Postoji jedan drugi svijet

r

ANDRE FROSSARD

DUGO OCEKIVANI NASTAVAK KNJIGE "BOG POSTOJI, JA SAM GA SUSREO"

VERBUM

André Frossard POSTOJI JEDAN DRUGI SVIJET

andré frossard

postoji jedan drugi svijet dugo očekivani nastavak knjige

“bog

postoji, ja sam ga susreo”

VERBUM

Biblioteka:

Posebna izdanja 157.

Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Il y a un autre monde © Librairie Arthème Fayard, 1976. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2020.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršna urednica: Lidija Piskač Prijevod s francuskoga: Lidija Paris Lektura: Danijela Dragun Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-712-7 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 180824060.

Za Simone

Ulazim u tvoju napuštenu crkvu, Bože moj, gledam izdaleka kako u polumraku pored svetohraništa treperi malo crveno svjetlo i prisjećam se svoje radosti.

Kako da je zaboravim!

Kako da čovjek zaboravi dan kada se unutar zidova jedne kapele u koju je odjednom prodrla svjetlost, objavila nepoznata ljubav po kojoj čovjek ljubi i diše, u kojoj otkriva da nije sam, da ga prožima, okružuje i čeka nevidljiva prisutnost, da onkraj osjetila i mašte postoji jedan drugi svijet pored kojega je ovaj materijalni svemir, koliko god bio lijep i privlačan, zapravo tek nejasna izmaglica i daleki odraz ljepote koja ga je stvorila?

Jer postoji jedan drugi svijet. O njemu ne govorim hipotetski, razumski, po čuvenju. Govorim iz iskustva.

POSTOJI JEDAN DRUGI SVIJET

1.

Između željeznoga mosta i skladišta, u lučici na Jadranu gdje provodim odmor s djecom, stoji crkva posvećena svetomu Anti u kojoj iz dana u dan nalazim nešto od emocija koje sam iskusio pri prvome susretu s neočekivanim. Do polovice je izgrađena od cigle boje franjevačkoga habita, a ostatak je prekriven debelom štukaturom boje vanilije i pistacije čime podsjeća na napuljski sladoled1 ostavljen poslije samo nekoliko zalogaja. U Italiji se nisu gradila samo remek-djela.

Na ulazu u oltarni prostor dva su majušna anđelčića od pozlaćena drva nad kojima se uzdiže trijumfalni luk koji kao da bruji na vrućini; sa strana kip Djevice Marije i Srca Isusova od obojena gipsa; pred njima dva tuceta svijeća nekoga zastupaju u molitvi.

Tko ih pali? Nikada se nitko ne pojavljuje na ovome mirnom mjestu. Htio sam reći čak ni mačka. Ali ne, s vremena na vrijeme jedan se mačak pridruži mojim pobožnostima sklupčan na klecalu na koje je lakše skočiti nego na klupu. Čini se, Bože moj, da oboje molimo na isti način, s istim nevinim užitkom: lagano se prepuštamo polumraku, bez traga ikakve misli puštamo da nas obuzme tvoja tajnovita privlačnost, približavamo ti se snagom inercije zaklonjeni tišinom.

1

Sladoled u bojama talijanske zastave.

9

ANDRÉ FROSSARD

Nitko. Zar su ti u ovoj primorskoj župi ostali samo ovaj mačak, koji podsjeća na monaha koji drijema pod svojom kapuljačom s dva vrška, i ovaj koji stoji u dnu crkve, poput zadnjega u razredu, i koji vidi tolike znakove da se svijet odvaja od tebe i koji izgara za time da ustane i izrecitira lekciju koju si ga učio, a tako slabo zna?

Sjećam se. Bilo je to 1935., imao sam dvadeset godina i Francuska je još uvijek bila vječna, ali ne zadugo. Zajedno s cijelom Europom polako je klizila prema novomu krvoproliću. Predosjećala ga je, odbacivala, odbijala vjerovati u tu mogućnost, ali već je osjećala njegovo jezivo približavanje. Radijske postaje najbliže istočnoj granici cvrčeći i pucketajući prenosile su govore katastrofalnoga kaplara koji je u cijelomu životu pročitao samo Versajski ugovor i svojim je glasom kao gudalom svirao po žicama najnižih ljudskih emocija. Kroz puškarnice svoje obrane, zaprepaštena Francuska gledala je kako mnoštvo usred bijela dana maše bakljama ispred lica blijedih kao krpa i pred čijim se staklastim očima čovjek naježi i naglo okrene glavu.

