Louis de Wohl
PRIJESTOLJE SVIJETA Roman o Atili i papi Lavu Velikom
VERBUM
Louis de Wohl PRIJESTOLJE SVIJETA
L OU IS DE WOH L
PRIJESTOLJE SVIJETA Roman o Atili i papi Lavu Velikom
VERBUM
Biblioteka:
Stilus 66. Glavni urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Louis de Wohl, Attila the Hun Copyright © 1949, by Louis de Wohl © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2023. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Katarina Gugić Prijevod: Alenka Mirković-Nađ Lektura: Anđa Jakovljević Grafička priprema: Mario Šantić Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-845-2 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 190904068.
KNJIGA PRVA
I.
„Istjerajte ga dimom“, nestrpljivo zapovjedi knez Etel. Ljudi pojure do medvjeđe špilje s kladama u rukama i lijevo i desno od ulaza brzo podigoše dvije gomile drva; čovjek s bakljom spremno je čekao. Klade nije bilo nimalo lako zapaliti; bile su vlažne, kao i cijela šuma, tlo, drveće i lišće u njoj. Kada se napokon zapališe, iz njih pokulja gust dim. No vjetar je puhao u pogrešnom smjeru. „Tim dimom tjeraš ljude, a ne medvjeda“, reče knez Bleda i prezirno slegne ramenima. Bio je godinu i četiri mjeseca stariji od brata i ovo je bio njegov lov. A Etel se baš voli petljati. Smrad dima pomiješa se s vonjem gljiva i Bledi zadrhte nosnice. Ljudi u blizini špilje gušili su se od kašlja. „Tjerajte ga unutra ogrtačima, budale!“ poviče Etel. „Tjerajte dim u špilju!“ Uživao je u uzbuđenju trenutka; u bratovoj srdžbi još i više. No najviše od svega uživao je u tome što ljudi poslušno izvršavaju njegove naredbe. Čovjek ima dvije ruke, jednom je rekao njegov otac, a velik čovjek ima ih deset tisuća. Ali otac je mrtav, a medvjed je, evo, tu, napokon; izjurio je iz špilje tako brzo da nisu svi stigli na vrijeme odskočiti u stranu. Napola nag, u krzno odjeven lik pao je, i dalje stežući ogrtač u ruci. 7
Sraz s ljudskom preprekom bio je dovoljan da zaustavi bezglavu medvjeđu trku; zarivši prednje šape nesretniku u prsa, zvijer se osvrne oko sebe da procijeni situaciju. Začuje se otegnut, zlokoban vrisak i dvije tanke noge groteskno zamlataraju u zraku. Brzo poput munje, knez Bleda nategne tetivu rožnata luka sve do brade i pusti je. Pogodak je bio siguran, jer je medvjed i dalje mirovao: čisto usmrćivanje, kako i dolikuje sinu velikoga kana. Medvjed iskesi očnjake; snažnim mu udovima prođe nagli drhtaj. Sruši se uz mukli udarac, gnječeći pod sobom tijelo onoga čovjeka. Vrištanje naglo prestane. Bio je to trenutak za ushit, divljačko likovanje. Kad pobijede, Huni galame. No nije se čulo ništa. Vladao je muk; ljudi su susprezali dah u nevjerici, a onda su se pokrenuli, njih približno tucet, odreda sličnih, sitnih, robusnih muškaraca žućkasto-smećkaste puti nabrane poput stare kože, sa šiljastim kapama od pusta, u odrpanim krznima i čizmama s tankim potplatima, pri vrhu svijenima prema gore. Kao i sve manje životinje, klonulom su medvjedu prilazili oprezno, kriomice. Nije ih bilo strah, niti su sumnjali da je medvjed uginuo. Znali su da jest. Nije ih brinula ni sudbina njihova druga, čije su tanke noge prestale plesati. U lovu na medvjeda obično uvijek netko pogine; poginuo je Suglu. No u očima hunskih lovaca bio je izraz potpune preneraženosti, gotovo užasa. Svaki od njih bio je oštrovidan kao ris. I svi su vidjeli da se dogodilo nešto nevjerojatno, nezamislivo. Poletjele su dvije strijele. Dvije. Prva se medvjedu zabila duboko u vrat i na mjestu ga ubila. Druga je – lovci su zapanjeno uzdahnuli – bila jednako dobro naciljana, ali je pogodila onu prvu, rascijepila 8
je napola i tek tada se, oslabljena, zabila medvjedu u vrat. A pera na toj, drugoj strijeli bila su crna, pera kneza-nasljednika. Bila je to strijela kneza Blede. Pera na prvoj bila su crvena – zapravo, samo su se crvena pera od te strijele i vidjela. Gotovo je čitava bila zabijena u medvjedov vrat. Knez Etel… Svi su znali da dvojica kneževa, baš kao i svi oni, zure u medvjeda; nisu se usuđivali podići pogled. Sveta prava prvorođenca bila su povrijeđena. Smrt je visjela u zraku. Knez Bleda mračno je zurio u brata, a brat je zurio u njega. Lica su im bila potpuno bezizražajna. Potom tankim, mirnim glasom, knez Bleda reče: „Presudit će kan.