C. S. Lewis
PROBLEM BOLI
VERBUM
C. S. Lewis PROBLEM BOLI
Biblioteka:
Posebna izdanja
101.
Urednik: mr. sc. Petar Balta
Za nakladnika: Miro Radalj
C. S. Lewis
PROBLEM BOLI
VERBUM Split, 2015.
Naslov izvornika: C. S. Lewis, The Problem of Pain Objavio Verbum d.o.o. pod licencijom CS Lewis Company Ltd. The Problem of Pain by CS Lewis © C. S. Lewis Pte Ltd. 1940. First published by Centenary Press 1940. Published by Collins in 1957. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2015. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod: Mijo Pavić Lektura: Anđa Jakovljević
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 248.218 LEWIS, Clive Staples Problem boli / C. S. Lewis ; <prijevod Mijo Pavić>. - Split : Verbum, 2015. - (Biblioteka Posebna izdanja / Verbum, Split ; 101) Prijevod djela: The problem of pain. ISBN 978-953-235-473-7 I. Bol -- Teološko gledište 160208057
Inklinzima
Sin Božji umro je u boli, ne da ljudi ne bi trpjeli bol, već da bi njihova bol bila slična njegovoj. George MacDonald Unspoken Sermons, First Series
PREDGOVOR
PREDGOVOR
Kada mi je g. Ashley Sampson predložio da napišem ovu knjigu, zamolio sam ga za dopuštenje da je napišem tako da se ne zna tko je njezin autor jer bi, da sam rekao što doista mislim o boli, moje izjave bile iskazane s tako očitom nutarnjom jakošću da bi ispale naprosto smiješne kada bi netko doznao tko im je autor. Moj je prijedlog odbačen s obrazloženjem da to ne bi bilo u skladu s duhom zamišljenoga književnog niza; g. Sampson mi je, međutim, predložio da napišem predgovor u kojemu bih iznio na vidjelo da ne živim prema svojim načelima! Taj razveseljujući program upravo iznosim. Dopustite mi da odmah na početku priznam, riječima dobroga Waltera Hiltona, da sam, dok sam pisao ovu knjigu, cijelo vrijeme “imao osjećaj da sam toliko daleko od istinskoga osjećaja o kojemu govorim da mi ne preostaje ništa drugo nego vapiti za milošću i žudjeti za tim osjećajem”.1 Ipak, upravo je to razlog što mi se jedno ne može prigovoriti. Nitko ne može reći: “Tko nije nikada osjetio rana, i brazgotini taj se podsmijeva” jer nikada, pa makar to bilo i samo na tren, nisam bio u takvu raspoloženju da mi čak i sama pomisao na tešku bol ne bi bila nepodnošljiva. Ako je ikoji čovjek lišen opasnosti da podcijeni ovoga neprijatelja, 1
Scale of Perfection, I, xvi.
9
PROBLEM BOLI
ja sam taj. Dužan sam dodati i da je jedina svrha ove knjige riješiti intelektualni problem s kojim se suočavamo kada govorimo o patnji. Kada je, pak, o jednoj drugoj i daleko uzvišenijoj zadaći riječ – poučavanju o vrijednosti nutarnje jakosti i strpljivosti – nikada nisam bio tolika budala da bih umišljao kako sam za takvo što kvalificiran, niti svojim čitateljima mogu ponuditi išta više od vlastitoga uvjerenja da, kada je o podnošenju boli riječ, malo hrabrosti pomaže više nego golemo znanje, malo ljudskoga suosjećanja više nego silna hrabrost, a najsitniji mrvičak Božje ljubavi više od svega drugoga. Pročita li i jedan pravi teolog ove stranice, lako će uočiti da su one djelo laika i potpuna amatera. Osim u dvama posljednjim poglavljima, dijelovi kojih su, doduše, spekulativne prirode, vjerovao sam da ne radim drugo osim što na drukčiji način iznosim drevni i pravovjerni nauk. Pokaže li se bilo koji dio ove knjige “originalnim” u smislu inovativnosti ili nepravovjernosti, bit će takav protiv moje volje i bit će posljedica mojega neznanja. Pišem, dakako, kao pripadnik laičkoga staleža u Engleskoj crkvi; unatoč tome, trudio sam se ne ustvrditi ništa što ne ispovijedaju i svi pripadnici Katoličke Crkve. Kako ova knjiga nije djelo erudita, nisam se previše trsio pronaći izvore ideja i navoda u slučajevima u kojima je to zahtijevalo pregolem trud. Svaki će teolog vrlo brzo vidjeti što sam u životu pročitao i kako je toga malo. Magdalen College, Oxford, 1940. C. S. Lewis 10
