Predanje Božjoj providnosti

...............................................................................................................................................................

Jean-Pierre de Caussade

Predanje BoĹžjoj providnosti

VERBUM

Duhovno ispunjenje možemo naći u jednostavnosti naših svakodnevnih dužnosti, a nadasve ga možemo pronaći u predanju onome što je Božja volja za svakoga od nas.

Upravo je u ovome sadržana glavna poruka knjige Predanje Božjoj providnosti. De Caussade tumači da je praksa predanja Božjoj volji ključ za postizanje istinskoga mira i radosti, a ona je lako dostupna svim ljudima – od početnika do onih koji su već značajno napredovali u duhovnomu životu. Autor daje i smjernice kako prepoznati što je Božja volja za nas. Naglašava da Bog od nas ne očekuje izvanredna djela, nego nas prije svega poziva da obraćamo herojsku pozornost na svaki detalj koji čini našu svakodnevicu i ponizno prihvaćamo sve ono što dolazi iz njegove ruke.

Ovaj poznati duhovni klasik velike psihološke pronicavosti nepresušno je vrelo mudrosti, a bogate duhovne pouke koje sadrži uspješno su prošle test vremena. Čitatelj će stoga u ovoj knjizi naći korisne savjete i praktičnu pomoć na duhovnome putu, kao i rijetko blago puno nadahnuća kojemu će se moći uvijek iznova vraćati.

Jean-Pierre de Caussade PREDANJE BOŽJOJ PROVIDNOSTI

Biblioteka:

ANIMA 24.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod s talijanskoga: dr. sc. don Mladen Parlov

Za nakladnika: Miro Radalj

Jean-Pierre de Caussade

PREDANJE BOŽJOJ PROVIDNOSTI

VERBUM Split, 2014.

Naslov izvornika: Jean-Pierre de Caussade, L’abandon à la providence divine © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2014.

Izvršna urednica: Lidija Piskač, mag. theol.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 231.52 CAUSSADE, Jean-Pierre de Predanje Božjoj providnosti / Jean-Pierre de Caussade ; <prijevod s talijanskoga Mladen Parlov>. - Split : Verbum, 2014. - (Biblioteka Anima / Verbum ; 24) Prijevod djela: L’abandon a la providence divine ; prevedeno s tal. jezika.

ISBN 978-953-235-362-4 I. Bog -- Teološko gledište 150730053

PREDGOVOR HRVATSKOME IZDANJU

Knjigu Predanje Božjoj providnosti povijest kršćanske duhovnosti prozvala je “knjigom koja stvara svece”. Doista, svojim sadržajem rijetko koga ostavlja ravnodušnim. Autor knjige francuski je isusovac Jean-Pierre de Caussaude. Rođen je 1675. u Quercyju, u Francuskoj, a umro je u Touloseu 1751. godine. Obavljao je razne službe unutar Družbe te po raznim mjestima južne Francuske (profesor teologije, propovjednik, ispovjednik, rektor bogoslovije). Za života je duhovno utjecao na uski krug redovnica i redovnika kojima je bio ispovjednik i propovjednik.

Posebno se posvetio duhovnomu vodstvu jedne redovničke zajednice kojoj je usmeno i preko pisama davao duhovne savjete, odnosno duhovno vodstvo.

De Caussade je postao poznat kada su, preko jednoga stoljeća poslije njegove smrti, otkrivena njegova pisma i spisi koje je uputio redovnicama kojima je bio duhovnik. Knjiga Predanje Božjoj providnosti objavljena je prvi put 1861. godine te je postumno svojega autora predstavila kao vrsna duhovnoga učitelja. Brojna sljedeća izdanja redovito će, uz spis Predanje Božjoj providnosti, donositi i pet Duhovnih savjeta te dvije Molitve.