“ Knez Etel popusti stisak ruke kojom je držao dršku od oniksa na svom bodežu. Nasmiješi se. „Pripremite medvjeda i Suglua za transport“, tiho zapovjedi Bleda. „Kilčale! Dovedi mi konja. Pođite za mnom kad budete spremni.“ Konje – zdepaste, s dugačkim grivama i repovima – ostavili su nekoliko stotina metara iza sebe. Pratnja kneza-nasljednika jahala je na vrancima. Riđani su pripadali knezu Etelu. Bleda skoči u sedlo i odjaše ne izustivši više ni riječi. Četvrt sata kasnije Etel i lovci pođoše za njim. Medvjeda su nosili na improviziranim nosilima pričvršćenim između dva pričuvna konja. Sugluovo tijelo pričvrstili su za trećega konja. Etelovo lice bilo je bezizražajno; znao je da se ljudima nije svidjelo što je učinio. Znao je, isto tako, i da Bleda ide ravno do kana. Doduše, kao stariji, ionako prvi ima riječ. On sâm bio je zadovoljan. Bleda je dobar strijelac, ali nema nimalo smisla za raznovrsnost; kad god je mogao birati, uvijek je bez iznimke ciljao vrat, malko udesno od dušnika. Pogoditi točno to mjesto, samo djelić sekunde ranije, bilo je zabavno. Mnogo se puta pitao bi li 9
to mogao učiniti. Jednostavno nije bilo drugoga načina da dozna. Kad je pred svojim šatorom sišao s konja, Etel je shvatio da su žene sve već doznale. Vidio im je to na licima, dok su stajale i čekale ga – Pilai je, dakako, bila zabrinuta, a Kru se njime ponosila. Pilai se vazda brinula, još otkako je izgubila dijete, godinu dana nakon Elakova rođenja. Glupo. Elak je dovoljno snažan i prvorođenac je. Kruin sin trebao se roditi za tri mjeseca. Pomisao da je možda u pitanju djevojčica nije mu ni pala na pamet. Uzme komad sirova konjskoga mesa sa zlatnoga tanjura koji je Pilai držala u rukama – meso dobrodošlice u čast lovčeva povratka – i pojede ga. Mali Elak, četverogodišnjak, gledao je u njega, kosook, ravna nosa, smiješeći se od uha do uha. I ja sam tako izgledao u toj dobi, pomisli Etel i krajičkom usana nasmiješi se mališanu. Nastavio je jesti, iako meso dobrodošlice nije zamišljeno kao obrok. No kan će uskoro poslati po njega i na pravi će obrok morati čekati. Uostalom, meso je dobro. Žene su šutjele, dakako, dok je jeo. Čim je završio i okrenuo se k ulazu u šator, okružile su ga i stale salijetati izrazima zabrinutosti i pohvale. Odrješitim pokretom otpravi ih i uđe unutra. U šatoru zatekne Budrul kako nadzire postavljanje trpeze; sitnu, vižljastu, sjedokosu Budrul, koja ga je njegovala kada mu je majka umrla, nosila ga na rukama kada je bio velik kao mače. „Dobro došao, rascjepitelju strijelâ“, zakriješti Budrul. „Dobro došao, ubojice medvjedâ.“ Tisuće bora njezina lica rastegne se u bezub osmijeh. „Danas si po prvi put oduzeo bratu pravo prvorodstva. Učinit ćeš to opet, veliki moj; činit ćeš to opet i opet. Triput ćeš Bledi uzeti ono 10
što ti ne pripada.“ Zahihoće se. „Sanjala sam to noćas“, doda. „Previše sanjaš“, grubo odvrati Etel i sjedne na nisku klupu pokrivenu sagovima od perzijske vune. Obriše masne prste o čizme. Takav je bio običaj; svi su Huni to činili, naraštajima. Bilo je važno da im čizme budu dobro ulaštene. Bio je zadivljen staričinim riječima. Budrul je bila vještica, u to je bilo malo sumnje, iako ju je upravo on prije nekoliko godina spasio od te optužbe. Jednom je čovjeku, navodno, urekla stoku pa mu je Etel, da ga ušutka, dao dvije krave iz vlastitoga stada. Sviđala mu se. Uostalom, neće bacati uroke na njegovu stoku. A usto je dobra proročica. Prorekla je Elakovo rođenje, u dan, a kasnije i pobačaj. No ženi se nikad ne smije dopustiti da se uzoholi. Uđe Kru noseći srebrni pehar pun vina. Blebetala je, hvalila ga kao lovca nad lovcima, pomalo cupkajući, poput onih plesačica koje je vidio u Naisu prije dvije godine kada su kanovi ljudi spalili polovicu grada u znak odmazde za neisplatu novca za plaćenike posuđene caru Istoka. Samo, te su plesačice imale bijelo-ružičastu put, a Kru je bila boje žute zemlje i okrupnjala od trudnoće. „Eto ga, samo što nije“, iznebuha reče Budrul i Etel i Kru je pogledaju da vide na što misli. No ona im okrene koštunjava leđa, tobože zauzeta tanjurima s hranom. U daljini se začuje zvuk roga. Etel, Kru i Budrul ukipješe se. Jednom… dva… tri… četiri… pet puta. Bio je to kraljevski poziv. Kan zahtijeva nazočnost svih ljudi kraljevske krvi. Dok je ustajao, Etel je vidio kako s Kruina sitna lica nestaje smiješka. Kimne i izađe iz šatora. Pilai nije ni pogledao, ali čuo je kako tiho zapomaže. 11