UVOD
1. UVOD
Čudim se smjelosti kojom se takvi ljudi usuđuju govoriti o Bogu. U raspravi namijenjenoj nevjernicima otpočinju s poglavljem u kojemu dokazuju opstojnost Božju iz djelovanja Prirode... To samo daje povoda njihovim čitateljima da pomisle kako su dokazi naše vjere krajnje neuvjerljivi... Vrlo je zanimljiva činjenica da nijedan kanonski pisac nije koristio Prirodu u dokazivanju Božje opstojnosti. Pascal, Pensées, IV, 242, 243
Ne tako davno, dok sam bio ateist, da me tko upitao: “Zašto ne vjeruješ u Boga?”, moj bi odgovor glasio otprilike ovako: “Pogledaj svemir u kojemu živimo. Daleko najveći njegov dio sastoji se od prazna prostora, potpuno mračna i nezamislivo hladna. Nebeskih tijela koja se kreću ovim prostorom tako je malo i ona su u usporedbi s njim tako sićušna da bi, čak i kada bi svako od njih bilo napučeno potpuno sretnim stvorenjima, još uvijek bilo teško vjerovati da su život i sreća išta drugo doli nusproizvod sile koja je stvorila svemir. Kako stvari stoje, međutim, znanstvenici drže vjerojatnim da je samo nekoliko sunaca u svemirskomu prostranstvu – možda ni jedno drugo osim našega – okruženo planetima; u našemu Sunčevu su11
PROBLEM BOLI
stavu, pak, slabo je vjerojatno da na ikojemu drugom planetu, osim na Zemlji, postoji život. Zemlja je milijunima godina bila bez života i može postojati još tko zna koliko milijuna godina nakon što na njoj prestane život. I na što taj život sliči, dok traje? Uređen je tako da svi njegovi oblici uspijevaju preživjeti jedino ako vrebaju jedan drugoga. Kod nižih oblika života ovaj proces za nužnu posljedicu ima samo smrt, ali u višim oblicima pojavljuje se nova kvaliteta koju nazivamo svijest, a posljedica toga jest bol. Stvorenja uzrokuju bol već samim svojim rođenjem, žive zadajući bol drugima i umiru uglavnom u boli. Kod najsloženijega od svih stvorova, Čovjeka, pojavljuje se još jedna sposobnost koju nazivamo razumom, čijom pomoću on može predvidjeti vlastitu bol koju ubuduće očekuje s teškim duševnim patnjama, kao i vlastitu smrt, iako žarko želi da njegov život potraje što dulje. Razum ljudima omogućuje i da, koristeći se stotinama domišljatih pronalazaka, nanesu još veću bol jedni drugima i nerazumnim bićima nego što bi inače mogli. Ovu sposobnost oni iskorištavaju u potpunosti. Njihova je povijest ispunjena ponajviše zločinima, ratovima, bolestima i svakovrsnim drugim strahotama pri čemu se, u kratkotrajnim trenutcima sreće, užasavaju i same pomisli da bi je mogli izgubiti, a kada je izgube, ostaje im jedino bijedno i bolno sjećanje na nju. Svako toliko oni malko poboljšaju svoj položaj i nastupa ono što nazivamo civilizacijom. Ali sve civilizacije iščezavaju, a dok traju, nanose čovjeku nove, sebi svojstvene tegobe kojih je toliko i koje su tako teške da poništavaju učinak možebitnih ublaženja 12
UVOD
čovjekovih uobičajenih tegoba. Činjenicu da to čini i civilizacija kojoj mi pripadamo nemoguće je osporiti; da će ona, kao i civilizacije koje su joj prethodile, iščeznuti više je nego vjerojatno. Pa ako se to i ne zbude, što onda? Ljudska je vrsta osuđena na propast. Svaka vrsta koja nastaje u bilo kojemu dijelu svemira osuđena je na propast; svemir se, kako nam kažu, troši kao da je baterija i jednoga će se dana pretvoriti u jednoličnu beskonačnost hladne homogene materije. Sve će priče iščeznuti, na kraju će se ispostaviti da je sav život bio tek kratkotrajno i besmisleno kreveljenje idiotskoga lica beskonačne materije. Ako od mene tražite da povjerujem da je to djelo dobrohotna i svemoćna duha, na to ću vam odgovoriti da svi dokazi pokazuju u suprotnomu smjeru. Ili iza svemira ne postoji nikakav duh, ili je on ravnodušan prema dobru i zlu, ili je zao duh.” Iskrsnulo je pitanje za koje nisam mogao ni sanjati da ću ga postaviti. Nikada nisam primijetio da je problem