Duhovnost koju de Caussade izlaže u svojemu spisu nastoji pomiriti asketske s mističnim tendencijama vremena u kojemu je živio. Ponajprije, on 5

PREDGOVOR HRVATSKOME IZDANJU

poima kršćansko savršenstvo kao potpuno podlaganje svakoga pojedinca božanskomu planu. Pretpostavka i usmjerujući kriterij toga savršenstva jest predanje Božjoj volji, što ne znači drugo doli prihvatiti sve što se događa kao iz Božje ruke, i to iz čiste ljubavi prema Bogu. De Caussade je čvrsto uvjeren kako se Bog objavljuje preko svakodnevnih događaja, sitnih i krupnih, koji se susljedno odvijaju u životu svakoga kršćanina. Za njega je važan, najvažniji sadašnji trenutak, odnosno sada kršćanskoga života. Nije čudno što je njegov spis često objavljivan pod naslovom: Sakrament sadašnjega trenutka. Nauk o predanju odnosi se na sve kršćane, ali se na svakoga primjenjuje zasebno. Svatko je pozvan u svakomu trenutku vlastitoga života prihvatiti i vršiti volju Božju, a Bog svoju volju objavljuje preko onoga što se upravo događa.

De Caussade poima predanje pod dva vida: kao krjepost koju valja steći, ali i kao stanje koje je svaka duša pozvana živjeti. I tu se krije izvornost de Caussadeova učenja. Predanje Providnosti ostvaruje se progresivnim duhovnim hodom i rastom, od podlaganja Božjoj volji preko prihvaćanja svakodnevnih događaja kao nečega što dolazi iz Božje ruke do nastojanja da se svaki životni trenutak pretvori u čin čiste ljubavi i klanjanja Gospodinu Bogu. Predanje kao krjepost nije drugo doli trajno nastojanje da se vlastita volja podloži i suobliči volji Božjoj, a to nije drugo doli vršenje Božjih zapovijedi i prihvaćanje svega što dolazi od njega. Kontrola vlastitoga djelovanja i nedjelovanja, aktivnosti i pasivnosti, pretače se u predanje kao stanje, kada osoba u svojemu predanju dopušta Bogu da u njoj izvodi ono što on 6

PREDGOVOR HRVATSKOME IZDANJU

želi. Tada sva stvorenja i svi događaji postaju djelići euharistijskih prilika koje objavljuju volju Božju, njoj vode i njoj suobličuju. Stanje predanja božanskoj providnosti postiže mali broj duša, što ne znači da je to stanje pridržano za malobrojne, nego zato što najveći broj duša ne odgovara na Božji poziv da budu u stanju predanja.

U srcu puta predanja nalazi se molitva, ali ne molitva u obliku razmišljanja, meditacije ili čega slična. Riječ je o molitvi koja nije drugo doli predanje vlastitoga srca Duhu Svetomu kako bi ga on preobrazio i učinio na hvalu slave Božje. Na taj način osoba postupno prelazi od vlastitih asketskih napora, po kojima se oslobađa grijeha i svega onoga što nije Božje, na područje iskustva Božjega djelovanja u vlastitoj nutrini, a to nazivamo mistikom.

Knjiga Predanje Božjoj providnosti izlaže najjednostavniji, najlakši i najbrži način kršćanskoga posvećenja, odnosno kršćanskoga rasta i sazrijevanja na putu svetosti. U svojoj duhovnoj sintezi de Caussade otkriva kako je pod utjecajem sv. Franje Saleškoga, sv. Ivana od Križa, Luja Lallemanta i drugih jako dobro znao pomiriti put askeze s mistikom koja je u njegovo vrijeme, zbog jansenizma, budila sumnju i nepovjerenje.

Ovim prijevodom i hrvatski su vjernici i čitatelji dobili mogućnost uvida u misao jednoga od najvećih duhovnih autora u novijoj povijesti kršćanske duhovnosti. Valja se nadati da će ova knjiga donijeti obilne duhovne plodove svojim čitateljima, a preko njih društvu i Crkvi u cjelini.