„Cigure!“ On dođe vodeći njegova konja za uzde. Etel uzjaše i otiđe do kanova šatora. Ljudi su, u grupicama, stajali ispred svojih šatora i promatrali ga. Nije bilo teško pogoditi što misle. U njima bijaše duboko ukorijenjena vjera u autoritet, u svetost i nepovredivost starodrevnih pravâ. Da je Bleda drugi put naciljao i ustrijelio brata, dali bi mu za pravo. I ako mu kan odluči oduzeti život, nitko se neće ni pokušati usprotiviti. Prava prvorođenca prava su prvorođenca i u kršenju takva zakona, prema njihovu uvjerenju, može uživati samo vještica. Vještice su izvan zakona. Osim toga, Bleda je omiljen. Kad nije bilo kana, svi su jurili k njemu sa svojim brigama, a on je bio široke ruke. Bleda… taj je svima prijatelj. I eto ih, eto Bledinih prijatelja, od kojih nijedan ne pozdravlja čovjeka koji je ubio medvjeda. A taj im je medvjed nanio popriličnu štetu prije no što ga je on ubio. Što će učiniti kan? Može učiniti bilo što. On je kan. I prvo je kan, a tek onda njegov stric, njegov i Bledin stric. Nije moguće predvidjeti. Ali što onda? On je napravio što je htio. Čovjek može baciti kamen u jezero, no ne može spriječiti da kamen izazove valove. A eto i šatora s pet crnih konjskih repova, okružena mnoštvom manjih šatora za sluge. Tu, u dvorištu široku koliko se kamenom može dobaciti, nalazilo se sudište. Ljudi iz kanove pratnje, s crnim, šiljastim kapama od janjeće kože, držali su se otraga, u pozadini. U jednom uglu Etel ugleda skupinu onih koji su sudjelovali u potjeri za medvjedom. I tijelo medvjeda bilo je tamo. I – Bleda. Kao i Etel, kao i svi, bio je, dakako, na konju. Dovedoše kanova vranca do ulaza u šator i kan smjesta iziđe i uzjaše ga, lako kao mladić. 12
Kan Ruga imao je sedamdeset i jednu godinu. Ispod crne kape bez šiljka provirivao mu je pramen sijede kose, a sijed mu je bio i brk iznad gornje usnice. Kao i svi Huni, imao je oštre, nakošene jagodične kosti, kôse oči i plosnat, mali nos; kao i svi Huni, jahao je bez sedla i bez mamuza. No držanje mu je odavalo nekakvu tihu nadmoć; držao se kao čovjek sviknut na to da ga bespogovorno slušaju. Za pojas od crne kože bio mu je zadjenut dugačak, zakrivljen bodež s balčakom optočenim dragim kamenjem. Etel oblizne usne. Odluči li se kan ozbiljno pozabaviti incidentom, taj će mu bodež presuditi. Samo osoba kraljevskoga roda može suditi osobi kraljevskoga roda, i samo osoba kraljevskoga roda smije ubiti osobu kraljevskoga roda. Takav je zakon. Isti bodež svojedobno je probo srce kanovu rođaku koji je obljubio bratovu ženu. „Bleda“, prozbori kan. „Etele.“ Dva mladića dojašu do njega, na vrancu i na riđanu. Kan ih mirno odmjeri sitnim, napola sklopljenim očima. „Saslušao sam Bledinu pritužbu“, reče Etelu. „Kaže da si ustrijelio medvjeda, kršeći njegovo pravo na prvi pogodak. Je li to istina?“ „Istina je, kane.“ „Pod tim je medvjedom ležao čovjek – Suglu. Jesi li gađao prvi zato da mu spasiš život, Etele?“ Mladi knez iznenađeno podigne obrve koje se gotovo nisu ni vidjele. „Na to nisam ni pomislio, kane“, odgovori. „Čovjek je ionako bio mrtav.“ Kan kimne. „Dobar si lažac, Etele – ali meni ne lažeš. Zašto si to učinio?“ „Htio sam znati mogu li, kane.“ Kan ponovo kimne, ali Bleda srdito zašišti kroz zube. 13
„I sada znaš da možeš, Etele, zar ne?“ „Da, kane.“ „Griješiš. Ne možeš. Tvoj pogodak ne vrijedi. Bleda je ustrijelio medvjeda. Medvjed je njegov. A oružje kojim si mu pokušao oduzeti pravo i nisi uspio – oružje kojim je medvjed ubijen – Bledino je oružje. On je ubio medvjeda; stoga je i oružje kojim je ubijen medvjed njegovo oružje. Predat ćeš mu ga.“ Njegov najbolji rožnati luk. Vrijedi kao tucet konja. Etel se slabašno nasmiješi. „Hoću, kane.“ „Uz to,“ neumoljivo nastavi kan, „slomio si bratovu strijelu; nadomjestit ćeš mu je, s onoliko zlata koliko strijela teži.“ „Da, kane.“ „Blago ti sudim,“ neodobravajući zacokće kan, „ali takvo tričavo djelo i očekuje se od tričava čovjeka.