Predanje Bogu

........................................................................

Victor Sion

Predanje Bogu

Tajna istinske slobode

VERBUM

Nakon što je u izvrsno prihvaćenoj knjizi Živjeti sadašnji trenutak čitateljima otkrio tajnu svakodnevne radosti, poznati duhovni pisac Victor Sion u ovoj svojoj novoj knjizi nudi daljnji poticaj i pomoć na putu kršćanskoga i ljudskoga ostvarenja.

Progovarajući o tome na koji način pomiriti vlastitu slobodu i vlastite težnje s onim što nam se događa, Sion na vrlo suvremen način obrazlaže i tumači ulogu božanske providnosti. Na tomu temelju, gradeći i istodobno spajajući drevne duhovne uvide s novim psihološkim spoznajama, autor čitatelja upućuje na to kako ostvariti istinsku slobodu i kako svaki trenutak živjeti u miru i radosti.

Predanje Bogu pripada nizu od četiri knjige pod naslovom »Za duhovni realizam«. Riječ je o želji autora da u četiri opsegom nevelike knjige na pristupačan i utemeljen način pruži prikaz temelja duhovnoga života, daleko od svih fundamentalizama i pojednostavljenosti kojima danas obiluju knjige slične tematike.

Victor Sion predanje bogu

Biblioteka:

FIDES 53.

Urednik: mr. sc. petar balta

Prijevod: Lidija paris, prof.

Za nakladnika: Miro radalj

Victor Sion

predanje bogu Tajna istinske slobode

VerbuM Split, 2011.

naslov izvornika: Victor Sion PoUr Un réalisme sPiritUel 2 – le mouvement d’abandon © edITIonS deS beaTITudeS, S.o.C., 1990 © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2011. izvršna urednica: ana Lemo, dipl. teologinja sva prava pridržana. nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. lektura: anđa jakovljević, prof.

CIp - Katalogizacija u publikaciji SVeuČILIŠna KnjIŽnICa u SpLITu udK 248.12 SIon, Victor predanje bogu : tajna istinske slobode / Victor Sion ; <prijevod Lidija paris>. - Split : Verbum, 2011. - (biblioteka Fides ; 53) prijevod djela: pour un realisme spirituel, Le mouvement d’abandon.

ISbn 978-953-235-245-0 131217077

»Vi ste istinski učenik moje male sestre.«

(s. geneviève, sestra sv. Terezije iz Lisieuxa)

predanje bogu

predgoVor

S jedne strane Mudraci, a s druge Herod.

Herod im reče: idite i vidite... i ako nađete, poći ću i ja. Mudraci odoše i vidješe. Herod čeka da netko drugi sazna da bi i sam otišao vidjeti.

Dođite i vidjet ćete, reći će Isus. dopustimo ovim tekstovima, ovim »informacijama«, da nas vode. autor nas poziva na putovanje Mudracâ. Kamo nas vodi?

Trasa koja nam se nudi nije ni knjiška, ni pravocrtna, ni jednostavno logična. ovi su tekstovi poput poluglasna povjerljiva priopćavanja. Srce i duh redovnika žele dati ono što su primili, čuli, shvatili. autor to govori, ponavlja, promatra, nijansira, dopunjuje. ove se stranice mogu otvoriti nasumce. gdje god se našli, duha koji nam govori naći ćemo u cijelosti. Ta cijelost ujedinjuje pogled, želju, život.

Lekcija je to »evanđeoske« jednostavnosti: staviti u svaki trenutak najviše ljubavi što možemo; kratko rečeno, boga donijeti »na svijet«, doista. da bismo to postigli, treba se predati, zaboraviti sebe, prepustiti se »drugome«.

To uključuje dva bitna uvjeta: znati da nam je oprošteno, iako znamo da nismo vrijedni ljuba7

predgoVor

vi, idući onome koji ima moć oprostiti. Zatim, uzeti mariju k sebi i s njom proživljavati svaki događaj u dubini svojega srca.

