Issuu

G. K. Chesterton

PRAVOVJERJE

VERBUM

Gilbert Keith Chesterton PRAVOVJERJE

Biblioteka:

Posebna izdanja

98.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: Ivo DĹžeba

Za nakladnika: Miro Radalj

Gilbert Keith Chesterton

PRAVOVJERJE

VERBUM Split, 2015.

Naslov izvornika: Gilbert Keith Chesterton, ORTHODOXY © Copyright Verbum, Split, 2015. Izvršna urednica: Lidija Piskač, mag. theol. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Tiskano uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 230.1 1:2 CHESTERTON, Gilbert Keith Pravovjerje / Gilbert Keith Chesterton ; <prijevod Ivo Džeba>. - Split : Verbum, 2015. - (Biblioteka Posebna izdanja ; 98) Prijevod djela: Orthodoxy. ISBN 978-953-235-447-8 I. Filozofija religije -- Studija 151216081

POPRATNA RIJEČ NOVOMU HRVATSKOM IZDANJU

G. K. Chesterton zasigurno je jedan od najutjecajnijih kršćanskih mislilaca dvadesetoga stoljeća, a knjiga koju držite u rukama njegovo je kapitalno djelo koje obilježava piščevo književno stvaralaštvo. Ona je svojevrstan presjek autorova pogleda na svijet, autora kojemu su se divili kako oni koji su dijelili njegovu vjeru, tako i oni koji su je preko njega tek upoznavali. Ne bi dostajalo prostora kada bismo naveli sve ugledne mislioce na koje je Chestertonova misao utjecala: od C. S. Lewisa, J. R. R. Tolkiena i Aleksandra Solženjicina sve do Ernesta Hemingwaya i Gandhija. Chesterton je s divljenjem prihvaćen među najvećim književnim i intelektualnim ličnostima koje su došle u doticaj s njegovim djelima, opravdavajući dodijeljeni mu epitet “apostola zdravoga razuma”, koji je dobio još za života. Njegova se veličina velikim dijelom krije upravo u tome što je kršćansku misao uspio učiniti pristupačnom najrazličitijim krugovima ljudi od kojih mnogima ona nije u primarnomu fokusu interesa. Ne čudi stoga što Etienne Gilson, jedan od najvećih tomista prošloga stoljeća, upravo Chestertonovu Pravovjerju dodjeljuje epitet “najboljega apologetskog djela dvadesetoga stoljeća”, a nadbiskup Fulton Sheen Chestertona izdvaja kao osobu koja je najviše utjecala na njegovo pisanje, pri čemu Pravovjerje nesumnjivo zauzima značajno mjestu u formiranju njegova pogleda na obranu vjere. Ovo je djelo uspjelo dati obrani vjere posve drukčiju dimenziju, probilo se iz ustaljenih obrazaca i dalo apologetici posve novo lice.

