Praznovjerje razvoda

G. K. Chesterton

PRAZNOVJERJE RAZVODA

VERBUM

Gilbert Keith Chesterton PRAZNOVJERJE RAZVODA

Gilbert Keith Chesterton

PRAZNOVJERJE RAZVODA

VERBUM

Biblioteka:

Posebna izdanja 164. Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: The Superstition of Divorce © Copyright Verbum, Split, 2020. Objavljeno u suradnji s Hrvatskim društvom G. K. Chestertona. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod i bilješke: Nikola Bolšec Redaktura: Boris Beck Lektura: Anđa Jakovljević

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Splita. Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-724-0 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 181018028.

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

U svojemu klasičnom djelu Što ne valja sa svijetom G. K. Chesterton kaže: „Muškarac i žena jedno su tijelo, čak i kada nisu jedan duh. Čovjek je četveronožac.“ Radi se o zapanjujućoj, komičnoj slici, o tipičnu čestertonijanskom paradoksu. No kao što je to slučaj sa svim Chestertonovim paradoksima, on je istinit. Čovjekovo najprirodnije stanje jest bračno stanje, ono stanje kad jedno postane dvoje, kad dvije noge postanu četiri. Brak je normalna stvar. Ne bi trebalo biti nužno braniti ono što je normalno. Ne bismo trebali isticati da je, kad potkopavamo temelje našega društva, ono u opasnosti od urušavanja. A opet, ta očita istina očigledno je skrivenija no ikada. Razlog zašto i dalje čitamo Chestertona jest taj što je njegova jasna i živahna obrana normalnoga i dalje svježa i poticajna. Prošlo je sto godina otkako je G. K. Chesterton napisao ovu knjigu. Nadao se da će biti zaboravljena jer takva knjiga opstaje samo ako je bila neuspješna. Drugim riječima, da je uspio potaknuti ljude da brak drže nerazrješivim, a razvod nezamislivim, da je uspio preusmjeriti struju olaka prihvaćanja razvoda natrag prema nepokolebljivoj vjernosti bračnom zavjetu, tada bi ova knjiga jednostavno bila zaboravljena. Ne bi bila potrebna. Normalno je pobijedilo, a nenormalno izgu5

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

bilo. Idemo dalje. Nažalost, ova je knjiga važnija no što je ikada bila. Njezina je poruka proročanska i duboka. Jednostavno ishođenje razvoda učinilo je brak ruglom. Vjerojatno najrječitija rečenica ove knjige glasi: „Sasvim jasna posljedica lakomislena razvoda bit će lakomislen brak.“ Osvjedočili smo se da je brak postao lakomislen do te točke da više nije prepoznatljiv kao brak. Osvjedočili smo se da kad muškarci prestaju biti muževi svojim ženama, prestaju biti muškarci. Argumenti u prilog razvoda već su bili stari i iscrpljeni čak i kad su bili novi. Chesterton kaže kako „nepomirljivost“ nije argument u prilog razvoda jer su muškarac i žena kao takvi nepodudarni! Sav je smisao braka razriješiti to nepodudaranje. On kaže kako su muškarac i žena „dva tvrdoglava komada željeza“ te da je najčudesniji graditeljski pothvat u povijesti ljudskoga roda most sagrađen između muškarca i žene, a koji se zove brak. Razvod uništava. Ne oslobađa. Razvod je neuspjeh. Ne radi se samo o gubitku ljubavi, već i o gubitku časti. Ne moramo ići daleko da bismo vidjeli kako je naše društvo pretrpjelo gubitak ljubavi i časti. Kako se obitelj raspada, tako se i društvo raspada. „Praznovjerje“ se razvoda, ističe Chesterton, sastoji u tome da netko može položiti zavjet, prekršiti ga, a onda se iznova može zavjetovati nekom drugom. Zavjet tako postaje besmislen. Čovjeka više ne možemo držati za riječ. Zavjet je svet. Zavjet je praktičan. Zavjet spašava živote. On mora biti pouzdan. Ako je more olujno, kapetan ne napušta brod. Kao ni prvi časnik. 6