To su orijentiri koji obilježavaju nutarnje putovanje. jean Husson

8

predanje bogu

uVod

ako smo usvojili duhovni realizam, ako u sadašnjemu trenutku prilazimo prisutnosti, prisutnosti ne nas samih, nego onomu sebi koji ima doći i, po tome, prisutnosti onome od koga se svatko »prima«, živjet ćemo s drugim i s drugima u povjerenju i predanju. odvojit ćemo se od »djelomične« stvarnosti u kojoj smo bili zatočeni i u duhu ćemo imati pristup beskrajnu prostoru slobode uskrsloga Krista, pristup onome što nema nikakvih ograničenja. »Izvezi na pučinu!« dovikuje nam se s druge strane obale. prekoračiti oslonce svojega umovanja, skočiti, uvjereni da ne ćemo sletjeti u slijepu ulicu ni potonuti u smrt! Vjera! ne boj se! no ipak, prije nego što pobijedimo smrt, moramo pobijediti strah, sve naše strahove! Kako? Moleći, poput Isusa. postajući posve maleni kako bismo postali dijelom Isusove molitve. S njim, po njemu i u njemu sve što je relativno u našim veličinama, uvjerenjima, zaslugama prestaje biti središnje i gubi na težini. promijeniti »težište«! bit ćemo ispunjeni novom radosti i shvatit ćemo da je naše jedino uistinu trajno dobro ono posvemašnje siro9

VICTor SIon

maštvo duha koji se predaje u ruke Svemogućega koji može sve.

Tada ćemo početi razlikovati gdje se nalazi krajnja točka nutarnjega putovanja, središte našega novog usmjerenja, »nulta točka« na kojoj završavaju sve naše ljudske računice. no pripazimo: »nulta točka« nije mrtva točka koja se dostiže u nekomu području posvemašnje ravnodušnosti. do »nulte točke« ne dolazi se ni nekim vraćanjem unatrag ni povratkom stazama svojih više ili manje neurednih želja. nulta je točka srijeda pepelnice, kada smo uvjereni da se našom smrću sve pretvara u prah i da je zemaljski život samo ono što će od njega spasiti uskrsli. da, prah, ali pozvan na putovanje, na put praha. prah »ustrojen« na određeno vrijeme, u vidu Vremena, vremena života ukoliko je darovani Život. novo stvaranje, izvan praha! a budući da je svaki život konačan, ne smijemo živjeti ograničeni na ruševine, nego razbiti svoj život o život Živoga, o živoga i istinitoga gosta, vječnoga i dobroga, koji stanuje u nama, u našemu prahu. jednom riječju, predati se božanskoj dobroti.

10

predanje bogu

I. PokREt PREdanja

11

predanje bogu

Kršćanin je u napasti da se igra skrivača s bogom i s drugima... Mislimo da ćemo gospodina naći bježeći od stvarnosti, dok je on napustio nebesku slavu kako bi dijelio naše ljudsko stanje.

Isto tako držimo da ljubimo druge kada kod njih ljubimo ono što mislimo da jesu, stvarajući ih iznova na određeni način, izmišljajući ih po određenoj zamisli koju smo o njima stvorili, dok su oni ovdje konkretno kakvi jesu, i trebamo ih ljubiti s mjerom njihova bogatstva i slabosti. Mi smo bića koja su u sebi podijeljena; razapeti između želje da se vodimo žarom koji nas vodi k više života i sreće i neke tajanstvene sklonosti da se zatvorimo u sebe i poistovjetimo sa svojim raznoraznim radostima i poteškoćama. postoji li sredstvo koje bi nas moglo osloboditi te sklonosti pa da postanemo u potpunosti ljudi i u potpunosti djeca božja? da, postoji, i možemo ga nazvati »pokret predanja«, nutarnji čin koji uključuje cijelo naše biće: dušu i tijelo, narav i milost, ukratko – cijelo naše pobožanstvenjeno biće.

Taj je temeljni stav udioništvo u pokretu koji je vlastit i bitan za Sina božjega okrenuta pre13

VICTor SIon

ma ocu. Kao takav, on se izravno tiče naših odnosa s drugima, našega društvenog života itd. no budući da se Sin božji utjelovio, taj pokret – koji nam je duh Sveti dao – uključuje (ali i nadilazi) naše sposobnosti i naše ljudsko gledanje da bi nas otvorio prema bogu i prema drugima.

Također, da bismo po evanđelju bolje shvatili taj pokret sinovskoga predanja u Isusu Kristu, bilo bi korisno na psihološkomu planu vidjeti kako pobuditi svoje snage za njega.