PRAVOVJERJE

Iznimna popularnost ovoga Chestertonova remek-djela, osim u autorovoj genijalnosti i daru pisanja, leži i u tome što čitajući Pravovjerje, zbog autorova ležerna pristupa, čitatelj kao da ne osjeća težinu činjenice da su pitanja kojima se knjiga bavi neka od središnjih pitanja koja su oblikovala filozofije s početka dvadesetoga stoljeća, a samim time i čitav način života društva u kojemu su se te filozofije utjelovile. Chestertonova nenadmašna sposobnost da uoči temeljni problem svake pojedine filozofije ili načina razmišljanja te da se s njime obračuna na elegantan način uz znatnu količinu odlična britanskoga humora kod čitatelja stvara dojam velike lakoće te se gotovo može zapitati kako to da su upravo misli s kojima se Chesterton obračunavao odredile smjer 20. stoljeća. Knjiga djeluje kao svojevrstan priručnik protiv svih novovjekovnih zabluda jer se Chesterton, bez imalo ustezanja, hvata u koštac s cijelim nizom raznih misaonih pravaca, od materijalizma i ničeizma do panteizma, voluntarizma, raznih istočnjačkih doktrina itd. U ovoj je knjizi, na tako malo prostora, Chesterton u svim tim pojavama, bez imalo okolišanja, uhvatio temeljnu misao i pokazao je kao pogubnu za čovječanstvo. Prodornost piščeve misli omogućila mu je da obračunavši se s jednim misaonim pravcem odmah vješto skače na drugi tako da u samoj knjizi ima materijala za desetak različitih iznimnih knjiga, koje je autor uspio sažeti u ovaj “koncentrat”. Svima onima koji nemaju vremena baviti se svakim pojedinim misliocem i filozofskim pravcem ova knjiga može uštedjeti puno vremena i dati razumijevanje temeljne ideje svih navedenih svjetonazora. Ipak, nipošto ne treba pomisliti da je Pravovjerje suhoparna knjiga. Upravo suprotno. Chestertonov talent za upotrebu metafora, njegovi karakteristični paradoksi i izvrstan britanski humor čine ovu knjige sve samo ne suhoparnim prozaičnim štivom. Zbog takva su pristupa neki pomislili kako Chesterton stvari koje piše u Pravovjerju ne misli ozbiljno, ali takav su sud mogli izreći samo oni čiji način razmišljanja nije do-

POPRATNA RIJEČ NOVOMU HRVATSKOM IZDANJU

voljno dubok i širok da bi shvatili Chestertonovu misao i čija tvrdoća ne dopušta da se istina izgovori na bilo koji drugi način osim monotono, strogo i suhoparno. Upravo u svojoj lepršavosti Chesterton pokazuje koliko dobro vlada tematikama kojima se bavi jer su samo najizvrsniji mislioci sposobni ne samo iznositi istine, nego to činiti i na najneuobičajenije načine i pri tome uspjeti ne samo poučiti, nego i nasmijati. Ipak, autorova primarna zadaća u ovome djelu nije ukazati na sve novovjekovne zablude, nego pokazati put koji je pisac odabrao i izložiti argumente za taj odabir. Chestertonova knjiga rehabilitira pojam pravovjerja i baca na njega novo uzbudljivo svjetlo. “Ljudi su pali u glupu naviku govorenja o pravovjerju kao o nečemu teškom, dosadnom i sigurnom. Nikada ništa nije bilo tako opasno ili tako uzbudljivo kao pravovjerje. Ono je duševno zdravlje, a biti duševno zdrav puno je uzbudljivije nego biti lud. Ono je poput održavanja ravnoteže čovjeka koji jaše na konju u ludu trku.” Uloga je Crkve bila najuzbudljivija i najopasnija uloga koju se može zamisliti. Stoga biti pravovjeran ne znači biti mentalno isključen, nego biti u neprestanoj uzbudljivoj borbi koja traje cijeli čovjekov život i cijelu crkvenu povijest. “Uvijek je lako razmišljati glavom svojega doba, teško je razmišljati vlastitom. Uvijek je lako biti modernist, kao što je lako biti snob. Upasti u bilo koju od ovih otvorenih zamka zabluda ili pretjerivanja koje su mnoge mode i mnoge sekte postavljale na povijesnome putu kršćanstva. To bi uistinu bilo jednostavno. Uvijek je jednostavno pasti; postoji beskonačno mnogo kutova pod kojima čovjek pada, samo jedan pod kojim stoji. Upasti u bilo koji od ovih hirova od gnosticizma do kršćanske znanosti bilo bi posve jasno i pitomo. Ali izbjeći ih sve bila je vrtoglava avantura. U mojoj viziji nebeska kočija leti gromovito kroz sva razdoblja. Glupaste se hereze ruše i padaju, divlja se istina njiše, ali ostaje uspravna.” Chesterton nas poziva na tu avanturu u našemu vremenu kada zahtjevi obuzdavanja toga konja u ludu trku poprimaju no-

