Issuu

Botteri

Bratuliþ

Doležal

.............................................................................

Gavran

Poznati govore o Bogu i vjeri

Paar

Pletikosa

Prka

Sever

Priredila: Tanja Popec Tomac

VERBUM Vokiþ

Kako je nastala ova knjiga? Kroz susrete i razgovore sa sugovornicima iz razliþitih podruþja društvenoga djelovanja; iz politike, ekonomije, kulture, umjetnosti, znanosti, obrazovanja, glazbe, sporta. Svi su imali okvirno iste teme: obitelj, karijera, sakramentalni i molitveni život, þitanje Svetoga pisma, odnos prema Crkvi, domovini i društvenim pitanjima. Ali kao što je život svakoga jedinstven i poseban, takvi su i njihovi odgovori. Nema istih ili sliþnih odgovora. Svatko od njih hrabro je i iskreno otvorio stranice svojega života kako bi drugima darovao svoje svjedoþanstvo. A svjedoþanstva se pamte i potiþu na razmišljanje o vrijednostima koje nas oblikuju i þine prepoznatljivima. Iako svatko u životu ostavlja vlastite stope, i nitko ne može proüi tim putem umjesto nas, iskustva drugih dragocjeno su ohrabrenje, ne s nakanom da bismo im se divili, veü kako bi i nas nauþili da život dobiva novu kvalitetu kad su njegova vrata otvorena Bogu i bližnjemu. Ona su poticaj da, sa zahvalnošüu za svako drago lice, svijetu darujemo najbolji dio sebe, jer samo tako ga možemo mijenjati na bolje.

POZNATI GOVORE O BOGU I VJERI

Biblioteka:

Posebna izdanja

49.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

POZNATI GOVORE O BOGU I VJERI Priredila: Tanja Popec

VERBUM Split, 2009.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.

Sva prava pridržana. Nĳedan se dio ove knjige ne smĳe umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Lektura: Marĳana Šimić, prof.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UK 231.12 234.2 POZNATI govore o Bogu i vjeri / priredila Tanja Popec. - Split : Verbum, 2009. - (Biblioteka Posebna izdanja ; 49) ISBN 978-953-235-199-6 1. Popec, Tanja I. Vjera -- Teološke meditacije 130501092

UVOD

U životni put svakoga od nas utisnute su stope Boga i bližnjega, samo što se to vidi tek kad se zastane i osvrne unatrag. Spoznaje koje se tada otkrĳu govore da sve što smo proživjeli ima svoju vrĳednost, da su nas oblikovali mnogi usponi i padovi, trpljenja i radosti, nadanja i neuspjesi, da se niti našega života isprepliću s drugima. I život dobiva na svojoj dinamici i kvaliteti tek kad se sve to zbroji i stavi u ruke onoga koji nas je stvorio u ovom vremenu, jer sve samo u Bogu i s Bogom ima svoj konačni smisao. Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi, Bože!, rekao je sv. Augustin. Taj zaključak nĳe plod tek površnog sjećanja na uspomene iz prošlosti, već rezultat ispovĳesti u kojoj čovjek i Bog uvĳek idu zajedno. Jedan uz drugoga ponekad koračaju u tišini ili se radosno smĳu. Na trenutak se možda njihove stope čak i razilaze, osobito kada čovjek želi sam osvojiti svĳet, kada pomisli da Bog šuti ili da ga nema. No, dogode se trenutci koje nazivamo presudnima, kada staza života vĳuga strmim i zahtjevnim dionicama, kad izgubimo drage ljude, kad nas drugi ne shvate ili nam postanu strogi suci. Tada životni koraci postaju molitva i vapaj: Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje: pogledaj, ne idem li putem pogubnim i povedi me putem vječnim! (Ps 139,23–24). Kako je nastala ova knjiga? Kroz susrete i razgovore sa sugovornicima iz različitih područja društvenoga djelovanja; iz politike, ekonomĳe, kulture, umjetnosti, znanosti, obrazovanja, glazbe, sporta. Svi su imali okvirno iste teme: obitelj, karĳera, sakramentalni i molitveni život, čitanje Svetoga pisma, odnos prema Crkvi, domovini i druš-

UVOD

tvenim pitanjima. Ali kao što je život svakoga jedinstven i poseban, takvi su i njihovi odgovori. Nema istih ili sličnih odgovora. Svatko od njih hrabro je i iskreno otvorio stranice svojega života kako bi drugima darovao svoje svjedočanstvo. A svjedočanstva se pamte i potiču na razmišljanje o vrĳednostima koje nas oblikuju i čine prepoznatljivima. Papa Pavao VI. o tome je izrekao misao koja je i danas vrlo aktualna: Suvremeni svĳet radĳe sluša svjedoke negoli učitelje, ili ako sluša učitelje, sluša ih zato jer su svjedoci (EN 41). Ovi su razgovori i svjedočanstvo vremena i okolnosti kroz koje su prolazili moji sugovornici. Otkrivaju manje poznate činjenice o, primjerice, ljudima Crkve uz koje su rasli u prĳelomnim godinama druge polovice i kraja 20. stoljeća. Vode nas s druge strane svojih karĳera, ondje gdje se pisala povĳest naše Domovine ili stvarao okvir za odgoj naše mladeži. No, najveća vrĳednost stranica koje slĳede je u tome što otkrivaju život vjernika laika koji Radosnu vĳest unose u svoju svakodnevicu omogućujući tako jedinstvenu razmjenu iskustva života i zahtjeva evanđelja. Ovo nisu završene priče. Iz dana u dan nastavljaju se u školi u kojoj se uči dane naše brojiti da steknemo mudro srce (Ps 90,12). Iskreno zahvaljujem svima koji su rado sudjelovali u stvaranju ove knjige. Iako svatko u životu ostavlja vlastite stope, i nitko ne može proći tim putem umjesto nas, iskustva drugih dragocjeno su ohrabrenje, ne s nakanom da bismo im se divili, već kako bi i nas naučili da život dobiva novu kvalitetu kad su njegova vrata otvorena Bogu i bližnjemu. Ona su poticaj da, sa zahvalnošću za svako drago lice, svĳetu darujemo najbolji dio sebe, jer samo tako ga možemo mĳenjati na bolje. Za mene osobno ovi razgovori bili su iskustvo koje obogaćuje. Željela bih da to budu i vama! Tanja Popec

JOSIP BOTTERI DINI

Josip Botteri Dini rođen je 1943. godine u Zagrebu. U gimnaziji je slikao u pastelu, akvarelu i crtežu. Akademiju likovnih umjetnosti upisao je u Zagrebu na nagovor kipara Valerija Michielija koji je vidio njegove crteže. Diplomirao je slikarstvo kod prof. Miljenka Stančića 1968. godine. Neposredno nakon završetka Akademije otvorio je na splitskom Peristilu Salon d’Art. Godine 1970. radio je kao nastavnik u gimnaziji u Kninu, a kasnije i u gimnaziji u Bolu. Radio je i kao profesor na Likovnoj akademiji u Splitu. Od 1975. profesionalno se posvetio slikarstvu. Sa suprugom Biserkom ima kćerku Anu Mariju i sina Arona. Živi u Splitu. Samostalno je izlagao više od stotinu puta u zemlji i svijetu: u Parizu, Milanu, Frankfurtu, Padovi, Torontu, Los Angelesu, Ljubljani, Zagrebu, Mostaru, Splitu, Dubrovniku i dr. Bavi se izradom mozaika i vitraja. Najznačajniji dio opusa je sakralnog nadahnuća: Melbourne – crkva sv. Leopolda Bogdana Mandića, Split – crkva sv. Dominika, Bol – samostan dominikanaca, Pula – crkva sv. Ante, Porto d’Ascoli – crkva Krista Kralja, Wulkaprodersdorf (Austrija) – crkva sv. Križa, Beč – kapela Apostolske nuncijature, Dubrovnik – samostan dominikanaca... Djela mu se nalaze u zbirci Vatikanskog muzeja, Galeriji “Branislav Dešković” u Bolu, Galeriji umjetnina u Splitu, Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, Muzeju grada Šibenika, zbirci Zagrebačke nadbiskupije i Zbirci Biškupić. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za rad i doprinos hrvatskoj kulturi.