Poslije plimnoga vala bjesnila koje je uvelo desnicu u Burbonsku palaču2 i godinu dana prije vala Narodnoga fronta, posljednje povijesne šanse za radničku klasu, u zemlji je vladalo zatišje. Vjetar se smirio, ali su vlade ipak glavinjale. Prigodom velikih „blagdana” Početka školske godine, Predlaganja proračuna i Proljetnog zasjedanja, izabrani zastupnici ritualno su žr2

Palača Bourbon sjedište je francuske Nacionalne skupštine (parlamenta), nap. prev.

10

POSTOJI JEDAN DRUGI SVIJET

tvovali ministre koji su uskrsavali u svojim klupama u hramu zakona, spremni za novo žrtvovanje. Govornici, svjesni nužnosti da ništa ne kažu u Republici temeljenoj na parlamentarnome kompromisu, u svojim su izlaganjima obilno koristili džokere lišene precizne definicije, riječi kao što su „demokracija“ ili „napredak“, koje u govoru mogu zamijeniti bilo koju nedostajuću kariku. Pa ipak, moralno i kulturno tlo na kojemu se Francuska stoljećima gradila počelo je polako nestajati pod njezinim nogama; osjećala je lagane vrtoglavice i prolazne nesvjestice koje je pripisivala umoru ili godišnjemu dobu.

Moj otac nemirna duha s nekolicinom disidenata iz Francuskoga ogranka radničke internacionale3 utemeljio je novu parlamentarnu skupinu čija je namjera bila spojiti socijalizam i učinkovitost. Kao prvi generalni sekretar u povijesti Francuske komunističke partije sa samo trideset godina dao je ostavku 1923. kako bi se vratio u „Staru kuću“ (tako su nazivali francuski ogranak Internacionale) i u ugodnu sjenu Léona Bluma, divna čovjeka savršeno plemenitih osjećaja, okružena aristokratskim odgojem kao nekom zlatnom balustradom poput kreveta s baldahinom Luja XIV., koji je – kad se obraćao Republici – uvijek pomalo davao dojam da nazdravlja s vodoinstalaterom. Moj otac ostao je dvanaest godina u „Staroj kući“, nakon čega je uvidio da stranačka rutina, loše dogmatske navike i posvemašnji nedostatak mašte, usprkos jasnoj svije3

S.F.I.O. – Section française de l’internationale ouvrière (Francuski ogranak radničke internacionale), nap. prev.

11

ANDRÉ FROSSARD

sti o tome kako su fašizam i nacizam opasni za demokraciju, ne dopuštaju nikakav oblik suprotstavljanja, pa je otišao. Briljantnim umovima živo svjesnima promjena političkih situacija i mnoštva mogućnosti koje iz toga proizlaze, često je teško skrasiti se. To je bio njegov slučaj. Na događaje je reagirao okretnošću vjeverice, no znao je promašiti granu; ona koju bi odabrao znala je biti nedovoljno čvrsta. Možda bi mu bilo bolje da je ostao u partiji; smatrali su ga nestalnim, a zapravo je bio osjećajan, živio je u stanju uzbune od Hitlerova dolaska i očajavao gledajući kako njegova zemlja slabi dok protivnik jača.

Inače, kada bi netko i napustio partiju, nije napuštao socijalizam. S trinaest godina bio se pridružio Jaurèsu4, sačuvao netaknutom tu svoju vjeru, a pod njegovim utjecajem cijela je obitelj – dijelom iz uvjerenja, a dijelom iz divljenja prema njemu – pristupila toj religiji spasenja čovjeka po čovjeku koja je, prema Marxu, bila pozvana pobijediti najrazličitije oblike ugnjetavanja kako bi „u vječnome životu na Zemlji”, čovjek konačno bio slobodan i mogao se vrtjeti oko samoga sebe kao oko Sunca. Mora se priznati da je rijetko koji aktivist razmišljao o tomu konačnom cilju socijalizma, iako je za njega čuo. Trebalo je proći kroz mnoge metamorfoze da bi se postiglo to idealno stanje u kojemu čovjekova volja, koja hoće samo sebe i hrani 4

Jean Jaurès, predsjednik Francuske socijalističke partije od 1902., koja se 1905. spojila sa Socijalističkom partijom Francuske i postala Francuski ogranak radničke internacionale (S.F.I.O.), nap. prev.

12

POSTOJI JEDAN DRUGI SVIJET

se samom sobom, postaje posve otporna na zov svake druge ljubavi.

Ne treba ni naglašavati da smo bili ateisti. Socijalizam nije ekonomija, to je metafizika koja se temelji na odbijanju: na odbijanju čovjekova stanja kakvo se oblikovalo tijekom stoljeća navodnoga mračnjaštva i ugnjetavanja, na odbijanju „stvoritelja“ i vrhovnoga zakonodavca, na odbijanju nametnutoga reda čak i kada ga nameće sama narav, i kada se zbroje sve redukcije bitnoga, na odbijanju čovjeka da bude na sliku drugoga kao što tvrdi Biblija („Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična“5), pa bio taj drugi čak i blistavo biće koje su kršćani nazivali Bogom i smatrali vrijednim obožavanja prije nego što su mu dali ime Omega i počeli se klanjati samo sebi.

