prethodno izdati službenu obavijest koju ne smijete zanemariti ili ćemo ponovno pokrenuti cijeli slučaj. Jesam li bio jasan, gospođo Brandenberg?“ Gospođa Brandenberg s teškom je mukom zadržala miran izraz lica. „Svakako, svakako!“ vedro je rekla. „U potpunosti se slažemo oko vremenskih rokova ugovora. U potpunosti! Ali, vidite, problem je

24

što gđica Pallas ne ispunjava ostale uvjete našega dogovora. Ona se, naime, dobivši dodatno vrijeme za kupnju stana, obvezala da će pružati administrativne usluge gospodinu Brandenbergu. Te obveze nije ispunila i stoga smo bili prisiljeni povući ovaj potez.“ Admiral je svoj mračni pogled sada upravio u Lydiju. „Gđice Pallas? Je li to istina?“ Lydia je nastojala zatomiti srdžbu u glasu. „Izvršila sam svaki administrativni posao koji su od mene zatražili. Uz to sam izvodila njihova psa u šetnju, obavljala im kupnju, čuvala djecu i glačala košulje gospodina Brandenberga. Sinoć sam odbila ljubazni zahtjev gđe Brandenberg da joj okupam djecu. Čini mi se da upravo tu leži uzrok problema.“ Admiral na to nije ništa rekao, samo je probo pogledom gospođu Brandenberg, čekajući njezin odgovor. No ona ništa nije rekla pa je proslijedio: „Vaš je suprug pristao produljiti najam gospođici Pallas zato što je vrlo dobro znao da je njegova prvotna prijetnja iseljenjem bila protuzakonita. Sporazum koji smo postigli podrazumijevao je da gđica Pallas zauzvrat obavlja manje administrativne poslove. Ne smijete kršiti ugovor nerazumnim zahtjevima. Je li jasno?“ Admiralov je glas do toga trenutka bio smiren, metodičan. Ali kada gospođa Brandenberg ništa nije rekla, zagrmio je kao da fijuče bičem: „Je li jasno, gospođo?“ Gospođa Brandenberg poskočila je od prepasti. „Jasno je, naravno, jasno!“ „Izvrsno. A sada recite radnicima da vrate stvari gđice Pallas na njihovo mjesto. Vjerujem da nije potrebno nabrajati sve pravne posljedice koje će uslijediti ako gđica Pallas zapazi i najmanje oštećenje zadobiveno prenošenjem stvari u stan.“ To nije bilo pitanje nego odlučna tvrdnja. „Nije potrebno, gospodine.“ Ošinuvši Lydiju bijesnim pogledom punim mržnje, gospođa Brandenberg se okrene i zapovjedi radnicima da vrate njezine stvari u stan na četvrtom katu.

Admiral Fontaine uzjahao je konja, a Lydia priđe da mu zahvali.

Bilo je to već drugi put da joj je pomogao. Kad je ugledala onu strašnu obavijest o iseljenju zalijepljenu za svoja vrata, uspaničila se i bez razmišljanja odjurila k njemu da joj objasni o čemu se radi. A on ne samo da joj je rastumačio mnoštvo pravnih začkoljica, već joj je ponudio da

25

se zauzme za nju i iskamči joj još vremena da prikupi novac za stan, i to bez naplate. Koliko bi poslodavaca učinilo takvo što, takav čin obzirnosti i čiste ljudskosti? Lydia pogleda prema njemu zaklonivši oči rukom. „Nadam se da vam sve ovo nije postalo zamorno, priskakati mi ovako u pomoć u zadnji čas“, reče. „Zacijelo ste iscrpljeni od nastojanja da me spasite.“ „Dobro kažete. Sljedeći ću put vrisnuti i pobjeći u suprotnom smjeru.“ Lydia se ugrize za usnu. Nikada nije bila sigurna kada se šali, a kada je ozbiljan. Zausti da mu odgovori, no tada krajičkom oka opazi kako radnik jednom krupnom rukom podiže njezin noćni ormarić i zabacuje ga na leđa, a pod drugom rukom stišće hrpu njezine krevetnine. Pokušavala je ostati pribrana, ali nije joj bilo lako podnijeti takvo nemarno ophođenje s njezinim stvarima. „Uzmite nekoliko sati da sve vratite na svoje mjesto“, reče admiral Fontaine. Jedan kraj usana blago mu se izvio u jedva vidljiv smiješak. „Znam da biste, dok vam se stvari ne vrate u besprijekoran red, zbog svoje naravi bili potpuno beskorisni za razlučivanje razlika i detalja mornaričkoga naoružanja. Ugodan vam dan želim, gđice Pallas.“ Okrene konja pa ga podbode i zaputi se kasom prema bazi vojne mornarice.

