Posljednji križar - džepni uvez

Louis de Wohl

POSLJEDNJI KRIŽAR VERBUM USKL ČNIK

!

Louis de Wohl POSLJEDNJI KRIŽAR Roman

Biblioteka:

7.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Louis de Wohl

POSLJEDNJI KRIŽAR Roman

VERBUM Split, 2011.

Naslov izvornika: Louis de Wohl, The Last Crusader Original edition © Curtis Brown, Ltd., New York © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2005.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: Robert Martinov Lektura i korektura: Katja Tresić-Pavičić Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.111-31=163.42 DE Wohl, Louis Posljednji križar : roman / Louis de Wohl ; <prijevod Robert Martinov>. - Split : Verbum, 2011. (Biblioteka Uskličnik ; 7) Prijevod djela: The last crusader.

ISBN 978-953-235-269-6 1. Martinov, Robert 140227023

Knjiga prva A. D. 1554. â&#x20AC;&#x201C; 1559.

Poglavlje I.

Do Leganésa nije vodila nikakva cesta, samo uzak, blatnjav puteljak označen gdjegdje otiskom bosih nogu i pokriven kamenjem, nepravilnim, izlomljenim i bezbojnim poput zubâ u ustima kakva starca. Zgureno nad gomilom brjegova, selo je pospano drijemalo na suncu ranog poslijepodneva.

Kad ga je Charles Prévost ugledao kroz prozor kočije, odmahnu svojom velikom, sijedom glavom. Mogli su odabrati bolje mjesto, pomisli. No, taj je Massy nekoć bio violinist, glazbenik, a takve je ljude teško razumjeti. Mogao se smjestiti u Valladolidu pa i u samom Madridu, premda bi mu život ondje, dakako, bio skuplji. Osim toga, u gradovima je postojala daleko veća opasnost od susreta s ljudima koji bi mogli postavljati pitanja ili, još gore, koji bi mogli naslutiti – tajnu. A to pak...

Oštar udarac poremeti tok njegovih misli – nešto je udarilo u kočiju.

Charles Prévost nagnu svoje veliko mesnato tijelo prema prozoru i proviri van. Dah mu zastade. Iz kožne je zavjese stršila strijela. Strijela!

Ogledavši se uokolo, na stanovitoj udaljenosti ugleda jednu glavu s turbanom... onda još jednu, pa još jednu.

Mauri...

U jednom mahnitom trenu Charlesu Prévostu se učini da se vraća u vrijeme opsade Tunisa: čuo je zvukove trublji i vidio stjegove kako lepršaju na vjetru i samog Cara koji izvikuje zapovijedi onako kako je to samo on umio.

No tada primijeti da su lica pod turbanima dječačka i uz to vrlo preplašena. Dječaci se igraju Maura i gađaju njegovu kočiju. Crvena lica, on povuče svileno uže čiji je drugi kraj bio povezan s kočijaševim malim prstom.

Kočija se zaustavi.

7

“Pričekaj”, reče Charles Prévost mrko. Počeo je prtljati oko vrata.

“Stanite!” začu oštar, jasan mladi glas. “Molim vas!”

Krupni se čovjek okrenu. Neki dječak gledao je u kočiju s druge strane, dječak od kojih sedam ili osam godina, svijetle kose, blijeda, živahna lica. Bio je odjeven u dronjke.

“Kako to misliš?” Prévost je blenuo u njega izbuljivši oči.

“Htjeli ste se umiješati, zar ne?” Dječak je zvučao nestrpljivo. “Nisu gađali u vas. Vaša je kočija jednostavno uletjela u njihovu liniju gađanja.”

“Vaya...” počeo je prskati Prévost. “Odlazi! Ja nikad...”

“Loše su gađali”, brzo reče dječak. “Ali ako ostanete u kočiji, osvetit ću vas.”

Prévost ga pogleda žmireći. Dječak je imao plave oči.

Plave oči i plavu kosu.

“Tko si ti?” upita ga grubo.

“Ja sam kršćanski vođa”, reče dječak ozbiljno. “A ovo je prigoda da pobijedim u borbi. Ostanite u kočiji, molim vas! Vidjet ćete, pobijedit ću.” Okrenuo se i pustio zavjesu da padne.

Prévostovi obrazi su se napuhali. On mehanički izvuče veliki svileni rubac i obriše čelo. Onda podignu zavjesu.

“Mauri” su još uvijek ondje stajali. Zapravo, sada ih je bilo više, šest, sedam, čitavih desetak dječaka između sedam i dvanaest godina, s turbanima, naoružanih drvenim mačevima, praćkama, lukovima i strijelama.

Još su pristizali, i svi su otvorenih usta gledali u kočiju. Možda je to bila prva koju su vidjeli. Bio je to siromašan kraj. Čovjek koji je imao magarca mogao se smatrati imućnim, a onaj koji je imao mulu bio je bogat. Kočija s dvojicom slugu u prethodnici, s kočijašem u livreji i konjušarom bila je za njih, nesumnjivo, senzacija daleko zanimljivija od igre.

Prévost im poče govoriti što misli o gomili slinavih derana koji ga pokušavaju zaustaviti na putovanju odapinju8

ći strijele u njegovu kočiju, a oni su slušali, razrogačenih očiju i s poštovanjem.

No, odnekud jasan i oštar glas poviče: “Santiago!”* i oni pogledaše uvis, iznenađeno, i pokušaše se dovesti u nekakvu formaciju.

Bilo je prekasno. Čvrsta mala skupina dječaka napade ih s leđa, a gotovo u istom času kad su se sukobili, druga skupina navali na njih pojavivši se iza kočije, vođena plavokosim dječakom. “Mauri” se rasuše i pobjegoše pred žustrom potjerom “kršćana”.

Charles Prévost poče se smijati sebi u bradu. Potom dvaput povuče svileno uže i kočija nastavi put prema Leganésu. Nakon nekoliko minuta iz prvih su kuća već zurile u nju oči svih stanara. Vrata su se ispunila. Psi su bijesno lajali na konje.

Kad je ugledao starog svećenika kako prolazi ulicom, Prévost se nagnu kroz prozor skinuvši šešir. “Dobro jutro, časni oče”, reče uljudno. “Biste li mi mogli reći kako ću naći kuću señora i señore Massy?”

Svećenik je imao barem osamdeset godina, a ni njegova odora nije bila mnogo mlađa. Izgledao je poput strašila, ali se naklonio kao velikaš.

“Ja sam otac Bautista Vela, vama na usluzi. Señor Francisco Massy umro je prije nekoliko godina. Ja sam mu zatvorio oči. Počivao u miru Božjem.”

“Amen”, odgovori Prévost prekriživši se. “A señora?”

“Odvest ću vas njezinoj kući. Budite ljubazni i naredite vašem kočijašu da me prati...”

“Zašto se ne povezete sa mnom?”

Stari svećenik baci sumnjičav pogled na konje. “Oprostite mi, Vaša Preuzvišenosti, radije bih hodao. Do kuće se možete kamenom dobaciti.”

Pođe naprijed, visoka, mršava, klimava figura, svoja živa sjena. * Španj., uzvik Sveti Jakove!, bojni poklik pri napadu na Maure (prim. prev.).

9

Kuća señore Massy bijaše trošna i suncem spržena.

Nekoliko kokoši razbježa se kokodačući kad se kočija približila. Ulica se punila ljudima, tihim seljacima ozbiljnih lica koji su zurili u neobičan prizor, isto onako kao što su to činili “Mauri”. Žena se pojavi na vratima. Bila je u kasnim četrdesetima, no njezino je lice još pokazivalo tragove nekadašnje ljepote, a njezina jednostavna oprava bila je čista. Problijedjela je i počela drhtati. Svećenik joj priđe i nešto joj šapnu.