1. Pokret predanja na psihološkomu planu Čemu služi pokret predanja?

Mi smo bića u nastajanju u svijetu koji je i sam u nastajanju; rađamo se i živimo u stalnoj napetosti s jednim drugim »ja«, s drugim životom; usmjereni smo prema punini bića, ukratko prema ravnoteži između idealnoga života i onoga konkretnog, ograničenoga života koji imamo.

Ta unutarnja podijeljenost između našega sadašnjeg bića i našega budućeg ili idealnog bića za kojim težimo izražena je u moralnome životu. neprestano trčimo za idealom koji smo stvorili sami. u raznim životnim događajima postajemo još svjesniji te unutarnje podijeljenosti. Sve to proživljavamo usred svijeta u kojemu se do14

predanje bogu

gađaji odvijaju jedan za drugim. Moramo, dakle, s jedne strane, izabrati, prihvatiti i podložiti se ili se pobuniti. rijetko se ostvaruje savršen sklad između naših unutarnjih, konačnih želja i događaja koje proživljavamo.

S druge strane, iako smo izgubljeni u moru suprotnih strujanja i zbunjujućih nepredviđenosti, stalno žeđamo za razumljivim odnosom prema životu i prema onome što učimo od svakoga čovjeka i svakoga dana.

I tako, umorni od oscilacija između ideala koji smo projicirali i konkretnoga življenja, izbore radimo na dva načina: – ili svoj ideal žrtvujemo konkretnomu življenju – ili odbijamo ograničenja koja nam nameće neposredna stvarnost i tražimo utočište u idejama. budući da smo bića koja je stvorio bog, bez pomoći Stvoritelja ne možemo u punini postati ono što jesmo. drugim riječima, ne preostaje nam ništa drugo doli spašavati se svojim vlastitim snagama. I umremo, a da se nismo uspjeli potpuno ostvariti. no budući da smo po vjeri i krštenju postali djeca božja u Isusu Kristu, sposobni smo – s bogom – postati potpuno ono što jesmo i u cijelosti djeca božja. To postajemo u onoj mjeri u kojoj bog, koji je u svojemu Sinu po15

VICTor SIon

stao čovjekom, ispunja naše najneznatnije misli i djela. bog ulazi u nas i mi u njega. u području smo potpuna pouzdanja. Više nisu važne naše male misli, lice koje možemo vidjeti u zrcalu – danas radosno, sutra žalosno – ili iluzija da nas bog više ne ljubi kada oblak zakrije cijelo naše biće. nažalost, čovjek je odbio ovisiti o bogu, svojemu Stvoritelju. od tada, iako se nalazimo u području potpuna pouzdanja, taj grijeh – istočni grijeh – u nama stvara tajanstvenu sklonost zatvaranja u sebe, odbijanja da božja ljubav u nama uspije. odatle proizlazi dubok sukob. rješenje je sjediniti se s Isusom Kristom, jedinim Spasiteljem, upravo po pokretu predanja. da bi bilo jasnije, prije objašnjenja o tome što je sam pokret predanja, upitajmo se: odakle nam ta sklonost zatvaranja u sebe, što je ona, po kojim je mjerilima prepoznajemo? odakle proizlazi sklonost zatvaranja u sebe?

Svijet proizišao iz božjih ruku odražavao je ljepotu i jedinstvo svojega Stvoritelja. bog je postavio čovjeka za kralja i svećenika kako bi se po njemu, njegovu posredniku, svijet okrenuo prema svojemu Stvoritelju u zanosu žrtve i hvale: tajne njegova sklada. ali, iluzije i preuzetnost rasipnoga sina dovele su čovjeka do toga da odbaci svoju ovisnost 16