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

Brak danas ima puno neprijatelja. Prvo, tu je industrija zabave koja dom prikazuje dosadnim i ograničavajućim. Očeve prikazuje kao idiote, a majke kao ropkinje. Ona veliča seks, ali ne i rađanje, te uzdiže izopačenost i stvara pomutnju. Drugo, tu je obrazovni sustav koji potkopava roditeljski autoritet, ali i mudrost roditelja (te mudrost njihovih roditelja). Bježimo od tradicije i jurimo za promjenama. Treće, i najvažnije, dok se razdvajamo jedni od drugih, udaljavamo se i od Boga. Religija je uvijek bila zaštitnicom braka. Ali kad izgubimo vjeru, tada tražimo religiju koja odobrava naše loše ponašanje. No Chesterton ističe koja su dva najveća protivnika obitelji u suvremenom svijetu. To su vlada i biznis. Veliki biznis iskorištava obitelj. Velika vlada preotima obitelj. Potrebni su nam zakoni koji podupiru obitelj i drže je na okupu, ali nam je isto tako potreban ekonomski sustav koji ne opterećuje obitelj tako da ona puca jer oba roditelja žrtvuju dom radi posla ili karijere, a djecu im pritom otima država. Kad su ljudi izolirani i odijeljeni jedni od drugih, oni su slabi. Chesterton nas je upozorio da će se to dogoditi ako ne zaštitimo brak i obitelj. Njegova su upozorenja prošla nezapaženo. Vratimo se i iznova razmotrimo Chestertonove riječi. Uvjerimo se još jednom da je bio u pravu. Budimo zadivljeni. Budimo zahvalni. Nikada nije prekasno poslušati proroka. Dale Ahlquist, predsjednik Društva Gilberta Keitha Chestertona 7

UVODNA NAPOMENA

UVODNA NAPOMENA

Prvi dio ove knjige pojavio se u obliku pet članaka objavljenih u časopisu New Witness1 na vrhuncu nedavne novinske polemike na temu razvoda. Nedorađeni i neobrađeni kakvi su, priznajem, bili, imali su određeni grubi nacrt za koji držim da se jako teško može preinačiti čak i kad bi se proširili. Stoga sam odlučio iznova prenijeti izvorne članke onako kako su bili objavljeni, s izuzetkom nekoliko uvodnih riječi, a zatim, riskirajući ponavljanje, dodati još nekoliko poglavlja, objašnjavajući pri tom podrobnije svaku ideju koja je možda bila previše grubo izložena ili čak preskočena. Izvorni sam materijal donio onako kako je objavljen, pod općenitim naslovom, bez podjele na poglavlja. G. K. C.

1

Urednik i osnivač časopisa je od 1911. do 1916. godine bio Cecil Chesterton, brat G. K. Chestertona, koji je uređivao časopis od 1916. do 1923. godine.

9

PRAZNOVJERJE RAZVODA

PRAZNOVJERJE RAZVODA

I. Uzaludno je govoriti o reformi, a da se ne osvrne na formu. Navodim primjer po vlastitom ukusu i nagnuću: ništa mi nije tako lijepo i čudesno kao prozor. Sva su okna čarobna, bilo da se otvaraju prema moru ili prema vrtu – ona predstavljaju vrhunsku tajnu i paradoks ograničenja i slobode. Ali ako bih se povodio za vlastitom sklonošću da posjedujem beskonačan broj prozora, na kraju uopće ne bi bilo zidova. Na koncu (može se usput dodati), ne bi bilo ni prozora – jer prozor stvara sliku tako da pravi okvir. No postoji lakši način da se iznese moja jednostavnija i pogubna pogreška. A to je da sam zaželio prozor, a da nisam razmišljao o tome želim li kuću. Danas čujemo mnoštvo poziva u ime svjetla i slobode koje prozori mogu simbolizirati, posebno zato što se mnogi od njih tiču prosvjetljenja i oslobođenja kuće, i to u smislu doma. Brojni prilično ravnodušni ljudi žustro iznose mnoštvo posve razumnih promišljanja o koristi razvoda kao vrste oslobođenja od doma. Ali u novinskoj i općedruštvenoj raspravi o toj temi previše je razmišljanja bez reda i smjera, kao da sve mora biti načinjeno od prozora i bez ikakvih zidova. Ti ljudi kažu 13