Mladen Parlov 7

UVOD

Ova nevelika knjiga sadrži pisma koja je jedna crkvena osoba pisala predstojnici jedne redovničke zajednice. Dobro se vidi kako je autor bio dobra duša, bogata nutarnjega života i velik prijatelj Božji.

U svojim pismima, u kojima je zbog kratkoće štošta morao ispustiti, otkriva istinsku metodu, najkraću i stvarno jedinu, kako stići Bogu. Blago duši koja će s hrabrošću prihvatiti pouke koje nudi. Grješnici će pronaći način kako dati zadovoljštinu za prošle grijehe, popravljajući djelovanja vlastite volje, suobličujući se isključivo volji Božjoj. Pravednici će vidjeti kako s malo napora i bez pretjerane muke po vlastite probitke u malo vremena mogu stići do visoka stupnja savršenstva i izvanredne svetosti. I to je jedini cilj koji želimo postići, na veću slavu Božju i za posvećenje čitatelja.

9

Poglavlje 1.

NA KOJI NAM NAČIN BOG GOVORI TE KAKO GA TREBAMO SLUŠATI?

Bog i danas govori onako kako je nekada govorio našim ocima, kada nije bilo duhovnih vođa ni metoda. Sva se duhovnost sastojala u poštivanju Božjega reda. Duhovnost se još nije svela na umijeće koje ju je objašnjavalo na tako detaljan i suptilan način da ju je posve zatvorio u tolike zapovijedi, pouke i izreke. Nema sumnje da naše sadašnje potrebe sve to i zahtijevaju, ali nije tako bilo u prošlim vremenima kada je bilo više čestitosti i jednostavnosti. Znalo se da svaki trenutak sa sobom nosi određenu obvezu koju se mora vjerno izvršiti i to je bilo dostatno za tadašnje duhovne osobe da se sa svom svojom pozornošću usredotoče na to. Poput kazaljka koje pokazuju sate i koje svaku minutu odgovaraju prostoru koji moraju prijeći, njihov duh potaknut Božjim poticajem instinktivno se okretao novim stvarima na koje ih je Bog poticao, iz sata u sat svakoga dana, već kako je to Bog rasporedio.

Takvi su bili tajni pokreti Marijina ponašanja, najjednostavnije i najpredanije od svih stvorenja. Odgovor koji je dala anđelu ograničivši se rekavši mu: Fiat mihi secundum verbum tuum – Neka mi bude po tvojoj riječi izražava svu mističnu teologiju njezinih predaka. Sve se svodilo, kao i danas, na najčišće i 11

JEAN-PIERRE DE CAUSSADE

najjednostavnije predanje duše volji Božjoj u kojemu god se obliku ona pojavljivala. Ta uzvišena ispravna raspoloživost koja izražava svu dubinu Marijine duše čudesno se ističe u onomu jednostavnom izrazu Fiat mihi. Primijetite kako je to savršeno usklađeno s izrazom za koji je naš Gospodin želio da nam trajno bude na usnama i u srcu: Fiat voluntas tua – budi volja tvoja. Ono što se od Marije tražilo u tomu radosnom trenutku zaista je za nju bilo veoma časno, no perspektiva nekakve slave ne bi ostavila nikakav dojam na nju da volja Božja, koja ju je jedino mogla pokrenuti, nije položila svoj pogled na nju. Božja ju je volja vodila u svemu: njezine brige, one općenite ili pojedinačne, u njezinim očima nisu bile ništa drugo doli više ili manje sjajne sjene u kojima je ona trajno nalazila razlog da slavi Boga te da prepoznaje djelovanja Svevišnjega. Njezin duh ispunjen radošću promatrao je sve ono što je morao učiniti ili trpjeti kao dar iz ruke onoga koji dobrima ispunja srce koje se hrani samo njime, a ne kakvoćom ili vanjštinom stvorenih stvari. Moć Višnjega raširila je svoju sjenu, a ta sjena ne bijaše drugo doli ono što joj se predstavljalo svakoga trenutka kao dužnost, kao nešto privlačno ili kao križ.