PRAVOVJERJE

ve i uzbudljive oblike, a bježati od te borbe značilo bi iznevjeriti čovječanstvo. Jedna od temeljnih karakteristika Chestertonova stila jest korištenje paradoksa. Upitan jednom za razlog tako česte uporabe paradoksa, Chesterton je odgovorio da je paradoks istina okrenuta naglavačke kako bi privukla pozornost, dodavši kako danas mnoge laži stoje čvrsto na nogama jer nemaju glavu na koju bi ih se okrenulo. Paradoks provocira čitatelja da ne prelazi letimice preko pročitanoga, nego da zastane, na neki način ga budi iz uobičajene percepcije svijeta i tjera ga na razmišljanje. I sam Krist je koristio paradoks kada je htio prenijeti neke od najvećih istina svojim učenicima, govoreći, primjerice, kako je nužno umrijeti poput pšeničnoga zrna da bi se moglo istinski živjeti. Ističući kako “luđak nije čovjek koji je izgubio razum”, nego “čovjek koji je izgubio sve osim razuma” Chesterton nas provocira na razmišljanje. Ne dopušta nam da se uljuljamo u već stvorene misaone obrasce, nego zahtijeva od nas da se koncentriramo na samu misao kako bismo je razumjeli. Luđaštvo, preko kojega pisac stvara paralelu sa suvremenim svijetom, ne očituje se u smanjenoj sposobnosti logičnoga razmišljanja jer su, kako pisac kaže, i shizofrenici vrlo logični, nego u nesposobnosti da se vidi cjelina. Sve što shizofrenik kaže smisleno je, ali ništa nije istinito jer je izgubio pojam stvarnosti i koncentrirao se samo na logičnost. Povlačeći paralelu s ateizmom Chesterton tvrdi da je i ateist čovjek koji savršeno logički može objasniti svijet, ali taj je svijet, baš kao i shizofrenikov, unatoč tomu lišen osjećaja za stvarnost i za sve one stvari koje život čine vrijednim življenja. Čitajući Pravovjerje teško da čitatelj ne će osjetiti da postoji nešto u Chestertonovoj misli što ga na poseban način izdvaja iz svih misaonih pravaca njegova (a i našega) doba. Chesterton posjeduje kvalitetu koja se ne očituje samo u vidu intelektualne nadmoći nad svojim neistomišljenicima. Kvaliteta argumenta kao da posjeduje još nešto osim spo-

POPRATNA RIJEČ NOVOMU HRVATSKOM IZDANJU

sobnosti razumskoga shvaćanja i rješavanja problema. Svi poznavatelji Chestertonova lika i djela slažu se da ta kvaliteta proizlazi iz piščeve poniznosti. U sedmomu je poglavlju ove knjige pisac zapisao kako “anđeli mogu letjeti jer sami sebe doživljavaju lagano”; u istomu bismo duhu mogli reći kako je Chestertonova misao mogla letjeti jer je pisac sebe doživljavao lagano. Ozračje slobodnih mislilaca njegova doba bili su bunt i uvjerenje da svojim razumom mogu dosegnuti sve istine i kako pomoću samo jedne misli mogu sve razumjeti. Chesterton, kako i sam priznaje, nikada nije imao problem prihvatiti autoritet te dopustiti da ga u otkrivanju svijeta u prvomu redu vodi ljubav prema svijetu i strahopoštovanje prema njegovu Tvorcu. Chesterton prije istraživanja svijeta stavlja ljubav prema svijetu, a prije kritike upućene nebesima stavlja zahvalnost. Na ovaj način uspijeva razumjeti temeljne stvarnosti i zakonitosti svijeta iz kojih dolazi do svih ostalih istina o njemu. Pravovjerje je najizvrsniji dokaz istinitosti svetopisamske riječi: “strah Gospodnji korijen je mudrosti”. Nitko čitajući Chestertona ne može ne primijetiti s kolikim strahopoštovanjem on prilazi temeljnim životnim istinama i u kolikoj mu mjeri upravo takav stav omogućuje da shvati sve ostalo. Iako je ova knjiga na hrvatskomu jeziku već bila izdana, postojala je objektivna potreba za potpuno novim prijevodom s popratnim bilješkama kako bi Chesterton i njegova misao bili bliži i dostupniji što široj čitalačkoj publici. S pravom bi se moglo reći da je novo izdanje u ovome trenutku našemu društvu korisnije nego ikada prije, a velika čitanost ove knjige mogla bi odigrati znatnu ulogu u našim vremenima kada se u društvenim previranjima sa svih strana najčešće čuju emotivne reakcije, a tako rijetko kvalitetni argumenti. Chesterton je primjer čovjeka koji se nikada nije ustručavao odgovoriti na zahtjev da se dadne “obrazloženje nade koja je u vama” (1 Pt 3,15), dijalogizirajući sa svim predstavnicima agnostičke i ateističke misli svojega doba te uspjevši