Intelektualno, moralno i koliko je moguće tjelesno odsutan po naravi i po zvanju – moja tadašnja mudrost svodila se na tri riječi: „Ne biti tu“, a nisam siguran da sam se promijenio – rastreseno sam promatrao političku i parlamentarnu zbrku iz kuta kulisa iz kojega se, iskreno rečeno, ne vidi puno. Nakon tri udarca što ih je pomiren sa sudbinom povremeno zadavao režiser Albert Lebrun6, koji je poznavao sve varijante komada, velika imena Države napuštala su svoje lože probijajući se kroz molitelje i izgubljene zalutale kako bi otišli igrati pred praznim gledalištem tko zna koju po 5 6

Post 1,26 Albert Lebrun, francuski predsjednik od 1932. do 1940., bio je posljednji predsjednik Treće republike, nap. prev.

13

ANDRÉ FROSSARD

redu predstavu Marijanine mušice7, ne propuštajući nijednu repliku i skrupulozno poštujući pravila, a ponekad i satnicu. Naime, prva vlada u kojoj je sudjelovao moj otac poslije odlaska iz socijalističke partije, vlada pod vodstvom Fernanda Bouissona8, veseloga varijetetskog radikala s bradicom u obliku grba od snijega, trajala je dvadeset i četiri sata. Ministri su izašli iz Elizejske palače9 samo kako bi u Burbonskoj palači saznali da su u nemilosti.

Usponi i padovi u karijeri mojega oca nisu ni na koji način utjecali na stanje našega obiteljskog života. Da je bio predsjednik Republike ili kineski car, mi bismo i dalje stanovali na petomu katu bez dizala u četvrti Volontaires s pogledom – ukoso – na polovicu Eiffelova tornja, večerali salatu i pečeni krumpir, novosti o njemu doznavali iz novina i s njime ručali one dvije ili tri nedjelje u godini koje nije provodio s rudarima u Ronchampu. Što se mene tiče, bio sam novinar crne kronike s, nažalost, izrazitim manjkom znatiželje i najradije sam neumorno crtao grčke hramove, što je ujedno bila jedina predispozicija za kasniji mistični susret koju mogu pronaći u svojoj adolescenciji koja se uglavnom bavila arhitekturom općenito i ženskom arhitekturom pojedinačno. Tu dvostruku strast ublažavala je lijenost, a poticala neograničena sposobnost za pozornost koja je graničila s tupošću ili čistom pasivnošću. Tomu treba 7 8 9

Marijana je personifikacija Francuske, nap. prev.

Fernand Bouisson, predsjednik vlade od 1. do 4. lipnja 1935.

Elizejska je palača službena rezidencija francuskoga predsjednika, nap. prev.

14

POSTOJI JEDAN DRUGI SVIJET

dodati da sam šetao svoj besposleni skepticizam nekom vrstom unutarnjega otoka okružena maglom i tako dobro odvojena od napučene zemlje da je moja komunikacija s bližnjima ispostavljala nerješive probleme transmisije. Bio sam siguran da ću se uzalud zadihati pa sam šutio, a ono što je do mene dopiralo dolazilo je iz takve daljine da se nisam ni trudio dati odgovor, jer bi moj sugovornik prije promijenio adresu ili temu nego što bi odgovor uspio stići do njega.

Najveće od svih iznenađenja predstavljalo bi neko pismo. Više me zanimala kuverta nego sadržaj. Okretao sam je, vrtio, čitao i iščitavao adresu sav u čudu što se taj maleni četverokut zalijepljena papira probio kroz tolike izmaglice, došao do mene, nosio moje ime, točnije rečeno, ime koje me trebalo obilježavati i pod kojime sam se trebao prepoznavati. Mislio sam da me se ne može naći.

Mnogo kasnije shvatio sam zašto me moja adresa toliko zbunjivala. Bio sam bez identiteta. Prvi koji me imenovao bio je Bog, kao što i vas imenuje u tajnosti, vas koji me čitate i koje, bili vi veliki ili mali, slavni ili neznani, poznaje samo On.

15

ANDRÉ FROSSARD

2.