POZNATI GOVORE O BOGU I VJERI

Zavjet za hrvatsko ime Gospodine Botteri, gledajući Vaše prezime, možemo pretpostaviti da je povijest Vaše obitelji spoj talijanske i hrvatske krvi. Kako Vas je ta činjenica oblikovala kao osobu? Povĳest obitelji je jedno veliko pletivo, povĳest duše, povĳest čovjeka. Povĳest obitelji meni je sveta. I svaka obitelj ima svojih zanimljivosti. Rodio sam se u Zagrebu, za vrĳeme Drugoga svjetskog rata, kada je moja obitelj bila istjerana iz Splita od strane talĳanske okupacĳske vlasti. Istjerali su nas zbog našega prezimena koje je talĳansko. No, moj otac se osjećao Hrvatom i odlučio je slĳediti hrvatsku ideju. Bila je to želja mojega djeda, tatinog oca, Stjepana Botterĳa. On je umro vrlo mlad, a prĳe toga je mojoj baki govorio neka djecu odgoji u hrvatskom duhu. Naime, to je bilo krajem 19. i početkom 20. stoljeća kada se vodila borba između autonomaštva i hrvatstva. Tako mogu reći da smo mi Hrvati po volji, pristali smo na taj djedov zavjet. Umro je u dobi od dvadeset sedam godina. Zanimljivo, moja baka Olga nije znala hrvatski, ali odgajala je djecu kao Hrvate. Mislim da je moj djed sada sretan, jer sam ja, među ostalim, i predsjednik Matice hrvatske u Splitu. Iz ovoga je zanimljivo znati i kako gledate na Hrvatsku? U meni je uvĳek bila prisutna ideja spajanja sjevera i juga Hrvatske. Sjećam se jednoga susreta s kardinalom Franjom Kuharićem u Hrvatskom zagorju, kada je blagoslivljao jedan moj vitraj. Bilo mu je drago što me vidio. Tada sam mu rekao da još uvĳek treba spajati sjever i jug. To trajno treba činiti, kao jedno pletivo. Potrebno je tu ideju o jedinstvu neprestano ponavljati, jer s vre-

JOSIP BOTTERI DINI

menom ona izblĳedi, pa nastanu sukobi. Primjerice, između navĳačkih skupina koje netko kao da podgrĳava, kao da postoji volja da se ne događa jedinstvo i cjelovitost, te da se rastače identitet i dignitet hrvatskoga bića i hrvatske države koja se stvorila na krvi mučenika. No, za Hrvatsku nema straha, kao što nema straha ni za kršćanstvo koje je također stvoreno na krvi mučenika koji nisu željeli pokleknuti pred mrziteljima Križa. Tako su i naši branitelji dali živote za one koji će našu domovinu kasnĳe nositi na svojim rukama i u svome srcu, a to smo mi. Hrvatska danas? To smo mi i moramo živjeti u punini ljubavi jednih prema drugima i prema domovini. Ona će biti onakva kakvu ćemo mi ostvarivati. Domovina nĳe stvarnost koja je tu i na koju ne treba misliti. To je i kao s cvĳećem na balkonu, ako ga zaboravite zalĳevati, ono će uvenuti. Ono može biti lĳepo i kao suho, no nakon toga se ne će dogoditi novo cvjetanje. Mi želimo da se kod nas dogodi procvat svih naših snaga, kao Uskrs, kao Krist koji preporođuje svemir i svemu daje novi život.

Radosna vĳest s Kristova križa Kažete da za Hrvatsku nema straha, kao ni za kršćanstvo. No, budući da nam baš i ne uspijeva čuvati hrvatsko jedinstvo i ponos, je li opravdano strepiti i pred time kako čuvamo i živimo evanđelje? Jesmo li dostojni svjedoci evanđelja? I što to znači danas? Jesmo li dostojni nasljednici Radosne vĳesti? To me pitanje malo plaši. Život je ozbiljan fenomen, proces koji pojedinačno živimo, satkan je od suprotnosti, od dragih i teških tema, od lĳepih i ružnih snova i ostvarenja. No, pod dojmom teških događaja, osobito iz na-

POZNATI GOVORE O BOGU I VJERI

še povĳesti 20. stoljeća, možemo zaključiti da idemo po bodljikavom terenu sjećanja. Taj je teren nalik na zid na čĳem su vrhu komadići stakla kako bi sprĳečili prelazak preko njega. A mi bosim nogama idemo po tom zidu i moramo prĳeći preko tih šiljaka. To je naša povĳest, puna nepravdi i bodlji koje bodu i dan-danas. No, ne smijemo zaboraviti da se nakon križa dogodio Uskrs! On je razlog ponosa nas kršćana. Uoči Uskrsa osobito su dojmljive procesĳe za križem. Kod nas je vrlo poznata procesĳa na Hvaru u kojoj sam ranĳe i sam osobno sudjelovao više puta. Tridesetak kilometara noćnog hoda za križem veliki je napor. Lĳepo je vidjeti mlade da u tome sudjeluju, ali i stare koji su ostali vjerni zemlji i imaju snage čak i teška koraka hoditi za križem. To je naša pasionska baština na koju možemo biti ponosni. To je ispovĳed vjere koja uključuje i pjesme, molitve, hodočašća, ali i plač. Za mene je to jedan putujući Getsemanski vrt u prirodi koja po svojoj snazi i ljepoti ne zaostaje za Svetom zemljom. Znači li to da ste se uvjerili u ljepotu i snagu Svete zemlje? Prĳe desetak godina sa suprugom sam posjetio Svetu zemlju. I mjesecima nakon toga na cipelama sam još čuvao prašinu s puta. Vrativši se u našu zemlju, upravo sam u njoj pokušavao doživljavati evanđelje, u našem krajoliku. Evanđelje doživjeti u prirodi! Isus je upravo koristio slike iz prirode za svoj govor: loza, more, zemlja, pastiri… Priroda njegove zemlje je apsolutno slična našoj, i u njoj kao da Isusa vidim uživo. Žao mi je što se i u njegov grad Jeruzalem uvuklo mnogo pokvarenosti i farizejskih odnosa. Na žalost, to se događa i u našim gradovima, ali i u manjim mjestima.