Sve žene na ulici okrenule su se da gledaju za admiralom, primijeti Lydia. On je, bez sumnje, bio najpoželjniji samac u Bostonu. Štoviše, u cijeloj Novoj Engleskoj. A možda, ako ćemo biti precizni, i u cijelim Sjedinjenim Državama. Admiral je bio privlačan, ali i vrlo služben, krut u pravilima ponašanja više od svih bostonskih muškaraca. Karl je jednom primijetio da vojna mornarica zacijelo koristi toliko puno škroba u svojim uniformama da je ubogi admiral sve upio u kožu. I iako su je svi u uredu zadirkivali da je školski primjer djevojke beznadno zaljubljene u svojega junaka, Lydia uistinu nikada nije na taj način gledala admirala. Iskreno rečeno, toliko mu se divila da se nikako nije mogla osjećati ugodno u njegovoj blizini.

Bila je silno zahvalna što joj je dao nekoliko sati da vrati stvari na mjesto jer admiral ju je vrlo dobro pročitao. Lydiji je red bio iznimno važan i kad se popela stubama do svojega stana, prije nego što će otvoriti vrata, zadržala je dah. Stresla se vidjevši svoju odjeću nabacanu

26

na neurednu hrpu na naslonjaču, ali s olakšanjem je primijetila da su barem sav namještaj vratili gdje treba.

Dograbila je knjigu o putovanjima Lewisa i Clarka i kratko je privinula uz grudi prije nego što će je vratiti na policu. U one dvije godine rada u tvornicama knjige su joj bile jedini luksuz. Mogla je podnositi svu onu buku, smrad i monotoniju pakiranja usoljenih skuša samo zbog pomisli da će krajem dana zajedno s neustrašivim istraživačima pobjeći u divljinu Teritorija Dakote ili zadivljeno listati knjigu o najljepšim primjercima svjetske arhitekture, zuriti u bezbrojne crteže dvoraca, katedrala i snažnih utvrda.

Na prozorsku je dasku posložila bočice. Dvije male bočice parfema u debeljuškastim staklenkama u sredini, potom tegla s kremom za njegu kože u hladnim novoengleskim zimama i na kraju zagasitoplava bočica s lijekom protiv glavobolje. Izvuče čep iz ove potonje pa gucne sirupastu tekućinu, nadajući se da će joj pomoći ublažiti strahovitu migrenu koja ju je obuzela od straha da će ostati bez krova nad glavom.

Obujmi bočicu rukama i zagleda se kroz prozor na ulicu. Nije joj ni najmanje smetalo svakodnevno uspinjanje stepenicama do četvrtoga kata jer na kojem bi još mjestu u gradu mogla imati ovakav čudesan pogled na luku? S ljubavlju je promatrala sparušene cvjetne gredice nanizane u izlozima malih, urednih trgovina, brodove za lov na rakove koji su se ljuljuškali u luci i galebove koji su kricima parali jutarnji zrak. S toga je prozora mogla gledati kako brodovi uplovljavaju i isplovljavaju iz luke. Pristizali su iz Antwerpena, Rotterdama, s Kube i iz Quebeca. Neki su od njih doplovili čak iz kristalnoga Jadranskog mora, koje je Lydia nekoć davno smatrala domom. Puno je već godina prošlo otkako je čeznula za toplim morem što oplakuje uvale sredozemnih otoka. Boston je sada njezin dom. Nije osjećala ni najmanji poriv da upoznaje nove zemlje i nije imala ni najmanju želju da nogom stupi izvan svoje četvrti. Ovo je njezin dom i ona će učiniti sve što je potrebno da ga zadrži.