Kao da ga nije čula. Gledala je u kočiju i u krupnog čovjeka koji je u tom trenutku silazio uz konjušarovu pomoć.

Nitko od nazočnih nikada prije nije vidio sličnog čovjeka. Seljaci su ushićeno gledali u njegove lelujave bijele brkove, u pomno njegovanu šiljatu bradu i veličanstveno ruho tamnozelene boje.

“Señora Ana Massy?” upitao je Prévost i još jednom skinuo šešir. “Ja sam Charles Prévost, u službi Njegova Veličanstva Cara.” Žena pognu glavu. Mogla je to biti gesta poštovanja, no činilo se više kao znak prihvaćanja presude. Ona pozva posjetitelja da uđe u kuću. Nakon trenutka oklijevanja stari svećenik uđe za njima i zatvori vrata za sobom.

Kuća nije bila ni bolja ni lošija od ostalih u Leganésu.

Prévostu ponudiše najbolji stolac i čašu vina. On prihvati oboje, oprezno ispi gutljaj i pročisti grlo.

“Señora Massy, pretpostavljam da znate zašto sam došao.” Žena ne odgovori.

Prévost napući usne. Iz unutarnjeg džepa svojega ogrtača izvuče dokument, pomno ga rastvori i poče čitati, vrlo polako, suhim i poslovnim glasom.

“Ja, Francisco Massy, violinist Njegova Veličanstva, i Ana de Medina, moja žena, izjavljujemo da smo primili sina señora Adriana de Buesa, komornika Njegova Veličanstva, i na njegov ga zahtjev uzeli kako bismo ga odgojili kao da je naš vlastiti sin, te da nikome nećemo otkriti o čijem se sinu radi, budući da rečeni señor Adrian ne želi 10

da njegova žena niti itko drugi na ikakav način doznaju za dijete ili čuju da se o njemu govori. Ovime prisežemo i obećavamo da nikome nećemo otkriti ni kazati ništa o djetetovu podrijetlu, sve dok nam rečeni señor Adrian ne pošalje osobu nositelja ovoga pisma ili ne dođe k nama osobno. Izjavljujemo da smo od rečenoga señora Adriana primili za prvu godinu svotu od stotinu kruna. Nadalje će nam rečeni señor Adrian isplaćivati pedeset dukata za svaku sljedeću godinu uzdržavanja dječaka. Ugovor je sklopljen u Bruxellesu trinaestog dana lipnja, Anno Domini tisuću pet stotina i pedesete.”

Prévost pomno sklopi dokument i vrati ga u džep. Tek tada podiže pogled. “Vjerujem da će ovo biti dovoljno za utvrđivanje mojega identiteta i svrhe mojeg posjeta. Gdje je dječak, señora Massy?”

“On... uskoro će doći kući”, promuca žena. “Vrijeme je za večeru.” Gutala je s naporom. “Došli ste... se raspitati o njegovu napredovanju?”

U njezinu glasu nije bilo mnogo nade. Istina je samo potvrdila njezine bojazni.

“Došao sam kako bih ga poveo sa sobom. Ono što sada mora naučiti, ne može naučiti ovdje.”

Ana Massy tiho zaplaka. Stari ju je svećenik tapšao po ramenu. Njegova artritisom izobličena ruka izgledala je poput ruke kakve mumije.

Prévost izvadi svilenu vrećicu. “Donio sam vam naknadu za još jednu godinu u znak poštivanja vašeg truda”, ljubazno reče. “Pedeset dukata.”

Njezine oči zablistaše. “Znači da ga ne uzimate odmah, señor... ostavit ćete mi ga još neko vrijeme... još malo...”

“Ne, señora. On mora otići još danas.”

Ona odgurnu vrećicu. “Ne želim vaše zlato.” Okrenula se. “Bio mi je... kao sin. Bilo bi to... kao da ga prodajem.”

“Kao da ga prodajete?” sablazni se Prévost.

“On je sve što mi je ostalo”, reče ona drhtavim glasom.

“Moj muž...”

11

“Čuo sam za vaš gubitak”, brzo dometnu Prévost.

“Dobri mi je otac rekao. Žao mi je što vas moram još dodatno žalostiti, ali radim prema zapovijedi – svi mi radimo po zapovijedi.” Čak ni sada nije mogla prihvatiti poraz. “Nesumnjivo, ako je njegov otac mogao svih ovih godina bez njega, ne bi mu trebalo mnogo značiti ako dječak ostane još samo malo sa mnom”, reče.

Prévost svečano ustane. Njegov golemi debeli lik kao da ispuni cijelu prostoriju. “Señora Massy, ne shvaćate svoj položaj. Adrian de Bues osobni je Carev sluga, a ovu zadaću povjerio mi je silni Don Luiz Méndez Quixada osobno, majordom Njegova Carskog Veličanstva. Nećete se, nadam se, opirati njegovim izričitim naredbama.”

Ovaj put potpuno se predala, uzbuđeno i beznadno mahnuvši objema rukama, a Prévost, dirnut njezinom mukom, izvuče rubac i ispuše nos. “Dajte, dobra moja ženo... sve je to za dječakovo dobro. Gdje je on?”

“Jerome stoji iza vas, señor”, promuca žena. “Ušao je prije nekoliko trenutaka.”

Prévost se okrenu. Pred njim je stajao dječak od sedam ili osam godina, svijetle kose i plavih očiju, “kršćanski” vođa, s malom arkebuzom u ruci.

Shvatio je da je cijelo vrijeme ispravno sumnjao: dječak od sedam ili osam godina, koji predvodi ostale, od kojih su neki poprilično stariji i dvostruko snažniji. Nasmijao se.

“Došao sam te povesti na putovanje.”

Dječak ga je pogledao i ne trepnuvši. “Pobijedio sam u bitci”, reče. “Jeste li me vidjeli kako pobjeđujem?”

“Jesam.”

“Dobro”, reče dječak. “Poći ću s vama na putovanje, ali najprije moram jesti. Gladan sam.”

Ako je Prévostu to bilo smiješno, on to ničim nije pokazao. Prišao je vratima, otvorio ih i uzviknuo zapovijedi.

Konjušar i jedan od slugu koji su jahali na konjima pojaviše se sa stolnjakom, lanenim ubrusima, srebrninom i obil12

no napunjenom košarom. Prévost je nadgledao postavljanje stola, a onda se još jednom okrenuo dječaku. “Jelo je posluženo”, reče.

Dječak sjede za stol i poče jesti kao da su mu pečena jarebica, bijeli kruh i slasni medenjaci bili svakodnevna hrana već godinama. No nakon nekoliko zalogaja upita: “Zar señora Massy neće jesti?”

Ana Massy ponovno se rasplače, a dječak tada ustade i priđe joj. “Rekao je da je to za moje dobro, zar ne?” upita.

“Zašto onda plačeš?”

“Dobro je”, jecala je žena. “S... sve je u redu, Jerome.

Pojedi tu finu hranu.”

Poslušao je bez pretjeranog žara. Prévost je za njega iskusnom rukom izrezao jarebicu i poslije zamijenio tanjure. Kada je dječak završio, Prévost posla konjušara sa srebrninom i stolnjakom natrag u kočiju. “Sada moramo ići”, mirno reče.

Dječak kimnu. Ana Massy jurnu prema njemu i zagrli ga. “Jerome, moj slatki mali Jerome...”

Bilo mu je neugodno, ali je istodobno bio dirnut. U plavim očima zacakliše se suze. Poljubio je ženine obraze i pognuo glavu kako bi primio blagoslov velečasnog Vele.

Onda je uzeo svoju arkebuzu.

“Nema potrebe da išta uzimaš sa sobom”, nasmija se Prévost.

Ali Jerome je stupao naprijed sa svojom arkebuzom.

Kad su izašli iz kuće, ulica je bila prepuna ljudi. Skupilo se čitavo selo.

