Princ Gonzaga

Wilhelm Hünermann

PRINC GONZAGA Roman o sv. Alojziju Gonzagi VERBUM

Wilhelm Hünermann PRINC GONZAGA Roman

Biblioteka:

Stilus

39.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Wilhelm Hünermann

PRINC GONZAGA Roman o sv. Alojziju Gonzagi

VERBUM Split, 2015.

Naslov izvornika: Wilhelm Hünermann, Prinz Gonzaga. Ein Lebensbild des heiligen Aloysius Rex-Verlag Luzern/München, 1965. © Copyright za ovo izdanje: Verbum, Split, 2015.

Izdaje se s dopuštenjem Hrvatske pokrajine Družbe Isusove.

Izvršna urednica: Katarina Gugić, mag. theol.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnoža­ vati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod s njemačkoga jezika: Filip Mašić, SJ Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.112.2-31=163.42 929 Gonzaga, A. HUENERMANN, Wilhelm Princ Gonzaga : roman o sv. Alojziju Gonzagi / Wilhelm Huenermann ; <prijevod s njemačkoga jezika Filip Mašić>. Split : Verbum, 2015. - (Biblioteka Stilus / Verbum ; 39) Prijevod djela: Prinz Gonzaga.

ISBN 978-953-235-443-0 151204051

PRVI DIO

U KNEŽEVSKOMU SJAJU

1.

TE DEUM U KORIZMENO VRIJEME

Don Ferrante Gonzaga, markgrof Castiglionea, stenjući prekrije lice rukama.

“Dakle, nema više nade!” izusti izmučenim glasom.

“Učinili smo sve što je bilo u našoj moći”, odvrati jedan od liječnika koji je pripadao broju najčuvenijih profesora bolonjskoga sveučilišta. “Naime, došlo je do tako teških komplikacija da još jedva vidimo tračak kakve nade za život gospođe markize. Dijete je svakako izgubljeno.”

“Izgubljeno”, zajeca don Ferrante.

Zatim zbunjena lica prijeđe rukom preko očiju, podiže se teškom mukom, kao da je u cvjetnoj mladosti već starac; pođe sobom teškim koracima, zaustavi se napokon pred liječnicima, počne očajno zuriti sada u jednoga, sada u drugoga, te konačno prošapće: “I vi ste zbilja pokušali sve, sve što ste mogli?”

Profesor bespomoćno podiže ruke.

“Vaša presvjetlost ne može se nadati potomku, to je sigurno. Život vaše supruge sličan je tanku žišku koji i najneznatniji dašak može utrnuti.”

“Na kraju smo svojega umijeća”, potvrdi dvorski liječnik iz Mantove kojega je vojvoda Vilim Gonzaga poslao svojemu bratiću.

“Tako je”, nadoda kirurg iz Cremone.

Ura na tvrđavi muklim zvukom otkuca šest sati navečer. Knezu se činilo kao da sluša mrtvačko zvono. Pristupio je prozoru i prazna pogleda preletio prostranim zemljištem koje se pružalo pred njim u daljinu u rumenilu večernjega sunca. S koliko li je radosti, s koliko duboke čežnje čekao ovaj dan! A sada je eto sve propalo! Sunce zalazi nad Ca7

stiglioneom. Kratak dan njegove sreće dođe k svojemu koncu. Eto noći i s njome smrt.

Napokon se markgrof okrene i jedva čujno reče: “Onda spasite barem dušu mojega djeteta i sačuvajte mi život njegove majke! Pođimo k njoj!”

Umoran smiješak zatitrao je na beskrvnim usnicama kneginje kada opazi kako ulazi njezin muž.

“Kako ti je, srce moje?” don Ferrante je očajnički nastojao da mu glas ostane čvrst.

“U Božjim sam rukama, kao i dijete”, izusti patnica, a kada opazi iza markgrofa liječnike, zamoli tjeskobno: “Molim te, dragi, udalji ih odavde! Ne mogu mi pomoći.”

“Dosta su već izmučili presvijetlu gospođu”, progunđa babica i odlučno se ispriječi ispred trojice prvaka medicinske znanosti.

“A tko da joj pomogne ako ne oni?” tjeskobno će knez Gonzaga.

“Bog i Presveta Djevica”, izusti njegova supruga Marta nježno. “Dođi, dragi, bliže! Pridigni me malko jer ti imam nešto reći! Poslušaj! Prošle sam se noći zavjetovala. Obećala sam Gospi da ću hodočastiti u Loreto ako mi spasi dijete.

Puna sam pouzdanja i nade.”

“Dobro si učinila”, primijeti markgrof. “Možda nam nebo dâ ono što liječničko umijeće ne može.”

Liječnici su neodlučno stajali poglédajući se zbunjeno.

Naravno, žene su takve: kada znanost ne nalazi izlaza, uzdaju se u čudo.

“Oprostite, presvijetli gospodine,” obrati se profesor markgrofu, “trebali bismo okušati sreću s još jednim puštanjem krvi.”

“Možda bi trebalo dati još jedan purgativ”, predloži kirurg iz Cremone.

“Ili ponovno pokušati s masiranjem”, izjavi Mantovljanin.

8

“Ništa od svega toga”, energično će babica. “Dosta ste već izmučili milostivu gospođu. Idite samo! Vaša prisutnost više nije potrebna.”

“Je li volja vaše presvjetlosti da se povučemo?” uvrijeđeno će Bolonjac. “U tomu bismo slučaju morali otkloniti od sebe svaku odgovornost.”

Ne znajući što da učini pogleda don Ferrante svoju ženu.

Ona ga molećivo pogleda.

“Otiđite”, oklijevajući odgovori knez. “Dojavit ću vam ako vaša pomoć bude potrebna.” Liječnici uvrijeđeni odoše iz sobe. “Želiš li da ostanem?” upita markgrof prignuvši se iznad suprugina kreveta.

“Pođi u kapelu i moli se!” začu se odgovor s blijedih usana.

Umorno vukao se knez dugim hodnicima prema dvorskoj kapeli posvećenoj mučeniku Sebastijanu, kleknuo pred oltar i počeo vapiti Bogu za čudo kojemu se nije usudio nadati.

Vani je umirao pretproljetni dan bacajući svoj krvavi sjaj na bijeli, sulicama izboden lik plemenitoga Božjeg svjedoka.

Don Ferrante podiže pogled prema njemu.

“Znam da rane peku”, prošapće. “Ali nikada mi oružje nije zadalo ovako silne boli, od koje mi srce izgara. Sišla mi je do dna duše.”

Sve je više blijedjelo svjetlo koje je prodiralo kroz oslikana okna. Markgrof je htio moliti, ali ipak je uranjao u bolne misli. Sjetio se onoga dana kada je prvi put ugledao mladu i lijepu kontesu Martu iz plemićke obitelji Tana di Santena.

Sjala je poput dragulja u dostojanstvenoj nošnji španjolskoga dvora. Bio je sunčan proljetni dan kada se susreo s njom u pratnji kraljice Elizabete Valois, treće žene Filipa II. S počitanjem je prignuo koljeno pred kćerkom francuskoga kralja Henrika II. i Katarine Medici, ali vidio je samo dražesnu dvorsku damu koja izmijeni s njime kratak, neočekivan pogled, a zatim brzo sakrije lice iza svoje lepeze.

9

Ah, na madridskomu dvoru nije bilo veselja unatoč vedromu proljeću. Borba između kralja i njegova nesretna sina princa don Carlosa poput tamne se sjene slegla na one dane pretvarajući palaču u mjesto strave. Nitko nije zbog te nesloge trpio više od kraljice. Mlada kontesa Tana di Santena, jedna od njezinih najdražih i najpovjerljivijih dvorkinja, imala je dosta muke da razvedri svoju gospodaricu.

Usred sve te nevolje bujala je ljubav između donna Marte i castiglionskoga markgrofa, jednoga od najsjajnijih vitezova na španjolskomu dvoru. U dvorskoj kapeli sklopiše sveti savez u prisutnosti kralja i kraljice kao i svega dvora. Nakon što ih je kraljica bogato obdarila, a njegovo katoličko veličanstvo obasulo počastima, mladi se par vratio u Italiju i nastanio u tvrđavi Castiglione. Sreći nije bilo kraja kada se pokazalo da je donna Marta u blagoslovljenu stanju.