PRAZNOVJERJE RAZVODA

da žele razvod, pritom se uopće ne pitajući žele li brak. Da biste se razveli, potrebno je najprije proći formalnost sklapanja braka. A ako se narav toga prvotnog čina ne uzme u obzir, bez problema možemo raspravljati o šišanju ćelavca ili o dioptriji za slijepca. Razvesti se u doslovnu smislu znači razvrgnuti brak, a nema smisla nešto odriješiti kad ne znamo ni je li to nešto svezano. Vjerojatno ne postoji gori savjet, u devet od deset slučajeva, od onoga da se prihvati posao koji je nadohvat ruke. To je napose grozno kada to znači, kao što obično i znači, da se ukloni najbliža prepreka. To znači da se ljudi neće ponašati kao ljudi, već kao miševi koji grickaju ono što im je najbliže. Čovjek, poput miša, potkopava ono što ne može razumjeti. Samo zato što naleti na nešto, on to nešto nazove najbližom preprekom, iako ta prepreka može biti stup koji mu drži krov nad glavom. On marljivo ukloni prepreku, prepreka zauzvrat ukloni njega, ali i mnogo vrednije stvari od njega. Taj oportunizam možda je najmanje praktičan u ovom izrazito nepraktičnu svijetu. Ljudi neodređeno govore protiv destruktivne kritičnosti. Ali ono što nije u redu s tom kritičnošću nije što ona uništava, već što ne kritizira. Radi se o rušenju bez plana. Radi se o tome da se složeni stroj, dio po dio, nasumce rastavi, a da se i ne zna čemu taj stroj služi. A ako se čovjek posluži snažnim ubojitim strojem tako da jednostavno povuče najbližu ručicu, otkrit će nedostatke te vesele filozofije. I ako ostavimo na trenutak po strani mnoge iskrene i ozbiljne kritičare suvremenoga braka, sva sila suvremenih 14

PRAZNOVJERJE RAZVODA

muškaraca i žena koji pišu i govore o braku naslijepo ga nagrizaju poput vojske miševa. Kad reformatori, na primjer, predlažu da se razvod može ishoditi nakon trogodišnje odsutnosti supružnika (što je zapravo bilo uzeto zdravo za gotovo kod početnih vojnih operacija u posljednjem europskom ratu), njihovi čitatelji i podupiratelji rijetko mogu dati bilo kakav logičan razlog zašto se radi o razdoblju od tri godine, a ne od tri mjeseca ili tri minute. Oni su poput ljudi koji kažu: „Dajte mi tri pseće šape“, a nije ih briga odakle ćemo ih odrezati. Ti ljudi ne mogu vidjeti psa kao organsku cjelinu, drugim riječima, ne znaju gdje su im ni glava ni rep. Temeljno što treba reći o tim reformatorima braka jest da ni za brak ne znaju gdje su mu glava i rep. Ne znaju što je brak, ni što bi trebao biti, ni što zagovaratelji braka pretpostavljaju da brak jest. Oni ga nikada ne promotre, čak ni kada su u njemu. Prihvaćaju se posla koji im je nadohvat ruke, a to je da buše rupe na dnu čamca misleći da okopavaju vrt. Pitanje što nešto jest te radi li se o vrtu ili o čamcu njima se čini apstraktnim i akademskim. Nemaju nikakvu predodžbu o tome koliko je ideja koju napadaju velika ili koliko razmjerno maleno djeluju rupe koje na njoj buše. Stoga sir Arthur Conan Doyle2, u drugim temama pametan muškarac, kaže kako postoji samo „teološko“ protivljenje razvodu te da se ono u potpunosti temelji 2

Arthur Conan Doyle (1859.–1930.) engleski je pisac, po zanimanju liječnik, tvorac jednoga od najpopularnijih književnih likova, privatnoga detektiva Sherlocka Holmesa.

15

PRAZNOVJERJE RAZVODA

na „određenim tekstovima“ iz Biblije koji govore o braku. To je kao da je rekao kako se vjerovanje u bratstvo ljudi temelji isključivo na biblijskim tekstovima koji govore o tome da su svi ljudi djeca Adama i Eve. Milijuni seljaka i običnih ljudi diljem svijeta pretpostavljaju da je brak zadan, a da nikada nisu zavirili ni u jedan od tih tekstova. Brojni suvremenici, osobito nakon nedavnih pokusa u Americi, razvod smatraju društvenom pošašću, a da se nikada nisu zamarali nikakvim tekstom. Može se ustvrditi da je čak i njima ideja braka na koncu mistična, a isto se može ustvrditi i za ideju bratstva. Očito je da muž i žena nisu vidljivo jedno tijelo, u smislu da su jedan četveronožac. Jednako je očito da Paderewski i Jack Johnson3 nisu blizanci i vjerojatno se nisu zajedno igrali na majčinim koljenima. Ovdje se doista treba priznati, ili nadodati, nešto veoma važno. Istina glasi: ako je besmislica koju iznose Nietzsche ili neki njemu sličan sofist preplavila današnju kulturu, tako da je postalo moderno nijekanje dužnosti bratstva, tada doista može vrijediti da na bratstvu svih ljudi ustraje upravo ona prvotna skupina čije svete knjige govore o Adamu i Evi. Pretpostavimo da je neki pruski profesor prigodice otkrio kako su Nijemci i podljudi, svaki na svoj način, potekli od dva tako različita majmuna da oni ni po čemu nisu braća, već jedva (njemački) rođaci 3