“ Ovoga puta Etel se lecne i ugrize za usnicu. Obrazima mu se razlilo blago rumenilo. Starac je to primijetio, vješto skrivajući zadovoljstvo. „Kan je presudio; hvala mu“, ljutito će Etel. „Kan je presudio; hvala mu“, reče Bleda. „Medvjeda ću dati Sugluovoj udovici. I zlato. Luk ću zadržati.“ „Radi što te volja“, reče kan. „Ali stvar tu završava. Izmirili ste se. Ja tako zapovijedam.“ „Izmirili smo se“, odmah ponovi Bleda. Etel također ponovi, samo nešto sporije. „Sada ćete ostati uz mene, obojica“, naredi kan. „Dočekat ćemo goste koji su dostojni da ih primimo s počastima. Izaslanstvo novog cara Zapada na putu je k nama. Ljudi su to visoka položaja. Butaju, daj znak!“ U kutu dvorišta Butaj zapuše u rog. Triput. Načas je vladala tišina, a onda se začuje topot kopitâ po tvrdoj, suhoj, stepskoj zemlji – najprije kao romon, potom potok, a 14
onda rijeke kopitâ. Pratnja nahrupi u dvorište, ispuni ga frktanjem, njištanjem, topotom konjâ i tupim zveckanjem metala i kože, ostavljajući otvorenim tek uski prolaz do kana i dvaju knezova. Nakon nekoga vremena u daljini se ponovo začuje zvuk roga, dvaput, i Butaj odgovori puhnuvši opet u svoj, samo jednom. Potom ponovo zavlada tišina, sve dok se ne začuju konji poslanstva koje se približavalo. „Eto ga“, reče Masurije, kad do njih doprije odgovor na njihov signal. „Jedanput. Najavljeni smo i dobro smo došli. Dosad su se već svi okupili, cijela ta prljava, smrdljiva, ušljiva gomila, s kanom u sredini. Znam ih ja. O Hunima sve znam. Ovo pleme ne poznajem, ali Huni k’o Huni, svi su navlas isti.“ „Jasno mi je“, suho odvrati Aecije. Prljavi, smrdljivi, ušljivi, kakvi god bili – sve je bolje od druženja s ovim umišljenim dvorskim magarcem. Dobijesa, taj je čovjek – ako se uopće može nazvati čovjekom – imao manire gadeške djevojčure i isto toliko prtljage: dovoljno pomada da otvori dućan, svilenih haljina i orijentalnih mirisa. Nakon tjedana provedenih u Masurijevu društvu, čestiti, iskreni vonj Huna bit će mu olakšanje. Ali to da se ta bijeda od dužnosnika drzne njemu objašnjavati kakvi su Huni, to je zbilja smiješno... Masurije se promeškolji u svom bogato ukrašenu sedlu. Pratiti važne vojne ličnosti uvijek je gnjavaža, jer su to redovito neuljudni, neodgojeni primitivci. Uvijek sve znaju bolje od svih. I najčešće loše podnose gubitke na kocki. Samo bogovi, ili možda sveci, znaju zašto legata Aecija šalju ovamo – i što je Tit Masurije skrivio da ga kazne druženjem s tim metar i osamdeset visokim komadom hladetine, umotanim u kožu i metal. 15
„Zbilja, svi su nalik jedan drugom“, bio je uporan. „Vidio sam ih na tisuće. Isto hodaju. Isto mirišu. Svi jedu sirovu konjetinu – a i vi ćete, u bliskoj budućnosti, Aecije“, doda zlurado. „Tako možete reći i da su svi Rimljani isti zato što svi jedu kruh“, reče vojnik i slegne ramenima. „A konjetina i nije loša: jeste li je probali, Masurije?“ „Bože oslobodi…“ „Svakako je puno bolja od štakorskog i mišjeg mesa“, uvjeravao je Aecije. „Vidi se da nikad niste bili pod opsadom – osim, dakako, pod opsadom lijepih žena ili čega sličnog.“ Pomislio je da bi bilo zabavno reći Masuriju da je živio među Hunima najmanje tri godine kao talac, prije nekoga vremena, no time bi samo pokrenuo njegov sitni, prepredeni um; možda bi čak i pogodio zašto jedan posve čestiti rimski legat mora u posjet hunskim plemenima na Dunav, umjesto da obučava novake u Ravenni. Neka on i dalje misli da se radi samo o kupovini konja… kao da bi rimski konjanik u punoj ratnoj spremi imao ikakve koristi od konjâ kakve uzgajaju Huni! Nisu ti konji loši, daleko od toga, no prelagani su, čak i za Numidijce. U svakom slučaju, ta je izlika zadovoljila ovu namirisanu budalu. Huni su ih potajno pratili već dva dana. To znači da je kan Ruga za njihov dolazak doznao više sati, ako ne i čitav dan prije nego što su mu oni to dojavili dvaput puhnuvši u rog. Hun na konju triput je brži od rimskoga konjanika, a oni su, osim toga, sa sobom teglili kola s prtljagom koja su ih dodatno usporavala. No u posjet hunskim plemenima ne ide se bez darova. Logor je već bio na vidiku, nepregledni redovi crnih pustenih šatora, tik iza onih brežuljaka, postavljeni uzduž čitave obale rijeke, bezbrižno kako to Huni obično 16