Tada sam, slučajno ili slijedom slučajnih okolnosti, ušao u jednu parišku kapelu jednako bezličnu i još manje slikovitu od napolitanskoga trobojnog sladoleda gdje provodim svoje talijanske matineje, i tada mi se dogodilo ono što sam opisao u jednoj knjizi10: nekoliko minuta poslije izašao sam kao katolik, što je kartezijanske čitatelje potaknulo na pretpostavku da bih možda bio izašao kao protestant iz neke dvorane ili kao musliman iz neke džamije. Može li se dekoru pripisivati tako velika magična moć? Sve što mogu reći je da sam toga dana postao katolik, katolik od glave do pete, uvjereni cjeloviti katolik (rekao bih: kakvih danas više nema), a ne protestant ili musliman ili židov. Bio sam tako iznenađen što sam po izlasku iz te kapelice bio katolik kao što bih bio iznenađen da sam po izlasku iz zoološkog vrta bio žirafa.

Nijedna mi ustanova nije bila tako strana kao Katolička Crkva, pa iako ta riječ za mene nije sadržavala ni mrvicu aktivnoga neprijateljstva, rekao bih da mi je bila antipatična. Za mene je bila Mjesec, planet Mars; Voltaire mi o njoj nije rekao ništa dobra, a od svoje sam dvanaeste godine čitao samo njega i Rousseaua. A bio 10 Dieu

existe, je L’ai recontré, Fayard, 1969. Hrvatsko izdanje: Bog postoji, ja sam ga susreo, FTI Družbe Isusove, Zagreb, 2011.

16

POSTOJI JEDAN DRUGI SVIJET

sam poslan, predan ili, ne znam, povjeren njoj i nikomu drugom kao novoj obitelji koja ostatak mojega života može računati sa mnom. Poslije sam se čak čudio što postoji nastavak, što moram i dalje putovati, a već sam bio stigao u luku, pred to svjetlo koje mi je pružalo nezamislivu radost i za koje, vidjevši ga iz takve blizine, nisam mogao ni pomisliti da je još tako daleko.

Kako je moguće da mladić sličan milijunima drugih kojemu je vlastita samo prilično živa sklonost bojanju bijelih površina u crno i ugrađivanju svih svojih snova u krovni vijenac grčkih hramova, mladić kojega nije odgojila obitelj nego lektira i to u najkrutijim predrasudama o kršćanstvu (kao nagovještaju socijalizma, samo što su ga svećenici već odavno izobličili), o Crkvi (povezanoj s neznanjem i nazadnošću) i o Bogu (činjenica da Bog prethodi čovjeku samo po sebi je nepravda koja čini njegovo postojanje nedopustivim) – sve su to stajališta koja su on i njegova okolina čvrsto usvojili, stajališta koja su postala opća mjesta čiji sadržaj više nitko nema potrebu ni provjeravati – kako je, dakle, moguće da se taj mladić u trenutku promijeni u toj mjeri da više ne može prepoznati sama sebe i da nađe katolika na mjestu podrugljiva nevjernika koji je ostao na vratima?

Kako se moglo dogoditi da miran ateist, kojega ništa ne muči, ravnodušno uđe u crkvu i nakon nekoliko minuta izađe urličući – naravno u sebi – od radosti što je istina tako lijepa da je teško u nju povjerovati, ali da nije tako teško ljubiti je, prepun nestrpljenja da podijeli svoju sreću s cijelim svijetom, jedva se susprežući da prolaznicima ne kaže da hodaju rubom beskonač-

17

ANDRÉ FROSSARD

nosti i da bi mogli upasti u svjetlo, konačno uvjeren da na ovome svijetu nema dostojnije, slađe, nužnije i žurnije zadaće od slavljenja Boga, slavljenja Boga zato što jest i zato što jest ono što jest? „To nije bio Bog“, kaže jedan veoma renomirani njemački teolog. Taj sjajni mladić intuitivno je prodro „u dubine Bitka“.

Taj negdašnji mladić dobro zna da nije prodro ni u što. Da je bio sposoban proizvoditi blistave intuicije takve snage, ne bi ih sam sebi uskraćivao sljedećih četrdeset godina. Nije otkrio neodređeni i anonimni Bitak o kojemu govori filozofija; otkrio je ono biće koje sklad svijeta sugerira, koje ljepota nudi, za kojim misao žudi, ali ga ni sklad, ni ljepota ni misao ne mogu pružiti; otkrio je takvo biće da mu od trenutka kada ga je sreo, priroda, ma što učinila i ljudi, ma što rekli, govore samo o Njemu. „To nije moguće“, kaže jedan drugi. Boga se ne susreće, napose ne u crkvama, ne postoje „osobne objave“. No gdje su te kolektivne objave, gdje su Nürnberzi Obećane zemlje? Zar netko misli da je Božja inteligencija slična našoj, da je u službi statistike i da Bog ljude broji kao mnoštvo, poput grožđica ili haringa? Zašto je bila uništena Babilonska kula? Zar je ta mala izbočina u Šinearskoj dolini zasjenjivala Božju svemoć?