A sada? Smrt je pružila svoju ledenu ruku da razori svaku nadu, da otme knezu ono što mu je najdraže – ljubljenu ženu i dijete što ga je pod svojim srcem nosila.

Već se odavno smračilo kada se don Ferrante prenuo iz bolnih misli. Brzi su mu se koraci približavali. Ušao je paž noseći svjetlo u ruci. Jedva je našao vremena da prigne koljeno pred Presvetim. “Što je?” izusti markgrof promuklim glasom. “Je li život ili smrt?” “Život, gospodaru, život!” teškom mukom izreče zadihani paž. “Dvostruki život, presvijetli gospodaru! Imate sina.”

Kao omamljen diže se grof.

“Sina, veliš?” Nije mogao shvatiti ono što je čuo. “Sina?

Je li živ?” “Živ je, gospodaru!”

“Hajdemo, posvijetli mi!” izgovori grof teško dišući i pohiti tako brzo da ga je mladić jedva mogao slijediti.

Posve iscrpljena ležala je donna Marta na jastucima. Plemenito joj je lice bilo blijedo poput platna. Nasmiješi se mužu i reče: 10

“Bog nas je blagoslovio. Imamo sina.” Zatim joj se očni kapci od umora sklopiše.

“Bilo je teško”, uzdahne babica koja se trudila oko novorođenčeta. “Gospođa markiza podnosila je boli poput svetice.”

“A dijete?” Zabrinuto prigne se otac iznad majušnoga stvorenja. Jedva je davalo koji znak života. “Živi li moj sin?”

“Diše i živi”, izusti žena radeći i dalje svoj posao. “Tako je teško došao na svijet da sam ga ja krstila. Mladi je princ slab i nježan poput pahuljice.”

“Ah, samo da mi nebo ne uzme ono što mi dade!” Don Ferrante lomio je rukama tako da ga prsti zabolješe.

“Bog daje i Bog uzima!” odvrati žena. “Moramo mu sve predati. Samo da mali princ napokon da kakva glasa od sebe! Tako ga željno iščekujem!”

Vještom rukom lupkala je babica novorođenče ne bi li izmamila barem nešto glasa od njega. “Blažena Gospo, daj da već jednom vikne!”

Knez se jedva usudio disati. Neprestano je gledao dijete moleći se Bogu bez riječi.

“Pa daj vikni napokon, bambino!” babica će. “Daj otvori taj kljunčić!”

Još je trebalo nešto vremena dok mališ nije napokon shvatio što se od njega očekuje. Prvim slabim glasićem dade znak života.

“No, napokon!” babica će zadovoljno.

Novorođenče je još neko vrijeme cvililo, lupalo ručicama i nožicama dok napokon ne zaspa od iscrpljenosti.

“Viknuo je!” prošapće grof izvan sebe od radosti. Bilo mu je kao da nikada nije čuo tako ugodnu glazbu koja bi se mogla usporediti s prvim plačem njegova sina. “Živjet će!

Imam sina.”

Majka se probudila na prvi uzvik svojega sina.

“Daj mi dijete”, zamoli, nježno zagrli novorođenče i načini mu znak križa na malenu čelu.

11

“Topovi!” vikne markgrof. “Neka se ispale salve! Otrči k topnicima što brže možeš!” naloži pažu koji je sa svijećom stajao kod otvorenih vrata. “Čekaj, čekaj!” babica će smirujući očevu naglost. “Ima vremena za to sutra. Milostivoj gospođi treba mira, a i djetetu. Sutra pucajte koliko vas je volja.”

“Imaš pravo”, predomisli se don Ferrante. “Ali sutra mora čitava markgrofija znati da se rodio nasljednik.”

Noć je bila mirna. Ali kada sunce iziđe, zagrmješe mužari i kartaune* s nasipa tvrđe. S njihovom se tutnjavom združiše svečano sva castiglionska zvona. Građani izletješe iz svojih kuća i pohitješe prema dvorcu, dočuše vesele vijesti i počeše radosno klicati: “Viva il principe! – Živio princ!” Čitav dan – 9. ožujka 1568. – prođe u bučnoj svečanosti.

“Danas nitko ne smije biti žalostan”, reče markgrof pršteći od radosti. “Kruha za siromahe! Vina za sve! Svetkovina za djecu!”

Sam je požurio do tamnice, digao prijevornicu na željeznim vratima i pustio utamničenike na slobodu.

U dvorskoj pekari žarile se peći, toliko se kruha peklo!

Podrumari su gurali velike bačve vina na tržnicu.

“Pijte, pijte za zdravlje našega princa!”

I nije trebalo dugo nutkati. Tko ne bi rado pio za zdravlje novorođenčeta! Sam je knez dijelio kruh i voće na dvorskim vratima.

“Evo, jedite!” dovikivao je prosjacima. “Danas ne smije nitko biti gladan!” Grof se glasno smijao od radosti. “Šteta što je upravo započela korizma”, izjada se stari vojnik koji također pristiže na štakama. “Inače bi sigurno grof naredio da se na ražnju ispeče vol.” * Kartauna, vrsta srednjovjekovnoga topa nastala iz bombarde. Težio je otprilike tri i pol tone i ispaljivao je topovske kugle težine do 24 kg.

12

“Pričekaj, druže, do krštenja!” odvrati markgrof sa smiješkom čuvši uzdisaj svojega nekadašnjeg suborca. “Tada ne će ni vola manjkati.”

Blažen zbog te nade, ode starac na štakama dalje.

Poslijepodne okupiše se djeca na livadi. Trčala su i skakala za okladu da dobiju lijepe nagrade što ih je markgrof obećao. Puzali su uz jarbole jer ih je s njihovih vrhova mamio pogled na krasne prizore. Oglasiše se gusle i frule. Mladi se svijet uhvatio u veselo kolo sve dok napokon ne stiže prečasni don Giovanni Pastorio, castiglionski župnik, u talaru koji je lepršao oko njega, i ne učini kraj veseloj buci.

“Kako možete plesati u korizmeno vrijeme?” poviče.

“Zar hoćete rasrditi Boga koji se pokazao tako milostivim prema našemu knezu?”

Ali dugo je trebalo dok ga napokon ne poslušaše; dok svirači ne odložiše svoja glazbala; dok se oni koji su plesali ne raziđoše posramljeni.

“Nije bilo zle nakane, gospodine župniče!” smiruje razjarenoga pastira čestiti pekar obustavljajući ples sa svojom izabranicom. “U velikoj radosti zaboravili smo na korizmeno vrijeme. Jer prinčevi se ne rađaju svakoga dana.”

“Dođite, dođite!” doziva župnik svijet. “Pođimo u crkvu da otpjevamo Te Deum!”

“Zar to pristaje u korizmeno vrijeme?” tobože svetački upita krojač Lamberto. Imao je jasan tenor, pjevao je u crkvenomu koru i zato se razumio u liturgijske propise.

“Ah, što?!” reče župnik. “Te Deum se uvijek mili Bogu i njegovim svetima, pa i onda kada je zapravo zabranjen.”

“A ples im se ne mili?” sa smiješkom zlobno primijeti brijački kalfa Beppo komu bi bilo drago da je mogao još neko vrijeme skakati u kolu.

“Postoji razlika između nebeskih i zemaljskih radosti”, pouči ga pastir Castiglionea, ščepa ga za uho i povuče za sobom. “Župnik ima pravo”, odobri kovač Giuliano. “Pođimo u crkvu i zahvalimo Bogu za njegovu milost.”

13

Uz pratnju vjernika požuri don Giovanni u župnu crkvu posvećenu u čast milanskih mučenika Celza i Nazarija. Uz svečani zvuk orgulja i uz zvonjavu svih zvona orio se svečani Te Deum tako da su visoki svodovi podrhtavali. Budući da nebo nije odgovorilo ni munjom ni gromom, činilo se da se Bog i njegovi sveci nisu protivili, premda su istom započeli tihi tjedni pokore i čišćenja srca.