predanje bogu

o bogu sumnjajući u njegovu Ljubav. Vjerovao je da je bog sličan njemu, nedovršenomu biću, sebično biće koje ga hoće posjedovati. To odbijanje ovisnosti o bogu proizvelo je raskid koji je čovjeka odijelio od božjega prijateljstva... no jasno je da čovjek i dalje ostaje ovisan o svojemu Stvoritelju budući da u njemu doista živimo, mičemo se i jesmo, kao što kaže apostol pavao. jer doista, kada bi bog samo u jednomu trenutku prestao misliti na nas i htjeti da postojimo, pali bismo u ništavilo... Čak i dok čini grijeh, čovjek ne može djelovati bez božje pomoći, ali tada djeluje odbijajući da bude u njegovoj Ljubavi. osim toga, taj raskid s bogom proizveo je u čovjeku iskrivljenost, sklonost da se ponovno zatvara u sebe i da se poistovjećuje sa svojim problemima. Štoviše, u suprotstavljanje zanosu žrtve, hvale, čovjek je povukao čitavo stvorenje da se sustavno zatvara unutar mnoštvenosti nereda, umjesto da ga skladno usmjerava prema jednomu bogu. postajemo svjedoci neke vrste lančane dezintegracije: odjeljujući se od prijateljstva s bogom, čovjek se odjeljuje od sama sebe; kada postane svjestan da je htio neovisnost, autonomiju – u čemu ne leži njegova sloboda – otkriva da je gol, što znači sveden na vlastite snage. njegova je osjetilnost zatamnila njegov razum, njegova je volja izgubila svoju snagu. odjeljuje se i od svoje druži17

VICTor SIon

ce: adam optužuje evu, odjeljuje se od drugih; Kajin ubija svojega brata, odjeljuje se od svijeta i morat će raditi u znoju svojega lica. odlomak o babilonskoj kuli prikazuje sliku svijeta koji je odbio boga, svijeta tame koji se suprotstavlja svijetu svjetla o kojemu stalno govori apostol Ivan.

Kakva je to sklonost? psiholozi je nazivaju kompleks, trauma, blokada itd. Kada životni udarci pogode našu palu ljudsku narav, tada učinkovitost i osjetilnost nadjačaju razum koji stvari više ne vidi objektivno kakve jesu po sebi, nego putem osjećaja; volja gubi svoju moć djelovanja, gubi usmjerenje. duboko ja naše nutrine – ono koje tvori našu ljudsku osobu – zatvoreno je u samo sebe. postajemo jedno od naših drugotnih »ja«, jedna od ličnosti koje u nama stanuju. na primjer: muči me neka briga, ali ta briga nije moje nutarnje »ja« nego neko drugo ja, to je stari čovjek u meni. ako se poistovjetim sa svojom brigom, moje nutarnje ja zatamnjeno je i više nisam povezan s prisutnosti i drugih i boga koji živi u nutrini mojega srca. poistovjećen sa svojim problemom, postajem svoj problem. Gdje ti je blago, tamo ti je i srce, kaže Isus.

18

predanje bogu

Po kojim se znacima prepoznaje da smo se poistovjetili sa svojim problemima?

Tri su osnovna znaka: 1. Maštanje: Maštanje je katkada konstruktivno. na primjer, nemamo nikakavu konkretnu misao, a ipak u sebi nešto učinimo. no najčešće je maštanje opasna zamka jer znači gubitak snage, bijeg u sapunicu od pjene. Maštanje je nestvarno, nikada nije u sadašnjosti. ono vodi u rastresenost, što znači da nismo povezani ni s bogom ni s drugima.

2. aktivizam: aktivizam se ne odnosi na djelovanje po sebi budući da se kraljevstvo nebesko silom probija i siloviti ga grabe. aktivizam je djelovanje zbog djelovanja, zbog uživanja koje djelovanje donosi, on je oblik bijega. Tek na posljednjemu sudu spoznat ćemo koju su važnost za opću povijest imala naša i najmanja djela, i najmanje misli.

3. negativna stanja: ona su za nas najopasnija. Treba ih nesmiljeno tjerati od sebe. pod tim pojmom podrazumijevamo misli i osjećaje zbog kojih se zatvaramo u sebe i zato su oni protivni božjoj volji za nas u sadašnjemu trenutku. na primjer, nemoguće je svjesno i namjerno ostati u stanju straha, obeshrabrenosti, sum19

VICTor SIon

nje itd. i istodobno ljubiti božju volju. To su stanja u kojima se duša zatvara, stanja koja vode do zaključaka kao što su: »nemam povjerenja u sebe«, »nikada ne ću učiniti ništa dobro«, »bog me napustio« itd. Kod takvih se negativnih stanja treba brzo prisjetiti da u našemu višem ja, u našemu dubokom ja, u onome koji čini središte naše osobe, stanuje bog i da je to sam Krist koji raste. on mora rasti. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist, govori sveti pavao. Isus nam također kaže da stvarno živimo od njegova života kao što loza živi od soka trsa. Taj dar posvetne milosti jest kruna duhovnoga života: bog u nama, Krist koji se budi u nama i koji želi da postanemo on sam.