već u samoj uvjerljivosti i lakoći kojom pesimisti obrazlažu svoj stav. Ako je svemir doista toliko zao, ili samo upola toliko zao, zašto su, zaboga, ljudska bića počela njegov nastanak pripisivati djelovanju mudroga i dobroga Stvoritelja? U redu, možda su ljudi doista bene, ali, opet, ne mogu biti baš takve bene. Izravno izvođenje iz crnoga na bijelo, iz cvijeta neugodna mirisa na krjepostan korijen, iz budalasta djela na neizmjerno mudra radnika, kadro je uzdrmati vjeru. Slika svemira, kako nam ga otkriva iskustvo, nikada nije mogla poslužiti kao osnova za postojanje religije: moralo je uvijek postoja13
PROBLEM BOLI
ti nešto usprkos čemu je religija, nastala iz nekoga drugog izvora, privlačila ljude. Bilo bi pogrješno odgovoriti da su naši pređi bili neznalice i da je to bio razlog što su njegovali ugodne iluzije o prirodi koje je razvitak znanosti kasnije rastjerao. Stravična prostranost svemira i njegova zastrašujuća praznina ljudima su bili poznati stoljećima, u vrijeme kada je još svatko vjerovao. U nekim ćete knjigama pročitati da su ljudi u srednjemu vijeku zamišljali Zemlju ravnom pločom i da su mislili da su im zvijezde blizu, ali to je laž. Već im je Ptolemej govorio da je Zemlja beskonačno sićušna matematička točka u usporedbi s međusobnom udaljenošću nepokretnih zvijezda – udaljenošću koju jedan srednjovjekovni popularni tekst procjenjuje na stotinu i sedamdeset milijuna milja. Još prije toga, u samim početcima čovječanstva, svemir se ljudima morao činiti neizmjerno golemim i neprijateljskim mjestom, i to iz jednoga više nego očita razloga. Prethistorijskomu se čovjeku obližnja šuma jamačno činila beskrajnom, a ono nepoznato i uznemirujuće u što nam je proniknuti razmišljanjem o kozmičkim zrakama i umirućim suncima dolazilo mu je svake noći pred vrata, njuškalo i zavijalo. Jednako tako, čovjek je u svim vremenima nesumnjivo morao bio svjestan činjenice postojanja boli i kratkotrajnosti ljudskoga života. Religija koju ispovijedamo nastala je u židovskomu narodu, stiješnjenu između golemih i ratobornih carstava, bezbroj puta poraženu i odvedenu u ropstvo, upoznatu, poput Poljaka i Armenaca, s tragičnom poviješću poraženih. Čista je besmi14
UVOD
slica trpati bol među otkrića znanosti. Odložite načas ovu knjigu i zamislite se pet minuta nad činjenicom da su sve velike religije bile najprije propovijedane i dugo prakticirane u svijetu u kojemu nije postojao kloroform. U svim je vremenima, prema tome, zaključivanje iz tijeka događaja na ovome svijetu o dobroti i mudrosti njegova Stvoritelja moralo biti jednako besmisleno; to se, uostalom, nikada nije ni činilo.1 Podrijetlo religije u nečemu je drugom. Iz daljnjega bi teksta trebalo biti jasno da mene ovdje ne zanima toliko da dokažem istinitost kršćanstva, koliko da utvrdim njegovo podrijetlo – što mi se čini neophodnim želimo li problem boli smjestiti u okvir koji mu pripada. U svim razvijenim religijama nalazimo tri sastavna dijela ili elementa, a u kršćanstvu još jedan više. Prvi od njih je ono što profesor Otto naziva doživljajem Numinoznoga. Onima koji se prvi put susreću s ovim pojmom možda možemo pomoći u razumijevanju njegova značenja na sljedeći način. Uzmimo da vam netko kaže da je u prostoriji do vaše tigar: bili biste svjesni opasnosti i zacijelo biste osjetili strah. Kada bi vam, međutim, netko rekao: “U prostoriji do vaše je duh”, i kada biste povjerovali da je to istina, nesumnjivo biste osjetili ono što nazivamo strahom, ali taj bi strah bio drukčije vrste. On se ne bi zasnivao na poznavanju opasnosti, jer nitko se primarno ne boji onoga što bi mu duh mogao učiniti, već bi vas upla1
Tj. nije se činilo u početcima religije. Tek nakon što su ljudi prihvatili vjeru u Boga, počele su se učestalo javljati različite “teodiceje” kojima se pokušavalo objasniti, ili ublažiti, jade života.