Vratila se na posao nakon stanke za ručak. Bilo je to već treći put istoga dana da pješice prelazi cijelu milju pa kad je napokon stigla u ured, bila je prilično umorna.

Willis ju je dočekao s komentarom: „Bio sam siguran da će ti admiral omogućiti prijevoz natrag u bazu.“ No to je samo pokazalo koliko slabo Willis sudi o ljudima jer admiral Fontaine nikada ne bi učinio

27

nešto čime bi ukaljao svoj besprijekoran ugled. A jahati na konju s neudanom ženom bilo bi i više nego nedolično. „Admiral je bio vrlo obziran i dao mi je slobodno da posložim stvari u stanu“, reče Lydia pa sjedne za stol i posveti se svojem ritualu: namjesti rječnike pod pravim kutom i uredno naniže bočice s tintom i slike, a taman kad je htjela početi s poslom, Karl i Jacob nadviše se nad njezin stol. „Lydia, je li sve u redu?“ upita je Karl nježnim glasom u kojem se nazirao blag norveški naglasak. „Da, sve je u redu, u savršenu redu“, odvrati ona s pouzdanjem koje nije uistinu osjećala. Da, sve je u savršenu redu danas, ali ako ne uspije uštedjeti šesto dolara, isti će se prizor ponoviti i u prosincu. „Mogu li ti kako pomoći?“ opet će Karl. Svi su oni znali Lydijinu situaciju, a Karl joj je već ponudio posuditi pedeset dolara da joj pomogne, ali nije to mogla prihvatiti. Karl je imao ženu i četvero djece i tih je pedeset dolara vjerojatno bila sva njegova ušteđevina. I Jacob joj je ponudio financijsku pomoć, no on je štedio svaki peni tako da što prije može dovesti roditelje i sestre iz Salzburga. „Hvala ti, Karle, zbilja, bit ću ja dobro“, reče. Karl kimne glavom i sjedne za svoj stol, ali Jacob je ostao stajati pored nje. On joj je oduvijek bio poput brata i pred njim nije uspijevala do kraja prikriti osjećaje. Čučnuo je pored nje. „Reći ćeš mi, zar ne, ako ti bude zbilja teško?“ tiho upita. „Odmah pored tvornica konzervi ima jedan pansion koji iznajmljuje sobe damama, možda ti mogu pomoći da se smjestiš tamo.“ „Nekako ću već namaknuti taj novac“, odvrati Lydia s hinjenim samopouzdanjem. Znala je o kakvu smještaju Jacob govori, a sama pomisao da će joj život opet kliznuti u takvu bijedu bila joj je previše užasna, nezamisliva. Dograbi ruski pamflet i s olakšanjem primijeti da joj je Willis napravio traženi popis britanskih i norveških vojnih brodova.

Netko je počistio kut ureda gdje je rasula listiće čaja. Sve se vratilo u uobičajen ritam i ako požuri, možda će ipak uspjeti zgotoviti izvješće do kraja dana. Vjerojatno će morati ostati nakon radnoga vremena, ali to nije važno. Šalica čaja dat će joj snage da izdrži dugačko poslijepodne. Ustala je i otišla do plamenika da si natoči čaj kadli se vrata ureda otvoriše s treskom.

Ušla je jedna od Lydiji najodbojnijih osoba koje je susrela. Adonis.

Znala ga je pod imenom Alexander Banebridge, no jednom je čula admirala kako ga zove Alexander Christian.

28

Nosio je punu odoru. Zlaćana kosa uokvirivala je savršene crte poručnikova lica koje kao da je pripadalo anđelu-ratniku. No najdojmljivije su bile njegove ledenoplave oči koje su svjetlucale ponad visokih jagodičnih kostiju. „Dobar dan svima“, reče poručnik vijugajući između stolova, kratko se nasmiješi Lydiji pa pokuca na admiralova vrata. Potom uđe ne čekajući poziv i zatvori vrata za sobom.

