VERBUM USKL ÄŒNIK
!
Michael D. O’Brien Posljednja vremena
Biblioteka:
8. Urednik: mr. sc. Petar Balta
Za nakladnika: Miro Radalj
Michael D. O’Brien
POSLJEDNJA VREMENA
VERBUM Split, 2014.
Naslov Izvornika: Michael D. O’Brien, Father Elijah - An Apocalypse © Copyright: Ignatius Press, San Francisco, 1996. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2002. Prijevod: Mijo Pavić Redaktura: Ljiljana Jurinović Lektura: Anđa Jakovljević Naslovnu stranicu ilustrirao: Nikola Listeš II. izdanje
CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.111(71)-31=163.42 O’BRIEN, Michael David Posljednja vremena / Michael D. <David> O’Brien ; <prijevod Mijo Pavić>. - 2. izd. - Split : Verbum, 2014. - (Biblioteka Uskličnik ; 8) Prijevod djela: Father Elijah - an apocalypse. ISBN 978-953-235-295-5 150923063
Budan budi i utvrdi ostatak koji tek ĹĄto ne umre. (Otkrivenje 3,2)
Zahvale Zahvalan sam poljsko-kanadskom pjesniku Christopheru Zakrzewskom što mi je dopustio da u Posljednjim vremenima navedem njegove prijevode Krimskih soneta Adama Mickiewicza, a zahvaljujem mu i na njegovoj uredničkoj pomoći. Također sam veoma zahvalan prevoditelju, esejistu i romanopiscu Marcu Sebancu na njegovim pronicavim mislima i iskrenosti. Nadasve želim zahvaliti svojoj ženi Sheili na njezinu nenadmašnom smislu za urednički posao, kao i na beskrajnom strpljenju što mi ga je iskazala dok sam nejedanput ukočeno buljio u nju nad nepojedenim obrocima i nadam se da će joj nebesa jednoga dana uzvratiti nagradom.
7
Uvod Apokalipsa je književno djelo koje se bavi koncem ljudske povijesti. Tisućama godina apokalipse različitih vrsta pojavljivale su se diljem svijeta u kulturama mnoštva naroda i religija. Njih stvara filozofska spekulacija, vizija budućnosti, kao i neartikulirana čežnja i strepnja, a nerijetko i čovjeku svojstvena čežnja za onim što je J. R. R. Tolkien nazvao ”pod-stvaranje”. Sve te pjesme, epovi, fantazije, mitovi i proročanstva svjedoče o čovjekovoj prolaznosti na zemlji. Čovjek je stranac i posjetitelj. Njegovo postojanje je neizrecivo lijepo i – opasno. Ono je ispunjeno tajnama koje upravo vape da im se odgonetne značenje. Grčka riječ apokalypsis znači otkrivanje ili objavu. Kroz takve objave čovjek gleda u panoramu ljudske povijesti u potrazi za ključem svoga identiteta, u potrazi za stalnošću i ispunjenjem. Možda najgora od ”demitologizirajućih poruka”, tako svojstvenih našem vremenu, jest poruka da su priče o kršćanskoj Vjeri tek jedna verzija univerzalnih ”mitova”. Sugerira se da su mnoge kulture stvorile priče o junaku koji biva ubijen i zatim se ponovno vraća u život; još više njih zamišljalo je kataklizmu koja će se dogoditi na kraju povijesti. G. K. Chesterton jednom je napisao da se pozicija demitologizatora zaista svodi na ovo: budući da se neka istina duboko usjekla u imaginaciju velikog broja starih naroda, ona jednostavno ne može biti istinita. On je istaknuo da demitologizator nije uspio istražiti najvažniji od svih motiva: da su ljudi u različitim vremenima i na različitim mjestima možda na intuitivnoj razini bili informirani o zbiljskim događajima koji će se jednoga dana dogoditi u povijesti; da je u čežnjama njihove duše postojao trag svjetla, predosjećaj, nastojanje da se kroz umjetnost dosegne punoća Istine koja će jednoga dana postati tijelom u Utjelovljenju. Otkrivenje sv. Ivana je apokalipsa jednoga višeg reda. Ona je pravo pro9