JOSIP BOTTERI DINI

Susret umjetnika i Boga Kako umjetnici poput Vas primjećuju Božje tragove oko sebe? Božje stvaranje oduvĳek je u koncepcĳi. Iz vrela njegovih ideja sve je niknulo i niče, i sve se obnavlja. Umjetnici primjećuju Boga i u prirodi. Sve stvoreno objava je Boga Stvoritelja! U gradovima smo sve više otrgnuti od zemlje. Živimo u kapunerama, zgradama s puno stančića zatvorenih u betonu. Živimo tako zatvoreni i dignuti nad zemlju, ali to podizanje iznad zemlje je iz praktičnih i ekonomskih razloga, a ne zbog duhovnosti, da bismo bili bliže Bogu. Daleko smo od zemlje, ne susrećemo više ni mrava. Čak je malo i onih koji se dive posjetu ptica na prozoru. Smatram da nas Bog traži i preko prirode koju je stvorio, preko cvĳeća, izlaska i zalaska sunca, preko mjeseca i zvĳezda. Kao kršćani ne možemo se udaljiti od pohvala Bogu Stvoritelju neba i zemlje, o čemu je osobito govorio sv. Franjo. Imao sam sreću da sam upravo tu temu više puta obradio, jer su me franjevci molili da u zagrebačkom Sigetu, u crkvi sv. Križa, oslikam prozore. Gospodine Botteri, Boga primjećujete u detaljima. Jeste li možda nekada primijetili da se upravo on trudi otkriti se kroz životne slagalice? Život je pun “slučajnosti” koje samo Bog može režirati. Iz života izdvajam jedan primjer; naime, moj je djed umro vrlo mlad od šećerne bolesti. Nakon njegove smrti obitelj je osiromašila. Živjeli su vrlo skromno. Pokopan je u Zadru, u Arbanasima. Sestre franjevke 2008. godine pozvale su me i rekle mi da grade novu crkvu na mjestu groblja gdje je moj djed bio pokopan. A mi nikako ranije nismo mogli otkriti njegov grob, bio nam je nepoznat.

POZNATI GOVORE O BOGU I VJERI

I sad zamislite, na tom mjestu nastaje crkva! U njoj sam “ispjevao” svoju Pjesmu stvorova, Duhove i Put križa, te jedan križ u obliku onoga Svetoga Damjana unutar kojega se događa uskrsnuće. Koji je plod susreta umjetnika i Boga? Kad se spoji vjera i umjetnički dar, može se govoriti o radosti. Isus je znao i zaplakati, primjerice nad Lazarovim grobom. Evanđelje nas upozorava i na veliku bešćutnost ljudi, ali i na milosrdnog Samarĳanca. Isus je oprostio i onima koji su ga razapeli znajući kakvo je njihovo srce, znao je da su bili zavedeni i da nisu znali što rade. Kao rimski vojnici nisu mogli niti znati koga razapinju. I sami su bili prisilno dovedeni u Svetu zemlju kao vojnici na službu. No, kad sve to završi, ipak nam ostaje radost Isusove pobjede očitovana u Uskrsu i susretima s Isusom Kristom živim i trajno prisutnim s nama. Da bismo mogli komunicirati s Bogom potrebno je otvoriti knjigu u kojoj je zapisana njegova objava. Čitate li Bibliju? Čitam je kad osjetim da mi ponestaje daha, kad osjetim zagušenost tsunamĳem informacĳa kojima smo svakodnevno obasuti. U ovom smo vremenu slični onoj morskoj škrapi na koju se navuklo prljavo more i kamen se više ne vidi. Treba je očistiti. Evanđelje je za mene ta kupelj čišćenja i istine. Koje biste tekstove ili teme izdvojili kao posebno nadahnuće za svoj život i rad? Vrlo mi je drago Otkrivenje kao slika budućnosti koju iščekujemo i kojoj idemo ususret. No, osobno

JOSIP BOTTERI DINI

sam ukorĳenjen u muci Isusovoj, uskrsnuću i Emausu. Upravo mi je to najdraža tema za moja djela. Iz ovoga što ste do sada rekli možemo zaključiti da u jednoj osobi vrlo skladno i plodonosno mogu živjeti i umjetnik i vjernik? Mislim da je važno biti potpun čovjek i da se u trenutcima kada stojimo na životnim raskrižjima odlučimo za dobro. Što nam je dano, moramo iskoristiti. Mi umjetnici stvaramo umjetnička djela s kojima se identiﬁcira svĳet oko nas. To može biti identiﬁkacĳa unutar kraja, zemlje, ali i cĳeloga svĳeta, poput umjetnika koji su postali svjetski. Primjerice: Ivan pl. Zajc, Jakov Gotovac, Tin Ujević, Julĳe Klović, Ivan Meštrović… Kamo sreće kad bismo upoznali Ujevićevu ljepotu. On je bio pomalo neobičan, živio je skromno, a njegova sredina mu mane ne oprašta. No, u svojim je djelima ostavio kulu bjelokosnu. Možete li si u radu dopustiti emotivnost i iskrenost? Kad sam završio Akademĳu, mi diplomanti izložili smo svoje slike. I prof. Parač tada mi je rekao: “Vidio sam vaše slike. Sve je lĳepo, ali radite ono što vas veseli.” Da, u radu nam treba iskrenosti. I ručak koji spremimo s ljubavlju ukusnĳi je.

Iskreni tražitelj Boga Gospodine Botteri, spomenuli ste da je hrvatski identitet u Vašoj obitelji zavjet Vašega djeda. No, s tom nacionalnom odrednicom ide i odrastanje u vjeri? Rado se sjetim rĳeči sv. Pavla: “Kad bĳah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao ne-

POZNATI GOVORE O BOGU I VJERI

jače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko” (1 Kor 13,11). Život je proces zrenja, otvaranja očĳu. Doista, naše se oči sporo i polako otvaraju. Rađamo se oblikovani za bitno. I sv. Augustin je o tome govorio: “Za sebe si nas, Bože, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.” I što sam starĳi, uviđam istinitost tih rĳeči. I na njihovom tragu otkrivam tajnu svojega života. Od najranĳih dana mojega života odrastao sam uz veliku vjeru oca Ante i majke Katarine. Još kao vrlo male, otac i majka u naručju su nas vodili u crkvu. Kasnĳe smo svi iz obitelji uglavnom bili ministranti. U obitelji danas imamo i jednog kandidata za redovništvo, kod franjevaca. On je moj nećak Duje, a prĳe formacĳe za franjevca završio je kiparstvo na Akademĳi. Njegov redovnički poziv mi se čini vrlo lĳepim i blagoslovljenim za našu obitelj. To je kruna sve duhovnosti mojih roditelja, Dujinih roditelja i ukupne obitelji. Sjećate li se druženja vezanih uz crkvu i vjeronauk? Redovito smo pohađali vjeronauk, a kasnĳe smo se i kod kuće igrali praveći oltare sa željom da i kod kuće “imamo” misu. Osobito se sjećam, iz vremena Božića, zborova u kojima smo kasnĳe i sami pjevali. Obilazili bismo ljude po kućama i stanovima pjevajući božićne pjesme. Pjesma se orila po zgradama i skalama. I zapravo se čudim onim neprĳateljima Križa i Crkve koji su to prešutno prihvaćali. Nismo smjeli pjevati na ulicama i trgovima, ali smo tu pjesmu nadoknadili u kućama. Posjećivali su nas i svećenici. Bili su to veličanstveni susreti. No, i Vi ste bili na pragu duhovnog zvanja? Dvĳe i pol godine bio sam u sjemeništu kod isusovaca u Zagrebu. No, nakon toga sam vidio da to nĳe zva-

JOSIP BOTTERI DINI

nje kojem bih predano mogao služiti. Iskreno sam krenuo, ali i iskreno odustao. Nisam ljubomoran na one koji su ostali na tom putu, ali imam veliko poštovanje prema svećenicima. Naučio sam to i od svojega oca za kojega je svećenik bio kao drugi Krist.