rade, bez ikakvih strateških primisli, doduše posve nepotrebnih. Nema neprijatelja koji se tom logoru može približiti, a da ga vječno budne straže ne uoče danima prije, a čak i ako bi to kome i pošlo za rukom, cijeli bi se logor u pola sata mogao posložiti u borbenu formaciju. Pojedini konjanici, pokazujući put karavani pridošlica, galopirali su ispred i iza nje poput pasa. Potom su se oko njih, poput oblaka počele zgušnjavati cijele formacije konjanika, dok naposljetku nisu ušli u kanovo dvorište dupkom puno vojske, kroz prolaz u sredini. A tu je bio i kan Ruga, njemu zdesna i slijeva njegovi sinovi, svi na konjima, dakako – može li ijedan hunski kan goste dočekati drugačije? Postariji čovac, s naočitim staračkim licem. Svi su Huni nalik jedan drugom – koje li besmislice! Pogledaj lica mladih knezova – otprilike iste dobi, reklo bi se, ali nikako blizanci: različiti su da različitiji ne mogu biti. Onaj na riđanu opaki je mali vrag, ambiciozan, pomalo buntovan; onaj na vrancu dostojanstven je, prilično uravnotežen, gotovo nježan – za Huna. Ali stari Ruga govori… Kan Ruga pozdravio je goste polaganim, isprekidanim latinskim; lukavim, spuštenim očima bio je zagledan u Aecija. Tek se malčice iznenadio kada mu je Masurije odgovorio u ime cara zapadnoga rimskog svijeta i predstavio mu „plemenitog legata Aecija, najodanijeg zapovjednika Njegova Visočanstva, Valentinijana III.“ Ovoga puta Aecije se nije uspio othrvati napasti. „Pozdravljam velikog kana“, reče na hunskom jeziku. „Oduvijek sam bio prijatelj njegova naroda i raduje me ukazana prilika da obnovim veze između naših zemalja.“ Masurije je zanijemio. Gdje je, zaboga, ovaj trgovac bojnim konjima naučio hunski jezik? Da u njemu ipak 17
nema nešto više nego što je mislio? Nije nikad baš sasvim povjerovao u narav njegove misije – zašto bi za kupovinu konja slali jednoga legata? I on sada s kanom može blebetati do mile volje, a Tit Masurije ne razumije ni riječi i izgleda kao budala… Stari kan blagonaklono se nasmiješi i pozove ih da sjašu i uđu u njegov šator. Iz geste kojom ih je pozvao bilo je posve jasno da vođom izaslanstva više ne smatra dužnosnika već vojnika. U šatoru je sve bilo pripremljeno za službeni objed; stol je bio postavljen za četrdeset ljudi – samo muškaraca, dakako. Njihove žene dobivale su ostatke, nakon gozbe, u svojim odajama. Što i nije loš običaj ako želiš uživati u jelu, a ne cijelo vrijeme voditi budalaste razgovore, gutajući komade hrane kao da umećeš zareze i točke u rečenice. Dame iz rimskoga društva ne bi imale toliko razumijevanja, a ovih su dana utjecajnije nego ikada – štoviše, praktično vode carstvo. Pogledaj samo Pulheriju na Istoku – pogledaj Galu Placidiju na Zapadu. Ona caruje, i to ne iz pozadine: Aecija su predstavili u ime Valentinijana III., što je sve lijepo i krasno, samo što on o državnim poslovima još ništa ne zna; dijete je. Zato Placidija zna. Vjerojatno zna i zašto je Aecije ovdje – zapravo, možda ga je upravo ona ovamo i poslala, da „kupuje konje“. Kan ga, kako se moglo i očekivati, posjedne sebi slijeva, a Aecija sebi zdesna; mladi su knezovi sjedili sučelice. Objed ipak nije bio loš koliko je strahovao, iako se sastojao uglavnom od mesa. Sami Huni jeli su isključivo meso. Sjetio se hunske uzrečice: „Bilje je za životinje, a životinje su za ljude.“ Vino je – panonsko – bilo izvrsno. Kada bi ti nevjerojatno prljavi barbari još samo mogli promijeniti običaj da goste hrane prstima… To bi trebala 18
biti čast, dakako, no izrazito je neugodno kada ti Hun koji smrdi po konjima turne svoju šapu pod nos i ugura ti komad napola sirova mesa u usta. Aeciju to kao da nije smetalo, ali, opet, što bi se drugo i moglo očekivati od čovjeka kojem je posao da čovjeku raspori trbuh što brže, prije no što ga ovaj stigne rasporiti njemu. Pa, čovjek si tako napastovana usta uvijek može isprati ovim panoncem – mora im se priznati, uvijek paze da je pehar pun, a vino nije bivalo lošije kako je objed odmicao – što je česta i žalosna navika čak i u nekim rimskim kućama koje bi mogao imenovati. Što je to Aecije rekao? Govorio je na latinskom, čestitao je kanu na dvojici krasnih sinova. Starčevo lice kao da se smrznulo. Odgovorio mu je na hunskom: „Moja tri sina ubijena su u bici – ovo su mi nećaci.