PRAVOVJERJE

pritom gajiti istinska prijateljstva sa svima s kojima je debatirao. Taj je odnos na vrlo slikovit način sažeo slavni engleski pisac H. G. Wells kada je zapisao: “Ako se na kraju moje protivljenje teologiji ispostavi pogrješnim, a tvoja teologija ispravnom, mislim da ću se uvijek moći provući u nebo (ako to budem htio) kao prijatelj G. K. Chestertona.” Primjer njegova života može služiti i pomirenju našega društva u kojemu najčešće ne uspijevamo pomiriti neslaganje u životnim pogledima sa zajedničkim zalaganjem za dobrobit cijeloga društva. Na kraju spomenimo još i kako je nedavno odjeknula vijest o otvaranju procesa za prikupljanje potrebnih dokaza za Chestertonovu beatifikaciju. Odmah se saznalo kako je i papa Franjo ljubitelj Chestertonova djela i kako je upravo on, kao nadbiskup Buenos Airesa, prije nekoliko godina dao svoj blagoslov na molitvu za proglašenje G. K. Chestertona blaženim. Chestertona su rado čitali i prijašnji pape. Pio XI. naziva ga “fidei defensor” (branitelj vjere), Ivan Pavao I., kao nadbiskup Venecije, postumno mu je napisao pismo, a i Benedikt XVI., kao Joseph Ratzinger, na više je mjesta citirao Chestertonove misli. Reakcije na vijest o otvaranju procesa bile su dvojake. S jedne strane pojavio se strah da bi njegovom beatifikacijom katolici sebi “prisvojili” Chestertona te da bi ga time na neki način udaljili od onih koji ne dijele njegovu vjeru. S druge pak strane čuo se i drugi glas, glas onih koji su tvrdili kako Crkva upravo treba jednoga takva blaženika kako bi bila pristupačnija nevjernicima; blaženika koji je čitav život s njima prijateljski raspravljao, ali nije se pokolebao. Ivo Džeba, predsjednik Hrvatskoga društva G. K. Chestertona

PREDGOVOR

Svrha je ove knjige da bude dopuna knjizi Heretici i da iznese pozitivnu stranu kao dodatak onoj negativnoj. Mnogi su se kritičari žalili na knjigu Heretici zato što je samo kritizirala današnje filozofije, a da nije ponudila nikakvu alternativnu filozofiju. Ova je knjiga pokušaj da se odgovori na taj izazov. Neizbježno je afirmativna i stoga neizbježno autobiografska. Pisac je prepušten poteškoći sličnoj onoj koja je nekoć sprječavala Newmana u pisanju njegove Apologije: bio je prisiljen biti egoističan kako bi bio iskren. Dok je sve ostalo različito, motiv je u oba slučaja isti. Piščev cilj nije pokušati objasniti može li se kršćansku vjeru vjerovati, nego kako joj je on osobno povjerovao. Knjiga je stoga osmišljena prema pozitivnu principu zagonetke i rješenja za nju. Prvo se bavi svim autorovim osobnim i iskrenim špekulacijama, a zatim se bavi zapanjujućim načinom na koji je iznenada kršćanska teologija dala odgovore na sve te špekulacije. Pisac to drži dostizanjem razine uvjerena vjernika. A ako nije to, barem je ponovljena i iznenađujuća koincidencija. Gilbert Keith Chesterton