Sveti Ivan od Križa kaže da u svim našim »špiljama«, u svim našim sposobnostima, prebiva jedna prisutnost: božja prisutnost. naše istinsko »ja« jest »ja« koje odražava prisutnost novoga čovjeka: Isusa Krista koji živi u nama.

To je naša nadsvijest. dakle, uz naše sklonosti koje primjećujemo, našu podsvijest i ono čega nismo svjesni, nalazi se jedna nad-svijest o kojoj, čini se, psiholozi – a najčešće ni mi sami – ne znamo ništa. Zato nedovoljno zazivamo u pomoć milost koja je u nama.

Kada smo, na primjer, u poteškoćama, korisno je tijekom dana često ponavljati, blago, ali snažno: »ja sam božja prisutnost« i dopustiti 20

predanje bogu

da nas ta prisutnost preplavi. a budući da je i drugi božja prisutnost, naši međuljudski odnosi postaju najbolji način da se uđe u zajedništvo s drugim. Svaki susret postaje jedno »pohođenje«, bog u nama susreće boga.

I tako se naš život odvija između ta dva kraja: ili smo povezani s božjom prisutnosti i drugima ili smo poistovjećeni s nečim što nije ta prisutnost. prisutnost – poistovjećenje, to su dvije ključne riječi istinskoga života. one su sposobne izgraditi život i katkada treba dugo vremena da bismo primijetili da bitne istine zahtijevaju formulu sažetu u nekoliko crta koje sadrže sve ostalo. ako je djevica Marija predmet pobožnosti, to je zato što je kao stvorenje najizvrsnije povezana s bogom, u potpunosti zahvaćena prisutnošću.

I evo čovjeka, podijeljena u sebi, u stanju sukoba i istodobno po vjeri i krštenju sposobna postati u potpunosti čovjek i u potpunosti dijete božje. Tu nastupa i ima djelovanje pokret predanja. budući da se prva reakcija naše ljudske naravi sastoji u tome da se zatvaramo u sebe i poistovjećujemo sa svojim teškoćama – bila to radost, patnja, neuspjeh, uspjeh, vjernost, grijeh itd. – pokret predanja sastojat će se u tome da nas otvori bogu i drugima.

21

VICTor SIon

2. Pokret predanja Što je to?

To nije ni metoda ni tehnika kako bismo se potvrdili pred sobom, pred drugima ili pred bogom. ponovimo da se pokret predanja ne tiče neposredno naše psihe, naših međuljudskih ili društvenih odnosa, nego našega života s bogom, u bogu. To više nije bijeg u nepoznato, ni bijeg od stvarnosti, ni prepuštanje svega što činimo bogu. pokret predanja iziskuje najveći napor bez napora, to nije borba protiv preprjeka, nego otvaranje bogu i drugima. ovdje se izravno radi o udioništvu u vlastitomu i bitnomu pokretu Sina božjega okrenuta svojemu ocu. no budući da je Sin božji postao čovjekom, taj pokret neizravno uključuje naše sposobnosti i ljudska shvaćanja, ali ih i nadilazi, kako bi nas otvorio bogu i drugima, kako bi nas oslobodio sklonosti da se zatvaramo u sebe.

To je jednostavan pokret, ali je bogat mnogostrukim vidovima kao što su disanje i ljubav. disanje je jednostavan čin, ali ako djetetu kažemo: »pazi, udahni«, ono će se usplahiriti i više ne će disati. jednostavan čin disanja nosi u sebi bogatstvo dvaju vidova: on pretpostavlja udisanje i potom izdisanje zraka. Što se ljubavi tiče, i to je krajnje jednostavan čin. Štoviše, njime se podrazumijeva prihvaća22

predanje bogu

nje i primanje drugoga kakav jest i potom darivanje sebe drugome. Život se na svim svojim razinama, kao i ljubav, sastoji od razmjene.