Ignacy Jan Paderewski (1860.–1941.), poljski pijanist, skladatelj i političar. Jack Johnson (1878.–1946.), prvi crnački prvak svijeta u boksu.

16

PRAZNOVJERJE RAZVODA

beskonačno udaljenih koljena. I pretpostavite da on to obiteljsko stablo nadalje rasijeca sjekirom; pretpostavite da time opravdava opetovanje Kajinova ponašanja govoreći ne toliko: „Zar sam ja čuvar brata svog?“4, koliko: „Zar je on doista brat moj?“ I pretpostavite da ta viša filozofija sjekire prevlada na fakultetima i u kulturnim krugovima, kao što su to postale još luđe filozofije. Tada se slažem da će vjerojatno kršćanin, čuvar teksta o Kajinu, biti taj koji će nastaviti isticati da je on još uvijek profesorov brat – još uvijek profesorov čuvar. Mogao bi nadodati i kako je, po njegovu mišljenju, profesoru očito potreban čuvar. Takva je bez sumnje situacija kod rasprava o razvodu i braku danas. Upravo kršćanska Crkva i dalje čvrsto drži, kad je već svijet iz nekoga razloga popustio, ono što su mnogi drugi držali u druga vremena. Ali čak i tada jedva poseže za nekim izvadcima i paragrafima koji govore o tim pitanjima, a da bi se govorilo o oslanjanju na biblijske tekstove. Ključna točka usporedbe glasi: bratstvo ljudi označava cijeli pogled na život, koji je držan pod vidom života i koji je, pravo ili krivo, branjen stalnim prizivima na svaki vid života. Religija koja se toga najčvršće drži držat će se toga i kad se više nitko drugi toga ne bude držao. To je posve točno, kao i činjenica da su neki od nas tako izopačeni da će to uzeti kao argument u prilog religije. No tko god tako razmišlja, smatrat će to filozofijom koja ne ovisi o jednom tekstu 4

Usp. Post 4,9.

17

PRAZNOVJERJE RAZVODA

već o stotinu istina. Bratstvo može biti sentimentalna metafora. Možda patim od iluzije kad pozdravljam crnogorskoga seljaka kao svoga davno izgubljenog brata. Zapravo, gajim sumnje o tome koji se to od nas dvojice izgubio. No moja iluzija nije nastala kao zaključak iz jednoga teksta ili njih dvadeset. Radi se o izražavanju odnosa koji se barem meni čini kao nešto stvarno. A ono što bih trebao reći za brata morao bih reći i za ženu. Navodno je izrazito neposlovno početi na početku. To se naziva „apstraktnim i akademskim načelima s kojima se mi Englezi… i tako dalje, i tako dalje“. Još uvijek se na neki čudnovat način drži nepraktičnim otvarati bilo koju temu pitajući se „što je to“. Međutim, posve slučajno gajim savršeno potpun prezir prema toj vrsti praktičnosti – jer znam da ona čak i nije praktična. Moj idealni poduzetnik ne bi bio onaj koji će baciti 50 funta i reći: „Evo gotovine. Ja sam jednostavan čovjek. Posve mi je svejedno plaćam li dug, dajem li milostinju prosjaku, kupujem li divljega bika ili kućicu za kupanje.“ Unatoč zaraznoj srdačnosti njegova glasa, još uvijek bih, razmatrajući gotovinu, trebao (poput taksista) pitati: „Što je to?“ Trebao bih nastaviti cjepidlačiti: da je jako praktično pitanje što novac jest, što bi trebao predstavljati, čemu služi ili što deklarira; koji je smisao transakcije ili, ukratko, što je, kvragu, čovjek mislio da radi? Stoga ću započeti pitajući se, na podjednako mističan način, što, za ime Božje i anđela, muškarac koji se ženi pretpostavlja da radi? Započet ću pitajući se što je brak, 18