Kula babilonska bila je uništena zato što kule ne teže prema gore nego prema dolje; one ne prijete nebu, nego gaze čovjeka i svode ga na nulu. U Babilonu su se pomiješali jezici kako se ne bi pomiješale osobe. Čita-

18

POSTOJI JEDAN DRUGI SVIJET

va judeokršćanska povijest neprekidan je niz osobnih objava koje se ponavljaju onoliko puta koliko ima vjernika; Bog broji samo do jedan. „Nemoguće“, tvrdi treći osporavatelj, zaljubljen u psihoanalizu; „ne postoje nagle mutacije“. Sažeto rečeno: u gostinjac u Emausu ne spušta se kroz dimnjak, svakomu obraćenju prethodi svjestan ili nesvjestan hod; trebalo bi ga opisati ili barem nagovijestiti.

No kako postati svjestan vlastite podsvijesti i kako opisati kretanje koje te dovelo u Crkvu kada si mislio stići negdje drugdje? Psihoanalizi se može udovoljiti samo ako se unaprijed isključi svaku intervenciju božanskoga u svakodnevni život. Kada je riječ o kršćanskoj psihoanalizi, ona prihvaća da Bog postoji, ali pod uvjetom da se ne pokazuje. Obračunala se čak i s obraćenjem velikoga svetog Pavla – što znači da moje obraćenje nema velike šanse da je uznemiri – u knjizi koja sve pripisuje mašti, od snažnoga svjetla o kojemu govori apostol pa do glasa koji je rekao: „Savle, Savle, zašto me progoniš?“ To svjetlo bilo je Sunčevo svjetlo, a glas je dolazio iz izmučenih dubina njegove podsvijesti; bio je kršćanin, a da to nije ni znao. Čitanje te knjige ostavlja komičan dojam da apostol nije pao s konja na putu za Damask nego s kauča nekoga psihoanalitičara.

Kao što iz opravdana razloga postoje osobne objave – ljudi se ne okupljaju često u velikim mnoštvima (iako se i to događa) kako bi primili Božje poruke, nego kako bi ratovali i jedni druge istrjebljivali, kako bi gradili babilonske kule koje uklanjaju njih same, kako bi pravili zlatnu telad koja metalizira njih same, kako

19

ANDRÉ FROSSARD

bi vrijeđali nedužnoga i doveli ga na stratište ili budili najniže ljudske instinkte šireći laži i razorne delirije – tako postoje i nagle mutacije, nepredviđeni preokreti, i kada bi se, što je malo vjerojatno, nenadanim sprezanjem morskih struja i vjetrova uspjelo na prirodan način objasniti te promjene smjera, još bi trebalo objasniti radikalnu momentalnu transformaciju bića i kako se brod kada je već krenuo uz vjetar promijenio u sasvim drugu vrstu.

Ako se te nagle mutacije mogu nazvati čudesima, onda ja kažem da čudesa postoje, iako se ta riječ ne sviđa nekim propovjednicima koji je, gdje god mogu, zamjenjuju izrazom „izvanredno“, zato što derogacijom žele umanjiti njihovu veličinu ili zato što se bolje osjećaju kada nam nude izvanrednost umjesto čudesa.

O svemu tome pisao sam u Bog postoji, ja sam ga susreo, skrupulozno, s mješavinom straha i pouzdanja svojstvene čovjeku koji zna pred kime govori i koji je progovorio tek nakon trideset i četiri godine šutnje samo zato što je svaki kršćanin u svoje vrijeme pozvan posvjedočiti i zato što svaki doista svjedoči, govorio on ili šutio. Kada netko zna da na Zemlji nema i nikada neće biti druge nade za ljude osim kršćanske, onda to treba i reći.

20

POSTOJI JEDAN DRUGI SVIJET

3.

„Jedan svjedok k’o nijedan“, kaže poslovica. U pravosuđu svjedočanstvo samo jednoga čovjeka nije dokaz.

No što kada bi nas u nekome neobičnom slučaju bilo dvojica koji nisu mogli biti u dosluhu, i s razlogom jer smo rođeni u razmaku od jednoga stoljeća, i kada onaj drugi u trenutku događanja ne bi ništa znao o prvome? Kada bi dva čovjeka gotovo istih godina doživjela istu duhovnu pustolovinu i iskusila isti nepredviđeni obrat razuma i srca u sličnim psihološkim uvjetima i materijalnim okolnostima? Što kada bi se moglo prikazati dva momentalna obraćenja, dva nagla prodora svjetla u dvije egzistencije okrenute prema svijetu, kojima je podjednako malo stalo do religije?