Slikarstvo, od Rive do crkve Razgovarajući s Vama mogu primijetiti da Vaša umjetnička duša umije uhvatiti detalje koji nas svakodnevno okružuju, i onda kroz njih slikom otkrivati zadivljujuće priče o ljudima, mjestima, vremenu. Zasigurno nije bez utjecaja činjenica da je Vaša mladost vezana uz Split, more i Rivu? Split je, recimo to tako, predivna pozornica na kojoj se treba dogoditi lĳepa životna predstava. I svatko od nas kad pomisli na Split ili dođe u njega, čezne za jednom šetnjom po Rivi. Suncem okupan prostor posljednje je vrĳeme pogodila jedna brutalnost. Nasrnuli su na nju buldožerima i modernom rasvjetom, i izveli nešto što je bilo nepotrebno, a mi se sada na to moramo priviknuti kako bismo sačuvali životnu igru koju smo mislili nepomućeno nastaviti. Međutim, život pobjeđuje i vjerujem da će Rivu nove generacĳe sada prihvatiti takvu kakva je. Ranĳe se ovdje mogla doživjeti igra neba, mora i sunca, a sada mi se čini da će svaki tren na Rivu sletjeti neki zrakoplov. No, slika Rive koja je vezana uz Vaše početke drukčija je od ove sadašnje? Nekada je Riva bila osvĳetljena diskretnom rasvjetom, poput lumina. Bila je to žućkasta boja koja je pomogla tadašnjim majstorima slike da Split ovjekovječe svo-

POZNATI GOVORE O BOGU I VJERI

jim načinom. Primjerice, na Rivi su se mogla doživjeti prekrasna nocturna. Jedan od onih koji je Split najbolje izrekao u slici je Emanuel Vidović. Sebe doživljavam kao dio Rive, osobito u nekim trenutcima, kao primjerice kad puše tzv. pašĳunsko jugo, u vrĳeme korizme. Velike je snage, donosi puno vlage. Tmasti oblaci zaokruže i pritisnu grad, i onda ovaj naš kamen dobiva vlažne boje. Sve djeluje zatvoreno u sebe, a Split djeluje kao grad naboranoga čela u koji i ti sam možeš upisati svoju boru, oslikati ga s njegovom prošlošću, procesĳama, mukama, starosti. Tako sam i ja počeo. Zaljubio sam se u duboku tradicĳu, jer mi se činilo da umjetnik ima priliku, bez obzira na to je li slikar, pjesnik, glazbenik, romanopisac, slobodno pričati i prikazati prošlo vrĳeme, govoriti o sadašnjem i budućnosti otvarati vrata. Ali to ne možemo ako sami ne istražimo prošlost. Mnogo nam je toga do sada sakriveno o našoj prošlosti. Kako je moguće da je na Vas kao čovjeka koji osjeća dušu Splita i njegove Rive utjecao Pablo Picasso? Proučavao sam ga, vidio njegove izložbe u Zagrebu i Parizu, a susretao sam njegova djela i na drugim izložbama. Nisam ga nikada posebno volio, ali sam shvatio njegovu ulogu u svĳetu umjetnosti. Bio je rušitelj europskoga sklada i klasične ljepote, te je to i naznačio u svojem djelu. Gradio je svĳet od krhotina staroga svĳeta koji je sam srušio. Izazvao je revolucĳu nakon koje je rođen kubizam. Ali od njega je počela dekompozicĳa europskoga lĳepog. Tu činjenicu bilježim, analiziram i gotovo da nema niti jednog umjetnika nakon njega koji se na njega nĳe referirao. Spominjem ga bez udivljenja. Draži mi je Chagall koji je u sebi sačuvao mir i snoviđenja koja nisu opterećena nekim programima. Ne volim previše programsko slikarstvo i programsku umjetnost. Pro-

JOSIP BOTTERI DINI

gram je dobar dok ne dira u samu bit stvaranja. Avangardni pokreti postoje, ali nĳe dobro kada se umjetnici u to zaljube. Zbog avangardnosti ne smĳemo zaboraviti ljepotu, odreći se snova, slobode, radosti i igre. Čovjek se rađa kao malo dĳete i ima pravo na potpunu radost života. To mu treba omogućiti u našem svĳetu. Jer u svakom vremenu ostaju vjera, ufanje i ljubav, i toga se ne smĳemo odreći. I sada dolazimo do Vaše ljubavi za sakralne teme. Naime, upravo to je Vaš najznačajniji opus. I prĳe nego što sam upisao Akademĳu, slikao sam. Sjećam se, kad sam izišao iz sjemeništa, djelovao sam pomalo izgubljeno, no bavio sam se slikanjem. To je čula jedna stara gospođa i darovala mi je boje. I tada sam, na jednom komadu kartona, naslikao prizor sprovoda. Ne znam zašto, ali sprovodi su mi se jako usjekli u sjećanje. Gledao sam ih kao procesĳe, jer su u to vrĳeme one bile zabranjene, ali sprovode nĳe nitko mogao zabraniti. Kad sam došao na Akademĳu, naslikao sam jedan kubistički križ i jednu Posljednju večeru. Te su me teme već tada privlačile. Ni profesori a ni kolege to uopće nisu komentirali. Meni su te teme bile bliske. Uvĳek sam posebno proživljavao korizmeno vrĳeme i križ mi se urezao u srce i misli. U crkvama sam uvĳek promatrao umjetnička djela razmišljajući što bih ja mogao, u svojem vremenu, o tim temama ostvariti u svojem slikarstvu. U Vašoj se biografiji ističu brojne crkve u kojima ste ostavili svoja djela. No, u kojoj je crkvi sve počelo? Prva narudžba bila je Gospa od Milosti u Bolu. Naime, tamošnjim dominikancima Interpol je javio da je

POZNATI GOVORE O BOGU I VJERI

Tintorettova slika koju imaju u opasnosti i da bi je netko mogao ukrasti. Gvardĳan je tu sliku spremio, a meni je došao i naručio da naslikam upravo takvu sliku. No, rekao sam da bih radĳe naslikao svoje viđenje zadane teme. Pristao je, i tako je nastala moja prva slika, i to za crkvu u Bolu. Kroz nju se dogodilo i otvaranje drugima, primjerice dominikancima u Splitu za Put križa, te je do danas zaredao niz sakralnih tema. U to su vrĳeme naši slikari radili za Crkvu, osobito u Bosni, ali to se nĳe znalo. No, meni je bilo drago kada se i saznalo za moj rad, iako su me zbog toga i zaobilazili. Čak su mi govorili da sakralne teme ne smĳem izlagati u galerĳama. No, uspio sam u Zagrebu, u Muzeju za umjetnost i obrt osamdesetih godina izlagati i sakralne teme, pa su mi rekli da sam od muzeja napravio katedralu. Na jednoj sam graﬁci zapisao psalamske rĳeči: “U sjenu krila Tvojih ja se zaklanjam dok pogibao ne mine” (Ps 57,2). Televizĳa nĳe željela prikazivati takve stvari. Tu izložbu u Zagrebu su snimili, a prikazali je u programu televizĳe Capo d’Istria. Mislili su da sam Talĳan, zbog prezimena, pa su u talĳanskom programu prikazali prilog o tome, jer su Talĳani smjeli obrađivati sakralne teme.