UVOD U OBRANU SVEGA OSTALOG

Jedini mogući izgovor za ovu knjigu jest taj što je napisana kao odgovor na izazov, a čak se i lošega strijelca poštuje kada prihvati dvoboj. Kada sam nedavno izdao niz brzopletih, ali iskrenih članaka pod nazivom Heretici, nekoliko kritičara, čiji intelekt od srca poštujem (posebno izdvajam gospodina G. S. Streeta), rekoše da je posve u redu od mene što sam svima rekao da obrazlože svoju kozmičku teoriju, ali da sam oprezno izbjegao podržati svoja zapažanja primjerom. “Počet ću se brinuti za svoju filozofiju”, kaže gospodin Street, “kada nam gospodin Chesterton pruži svoju.” Bio je to možda neoprezan prijedlog upućen osobi koja je posve spremna pisati knjige i na najmanju provokaciju. Naposljetku, iako je gospodin Street nadahnuo i stvorio ovu knjigu, ne treba je pročitati. Ako je ipak pročita, saznat će da sam na njezinim stranicama na neodređen i osoban način pokušao, pomoću niza mentalnih slika, a ne nizom dedukcija, izraziti filozofiju u koju vjerujem. Ne ću je nazivati svojom filozofijom jer nisam je ja stvorio. Bog i čovječanstvo se ju stvorili, a ona je stvorila mene. Često sam razmišljao o pisanju romanse o engleskomu jedriličaru koji je napravio malu pogrješku u proračunu svoje putanje i otkrio Englesku misleći kako je to novi otok u Južnim morima. Međutim, uvijek iznova shvatim da sam ili prezaposlen ili prelijen da bih na13

PRAVOVJERJE

pisao to krasno djelo pa ću ga se odreći u svrhu filozofske ilustracije. Vjerojatno je opći stav da se čovjek koji je pristao (naoružan do zuba i sporazumijevajući se znakovima) postaviti britansku zastavu na barbarski hram, za kojega se ispostavilo da je Brightonski paviljon, osjećao poput budale. Ne želim se baviti poricanjem činjenice da je uistinu izgledao poput budale, ali ako mislite da se osjećao poput budale, ili barem da je osjećaj glupavosti bila njegova jedina ili dominantna emocija, to znači da niste s dovoljnom pozornošću proučili bogatu romantičnu narav junaka ove priče. Njegova je pogrješka bila najzavidnija pogrješka, i on je to znao, ako je onakav čovjek kakvim ga smatram. Što bi moglo biti bolje nego u istih nekoliko trenutaka imati sve zapanjujuće strahove odlaska u nepoznato u kombinaciji sa svim ljudskim osjećajem sigurnosti ponovnoga povratka kući? Što bi moglo biti bolje nego doživjeti zadovoljstvo otkrivanja Južne Afrike, bez neugodne nužnosti da se tamo otiđe? Što bi moglo biti veličanstvenije nego odvažiti se na otkrivanje novoga Južnog Walesa i tada shvatiti, s provalom suza radosnica, da je to zapravo stari Južni Wales? Ovo mi se čini kao glavni problem za filozofe, a na određeni je način i glavni problem ove knjige. Kako postići da istodobno budemo i zadivljeni svijetom i kod kuće u njemu? Kako može ovaj čudni kozmički grad, sa svojim mnogonožnim građanima, sa svojim monstruoznim i drevnim lampama, kako nam može ovaj svijet istodobno pružiti čari nepoznatoga grada i udobnost i čast činjenice da je naš dom? Pokazati da je neka vjera ili filozofija ispravna sa svakoga stajališta bio bi prevelik pothvat čak i za knjigu puno opsežniju od ove. Nužno je slijediti jednu liniju argu14