ročanstvo u tom smislu što ona nije tek puko predviđanje, nego riječ koju je čovjeku uputio sam Gospodar povijesti. Ona je opomena, ohrabrenje, pouka i vizija zbiljskih događaja koji će se jednoga dana dogoditi. Kako se drama našega vremena sve brže približava nekom nepoznatom vrhuncu, javljaju se bezbrojne spekulacije i sve više se govori o Ivanovoj Apokalipsi, što potiče mnoštvo tumačenja. Jedna škola mišljenja drži da se ta knjiga odnosi isključivo na vrijeme u kojemu je živio Ivan; druga tvrdi da je ona isključivo meditacija o kraju stvari u nekoj neodređenoj budućnosti; treća, opet, vjeruje da je ta knjiga zemljopisna karta na kojoj je prikazana povijest Crkve i koja se razotkriva kroz sedam glavnih epoha. Četvrto tumačenje, koje voli najveći dio crkvenih otaca, drži da je ona teološka vizija beskrajnoga duhovnog krajolika koja sadrži opis stanja Crkve Ivanova vremena, kao i događaje koji se trebaju zbiti na kraju vremena. Za Ivana, ”kraj vremena” započinje Kristovim Utjelovljenjem u svijet pa preostaje samo posljednja bitka kroz koju Crkva mora proći. To je, po mome mišljenju, najpotpunije i najvjerodostojnije tumačenje i njega sam slijedio u ovoj knjizi. Čitatelj će se ovdje susresti s apokalipsom u starom književnom smislu, no takvom kakva je napisana u svjetlu kršćanske objave. To je spekulacija, književno djelo. Ona ne pokušava toliko predskazati određene pojedinosti konačne apokalipse, koliko pita kako bi ljudska osobnost reagirala pod uvjetima nepodnošljive napetosti, u jednoj moralnoj klimi koja neprekidno postaje sve jezovitija, u duhovnom stanju u kojemu se horizonti neprekidno pomiču. Bliska budućnost prepuna je različitih varijacija na apokaliptičku temu, od kojih su neke užasnije negoli neke druge. Ja sam prikazao samo jedan od mogućih scenarija. Pa ipak, središnji lik zaronjen je u dvojbu s kojom bi se suočio u svakoj apokalipsi. On se nalazi unutar događaja koji se pred njim odvijaju i na taj je način suočen 10
s problemom percepcije: kako spoznati skrivenu strukturu kaotičnog vremena u kojemu živi, kako iskoračiti iz njega i sagledati ga objektivno i istodobno ostati unutar njega kao sudionik, kao oruđe dobra. Čitatelja bi trebalo upozoriti da je ova knjiga roman ideja. Ona ne potiče ovisnost poput tv serije niti nudi pojednostavljene odgovore i lažnu pobožnost. Ona nudi Križ. Ona, vjerujem, svjedoči o konačnoj pobjedi Svjetla.
11
I.
Brdo Karmel
Brat Magarac pronašao je oca Iliju u vrtu među gredicama luka. Stari monah je kopao motikom i lice mu je bilo mokro od znoja pod slamnatim šeširom; mladi brat na trenutak se sažali nad njim. ”Otac prior vas treba.” ”Hvala, brate.” ”Trebate odmah poći”, rekao je. ”Ne obazirite se na znoj. Pođite smjesta.” Riječi su mu se kao i obično zbrkano prelijevale preko usana. Nazivali su ga bratom Magarcem zbog njegove prostodušnosti i zbog toga što se rado prihvaćao svakog posla koji je mogla obaviti i tegleća marva. Ilija je o njemu razmišljao kao o malenome. ”Požurite, požurite”, gunđao je. Njegovo zdravo oko se smijalo; na drugome je imao ožiljak i ono je neprekidno žmirkalo. Bio je Palestinac, kršćanin, štrkljast, jednostavan momak kojega nije smetalo to što je nevažan. Većina otaca i braće nije ga osobito cijenila. Bio je nemaran i gotovo svaki dan je zaboravljao Pravilo reda – iako se zbog toga uvijek iskreno kajao. Prema njemu su obično bili strpljivi; u najgorem slučaju, a to je bilo veoma rijetko, postupali su s njim superiorno. Iliji je bio neobično drag i među njima je postojala iskrena, iako suzdržana naklonost. ”Oče, slučajno sam saznao da je pred sat vremena stigao važan telefonski poziv iz Italije. Brat Silvestar mi je to rekao kad smo se mimoilazili u hodniku nakon molitve.” On se lupi rukom po ustima, a njegovo zdravo oko iskrivi se od stida. 13