15
PROBLEM BOLI
šila činjenica da je to duh. Duh nas ne uznemiruje toliko zato što je opasan, koliko svojom “sablasnošću”, a posebnu vrstu straha što je pobuđuje u nama možemo nazvati Stravom. Sablasno graniči s Numinoznim. Pretpostavimo sada da vam netko kaže: “U susjednoj je prostoriji moćan duh” i da vi u to povjerujete. Vaši bi osjećaji u tomu slučaju bili još manje slični pukom strahu pred opasnošću, ali nemir koji bi ove riječi pobudile u vama bio bi veoma dubok. Bili biste zadivljeni i jamačno biste ustuknuli – pomislili biste da niste dorasli takvu posjetitelju i da ste pred njim dužni pasti ničice – osjećaj koji bi prisutnost duha izazvala u vama možda bi se najbolje mogao izraziti Shakespeareovim riječima “A pod njime [Banquovim duhom] je moj genij ponižen.” Ovaj osjećaj možemo opisati kao strahopoštovanje, a ono što ga pobuđuje možemo nazvati Numinoznim. Više je no sigurno da je čovjek počeo već vrlo rano vjerovati da svijet opsjedaju duhovi. Profesor Otto možda i odveć lako pretpostavlja da se čovjek prema tim duhovima od početka odnosio s numinoznim strahopoštovanjem. Takvo što nemoguće je dokazati već i zbog toga što se osjećaj strahopoštovanja pred Numinoznim i strah pred opasnošću mogu koristiti identičnim jezikom – baš kao što i danas kažemo da se “bojimo” duha i da se “bojimo” povećanja cijena. Teoretski je, prema tome, moguće da je postojalo vrijeme kada su ljudi ove duhove smatrali opasnima kao što su opasni tigrovi, da su prema njima osjećali isto što su osjećali i prema tigrovima. Ono što je sigurno jest da numinozno iskustvo 16
UVOD
danas nesumnjivo postoji te da, započnemo li od sebe, tragove toga iskustva možemo pronaći u davnoj prošlosti. Suvremeni primjer možemo pronaći (pod uvjetom da nismo previše oholi da ga tamo tražimo) u Vjetru u vrbama, gdje Štakor i Krtica pristupaju Panu na otoku. “‘Štakore,’ jedva je uspio prošaptati, dršćući, ‘bojiš li se?’ ‘Bojim li se?’ promrmlja Štakor, očiju sjajnih od neizrecive ljubavi. ‘Bojim li se? Njega? O, ni govora, ni govora. A ipak – a ipak – o, Krtico, bojim se.’” Vratimo li se jedno stoljeće unatrag, pronaći ćemo obilje primjera kod Wordswortha – s time što je možda ponajljepši odlomak iz prve knjige njegova Preludija, u kojemu opisuje kako se osjećao dok je veslao jezerom u ukradenu čamcu. Odemo li još dublje u prošlost, pronaći ćemo veoma rječit i uvjerljiv primjer kod Maloryja2, kada je Galahad “počeo žestoko drhtati kada je mrtvo (= smrtno) tijelo opazilo duhovna bića”. Na početku naše ere ovo iskustvo nalazi izraza u Apokalipsi, gdje njezin autor pada pred noge uskrsloga Krista “kao mrtav”. U poganskoj književnosti nalazimo Ovidijev opis mračnoga gaja na brježuljku Aventinu o kojemu već na prvi pogled možete reći da je numen inest3 – ovo mjesto opsjedaju duhovi, ili ovdje se osjeća Prisutnost; Vergilije, pak, za Latinovu palaču veli da, onako “okružena šumama i zračeći svetošću (religione) negdašnjih dana, uli2 3
XVII, xxii. Fasti, III, 296.