Nije riječ, doista, o sjenama kojima dajemo to ime u redu naravnih stvari te koje se šire po materijalnim stvarima poput vela koji nam ih skriva. U moralnomu i nadnaravnomu redu sjene, pod prividnim plaštem, skrivaju istine božanske volje, jedine koja zaslužuje našu pozornost. Marija je dakle uvijek bila spremna te su tako te sjene, potpomažući njezine sposobnosti i ne varajući je, ispunjale njezinu vjeru 12

PREDANJE BOŽJOJ PROVIDNOSTI

u onoga koji je uvijek isti. Povuci se, dakle, anđele, jer i ti si jedna sjena. Tvoja je zadaća završila te ti nestaješ. Marija te nadilazi, ide naprijed, a ti si već daleko od nje. Duh Sveti koji ju je obuzeo po osjetilnomu aspektu toga poslanja više je nije napustio.

Ipak, malo se od te izvanredne stvarnosti pojavljuje u svete Djevice. Barem to ne ističe Sveto pismo.

Njezin nam se život izvanjski predstavlja na veoma jednostavan i općenit način. Marija radi i trpi ono što inače rade i podnose osobe njezina stanja: ide u posjet rođakinji Elizabeti, a poput nje dolaze i drugi rođaci. Ide na popis u Betlehem kamo idu i toliki drugi te zbog svojega siromaštva nalazi sklonište u štali. Nakon Herodova progona vraća se u Nazaret i tu živi zajedno s Isusom i Josipom. Eto svagdašnjega kruha svete obitelji. No, kojim se kruhom hrani Marijina i Josipova vjera, kakav je sakrament njihovih svetih trenutaka? Što otkrivaju u svemu onome što im se događa? Otkrivaju ono što je vidljivo i slično onome što se događa tolikim drugim ljudima. No nevidljivo koje vjera otkriva i prepoznaje jest sâm Bog koji čini nevjerojatne stvari. O, kruše anđeoski, mano nebeska, biseru evanđeoski, sakramentu sadašnjega trenutka!

Ti daješ Boga pod toliko bijednom vanjštinom kao što su štala, jaslice, sijeno, slama. Ma kome ga daješ? Esurientes implevit bonis – gladne napuni dobrima. Bog se objavljuje u malim, u najmanjim stvarima, dok ga veliki, ograničavajući se na izvanjskost, ne otkrivaju ni u velikim stvarima. Koja je tajna za pronalaženje toga blaga, toga zrna gorušice, te drahme? Nema nikakve tajne! To je blago posvuda i nudi nam se u svako vrijeme i na svakomu mje13

JEAN-PIERRE DE CAUSSADE

stu. Ne samo Bog nego sva stvorenja, prijateljska i neprijateljska, preobilno ga izlijevaju te ono teče preko svih naših tjelesnih i duševnih moći sve do središta naših srdaca. Otvorimo usta i bit će ispunjena. Božansko djelovanje prožima svemir, prodire u sva stvorenja, sobom ih ispunja. Gdje god da se nalaze, ono je već tu, prethodi im, prati ih i slijedi. Treba se samo prepustiti i dati se nositi na njezinim valovima. Dao Bog da naši kraljevi i njihovi ministri, prvaci Crkve i svijeta, svećenici, vojnici, obični ljudi, jednom riječju, da svi ljudi to spoznaju kako bi bilo lako stići do izvrsne svetosti. Samo treba vjerno ispunjati osnovne kršćanske dužnosti i one koje pripadaju vlastitomu položaju; s predanjem prihvatiti križeve koji nas prate te se podložiti Providnosti u svemu onome što nam nalaže da trebamo činiti ili pretrpjeti, a ne tražiti nešto drugo.