Odgoj mladih za ljepotu i sklad Dio svojega života, gospodine Botteri, proveli ste kao nastavnik u gimnazijama, te kao profesor na Likovnoj akademiji u Splitu. Jesu li mladi tražitelji u umjetnosti hrabri izreći svoje osjećaje i misli? Nekoliko godina radio sam na Akademĳi. No, uvidio sam da je to za mene bio “uzaludan” posao. Za mlade bi možda bilo korisno da sam ostao, ali vidio sam da se sam puno trošim, a nisam se u stanju suživjeti s mla-

JOSIP BOTTERI DINI

dima i nisam vidio pomake. S mladima treba živjeti, biti s njima u kontinuitetu, a ja sam, čini se, kasno stigao k njima. Prĳe nego što sam počeo raditi kao profesor, bilo je vrĳeme u kojem se dogodila velika pustoš u formaciji mladih. Srednje školovanje mladih kao da je popustilo, nestalo je zanimanja za životne teme i opću kulturu. Tako da smo dobili djecu koja na prĳamnom ispitu nisu znala stvari upravo iz opće kulture. Pitali smo ih kada su bili u muzeju, na izložbama, koje rubrike čitaju u novinama. Odgovori su bili porazni. Uopće ne posjećuju izložbe, u novinama ne čitaju kulturne rubrike, to ih uopće ne zanima. Dolazili su na prĳamni za Akademiju zato što su u sebi nešto osjetili, ali nisu imali kulturne podloge niti interese koji su potrebni za umjetnički rad. Također i subkultura tzv. neozbiljne glazbe, rastresenost kojoj svoj doprinos daju medĳi… Sve to pridonosi opadanju kvalitete ozračja koje bi pogodovalo umjetničkom stvaranju. To više nĳe teren na koji bez otpora možete posaditi ozbiljnost, predati znanje. U ovom vremenu nedostaje odgovornosti u učenju i radu, ali i radosti zbog posla koji ljudi, navodno, vole. Nedostaje nam zaljubljenosti u vlastito zvanje, zaljubljenosti iz koje izvire kreativnost, ljepota, u kojoj se otkriva naša duša. Nažalost, ovaj se zaključak može protegnuti na sva područja učenja i rada. Svi smo pozvani preporađati sebe i druge vođeni milošću Božjom i darovima Duha Svetoga.

“Kroz mnoge nam je nevolje u kraljevstvo Božje” (Dj 14,22) Što smatrate važnom zadaćom vjernika? Tužno mi je vidjeti ljude koji se nisu spremni boriti sa svojim slabostima. Žalim one koji nemaju snage za

POZNATI GOVORE O BOGU I VJERI

takvu borbu. Moramo ovdje naglasiti rĳeči sv. Pavla: “Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svĳet raspet i ja svĳetu” (Gal 6,14). A križ bi značio i borbu sa samim sobom, no to ne možemo bez Krista. Bez njega ne možemo iznĳeti pobjedu nad Zlim. Upravo je Zli zainteresiran srušiti oltar Duha u nama i uzeti mjesto slike Božje. Želi je “zamrčiti” bojom, katranom, kako bismo mi rekli. Bez naše suradnje ne može se dogoditi istjerivanje Boga iz naših domova i srdaca. Zato je naša najveća odgovornost da, boreći se protiv zla i slabosti, uspĳemo sačuvati sliku Božju koja je upisana u našoj duši, te da s Božjom pomoći možemo otkloniti sve napasti suvremenog sotonizma koji poprima razne oblike. Neki bi mi mogli reći da pretjerujem, ali ne možemo prešutjeti da su ti oblici stepenice koje čovjeka vode u tamu. U mraku se ne mogu sklapati sretna prĳateljstva i graditi sigurna budućnost. A što kad na tom putu nastanu teškoće i napadi? “Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!”, stoji zapisano u Matejevu evanđelju (5,12). Bez progona Crkva kao da nĳe na svom terenu. Ako je na ovom svĳetu potpuno sigurna i ako joj je dobro i ima u izobilju, ona ne ostvaruje svoje poslanje. Crkva ne treba strepiti za to hoće li moći opstati. Uvĳek će biti vjernika koji će se za nju žrtvovati. I u najtežim vremenima može biti mirna, jer je vjernik svjestan da imati sa sobom svećenika i pripadati takvoj duhovnoj zajednici znači veliki blagoslov. Neka se nitko previše ne žalosti, osobito ne svećenici i biskupi. Moraju biti svjesni da Sotona neprestano obilazi u obliku raznih napasti. Netko tko mrzi križ, trese se kad vidi da se što

JOSIP BOTTERI DINI

dobro događa u ime Božje. Takvi koji mrze križ boje se da se evanđelje ne proširi na nove generacĳe, jer je njima stalo do toga da ih zavedu i kako bi mogli manipulirati s njima. Pogledajte, primjerice, sve prisutnĳi običaj izlazaka mladih kasno u noć. Nĳe se uzalud u starini govorilo da noć ima svoju moć! To je doba bez svjetla, bez topline. Ona je za otuđenje od našega smisla koji prati hod sunca i mjeseca poštujući red od Boga stvoren. Čovjek je stvoren da svojim rukama nastavlja stvaranje koje mu je Bog povjerio, da ga dograđuje. To bi trebalo biti ovozemaljsko stvaranje novoga Jeruzalema, ne Babilona. A mi naginjemo Babilonu po svojoj zemljanoj naravi. Pitanje je sada što ćemo odabrati, prolaznost ili baštinu Kraljevstva nebeskoga? Mislim da bi se upravo za ovo drugo vrĳedilo žrtvovati.

Život svake duše vodi do Tajne Vjernik cijeloga svojeg života raste u vjeri. Što danas uključuje Vaš duhovni život? Pripadamo Gospi od Špinuta. To je predio u podnožju Marjana, u poljudskoj uvali. No, rado nedjeljom idemo na misu u grad, u Sv. Frane. Osobito volim slušati propovĳedi fra Špira Marasovića koji nastavlja tradicĳu snažnoga propovjedništva. I u Gospe od Zdravlja volim slušati fra Antu Čovu, fra Pavla Vučkovića, a u prvostolnici don Tomislava Čubelića. U obitelji njegujemo tradicionalnu zajedničku molitvu za ručak i večeru. Ranĳe smo zajednički molili i krunicu, osobito supruga i ja. Osobno volim i sam pročitati evanđelje ili kakvo duhovno štivo, i onda iz toga stvaram. Kroz sliku se moja duhovnost neprestano razigrava i traži oblik onoga što živim i što sam doživio.