UVOD U OBRANU SVEGA OSTALOG

menta, a ovo je linija koju ja namjeravam slijediti. Želim iznijeti svoju vjeru kao onu koja na poseban način odgovara na dvostruku duhovnu potrebu: potrebu za tom mješavinom poznatoga i nepoznatoga koju je kršćanstvo s pravom nazvalo romansom. Sama riječ “romansa” u sebi sadrži misterij i antičko značenje Rima. Svatko tko želi raspravljati o bilo čemu mora prvo reći o čemu ne će raspravljati. Osim iznošenja onoga što želi dokazati, mora iznijeti i ono što ne želi dokazati. Ono što ne želim dokazati, ono što podrazumijevam kao zajednički temelj za sebe i prosječna čitatelja jest ta čežnja za aktivnim i maštovitim životom, slikovitim i punim poetske radoznalosti, životom za kojim se čini da je zapadni čovjek oduvijek žudio. Ako netko tvrdi da je izumiranje bolje od postojanja ili da je puko postojanje bolje od raznolikosti i pustolovine, onda on nije jedan od prosječnih čitatelja kojima se obraćam. Ako čovjek ništa ne želi, onda mu ne mogu ništa ni dati. Ali gotovo svi ljudi koje sam upoznao u ovome zapadnom društvu u kojemu živim složili bi se s općim načelom da nam je potrebna ovakva vrsta praktične romanse; kombinacija nečega što je strano i nečega što je sigurno. Trebamo na svijet gledati kao na spoj ideje čuđenja i ideje dobrodošlice. Trebamo biti sretni u ovoj zemlji čudesa, makar se u njoj i ne osjećali ugodno. Upravo je ovo postignuće moje vjere koje ću najvećim dijelom slijediti na ovim stranicama. Imam poseban razlog zbog kojega sam spomenuo čovjeka na brodu koji je otkrio Englesku: ja sam taj čovjek na brodu. Ja sam otkrio Englesku. Ne vidim kako ova knjiga može izbjeći biti egoistična i ne vidim baš (da budem iskren) kako može ne biti dosadna. Njezina će me dosadnost osloboditi optužbe koju smatram ne15

PRAVOVJERJE

pravednom: optužbe da ne mislim ozbiljno ono što kažem. Obična lakoumna sofisterija stvar je koju prezirem više od svega, a možda je korisno reći da je to stvar za koju sam uglavnom optužen. Ne poznajem ništa toliko vrijedno prijezira kao isprazan paradoks; puka genijalna obrana neobranjivoga. Kada bi bilo istinito (kao što se govori) da je gospodin Bernard Shaw1 živio od paradoksa, tada bi on trebao biti uobičajen milijunaš jer čovjek njegove mentalne sposobnosti može izmisliti sofizam svakih šest minuta. To je lako kao i lagati jer to jest laganje. Istina je, naravno, da je gospodin Shaw okrutno sputan činjenicom da ne može izreći nijednu laž osim ako ne misli da govori istinu. Za sebe također smatram da sam pod istim nepodnošljivim ograničenjem. Nikada nisam izgovorio nešto jednostavno zato što bi bilo tek smiješno; iako, naravno, imam uobičajenu ljudsku taštinu zbog koje sam možda smatrao da je nešto smiješno samo zato što sam to ja rekao. Jedna je stvar opisati intervju s gorgonom ili grifinom, čudovištem koje ne postoji, a druga je stvar otkriti da nosorog postoji, a zatim uživati u činjenici što izgleda kao da ne postoji. Čovjek traga za istinom, ali instinktivno teži neobičnijim istinama. Ovu knjigu s najsrdačnijim osjećajima nudim svim veselim ljudima koji mrze moje tekstove i smatraju ih (s pravom, koliko mi je poznato) lošim cirkusiranjem ili dosadnom šalom. 1

George Bernard Shaw (1856.–1950.) – irski dramaturg. Za života je nagrađen Nobelovom nagradom za književnost i Oscarom za scenarij. Chestertonov vječni suparnik u javnim i privatnim debatama. Njihov je odnos bio primjer intelektualnoga dijaloga vjernika i nevjernika, popraćen uzajamnim poštivanjem i prijateljstvom. (Napomena: sve su bilješke prevoditeljeve.)