To je duhovnost koja je posvetila patrijarhe i proroke puno prije nego što su se iznašle tolike metode i pojavili toliki duhovni učitelji. To je duhovnost za sva razdoblja i sva životna stanja koja se sigurno ne mogu posvetiti na uzvišeniji, izvanredniji i istodobno lakši način nego jednostavnom upotrebom onih stvari koje im Bog, jedini vođa duša, daje da čine ili trpe u svakomu trenutku kako bi se poštivali crkveni zakoni ili oni vlastitoga stanja. Kada bi se tako činilo, svećenici bi bili potrebni samo za sakramente, a za sve ostalo ne bi uopće bili potrebni jer bismo nalazili Boga u svakomu trenutku na svojim rukama. Jednostavne duše, koje neprestano i ustrajno traže savjete kako ići Bogu, bile bi tako slobodne od teških i opasnih tereta koje im mnogi, koji njima žele gospodariti, nameću bez potrebe.

14

Poglavlje 2.

NAČIN POSTUPANJA U STANJU PREDANJA I PASIVNOSTI I PRIJE NEGOLI DO TOGA DOĐE

Postoji vrijeme u kojemu duša živi u Bogu te vrijeme u kojemu Bog živi u duši. Ono što je vlastito jednomu od tih vremena suprotno je drugome.

Kada Bog živi u duši, ona se treba posve predati njegovoj providnosti; kada duša živi u Bogu, ona se brižno i redovito opskrbljuje svim sredstvima za koje smatra da su u stanju dovesti je do sjedinjenja.

Sve njezine misli, sva čitanja, svi programi, svi pogledi već su određeni; ona kao da uza se ima vođu koji sve uređuje, pa i vrijeme kada treba govoriti.

Kada Bog živi u duši, ona više nema ništa što bi joj dolazilo od nje same. Nema ništa doli ono što joj u svakomu trenutku daje počelo koje je podržava: nikakva zaliha, nema više zacrtanih putova; ona je poput djeteta koje je vođeno kamo god i koje ima samo osjećaj za razlikovanje stvari koje mu se predstavljaju. Nema više knjiga upućenih toj duši. Često je lišena određenoga voditelja te je Bog pušta bez druge potpore doli sebe sama. Njezino je boravište u tami, u zaboravu, u predanju, u smrti, u ništa. Osjeća svoje potrebe i svoju bijedu, a da ne zna odakle i kada će joj doći pomoć. U miru i bez uznemirenosti čeka da dođe netko tko će joj pomoći, 15

JEAN-PIERRE DE CAUSSADE

njezine oči gledaju samo u nebo. A Bog, koji ne bi mogao u svojoj zaručnici naći čišću raspoloživost od ovoga potpuna odricanja od svega što ona jest osim po milosti i božanskomu djelovanju, u prikladan trenutak udjeljuje joj knjige, misli, spoznanje same sebe, upozorenja, savjete, primjere pravednika. Sve ono što druge duše nalaze po vlastitoj inicijativi ta duša prima u svojemu predanju i sve ono što druge s predostrožnošću čuvaju kako bi to iznova našle u prikladnu trenutku, ta duša prima u trenutku potrebe te potom to napušta, ne želeći posjedovati ništa doli ono što joj Bog želi udijeliti, kako ne bi živjela osim po njemu. Druge duše poduzimaju za slavu Božju bezbroj stvari, a ta je često u kakvu kutku zemlje poput krhotine razbijene vaze od koje nikakve koristi. Tu se ta duša, napuštena od stvorenja, ali u uživanju Boga po istinskoj, snažnoj i veoma djelatnoj ljubavi, premda ulivenoj u počinku, ne obraća nikakvoj stvari po vlastitoj pobudi. Ne zna drugo doli prepustiti se i staviti u ruke Božje kako bi ga služila na način koji on zna; često ne znajući čemu služi, ali Bog to dobro zna.