Dugo poslije mojega obraćenja prvi put sam čuo za Alphonsea Ratisbonnea čije prezime za mene, kao uostalom i za Petit Larousse,11 nije značilo ništa više od zasjedanja Carskoga sabora u Bavarskoj, i tek zahvaljujući jednoj nedavno objavljenoj duboko misaonoj knjizi Jeana Guittona12 saznao sam pojedinosti o tome što mu se dogodilo. Bio sam neizrecivo iznenađen: osim francuski rječnik za djecu, nap. prev. du Bac ou la superstition dépassée, Éditions S.O.S., 1973.

11 Renomirani 12 Rue

21

ANDRÉ FROSSARD

nekih razlika u obiteljskome stablu, činilo mi se da čitam što se meni dogodilo.

Alphonse Ratisbonne bio je mladi Židov iz Strasbourga, bogat, kultiviran, besposličar, bankarev sin; to su razlike.

Iako u mojoj obitelji ima Židova, oni nisu bili bankari nego seljaci i sedlari; tu je jedna vlasnica seoskog špeceraja i jedan učitelj; o svojim precima ne znam ništa više od toga; nismo bili bogati, a moja kultura bila je puna manjkavosti. Sada dolaze sličnosti. Godine 1842., Ratisbonne se između putovanja na Istok i kratkoga boravka u Palermu besposleno i nonšalantno turistički šetao Rimom, što izdaleka podsjeća (to je još jedna razlika koju sam trebao navesti) na neki Stendhalov lik; mogao je utjeloviti Luciena Leuwena.

Godine 1935., ja sam se šetao Parizom s nešto manje elegancije i društvenih veza, ali s unutarnjom prazninom koja je, jednako kao i njegova, bila lišena svake religiozne težnje.

Ratisbonne je bio zaručen i svojim se brojnim putovanjima pripremao na mirniji život.

Ja nisam imao zaručnicu, ali sam poznavao djevojku koja je to mogla postati.

On je bio ateist, ja ništa manje, no on je posjedovao podrugljiv skepticizam i s Crkvom i kršćanstvom vodio rasprave u koje se ja, zbog svoje prirođene lijenosti, nisam upuštao. Imao je vrlo pobožna prijatelja, baruna de Bussièresa, koji ga je nagovarao na obraćenje, za to molio i davao mnoge zavjete.

Ja sam imao prijatelja, i više nego prijatelja, brata, Andréa Willemina koji nije bio ni barun ni posebno po-

22

POSTOJI JEDAN DRUGI SVIJET

božan, i koji me s istim žarom i istim neuspjehom želio istrgnuti iz ruku ateističkoga socijalizma.

Ratisbonne je prethodno, iz čiste ljubaznosti i jer tome nije pridavao doista nikakvu važnost, pristao nositi medaljicu koju mu je poklonio njegov prijatelj; u tome istom duhu ja sam pristao pročitati jednu Berdjajevljevu knjigu koja me nije uvjerila ništa više nego što je medaljica obratila Ratisbonnea.

Možemo naći nebrojene takve sličnosti i sve do sada paralela nije nimalo uzbudljiva. Postat će. Nastavak se događa prema istoj shemi s razmakom od stotinu godina, istom brzinom, poput onih prometnih nesreća koje se događaju dvaput na isti način i na istome mjestu.

Jednoga dana, prijatelj poziva Ratisbonnea na šetnju kočijom; mene moj poziva na večeru, i ovdje se naziru sinoptička poklapanja.

Ratisbonne se vjerojatno uspinje u kočiju kakve viđamo na romantičarskim gravurama; ja ulazim u simpatičnu krntiju čija vrata ostaju zatvorena samo ako ih se pridržava laktom.

Kočija baruna de Bussièresa zaustavlja se na malome rimskom trgu pred crkvom Sant’Andrea delle Fratte; naš auto zaustavlja se u ulici Ulm pred kapelom Klanjateljica Presvetoga Sakramenta od koje se iznad željeznih ulaznih vrata vidi tek zabat.

Crkva Sant’Andrea delle Fratte građevina je skromnih dimenzija, toplo-hladna na talijanski način: tlocrt je strog, dekor topao, a obilje svijeća na raznim mjestima poput gorućih grmova osvjetljava crkvu; pseudo-

23

ANDRÉ FROSSARD

gotička kapela u ulici Ulm siva je i tomu se nema što dodati. Sva je dekoracija usredotočena na glavni oltar iznad kojega se uzdižu lusteri, zelene biljke i armatura u obliku križa čija je svrha držati sunce pokaznice u zenitu. Iako jedna posjeduje koketne dekoracije a druga ne, obje su jednako banalne i ne bi se reklo da mogu potaknuti ljudsku maštu.

Barun, koji mora nešto obaviti u crkvi, silazi i poziva suputnika neka pričeka ili neka pođe s njim; kaže da je riječ o nekoliko minuta posla; ista stvar u ulici Ulm, gdje André Willemin meni predlaže isto navodeći da će biti odsutan jednako tako kratko.