POZNATI GOVORE O BOGU I VJERI

Jača li Vaša duhovnost i kroz pobožnosti? Draga mi je pobožnost Križnoga puta. Kad sam bio u sjemeništu, volio sam čitati Put križa Vladimira Nazora. On je tu pobožnost izrekao u sonetima. Tĳekom dana volim izgovarati različite kratke zazive mojemu Bogu, a raduje me i molitva Krunice. Kad bismo barem mogli razmišljati nad svakom Zdravomarĳom. Inače, marĳanska pobožnost mi je u srcu. Kad spominjem Gospu, reći ću vam da ju je vrlo teško slikati. Naime, da biste mogli slikati Gospu, potrebno je najprĳe pogledati se u ogledalo pitajući se jesam li dostojan slikati je. Ona je toliko čista i nadstvarna, razumĳe nas i opominje. Ona je nježna majka, ali i istinita. Poznaje naše tromosti i propuste, zna gdje bismo mogli biti bolji i više na koljenima. I ona je klečala. Poniznost ju je učinila uzvišenom nad svim ženama. Je li Vam teško prihvatiti sadržaje vjere do kojih razum ne može doprijeti? Nemam s tim problema. Tĳekom godina u svojem vjerskom rastu zaključio sam da nemam pravo ispitivati preko granica tajne. Kad bismo život svakoga od nas gledali retrospektivno, vidjeli bismo da je on putopis naše duše. I nĳe nalik na ravnu crtu. Taj put vodi do tajne, pa naš život izgleda kao kucanje na vrata tajne. No, ta tajna nĳe nam zaprjeka, već dio križa. Vjera je dopuštenje da ta tajna djeluje na nas. Tajna je najljepši izraz za ono što ne možemo dokučiti. Ona u sebi uključuje božansko. No, postavlja se pitanje zašto tajna kad bismo već sada željeli vidjeti istinu. Ali Pismo kaže da za nju još nismo spremni, tek smo na putu duhovnog zrenja i milosti. Put nas vodi do stanja kada ćemo moći gledati Istinu. Moramo ga proći i postupno sazrĳevati,

JOSIP BOTTERI DINI

jer drugačĳe ne bismo mogli izdržati svu ljepotu Istine. A blaženi oni koji su vjerovali, ali nisu vidjeli. I zato je Toma blizanac blizak svakome od nas. Vjerovao je, ali je ipak želio vidjeti i dotaknuti uskrsloga Isusa Krista. Pa tko to od nas ne bi želio? Ali zato nam je sam Isus ostavio ohrabrujuće rĳeči: “Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20). To je najradosnĳa vĳest, njegova sigurnost da nas ne napušta. I ne trebamo podizati pogled gore tražeći vječnost, već je trebamo živjeti ovdje i sada. Nisu li Isusovi učenici u Emausu iskusili da je u njima gorjelo srce dok su ga prepoznali (usp. Lk 24,32)? To srce treba gorjeti i u nama. Da bismo došli do tajne o kojoj govorite, u zagrljaj Stvoritelja, na kraju života potrebno je prijeći prag smrti. Kako razmišljate o tom prijelazu? Najdublji doživljaj smrti, ali i Kristova križa, doživio sam uz smrtnu postelju mojega brata Petra koji je u teškim mukama umro u 36. godini života. To je za mene bilo potresno. Molili smo za njega držeći ga za ruku. Lice mu je pokazivalo Golgotu, jer je umirao od raka. Na temelju toga iskustva napravio sam sliku Putovanje s čovjekom. I dalje je slĳedio niz s tim temama. No, svakako pozitivno gledam na taj prĳelaz. Na život gledam ovako: Bog je u početku odlučio da postojimo, stvoreni smo. I kada su naši roditelji u svakome od nas prihvatili dar života, mislim da smo od toga trenutka neumrli i vječni. I zapravo doslovne smrti nemamo. Doživljavamo jedan prekid, jednu transformacĳu, koja po svemu sudeći nĳe ugodna. Taj prĳelaz je, čini se, i bolan, tajnovit, nitko ga do kraja još nĳe opisao. Gledao sam mrtvo lice mojega oca Ante. Kad sam se vratio iz Zagreba, nisam ga zatekao živoga. Vidio sam njegov blaženi izraz lica i još uvĳek otvorene oči. Za života nĳe želio govo-

POZNATI GOVORE O BOGU I VJERI

riti o smrti, ali nas je pripremao za taj trenutak. Govorio mi je da ga Sotona muči, a meni to nĳe bilo jasno, jer je bio dobar. Čak su i neki fratri za njega govorili da bi s cipelama mogao u raj. No, on je stalno govorio da je i on grješnik. Kad sam u bolnici pitao kako je umro, rekli su mi da je vičući spominjao vatru. Znači, to ga je mučilo i slikama. A kad je prošao taj bolan prĳelaz, doživio je blaženstvo. Iz toga zaključujem da se Sotona bori za čovjekovu dušu do posljednjega trenutka, čak i u tom prijelazu. Duša, očito, prolazi muku, zato je i potrebna naša molitva za pokojne. Primĳetio sam na groblju u Bolu jedan natpis: “Pogledaj na me i smiluj se meni.” Iako ovaj zaziv duša upućuje Bogu, to je opomena i nama koji prolazimo ovom zemljom da nam je potreban taj Božji pogled kako bismo bili spremni za taj prĳelaz.

JOSIP BRATULIĆ

Josip Bratulić rođen je u Sv. Petru u Šumi 13. veljače 1939. godine gdje je pohađao i osnovnu školu. Gimnaziju je završio u Pazinu. Bilo je to nekoliko razreda u Klasičnoj sjemenišnoj gimnaziji, a maturirao je u Realnoj gimnaziji. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je studij hrvatskoga jezika i književnosti te komparativnu književnost. Na ovom je fakultetu magistrirao i doktorirao. Nakon završetka studija radio je na Staroslavenskom institutu “Svetozar Ritig”, a na Filozofskom fakultetu počeo je raditi 1977. godine kao profesor na Katedri za stariju hrvatsku književnost. U ratnom razdoblju bio je dekan ovoga fakulteta. Svoj stručni i znanstveni rad posvetio je proučavanju hrvatske književnosti, posebno starijih razdoblja, te srednjovjekovnoj slavenskoj književnosti. Objavio je monografiju o Istarskom razvodu (1978.), kao i kritičko izdanje ovoga povijesnog dokumenta. Izdao je i kritičko izdanje Vinodolskog zakona, te nekoliko važnih pretisaka starih hrvatskih knjiga. Priredio je i preveo Žitja Konstantina Ćirila i Metoda, te je priredio Izabrane poslanice svetoga Jeronima. Objavio je i desetak svojih i nekoliko knjiga u suautorstvu s drugim autorima. Sudjelovao je i u velikim kulturološkim projektima: Pisana riječ u Hrvatskoj, Dva tisućljeća pisane riječi u Istri, Hrvatski narodni preporod, Pavlini u Hrvatskoj, Hrvati i kršćanstvo – kultura i umjetnost (Vatikan). Autor je i brojnih scenarija za obrazovni program HRT-a. U Razred za filološke znanosti HAZU izabran je za člana suradnika 1988. godine, a članom HAZU postaje 2000. Predsjednik Matice hrvatske bio je od 1996. do 2002. godine. S prof. Želimirom Janešom ostvario je jedinstveno spomen-obilježje Aleju gla-

POZNATI GOVORE O BOGU I VJERI

goljaša Roč – Hum, za koju je napisao i vodič objavljen u dva izdanja. Sa suprugom Verom Mandić ima četvero djece: Mirnu, Jasnu, Vjerana i Mariju. Umirovljen je i živi u Zagrebu.