“ Aecije je više osjetio negoli vidio bol koja se krila iza te jednostavne rečenice. Nemati sina i za obična je Huna strahota; za kana velikoga plemena to predstavlja katastrofu. Huni su zadovoljstvo tražili u zarobljenicama koje bi im pripale kao dio plijena pri osvajanju nekoga grada; od svojih su žena očekivali sinove. Aecije reče: „Ne u borbi s rimskom vojskom, nadam se.“ Kan reče: „Dvojica su pala u borbi s Akacirima; jedan zbog izdaje Gruza.“ Aecije odmahne glavom. „Ne znam ni za jedno od tih plemena.“ Kan reče: „Više ih nema.“ Zavladao je dug tajac. Aecije je znao što to znači. Ništa na svijetu nije tako temeljito kao hunska odmazda. Obuhvaća muškarce, žene, djecu, stoku, konje i kuće ili šatore, sve, baš sve, do najsitnijega predmeta. Poznavao je Hune bolje od ikoga u Rimskom Carstvu, a to je značilo da zna i koliko opasni znaju biti – ako im se dopusti. 19
Najbolji način, jedini način, da se ta opasnost umanji jest staviti ih, što je više njih moguće, na rimsku plaću, a ostale okrenuti jedne protiv drugih. Postoji, doduše, i druga mogućnost, za čovjeka kojem treba snažna potpora u borbi s mnoštvom drugih čimbenika moći u zapadnom svijetu: sprijateljiti se sa što više kanovâ, da te podupru kad ih zatrebaš. To je iznimno opasno, a k tomu i skupo: Huni vole samo zlato. Čovjek koji želi poslovati s Hunima mora raspolagati znatnim bogatstvom. Srećom, bogatih ljudi ima. A čovjek mora poznavati Hune, da bude siguran da mu neće uzeti zlato, a onda ne učiniti ništa kada on poželi da učine nešto, ili obrnuto. Srećom, on Hune poznaje. Njegov je plan do kraja razrađen, no najprije se mora riješiti ovoga magarca Masurija. Već je dobrano pijan, a nastavlja piti. Žućkasto panonsko vino vrlo je lagano – dok sjediš. Ali kada pokušaš ustati… pa, trebat će mu još četvrt sata. „Kane, vani, u mojim kolima s prtljagom, imam darove – darove dostojne velikog vladara. Neki od njih darovi su moga cara – drugi su moji osobni darovi tebi.“ Potom prijeđe na hunski. „Ovaj čovjek, ovaj koji je došao sa mnom, ne razumije vaš jezik. A i inače malo toga razumije. Misli da sam k vama došao kupiti konje za našu vojsku. Griješi.“ „Ne bih rekao“, mirno odvrati stari kan. Aecije ga iznenađeno pogleda. „Kako to misliš, kane?“ „Mislim da si doista došao kupiti konje. Konje s jahačima na leđima.“ Aecije se zadivljeno osmjehne. I Bleda se nasmiješi; Huni koji su sjedili dovoljno blizu da čuju kanove riječi otvoreno se nasmijaše. „Ispričao si mu vic, je li?“ upita Masurije, petljajući jezikom. „Ili ga je on tebi ispričao? Kakh… kakav vic?“ 20
No nitko se na njega nije obazirao. Knez Etel, naime, oštro reče: „Rimu nikad dosta konjâ s jahačima na leđima. Ostanu li konji bez jahača, nijedan Rimljanin ne nastrada.“ Načas zavlada nelagodna tišina. Aecije se ispitivački zagleda u mladića. „Ja sam Rimljanin“, reče potom. „I borio sam se s Gotima, ripuarskim Francima, Burgundima, Vandalima i mnogim drugim narodima. Neki put sam stradao, neki put nisam.“ Bio je to vrlo nježan ukor. Etel, međutim, nastavi: „Huni trebaju voditi vlastite bitke – ne tuđe.“ Ovaj, pomisli Aecije. Definitivno ovaj, ne onaj drugi. Rekao nije ništa. I kan je šutio, ali Bleda je vidio da su mu ruke napete – tek malčice. Etel je budala. Čovjek bi pomislio da će nakon onoga jutros itekako paziti da ni u što ne srlja. Kao i obično, stvari je samo pogoršao. Nikada nije znao prihvatiti poraz. Kada bi se pohrvali, još kao dječaci, Etel ne bi prestao napadati čak ni nakon što bi ga Bleda svladao. Jedan od nižih poglavica, beznadno pijan, padne sa stolca. Masurije zahihoće. Još se hihotao kada je kan ustao – objed je završio. I on je ustao, i zateturao. Kan, gosti, stol, šator, sve se zavrtjelo oko njega. Napravio je još jedan korak, ponovo zateturao i pao. Dvojica slugu podignu ga i iznesu van. „Oporavit će se u šatoru za goste“, ravnodušno reče kan. Aecije kimne. „Možemo li porazgovarati nasamo, kane?“ Jednim jednostavnim pokretom ruke starac raspusti skup. Potom podigne vrh zastora od smeđe vune – Aecije je prepozna kao vunu jednogrbe baktrijske deve 21