Ratisbonne, umjesto da se dosađuje u kočiji, odlučuje posjetiti crkvu, naravno bez ikakve druge namjere osim da je pridoda svojoj kolekciji rimskih spomenika koje je obišao; u istome trenutku, odnosno gotovo stotinu godina poslije i tisuću i petsto kilometara dalje, ja razmišljam na isti način. Pogledajmo tu kapelu i što prijatelj tamo radi.

U trenutku kada je svatko od nas dvojice gurao vrata svoje crkve, nismo bili izmučene duše u potrazi za nekim idealom, nego savršeni nevjernici koje zanima samo arhitektura, odnosno što nam radi prijatelj. Ne znam što se u tome trenutku događalo u Ratisbonneovoj „podsvijesti“, za razliku od nekih koji misle da znaju što se u sličnom događaju odvijalo u Pavlovoj podsvijesti, ali ako je moja podsvijest tada radila, djelovala i spremala se našaliti na moj račun, ja o tome ništa nisam znao.

Ratisbonne je ostao blizu ulaza, pored jednoga od pokrajnjih oltara, drugoga po redu, uvučena u zid s

24

POSTOJI JEDAN DRUGI SVIJET

njegove lijeve strane; ja ostajem u dnu kapele s lijeve strane, ali gledam glavni oltar čiji sadržaj izaziva moju radoznalost: nikada do tada nisam vidio Presveti oltarski sakrament.

Još uvijek smo bili dvojica nevjernika koji samo hoće ispuniti dvije ili tri prazne minute, koji nisu skloni mističkim emocijama niti žele vjerovati, no naša će nevjera prestati upravo ovdje, pobit će je nepobitnost; još smo uvijek zazidani u vlastitu ravnodušnost, ali naši će se zidovi otvoriti i poput slomljene brane propustiti svjetlo. Dvije objave koje će uslijediti imaju različite oblike – jedna je slikovita, druga bez slika – no istovjetne su po naglosti, silovitosti i beskrajnome čuđenju koje će izazvati.

Kapela koju Ratisbonne gleda rastresenim pogledom koji se ne zaustavlja ni na kakvu remek-djelu, jer ga nema, naglo nestaje: on vidi Djevicu Mariju kakva je na medaljici koju nosi oko vrata i kakva je danas izložena u bojama i osvijetljena u kapeli Sant’Andrea delle Fratte.

Obuzima ga sreća koja ga baca na tlo; zamišljam da mu je bilo jednako teško podijeliti tu sreću s drugima kao što je Bernardici iz Lourda bilo teško uvjeriti biskupijsko svećenstvo ili objasniti gospođama u prefekturi da se osoba iz finoga društva kao što je Djevica Marija može osamnaest puta zaredom pojaviti u istoj haljini. Što se dogodilo meni u tome životnom trenutku, ispričat ću malo kasnije. Pogledajmo najprije što kaže Ratisbonne o tome 20. siječnju 1842.

25

ANDRÉ FROSSARD

„Da mi je netko toga jutra bio rekao: ‘Ustao si kao židov, a leći ćeš kao kršćanin’, da mi je to netko bio rekao, smatrao bih ga najvećim luđakom.

Poslije doručka u hotelu, nakon što sam svoja pisma osobno odnio na poštu, otišao sam prijatelju, pijetistu Gustaveu, koji se vratio iz lova, s izleta koji je trajao nekoliko dana. Čudio se što sam u Rimu. Objasnio sam mu razlog: želim vidjeti papu.

‘Ali otići ću neobavljena posla’, rekao sam mu, ‘jer nije sudjelovao u obredima na blagdan Katedre svetoga Petra na kojima je, prema mojim saznanjima, trebao biti’.

Gustave me pokušao ironično utješiti spominjući jedan drugi, vrlo zanimljiv obred, koji se trebao dogoditi, čini mi se, u Svetoj Mariji Velikoj. Riječ je o blagoslovu životinja. Na to se sjurila prava lavina šala kakve se mogu naći samo u razgovoru između jednoga židova i jednoga protestanta.

Razgovarali smo o lovu, o užitcima, o karnevalskome veselju, o sjajnome primanju što ga je prethodne večeri organizirao vojvoda od Torlonije. Nisam zaboravio ni svoje vjenčanje, pozvao sam G. de Lotzbecka koji je obećao doći.