UVOD U OBRANU SVEGA OSTALOG

Jer ako je ova knjiga šala, onda je to šala na moj račun. Ja sam čovjek koji je s najvećom odvažnošću otkrio ono što je već bilo otkriveno. Ako u onome što slijedi ima elemenata farse, ona je na moj račun jer ova knjiga objašnjava kako sam smatrao da sam prvi kročio nogom u Brighton, a zatim saznao da sam to učinio posljednji. Ona prepričava moje goleme avanture u potrazi za očiglednim. Nitko ne može smatrati moj slučaj luđim od mene. Ni jedan me čitatelj ne može optužiti da radim budalu od njega: ja sam budala u ovoj priči i ni jedan me buntovnik ne će zbaciti s mojega prijestolja. U potpunoj slobodi priznajem sve glupave ambicije s kraja devetnaestoga stoljeća. I ja sam, kao i svi ostali uznositi dječaci, pokušao biti ispred vremena. Pokušao sam kao i oni biti malo ispred istine, a saznao sam da sam tisuću i osamsto godina iza nje. Naprezao sam svoj glas s bolnim mladenačkim preuveličavanjem u izricanju svojih istina. I bio sam kažnjen na najprimjereniji i najduhovitiji način jer sam čuvao svoje istine, ali sam otkrio ne da nisu istine, već da jednostavno nisu moje. Dok sam smatrao da sam sâm, zapravo sam bio u komičnoj poziciji jer je čitavo kršćanstvo bilo na mojoj strani. Može biti, neka mi Bog oprosti, da sam pokušao biti originalan, ali sam samo uspio u izmišljanju slabe kopije već postojeće tradicije jedne civilizirane religije. Čovjek s broda mislio je da je prvi otkrio Englesku, a ja sam mislio da sam prvi otkrio Europu. Pokušao sam osmisliti vlastitu herezu i upravo kada sam je dovršavao, otkrio sam da je riječ o pravovjerju. Možda će nekoga zabaviti prikaz ovoga sretnog fijaska. Možda će moje prijatelje ili neprijatelje razveseliti čitanje o tome kako sam postupno učio od istine neke izgubljene legende ili od laži neke prevladavajuće filozo17

PRAVOVJERJE

fije stvari koje sam mogao naučiti iz katekizma – da sam ga ikada proučavao. Može, a i ne mora, biti zabavnih elemenata u čitanju kako sam u anarhističkomu klubu ili babilonskomu hramu pronašao ono što sam mogao pronaći u obližnjoj župnoj crkvi. Ako nekoga zabavlja učenje o tome kako su se poljsko cvijeće ili parole na autobusu, političke dogodovštine ili mladenačke patnje stopile određenim redom te proizvele određeno uvjerenje o kršćanskomu pravovjerju, ta bi osoba mogla pročitati ovu knjigu. Ipak, u svemu postoji razumna podjela rada. Ja sam knjigu napisao i ništa me na svijetu ne će natjerati da je pročitam. Dodajem jednu čisto pedantnu bilješku koja dolazi, kao što bi bilješka i trebala dolaziti, na samu početku knjige. Smisao je ovih tekstova samo iznijeti stvarnu činjenicu da je središnja kršćanska teologija (sažeta u Apostolskomu vjerovanju) najbolji izvor snage i zdrave etike. Oni nisu namijenjeni raspravi o fascinantnu, ali posve drukčijemu pitanju o tomu tko je danas središnji autoritet za proglašavanje te vjere. Kada koristim riječ “pravovjerje”, ona ovdje označava Apostolsko vjerovanje kako su ga sve donedavno razumjeli svi koji se nazivaju kršćanima i opće povijesno vladanje onih koji su pripadali toj vjeri. Primoran sam zbog pomanjkanja prostora ograničiti se na ono što sam ja dobio od ove vjere. Ne bavim se pitanjem, koje se danas često postavlja među kršćanima, odakle smo mi tu vjeru dobili. Ovo nije crkvena rasprava nego neka vrsta aljkave autobiografije. Ali ako itko želi moje mišljenje o stvarnoj naravi autoriteta, gospodin G. S. Street mi samo treba dati još jedan izazov i napisat ću mu još jednu knjigu. 18