17
PROBLEM BOLI
jeva strahopoštovanje (horrendum)”.4 Jedan grčki fragment koji se, doduše s malom vjerojatnošću, pripisuje Eshilu, govori nam o tome kako se zemlja, more i planina tresu pred “strašnim pogledom njihova Gospodara”.5 A još dalje u prošlosti Ezekiel nam u svojemu viđenju “Jahvinih kola” govori o “točkovima toliko visokim da su izazivala prepast”:6 A Jakov, budeći se iza sna, kaže: “Kako je strašno ovo mjesto!”7 Ne znamo koliko daleko u ljudsku povijest seže ova vrsta osjećanja. Prvi su ljudi gotovo sigurno vjerovali u bića koja bi isti ovaj osjećaj pobudila i u nama kada bismo vjerovali u njih pa je, stoga, vjerojatno da je numinozno strahopoštovanje staro koliko i čovječanstvo samo. Međutim, nas ovdje ne zanimaju toliko datumi. Ovdje je važno istaknuti da je ovo osjećanje na ovaj ili onaj način postojalo, da je ono rasprostranjeno i danas i da ne iščezava iz ljudskoga duha s porastom znanja i razvojem civilizacije. E sada, strahopoštovanje o kome govorimo nije nastalo kao posljedica zaključivanja iz vidljivoga svijeta. Iz puke opasnosti nije moguće zaključivati na jezovito, još manje na potpuno Numinozno. Reći ćete kako vam se čini posve naravnim da je prvi čovjek, budući da je bio okružen zbiljskim opasnostima te stoga uplašen, izmislio jezovito i Numinozno. To je, u određenomu smislu, doista naravno, ali pokušajmo 4 5 6 7
Aen. VII, 172. Fragm. 464, Sidgwickovo izdanje. Ez 1,18. Post 28,17.
18
UVOD
razumjeti što zapravo mislimo kada to kažemo. Čini vam se prirodnim zato što, budući da dijelite ljudsku prirodu s vašim dalekim precima, možete zamisliti da biste i sami reagirali na takav način na samoću bremenitu opasnošću; takva je reakcija doista “naravna” u tomu smislu što je u skladu s ljudskom naravi. Ali ona nije ni najmanje “naravna” u smislu da bi ideja jezovitoga ili Numinoznoga bila sadržana već u ideji opasnoga, ili da bi uočavanje opasnosti, ili odbojnost prema ranama i smrti, koju bi to uočavanje imalo za nužnu posljedicu, moglo izazvati i najmanju predodžbu sablasne prepasti ili numinoznoga strahopoštovanja u razumu koji ih već otprije nije razumio. Kada čovjek s fizičkoga straha prelazi na prepast i strahopoštovanje, on izvodi pravi skok i postaje svjestan nečega što ne može biti zadano, kao što je opasnost zadana, fizičkim činjenicama i iz njih izvedenim logičkim zaključcima. Većina nastojanja usmjerenih na objašnjenje Numinoznoga pretpostavlja postojanje onoga što se želi objasniti – kao što antropolozi Numinozno objašnjavaju strahom od mrtvih, ne objašnjavajući pritom zašto mrtvi (nesumnjivo najmanje opasni među svim ljudima) izmamljuju ovaj specifičan osjećaj. Svim ovim nastojanjima usuprot, mi ostajemo pri tvrdnji da osjećaj prepasti i strahopoštovanja pripadaju jednoj drugoj dimenziji, ne onoj kojoj pripada strah. Oni pripadaju vrsti interpretacije kojom čovjek objašnjava svijet, ili dojma što ga čovjek dobiva iz njega; i kao što puko nabrajanje fizičkih svojstava prekrasna predmeta ne može izraziti ljepotu toga predmeta, niti stvorenju bez estetskoga iskustva da19
PROBLEM BOLI
ti i najmanji nagovještaj onoga što podrazumijevamo pod ljepotom, tako ni činjenični opis ni jednoga čovjekova okruženja ne može izraziti ono što je jezivo ili Numinozno, niti ih čak samo dati naslutiti. Čini se, zapravo, da na strahopoštovanje možemo gledati isključivo dvojako. Ono je ili samo oštar zaokret u ljudskomu duhu koji ne korespondira ni s čime objektivnim i ne služi ni jednoj biološkoj funkciji ne očitujući, ipak, ni u najmanjoj mjeri tendenciju prema iščeznuću iz toga duha na vrhuncu svojega razvitka, primjerice kod pjesnika, filozofa ili sveca: ili je, pak, neposredno iskustvo nečega što je istinski nadnaravno, a što s pravom možemo nazvati Otkrivenjem. Numinozno nije istoznačno s moralno ispravnim; čovjek