“Možda oni gore ne poznaju točno liturgijskih propisa”, pomisli krojač Lamberto te pridruži i svoj glas divnome himnu.

Ako je župnik mislio da će se njegove ovčice nakon crkvene svečanosti mirno razići svojim kućama, prevario se jer je kroničar morao zabilježiti da se Castiglione opet okrenuo zemaljskim zabavama. Bačve na tržnici još nisu bile prazne, ali sve se pokušavalo da se i s time iziđe na kraj. Također je sigurno da je noćni stražar ovoga ili onoga, koji nije više sigurno kročio svojim putem, morao svjetiljkom voditi do kuće.

“Divne li svečanosti!” reče svjećar Lorenzo svojoj ženi zaplićući jezikom, vrativši se kući u kasno doba. “Zbilja, krasna li današnjega dana! Mrtav sam umoran od same radosti!”

“Onda pođi u krevet, nesrećo!” progunđa njegova životna družica. Poslušno otetura svjećar do kreveta koji zaškripi kada se na nj baci.

“Sutra ću pokloniti Gospi najdeblju svijeću”, zavjetova se. “Najdeblju i najljepšu. Na tržnici nije bilo u buretima više ni kapi. I sama moraš priznati da smo vjerno ispunili svoju građansku dužnost; vjerno ispunili, shvaćaš li?” Časak kasnije prijeđe njegovo hvaljenje u glasno hrkanje. Spavao je snom pravednika. Savjest mu je, naime, bila mirna jer je tako vjerno ispunio svoju građansku dužnost.

Dvadesetoga travnja, na uskrsni utorak, svečano je kršten mali princ kojemu nadjenuše ime Alojzije. Čitav je grad sudjelovao u tomu radosnom događaju diveći se svečanoj povorci plemića i vitezova koji su pratili dijete u crkvu. Mar14

kgrof je nosio divno odijelo alcántarskoga viteškog reda i veliki križ što mu ga je poklonio Filip II. za obranu tvrđave Perpignan od Francuza. Oči su mu sjale od radosti i očinskoga ponosa.

Kumovali su don Prosper Gonzaga, kao zastupnik vojvode Vilima Mantovskoga, i žena don Alfonsa, gospodara Castel Goffreda, krštenikova strica.

Na povratku u dvorac bacali su markgrof i njegova pratnja novčiće i slatkiše među mnoštvo. Tako radosti nije bilo kraja ni konca, a osobito zato što nije manjkao ni vol dok je vino teklo u potocima.

Međutim je don Giovanni šiljio svoje guščje pero i unosio u maticu krštenih novoga zemaljskog stanovnika s latinskim imenom Aloysius. Dotle je sve išlo glatko. Ali sada eto poteškoća kod markgrofova naslova. Illustrissimus napisa najprije, ali odmah i prekriži jer mu se činilo da je preskromno pa napisa Illustrissimus dominus.

“I to je premalo!” progunđa župnik pa iznova namoči pero u tintu. “Baš su ti naslovi prava nesreća! Valja napisati Serenissimus!”

Unos u maticu htjede završiti svečanim heksametrom pa započe poletno: “Sit felix, carusque Deo”, ali ga muza izdade pa završi skromnom prozom: “Bio sretan i mio triput svetomu Bogu i ljudima!”

15

2.

ZLATNI TORANJ

Jesenje je sunce prosipalo svoj zadnji zlaćani sjaj ponad tvrđe Castiglione; prijeđe preko prkosnih kula, grudobrana i obrambenih hodnika; žurnu radoznalo kroz otvoren prozor na gornjemu katu dvorca sa šest uglova; prelije se preko crnih prevlaka na zidovima, preko dragocjenih goblena; obasja ponosni orlovski grb Gonzagâ; zaustavi se napokon pred velikim raspelom te savi blistavu aureolu oko trnjem okrunjene Spasiteljeve glave.

Ali gospoda koja su sjedila za teškim hrastovim stolom na izrezbarenim stolicama s visokim naslonjačima nisu svraćala pozornost na tu igru svjetla. Previše su se naime zadubila u vlastitu igru bacajući kocke po brokatnomu stolnjaku.

Pogled su upirali samo na sreću koja se kotrljala po tkanini.

“Dobio! Opet dobio!” viknu gromovitim basom don Orazio, solferinski gospodar, brat markgrofov, i smijuljeći se zgrnu sebi ulog. “Čini se, Orazio, da te fortuna voli”, reče treći brat, don Alfonso od Castel Goffreda, koji je te večeri igrao s promjenjivom srećom, “dok našemu dragom domaćinu nije tako naklona.”

“Zbilja večeras ide naopako!” progunđa don Ferrante.

“Kao da je na meni urok. Stavljam deset zlatnih firentinskih forinta. Slažete li se?”

“Zašto ne?” nasmije se Orazio i stavi istu svotu na stol dok se gospodaru Castel Goffreda ulog činio previsok.

“Deset! Četiri i šest!” trijumfira markgrof. “Ovoga puta me ne pobijedi, brate!”

“Počekaj malo!” Orazio prihvati kožnati pehar, strese ga oprezno te izbaci kocku.

16

“Propade, Ferrante! Pet i šest.” Smiješeći se naslaže deset zlatnih dukata na ostale.

“Odustajem”, uzdahne don Ferrante, prihvati pehar od mletačkoga kristala te ga nadušak iskapi.

“Sretan si u ljubavi, brate”, tješio ga je solferinski gospodar zadovoljno srčući muškatno vino. “Što ne bih dao da imam tako krasne dječake kao što su tvoji! Svakako je to puno vrjednije od nabijene kese. Nažalost, moj je brak ostao bez djece. Do bijesa! Jednoga će dana moj Solferino sa svime što sam zgrnuo pripasti tvojemu Alojziju. Stoga se ne izjedaj zbog gubitka! Vratit će ti se s kamatama na kamate.”

“Tko zna ne će li jednom tvojim potomcima pripasti i Castel Goffredo”, primijeti don Alfonso. “I meni je baštinik uskraćen. Imam samo svoju malu Katicu, ali će se možda jednom Alojzije njome oženiti pa će tako sve ostati na okupu.”

“Pažu, napuni pehar!” naloži don Ferrante mladiću koji je gospodu u tišini dvorio. “I onda nosi odavde te kocke jer će me inače stjerati na prosjački štap.”

“Do toga će časa trebati svakako dugo čekati”, bocne Orazio. “Castiglione nije siromašan. Napuljski i milanski posjedi kojima te kralj opskrbio za tvoje vjenčanje pružat će velik dobitak, ne računajući plaću koju ti Filip daje kao zapovjedniku njegovih talijanskih četa. Stoga ćeš lako preboljeti ovo puštanje zlatne krvi.”

“Tko zna što se sve može dogoditi”, uzdahne markgrof.

“Svi mi plešemo po rubu vulkanskoga otvora. Tko će znati što će sutra biti?”

“Misliš na Turke?” upita don Alfonso.

Markgrof tmurno kimne glavom.

“Nakon pada Nikozije i Famaguste čitav je Cipar u njihovim rukama. Tko može reći ne će li njihovo brodovlje ubrzo osvanuti pred talijanskom obalom ako nam nebo ne bude milostivo pa kršćanskoj armadi udijeli pobjedu.”

“U pakao s nevjerničkim psima!” zagrmi don Orazio.

“Svi su nepošteni lupeži koji ne drže do svoje riječi. Sjetite se Marcantonija Bragadina, srčanoga branitelja Famagu17

ste! Mustafa-paša uvjeravao je Mlečane da će mu poštedjeti život i da će ga sultan Selim primiti s počastima kada je, od svih napušten, morao predati grad nakon desetomjesečne opsade. Pa eto što se dogodilo! Ono golemo pseto Selim odrezao mu je uši, izmučio ga na sve moguće načine, zapovjedio da ga uzvuku na vrh jarbola jednoga broda kako bi vidio dolazi li napokon kršćanska flota. Potom ga je živa oderao. Kožu mu ispuniše i obukoše u mletačko službeno odijelo, nisu pače zaboravili ni crveni suncobran, znak njegova dostojanstva, i tako je privezanu na kravlja leđa provezli osvojenim gradom. U pakao s tim šugavim psima!”