Jerome priđe dječaku gotovo za glavu višem od sebe i preda mu svoju arkebuzu. “Uzmi je”, reče dostojanstveno.

“Gađa vrlo dobro, ali moraš uzeti u obzir i vjetar, naravno.”

Vođa “Maura” stajao je opipavajući oružje. Promrmlja nešto u znak zahvale i zauzvrat primi brz osmijeh.

Zatim dječak uđe u kočiju, a Prévost za njim. Konjušar zalupi vratima i požuri zauzeti svoje mjesto pokraj kočija13

ša. Bič presiječe zrak i kočija se uz trzaj pokrenu praćena “kršćanima” i “Maurima”, u bučnom jedinstvu.

Ana Massy mahnito izjuri iz kuće, rasute kose.

“Sine moj! Jerome... Jerome... sine moj!...”

Neki među seljanima se nasmijaše, ali mnogi su je gledali sućutno. Stari joj se svećenik primače. “Svladajte se, kćeri moja”, promrmlja. “On nije vaš sin. Ne uvjeravajte se da jest, jer vam to neće biti od koristi.”

Razmaknula je kosu s lica. “U pravu ste, oče Vela. On nije moj sin. Nikada to nije bio. Bila sam budalasta. Ali upamtite što vam kažem: on nije ni sin Adriana de Buesa.”

Otac Vela gledao je u nju. “Kako to mislite?”

Histerično se nasmijala. “Ne glumite, dobri oče. Vidjeli ste kako se onaj čovjek ponašao prema njemu – s poštovanjem, i više nego s poštovanjem, s pokornošću. Jerome nije sin Adriana de Buesa, sin sluge. Da vam kažem što mislim čiji je on sin?”

Starac se već prestraši. “Ne vičite, kćeri moja. Ljudi će vas čuti i...”

“Nije važno.” Ali ona ipak utiša glas. “On nije običan dječak, oče. Mislim da je sin nekog velikaša, a s obzirom na ono što je señor Prévost danas rekao, mislim da je sin samog Don Luiza Méndeza Quixade.”

“Nemate pravo nikoga optuživati.” Prvi je put glas starog svećenika zvučao čvrsto i snažno. “Tko god da je dječakov otac, on je ponajprije grješnik i potreban je Božjeg milosrđa.”

*** Kočija je ostavila selo za sobom i truckala se prema ravnici.

Prévost je gledao u dječaka koji je sjedio pokraj njega, uspravan, tih, velikih svijetlih očiju. “Ne čini se da si iznenađen zbog velikog preokreta u svom životu.”

“Nisam iznenađen.”

14

“Nisi!” Prévost se namrštio. “Što znaš o svojem podrijetlu?”

“Ništa.”

Prévost pokuša ponovno. “Kako to da nisi iznenađen?”

Dječak je gledao ravno preda se. “Uvijek sam znao da će se jednog dana ovo dogoditi.”

15

Poglavlje II.

“Pozovite señora Prévosta da uđe”, naloži prior samostana.

Bosonogi redovnik prignu koljeno, pa se podiže i uputi po vrućim kamenim pločama dvorišta.

Prior se nasmiješi sebi u bradu. Već su se navikavali. Tek je prije nekoliko godina otac provincijal postrožio pravilo pa su svi morali skinuti sandale. Neki među njima dotad su čak nosili mekane cipele. Isprva su se jadali i uzdisali, jadnici, ali otac provincijal bio je neumoljiv. “Ako je tako bilo dobro za svetog Franju, onda bi trebalo biti dobro i za nas.”

Ipak, valja priznati da je od drugih tražio daleko manje nego od sebe. Svoje je spavanje sveo na samo koji sat, a jeo je samo svakog trećeg dana. Objavio je da to neće tražiti ni od koga drugog, ali sama činjenica da se sam tako ponašao kod drugih je izazivala neku vrstu grižnje savjesti, ili barem kod nekih među njima. Bilo je divno imati sveca za poglavara. No bilo je to i posve neudobno.

Prior uzdahnu. Pedro d’Alcántara, otac provincijal, bio je odsutan već mnogo mjeseci, a ipak nije bilo moguće opustiti se. Bilo je to kao da se svakog trenutka može pojaviti iza ugla, hodajući onim kratkim, isprekidanim koracima, i vidjeti sve, čak i misli koje prolaze čovjekovim umom, bilo dobre, bilo loše. Ne bi ništa rekao. Možda je upravo to ono što je u vezi s njim bilo najzačudnije. Nikada nije govorio, osim ako bi mu se tko prvi obratio – poput najponiznijeg sluge među braćom. Ali svatko je osjećao potrebu da mu se obrati, da ga što upita. Bio je to neodoljiv poriv. Tada bi odgovorio, onim izravnim, strašnim jezikom srca koji samo nekolicina ljudi može podnijeti.

16

Ljudsko je prijateljstvo toplo i tješiteljsko, ali božanska je ljubav vrela do usijanja.

No, tko je taj debeljko s dječakom uza se? Prévost, Prévost – Francuz? Flamanac? Bit će vjerojatnije Flamanac, sudeći po brkovima. Čovjek bez titule. Nekakav viši sluga, koji nosi sa sobom dvorsko ozračje – da, Visosti; odmah, Visosti; svakako, Visosti. A dječak – to je već teže. Odjeven je u dronjke. Neizvježbanih kretnji. Mali seljačić, gotovo divljačić, ali s licem koje odaje plemenitu krv. Sangre limpia, o tom nema nikakve sumnje. Lice mu nije španjolsko.

Sjevernjačko je. Možda sa sjeveroistoka. Enigma, zagonetka, možda i misterij. U svakom slučaju, ljudski misteriji uglavnom sami vrlo brzo bivaju razotkriveni, a najčešće su profani. Nezakonito dijete nekog plemića, možda – još jedno. Odveć je često duh tako slab, a tijelo tako jako...

Prévost je skinuo šešir. “Časni priore, molim vas da mi oprostite na smetnji...”

“Da postoji nešto što traži oproštenje, već bih vam oprostio time što sam vas pozvao da uđete, señor Prévost”, ljubazno odgovori prior. No njegove oči počivale su na dječaku. “Zasigurno nije vaš sin.”

“O ne, časni priore, ne. Sin je to nekog Adriana de Buesa, Careva sluge. Don Luiz Méndez Quixada bio bi vam zahvalan kad biste mu pružili gostoprimstvo – samo na nekoliko dana”, doda brzo, vidjevši kako prior pomalo izdiže obrve. “A možda ni toliko, osim... Bolje je da s vama govorim nasamo, časni priore, ako smijem.”

Prior se nagnu k dječaku. “Kako se zoveš?”

“Jerome, časni priore.”

“Izvrsno ime i veliki svetac. Znaš li što o njemu?”

“Znam, časni priore. Preveo je Bibliju na latinski i bio je vrlo grub prema sv. Augustinu.”

“Uistinu?” Prioru uspije zadržati ozbiljnost. “Pa, nadam se da ga u tome nećeš oponašati. A sada pođi pogledati naš vrt, a ako pronađeš zrelih naranača, samo se posluži.”

“Hvala, časni priore.”

17

Dobra struktura kostiju. Dobra zapešća i gležnjevi.

Odgojen, ali ne i obrazovan. Don Luiz Quixada, a? Misterij kao da se razjasnio, premda je objašnjenje bilo posve neočekivano. Upravo Don Luiz, od svih ljudi! Dječak je sada bio predaleko da čuje.

“Dakle, señor Prévost, što Don Luiz želi od nas? Nisam znao da se već vratio.”

“Nije se vratio. Ostavio sam ga u Flandriji prije nekoliko tjedana, točnije, u Flushingu. Smijem li pitati je li se otac Pedro d’Alcántara dosad vratio? Don Luiz mi je rekao da je otišao u Rim prije nekog vremena.”