preplavljen strahopoštovanjem prema Numinoznom vjerojatno će, prepustimo li ga samomu sebi, o predmetu strahopoštovanja misliti kao o nečemu “s one strane dobra i zla”. To nas dovodi do drugoga elementa religije. Sva ljudska bića koja povijest poznaje priznaju ovu ili onu vrstu morala, to jest određene postupke odobravaju i kažu: “I ja bih trebao tako postupiti”, a druge ne odobravaju i kažu: “Ne smijem tako postupiti.” Ovo je iskustvo u određenomu smislu slično osjećaju strahopoštovanja utoliko što nije logički izvedivo iz okruženja i fizičkoga iskustva čovjeka koji takvo iskustvo posjeduje. Možete se izmotavati i govoriti: “Želim”, “Primoran sam”, “Učinio bih dobro kada bih...” i “Ne usuđujem se” koliko vam duša hoće, ali iz toga ne ćete izvući ni mrvu onoga: “Trebao bih tako postupiti” i: “Ne smijem tako postupiti.” I, treba to još jednom naglasiti, nastoja20
UVOD
nja da se ovo moralno iskustvo razriješi drukčijim ishodom pretpostavlja uvijek iznova postojanje upravo onoga što se trude objasniti – kao u primjeru poznatoga psihoanalitičara koji moralno iskustvo izvlači iz prethistorijskoga umorstva oca. Ako je umorstvo oca prouzročilo osjećaj krivnje, bilo je to zato što su ljudi osjećali da takvo što ne smiju činiti; da nisu tako osjećali, ocoumorstvo ne bi prouzročilo osjećaj krivnje. Baš kao i numinozno strahopoštovanje, pojava ćudoređa je skok; skočivši čovjek dospijeva s one strane onoga što može biti “zadano” činjenicama iskustva. Osim toga, ćudoređe posjeduje odliku i odveć neuobičajenu da bi je se ignoriralo. Različite vrste ćudoređa koje ljudi prihvaćaju mogu se razlikovati, iako, u biti ne toliko kako se to obično tvrdi – ali sve one propisuju stanovit oblik postupanja koji njihovi sljedbenici ne prakticiraju. Sve ljude, bez razlike, optužuje – ne ovaj ili onaj njima tuđi etički kodeks, već njihov vlastiti etički kodeks, zbog čega se svi ljudi osjećaju krivima. Drugi element religije jest svijest o tome da ne postoji samo moralni zakon, već moralni zakon koji njegovi sljedbenici istodobno priznaju i krše. Ova svijest nije ni logičan ni nelogičan izvod iz činjenica koje čine iskustvo; da ga nismo integrirali u svoje iskustvo, ne bismo ga ondje ni našli. Ne preostaje nam drugo nego zaključiti da je moral ili neobjašnjiva tlapnja ili istinsko otkrivenje. Moralno iskustvo i numinozno iskustvo toliko su daleko od toga da budu istoznačni da mogu postojati tijekom dugih vremenskih razdoblja, a da između njih nikada ne dođe do dodira. Klanjanje bo21
PROBLEM BOLI
žanstvima i etičke rasprave filozofâ imaju malo što zajedničkoga kod mnogih poganskih zajednica. Treća faza religijskoga razvoja nastupa kada ljudi ovo dvoje izjednače – kada Numinozna Sila prema kojoj gaje strahopoštovanje postane čuvar ćudoređa koje ih obvezuje. I opet, vama se to može činiti posve “prirodnim”. Što divljaku opsjednutu istodobno strahopoštovanjem i osjećajem krivnje može biti prirodnije od toga da pomisli kako je sila prema kojoj osjeća strahopoštovanje istodobno i autoritet koji osuđuje njegov grijeh? Takvo što čovjeku je doista prirodno. Ali nipošto nije očito. Zbiljsko ponašanje onoga svemira kojega Numinozno opsjeda ni po čemu ne sliči ponašanju koje od nas traži ćudoređe. Prvi se čini opustošenim, okrutnim i nepravednim; drugi nam nalaže posve oprečne kvalitete. Isto tako, stavljanje znaka jednakosti između ovih dvaju svjetova nije moguće objasniti kao ispunjenje naših želja, jer ono ne ispunja ničije želje. Ne želimo ništa manje nego da Zakon, čiji nam je goli autoritet već sada nepodnošljiv, bude oboružan neprocjenjivim zahtjevima Numinoznoga. Od svih skokova što ih je čovječanstvo učinilo u svojoj religijskoj povijesti ovaj nas sigurno najviše iznenađuje. Nije ni neprirodno što su ovaj skok odbili učiniti mnogi dijelovi ljudske vrste; ne-moralne religije i ne-religijska ćudoređa postojali su u prošlosti, a postoje i danas. Možda je samo jedan od svih naroda, kao narod, s potpunom odlučnošću učinio ovaj novi iskorak – pritom mislim na Židove; učinili su ga, međutim, i mnogi veliki pojedinci, u svim vremenima i na svim prostorima, i je22