PRAZNOVJERJE RAZVODA

a to će obično pitanje vjerojatno pokazati da je sâm čin, dobar ili loš, mudar ili glup, određene vrste – da se ne radi o istrazi, pokusu ili o slučajnosti. Vjerojatno će nam sinuti kako se radi o obećanju. Može se preciznije definirati kažemo li da se radi o zavjetu. Mnogi će odmah odgovoriti da se radi o nepromišljenu zavjetu. Na trenutak ću se zadovoljiti odgovorom da su svi zavjeti nepromišljeni. Sada ne branim zavjete, već ih definiram – ističem kako je ovo rasprava o zavjetima: prvo, trebaju li postojati zavjeti i, drugo, na što bi se trebalo zavjetovati. Treba li se prekršiti obećanje? Treba li se dati obećanje? To su filozofska pitanja, no filozofska neobičnost razvoda i ponovne ženidbe, u usporedbi sa slobodnom ljubavlju i nevjenčanošću, leži u tome da se istovremeno krši i daje obećanje. Radi se o visokoj njemačkoj filozofiji koja podsjeća na način na koji neprijatelj želi proslaviti uspješno kršenje svih sporazuma tako što ih potpiše još nekoliko5. Da ja kršim obećanje, učinio bih to tako da ništa ne obećavam. No daleko od toga da umanjujem važnu i spornu narav samoga zavjeta. Nastojat ću, u jednom od sljedećih članaka, pokazati da je taj ishitreni i romantični čin jedina peć iz koje može proizići temeljna konstrukcija čovječanstva, lijevano željezo 5

Radi se o njemačkom kršenju međunarodnoga prava na početku Prvoga svjetskog rata, točnije o nepoštivanju neutralnosti Belgije 1914. godine. Tako je 3. kolovoza u Reichstagu njemački kancelar izjavio: „Naš napad na Belgiju proturječi međunarodnom pravu, ali zlo, i ja otvoreno govorim, koje mi činimo, postat će dobro kad naši vojni ciljevi budu postignuti.“

19

PRAZNOVJERJE RAZVODA

građanskoga otpora ili hladan čelik zdrava razuma. No ne niječem da je u toj peći buktinja. Zavjet je nasilna i jedinstvena stvar; premda je, uz bračni, bilo mnogo zavjeta, poganskih kao i kršćanskih: viteški zavjet, zavjet na siromaštvo, zavjet na beženstvo. No današnja se moda odvikla od njih i ljudi ne raspoznaju uzor zbog nedostatka primjera. Najlakši način postavljanja problema jest pitati podrazumijeva li sloboda slobodu vezivanja. Jer zavjet je dogovor sa samim sobom. Moglo bi me se pogrešno shvatiti ako, jezgrovitosti radi, kažem da je brak pitanje časti. Skeptik će to oduševljeno potvrditi kazavši da se radi o borbi. I to doista jest tako, ali sa samim sobom. No stvar je u tome da ona nužno ima obilježje hrabrosti, zbog čega upućuje na virtus6. Što se tiče borbe, njezina narav podrazumijeva beskrajnost ili barem mogućnost beskrajnosti. Smjeram na to da odanost u ratu pretpostavlja odanost i u porazu, pa čak i u sramoti – radi se o vjernosti barjaku upravo u trenutku kad je barjak pred padom. Tako se odnosimo prema nacionalnom barjaku, a pitanje je: je li mudro ili nije tako se odnositi i prema obiteljskom barjaku. Naravno, stoji i to da se tako ne bismo trebali odnositi ni prema jednom – da bi zbog loše vlasti ili bijede građana dezerterstvo postalo razuman čin, a ne veleizdaja. Ovdje ću samo reći da, ako je to doista granica odanosti naciji, neki bi od nas odavno pobjegli iz zemlje.

6

Lat. virtus znači „vrlina“, ali i „vojnička hrabrost“.

20

II.

II.