Willis suspregne drhtaj. „Držanje toga čovjeka silno mi je odbojno.

Glava me zaboli samo kad da pogledam.“ Lydia je potisnula smijeh i vratila se za stol s punom šalicom u ruci.

Tik prije nego što će sjesti, spazi da nešto nije u redu. Ruski pamfleti ležali su ondje gdje ih je ostavila, rječnici stranih jezika poredani u savršenoj liniji, pod kutom od četrdeset pet stupnjeva... ali bočice s tintom, nešto nije bilo u redu. Uvijek bi ih posložila po istom redu – prvo plava, pa crna i na kraju crvena, i tako su i stajale prije nekoliko minuta – ali sada su bile pomiješane. „Jesi li ti dirao moje bočice s tintom?“ upita Jacoba, a on je na to pogleda kao da je skrenula pameću. „Ne bih se usudio poremetiti savršen red bilo kojega predmeta na tvom stolu“, odvrati.

Lydia se bijesno zagleda u zatvorena vrata ureda kroz koja je netom prošao Alexander Banebridge. Kad god bi taj čovjek došao u ured, na Lydijinu bi stolu zavladao nered. Neka bi joj slika najednom stajala naopako ili rječnici ne bi bili poredani abecednim redom. Nije oka skinula s njega otkako je ušao u ured sve dok nije nestao iza admiralovih vrata i svejedno je uspio premjestiti njezine stvari tako da ona ništa ne primijeti. Stisnutih je usnica presložila bočice, znajući da se neće ni na što moći usredotočiti dok ne vrati sve kako je bilo. „Zbilja ne volim toga čovjeka“, promrmlja sebi u bradu.

Karl, koji je sjedio na drugom kraju ureda, podigne glavu s dokumenta koji je prevodio. „Čuo sam neobične priče u vezi s tim tipom“, reče. „Moja sestra živi u Vermontu, blizu kanadske granice. Pričala mi je kako je guverner Vermonta htio izgraditi most do Kanade, ali da je najednom banuo taj Banebridge zahtijevajući da odustane od plana.

Guverner ga je glatko odbio, no onda su radnici zaposleni na izgradnji mosta jednostavno otišli. Guverner je doveo nove radnike, ali tjedan dana poslije eto ti opet Banebridgea, i novi su radnici također odustali.

29

Tisak: GrafiÄ?ki zavod Hrvatske Tiskano u studenom 2020.

L ydia Pallas od malena se pitala što je u budućnosti čeka. Tijekom

vremena izgradila je svoj mali savršeni svijet. Za nju je savršeni život, život stabilnosti i sigurnosti, bio život po strogim pravilima, lišen bilo kakvih iznenađenja i promjena, kaosa ili nereda. Jako je voljela svoj stančić čiji su prozori gledali na užurbanu bostonsku luku, a njezina nadarenost za jezike omogućila joj je siguran i miran posao prevoditeljice u ratnoj mornarici.

Upravo je dar za prevođenje dovodi u kontakt s Alexanderom Banebridgeom, muškarcem koji ju je istodobno i privlačio i odbijao. Kada je Bane angažirao Lydiju da prevede naizgled posve bezazlenu zbirku dokumenata iz Europe, na što je istoga časa pristala, nije ni slutila u kakvoj će se bezizlaznoj situaciji uskoro naći. Otkriva da je Baneova misija zaustaviti trgovinu opijumom koju vode neki od najopasnijih krijumčara na Istočnoj obali, a uskoro saznaje i da su mu motivi za to vjera i vlastita prošlost.

U svemu tome Bane strogo bdije nad tim da Lydia nema nikakve veze s tajnim kriminalnim svijetom. Ipak, kada kriminalci preuzmu kontrolu, upravo će Lydia biti ta na koju će jedino moći računati. U opasnoj igri koja se uskoro pretvara u borbu na život i na smrt hoće li se Lydia i Bane uspjeti oprijeti nadirućoj plimi ili će ih ona zauvijek progutati?

K ada se sve izvana i iznutr a uroti protiv njih, može li njihova ljubav preživjeti?

119 kn

ISBN 978-953-235-705-9

/bibliotekapopulus