”Siguran sam da ti i brat Silvestar niste željeli prekršiti zavjet šutnje”, reče Ilija. ”U pravu ste, oče, nismo željeli prekršiti zavjet šutnje.” ”Siguran sam da ćeš se sutra nastojati u potpunosti pridržavati Pravila.” ”Da, sutra ću se u potpunosti pridržavati Pravila.” ”Bog poznaje tvoje srce. On zna da Ga ti voliš.” Maleni izražajno kimnu glavom. ”Kad budeš molio, kad Ga budeš molio da te podsjeti na ovo ili ono, molim te, moli i za mene kako bih se i ja mogao u potpunosti pridržavati Pravila, hoćeš li?” ”Hoću, oče.” ”Zahvalan sam na tvojim molitvama.” ”Hvala vam, oče.” Rastali su se u hodniku pokraj priorova ureda. Maleni se žurno zaputi prema crkvi gdje je naumio klečati pred Presvetim i moliti za oproštenje zbog još jednog dana u kojemu nije uspio izbjeći grijeh. Ilija pokuca. Uđite, začu se priorov glas. Ilija uđe i počeka. Prior ga zamoli da sjedne. Bio je Nijemac. Po njegovu čelu u obliku kupole, dostojanstvenim crtama lica i zamišljenim sivim očima čovjek bi bio rekao da je skolastik, možda benediktinski fratar iz neke sjeverne zemlje. No Ilija je odavno naučio da ljude ne treba procjenjivati po njihovoj vanjštini. Ovaj prior na poseban način nije bio ono što se činilo da jest. Stajao je pored prozora s pogledom na Haifski zaljev, gledajući kako se sunce spušta u more. ”Ovo sasvim odstupa od uobičajenog načina postupanja, oče Ilija. Unijelo mi je nemir u srce.” ”Što, oče priore?” ”Tvoj imenjak je prebivao na ovom svetom brdu prije tri tisuće godina. Došao je ovamo slušati glas Božji.” Ilija je čekao znajući da to nije sve. Vjetar je nemirno prekapao po odrini. ”On ga je čuo u nježnom lahoru, ne u jurnjavi po svijetu i pouzdavanju u projekte. Mi smo pozvani slušati. Pozvani 14
smo klanjati se Onome koji obitava među nama. Zbog toga ste došli ovamo. Zbog toga ste rođeni.” Ilija potvrdno kimnu glavom. ”Kao prioru dana mi je milost razlikovanja između mojih duhovnih sinova. To me uznemiruje.” ”Uznemireni ste zbog mene?” ”Oprostite, govorim, a da vam ništa nisam objasnio. Danas sam primio telefonski poziv. Pozivaju vas u Rim.” ”U Rim? Ali naš samostan u Rimu vrvi od braće. Ovdje nas ima tako malo.” ”Ne zovu vas u samostan u Rimu. Zovu vas u Vatikan.” ”U Vatikan?” ”Danas poslije podne razgovarao sam s jednim višim dužnosnikom u Državnom tajništvu. Nedugo nakon toga poslao mi je faksom potrebne dokumente. Službeno pismo s uputama i informacijama vezanim uz vaše putovanje zrakoplovom. Treba da se sastanete s nekim dužnosnicima u Tajništvu čim je prije moguće.” ”Je li vam objasnio svrhu putovanja?” ”Slabo. O svemu ćete saznati kad stignete.” ”Kada polazim?” ”To je baš ono što me iznenađuje. Po načinu govora čovjeka s kojim sam razgovarao učinilo mi se da je stvar prilično žurna. Krećete prvim zrakoplovom s Ben Guriona. Sve je sređeno. Viza, karte. Rim je sredio sve detalje izravno s Izraelcima.” ”Pa valjda je nešto kazano o svrsi putovanja?” ”Rekao je samo to da se odnosi na arheologiju.” ”Na arheologiju?” ”Vi se već dugo vremena zanimate za arheologiju, zar ne, oče?” ”Samo amaterski.” ”Objavljivali ste studije o biblijskoj arheologiji u međunarodnim časopisima.” ”Da, ali to nije bilo ništa posebno. Obična nagađanja. U njima je bilo više riječi o duhovnosti biblijske arheologije nego što bi to bila znanost u pravom značenju te riječi.” 15