Ljudi je smatraju beskorisnom, njezin izgled ide u prilog tomu sudu. Ali je istina da ona, nepoznatim kanalima i tajnim sredstvima, širi bezbrojne milosti na mnoge osobe koje često toga nisu ni svjesne i na koje ni ona sama ne misli. Sve je učinkovito, sve propovijeda, sve je apostolsko u tim osamljenim dušama. Bog udjeljuje učinkovitost njihovoj šutnji, počinku, zaboravu, nenavezanosti, riječima, gestama koji djeluju na duše i bez njihova znanja. I kako su one same pod utjecajem slučajne prisutnosti ti16

PREDANJE BOŽJOJ PROVIDNOSTI

suću stvari kojima se milost služi kako bi ih gotovo nesvjesno poučila, tako i one sa svoje strane služe kao potpora i vodstvo nekim dušama, bez izričita zauzimanja u tome ili vidljive povezanosti s njima.

Bog je onaj koji djeluje u njima, ali neočekivanim i često skrivenim zahvatima, na način da su te duše poput Isusa iz kojega je izlazila tajanstvena sila i sve ozdravljala. Između njih i njega postoji razlika: one najčešće uopće ne spoznaju istjecanje te sile niti tome doprinose svojim sudjelovanjem. One su poput skrivenoga mirisa koji se primjećuje, a da ga se ne poznaje i koji sam ne poznaje vlastitu kvalitetu.

Stanje tih duša meni se čini slično Isusovu stanju, svete Djevice i svetoga Josipa. Radi se, dakle, o ovisnosti o Božjoj naklonosti i trajnoj pasivnosti kako bi postojali i djelovali pod poticajima Božje volje.

Valja dobro istaknuti da se radi o njegovoj skrivenoj volji, o njegovoj iznenadnoj, prigodnoj volji i, da tako kažemo, nepredvidljivoj. Nazvat ću je, ako hoćete, volja čiste Providnosti, kako bismo je razlikovali od one koja nam ukazuje na točne dužnosti od kojih nas nitko ne može osloboditi. Ostavljajući po strani tu osobitu i određenu volju kažem da duše o kojima govorim žive u svakomu trenutku u ovisnosti o onoj drugoj volji koju nazivam čista Providnost. Iz toga proizlazi da njihov život, premda uistinu izvanredan, ipak ne predstavlja ništa što ne bi bilo opće i posve redovito; vrše svoje vjerske dužnosti i one vlastitoga stanja na način kako to prividno čine i druge. Čak ako ih i promatramo u drugim stvarima, ne zamjećuje se ništa značajno ni osobito; posve su uronjene u tijek redovitih doga17

JEAN-PIERRE DE CAUSSADE

đaja te ono što bi ih moglo razlikovati ne događa se pred očima. Trajna ovisnost ono je što ih povezuje s vrhovnom voljom koja za njih sve radi. Ta im volja omogućuje neprestano gospodarenje sobom po trajnomu podlaganju njihova srca. Osim toga, ta volja, s kojom oni izričito surađuju ili su joj poslušni, a da toga nisu ni svjesni, potiče ih na službu dušama. Ne postoje časti ni prednosti za takvu zadaću obavljenu u najvećemu siromaštvu i beskorisnosti u očima svijeta. Te se duše, po dubokoj raspoloživosti udaljene od gotovo svih izvanjskih zadaća, slabo odnose prema svijetu, poslovima, projektima i drugim marljivim djelatnostima. U njih se ne može puno pouzdati te se u njima ne vidi doli slabost tijela i duha, mašte, strasti. Čini se da ništa ne primjećuju, da ne misle ni na što, ne brinu ni za što te ništa ne uzimaju k srcu. One su, da tako kažemo, u grubu stanju; u njima nema ništa od onoga što kultura, studiranje i razmišljanje pružaju čovjeku. U njima se primjećuje ono što priroda pokazuje na djeci prije nego što ih se proslijedi u ruke učitelja zaduženih da ih pouče; vide se samo mali nedostatci koji su uočljiviji na njima nego na djeci, mada ih ti nedostatci ne čine većim krivcima od djece. Doista, Bog uklanja s tih duša sve osim nevinosti, da ne posjeduju drugo doli njega sama.