– i uđoše u kanovu spavaonicu. Perzijski sagovi, ležaj s nekoliko kožnatih jastuka, sanduk koji služi i kao ormar i kao stol, dva stolca bez naslona – kanova se odaja ni po čemu nije razlikovala od odajâ njegovih ljudi. Sagovi su bili dobri, dakako, ali ni po čemu iznimni. Sjedoše. „Dobro si pogodio, kane – došao sam se pogoditi za konje s jahačima.“ Kan Ruga nije ništa rekao; čekao je. Aecije je govorio – o svom davnašnjem prijateljstvu sa stepskim plemenima, o tome kako to prijateljstvo želi ojačati i pretvoriti u čvrsto savezništvo… „Tvoj novi car je dijete,“ rekao je naposljetku kan, „neiskusniji i od bratova mi sina, Etela. Kažu da je prava vlast u rukama neke žene. Ja se ne pogađam sa ženama i s djecom.“ „Etel – to je onaj srčani mladac koji želi voditi svoje bitke? Možda i hoće, jednoga dana.“ Aecije je davno naučio da od Huna ne treba očekivati bizantinsku uljudnost. Znao je i da im ne valja popuštati. Ima stvari u kojima su svi divljaci isti: uzmakneš li za korak, oni će napredovati za dva. „Kane, ti spominješ žene i djecu – ja ih ne spominjem. Ja ti nudim muško savezništvo. Savezništvo između tebe i mene. Kad žene i djeca vladaju, muškarac se mora pobrinuti za sebe. Dvadeset pet tisuća konja s jahačima, na tri godine, iskoristio ih ja ili ne. Stotinu i četrdeset kilograma zlata za tebe, svake godine, predano na gozbi u čast božice konjâ.“ Tišina. A onda starac reče: „Ima i drugih kanova…“ „Da. Kan Kuturgu na Gornjem Dunavu; kan Gulak zapadno od tebe. S Kuturguom se još nisam susreo, a Gulak je pristao. Ima i mnogo nižih poglavica, naravno, ali oni će učiniti što ti učiniš – kao i Gulak i Kuturgu. Imaj 22
na umu da te možda neću ni zatrebati – u tom ćeš slučaju moje zlato dobiti nizašto.“ Kan lagano kimne. „Postoji još samo jedan uvjet“, nastavi Aecije. „Želim da za trajanja našeg savezništva u Ravennu pošalješ najstarijeg sina, odnosno najstarijeg nećaka. Ja ću se pobrinuti da živi u palači s drugim mladim plemićima svojeg ranga.“ „Ne“, reče kan. Aecije ga iznenađeno pogleda. „Ne? Zašto ne? Kan Gulak odmah je pristao na taj uvjet. Mladić će u Ravenni puno toga naučiti…“ „Ne“, ponovi kan. „Jamačno bi za usijanu mladu glavu poput Etela to bilo jako dobro“, reče Aecije. „Etel…“, zausti kan. Usne mu se malčice trznuše. Aecije ga je motrio budno poput mačke. Kan je načas djelovao kao da ga nešto zabavlja, no s tim se ljudima nikad ne zna. „Pristajem“, naglo će kan. Nasta tajac. „Izvrsno“, reče Aecije. Svim se silama trudio prikriti čuđenje. „Pa, onda je sve dogovoreno. Sutra u podne obojica ćemo prisegnuti. Knez Etel može otići s Masurijem – on ionako ide u Ravennu. Dat ću mu pismo za caricu, u vezi s Etelom. A i isplatit ću ti prvih četrdeset kilograma zlata, iako još nije vrijeme svetkovine božice konja. Želiš li sada vidjeti darove, kane?“ „Vidjet ću ih sutra“, odgovori starac. „Dobro je.“ Ustao je pa je ustao i Rimljanin. On iz nekoga razloga misli da je bolje prošao, pomisli Aecije. Ali zašto – kako? Prefrigana stara kornjača. Pa, ja sam dobio što sam htio. Zašto bih se uzbuđivao? 23
Uljudno mu salutira i izađe. Jedan hunski sluga pokaže mu put do šatora za goste gdje ga je čekala odaja sa zastorima vrlo slična kanovoj. U njoj su bila i dva dodatka koja u kanovoj odaji nije vidio. Dvije mlađahne stvarčice, jedva starije od šesnaest-sedamnaest godina, obje vrlo lijepe. Bile su Slavenke: oblih udova, okruglih lica, punih usnica i prćastih nosova, sjajne crne kose počešljane u bezbroj kovrča, pune češljića i cvijeća. Bile su odjevene u prozirnu tkaninu s grčkih otoka u blizini Male Azije. Otok Kos cijeli je svoj porez plaćao u toj tkanini. „Dobro“, reče Aecije kada mu se ropkinje duboko nakloniše. „Recite gospodaru da sam mu jako zahvalan i da nije mogao izabrati bolje, ali umoran sam i želim se odmoriti sam.“ Izađu klanjajući mu se i želeći mu lijepe snove, očito zadivljene time što im se obratio na njihovu, sarmatskom jeziku. Njegov pobočnik Bur uđe s amforom vina i njegovim peharom. „Hvala ti. Jesu li se pobrinuli za tebe i ljude u kolima? Sve kako treba? Dobro. Vrati se tamo i drži otvorene oči. Ne želim nikakvu krađu. Ako se netko i prikrade, reci mu da ću kanu darove radije dati osobno. To je sve.“ Bur salutira i izađe. Vani netko zapuše u rog – tri, četiri, pet puta. Kraljevski poziv. Stari Ruga poziva knezove na razgovor. Mladi Etel po svoj će se prilici iznenaditi. Iza pregrade u šatoru za goste dopre tih vrisak – ženski vrisak – i pijan grohot. Masurije je izgleda došao k sebi i uživao u starom hunskom običaju da gostu zadovolje sve potrebe.