Dva ili tri članka koje ovdje donosim na ovu temu naslovio sam Praznovjerje razvoda, a taj naslov nije dan slučajno. Dok mi slobodna ljubav djeluje kao krivovjerje, razvod mi zaista djeluje kao praznovjerje. Ne samo da je veće praznovjerje od slobodne ljubavi, nego je i veće praznovjerje od stroga sakramentalnoga braka, a to se teško može jasnije objasniti. Upravo zagovaratelji razvoda, a ne branitelji braka, pridaju krutu i ispraznu svetost pukom obredu, odvojenu od smisla obreda. Upravo se naši protivnici, a ne mi, nadaju kako će biti spašeni po slovu zakona, a ne po duhu istine. Upravo oni drže kako ih od zavjetovanja ili njegova kršenja, od vjernosti ili nevjernosti, može izbaviti tajanstveni i čarobni obred koji se isprva izvodi u sudnici, a zatim u crkvi ili matičnom uredu. Malo je razlike između dva dijela obreda, osim što u sudnici puno više ustraju na ritualnosti. No najjednostavnija usporedba pokazat će da se tu radi o običnoj barbarskoj lakovjernosti. To da čovjek vjeruje kako mora poljubiti Bibliju da bi pokazao kako govori istinu, može ili ne mora biti praznovjerje. Ali zacijelo je najprizemnije praznovjerje vjerovati kako će, ako poljubi Bibliju, sve što kaže biti istinito. Doista bi bila najmračnija i najzadrtija bibliolatrija sugerirati da puko ljubljenje obične knjige mijenja moralno svojstvo 21

PRAZNOVJERJE RAZVODA

krivokletstva. No upravo se to pretpostavlja tvrdnjom da formalno sklapanje novoga braka mijenja moralno svojstvo bračne nevjere. Možda jest bilo obilježje mračnoga doba to da se Harold7 morao zareći na relikviji, iako je poslije prekršio zakletvu. Ali zasigurno bi se to doba našlo u najdubljem mraku da se zadovoljio tim da se zakune na jednoj relikviji, a zatim prekrši zakletvu na drugoj. A upravo je to novi žrtvenik koji bi reformisti za nas podigli, na pljesnivim i beznačajnim ostatcima njihova mrtvoga zakona i njihove umiruće religije. Kako bilo, govorimo o ideji, o onom što se tiče intelekta i duše – za što osjećamo da zakonske budalaštine ne mogu promijeniti. Govorimo o ideji vjernosti, koja je možda fantastična, a možda samo nije u modi, ali koju možemo objasniti i braniti kao ideju. Već sam istaknuo da većina normalnih ljudi doista prihvaća naš ideal u slučajevima poput domoljublja ili javnoga dobra – kod nužnosti spašavanja države kojoj pripadamo. Domoljub je može grditi, ali ne smije se odreći domovine – mora je ružiti da je izliječi, ali ne i da je satre. Stari poganski građani to su osjećali prema gradu, a suvremeni nacionalisti to osjećaju prema naciji. Ali čak i obični suvremeni internacionalisti nešto slično osjećaju prema nečem, čak i ako 7

Harold II. Godwinson (oko 1022.–1066.), posljednji anglosaski kralj Engleske koji je poginuo u Bitki kod Hastingsa. Prema legendi, zakleo se na relikvijama na vjernost Vilimu Osvajaču da će podržati njegove pretenzije na englesku krunu. Time što je prihvatio englesku krunu nauštrb Vilima, Harold je prekršio tu prisegu.

22

PRAZNOVJERJE RAZVODA

se samo radi o naciji čovječanstva. Čak ni humanitarac ne postaje čovjekomrzac i ne živi u majmunskoj nastambi. Čak se ni razočarani kolektivist ili komunist ne povlači u isključivo društvo dabrova jer svi su dabrovi komunisti koji solidarnost iskazuju u najrazvijenijoj klasnoj svijesti. On priznaje nužnost pristajanja uz svoju braću i moli ih da se odreknu upotrebe posvojne zamjenice, iako mu njegovi napori nakon nekoga vremena zacijelo slamaju srce. Čak ni pacifist ne pretpostavlja štakore ljudima, na temelju toga što je štakorska zajednica tako čista od mrlja džingoizma8 da uvijek napusti brod koji tone. Ukratko, svi priznaju da postoji neki brod, mali ili veliki, kojega se ne bi smjelo napustiti, čak i kad se misli da tone. Stoga možemo uzeti da postoje institucije za koje smo trajno vezani, baš kao što postoje neke druge za koje smo privremeno vezani. Idemo od dućana do dućana nastojeći nabaviti ono što želimo. Ali ne idemo od naroda do naroda čineći to isto, osim ako ne pripadamo skupini koja trenutačno srlja ravno u pogrome. U prvom slučaju postoji opasnost da ćemo prestati s našom navikom; u drugom postoji opasnost da se nikada nećemo povući – da ćemo pripadati instituciji do samoga kraja. Trenutak kada dućan izgubi svoje kupce trenutak je kada grad treba svoje građane – ali ih treba kao kritičare koji će uvijek kritizirati. Ne trebam naglašavati koja je po život važna potreba za tom dvostrukom silom unutarnje 8