Rodni kraj Profesore Bratuliću, željeli ste da naš susret ne započnemo pričom o Vašoj karijeri, uspjesima, objavljenim knjigama i znanstvenom radu, već upravo o rodnom kraju i obitelji, temama koje se u Vašem životu blisko isprepliću. Zašto? Neprestano se ističe da je obitelj važna za odgoj djeteta. No, smatram da je vrlo važna i sredina u kojoj osoba odrasta. Pritom mislim na župnu zajednicu, susjedstvo, kraj u kojem živi. Kad se spoje obitelj i cjelovito ozračje u kojem čovjek odrasta, onda možemo govoriti o jednoj potpunoj osobi, svjesnoj svoje pripadnosti, zadaća, zvanja, obveza prema sebi i drugima, prema svome kraju, zemlji, narodu, Crkvi... Zato upravo s tom sviješću želim započeti ovaj razgovor. Jer ne bih bio to što jesam da me nĳe oblikovao kraj iz kojega dolazim i moja obitelj kojoj pripadam. To znači da nas put vodi u Istru... Rođen sam u Istri, lĳepom kraju koji neprestano ističu zbog multikulturalnosti kao posebno vidljivoj odrednici, što se u mojoj obitelji tek malo vidjelo. Naime, moje su sestre pohađale talĳansku školu u kojoj se moralo govoriti talĳanski. No srećom, njihova je učiteljica nakon 1943. godine s njima nastojala govoriti i hrvatski, osobito na poticaj mojega ujaka, župnika u Sv. Petru u Šumi. Uvijek smo bili označeni tim imenom mjesta, Sveti.

JOSIP BRATULIĆ

Župnik je studirao teologĳu u Slovenĳi. Kako je moj otac bio povezan s njime, u našoj su se kući čitale i knjige na slovenskom jeziku. Otac je znao i talĳanski jezik. Ali smatram da je pojam multikulturalnosti ipak lĳepo izmišljen. Većina ljudi zna i govori samo svoj materinski jezik, pripada jednom etnosu, ali dobro je i lĳepo ako je otvoren drugima. Mi Hrvati iz Istre sigurno smo bili otvorenĳi prema Talĳanima (“latinima”) nego oni prema nama. Čini mi se da postoje ljudi koji prihvaćaju druge i drugačĳe bez natjecateljskog duha, tko je bolji, jači, prisutnĳi. Na žalost, često i iz istarskih krugova čujem da se smatraju u nekim stvarima najboljima, ali mislim da je to ipak samo gledanje iz kuta podjela. (U svim situacĳama ima dobrih ljudi i onih koji to nisu.) Sretan sam što sam odrastao u sredini dobrih i susretljivih ljudi. Kao primjer, ističem gostoljubivost koju smo iskazivali prosjacima, bilo ih je koji su dolazili iz Slovenĳe. Kad bi tko došao, uvĳek bi dobio kruha, maneštre i štogod za put. Zaustavljali su se jer je u našem mjestu bila željeznička stanica. Dolasci gostĳu, ljudi iz drugih krajeva u naš dom, za nas djecu bili su prava radost jer se tada nešto bolje jelo. Osim toga, od tih smo ljudi slušali o njihovom kraju i životu, tako da smo i kao mali imali lĳepa saznanja o iskustvu drugih.

Obitelj i odgoj u vjeri Spominjete čitanje knjiga u obitelji. To znači da ste od najranijega djetinjstva imali dodir s njima? Moja majka zvala se Lidĳa, a otac Srećko. Mnogo je čitao, čini mi se da je otac u tome nadmašio i neke intelektualce svojega vremena. I nama djeci je znao čitati knjige, posebno se sjećam knjige A. G. Matoša Vidici

POZNATI GOVORE O BOGU I VJERI

i putovi. Knjige su također bile važno odgojno sredstvo. Godine 1942. ili 1943. domaći fašisti zaprĳetili su ocu i rekli da će doći vidjeti kakve se knjige kod nas čitaju. Otac ih je stavio u kašetu i zakopao, no nakon pola godine one su propale. Bile su to hrvatske knjige, talĳanskih smo imali nešto manje. Ali, ipak smo sačuvali nešto hrvatskih knjiga i kao pastiri nosili smo ih sa sobom na pašu i čitali. Bili ste pastir? Jesam. U to je vrĳeme to bila najnormalnĳa stvar. Budili su nas rano ujutro. Do osam sati je trebalo napasti krave, vratiti se natrag kući i otrčati u školu. Kako ste rasli u vjeri? Moja se obitelj u vjerskoj praksi nĳe razlikovala od drugih obitelji. Bila je pobožna i bilo nam je normalno nedjeljom slaviti misu. Sjećam se da smo se za misu svečanĳe odĳevali, jer to je bila odjeća za feštu, a druga je bila ona svagdanja. Djece je najviše bilo u prostranom svetištu. U obitelji smo proživjeli određenu inicĳacĳu u vjeri. Kad smo bili manji, pred kućom smo molili krunicu. Na tu molitvu sastajale su se bake, majke, djevojke, djevojčice i mi mlađi dječaci. I za nas je bila posebna čast predmoliti krunicu. Predmolitelja se određivalo, a nama je to bilo slično odlikovanju. A kad smo bili stariji, otišli bismo korak dalje. U središtu sela sastajali su se starĳi muškarci, a stare se s posebnim poštovanjem slušalo. Oni su bili kao neki “senat”. Ovdje su se pričale životne priče iz povĳesti sela, iz rata, iz naših obitelji... I iz ovih iskustava mogu reći da se oblikovao moj osjećaj za zavičajnu povĳest, ali i za Crkvu. Naime, iz moje obite-

JOSIP BRATULIĆ

lji potjecao je biskup Šimun Bratulić (zagrebački biskup 1603.–1611.)... I to nas je još snažnĳe vezalo uz Crkvu.