24
*** Ovoga puta kan je dvojicu kneževa primio u svom šatoru. „Zašto ja moram ići?“ upita Etel, jedva prikrivajući srdžbu. „Zašto ne Bleda? Nije li on prvorođenac?“ Kan se namršti. Bleda se nasmije. „Uvijek si i u svemu htio biti prvi. Zašto se žališ sada kada jesi?“ „Šuti, Bledo“, procijedi kan. „On jest prvorođenac – što se tiče Rima.“ Obojica su zurila u njega; nisu shvaćali. Kan se slabašno nasmiješi. „Etel je sâm kriv za to“, nastavi. „Iz njegova ponašanja Rimljanin je zaključio da je on prvorođenac. Njega je zatražio za taoca i njega će i dobiti. Etele, zapovijedam ti, u ime Puruovo: nećeš nikom odati da si mlađi. Nek’ Rimljani samo misle isto što i on. Možda će i sam to otkriti – a ako otkrije, doći će k meni.“ „Pozdrav tebi, prvorođeni“, naruga se Bleda. Etel sijevne očima, tako prijeteće da Bleda nagonski posegne za svojim bodežom. „Odlaziš sutra popodne, s onim manjim Rimljaninom“, mirno reče kan. „Idi sada – moram nasamo popričati s Bledom.“ Etel izađe i ne pogledavši brata. Kan uzdahne. „Vrijeme je da si među ljudima iz plemena stvoriš ugled i ime. Dobro ovo iskoristi, Bledo.“ Mladić je oklijevao. Činilo se da još ne shvaća. „Tvoja će strijela ubuduće biti prva“, reče kan. „Pobrini se da uvijek bude prva.“
25
SADRŽAJ
KNJIGA PRVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 KNJIGA DRUGA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95 KNJIGA TREĆA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 229
305
PREPORUČUJEMO
Opsada neba prikazuje život jedne od najneobičnijih žena svih vremena, svete Katarine Sijenske. U 14. st., u tome zbunjujućemu i opasnome razdoblju, papa je živio u Avignonu: Katarina ga je uvjerila da se vrati u Rim. Talijanski gradovidržave ratovahu međusobno: Katarina ih je obuzdala. Bilo je to i vrijeme kuge: Katarina je služila i spašavala živote. Činila je čudesa, primila stigme i okupila oko sebe mnoštvo pobožnih vjernika. Svetica koja nije htjela pustiti Boga na miru doista je opsjedala nebo – i promijenila lice svijeta. 360 str. Tvrdi uvez.
www.verbum.hr
PREPORUČUJEMO
U ovoj knjizi pratimo sv. Franju Ksaverskog od njegove mladosti i obraćenja, krećemo s njim na neizvjesno prekomorsko putovanje do Goe u Indiji gdje je ostavio neizbrisiv trag. Pratimo ga do Molučkih otoka i Japana gdje je nadvladao neprijateljstvo budističkih monaha i službene vlasti, konačno do otoka Sancian blizu kineske obale, gdje je umro sam u izgnanstvu. Do nakraj svijeta izvanredno dočarava nenadmašan misionarski žar i duhovni život ovoga iznimnog sveca, istodobno slikovito opisujući vrijeme u kojemu je živio. 304 str. Tvrdi uvez.
www.verbum.hr
Atila je grub, nasilan, arogantan. Kad poželi moć, bogatstvo, teritorij, ženu, on ih jednostavno zgrabi. Na čelu svojih horda jaše u rušilačkom pohodu na Zapad. Njegova vojska slama svaki otpor, ali on ne uspijeva konačno osvojiti ženu koju voli i ne uspijeva pobijediti nenaoružanoga starca u bijelom tik pred Rimom. Prijestolje svijeta dramatičan je i dojmljiv prikaz petoga stoljeća u vrijeme velikih spletki i napetosti izazvanih osvajačkim pohodom Atile i njegovih horda. Slavni romanopisac Louis de Wohl, poznat po romanima Koplje, Posljednji križar, Drvo života i brojnim drugima, dočarava nam onodobnu Europu s njezinim barbarima, njezinim gorljivim i mlakim kršćanima, dekadentnim rimskim aristokratima, njezinim političkim i ljubavnim zapletima. Papa Lav Veliki, car Valentinijan, carica majka Placidija, princeza Honorija u koju se Atila zaljubio, vojskovođa Flavije Aecije, poznat i kao „posljednji pravi Rimljanin“, protagonisti su ove istinite i strastvene priče o velikom osvajaču i o pobjedi vjere nad svjetovnom silom.
ISBN 978-953-235-845-2
21,90 € | 165,01 kn verbum.hr