“A sada se napokon otisnula na pučinu flota Svete lige”, reče markgrof. “Vrhovni je zapovjednik španjolskih, mletačkih i papinskih lađa don Juan Austrijski. Princ mi je poznat sa španjolskoga dvora. Nije bilo smjelijega ratnika, boljega mačevaoca od njega. Svladao bi svakoga tko bi istupio pred njega na turniru. Odgojen je zajedno s nesretnim don Carlosom, ali čovjek ne može zamisliti neravnomjernijega para od plavokosa, modrooka, svom ljepotom mladosti obasuta Juana i hroma, krivo stasala, napol luda Carlosa. Ako postoji netko tko je kadar povesti armadu u pobjedu, to je don Juan Austrijski.”

“I još uvijek čekamo vijesti”, uzdahne don Alfonso.

“Prema posljednjoj dojavi koja je stigla prije tjedan dana, turska flota plovi pored mletačkoga otoka Kefalinije prema Lepantu. Don Juan je naložio da je progone.”

Sunce je zašlo. Paž donese svijećnjak s upaljenim svijećama, stavi ga na stol i napuni pehare.

Razgovor zastane. Svatko je išao za svojim mislima kada se vrata otvoriše. Ušla je dadilja Camilla Ferrari noseći u naručju maloga Rudolfa. Uz nju je tapkao prvorođenac Alojzije koji poleti k ocu.

“Djeca žele zaželjeti laku noć vašoj milosti”, reče dadilja.

“Jeste li bili dobri?” upita otac.

“Dakako”, reče Alojzije uvjereno i pogleda oca svojim crnim sjajnim očima. “Camilla i ja napravili smo oltarić. Hoćeš li ga vidjeti? Vrlo je lijep.”

18

“Pustimo to sada!” branio se otac od dječje nasrtljivosti.

“Znam ionako da je tvoj oltarić vrlo lijep. Reci i stričevima laku noć pa onda pođi spavati.”

Alfonso sa zadovoljstvom pogladi dječaka po crnoj kosi.

Orazio ga uzme na koljeno i pusti da na njemu jaši. Uto opazi Alojzije zlatnike što ih je solferinski gospodar pred sobom naslagao jednoga na drugi.

“Zlatni toranj!” veselo će princ promatrajući to bogatstvo raširenim očima. “Pazi, ja ću puhnuti u toranj i oborit ću ga.”

“Pokušaj samo!” nasmije se Orazio.

I kada mu i uza sav trud naum nije uspio, Alojzije sruši toranj ručicom.

“Eto, srušen je!” vikne ponosno. “Tvoj toranj ne vrijedi mnogo, striče Orazio! Tvrđi su tornjevi mojega oca!”

“Ipak nešto vrijedi, dragane moj”, nasmiješi se don Orazio. “Samo, tko ima ovakve tornjeve, može graditi i prave tornjeve od željeza i kamena.”

“Znam, znam!” reče mališ veselo. “Novcem se može mnogo toga kupiti.”

Još je malo premetao svojim ručicama po zlatnicima, a potom se zamisli pa će ozbiljna lica stricu: “Hoćeš li mi pokloniti jedan zlatnik, striče Orazio?”

“Oho, zar si tako gramzljiv?”

“Alojzije, zar se ne stidiš prosjačiti?” ukori ga otac ozbiljno.

“Ne tražim novac za sebe”, opravda se Alojzije, a lice mu oblije rumenilo.

“Nego za koga?” upita Orazio.

“Za onoga tamo!” odvrati Alojzije pokazujući veliko raspelo na zidu.

“Razumijem. Stavit ćeš ga u škrabicu za milostinju. Kada je tako, uzmi sam svoj zlatnik! Castiglionski će se župnik veseliti kada ga nađe.”

“Hoćeš li mi dati još jedan, striče Orazio? Pa još ovaj, ovaj, pa još ovaj i onaj? Onda ih imam pet. Do pet znam već brojiti, pa i dalje.”

19

“Ovo ja nazivam nezasitnošću!” nasmije se stric i uze braniti mališa pred markgrofom koji je već skočio da oslobodi brata od nametljivoga prosjaka.

“Zašto trebaš upravo pet? Zar opet za onoga tamo?”

“Dakako, sve za Spasitelja! T``a i sam vidiš da ima pet rana.”

“I svaku želiš prekriti firentinskom forintom?”

“Da, svaku!” potvrdi dijete. “Znaš, striče Orazio, ovo je za siromahe, a majka je rekla: tko siromahu pomogne, liječi rane Gospodinove.”

Nakon tih dječjih riječi nastade neobična tišina. Zgranuto pogledaše braća jedan drugoga. Markgrof sjede zapanjen na svoj stolac, a solferinski gospodar, vrlo ganut, reče: “Ako je tako, onda uzmi svih pet!”

“Oh, hvala, hvala, striče Orazio!” radosno će mališ. “I za te ću izmoliti Zdravo, Marijo, prije nego što zaspim. Što misliš, može li se mnogo kruha kupiti za jednu forintu?”

“Puna vreća.”

“Onda lijepo”, veselo će princ. “Onda ne će više gladovati ni stari Florijan s drvenom nogom, ni siromašna majka Bepina sa svojom brojnom djecom, ni hromi Agostino koji prosi pred crkvenim vratima, ni...”

“Dobro, dobro, Alojzije, pođi sada spavati!” prekinu otac njegovo nabrajanje.

“Idem, idem, oče! Laku noć!”

Rumena lica odnese dječak svoje blago iz sobe kao da u rukama drži dragocjenu svetinju. Smeteno pođe za njim i dadilja s malim Rudolfom.

“Alojzije je posebno dijete”, reče don Alfonso kada se vrata zatvoriše. “Duše mi, još nisam čuo da ovako govori dječak kojemu su jedva tri i pol godine. Duh mu je budan, srce dobro.”

“Da, da!” uzvrati markgrof rastreseno. “Samo, dolazi malo-pomalo vrijeme kada će morati doći u muške ruke. I sami znate da se ne protivim pravoj, zdravoj pobožnosti. Ali žene pretjeruju. Praviti oltarić, Spasiteljeve rane prekrivati zlatnicima, u svakomu prosjaku gledati samoga Gospodina! Bog zna 20

da se ne protivim dobrotvornosti i da nisam škrtica prema siromasima. Ali to ide predaleko! To nije po mojemu ukusu.

Zato će morati u drugu okolinu, da ga prođu ove besmislice.”

“Zar ćeš možda zamijeniti dadilju brkatim kaplarom?” nasmije se Orazio. “To bi bio pravi odgojitelj za trogodišnje dijete!”

“Treba dovesti kućnoga učitelja! Ubuduće ću se sam brinuti za Alojzija. Na koncu, ne će obući talar, nego će biti castiglionski gospodar pa mora naučiti i udariti kada je potrebno.”

Još su dugo sjedila braća u razgovoru. Paža, koji se jedva držao na nogama, markgrof otpusti nakon što je donio još jednu vrčinu vina.

Već se bližila ponoć kada se začuše konjski topot i vika straže kod mosta na podizanje.

“Pismonoša iz Milana s brzom pošiljkom za markgrofa!” zaori u tami.

Most škrinu. Kopita udaraju po debelim hrastovim daskama.

“Vijest od španjolskoga guvernera?” vikne markgrof. “Što bi moglo biti?”

“Doskora ćemo saznati!” odvrati Orazio.

Malo nakon toga uvede sluga u sobu glasnika koji još uznojen od brza jahanja pruži namjesnikovo pismo.

Brzo prelomi don Ferrante pečat, preleti preko redaka sa sve većim uzbuđenjem, jedva je imao toliko snage da pročita: “Velika pomorska bitka kod Lepanta. – Turska flota pobijeđena. – Od dvije stotine brodova umaklo je samo dvadeset.

Ostali uništeni topovima ili osvojeni. – Turski veliki admiral poginuo. Sultanova zastava zaplijenjena. – Vittoria! Ovo je don Juanova pobjeda!”