UVOD
dino oni koji se odluče učiniti ga lišeni su opasnosti da postanu robovi opscenosti i barbarstva klanjanja božanstvima koja ne mare za moral, ili hladna, žalosna samodopadna moraliziranja. Prosuđujemo li ga po njegovim plodovima, ovaj je korak nesumnjivo korak prema poboljšanu zdravlju. I premda nas logika ne sili da ga učinimo, gotovo ga je nemoguće izbjeći – moral provaljuje čak i kroz bedeme poganstva i panteizma; čak se i stoicizam, htio on to ili ne, ponekad nađe ponukan prignuti koljena pred Bogom. I opet, on je možda ludost – ludost prirođena čovjeku i, začudo, sretna po posljedicama do kojih dovodi – ali jednako tako može biti i otkrivenje. A ako je otkrivenje, tada će svi narodi biti doista i istinski blagoslovljeni u Abrahamu jer su upravo Židovi u strašnoj Prisutnosti koja je poput duha opsjedala vrhove mrkih i surih planina i olujne oblake jasno i bez ikakve dvojbe prepoznali “pravednoga Gospodina” koji ljubi pravednost.8 Četvrti element religije jedan je povijesni događaj. Među ovim Židovima rodio se čovjek koji je tvrdio da je sin ili “jedno s” Onim Nečim Strašnim što poput duha opsjeda prirodu i istodobno daje moralni zakon ljudima. Ova je tvrdnja toliko sablažnjiva, upravo paradoksalna, rekao bih čak stravična, da nas može navesti da je prihvatimo olako – da je o ovomu čovjeku moguće misliti samo dvoje: ili je bio potpuni luđak posebne, odvratne vrste, ili je bio, a i sada je, upravo ono što je o sebi govorio. Treće mo8
Ps 11,8.
23
PROBLEM BOLI
gućnosti nema. Ako je prva pretpostavka, koliko je suditi po izvještajima o njemu, neprihvatljiva, morate se podložiti drugoj. Učinite li to, postaje vjerojatno sve ostalo što kršćani tvrde – pa tako i da je ovaj Čovjek, iako ubijen, bio i dalje živ te da je njegova smrt, na ljudima potpuno neshvatljiv način, dovela do zbiljske promjene u našim odnosima sa “strašnim” i “pravednim” Gospodinom, promjene koja je nama ljudima na korist. Pitati je li svemir kakvim ga vidimo više nalik djelu mudroga i dobroga Tvorca ili posljedica slučaja, ravnodušnosti ili zlobe, znači zanemariti, od početka, sve važne čimbenike prisutne u problemu s religijom. Kršćanstvo nije zaključak filozofske rasprave o počelima svemira: ono je katastrofički povijesni događaj koji je uslijedio nakon dugotrajne duhovne priprave čovječanstva koju sam upravo opisao. Ono nije sustav u koji moramo uklopiti škakljivu činjenicu boli; ono je, sámo po sebi, jedna od onih škakljivih činjenica koje moramo uklopiti u svaki sustav koji gradimo. Ono u određenomu smislu stvara problem boli prije nego što ga rješava, jer bol ne bi bila nikakav problem da, uz naš svakodnevni život ispunjen bolima, nismo primili i nešto što smatramo sigurnim jamstvom da je konačna stvarnost pravedna i da nas ljubi. Već sam, manje-više, dao naslutiti razloge zbog kojih mi se ovo jamstvo čini sigurnim. Ono se ne svodi na logičku prinudu. U svakoj fazi razvoja religije čovjek se može pobuniti, ako već ne bez nasilja nad vlastitom naravi, onda ipak bez apsurdnosti. Čovjek može zatvoriti svoje duhovne oči pred Numinoznim 24
UVOD