“Da otišao je onamo bosonog. I vratit će se na isti način.” Prior nije izdržao, a da to ne kaže, premda je znao da otac provincijal time ne bi bio zadovoljan. “Mogao bi se vratiti svakog trena.”

Prévost ga nagradi uzbuđenim usklicima ushićenja i divljenja, ali je izgledao razočarano. “Vidite, časni priore, Don Luiz... dječak... Don Luiz bi stvarno želio znati bi li dječak bio podoban za redovnički život.”

“Svakako je premlad...”

“Oh, nema govora o donošenju odluke u ovom trenutku.

Sve što Don Luiz želi znati, jest ima li ikakvih naznaka u tom smjeru. To bi utjecalo na dječakovo daljnje obrazovanje.”

“Shvaćam.” Bilo je jasno kako Don Luiz želi da otac provincijal sam o tome prosudi. To je isto tako pokazivalo koliko mu je cijela ta stvar značila. “U redu, señor Prévost, zadržat ćemo dječaka ovdje neko vrijeme. Što ćete vi?”

“Moja je zadaća da ga odavde odvedem do dvorca čim, časni priore, izreknete svoj sud.”

U Villagarcíju! Enigma je postajala sve dublja i dublja.

Ako je dječak Don Luizov sin, zar bi dopustio da ga odvedu u dvorac u kojem živi njegova supruga? Doña Magdalena je dragulj među ženama, ali postoji granica do koje bilo koja žena može trpjeti.

“Ako ste voljni smjestiti se s braćom, señor Prévost, bit ćete dobrodošli, premda se bojim da se ono što vam mo18

žemo ponuditi ne može usporediti s onim na što ste bez sumnje navikli.”

Prévost se nakloni. “Što se tiče vaše kočije”, nastavi prior, “moji će se redovnici pobrinuti za nju.”

“To nije potrebno, časni priore. Ostavio sam je izvan grada, pokraj Balboanskih vrata. Činilo mi se da je bolje u grad ući pješice. Ulice su tako pune i...”

“Ah, da, ovih dana događa se mnogo toga. Don Filip je ovdje, u posjetu princezi, i danas su se provezli glavnim ulicama. Niste li ih vidjeli?”

“Zapravo, ne... vjerojatno smo ih nekako propustili.”

Debeljku je očito bilo nelagodno.

“Propustili? Kakva šteta zbog dječaka! Uvjeren sam da bi uživao gledajući.”

“Možda”, uzvrati Prévost. Lice mu je bilo bez izraza.

Je li moguće da ovaj čovjek nije želio da dječak vidi članove kraljevske obitelji? Ili pak nije htio da oni vide dječaka? O čemu se ovdje radi? Prior se osjećao neobično nervoznim. Bilo je besmisleno nastaviti s nagađanjem glede ovoga nevoljnog slučaja, a još besmislenije zamarati se sa slugom, bez obzira na njegov visoki položaj, koji je nastojao biti tajnovit.

Tog je dana u Valladolidu stvarana povijest. Don Filip, princ od Asturije, došao se oprostiti od princeze namjesnice Juane prije negoli će krenuti u Englesku, gdje se imao oženiti kraljicom. Možda je to bio, a vjerojatno jest, početak nove slavne ere, za Španjolsku, za Englesku, za svijet.

“Señor Prévost, spavaonice braće naći ćete u lijevom krilu glavne zgrade. Molim vas da me sada ispričate...”

*** Naranče su bile dobre. Daleko bolje od onih u vrtu señora Alvareza u Leganésu. Ali, s druge strane, sve se, 19

bilo gdje, činilo boljim negoli u Leganésu. Nikad se onamo neće vratiti.

Princezina je palača sigurno nešto najljepše na svijetu. Uhvatio ju je tek krajičkom oka – señor Prévost kao da je osobito žurio kad su prolazili pokraj nje. Toliko mnogo ljudi na ulicama bilo je prekrasno odjeveno, čak ljepše i od señora Prévosta, premda je njegov ogrtač bio od materijala mekanog poput obraza tete Ane kada bi je poljubio za laku noć. Uvijek je htjela da je zove tetom, ali nije mu bila prava teta. Nije istina da se samo djeca žele igrati, i odrasli to čine – ili barem neki od njih. Señora Massy igrala se “tete” kao što su se dječaci igrali “kršćana i Maura”. Bila je to dobra žena, naravno, baš kao što je i Ramón bio dobar dječak, premda je uvijek htio biti vođa Maura, zato što je imao poprilično tamnu put. Kad bi samo arkebuzom rukovao kako treba! Bilo je to dobro oružje i nije ga bilo lako načiniti.

Dosta je bilo naranača. Samo su prve dvije imale uistinu dobar okus, ili prve tri. Ostale su bile poput običnih vojnika, samo su pratile svoje časnike.

“Hej, mali...”

Prilazio mu je neki redovnik, mladić široka, nasmijana lica. “Pjevat ćemo večernju. Hoćeš li s nama? Ne moraš ako ne želiš.”

“Doći ću, oče.”

U crkvi je bilo hladno i nije bilo ljudi. Redovnik je požurio da se priključi ostalima u njihovu svečanom ulasku.

Jerome kleknu u jednu od klupa na kraju lađe. Malo je molio, za Anu Massy, za Ramóna, za oca Velu, jer ga je starac za to zamolio; za señora Prévosta, koji mu je pokazivao novi svijet prepun prekrasnih ljudi i građevina; za priora, koji im je pružio gostoprimstvo.

Upravo kada je počeo moliti za sebe, redovnici počeše ulaziti i zauzimati svoja mjesta u koru te nakon toga zapjevaše. Bilo je to kao da su njegove riječi fizički uzletjele pjevanjem i bile uznesene do krova, gdje je Bog čekao da ih primi.

20

Nikada se nije mogao posve osloboditi pomisli da Bog čeka na krovu crkve. Jednom je to kazao ocu Veli, a starac je odmahnuo glavom. “Bog nije na krovu, to je budalasto.

Bog je u svetohraništu, kako sam te učio.”

“To znam, oče. Ali molio sam se Bogu Ocu.” “Bog Otac je posvuda.”

“Ako je posvuda, onda mora da je i na krovu, zar ne, oče?”

Otac Vela je odustao.

Bog na krovu morao je slušati veliko mnoštvo želja i misli. Bilo mu je najbolje najprije moliti za druge jer u protivnome nikada ne bi stigao do molitve za njih.

Pjevanje je trajalo i trajalo, poput ptica oslobođenih za let ne samo do krova nego do samog Božjeg prijestolja.

Bit će da je prekrasno sjediti među ovim redovnicima i pjevati s njima svakog dana svog života, slaviti i veličati Boga i Blaženu Djevicu. Nitko nije moćniji od svećenika, rekao je otac Vela. Jer svećenik može učiniti da se Bog spusti na zemlju svakog Božjeg jutra.

Odjednom, bez nekog očitog razloga, Jerome okrenu glavu. Iza njega sjedio je neki starac, i on na trenutak uistinu pomisli da je to Bog. Starac sijede kose i sijede brade.

Imao je najveće oči koje je Jerome ikada vidio i smijao se njima. Bio je odjeven poput redovnika.

Jerome se s poštovanjem lagano nakloni prema njemu – što je teško izvesti kad vam je glava okrenuta – a starac mu uzvrati uz neku vrstu vedre ozbiljnosti, ali uz sitni pokret kojim kao da mu je rekao: “Ne misliš li da ti je bolje okrenuti se prema oltaru?”

Jerome ga posluša. Nakon nekoliko minuta redovnici ustadoše i iziđoše u dvoredu, s priorom na začelju.

Kad je i Jerome ustao i zaputio se prema izlazu, starca više nije bilo iza njega.