Don Alfonso dohvati list koji ispade markgrofu iz ruke i pročita dalje: “Sveta liga izgubila samo dvanaest galija. Oslobođeno dvanaest tisuća kršćanskih robova s galija. Silna pobjeda!

Zapad je spašen!”

21

“Sada u potjeru za tim psetom!” reče Orazio uzbuđeno. “Neka plati tisuće svojih vjerolomstava! Osvetit ćemo te, Marcantonio!”

“Sada se ide najprije na afričke gusarske države”, prekine ga don Ferrante. “Don Juan izgara od želje da ih podloži španjolskoj kruni. Napokon je kucnuo i moj čas. Povest ću talijanske čete na Tunis.”

“Tko zna hoće li se Liga održati”, reče oprezni don Alfonso. “Velike su napetosti između sila. Đenovljanin Andrea Doria, zapovjednik na španjolskim galijama, ništa ne želi toliko koliko poniženje oholih Mlečana.”

“Ne mislimo sada na to!” vikne markgrof. “Veselimo se pobjedi koja je spasila kršćanstvo! Božja je to ruka izvela posluživši se don Juanom, Ivanom Austrijskim. Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan!”

“Ja bih rekao da je pravi pobjednik kod Lepanta naš sveti otac Pio V.”, primijeti don Alfonso. “Samo je njegova zasluga što se Sveta liga konačno ipak našla na okupu i što je kršćanska armada, za koju je sam opremio dvanaest galija, krenula protiv neprijatelja. Starac na Stolici sv. Petra pobjednik je kod Lepanta.”

“Zahvalimo Bogu što je križ odnio pobjedu!” doda markgrof. “Probudite čitav kaštel! Neka dvorski kapelan otpjeva Te Deum u kapeli!”

Crkvom sv. Celza i Nazarija orila se sutra ujutro zahvalnica Bogu. Tapkajući uz majku mali je Alojzije blistajući od radosti razdijelio svojih pet forinta. Na povratku pridoda mu otac još mnogo sitniša koje on sa zadovoljstvom baci među narod. S velikom vikom otimali su se mali odrpanci za tu blistavu kišu.

“Viva il principe!” vikali su za njim. “Viva!”

22

3.

MALI TOPNIK

S helebardom na ramenu i lijevom rukom na balčaku svojega otmjenog mača ponosno korača petogodišnji Alojzije među šatorima u taboru u Casale Maggioreu nedaleko od Cremone gdje je markgrof Ferrante Gonzaga okupio talijansku vojsku za rat protiv Tunisa. Tu i tamo stupio bi u koji šator i strogim pogledom odmjerio vojnike svojega oca pa ako bi opazio nešto neuredno, zagrmio bi na krivca.

“Hej, ti tamo!” vikne nekomu brkatom plaćeniku. “Zašto ti čizme nisu očišćene? Natovario si na njih polovinu repina polja. Turci će nas smatrati svinjarima ako stigneš među njih s takvom prljavštinom!”

“Na zapovijed, gospodine kapetane! Očistit ću čizme”, naceri se plaćenik.

“Otkuda ova hrđa na tvojoj puški?” izgrdi princ nekoga drugog. “Sto mu gromova! Kako ćeš pucati s takvom puškom?”

Dvanaestogodišnjemu bubnjaru reče da mu je remen izvrnut i prljav. “Tri ćeš mi dana postiti o kruhu i vodi ako ga odmah ne uglancaš što bolje možeš!”

I još je za koješta Alojzije prekoravao. U tomu se natjecao s mrzovoljnim narednikom kojemu se posebno divio zbog njegova ratničkoga glasa i neiscrpive zalihe snažnih izraza.

Baš poput njega njihao bi se na nožnim prstima i prelazio preko gornje usnice rukom, iako na njegovu žalost na njoj još nije bilo ni traga nikakvu brku koji bi mogao zavrnuti.

Nakon što bi koga ukorio, otapkao bi Alojzije dalje u svojemu željeznom oklopu. Perjanica mu se na kacigi ljuljala pri svakom koraku koji bi napravio u svojim crvenim čizmicama.

23

“Moram još pregledati topnike”, reče za sebe i pođe prema istočnomu kutu tabora u kojemu su bili smješteni topovi. Njih je posebno volio. Sve ih je poznavao po imenu. Teško topnicima ako bi opazio i najmanju mrlju na kojemu od njihovih dijelova.

Ovoga je puta sve bilo u redu pa je s vidnim zadovoljstvom gladio rukom sjajne topovske cijevi. Stoga nije škrtario s pohvalama i priznanjem. Raširivši noge isprsio se pred ratnicima, nakašljao se poput staroga narednika pa će: “Nek’ vas đavo nosi ne budete li držali topove u redu!

Ovoga sam puta zadovoljan pa ćete navečer dobiti bure vina.” “Živio naš kapetan!” viknuše topnici radosno. Bili su to većinom iskusni vojnici, u ratu prokušani ljudi. Sve su rado primali od njega, t``a princ je bio ljubimac čitava tabora. Svi, počevši od najmlađega dječaka koji se brinuo za prtljagu pa do staroga veterana koji je sav pocrnio od baruta, zavolješe ga svim srcem.

Visoko uzdignute glave kročio je sada prema šatoru s kojega se vijorila Gonzagina orlovska zastava. Zadovoljno je markgrof pogledao svojega sina kada je stupio unutra i stojeći u vojničkomu stavu progovorio: “Kapetan Gonzaga vraća se s pregleda tabora! Sve je u redu, osim nekoliko ljudi s neurednom odjećom i obućom.”

“Dobro, kapetane”, odvrati otac istim tonom. “Znam da se mogu osloniti na vas.”

“Dakako! Uvijek sam na službu vašoj presvjetlosti!”

“Možda još nešto imate reći?”

“Na zapovijed, presvjetlosti! Obećao sam topnicima bure vina budući da su se topovi blistali na suncu bez ljage.

Smijem li izdati taj nalog?” “Čini mi se da momci dosta loču”, nasmija se don Ferrante. “Ali obećano je obećano pa vam, kapetane Gonzaga, ne preostaje drugo nego da riječ održite. Samo molim da ubuduće ne raspolažete tako mojim vinom.”

“Na zapovijed, presvjetlosti!”

24

“Dobro, kapetane! A sada pođite svojemu učitelju i zapovjedite mu da vas poučava čitanju i pisanju.”

“Na zapovijed, presvjetlosti!” S ovim je odgovorom donekle oklijevao jer je princu bila draža služba s oružjem nego škrabanje po ploči od škriljevca.

“Imate divna dječaka, presvjetlosti”, reče pukovnik ušavši u šator radi službenoga razgovora s vođom. “Vojnička se krv ne da zatomiti.”

“Pravo velite, prijatelju”, odvrati Gonzaga i zadovoljno se nasloni u svojoj taborskoj stolici. “Majka mu doduše nikako nije htjela da ga povedem sa sobom u tabor, bojeći se da bi mu mogao naškoditi život među surovim ratnicima. Međutim, drago mi je što sam se oglušio na njezine molbe. Bilo je krajnje vrijeme da mi se najstariji sin oslobodi ženskoga skrbništva. Sada je pravi vojnik. Nadam se da se kasnije ne će bojati ni samoga đavla paklenoga. Bit će to junačina, kao što mu je bio i djed. Djedovo ime i nosi. Ali vratimo se našemu razgovoru. O zalasku sunca ukrcat će don Juan svoje čete za Afriku. I onda će biti plesa s odmetnikom Uluj Alijem.

Odrekao se svoje vjere pa ga je sultan zbog toga imenovao dejom* u Tunisu. Kod Lepanta ga je smrt zaobišla, ali ovoga će puta morati u pakao da se tamo prži.”

“Lepant”, progunđa pukovnik. “Bio je to sjajan dan. Ali kako se brzo raspala Sveta liga, poput trula čamca!”

“Tako je! Mlečani su zaključili s Turcima sramotan mir i ostavili na cjedilu don Juana. Kuga pobila to trgovačko smeće!”