Svijet, koji ne poznaje ovo otajstvo, sudi ih po vanjštini te stoga ne nalazi u njima ništa od onoga u čemu je navikao uživati i cijeniti. Tako ih odbacuje i prezire te postaju svima meta; što ih se više izbliza gleda, manje ih se razumije te se prema njima osjeća neprijateljstvo; ne zna se što o njima misliti ni 18

PREDANJE BOŽJOJ PROVIDNOSTI

reći. Netko tko ipak govori u njihovu korist, umjesto da slijedi taj instinkt ili da se barem uzdrži od suda, radije slijedi vlastitu zloću. Stoga se špijuniraju njihova djela kako bi ih se sudilo na vlastiti način i kao što farizeji nisu mogli cijeniti Isusovo ponašanje, promatra ih se s unaprijed optužujućim pogledom da se sve ono što čine čini smiješnim ili krivim. Nažalost, te siromašne duše isto tako misle na vlastitu štetu. Jednostavno sjedinjene s Bogom po vjeri i ljubavi sve sjetilno u sebi vide kao u neredu. To ih čini još smetenijima, osobito kada se usporede s onima koji su na glasu kao sveci koji, sposobni da se podlože pravilima i metodama, ne pokazuju ništa što ne bi bilo dobro uređeno u čitavoj njihovoj osobi i obavljanju poslova; tada ih pogled na sebe same prekriva zbunjenošću te im se čini nepodnošljiv. To je ono što iz dubine njihova srca izvlači uzdahe i gorke jauke koji ukazuju na pretjeranu bol i tugu kojih su prepune. Sjetimo se da je Isus jednom bio Bog i čovjek; kao čovjek bio je poništen, a kao Bog bio je pun slave. Te duše, bez sudjelovanja u njegovoj slavi, žive samo smrti i poništenja koja proizvode u njima bolan i tužan izgled. U očima svijeta one su poput Isusa u očima Heroda i njegove svite. Čini mi se kako se iz svega toga lako može zaključiti da se te ostavljene duše ne mogu, poput drugih, baviti željama, traženjem, brigama niti se vezati uz određene osobe, ulaziti u nekakve projekte, propisati si određene dobro proučene sustave kako govoriti, djelovati, čitati. Sve bi to pretpostavljalo da još uvijek mogu raspolagati sobom, što situacija napuštenosti u kojoj se nalaze 19

JEAN-PIERRE DE CAUSSADE

isključuje sama po sebi. To je stanje u kojemu se stiže do pripadnosti Bogu preko potpuna predanja vlastitih prava nad samima sobom: nad vlastitim riječima, djelovanjima, mislima i ponašanju; nad uporabom vlastitoga vremena i nad svim situacijama koje se mogu dogoditi. Samo jedno ostaje da se učini, a to je da oči uvijek držimo usredotočenima na Gospodina kojega smo izabrali te da trajno ostanemo u slušanju kako bismo pogodili i spoznali njegovu volju te je spremno izvršili. Nijedno stanje to ne predočava bolje od stanja sluge koji se drži blizu svojega gospodara kako bi u svakomu trenutku poslušao njegove zapovijedi koje se gospodaru svide da mu ih dadne, a ne da koristi vrijeme misleći na vlastite interese koje mora zanemariti kako bi potpuno i u svakomu trenutku bio na raspolaganju svojemu gospodaru. Tako su i duše o kojima govorimo po svojoj naravi osamljene i slobodne, udaljene od svega kako bi se usredotočile u miru ljubiti Boga koji ih posjeduje te vjerno vršiti trenutnu dužnost prema dopuštenju njegove spoznate volje, bez dodatnoga razmišljanja, naknadnih misli ili ispitivanja posljedica, uzroka, razloga. Njima je dosta hoditi u jednostavnosti, u čistoj dužnosti, kao da na svijetu ne postoji drugo doli Bog i ta trenutna obveza. Sadašnji je trenutak dakle poput pustinje u kojoj jednostavna duša vidi samo Boga kojega uživa, brinući se samo o onome što on želi od nje: sve ostalo je napušteno, zaboravljeno, prepušteno Providnosti.