Sjemenište i prĳateljstvo s dr. Josipom Turčinovićem1 Život u selu i svoju župu jednoga dana ipak je trebalo napustiti i otisnuti se na pučinu novih spoznaja i vidika. Ali i dalje ostajemo u Istri i iz Vašeg rodnog Sv. Petra odlazimo u Pazin. Kao najstarĳi sin, trebao sam ostati kod kuće i naslijediti zemlju, a ne ići dalje u školu. Međutim, već sam se u petom razredu pokazao naprednĳim od drugih i moj je otac zaključio da bih ipak trebao poći u gimnaziju, ali ne u onu u koju je išla većina mojih vršnjaka. Upisali su me u sjemenišnu gimnazĳu u Pazinu. Tamo sam za mentora dobio Josipa Turčinovića. Bilo je to za mene dragocjeno iskustvo, imati vrsnog mentora koji te upućuje u sve što ova škola sa sobom nosi, koji se pobrine za potrebne knjige, a sam ih je puno imao. On je u meni probudio ljubav za knjigu i bio mi je uzor. Sjećam se prve knjige koju sam svojim novcem kupio. Bio je to pretisak Marulićeve Judite. Trudio sam se razumjeti je, a veliku zahvalnost za razumĳevanje takvog sadržaja dugu1

Dr. Josip Turčinović rođen je u Sv. Petru u Šumi 1933. godine, a umro je u Zagrebu 3. listopada 1990. Nakon studĳa teologĳe u Zagrebu 1958. godine zaređen je za svećenika. Studirao je slavistiku i komparativnu povĳest književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i 1962. godine postigao naslov profesora ﬁlologĳe. Predavao je na Visokoj bogoslovnoj školi u Pazinu i Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Do svoje smrti bio je pročelnik Katedre ekumenske teologĳe KBF-a. Pri ovom fakultetu uspostavio je i Institut za teološku kulturu laika. Radio je i na pokretanju izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost i bio njezinim ravnateljem do kraja života.

POZNATI GOVORE O BOGU I VJERI

jem Josipu Turčinoviću. Iako sam kasnĳe izišao iz sjemeništa, naša se povezanost nastavila. Zašto ste napustili sjemenište? Nisam se vidio u svećeništvu, nego sam želio postati profesor, pedagog. No, bilo mi je jako drago kada me Josip Turčinović pozvao na svoju mladu misu. Doživio sam to kao potvrdu da nisam isključen iz kruga svojih vršnjaka i prĳatelja koji su nastavili putem svećeništva. Osim toga, moj je bratić bio svećenik u Roču i u mojoj je obitelji bilo duhovnih zvanja. Moja majka pričala mi je kako je molila Boga samo da njezin Pepo, kako me zvala, ne uđe u Partĳu, jer su u to vrĳeme sve koji su napustili sjemenište željeli upisati u Partĳu. Ja o tome uopće nisam razmišljao jer mi u Partĳi nĳe bilo mjesto ni tada ni kasnĳe. No, prijateljstvo s Josipom Turčinovićem nastavilo se i kasnije? Da, kad sam došao na fakultet u Zagreb, tu sam ponovno sreo Josipa. Biskup ga je poslao na studĳ hrvatskog jezika i komparativne književnosti. U početku sam upisao hrvatski i francuski, ali sam kasnĳe odabrao hrvatski i komparativnu književnost, te smo se tako nas dvojica ponovno našli. Zajedno smo učili, polagali ispite. Za mene su to dragocjene godine. Sve o čemu je on još učio na teologĳi i što je spremao za ispite govorio mi je tako da sam od njega dobio sažetak teološke znanosti koju je on kao jedan od najistaknutĳih intelektualaca toga doba dobro poznavao, jer nĳe učio samo za ispit, nego za život, življenje i djelovanje.

SADRŽAJ

UVOD . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 JOSIP BOTTERI DINI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 JOSIP BRATULIĆ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25 SANJA DOLEŽAL. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47 MIRO GAVRAN . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65 VLADIMIR PAAR. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77 STIPE PLETIKOSA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105 BOŽO PRKA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121 KREŠIMIR SEVER. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 139 ZDRAVKO TOMAC . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155 LJILJA VOKIĆ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 177

201

PREPORUČUJEMO

Najpopularnĳi i najomiljenĳi uvod u kršćansku vjeru ikada napisan iz pera poznatoga obraćenika C. S. Lewisa, jednoga od vodećih kršćanskih pisaca i mislilaca. 215 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Ugledni političar, talĳanski senator Marcello Pera, iako agnostik i liberal, zalaže se za davanje punog značenja kršćanstvu u društvenom životu vidjevši u tome jedini izlaz za budućnost Europe. 206 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Nastala na temelju otvorenih i vrlo konkretnih pitanja mladih vjernika koje su oni na različite teme postavljali teolozima-svećenicima, ova knjiga pristupačna je svakom vjerniku kao i svakom čovjeku koji traga za istinom. 223 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Nadahnute Ignacĳevim geslom “tražiti Boga u svim stvarima”, misli i meditacĳe sadržane u ovoj knjizi namĳenjene su svima koji žele živjeti uravnotežen i svrhovit život. 204 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Gdje god se čitatelj nalazio u vlastitoj duhovnoj potrazi, sasvim sigurno će na stranicama ove knjige pronaći potporu i putokaz za daljnje koračanje prema ispunjenju za kojim svi tragaju: psihološkoj i duhovnoj zrelosti na koju su svi pozvani. 303 str. tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Potresna i šokantna ispovĳest čovjeka koji je izvršio na tisuće abortusa, uključujući i onaj vlastitog djeteta, sve dok započevši svoj put nutarnje preobrazbe nĳe shvatio da svako živo biće ima pravo na život. 231 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Graﬁčki zavod Hrvatske Tiskano u prosincu 2009.

Tanja Popec roÿena je u Rijeci 1978. godine. Na Katoliþkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu diplomirala je 2001. godine, a 2007. obranila magistarski rad iz podruþja dogmatske teologije na temu “Kršüanski korijeni ujedinjene Europe”. Kao suradnica više godina radila je na Radio Ĉurÿevcu, a za vrijeme studija poþela je suraÿivati i na Hrvatskom katoliþkom radiju gdje je 2003. godine imenovana urednicom Redakcije vjerskog programa. Na Poslovnom uþilištu “Eksperta” u Zagrebu završila je edukaciju za voditelja u elektroniþkim medijima. Radi kao urednica, novinarka, voditeljica i spikerica. Suraÿuje s katoliþkim medijima: Glas Koncila, Katoliþki tjednik, IKA, KTA BK BiH, a teološke eseje objavljuje u þasopisu Rhema.

Odakle sigurnost da Bog postoji? Koji je smisao života? Kako biti bolji? Tko sam u biti ja? Što je uopüe pravi uspjeh? Je li vjera iskljuþivo privatna stvar? Tko je pozvan domoljublje usaditi u djecu i mlade? Je li u komunizmu bilo moguüe poštivati deset Božjih zapovijedi? Kako živjeti vjeru u suvremenome svijetu? Kako dokazati Božje postojanje? Je li teško prihvatiti sadržaje vjere do kojih razum ne može doprijeti? Tanja Popec, poznata novinarka i urednica, o tim i sliþnim pitanjima razgovarala je s uglednim i uspješnim hrvatskim intelektualcima, znanstvenicima, umjetnicima, javnim djelatnicima i sportašima. U ovoj knjizi Josip Botteri Dini, Josip Bratuliü, Sanja Doležal, Miro Gavran, Vladimir Paar, Stipe Pletikosa, Božo Prka, Krešimir Sever, Zdravko Tomac i Ljilja Vokiü progovorili su o svome životnom putu u svjetlu vjere te o onome što ih je vodilo i još uvijek vodi naprijed.

Cijena: 85 kn

ISBN 978-953-235-199-6