Na putu u svoj šator susretne Alojzije mladoga zastavnika pa će mu: “Što bi ti učinio, druže, kada bi ti u ratu puška razmrskala ruku u kojoj držiš zastavu?” * Arap. dej, titula poglavarâ Alžira i Tunisa za vrijeme osmanske vladavine.

25

“Prihvatio bih je, kapetane, drugom rukom.”

“Dobro. A kada bi izgubio i drugu ruku?”

“Onda bih zastavu prihvatio zubima.”

“A kada bi ti puška smrskala i zube?”

“Ja bih zastavu progutao, samo da ne dođe u neprijateljske ruke.”

“Dobro je, zastavniče, čestit si vojnik!” reče princ zadovoljno. “Međutim, nadam se da ćeš sačuvati i ruke i zube.”

Cereći se pogledavalo je momče za kapetanom.

“Zbilja je junak taj naš mali kapetan”, nasmija se zastavnik i pođe sa smiješkom dalje.

“Hvala Bogu što ste došli, gospodaru!” reče Clemente Ghizoni, prinčev sobar, kada Alojzije stupi u svoj šator.

“Učitelj i dvorski upravitelj nestrpljivo vas očekuju. Zar ste zaboravili na pouku?”

“Vojnička je služba prva”, odgovori mali kapetan odrješujući kacigu ispod vrata. “Skini mi oklop i ulašti ga što bolje možeš!”

“Bit ćete zadovoljni, gospodaru”, odvrati Clemente i pomogne svojemu gospodaru da odjene haljetak s naboranim ovratnikom koji je Alojzije s vidljivim negodovanjem nosio.

Upravo je bio gotov s presvlačenjem kada uniđe dvorski upravitelj, Firentinac, plemić Francesco del Turco.

“Okasnili ste, vaša milosti”, reče upravitelj strogo. “Učitelj vas čeka. Već je davno prošlo vrijeme kada je trebalo početi pouku. Zašto niste došli na vrijeme?”

“Morao sam najprije pregledati tabor”, ispriča se kapetan. “Što biste rekli vojniku koji bi okasnio na službu?”

“Neka ide do đavola!” progunđa princ.

“Kakav je to rječnik, vaša milosti?” upravitelj će zaprepašteno. “Ozbiljno želim da se riješite toga nedolična vojničkoga izražavanja. Ne priliči princu da ovako grubo kune!”

Alojzije začuđen pogleda odgojitelja.

26

“Zar vi to nazivate, gospodine, proklinjanjem? Stari narednik uvijek tako govori, a dobar je vojnik i, kako mislim, pobožan kršćanin.”

“Kamo sreće da smo u Castiglioneu!” uzdahne plemić.

“Uostalom, želi to i gospođa majka. Željno očekuje vaš povratak i uvelike je zabrinuta zbog vas. Upravo sam dobio pismo od nje u kojemu je pridodala nekoliko redaka i za vas.”

“Pismo od majke?” klikne Alojzije zarumenjevši se od radosti. “Pročitajte ga!”

“Donna Marta govori o dubokoj uznemirenosti zbog svojega najstarijeg sina kao i čežnji da ga što prije zagrli.”

“Od toga nema ništa”, prekine princ. “Odlazim s ocem u Afriku. Majka se mora strpjeti. Što još piše?”

“Pripovijeda o vašoj braći kod kuće: o nestašku Rudolfu, o trogodišnjemu Ferranteu koji svakoga dana pita za oca i za velikoga brata, o malomu Karlu koji već pokušava prve korake.”

Alojzije se zamisli, a kada se pismo dovrši, pojavi se čeznutljiv sjaj u njegovim očima.

“Lijepo bi bilo kada bih opet sve vidio”, teško proguta.

“Osobito maloga Karla. I majku, i pse, i konje.”

“Tješite se, vaša milosti! Doskora ćemo opet biti u Castiglioneu.”

“Istom kada svladamo Turke i kada izdajicu Uluj Alija pošaljemo u pakao!” vatreno će princ.

“Već vam rekoh da ne želim više iz vaših usta čuti tako strašne riječi”, odvrati Firentinac strogo. “Bolje biste učinili kada biste molili za nesretnoga čovjeka koji se odrekao svoje vjere. A sada pođite na pouku!”

“Uvijek me gnjavi”, progunđa Alojzije kada dvorski upravitelj ostavi njegov šator.

“No, no, niste se odviše otmjeno izrazili, prinče”, smješkajući se reče Clemente dok je laštio oklop. “Messer del Turco trudi se priviknuti vas otmjenu ponašanju.”

“Meni se više sviđa vojničko vladanje”, otrese se na nj mali princ potežući ovratnik jer ga je ukrućeno platno žu27

ljalo. “K vragu i ovo žensko ukrašavanje! Puno se bolje osjećam pod šljemom i u kožnatu prsluku.”

Uzdišući prihvati svoj pisaći pribor i nevoljko pođe krupnim koracima prema šatoru svojega učitelja. Bio je to mlad svećenik Giovanni Albertinelli iz Castiglionea. Zatim ispuni Alojzije svoju tablicu slovima koja je učitelj s negodovanjem promatrao.

“Nema, vaša milosti, nikakva reda u vašim slovima”, ukori učenika. “Sve je u zbrci. Želio bih čuti što biste rekli kada biste vidjeli da vojnici vašega oca stupaju u neredu kakvim ste vi naškrabali slova po tablici. Sve pobrišite i napišite iznova!”

Koliko li muke zadaje to pisanje! Alojzije je bio presretan kada ga je učitelj napokon pustio da ode. Pohitio je što je brže mogao u svoj šator, uzeo svoju malu pušku, kutiju s nabojima i barutnjaču te izletio.

“Donesite mi vatre!” naloži mladomu bubnjaru kojega je ono prije bio ukorio zbog njegova remena. “Želim pucati.”

Mladić drage volje učini što je od njega zatražio i zadovoljno pođe za princem na vježbalište gdje je narednik upravo uvježbavao četu mladih kopljanika. Neko je vrijeme Alojzije sa zadovoljstvom slušao staroga vojnika kako grmi na svoje regrute.

“Kuga i prokletstvo, majmunski skote!”

“Lijepo zvuči”, nasmiješi se Alojzije. “Ovu moram zapamtiti.”

“Jest, ne zvuči loše!” naceri se bubnjar. “Ali ni vi, kapetane, ne grdite slabije.”

“Velim ti u povjerenju, Beppo, da dvorski upravitelj ne sluša rado takve riječi”, prizna princ. “Veli da je to proklinjanje. Je li proklinjanje nešto zlo?”

“Ah, kakvo zlo!” mladi se bubnjar široko nasmiješi otkrivajući zube. “Vojnik voli malo poštene buke i ne vjerujem da bi to bio grijeh. To spada u vojsku kao Magnificat u Večernju.”

“Hvala Bogu, Beppo!” uzdahne Alojzije. “Ne bih naime htio počiniti kakav grijeh. Pođimo do onoga bora tamo. Eno 28

jedan zgodan češer visi s njega. Otkini ga i stavi na svoju glavu da ga puškom s nje oborim.”

“Najbolje će biti da ga oborite s grane”, odvrati bubnjar.

“Pa hajde dobro, kad si kukavica. Od tebe nikada dobra vojnika!”

Princ napuni pušku, pospe ozgor baruta, uze je u lijevu ruku kao što je to već stotinu puta činio, prihvati zapaljeni fitilj, stavi ga oprezno u otvor kojim vatra dolazi do naboja i podiže pušku. Ali uzalud je čekao prasak.

“Sigurno je barut vlažan!” progunđa, odloži pušku i prigne se iznad nje da vidi što smeta.

U taj čas puška prasne. Zapaljeni barut poleti neopreznu strijelcu u lice. S povikom ispusti Alojzije pušku i opipa oči rukama.

Nasmrt preplašeni bubnjar buljio je u svojega gospodara koji je strašno izgledao. Alojzija je pocrnjelo lice strašno peklo, ali proguta bol, zatrepće očima te će: “Nije ništa, Beppo! Tek mala nezgoda do koje lako dođe.”

“Zaboga, što se dogodilo?” poviče narednik koji uzbuđeno dotrči. “Kako to izgledate, kapetane!”