Da mi se u tomu trenutku (jer bilo je podne) približio treći sugovornik i rekao: ‘Alphonse, za četvrt sata, prostrijet na podu jedne siromašne crkve klanjat ćeš se Isusu Kristu, svome Bogu i Spasitelju, udarat ćeš se u prsa do nogu svećenika u isusovačkomu samostanu gdje ćeš provesti karneval i pripremati se za krštenje spreman umrijeti za katoličku vjeru; i odreći ćeš se

26

POSTOJI JEDAN DRUGI SVIJET

svijeta, njegova sjaja i njegovih užitaka, vlastitoga bogatstva, težnji i budućnosti, ako treba i zaručnice, privrženosti obitelji, poštovanja prijatelja, veza sa Židovima… i samo ćeš htjeti služiti Isusu Kristu i nositi svoj križ sve do smrti!’, kažem, da mi je neki prorok izrekao takvo proročanstvo, smatrao bih da samo jedan čovjek na svijetu može biti luđi od njega – onaj koji bi povjerovao u takvu ludost! A upravo ta ludost danas je moja mudrost i moja sreća.

Na izlasku iz kavane naišao sam na kočiju G. Théodorea de Bussièresa. Zaustavila se, pozvao me na šetnju. Vrijeme je bilo predivno i s veseljem sam prihvatio. G. de Bussières me zamolio da mu dopustim zaustaviti se na nekoliko minuta kod crkve Sant’Andrea delle Fratte, koja se nalazila u neposrednoj blizini, kako bi obavio neki posao; predložio mi je da ga pričekam u kočiji, no ja sam radije izašao da pogledam tu crkvu. Bile su u tijeku pripreme za sprovod i raspitao sam se tko je pokojnik kojemu će se iskazati posljednje počasti. G. de Bussières mi je odgovorio: ‘Jedan od mojih prijatelja, grof de La Ferronays; njegova smrt razlog je mojoj žalosti koju sigurno primjećujete već dva dana’. Nisam poznavao G. de La Ferronaysa; nikada ga nisam vidio, nisam osjećao ništa osim prilično nejasne tuge koju čovjek osjeti kada sazna za nečiju naglu smrt.

G. de Bussières ostavio me nakratko kako bi rezervirao mjesta za pokojnikovu obitelj. ‘Strpite se časkom’, reče mi ulazeći u klaustar, ‘bit će riješeno za dvije minute…’

Crkva svetoga Andrije malena je, siromašna i pusta; mislim da u njoj osim mene nije bilo nikoga; (…) nikakvo umjetničko djelo nije mi privlačilo pogled. Mehanič-

27

ANDRÉ FROSSARD

ki sam gledao oko sebe, nisam ni na što mislio, sjećam se samo jednoga crnog psa koji je skakutao preda mnom…

Uskoro je pas nestao, cijela je crkva nestala, nisam vidio više ništa, ili bolje, o moj Bože, vidio sam samo jedno!!!

Kako objasniti neobjašnjivo; svaki opis, pa i onaj najuzvišeniji, bio bi oskvrnuće neizrecive istine. Bio sam ovdje, prostrt na tlu, obliven suzama, izvan sebe, kad me G. de Bussières vratio u ovaj svijet.

Zasuo me pitanjima na koja nisam mogao odgovoriti; na kraju sam zgrabio medaljicu koja je visjela na mojim prsima; obasuo sam poljupcima sliku Djevice koja je sjala u milosti… Oh! To je bila ona!

Nisam znao gdje sam, nisam znao jesam li Alphonse ili netko drugi; osjećao sam takvu posvemašnju promjenu da sam pomislio kako sam neki drugi ja… Pokušao sam se pronaći i nisam se pronalazio… Najžarča moguća radost planula mi je u dubini duše; nisam mogao govoriti; nisam htio ništa otkriti; osjećao sam u sebi nešto svečano i sveto zbog čega sam zatražio svećenika… Odveli su me k jednomu i tek nakon što mi je naložio, progovorio sam kako sam mogao, na koljenima i potresena srca.

Prve riječi bile su izrazi zahvalnosti G. de La Ferronaysu i bratstvu Gospe od Pobjede. Znao sam sigurno da je G. de La Ferronays molio za mene, ali ne znam kako sam to znao, kao što nisam znao govoriti ni o istinama koje sam spoznao i u koje sam sada vjerovao.

Sve što mogu reći je da je u djeliću sekunde povez pao s mojih očiju; ne samo jedan, nego mnoštvo poveza koji su me omatali spali su naglo jedan za drugim, kao što se snijeg i led tope pod žarkim suncem.

28

POSTOJI JEDAN DRUGI SVIJET

Sadržaj

Poglavlje 1. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Poglavlje 2. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16 Poglavlje 3. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 Poglavlje 4. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37 Poglavlje 5. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42 Poglavlje 6. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47 Poglavlje 7. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51 Poglavlje 8. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55 Poglavlje 9. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64 Poglavlje 10. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71 Poglavlje 11. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 Poglavlje 12. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 92 Poglavlje 13. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 101 Poglavlje 14. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110 Poglavlje 15. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119 Poglavlje 16. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121 Poglavlje 17. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127

135

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u kolovozu 2020.