”Čini se da su vaše studije privukle pozornost Vatikana.” ”U bliskoj budućnosti nije predviđena ni jedna konferencija o arheologiji. Ne razumijem čemu ta žurba.” ”Ni ja.” Prior je buljio u svoj radni stol. ”Koliko dugo ću biti odsutan?” ”Dužnosnik mi to nije želio kazati. Rekao mi je samo da postoje neki poslovi zbog kojih ćete morati biti odsutni dulje vrijeme. Rekao mi je da je neizvjesno koliko će misija potrajati i da je ona iznimno važna.” ”A što će biti s mojim satovima iz teologije? Tko će poučavati novake?” ”Može ih preuzeti otac Ivan.” ”Bilo je predviđeno da sljedeći tjedan u Betlehemu propovijedam o povlačenju u osamu.” ”To mogu ja preuzeti.” Otac prior bio je darovit i vrlo tražen propovjednik. Dvojica muškaraca sjedili su nekoliko minuta u tišini slušajući cvrkut ptica u noći. ”Možete li mi reći zašto ste uznemireni?” ”Nisam siguran. Osjećam da se približavate velikoj opasnosti.” ”U pogledu arheologije?” ”Imamo izvanrednog Papu, čovjeka duha, srca i uma – pravog sveca. Već stoljećima nismo imali takvog pastira. Ali on je okružen neprijateljima. U krizi su sami temelji Crkve.” ”Da, ona krvari iz mnoštva rana.” ”Najteže rane nanijela su joj njezina vlastita djeca. Ovaj čas u Rimu vlada velika uznemirenost. Ljudi se oslobađaju iluzija.” ”Govorili ste o opasnosti?” ”Da.” ”O kakvoj je vrsti opasnosti riječ?” ”O duhovnoj opasnosti. Kažem vam da nisam miran. Šaljem vas u Italiju i pri tome vas podsjećam na vaš zavjet poslušnosti. Što vrijedi naš život bez poslušnosti? Pa ipak, znam da vas šaljem u neku vrstu pogibelji.” 16
”Ne bojim se smrti.” ”Smrt”, reče prior uzdišući, ”može biti najmanja opasnost.” ”Mogu li govoriti otvoreno, kao sin s ocem?” ”Naravno da možete. Mislite li da ne uočavam sličnost među nama? Vi ste obraćenik sa židovske vjere kojega je Bog odabrao da postane svećenik karmelićanin – grana izvađena iz vatre. A ja sam prebjeg iz njemačkog ateizma. Obojica smo prebjeglice koji su se vratili svome domu. Mi smo braća.” ”Poštujem vas kao svog oca.” ”Samo tri glasa mogla su učiniti da vi sjedite na mojoj, a ja na vašoj stolici.” ”Duh Sveti odabrao je vas.” ”A ja se ne bih iznenadio ako prilikom sljedećeg biranja izabere vas. Umro bih miran kad bi se to dogodilo. No sada ne mislim da će tako biti.” Otac Ilija zbunjeno pogleda u priora. ”Ne mislite?” ”Nakon spomenutog telefonskog poziva neprekidno molim. I nešto mi kaže da se nećete vratiti.” ”Ako je tako, to mi zadaje bol. Ovo je moj jedini dom. Vi ste mi prijatelj.” ”Prijatelj. Cijenim to što kažete. Nije dobro vezivati se ni za koga, zar ne? No čak i ovdje gdje uzgajamo univerzalnu dobrotu, nemoguće je ne vidjeti da su određeni ljudi pozvani hodati istom stazom.” ”Dugo sam hodao iza vas uspinjući se na brdo Karmel. Poučili ste mu u svemu u čemu otac može poučiti sina.” ”Ako sam vas poučio da nosite križ i da umrete na njemu, tada sam vas u svemu poučio. Jesam li vas poučio u tome?” ”Poučavali ste me u tome od trenutka kada sam stigao ovamo.” ”Znate li, kad ste došli ovamo, mislio sam da nećete izdržati. Židov. Čuveni Židov koji je preživio holokaust. Moćan čovjek u Izraelu. Kako je čovjek poput vas mogao prihvatiti nalog da postane samozatajni čovjek Božji? Zbog toga sam u početku bio tako strog prema vama.” 17