ako je pripravan razići se s barem polovicom velikih pjesnika i proroka svoje vrste, vlastitim djetinjstvom, bogatstvom i dubinom neposrednoga iskustva. Može moralni zakon smatrati običnom tlapnjom i tako prekinuti svaku vezu s temeljima čovještva. Može ne pristati na poistovjećivanje Numinoznoga s pravednim i ostati barbarin, klanjajući se seksualnosti, mrtvima, životnoj sili ili budućnosti. Ali cijena koju će za to morati platiti bit će visoka. A kada se približimo posljednjemu koraku, Utjelovljenju u ljudskoj povijesti, jamstvo o kojemu sam govorio ukazat će nam se sigurnijim od svega drugoga. Priča o Utjelovljenju neobično je slična mnogim mitovima prisutnim u religijama od njihovih početaka, a opet, toliko se razlikuje od njih. Nije razvidna razumu: mi ljudi nismo je mogli izmisliti. Ne posjeduje onu sumnjivu apriornu lucidnost panteizma ili Newtonove fizike. Posjeduje prividno proizvoljan i osebujan značaj s kojim bismo se – tako nas barem suvremena znanost uči – trebali pomiriti u ovomu svojeglavom svemiru u kojemu energija nastaje u sićušnim česticama kvantitete koje nitko ne može predvidjeti, u kojemu brzina nije neograničena, u kojemu neopoziva entropija daje vremenu zbiljski smjer, a svemir se, ne više statičan ili cikličan, razvija poput neke drame, od zbiljskoga početka do zbiljskoga kraja. Kada bi iz same srži stvarnosti do nas doprla bilo kakva poruka, u njoj bismo nesumnjivo pronašli upravo tu neočekivanost, tu tvrdoglavu, dramatičnu zakučastost punu zavoja i obrata koju nalazimo u kršćanskoj vjeri. Tu se krije dodir ruke majstora umjetnika – grub, muški okus stvarnosti koju nismo stvori25
PROBLEM BOLI
li mi, niti je ona tu radi nas, već nas uvijek iznova udara po glavi. Budemo li, na ovoj, ili nekoj drugoj, još pouzdanijoj osnovi, slijedili smjer kojim je čovječanstvo vođeno i postanemo kršćani, suočit ćemo se s “problemom” boli.
26
SADRŽAJ
SADRŽAJ
PREDGOVOR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 1. UVOD. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 2. BOŽJA SVEMOĆ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 3. BOŽJA DOBROTA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39 4. ČOVJEKOVA ZLOĆA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60 5. ČOVJEKOV PAD . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 76 6. LJUDSKA BOL . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99 7. LJUDSKA BOL, NASTAVAK . . . . . . . . . . . . . . . 122 8. PAKAO. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 131 9. ŽIVOTINJSKA BOL. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 143 10. NEBO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 160 DODATAK. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171 BILJEŠKA O PISCU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 174
175
Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u studenom 2015.
Nema čovjeka koji se nije upitao: “Ako je Bog dobar i svemoguć, zašto dopušta da njegova stvorenja pate i podnose bol?” U ovom svojem značajnom djelu slavni pisac C. S. Lewis hvata se u koštac s ovim sveopćim pitanjem koje muči svako ljudsko biće jer neovisno o svojim uvjerenjima prije ili poslije svatko se suoči s patnjom, bilo svojom, bilo svojih bližnjih. Iznoseći razmišljanja proistekla iz vlastitoga bogata iskustva Lewis nastoji dati odgovor na jedno od najvažnijih filozofskoteoloških pitanja: “Zašto bol i patnja? Zašto to Bog dopušta?” S dubokom senzibilnošću, pronicavošću i suosjećanjem Lewis daje odgovore na ova ključna pitanja i s čitateljima dijeli svoju nadu i mudrost kako bi pomogao izliječiti svijet koji gladuje za istinskim razumijevanjem ljudske naravi. Ova je knjiga namijenjena svima koji traže odgovore na ova važna pitanja, kao i svima onima koji traže mir i nadahnuće u ovomu nemirnom i nepredvidljivom svijetu koji se neprestano mijenja i u kojemu nema sigurnosti koja bi nas sačuvala od boli i patnje. “Doista izvanredna knjiga. Ona poručuje mnogo stvari koje u današnje vrijeme kao da trebaju biti izrečene. Mnogima će pomoći da nanovo preispitaju ono što su uzimali zdravo za gotovo i da se suoče s do sada neslućenim mogućnostima.” The Spectator ISBN 978-953-235-473-7
VERBUM 118 kn