“Već rekoh da nije ništa”, progunđa Alojzije. “Pođite, naredniče, na svoje mjesto!”

“Oči, prinče!” prestravljeno će stari vojnik. “Vidite li?”

“Dakako da vidim!”

Srdito je Alojzije udarao nogama o zemlju bojeći se da mu od boli ne poteku suze, a njegovih suza ne smije nitko vidjeti, ponajmanje od svih čangrizavi narednik.

“Povedi ga taborskomu liječniku”, naloži narednik malomu bubnjaru.

I liječniku je bilo lakše pri duši kada se uvjerio da oči nisu ozlijeđene. Dio kose i trepavice bili su mu spaljeni, a lice puno opeklina.

“Sve će biti dobro, vaša milosti”, tješio je liječnik malenoga kapetana. “Ova će vam mast ublažiti bolove.”

29

“Nije ovo veliko zlo,” uzdahne Alojzije, “ali što će reći gospodin otac?”

Markgrof se prestraši kada ugleda iznakaženo lice svojega sina, ali se umiri kada dozna da mu oči nisu oštećene.

“Kakve to ludosti radiš, mališu!” strogo će otac. “Ni najgluplji novak ne stavlja nos iznad otvora puške. Zabranjujem ti da diraš barut. Pušku možeš zadržati, ali s pucanjem je gotovo.”

Ovo je bilo gore od rana koje su ga pekle. Mrzovoljno ode Alojzije u svoj šator, baci se na krevet i stade bez riječi buljiti u strop ne obazirući se na jadikovanje svojega sobara.

“Ima pravo otac”, uzdahne Alojzije napokon. “Ponio sam se kao nagluplji novak. Ali da ne smijem više pucati?”

Očajan okrene se prema zidu i sada mu navriješe na oči obilne suze koje je dugo i srčano svladavao.

“No, no, dragi gospodine”, tješio ga je čestiti Clemente. “Čemu plakati? Kada budete nekoliko godina stariji, moći ćete pucati koliko vas bude volja.”

“Ali kako da se borim protiv Turaka ako ne smijem pucati?” jecao je mališ.

“Ali, ali, ne mislite valjda ozbiljno da će vas markgrof povesti sa sobom u Afriku?”

“Dakako da će me povesti!” vikne Alojzije i skoči s kreveta. “Pa ja sam njegov vojni kapetan!”

“Dakako da jesi, dečko, ali u igri!” nasmije se lakaj.

“To nije nikakva igra!” srdito će princ. “Uostalom, zabranjujem da se sa mnom tako govori. Nisam više dijete! Zovi me kao što se dolikuje!”

“Oprostite, gospodaru! Ali kada čovjek vidi da plačete, mora pomisliti da ste još dijete.”

U taj čas presuši rijeka suza. Srdito baci Alojzije jastuk s kreveta na sobarovu glavu.

Dvorski je upravitelj strogo ukorio svojega štićenika.

30

“A što će reći gospođa majka ako joj ovo javim?” upita on.

“To sigurno ne ćete učiniti, messer Francesco!” reče princ teško dišući. “Inače… Inače vas ne ću više u životu pogledati!”

“No dobro, promislit ću. Na koncu, čemu da markgroficu uzalud uznemirujem kada je ionako u brigama zbog vas.”

Nekoliko dana nije se Alojzije pokazivao u taboru. Bojao se naime da će mu se vojnici smijati. Istom kada mu rane dobrano zacijeliše, pojavi se on opet među ratnicima koji ga dočekaše s povicima iskrene radosti. Nitko nije izgovorio nijedne podrugljive riječi. Naprotiv, svi su priznavali njegovu odvažnost. Jedan sjedobradi ratnik reče srdačnim tonom: “Sada ste, kapetane, uistinu jedan od nas. Sada znate kako barut grize.”

Princ ga s nepovjerenjem pogleda, ali se umiri kada ga i ostali okruže čestitajući mu zbog vatrena krštenja.

Te večeri bilo je vrlo veselo u taboru. Puni su vrčevi kružili jer je svatko pio u prinčevo zdravlje. Alojzije je čučnuo uz jedan bubanj. Nekoliko starih brbljavaca valjalo je kocku po prostrtoj telećoj koži, a kada bi izgubili, psovali bi i kleli tako da bi i sam đavao od toga dobio trbobolju, no Alojzijevim ušima te su grube riječi bile poput glazbe.

Bilo je nekoliko dana kasnije, oko vreloga podneva. Vojnici su ležali po šatorima i hrkali u svim tonovima. Samo je Alojzije tumarao po taboru i tako napokon došao k svojim dragim topovima. Stražar je spavao. Najprije mu dođe misao da ga prepadne i probudi, ali se predomisli.

“Klipan mora doživjeti strah koji ne će više nikada zaboraviti”, promrmlja u sebi.

Kriomice uze baruta zaboravivši na očevu zabranu, saspe ga u topovski otvor te stavi zapaljeni fitilj.

31

Kada top zagrmi, čitav tabor skoči na noge. Ratnici izjuriše iz svojih šatora. Trče bez reda jedni između drugih, pukovnici, kapetani, vodnici i narednici – čitava vojska.

“Turci dolaze!” vikne od sna omamljeni kopljanik.

“Pobuna, pobuna!” viče stražar i hvata helebardu.

Markgrof izleti iz svojega šatora s mačem u ruci i probije se kroz metež. “Što se dogodilo?” poviče jednomu od svojih časnika.

“Topovski hitac!” odgovori časnik teško dišući.

“Poznam mu glas”, naceri se jedan topnik. “Tako riče samo donna Margareta, naš najteži top.”

Od topova čuo se smijeh, čula se buka. Stiže do njih i markgrof. Neočekivana li prizora! Vojnici se okupili oko njegova sinčića kojemu su ruke i lice pocrnjeli od baruta i dima.

“Alojzije!” zagrmi markgrof. “Što to znači?”

“Ispalio sam Margaretu!” odvrati momčić prkosno. “Ali recite vojnicima da se ne smiju.”

“Tko je bio na straži?”

Dršćući od straha javi se jadni topnik.

“Ja, presvjetlosti! Sigurno sam za podnevne vrućine malo zadrijemao.”

“Predajem te vojnomu sudu, derane!” strogo će don Ferrante.

“Ne smijete ga kazniti jer je dosta prepatio straha što sam mu ga ja zadao”, reče Alojzije.

“Tako, ne smijem ga kazniti? A smijem li ili ne smijem kazniti kapetana Gonzagu?”

Dječak postiđeno prigne glavu.

“Tamničaru!” vikne otac.

“Na zapovijed!” čuo se tamničarev glas.

“Kapetan Gonzaga osuđuje se na osam dana zatvora zbog kršenja taborske stege. Dakako, o kruhu i vodi.”

“D-da, vaša milosti!” promuca tamničar.

Alojzije stisnu zube da ne vikne. Ali neočekivano nađe zagovornika.

32

“Dopustite, presvjetlosti!” progovori ožiljcima prekriveni pukovnik. “Bilo je to junačko djelo. Grom i pakao!”

“Milost za našega kapetana!” poviče stari narednik.

“Milost, milost!” začu se sada sa svih strana. “Milost za kapetana Gonzagu!”

Ponos preleti don Ferranteovim licem. Njegov najstariji sin zadobio je srca ovih surovih ljudi, što svakako ne će biti na štetu budućemu castiglionskom gospodaru.

“Budući da čitava vojska moli za tebe, kapetane, neka ti još jednom bude oprošteno!” izjavi stroga lica.

“Zahvaljujem vašoj presvjetlosti na milosti,” odvrati Alojzije, “ali mogu je primiti samo uz uvjet da se i stražar pomiluje.”

Don Ferrante se obrati topniku koji je još stajao pred njim sav se tresući.

“Zahvali kapetanu Gonzagi što zaboravljam tvoj prijestup! Ali dogodi li se još jednom da zaspiš na straži, sigurno ćeš na ražanj!”

“Zahvaljujem vašoj presvjetlosti, a i kapetanu Gonzagi!” promuca vojnik.