”Braća su govorila da nikad nije bilo tako strogog voditelja novaka.” ”Nazivali su me Prusom?” ”Čuli ste za to? Nisu baš bili milosrdni oni koji su vam dali takav nadimak.” ”Bio je točan. Morao sam mnogo toga naučiti u te dane. U mom karakteru postojala su područja u koja još nije bila prodrla vjera. Naše stoljeće ostavlja sebi svojstvene rane u duši, zar ne?” ”Uvijek sam se pitao iskušavate li me.” ”Da, iskušavao sam vas. Bilo je to nešto neodlučno u meni. Nisam imao dovoljno vjere da bih mogao prevladati ’nemoguće kulturne barijere’. Jednostavno sam pretpostavljao da vas palestinska subraća nikad neće prihvatiti. Pretpostavljao sam da među ove sirotinjske zidove unosite bolest poznatih ljudi: oholost, koja uništava duše – i zajednice. Pogriješio sam.” ”Bili ste u pravu.” Otac prior ga je nepomično promatrao. ”Bili ste u pravu jer nitko nije pošteđen toga iskušenja. Svaki čovjek se mora boriti s njim, ma kakav oblik ono imalo. Nisam bio ohol zato što sam ranije bio ministar u vladi niti zato što mi je bilo rečeno da ću jednog dana postati premijer. Nisam bio ohol ni zbog knjiga koje sam napisao. Bio sam ohol zato što mi je jedan potajni ideal koji mi je izjedao dušu neprekidno šaptao da bih mogao spasiti svijet. Da mogu spriječiti još jedan holokaust. Mislio sam da sam poput Boga. Dobrog, skromnog boga, naravno.” ”Ah, Ilija,” kaza prior, odmahujući rukom kao da želi otkloniti neku misao, ”niste vi uzalud izvučeni iz vatre.” ”Vatra je kušnja. Ona pročišćava ili uništava. Bilo je potrebno da prođe mnogo godina da me mine želja za osvetom koja je bila prerušena u pravdu. Kiptio sam idealističkom mržnjom, i to onom najgore vrste.” ”Čitava vaša obitelj bila je uništena. Kako je bilo moguće da nas ne mrzite?” 18
”Godinama sam vas mrzio. Postao sam hladan, mrtav čovjek. Ljuska. Milost Božja razdrmala ju je kad sam postao vjernik.” ”Ali ništa se ne postiže jednim udarcem.” ”To je istina. Došavši u ovaj samostan, donio sam svoj bijes sa sobom. Srdžbu i ogorčenje.” ”Uvijek sam se pitao kako uspijevate držati pod nadzorom odbojnost prema meni?” ”Nisam želio biti odbojan prema vama. Ali, taj njemački naglasak. Ta osobitost u ponašanju i govoru. Bilo je to previše za mene.” ”Znam. Nismo nikad govorili o tome, oče. Ali sjećam se mjeseca i godine kad ste sve oprostili, potpuno. Vaše oči su se promijenile. Do tada ste oprostili mnogo toga, ali ne sve.” ”Vi ste me to naučili.” ”Ja sam vas tome naučio?” ”Da. Vidite, bilo mi je jasno da znate da mi niste dragi. Slabiji čovjek od vas postao bi još stroži, ili, što je još gore, ljubazniji. No vi ste i dalje bili ravnodušni i ja sam vas postupno shvatio. Bilo je potrebno da prođe mnogo godina da to shvatim, i kad sam konačno shvatio, uvidio sam velik čin milosrđa koji ste učinili. Pomirili ste se s tim da zauvijek ostanete teutonski despot u našim očima.” Prior odgovori: ”Čovjek projicira svoje rane na svijet, prijatelju. On sve prosuđuje i tako otkriva sebe. Hitler je progonio pojedine pripadnike moje obitelji, nekolicinu njih, nažalost samo nekolicinu. Moj ujak, koji je bio svećenik, doživio je mučeničku smrt u Dachauu. No većina mojih rođaka bili su samozadovoljni, utonuli su u san ili su bili zaplašeni. Surađivali su sa zlom. Neki od njih bili su članovi nacističke stranke. Jedan moj nećak bio je pripadnik SS trupa. Čudna mješavina vam je bila moja obitelj.” ”Portret ljudske rase.” ”Da, ljudske rase. Ljudi i narodi ne razlikuju se mnogo među sobom. Mijenjaju se samo vremena i motivi borbe. Da sam bio malo stariji, ne znam za kim bih ja bio pošao, za mojim ujakom mučenikom ili za mojim nećakom koji je bio heroj. Užasava li vas to?” 19