Otišao je natrag u vrt i legao na travu, gledajući u plavo nebo, sve dok ga mladi redovnik vesela lica nije pozvao 21

u blagovaonicu. Onamo su stigli baš na vrijeme da se priključe odgovoru na priorovu molitvu.

Večera je bila dobra: malo ribe, povrća, kruha, sira, pa čak i čaša crnog vina koje je postupno miješano s vodom tako da se mijenjalo od boje krvi do boje malog ametista što ga je señora Massy znala nositi o svečanostima.

Señor Prévost je također bio prisutan. No, nigdje nije mogao vidjeti starca koji je sjedio iza njega u crkvi.

Isprva je bio malo stidljiv, ali redovnici koji su sjedili uz njega brzo ga potaknuše da se svojski baci na hranu.

Za vrijeme večere razgovor nije bio dopušten. Umjesto toga jedan je redovnik, koji je večerao sat ranije, čitao tekstove svetog Bonaventure. Jerome je slušao, ali nije baš puno razumio. Nekoliko puta primijeti kako ga prior pomno promatra. Je li možda jeo previše?

Kada je večera bila gotova, prior ponovno izreče molitvu, a potom redovnici zapjevaše radosni himan zahvale. Još za pjevanja počeše izlaziti iz blagovaonice i krenuše niz dugačak hodnik što je vodio natrag do crkve.

Prior položi svoju punačku ruku na Jeromeovo rame.

“Vrijeme je za molitvu povečerja”, reče. Pretpostavljam da nam se ne želiš pridružiti. Možeš otići u sobu u kojoj ćeš večeras spavati – to je ona tamo, druga zdesna – i popričati malo sa señorom Prévostom. Na kraju krajeva, ti nisi redovnik.” Potom ode i pridruži se ostalima.

Molitva povečerja je posljednja molitva u danu. Znao je to, premda joj nikad nije pribivao. Sviđali su mu se vedri redovnici i njihovo pjevanje. A možda će i onaj starac biti u crkvi. Želio ga je ponovno vidjeti.

Prošao je pokraj sobe u kojoj će spavati i ušao kroz crkvena vrata.

Sad je već bilo poprilično mračno i nije se snalazio. Da je starac i bio ondje, on ga ne bi mogao vidjeti.

Slušao je redovnike kako pjevaju u koru. Ovaj put zvučalo je žalosno, gotovo tugaljivo. Pala je noć i samo milošću Božjom doći će novi dan. Dok je na prstima obilazio 22

veliki stup, mogao ih je vidjeti, poput prikaza, u slabašnom svjetlu nekolikih svijeća. No nakon nekog vremena oni ustadoše i uputiše se ne prema izlazu iz crkve, nego pokraj glavnog oltara prema Gospinoj kapeli, a on ih je ponovno slijedio.

Posljednji put toga dana pjevali su.

“Sal-ve Regi-na...”

Pozdrav Kraljici neba, najvišem ljudskom biću, majci Kristovoj i, nakon Golgote, Majci cijelog čovječanstva.

“Majka”, reče Jerome polako i s poštovanjem. “Majka.” “...svrni, dakle, Zagovornice naša, one svoje milostive oči na nas te nam poslije ovoga progona pokaži Isusa, blagoslovljeni plod utrobe tvoje...”

Kada bi je barem jednom mogao vidjeti, makar u treptaju oka, onako kao što je vidio princezinu palaču. Ali za to mu valja čekati do kraja svojega zemaljskog života. Samo su je sveci, i to ne svi, vidjeli prije svoje smrti.

Svi ostali moraju se zadovoljiti svojom zemaljskom majkom – oni koji je imaju.

Jerome stisnu usne. Nije imao druge majke doli Kraljice neba.

“Moli za nas, sveta Bogorodice, da dostojni postanemo obećanja Kristovih.”

*** Carska je služba nosila sa sobom mnoge poteškoće, ali redovnički je život bio daleko gori. Prévostov krevet bio je drvena daska prekrivena tankim slojem slame. Vrč s vodom u uglu služio je i za piće i za pranje, a zvona su čovjeka budila usred noći, baš kada bi uspio zaspati nakon nekoliko sati prevrtanja i okretanja u krevetu. No, barem nije bilo stjenica, a i to je već nešto. Ni doručak nije bio loš, bar ne za samostanske goste. Ali ovdje ne smije provesti još jednu noć, to je njegova konačna odluka.

23

Na sreću, uhvatio je priora u dvorištu i nakon kratkog klanjanja i uvijanja upitao ga za mišljenje.

Prior je slegnuo ramenima. “Još je prerano, señor Prévost, to vam mora biti jasno. Ali kad biste mi barem mogli reći nešto više o dječaku. Ne, ne, ne pokušavam proniknuti u tuđe tajne. Zašto ste tako sumorni, dobri moj señor?

Posve je jasno da tu postoji neka tajna, zar ne? Sve što me zanima jest kakvo je duhovno obrazovanje dosad stekao. Čini se da je imao dobrog učitelja.”

“Samo jednog starog župnika. Nisam zamijetio ništa posebno u vezi s njim. Ne razumijem se u te stvari, naravno...”

“Dječak je iznimno pobožan”, reče prior zamišljeno.

“Promatrao sam ga jučer tijekom večernje. A za večerom sam mu kazao da ne mora prisustvovati povečerju, ali je ipak došao. I jutros sam ga gledao na misi. Ostao je i na zahvali. Samo se rijetki laici tako ponašaju, a među dječacima njegove dobi gotovo nitko. Prije samo nekoliko trenutaka ponovno sam ga vidio kako ulazi u crkvu.”

“Ponovno?”

“Da, ponovno. Ne znam koliko dobro ga Don Luiz poznaje...”

Prévost uzdigne obrve. “Don Luiz ga je posljednji put vidio prije šest godina, a dječak je tada bio samo djetešce, dakako.”

“Time još više čudi što drži da bi dječak mogao imati poziv. Vidite, mogao bi biti u pravu. Još uvijek ne mogu biti siguran. Uzmite u obzir da dječak ovdje nije proveo ni jedan cijeli dan, a tako važnu odluku nikada ne donosim prije negoli potanje...” Prekinuo se.

“Ne čuje vas, zasigurno”, reče Prévost.

Ali prior nije gledao u dječaka, koji je upravo izlazio kroz crkvena vrata. Gledao je u visokog, sjedobradog redovnika koji je bio uz njega i držao ga za ruku.

“Otac provincijal...”

Neobični par im je prišao.

24

“Oče provincijalu, oče provincijalu...”, prior je bio uzbuđen. “Da sam samo znao... nismo uopće znali da ste se vratili...”

Starac se smiješio. Nije ništa uzvratio.

Prévost se nije više moga suzdržati. “Najčasniji oče, dopustite mi da se predstavim. Ja sam Charles Prévost, sluga Njegovog Carskog Veličanstva, a ovdje sam po naredbi Don Luiza Quixade kojemu će biti vrlo drago doznati da sam vas uspio vidjeti. Don Luiz Vas moli za veliku uslugu. Želio bi znati je li... Jerome, siguran sam da će ti dopustiti da ubereš još koju naranču iz vrta...”

Ali starac nije pustio dječakovu ruku. “Živjet će u svijetu”, reče blistajući. “Trebao bi daleko dogurati u svijetu, kad za to dođe vrijeme.” Kimnuo je prema dječaku, nježno pustio njegovu ruku iz svojih dugih, tankih prstiju i odšetao dalje, umornim sitnim koračićima koji su ga odveli do dalekog Rima i doveli natrag.

Ostario je, pomisli prior. Jako je ostario. Možda njegovo prosuđivanje nije više onakvo kakvo je nekoć bilo. Pa tek je prvi put vidio dječaka.

Ali Prévost promuca: “Živjet će u svijetu? U svijetu?

Kako je znao što sam ga kanio pitati? Kako je mogao tako brzo prosuditi? Rekli ste...”