Jedan od starih vojnika skine svoju perjanicu i vikne: “Živio naš kapetan Gonzaga!”

Po čitavu su se taboru orili veseli poklici.

“A sada pođi i operi se!” naloži markgrof sinu. “Za četvrt sata javi se u moj šator!”

“Na zapovijed, presvjetlosti!” odvrati Alojzije, vojnički ga pozdravi i odjuri.

Markgrof pogleda za njim s odobravanjem. Uza sve to strogo dočeka Alojzija kada uniđe u zapovjednikov šator.

“Pomilovao sam te jer nisam htio razočarati vojsku”, poče don Ferrante strogim glasom. “Međutim, teško si se ogriješio o prvu vojničku dužnost – poslušnost. Ne trebaju mi neposlušni vojnici. Ako sam ikada i pomislio da te povedem u Afriku, sada je s tim svršeno. Vraćaš se u Castiglione!”

“Vi ne govorite ozbiljno, gospodine oče!” promuca Alojzije, a oči mu se počeše puniti suzama. “Molim, molim vas, 33

oče, pošaljite me u zatvor o kruhu i vodi, ali povedite me sa sobom u rat!”

“Ne ću povući što rekoh!” odvrati markgrof. Ton njegova glasa odavao je da je odluka konačna.

Natmuren vrati se Alojzije u svoj šator i sve do noći nitko ga nije mogao skloniti da uzme makar zalogaj hrane.

Nekoliko tjedana kasnije ukrcavala se vojska za Tunis dok je Alojzije morao poći sa svojim upraviteljem u Castiglione. Za čitava puta nije ni riječi progovorio, nego je samo turobno gledao preda se. Kada se tvrđa pokaže daleko u ravnici, duboko uzdahne. Pomisao da će doskora vidjeti majku i braću ublaži njegovu tešku bol.

34

SADRŽAJ

PRVI DIO U KNEŽEVSKOMU SJAJU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 1. Te Deum u korizmeno vrijeme . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 2. Zlatni toranj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16 3. Mali topnik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 4. Orao i hrast. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 5. Opsjednuti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 6. Strašan jahač. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54 7. U užarenoj peći . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61 8. Annunziata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 70 9. Mučeništvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 10. Kardinal . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87 11. I stari poganin može utješiti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 96 12. U caričinoj pratnji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106 13. Na kraljevskomu dvoru. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 116 14. Vulkan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 122 15. Neslomljiv. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 134 16. Vatromet . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 141 17. Vatra iz svih cijevi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 152 18. Prezrena kruna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161

273

DRUGI DIO U BOŽJOJ TIŠINI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171 19. Svinuti komad željeza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 173 20. Don Ferranteov blaženi konac . . . . . . . . . . . . . . . . 184 21. Nebeski oltar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 188 22. Njegovatelj bolesnika, prosjak i ulični propovjednik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 196 23. Napuljska zima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 206 24. Žestok okršaj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 214 25. “Moje bogatstvo – siromaštvo” . . . . . . . . . . . . . . . 223 26. Opet kod kuće . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 228 27. Glasnik mira. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 238 28. Samaritanac po svim ulicama. . . . . . . . . . . . . . . . . 244 29. Groznica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 253 30. Sestrica smrt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 262 Kronološki pregled . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 271

274

PREPORUČUJEMO

Nema katolika koji ne poznaje i nije molio ili pjevao čudesnu molitvu Salve Regina – Zdravo, Kraljice. No malo tko zna nešto o njezinu tvorcu, bl. Hermanu iz Reichenaua čija je neobična životna priča majstorski opisana u romanu Konačna sloboda. Zbog uzetosti tijela zvali su ga Hromi, a zbog genijalnosti njegova duha Čudom svoga stoljeća. Njegova se patnja preobrazila u divnu priču o otkrivanju vlastitih talenata, o ljudskom prijateljstvu te o ostvarenju najdubljih čežnja usprkos patnji i životnim ograničenjima.

296. str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Autor ovoga romana, M. Raymond, živopisno oslikava povijesne činjenice iz života trojice buntovnih redovnika, sv. Roberta, sv. Alberika i sv. Stjepana Hardinga, te razvija toplu i očaravajuću pripovijest o tri čovjeka koji su osnivanjem cistercitske opatije izvršili snažan utjecaj na europsku duhovnost i kulturu.

293 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Na temelju svjedočanstava Svetoga pisma, apokrifnih spisa i bogate kršćanske tradicije, iz pera poznatoga poljskog pisca Jana Dobraczyńskoga izranja životan i topao ljudski lik sv. Josipa, skromnoga čovjeka kojega je Bog učinio najintimnijim svjedokom otajstava svojega Utjelovljenja.

301 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

U ovomu uzbudljivu romanu ugledni pisac Louis de Wohl opisuje život jedne od najneobičnijih žena svih vremena, sv. Katarine Sijenske. Papa je živio u Avignonu: Katarina ga je uvjerila da se vrati u Rim. Talijanski gradovi-države ratovahu međusobno: Katarina ih je obuzdala. Bilo je to i vrijeme kuge: Katarina je služila i spašavala živote. Činila je čudesa, primila stigme i okupila oko sebe mnoštvo pobožnih muškaraca i žena.

Svetica koja nije htjela pustiti Gospodina Boga na miru doista je opsjedala nebo – i promijenila lice svijeta.

360 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Poznati postapokaliptični roman američkoga pisca Waltera M. Millera, Jr., prvi put objavljen 1959. godine, dobitnik je prestižne književne nagrade “Hugo” i općenito se drži jednim od najvažnijih i najsnažnijih klasika moderne literature. Domišljat i satiričan nudi provokativan pogled na postapokaliptičnu budućnost, a radnja romana smještena je u rimokatoličkome samostanu u američkoj pustinji stoljećima nakon razorna nuklearnoga rata koji je uništio cjelokupnu civilizaciju, pismenost i tehnički napredak…

367 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u svibnju 2015.

Alojzije Gonzaga (1568.–1591.) bio je prvi sin markgrofa Ferrantea Gonzage, nasljednik bogatih posjeda i naslova u renesansnoj Italiji. Bilo je to doba velikih ratnih previranja, Svete lige i Nepobjedive armade, tako da je Alojzije već u dobi od četiri godine započeo vojnu obuku kako bi jednom naslijedio svojega oca na položaju vojnoga zapovjednika. Djetinjstvo je proveo u plemićkoj obuci po bogatim europskim dvorovima kao miljenik i ponos svoje slavne plemenitaške obitelji. No, tada se dogodilo nešto nevjerojatno, upravo nečuveno, što je šokiralo njegovu obitelj i plemićke krugove: Alojzije je obznanio da se želi odreći baštine i pridružiti novomu crkvenom redu: Družbi Isusovoj. Družbi čiji pripadnici ne mogu primati nikakva crkvena dostojanstva kao ni plemićke titule i posjede. Što ga je nagnalo na taj korak? Što ga je potaknulo da napusti svijet u kojemu ga je očekivala blistava budućnost prepuna bogatstva, uspjeha i sjajnih svečanosti?

U svojemu remek-djelu Princ Gonzaga svjetski poznati pisac romana o katoličkim svecima Wilhelm Hünermann živo opisuje mladoga markgrofa, njegov karakter i povijesne okolnosti u kojima je odrástao, kao i njegova nutarnja previranja koja su ga dovela do odluke da napusti bogatu baštinu i posveti se Bogu u tišini, molitvi i služenju najpotrebitijima. U ovomu izvanrednu djelu pratimo Alojzija od njegova rođenja, sjajnoga djetinjstva i rane mladosti sve do tišine novicijatske sobe, do trgova, ulica i bolnica u kojima je posluživao oboljele od epidemije kuge sve dok i sam nije obolio i umro u dobi od dvadeset i tri godine. Vedar, topao i dubok, ovaj prikaz isusovačkoga sveca, zaštitnika mladeži, aktualan je na poseban način i danas u svijetu koji je, usprkos lažnim prikazama idola bogatstva i slave, željan istinske i bezvremene radosti koja je plod predane ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

ISBN 978-953-235-443-0

VERBUM 140 kn

www.verbum.hr