”Ne.” ”Mene to užasava, Ilija.” ”Bili ste dječak.” ”Nikad nisam bio dječak poput vas. Točno je da sam u vrijeme holokausta bio dječak. Tehnički gledajući, nisam počinio nikakav grijeh. Ponekad se tješim time, no to je slaba utjeha. Holokaust je bio opomena čitavom svijetu. Najkulturniji, najreligiozniji narod u Europi dopustio je da se u njemu začme nešto nezamislivo. Među njima bili su i moji rođaci i susjedi.” Nekoliko minuta sjedili su u tišini, a zatim se prior strese i ustade. ”Bolje da se okupate i spakirate svoje stvari. Brat Silvestar odvest će vas ujutro u zračnu luku. Nemojte nositi svoju svećeničku odjeću.” ”Zašto da ne nosim svoju svećeničku odjeću?” ”Bilo je nekoliko incidenata u Rimu u posljednje vrijeme. Neki svećenici i časne sestre bili su ispljuvani i fizički napadnuti. To se događa sve češće.” ”Što ako mi se na putu dogodi da susretnem nekoga tko bi se htio ispovjediti? Ako vidi svećenika, mogao bi biti potaknut da zatraži pomoć. Smijemo li mu uskratiti takvu priliku?” Prior je gledao u pod i razmišljao. ”Kao i obično, u pravu ste, Ilija. Odjenite svoju fratarsku odjeću.” On prignu glavu kako bi ga prior mogao blagosloviti. Zatim se njih dvojica zagrliše bez riječi i Ilija pođe u svoju ćeliju. Ondje je nekoliko sati molio i nemirno spavao do četiri sata ujutro kad ga je probudio brat Silvestar. Vozili su se prema jugu obalnom autocestom još prije zore. Prolazeći kroz sjeverna predgrađa Tel Aviva, on pogleda prema istoku u pravcu Ramat Gana gdje su on i Ruta živjeli dvije godine. Pitao se, kao i mnogo puta do tada, kakav bi bio njegov život da bomba nije eksplodirala. Ili da je Ruta na vrijeme otišla u Jeruzalem, kao što joj je on predla20
gao. No ona je bezbrižno odbacila njegovu tjeskobu kao nešto o čemu ne vrijedi razmišljati. ”Ja sam sabra* , Dovidl. Navikla sam na prijetnje terorista. Oni su samo dio ovog krajolika.” Tog poslijepodneva trebala je održati predavanje na jeruzalemskom sveučilištu i rekla mu je da će se tek kasno navečer vratiti kući. Rekla mu je da će najprije kupiti ovčjeg sira, krušaka i dimljenog bakalara na tržnici i da će sve to ostaviti u hladnjaku za večeru. Nježno ga je izgrdila. Obećao joj je da će paziti na ishranu. Idi, rekao joj je, idi. Da požuri, stigla bi na vrijeme održati predavanje. Poljubila ga je i otišla. Pola sata kasnije čuo je eksploziju iz svog ureda i znao je. Nije mogao objasniti kako je znao, jer tada još nije bio vjernik. U to vrijeme vjerovao je samo u Izrael i u Rutu. Brat Silvestar je prošao pokraj Ramat Gana brzinom koja je bila nešto veća od dopuštene i sretno su šmugnuli kroz grad prije velike gužve. U osam sati predao je prtljagu u zračnoj luci Ben Gurion. Kad su vidjeli njegovu fratarsku odjeću, neki službenici sigurnosti podigli su obrve u čuđenju, no vidjevši njegovo ime na putovnici, službenici ga nakon živahne međusobne konzultacije propustiše bez uobičajenog svlačenja – što je bio običaj koji je za cilj imao više poniženje nego sprječavanje terorizma. ”Sretni ste što imate prijatelje u Knesetu”, reče mu čuvar. U devet sati otac Ilija se ukrcao u jutarnji zrakoplov za Rim. Dobio je mjesto pokraj prozora. Godinama nije putovao i sada je uživao u svemu što je vidio. Zrakoplov se uzdigao pod oštrim kutom nad Sredozemljem koje je već bilo poput ploče rastaljenog srebra.
*** Dvoje njegovih suputnika jedva su uočili njegovu prisutnost. Žena srednjih godina koja je sjedila do njega nosila je žuti plastični nakit i mirisala je na gardenije. Čitala je krimić nekog francuskoga autora. U sjedalu u prolazu sjedio * Sabra, hebr. – rođena Izraelka.