Termin nastao u Engleskoj, a označava nacionalizam i šovinizam u obliku agresivne i bahate vanjske politike pod krinkom „vanjskih interesa“.

23

PRAZNOVJERJE RAZVODA

reforme i vanjske obrane. Sva je golema tragedija, koja je pomračila svijet u naše doba, samo jedan strašan primjer te potrebe. Udarci čekića sve su glasniji i brži9 te ispunjaju svijet paklenom grmljavinom, a opet, nazire se željezni zvuk nečega neslomljiva, dublji i glasniji od svake stvari koja puca. Možemo psovati kraljeve, možemo biti nepovjerljivi prema zapovjednicima, možemo mrmljati na samo postojanje vojske, ali znamo da u najcrnjim danima koji nas mogu zadesiti nitko neće ostaviti barjak. Kad prelazimo s vjernosti naciji na vjernost obitelji, ne može biti nikakve sumnje u prvu i najočitiju razliku. Razlika je u tome što je obitelj puno slobodnija. Zavjet je dobrovoljna odanost, a bračni se zavjet od običnih prisega na vjernost ističe po činjenici da je ta vjernost također izbor. Čovjek nije samo građanin grada, već je i utemeljitelj i graditelj grada. On nije samo vojnik koji brani boje svoje nacije, već je poput umjetnika odabrao i uskladio boje, kao kad bira boju svojega odijela. Ako je prihvatljivo tražiti od njega da bude odan zajednici koja ga je iznjedrila, nije ništa manje neumjesno tražiti od njega da bude vjeran zajednici koju je sam stvorio. Ako građanska poslušnost treba biti, kao što i jest, neophodna, ona je u određenom smislu i ograničenje. U staroj se šali protiv domoljublja, u onoj gilbertovskoj ironiji10, 9 10

24

Napisano u vrijeme posljednjega velikog njemačkog napada. Sir William Schwenck Gilbert (1836.–1911.), britanski dramaturg, libretist, pjesnik i ilustrator. Poznat je kao autor libreta 14 komičnih opera napisanih u suradnji sa skladateljem sir Arthurom Sullivanom.

PRAZNOVJERJE RAZVODA

čestitalo Englezu na njegovu istančanu i probirljivu ukusu što se rodio u Engleskoj. A donesen je i uvjerljiv zaključak: „Zato što je mogao biti Rus.“ I, doista, upoznali smo osobe koje su zbilja mislile da mogu postati Rusi kad im se prohtije. Ako zdrav razum čak i tako nevoljnu vjernost drži naravnom, ne trebamo se čuditi ako dobrovoljnu vjernost drži još naravnijom. A mala je država, utemeljena na spolovima, istovremeno najdobrovoljnija i najprirodnija od svih suverenih država. Ne stoji da je gospodin Brown mogao biti Rus, ali stoji da je gospođa Brown mogla biti gospođa Robinson. Nije teško shvatiti zašto bi ta mala zajednica, nastala u takvoj posebnoj slobodi, trebala još jače obvezivati s obzirom na posljedice. Nije teško uvidjeti zašto je zavjet koji je donesen u najvećoj slobodi zavjet koji se najčvršće drži. Njemu su, po naravi stvari, pridržane tako silne posljedice da se s njim ni jedan ugovor ne može uspoređivati. Ne postoji ugovor, osim ako nije potpisan krvlju, koji može prizvati duhove iz neizmjernih dubina ili zazvati kerubine (ili gobline) da nasele malenu modernu vilu. Ne postoji potez perom koji stvara prava tijela i duše ili koji čini da likovi iz romana ožive. Institucija koja tako zbunjuje intelektualce može se objasniti pukom materijalnom činjenicom (koja je zamjetljiva čak i intelektualcima) da su djeca, općenito govoreći, mlađa od svojih roditelja. „Dok nas smrt ne rastavi“ nije nerazumna formula jer oni koji su je izrekli gotovo će sigurno umrijeti prije nego što dožive više od polovice posljedica one čudesne (ili zastrašujuće) stvari koju su učinili. 25