“Otac provincijal ima svoj način.” Je li se u priorovu glasu naslućivala mala doza gorčine? “U svakom slučaju, dobili ste svoj odgovor – i to mnogo prije nego što biste ga dobili od mene.”

Iz smjera iza dvorišta iznenada se začuše trublje.

Dječak podiže glavu. U samo nekoliko skokova došao je do zida.

Popeo se spretnošću kakva majmuna. “Što to radiš?” vikao je Prévost.

“Bolje je da siđeš dolje, mali moj”, reče prior.

Jerome ih nije čuo. Sjedeći na zidu, s posvemašnjom je pozornošću gledao nešto što je izgledalo poput dugačke i polagane povorke pokretnih tornjeva; tornjeva od svjetlu25

cava, sjajna čelika, iznimno moćnih, nepobjedivih. Bili su to gardisti, Kastilski kraljevski gardisti, pod teškim oružjem, na najvećim konjima na svijetu, koji su isto tako bili oklopljeni, tako da su se konjanik i konj doimali poput jednog bića. Sjetio se kako je otac Vela u školi pričao priču o Don Franciscu Pizarru koji je za Španjolsku i za vjeru osvojio Peru. Kako su se u bitci Indiosi hrabro borili protiv španjolskih vitezova, nimalo pokolebani činjenicom što njihove strijele i nezgrapna koplja nisu mogli probiti oklope Španjolaca; kako je njihovo nadmoćno mnoštvo gotovo odlučilo o ishodu bitke. Tada je jedan vitez udarom koplja oboren s konja. Pao je, ali je ponovno ustao. To je za Indiose bilo previše. Užasno je biće, prekriveno ljuskama poput pasanca, prepolovljeno, a obje polovice i dalje žive! Magija, čarolija! Indiosi su pobjegli prestravljeni, a bitka je dobivena. Iznenađenje, pojava nečeg novog, nečeg neshvatljivog, može odlučiti bitku! Upravo su iz tog razloga Ramón i njegovi Mauri bili pobijeđeni kad je iznenađenje nastupilo u obličju kočije...

Sada su ovdje bili sinovi, nećaci i mlađa braća vitezova koji su osvojili Peru. Svaki je čovjek bio mala tvrđava u veličanstvenom i nezaustavljivom pokretu.

Srebrne trublje! Trg se crnio od ljudi, svaki je balkon bio pretrpan, svaki prozor i svaki krov. Žene su bacale cvijeće i mahale lepezama i rupcima, njihovi visoki glasovi miješali su se s povicima muškaraca. Dvadeset i četiri trubača u crveno-žutim odorama; helebarde Njemačke garde; helebarde Španjolske garde – Jerome je poznavao sve odore. Ramónov je otac imao knjigu sa slikama svih odora. Časnici – visoki, vrlo visoki časnici, svi na konjima, svjetlucali su u zlatu i srebru.

Potom je prošao jedan izdvojeni jahač na prekrasnom bijelom konju duge lepršave grive i repa. Bio je odjeven u purpur i zlato, njegovo je lice bilo blijedo, njegova kosa i kratka brada bile su svijetle. Ali nitko se ne bi usudio rugati mu se zbog toga, kao što su se rugali jedinom plavo26

kosom dječaku u Leganésu. Umjesto toga svi su ljudi pljeskali, klicali i uzvikivali, i to je djelovalo poput vrtoglavice. Princ, to mora da je kraljevski princ. Nije to mogao biti Car, jer svi su znali da je Car starac. Princ...

Dolje u dvorištu prior se tiho nasmijao. “Otac provincijal je u pravu, kao i obično, señor Prévost. Najbolje je da dječaka date u vojnike.”

Buka izvana bila je tako snažna da ga je Prévost jedva čuo. “Što se to vani događa, časni priore?” povikao je.

“Zar ne znate? Don Filip prolazi – princ od Asturije.”

Prévost mrtvački problijedi. Potrči do zida i uspije u divljem skoku zgrabiti dječakove noge i povući ga dolje poput krhka zavežljaja koji se otima. “Ne smiješ”, vikao je zadihano. “Ne smiješ...” Čim su Jeromeove noge dotaknule tlo, on se okrenu prema debeljku poput mladog tigra. “Kako se usuđujete! Želim ga vidjeti! To je princ! Kako se usuđujete to činiti!”

“Polako, mali moj”, reče prior, a Jerome nato odmah odstupi, još uvijek stisnutih šaka. Prior ga je tapšao po ramenu. “Vojnik, señor Prévost”, ponovi. “A moglo bi se dogoditi da daleko dogura, znate...”

27

Poglavlje III.

“Stići će svakog trenutka”, reče Doña Magdalena bez daha. “I ne znam što ću. Kad biste mi mogli pomoći, brate.

Znam da ne možete. Nitko to ne može i nisam vas trebala pozvati ovamo, to nije bilo pošteno prema vama...”

“Jedina stvar koja nije poštena prema meni jest da mi svojim nemirom stvarate vrtoglavicu”, odvratio je mladić u jednostavnom crno-bijelom habitu dominikanskog reda.

Nasmiješio se. “Bilo bi mi drago kad biste prestali hodati tamo-amo. Ova soba u kuli preuska je za takvo kretanje.

Zašto moramo biti ovdje gore?”

“Jer je ovo jedino mjesto s kojega ih mogu vidjeti kako stižu.”

“Gómez će se svakako oglasiti svojom trubljom. Nije potrebno da sami sebi budete straža.” Mladi je redovnik odmahivao glavom, a njegov se osmijeh proširio. “Niste se mnogo promijenili, zar ne, Magdalena? Čak i kao mala djevojčica, uvijek ste mislili da sve morate sami učiniti.”

“Kao maloj djevojčici nije mi bilo dopušteno da bilo što radim, i vi to dobro znate.” Ali nije mogla, a da se ne nasmije, a sličnost među njima postala je savršeno očita dok su stisnutih očiju oboje uzdigli glave i izbacili donju vilicu jedno prema drugom, odlučnu, zaobljenu vilicu obitelji Ulloa. Ali osmijeh mlade žene nestao je i prije negoli se ponovno okrenula prema prozoru.

Mogla je biti izvrsna redovnica, mislio je fra Domingo.

Da je znala da nikada neće imati vlastito dijete, možda se nikada ne bi udala za Quixadu. Ili bi možda ipak to učinila? No, nije bio trenutak da joj postavlja takvo pitanje.

Quixada je bio veliki caballero, a brak je, sve dosad, bio primjeran – ako bi se takvim moglo nazvati brak u kojem je 28

suprug morao tako dugo biti odvojen od svoje supruge, na bojištu, na dvoru, u službenim misijama...

Magdalena kao da je znala o čemu razmišlja. “Pet godina”, rekla je, “pet godina braka, a ni jednu od njih nismo mogli provesti zajedno od početka do kraja. Ni jedna nije protekla, a da ga nisu pozvali nakon samo nekoliko mjeseci...”

“Car je suparnik mnogim suprugama”, reče fra Domingo. “Da ste se udali za običnog seoskog plemića, umjesto za desnu ruku Njegova Veličanstva...” Da je htjela razgovarati, učinila bi to sada.

I jest. “Ne dao Bog i njegovi sveci da uskratim Caru ono što je Carevo – čak i ako je to nešto najdragocjenije u mome životu: nazočnost i dobrobit mojega supruga.”

Kimnuo je glavom. “Plemkinja je najprije plemenita, a tek onda žena.”

“Svakako.” Tužno je slegnula ramenima. “Lakše je ispuniti očekivanja, brate, kada znate da nemate izbora. Nisam se žalila na Cara. Ali kada je čovjek daleko od svoje supruge tako dugo i tako često, mogu postojati... drukčiji suparnici. Prema njima sam najprije žena i samo žena.”