21
je čovjek opaljen suncem u plavoj sportskoj košulji s cvjetovima i tipkao na svom prijenosnom računalu. Ilija zadrijema do doručka. Stjuardesa je poslužila sendvičem i pićem njegove suputnike, začinivši ih osmijesima i ljubaznim čavrljanjem. Njega je poslužila ni ne pogledavši ga i ne uzvrativši na njegovu zahvalu. On je to pripisao njezinoj rastresenosti. No kad je nakon pola sata došla po poslužavnike, s podjednakom srdačnošću prema njegovim suputnicima i s još većom neljubaznošću prema njemu, pomislio je da ona to možda namjerno čini. Pomolio se za nju i odupro se blagoj napasti paranoičnosti. Film koji su pustili tijekom leta govorio je o parnici između odvjetnika neke neimenovane zapadne supersile i duševno bolesnog vođe nekog kulta. Idealistični mladi odvjetnici, i muškarci i žene, bili su zgodni, domišljati, sjajni, moralisti (osim što su živjeli razvratnim životom), i odlučni da spase svijet od fanatika. Nasuprot njima, vođa kulta bio je gotovo odvratan. Između činâ seksualnog nasilja i ispiranja mozga busao se kao čovjek vjeran ”mom Gospodinu i Spasitelju Isusu Kristu”. Na vrhuncu zapleta poveo je sve svoje sljedbenike u zajedničko samoubojstvo. Otac Ilija se pitao nije li mu štogod u svijetu promaknulo otkako je prije dvadeset godina ušao u samostan. Stjuardesa se vratila birajući ponovno prema kome će biti ljubazna, a prema kome ne. Donijela im je različite časopise. Ilija je uzeo Jerusalem Daily News i Worldview. Nikad nije bio čuo za ovaj potonji. U impresumu je stajalo da je to časopis koji izvještava o međunarodnim zbivanjima i da izlazi jednom tjedno na engleskom, talijanskom, španjolskom, njemačkom, japanskom i francuskom jeziku. Znači, prodaje se u čitavom svijetu: sedam i pol milijuna primjeraka. Lice na naslovnici nije mu bilo poznato. Čovjek u svojim ranim pedesetim godinama otmjena izgleda. U opisu slike pisalo je masnim slovima: Novi predsjednik Federacije europskih država. U udarnom članku raspravljalo se o Predsjednikovu brzom usponu, njegovu obrazovanju, brojnim dostignućima, 22
odlikovanjima i akademskim stupnjevima što ih je postigao. Osoba s izvanrednim ljudskim kvalitetama. U jednom odlomku bilo je riječi o njegovoj društveno-političkoj filozofiji. Prije svega, bio je humanist, kako se činilo. Posvuda je govorio o ”kovanju globalne civilizacije” i o ”ponovnom rođenju temeljne alternative za čovječanstvo”. Obraćajući se Međunarodnom sudu za ljudska prava u Haagu tjedan dana ranije, kazao je: ”Zbog raširenog kršenja ljudskih prava tijekom prošlog stoljeća izgubili smo povjerenje u čovjeka.” Podsjetio je pravnike da se razdoblje ratovanja između nacionalnih država zbog teritorija približava kraju. ”Ulazeći u treći milenij Zajedničke Ere, čitavo čovječanstvo mora se okrenuti budućnosti i prihvatiti viziju naše sudbine koja obuhvaća sve što je ljudsko, u njegovu totalitetu, uključujući i koncepciju čovjeka kao duhovnog bića.” Ilija zastade. Ovo je zaista bio vođa koji se uvelike razlikovao od običnih političara. Moglo bi se čak reći da je bio filozof. Žena pokraj njega lako udari po naslovnoj stranici časopisa. ”C’est beau, ça! Le monde a besoin de cet homme.” Ilija se na francuskom složi s njom da Predsjednik govori nešto veoma važno. Prave stvari. On bi doista mogao učiniti neko dobro za svijet. Ona ga sumnjičavo pogleda. ”Neko dobro? Ali ovaj čovjek je nešto najbolje što je Europa proizvela nakon rata. Tko će ako neće on? Pričekajte pa ćete vidjeti. On je taj.” Ilija potvrdno kimnu glavom i nastavi čitati članak. U njemu je pisalo da je Predsjednik trenutačno u svojoj vili blizu Napulja gdje se odmara nakon dugotrajne govorničke turneje. Njegova suputnica nagnu se nad njim i upre prstom u prozor. ”Pogledajte, tamo. Ono je peta čizme. Začas ćemo preletjeti talijansku obalu.” Ilija joj ponudi da zamijene mjesta i ona spremno prihvati. 23