Kako ga vršiti? na području života pokret predanja jednostavan je čin koji se ne može racionalno raščlaniti. on je zapravo otvorenost duše svakomu događaju. Čovjek kojega usmjerava taj pokret prestaje biti biće razarajuće autonomije i postaje biće ujedinjujućeg prihvaćanja, preobražavajući napetost svoje slobode u mirnu otvorenost milosti. postoji način predanja sama sebe u očeve ruke koji je u isto vrijeme priljev novoga života. u tome se sastoji cijelo otajstvo križa i uskrsnuća do kojega je Krista dovela njegova poslušnost. Kršćanin prikovan na križ svijeta, koji predstavlja odbijanje boga i njegove naravi, mora usvojiti taj stav Kristove poslušnosti u svakomu trenutku svojega nesređena života.

Je li tko u Kristu, nov je stvor, kaže sveti pavao (2 Kor 5,17). pokret predanja – savršena otvorenost božjemu daru – čovjeku omogućuje da doista nadiđe sebe i da se preobrazi na sliku svojega Stvoritelja (usp. Kol 3,10). po tomu pokretu duša, zahvaćena zemaljskim stvarnostima (kakve god one bile: misli, brige, napasti, patnje ili pak zadovoljstva, utjehe, užitci, radosti), odbija ostati na njihovoj razini i s njima se 23

VICTor SIon

suočavati sama. Također, ne prihvaća da se veže uz čisto racionalno objašnjenje, pogrješno rješenje ili jednostavno zaborav. na životnomu planu, dakle, sve je posve jednostavno: otvaramo se bogu i to je uzlet koji sveti Ivan od Križa naziva »anagoški«. on prekida prvotnu reakciju ljudske naravi koja se sastoji u tome da živimo i sve rješavamo svojim snagama. Tim »skokom« u boga čovjek se otvara milosti i prestaje se poistovjećivati s teškoćom koja ga mori. Tada bog može snažno pomoći ljudskomu djelovanju. Znamo pak da bog s onima koji ga ljube u svemu surađuje na njihovo dobro (usp. rim 8,28). dakako, uvijek smo mi ti koji mislimo, odlučujemo, djelujemo, ali bog nadahnjuje naše misli i djela.

Za svetoga pavla tjelesni ili duševni čovjek jest onaj koji djeluje polazeći od sebe, koji se hoće sam osloboditi. duhovni je čovjek onaj koji djeluje polazeći od boga. djeca su božja oni koje pokreće duh Sveti.

Ivan od Križa kaže da je kod duše koja ustrajno vrši taj čin dovoljan samo prvi pokret upravljen prema bogu pa da se vrši njegova volja. pokret predanja trebao bi postati naravan refleks, trajan čin.

Terezija od djeteta Isusa znala je vršiti taj čin u bogatstvu i slabostima svoje ljudske naravi, kao i u najneznatnijim svakodnevnim do24

predanje bogu

gađajima. Cijeli je svoj život ispunila tim poletom koji je postao poput disanja njezine duše. na životnomu planu, dakle, pokret predanja po sebi je jednostavan, ali bogat različitim vidovima, različitim fazama. Zato ga je teško vršiti u praksi u svakomu trenutku. bilo bi korisno kada bi se to kršćansko rješenje za sve poteškoće što podrobnije analiziralo na psihološkomu planu. u tome gledištu potrebno je analizirati pokret predanja. pogledajmo razne faze ili vidove. ovdje ih navodimo u logičnu slijedu, u praksi ih se može uzeti i drugim redoslijedom. Te tri dimenzije sastoje se u opažanju, prihvaćanju, prikazivanju. prvi vid: vidjeti nužno je potanko posvijestiti svoju sadašnju poteškoću koja zahvaća i našu najdublju osjećajnost, i to pod dva vida: – objektivno: promatram događaj kakav jest u njegovoj konkretnoj stvarnosti – subjektivno: bez okolišanja i zavaravanja utvrđujem koje osjećajne i intelektualne posljedice ona u meni prouzrokuje. uzmimo jedan primjer. Zamislimo maleno dijete zabavljeno svojom igračkom. Sjedinjeno je sa svojom igračkom, s njom se poistovjetilo i ne misli više ni na tatu ni na mamu. dolazi velik opasan pas. Što će dijete učiniti? ponašat će 25

VICTor SIon

se kao da psa nema, tj. potisnut će opasnost u svoju podsvijest, stupit će u borbu sa psom ili će pobjeći. u svakom slučaju pas će ga rastrgati. ako, naprotiv, dijete postane svjesno opasnosti na objektivnomu području (evo jednoga velikog opasnog psa, ja sam malo slabašno dijete) i na subjektivnomu području (ja se bojim), sjetit će se da nije izgubljeno u bezdušnu svijetu, nego da ima tatu i mamu.