Bio sam u pravu, mislio je. Imao je trideset i dvije godine, bio je tri godine stariji od svoje sestre i njegov život svećenika trajao je gotovo jednako dugo kao i njezin brak. Naslušao se tisuća ispovijedi, a kad čujete prvu tisuću, čuli ste ih sve.

Uvijek ista mučna pjesma, iste misli, riječi, djela i propusti, isti motivi, val za valom odvratne vode, i uvijek iste reakcije.

Znao je, naravno, da je sve to sadržano i u njegovoj naravi, ali je sebe zbog toga prezirao pa mu je isprva bilo teško ne prezirati druge – što je samo po sebi težak grijeh – umjesto da bude sredstvo obnavljanja, čije misli imaju vrijednost jedino ako pomažu grješniku da razbistri svoj um.

“Sami za sebe”, rekao je nježno, “jadna smo skupina.

Ali ne moramo biti sami, kao što znate.”

Okrenula se. “Znate, dakle, o čemu razmišljam?”

“Draga moja, to je jasno, da ne može biti jasnije. Vaš vam suprug šalje pismo iz Bruxellesa...”

29

“Eno! Eno kočije!” Njezin ispruženi prst je drhtao. “Što mi je činiti? Što uopće mogu učiniti? Moram...”

“Stanite”, reče. “Nisu još stigli ni do sela. Trebat će im gotovo četvrt sata da stignu do glavnog ulaza. Znam da ste me pozvali danas samo zato što niste htjeli biti sami.

Niste uistinu očekivali od mene da vam budem od pomoći. Ali, sad kad sam već tu, nastojat ću dati sve od sebe.

Dajte da ponovno vidim pismo, molim vas.”

Nije odgovorila. Nastavila je gledati u sitnu kočiju veličine igračke koja se kotrljala niz prašnjavi put prema prvim kućama Villagarcíje.

“Dajte mi ga, chiquita...”

Stavila mu ga je u ruku. Kočija je nestala iza kuće udovice Fuentes, kojoj je doista trebao nov krov. Mora se sjetiti da s Valverdeom popriča o tome.

“Charles Prévost, čovjek od povjerenja, stići će u Villagarcíu s dječakom od otprilike osam godina”, čitao je naglas fra Domingo. “U ime moje ljubavi prema vama i vaše prema meni, molim vas da se pobrinete za dječaka i da mu pružite majčinsku zaštitu...”

Doña Magdalena se ukočila, grizući usnu.

“Dječak je sin jednog od mojih najboljih prijatelja”, nastavio je čitati njezin brat, “čije ime mi nije dopušteno otkriti, ali čija su plemenitost i ugled neupitni. Dječak Jerome mora dobiti obrazovanje dostojno sina jednog caballera, ali želja je njegova oca da ne postane pretjerano ambiciozan te da njegova odjeća bude jednostavna.” Pomno je sklopio pismo. “Dječak od otprilike osam godina”, ponovio je. To znači da je rođen tri godine prije negoli ste upoznali Don Luiza.”

“Da.” Nasmiješio se sućutno. “Jedna od najvećih prednosti svećeništva, redovništva, sastoji se u tome što možeš slijepo vjerovati svom Gospodaru. Ali sve dosad sam vjerovao da je vaš suprug besprijekoran. Dakako, lako je vjerovati kada vjera nije na kušnji.”

30

“Postavit ću svećeniku, redovniku, jedno pitanje.”

Glas joj je bio krhak i još je gledala prema udaljenom selu gdje se sada ništa više nije kretalo. “Zašto je Božja volja da Don Luizu ne mogu podariti sina?”

Duboko je udahnuo. “Ne znam, chiquita.”

“Barem ste iskreni.”

“Naravno, nema smisla nagađati”, rekao je polako. “Ali moglo bi biti... postoji mogućnost da Bog želi od vas da svu svoju ljubav pružite tom dječaku koji je tamo vani.”

Napokon se okrenula. Usne su joj bile bijele. “Kao što ste rekli, nema smisla nagađati. Mogu se samo nadati da to nije Božja želja. Teško mi je ne mrziti ga čak i prije negoli sam ga vidjela. Mislim da je najbolje da se sada spustimo dolje.”

Izjurila je van i počela se spuštati uskim stubištem. Fra Domingo je išao za njom u tišini.

Stajao je iza nje u prolazu na prvom katu kada je pljesnula rukama kako bi dozvala sluge. Dvije dueñe, Doña Isabel i Doña Petronila de Alderete, obje u crnom i s velikim bijelim kapama; komornici, Diego Ruiz i Juan Galarza, obojica veterani rata protiv nevjernika u Tunisu; Pedro, nadstojnik imanja; Valverde, zadužen za dijeljenje milostinje, koji je znao čitati i pisati; tri paža i dvije pratilje, Luisa i La Rubia s crvenim pletenicama i tisućama pjegica. S ovog prvog kata široke su se stube spuštale u dvorište sa zdencem i pomno podrezanim grmovima koje je Don Luiz toliko volio.

Formirali su čvrstu skupinu na vrhu stubišta. Fra Domingo se smiješio sebi u bradu. Ona ne prima gosta, mislio je. Ona se sprema za obranu od napada. Nikada je takvu nije vidio. Možda je to bio Don Luizov sin. Takve su se stvari i prije događale, ali ipak, Don Luiz... pa valjda i najbolji i najuzorniji ljudi mogu katkad posrnuti. Ali ako je tako, ne može se kriviti dječaka. Čak ni najbolje i najuzoritije žene nemaju osobitog osjećaja za pravdu kada se radi o njihovim osjećajima.

A kada bi, iz nekog nepoznatog razloga, ženi koja ne može zatrudnjeti bacili u krilo dijete druge žene, kao živi podsje31

tnik na njezinu neplodnost... Don Luiz je nije trebao ovako iznenaditi. Da ju je barem prikladno pripremio... Željezom okovana vrata se otvoriše i kočija uđe unutra. Uz klopot i škripu prošla je pokraj grmova i zdenca i ponovno pokraj grmova, skrenula ulijevo i zaustavila se.

Krajičkom oka fra Domingo je iskosa vidio lice svoje sestre, napeto i blijedo. Nije mogao vidjeti njezine oči.

Krupan čovjek s raskošnim brkovima izviri iz kočije, pogleda prema gore, skinu šešir, nakloni se, vrati šešir na glavu te se okrenu i vidje da je isto učinio i njegov pratilac kojemu je nastojao pomoći.

Sitni dječačić, svijetle kose i plavih očiju, skromno odjeven, stajao je u podnožju stuba. Vidjevši da nema nikoga, pogledao je uvis i polako se počeo uspinjati.

Osim njegovih laganih koraka nije se čuo nikakav zvuk.

Gledao je ravno u Doña Magdalenu. Na sredini stubišta zastade. Možda mu je krupni čovjek rekao da će susresti veliku damu. Možda se sjetio što mu je Ana de Medina govorila o ispravnom načinu pozdravljanja najveće od svih žena.

Spustio se na koljeno i podigao ruke spojivši dlanove.

U vihoru crnog pliša, čipke i blještavo bijelog ovratnika, gospa od Villagarcíje nagnula se nad njim, privukla ga i zagrlila.

Fra Domingo se tiho, razdragano pomolio dok je i sam silazio. Još uvijek stiskajući dječakovu razbarušenu kosu uza se, ona podigne suzama pokapano lice. “Kakva šteta”, mrmljala je, “kakva šteta što ja nisam majka ovog anđela.”

Fra Domingo se tako široko nasmiješio da se gotovo ponovno naljutila.

*** Već je i latinski bio težak, ali grčki kao da je smislio sam vrag.

Jerome se o tome najozbiljnije izjasnio pred ocem Guillenom Prietom, koji ga je poučavao u obama jezicima.