PRAZNOVJERJE RAZVODA

Takva je, u kratku i grubu obrisu, ova očita stvar za one kojima ona nije očigledna. Znam da postoje mislioci među onima koji bi prtljali po njoj – i od nekih od njih očekujem da odgovore na moja pitanja. No za sada samo pitam: pokazuje li se u političkom i novinarskom pokretu za razvod čak i natruha tih temeljnih istina, u pogledu mjerila? Raspravlja li se u njemu o naravi zavjeta, o granicama i dometu vjernosti, o opstojnosti obitelji kao male i slobodne države? Pisci se zadovoljavaju s odgovorom da je gosp. Brownu neugodno s gđom Brown, a čini se da konačna emancipacija za razdvojeni par samo znači da je njemu i dalje neugodno bez gđe Brown. Ovo nisu vremena u kojima se nelagodnost smatra vrhovnim poticajem za javno djelovanje. Što se ostaloga tiče, reformatori statistički pokazuju da su obitelji u našoj industrijskoj anarhiji zapravo tako raspršene da jednostavno mogu napustiti svaku nadu da će naći svoj put kući. Upoznat sam s tim argumentom da se ide od zla na gore i vidim da on posvuda vodi u ropstvo. Samo zato što je Londonski most11 srušen, moramo pretpostaviti da mostovi nisu osmišljeni da premošćuju. Samo zato što su londonski trgovački duh i kapitalizam oponašali pakao, mi trebamo nastaviti oponašati njih. Pa ipak, neki će zadržati uvjerenje da je drevni most sagrađen 11

26

Radi se o starom Londonskom mostu koji je tijekom povijesti bio nekoliko puta rušen, a u velikom požaru 1666. godine potpuno je izgorio. Sve je to opjevano u poznatoj dječjoj pjesmi London bridge is falling down.

SADRŽAJ

SADRŽAJ

Predgovor hrvatskom izdanju (Dale Ahlquist) . . . . . 5 UVODNA NAPOMENA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 PRAZNOVJERJE RAZVODA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 I. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 II. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 III. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34 IV. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42 PRIČA O OBITELJI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49 PRIČA O ZAVJETU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65 TRAGEDIJE BRAKA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 RAZVOD I NJEGOVE POSLJEDICE . . . . . . . . . . . . . 99 ZAKLJUČAK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115

119

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u studenom 2020.

Prošlo je stotinu godina otkako je G. K. Chesterton, jedan od najpoznatijih i najvještijih pisaca i katoličkih umova svih vremena, napisao ovu knjigu. Nadao se da će biti zaboravljena, tj. da više neće biti potrebna jer će njome uspjeti potaknuti ljude da brak drže nerazrješivim, a razvod nezamislivim. Nažalost, nije uspio preusmjeriti struju olaka prihvaćanja razvoda natrag prema nepokolebljivoj vjernosti bračnom zavjetu. Nenormalno je pobijedilo, a normalno izgubilo. Stoga ova knjiga ne samo da nije zaboravljena, nego je važnija no što je ikada bila. Njezina je poruka i duboka i aktualna. Chesterton je proročanski upozorio: „Sasvim jasna posljedica lakomislena razvoda bit će lakomislen brak. Ako se ljudi mogu rastaviti bez ikakva razloga, tada će im biti još lakše združiti se bez ikakva razloga.“ Premda je Chestertonovo upozorenje da će banaliziranje rastave voditi k banaliziranju braka i zajedničkoga života, a u konačnici uništenju obitelji kao takve prošlo nezapaženo, danas bolje no ikada vidimo koliko je bio u pravu. Zato je ova jasna i živahna obrana normalnoga i dalje svježa i poticajna. Vratimo se i iznova razmotrimo Chestertonove riječi. Uvjerimo se još jednom da je bio u pravu. Budimo zadivljeni. Budimo zahvalni. Nikada nije prekasno poslušati proroka, nikada nije kasno istinski živjeti ljubav. Dale Ahlquist

ISBN 978-953-235-724-0

VERBUM

Objavljeno u suradnji s Hrvatskim društvom G. K. Chestertona.