SADRŽAJ

Popratna riječ novomu hrvatskom izdanju . . . . . . . . . 5 Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 Prvo poglavlje UVOD U OBRANU SVEGA OSTALOG. . . . . . . . . . . 13 Drugo poglavlje LUĐAK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 Treće poglavlje SAMOUBOJSTVO MISLI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41 Četvrto poglavlje ETIKA SVIJETA BAJKI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62 Peto poglavlje ZASTAVA SVIJETA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 90 Šesto poglavlje PARADOKSI KRŠĆANSTVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111 Sedmo poglavlje VJEČNA REVOLUCIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ..140 Osmo poglavlje ROMANTIKA PRAVOVJERJA. . . . . . . . . . . . . . . . . . 170 Deveto poglavlje AUTORITET I AVANTURIST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 193 Bilješka o autoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 221 223

Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ‡eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Zrinski d.d. Tiskano u srpnju 2015.

Ako mislite da je biti vjernik neprivlačno, dosadno i predvidljivo, evo prigode da razmislite još jednom. Uzmite u ruke ovu knjigu i uvjerite se da su uzbudljivost i neizvjesnost, romansa i poetika, akcija i revolucija sastavni i ključni dijelovi drame vjere. U svojemu bezvremenom klasiku Pravovjerje književni velikan 20. stoljeća G. K. Chesterton s jedinstvenom uvjerljivošću i neodoljivim šarmom predstavlja razloge za vjerovanje: razumske, logične i osobne. Na uzbudljiv način opisujući zašto je on osobno započeo vjerovati i kako je prešao put od nevjernika i agnostika do kršćanina istodobno opisuje i svu ljepotu, veličinu i dramatičnost vjere. Jednako uvjerljivo Chesterton tumači kako kršćanstvo bolje objašnjava ljudsko postojanje i bolje ispunjava potrebe čovjeka od bilo koje ﬁlozoﬁje, ideologije ili pogleda na svijet. Tako jasno pokazuje zašto je kršćanski svjetonazor istinit i bolji od ateizma, agnosticizma, nihilizma i relativizma kao i suvremenih izazova poput materijalizma, hedonizma i egoističke usredotočenosti na sebe. Zabavna, humoristična, inteligentna i prepuna iznenađenja, ova knjiga, koja nadmoćno i s puno dosjetljivosti i lucidnosti pojašnjava najdublje teme vjerovanja i nevjerovanja, već desetljećima oduševljava čitatelje diljem svijeta. Sada je s ponosom predstavljamo suvremenim generacijama domaćih čitatelja u novomu hrvatskom prijevodu Ive Džebe, predsjednika Hrvatskoga društva G. K. Chestertona, koji je također autor proslova knjizi kao i popratnih bilježaka koje omogućuju dublji uvid u ovo Chestertonovo remek-djelo. Jedan od deset neizostavnih duhovnih klasika u posljednjih 1500 godina. Publisher’s Weekly

Kad god osjećam da će mi vjera presušiti, potražim na policama knjigu G. K. Chestertona. Philip Yancey, autor knjiga Isus kakva nisam poznavao i Gdje je Bog kada boli

ISBN 978-953-235-447-8

VERBUM 98 kn