Tako je i s nama u odnosu na boga. ako postanem svjestan svoje poteškoće pod oba vida, probudit ću svoj sinovski instinkt, a to je milost. Sjetit ću se da imam oca na nebu i da sam u zajedništvu s drugima. Tu stojim na čvrstoj stijeni vjere. drugi vid: prihvatiti dijete koje je postalo svjesno opasnosti samim time još uvijek nije spašeno. ono na spas treba pristati i prihvatiti ga. prihvatit će ga jer zna da je njegov tata snažniji od psa. Ima u njega povjerenja.

To vrijedi i pred bogom. Kada postanem svjestan svoje poteškoće, zamolim li boga da me učini sposobnim prihvatiti da tako bude dokle god on bude htio, tada u potpunosti prihvaćam život kao božji dar. To je prihvaćanje suprotno prepuštanju sudbini. ne nadati se i pomiriti se sa sudbinom nema ništa zajednič26

predanje bogu

ko s evanđeoskim da. ako kažem: gospodine, ovo me sablažnjava i dira, tjeskoban sam, ali prihvaćam tvoju volju koja to dopušta jer sam siguran da ni ti to ne želiš, nego dopuštaš zlo za neko veće dobro, tada sudjelujem u Kristovu da i iznutra sam slobodan. ovaj drugi vid pokreta predanja više je vezan uz ufanje – nadu, što znači uz pouzdanu vjeru, a ne samo uz vjeru kao objektivnu činjenicu. po toj vjeri vjerujemo u boga, da je Isus Sin božji itd. no gdje je naše povjerenje kada se nađemo u kušnji? pouzdana vjera je vjera onoga koji u kušnji, kao Marija na Kalvariji, odbija sumnjati da bog to dopušta zbog ljubavi i vjeruje da je to za neko veće dobro koje još ne razumije. Taj dio pokreta predanja najteže je živjeti. ako uistinu ne vršimo pokret predanja, to je zato što ne prihvaćamo stvarnost. ovdje moramo dodati jednu primjedbu o zlu i grijehu. Tu se ne radi o tome da bog pozitivno hoće zlo ili da pristaje da se čini zlo. njega zlo toliko užasava da je postao čovjekom kako bi nas od njega oslobodio. Što se tiče grijeha, daleko od bilo kakve pogodbe s osobnim ili kolektivnim grijehom, ono što moramo činiti jest prihvatiti da se prepoznajemo grješnicima. Moramo željeti postići poniznost srca koja će Kristovoj snazi dopusti27

VICTor SIon

ti da preobrazi našu slabost i da iz nekoga zla za nas izvuče dobro. grijeh može dovesti i do toga da nam se otvore oči: pogledajmo samo petra, ženu Samarijanku ili Mariju Magdalenu. bitno je prepoznati trenutke u kojima se opiremo milosti. u određenomu je smislu za duhovni život opasno činiti dobro kao i zlo. Farizeji su sve činili jako dobro, ali su u sebi uživali i samim time udaljili su se od Isusa. Veliki grješnici iz evanđelja sve su činili vrlo loše. dok su se neki zatvorili u sebe – kao juda – i time se udaljili i od sebe i od gospodina, drugi su se usudili potražiti gospodina, takvi kakvi jesu, i postali su njegovi najbolji prijatelji. naše slabosti prihvaćene na taj način ne će nas udaljiti od gospodina, nego će nam omogućiti da bolje shvatimo koliko nas on ljubi. Možemo reći gospodinu: »Tvoja je ljubav snažna, nikada se ne daš razočarati.« pred bogom nije toliko bitno jesmo li činili dobro ili zlo, iako očito treba činiti dobro. ono na što bog gleda, i po čemu će nas suditi, jest jesmo li se okrenuli prema njemu, a ne zatvorili u sebe, nakon što smo učinili bilo dobro, bilo zlo. ako se odmah okrenemo prema gospodinu, neprestano smo uključeni u vječno rađanje boga gdje se stalno rađamo na božanski život. dakle, čak i sam grijeh može nekome otvoriti oči, kao što može i smesti određene duše 28

SadrŽaj

SadrŽaj

predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 I. poKreT predanja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

1. pokret predanja na psihološkomu planu. . Čemu služi pokret predanja? . . . . . . . . . . . . odakle proizlazi sklonost zatvaranja u sebe? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Kakva je to sklonost? . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Po kojim se znacima prepoznaje da smo se poistovjetili sa svojim problemima? . . . . .