Ta duša, na način instrumenta, ne prima i ne djeluje osim ukoliko je intimno djelovanje Božje pasivno osvaja u njoj samoj ili je usmjerava prema 20

SADRŽAJ

Predgovor hrvatskome izdanju . . . . . . . . . . . . . 5 Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Poglavlje 1.

NA KOJI NAM NAČIN BOG GOVORI TE KAKO GA TREBAMO SLUŠATI?. . . . . . . . . 11 Poglavlje 2.

NAČIN POSTUPANJA U STANJU PREDANJA I PASIVNOSTI I PRIJE NEGOLI DO TOGA DOĐE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 Poglavlje 3.

RASPOLOŽIVOSTI KOJE ZAHTIJEVA STANJE PREDANJA I NJEGOVI RAZLIČITI UČINCI . . 27 Poglavlje 4.

NASTAVAK TEME O STANJU PREDANJA, NJEGOVOJ NUŽNOSTI I ČUDESNOSTI . . . . 33 Poglavlje 5.

STANJE ČISTE VJERE . . . . . . . . . . . . . . . 43 Poglavlje 6.

NASTAVAK TEME O STANJU ČISTE VJERE I PREDANJU BOŽANSKOMU DJELOVANJU . . 55 Poglavlje 7.

BOŽJI JE RED JEDINI RAZLOG NAŠE SVETOSTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62 141

SADRŽAJ

Poglavlje 8.

KAKO SE VALJA ŽRTVOVATI BOGU IZ LJUBAVI PREMA OBVEZI, SVE OSTALO ĆE UČINITI SÂM BOG. . . . . . . . . . . . . . . . . 71 Poglavlje 9.

IZVRSNOST VOLJE BOŽJE I SADAŠNJEGA TRENUTKA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88 Poglavlje 10.

SVA SE TAJNA DUHOVNOSTI SASTOJI U LJUBAVI PREMA BOGU, U SLUŽENJU NJEMU, SJEDINJUJUĆI SE S NJEGOVOM SVETOM VOLJOM . . . . . . . . . . . . . . . . . 115 Poglavlje 11.

U ČISTU PREDANJU BOGU SVE ONO ŠTO SE ČINI TAMNIM DJELO JE VJERE . . . . . . . 126

142

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: Durieux, Zagreb Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Tiskano u srpnju 2014.

Jean-Pierre de Caussade (1675.− 1751.) francuski je isusovac, profesor teologije, propovjednik, ispovjednik i rektor bogoslovije. Za života je duhovno utjecao na uski krug redovnica i redovnika kojima je bio ispovjednik i propovjednik. Posebno se posvetio duhovnomu vodstvu jedne redovničke zajednice kojoj je usmeno i preko pisama davao duhovne savjete, odnosno duhovno vodstvo.

Postao je iznimno poznat tek stotinjak godina poslije smrti, kada su otkrivena njegova pisma i duhovni spisi. Među njima je najznačajnije i najutjecajnije djelo knjiga Predanje Božjoj providnosti objavljena prvi put 1861. godine, postavši odmah svjetski duhovni bestseler, potom i svevremenski duhovni klasik koji i milijunima suvremenih čitatelja pomaže živjeti radosnijim i mirnijim životom.

P s a d

Jean-Pierre de Caussade

ISBN 978-953-235-362-4

VERBUM 68 kn

9 789532 35 3624

www.verbum.hr

................................................................................................................................................................

Pustimo Bogu da se brine o naĹĄoj svetosti. On joj poznaje sredstva, a ona sva ovise o daru i o osobitu djelovanju njegove Providnosti.