32

Prieto, simpatičan zdepasti mladić s gomilom neukrotive crne kose, jednako je ozbiljno naglasio da bi, čak i kad bi bilo tako, još uvijek bilo pametno učiti grčki. “Želite li pobijediti neprijatelja, morate poznavati sve njegove trikove.” Jerome ga je gledao sa sumnjom, ali je odlučio prihvatiti tu ideju. No, kada je otac Prieto ispričao ovo pred ocem Garcíom Moralesom, glavnim kapelanom dvorca, stariji je svećenik odmahnuo glavom. “Opasan je to argument.

Na temelju njega dječak bi mogao pomisliti da ima pravo istraživati bilo što zabranjeno. Mogao bi čak početi proučavati i samu crnu magiju!”

“Za to u Villagarcíji neće imati mnogo prilike”, odgovorio je veselo otac Prieto.

“Možda. Ali neće ovdje ostati cijelog života, a kada se u nekom kasnijem trenutku susretne sa zabranjenim, možda se prisjeti vaše pouke. Trebali ste mu kazati da vrag nije nikako mogao smisliti grčki, jer se Crkva u misnom obredu služi bar s nekoliko grčkih riječi.”

“Kyrie eleison.” Prieto se nasmijao u obranu. “Reći ću mu to – kada nauči nepravilne glagole.”

Nije dodao da će to vjerojatno potrajati godinama.

Mali je Jerome bio brz samo kad se radilo o stvarima koje mu se sviđaju.

Juan Galarza, koji ga je učio mačevanju, korištenju koplja i samostrijela te umijeću jahanja, nije se imao na što požaliti. Njih su dvojica odmah sklopila prijateljstvo, a služavke su se često smijale kada bi vidjele neskladni par kako odlazi do malog dvorišta koje je Galarzi bilo najdraže mjesto za vježbanje, vitkog dječačića i krupnog starog ratnika prosijede brade i s dugačkim ožiljkom na lijevom obrazu.

“Smij se, La Rubia, samo se smij!” reče Galarza. “Od tebe se ništa bolje i ne može očekivati. Još samo nekoliko lekcija i ovaj momčić bit će u stanju ubosti svaku pjegu na tvom nosu, premda će mu, naravno, ta igra dosaditi nakon 33

prvih stotinu.” Nasmije se prema Jeromeu. “Žene”, reče.

“Nikad im ne dopusti da se previše uzvise.”

“Ožiljče!” vrištala je La Rubia. “Stari ožiljče!”

Galarza palcem pokaza prema njoj. “Ona misli da bi me to trebalo razljutiti”, smijao se. “Ožiljak je časna stvar”, reče vrlo glasno. “Ali pjege na djevojčinu licu rastu po jedna za svaki grijeh koji počini. Ne zavidim anđelu koji ih u ovom slučaju mora brojiti.”

No Jerome nije bio zainteresiran za duel svojega učitelja i La Rubie. Trljajući svoj meki obraz, rekao je zamišljeno: “Mora da si u tom napadu loše parirao.”

“Misliš? Pa možda i jesam. Ali čovjek ima samo dvije ruke, a kada je onaj obrezani pas od nevjernika navalio sa svojim zakrivljenim mačem, svoj sam štit ljevicom držao nad Don Luizom i branio se od napada kopljem desnicom. Što bi ti učinio na mojem mjestu?”

Jerome je razmišljao. Mršteći se, upita: “Što znači ‘obrezan’?”

Galarza pročisti grlo. “To je nešto što Turci rade. Nešto odrežu. Toga, dakle, dana...”

“Gdje odrežu?”

“U Tunisu”, odgovorio je Galarza naglašavajući odgovor. “Sve se to dogodilo u Tunisu, a kakav je to bio dan, Santiago! Kao što sam rekao, pokrivao sam Don Luiza. On je najveći borac kojeg si ikada vidio.”

“Kao Cid?” “Kao Cid.” “Zašto se onda sam nije pokrivao?”

“To je bar jasno”, odgovori Galarza. “Nije se mogao pokrivati jer je pokrivao Cara.” Ovlaš podiže svoju kapu.

“Oh”, reče Jerome, “zar je i on bio tamo?”

“Je li bio tamo? On je bio naš zapovjednik, mali moj!

On je bio naš vođa, a od njega nema boljeg, barem ne na ovome svijetu. Kažu da je sada već star i da ga zdravlje ne služi kao prije, ali onih je dana mogao ubiti Turčina samostrijelom s udaljenosti veće od stotinu koraka. Vidio sam 34

SADRŽAJ

KNJIGA PRVA A. D. 1554. – 1559. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Poglavlje I. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Poglavlje II. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16 Poglavlje III. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28 Poglavlje IV. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 38 Poglavlje V. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47 Poglavlje VI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60 Poglavlje VII. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74 Poglavlje VIII. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 KNJIGA DRUGA A. D. 1560. – 1567.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89 Poglavlje IX. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 Poglavlje X. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 108 Poglavlje XI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 120 Poglavlje XII. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 130 Poglavlje XIII . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 138 Poglavlje XIV. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145 Poglavlje XV. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 162 Poglavlje XVI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 174 Poglavlje XVII. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 179 Poglavlje XVIII. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 184 Poglavlje XIX. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 195 Poglavlje XX. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 206 461

Poglavlje XXI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 210 Poglavlje XXII. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 215 Poglavlje XXIII. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 223 KNJIGA TREĆA A. D. 1567. – 1570.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 237 Poglavlje XXIV. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 239 Poglavlje XXV. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 251 Poglavlje XXVI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 266 Poglavlje XXVII. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 280 Poglavlje XXVIII. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 294 Poglavlje XXIX. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 303 Poglavlje XXX. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 314 Poglavlje XXXI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 324 Poglavlje XXXII. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 336 Poglavlje XXXIII. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 350 KNJIGA ČETVRTA A. D. 1570. – 1571. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 363 Poglavlje XXXIV. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 365 Poglavlje XXXV. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 378 Poglavlje XXXVI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 386 Poglavlje XXXVII. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 397 Poglavlje XXXVIII. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 405 Poglavlje XXXIX. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 419 Poglavlje XL. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 440 Poglavlje XLI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 452

462

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u studenome 2011.

VERBUM USKLIČNIK

!

Louis de Wohl, poznati katolički romanopisac (autor Verbumovog bestselera Koplje), u ovom romanu oslikava lik i život Don Juana Austrijskog, jednog od najistaknutijih junaka u povijesti, koji je 7. listopada 1571. predvodio ujedinjene kršćanske snage u bitci kod Lepanta u kojoj je malobrojna kršćanska flota porazila nadmoćnog turskog neprijatelja spriječivši tako islamsko osvajanje Europe. Čitajući ovaj uzbudljivi roman o mladiću velikoga šarma, energije, smionosti i plemenitosti, o njegovom odrastanju, romansama i dvorskim intrigama, pred nama iskrsava ozračje europske povijesti šesnaestog stoljeća s njegovom grješnošću i pobožnošću, njegovim pravovjerjima i herezama, nasiljem i idealima.

Posljednji križar Louisa de Wohla je najbolja knjiga svih vremena o bitci kod Lepanta. De Wohl je katolički pisac i ima jasnu ideju u glavi. Ovaj njegov povijesni roman je s vojne strane gledajući posve utemeljen, pun avanture i drame, a njegov opis bitke kod Lepanta je potpuno očaravajući i vrlo napet.

Kenneth Baggaley

Svojim pripovjedačkim umijećem, očaravajućim stilom i dubokim psihološkim opisom likova de Wohl čitatelju nudi više od puke povijesne spoznaje, omogućujući mu da i sam postane promatrač, da se uključi u svu dramatičnost događaja u ovom romanu iznimno jakih osjećaja.

Davide Rondoni

ISBN 978-953-235-269-6

VERBUM 69 kn

www.verbum.hr