2. pokret predanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Što je to?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Kako ga vršiti? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

3. Isusov pokret sinovskoga predanja . . . . . objava nam kazuje da smo u Bogu . . . . . . .

4. Inicijacija u predanje. . . . . . . . . . . . . . . . . .

5. Može li se donijeti zaključak? . . . . . . . . . .

11 14 14

19 22 22 23 31 31 42 45

II. po predanju do proSTrane puČIne . .

1. Izvezi na pučinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

2. Strah . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ispravan strah . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pogrješan strah . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Krist oslobađa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Zajednički strah . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

49 51 58 59 61 66 70

16 18

133

SadrŽaj

III. SedaM ISuSoVIH MoLITaVa . . . . . . . . . .

1. Mk 14,35–40 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

2. Mk 15,34 i Lk 23,44–46 . . . . . . . . . . . . . . . .

3. Lk 23,33–34. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

4. Lk 23,46 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

5. Iv 11,41. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

6. Iv 12,27 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

7. Lk 10,21 i Mt 11,25 – lijepa molitva klicanja i radosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

77 79 80 81 81 83 83 84

IV. SIroMaŠnI po MILoSTI duHa SVeToga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 V. ŽIVIM, aLI ne VIŠe ja, nego ŽIVI u MenI KrIST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97 1. »nulta točka« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99 2. Hvalospjev »nulte točke« . . . . . . . . . . . . . 103 3. »nulta točka«, uvjet plodne ljubavi: psalam 45 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 104 4. nalaziti se na »nultoj točki« (Izl 34,1–10) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105 5. Vraćanje unatrag: blaženstva . . . . . . . . . 107 6. Čovjek »na nultoj točki«: Ivan Krstitelj. . 109 VI. »boŽe, obnoVI naS, raZVedrI LICe SVoje I SpaSI naS!« . . . . . . . . . . . . . . . . . . .115 1. put praha . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .117 2. Kušnja naše pashe . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123 3. ponizna i raspoloživa ljubav u noći vjere. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 126 VII. raZbITI SVoj ŽIVoT o ISuSa . . . . . . . . 129 pomazanje u betaniji: Mk 14,3–9. . . . . . . . . .131 134

PREPORUČUJEMO

u ovoj nam poticajnoj knjizi duhovni pisac Victor Sion otkriva kako živjeti u punini sadašnji trenutak kao skriveni znak božje prisutnosti i volje te iskusiti radost zbog vlastita postojanja.

63. str. meki uvez.

www.verbum.hr

nakladnik: VerbuM d.o.o.

TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 e-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr priprema za tisak: aCMe Tisak: denona d.o.o.

Tiskano u lipnju 2011.

Victor Sion, karmelićanski redovnik i autor brojnih knjiga duhovne tematike, desetljećima je bio duhovni učitelj novaka, a sav je njegov život bio obilježen životom i duhovnošću sv. Terezije iz Lisieuxa. Nakon što je pročitala njegovu knjigu Duhovni realizam Terezije iz Lisieuxa, s. Geneviève (svetičina sestra) rekla je ocu Sionu: »Vi ste istinski učenik moje male sestre.« Kao izvrstan poznavatelj Terezijine poruke, naraštaje je karmelićana učio što u njezinoj školi znači živjeti sinovsko predanje Ocu. Umro je 1990. godine.

U izdanju Verbuma do sada je objavljena njegova knjiga Živjeti sadašnji trenutak.

Za čovjeka nije dovoljno da zna analizirati uzroke svojih poteškoća. On mora upoznati i doživjeti postojanje i ulogu božanske ljubavi.

Samo se pod tim uvjetom za njega ostvaruje istinska pobjeda nad svijetom, uvjeren da unutar stvarnosti – koliko god bolna i razočaravajuća bila – milost čeka, pretiče i uzdiže njegovu slobodu.

Victor Sion

ISBN 978-953-235-245-0

VERBUM 58 kn

9 789532 352450

www.verbum.hr