Čovjek koji je sjedio u prolazu pogleda ih i reče na engleskom jeziku: ”Idete posjetiti Vatikan?” ”Da, idem u Vatikan.” ”Rim je divan. Već ste bili tamo?” ”Nisam.” ”Izraelac?” ”Da.” Mladić nije trebao reći Iliji da je Amerikanac. ”Vraćate se u Sjedinjene Države?” ”Ha-ha! Dižem sidro.” ”Koliko dugo ste odsutni iz Sjedinjenih Država?” ”Tri godine.” ”Nedostaje li vam Amerika?” ”Sigurno. Zemlja slobodnih ljudi, domovina hrabrih.” ”Ah, da. Recite mi, molim vas, što Amerikanci misle o ovom novom europskom predsjedniku?” ”Imamo mi svoga novog predsjednika zbog kojeg se brinemo. Znate, svi oni danas prilično sliče jedan drugome.” ”Kako to mislite?” ”Svi su oni sociolozi.” ”Ali vi niste?” ”Ma kakvi! Moja radionica je dobro staro pouzdano ljudsko tijelo. Dajem tri psihe za jedno slijepo crijevo.” ”Vi ste liječnik?” ”Aha. Posljednjih nekoliko godina radio sam u administraciji u veleposlanstvima na Bliskom istoku.” ”U Jeruzalemu?” ”Na različitim mjestima.” ”Vi ste vojni liječnik?” ”Mornarički”, odgovori on bezbojno. Mijenjajući temu razgovora, Amerikanac poče prelistavati časopis Worldview. Bio je to jedan stariji broj časopisa. ”Hej, ovaj momak je u svakom časopisu. Putuje. Ovdje piše da se uz pomoć Svjetske banke priprema ponovno poduprijeti rusku ekonomiju. Prije mjesec dana okončao je rat između dviju banana republika. Momčina, nema što! Sliči na kakva prvorazrednog heroja.” 24
”Tako se čini”, odgovori Ilija zamišljeno. ”A vi ste nekakav monah?” ”Da, ja sam nekakav monah.” ”Ja sam nekada bio katolik.” ”Niste više?” ”Ma kakvi! Prestao sam biti katolik davno, u vrijeme korizme.” ”Zašto ste prestali biti katolik?” ”Nije išlo. To vam je uvijek tako, zar ne? Prokletstvo, vi ljudi i dalje galopirate u novo doba puževim korakom. Ne živimo u srednjem vijeku, druškane.” On uze poučavati svećenika o besmislicama u crkvenom nauku. ”Bio sam nazočan na konferenciji u Kairu na kojoj se raspravljalo o svjetskom stanovništvu, kao promatrač. Znate li što su govorili u predvorjima? Govorili su da u današnjem svijetu postoje dva glavna problema. Prvi je u tome što na ovom planetu živi tri milijarde više ljudi nego što bi trebalo i da oni moraju nestati. Drugi problem je Rimokatolička crkva. Ona također mora nestati.” ”Pročitao sam izvještaje s te konferencije, ali to nisam zapazio.” ”Delegati su na taj način o tome govorili po hodnicima, u privatnim razgovorima, razumijete. Javni govori bili su nešto posve drugo. Službeni dokumenti i sve te gluposti. Mogli ste dokučiti smisao toga, ali ne glasno i jasno, ne ono što ljudi zaista misle. Pa ipak, vaš Papa odbacio je najveći dio izjava izrečenih na konferenciji u Kairu. Bilo bi mu bolje da se što prije opameti ako želi sačuvati ono što je još ostalo.” ”Što time mislite?” ”Hoću reći da je vaša Crkva jedina prepreka tome da ovaj planet postane zdravo mjesto na kojemu se može živjeti.” ”Možda previđate komunističke Kineze.” ”Stvari se tamo mijenjaju. Oni uspijevaju držati pod nadzorom problem porasta stanovništva. Kapitalizam tamo snažno napreduje, a izbori su predviđeni za dvije godine.” 25
”Kinezi mogu biti majstori iluzionisti.” ”Rezultat su masovna kontrola rađanja i prisilni pobačaji.” ”Ako uništimo tri milijarde ljudi kako bismo, kako vi kažete, od ovog planeta učinili zdravo mjesto za življenje, kakvo će to uopće biti mjesto? Biste li vi željeli živjeti s ljudima koji preostanu?” ”Slušajte, ovo je vrijeme demokracije, a vi još uvijek pokušavate održati srednjovjekovnu monarhiju tamo u Rimu. No barem američki biskupi shvaćaju čitavu tu stvar ispravno. Oni pokušavaju uvesti decentralizaciju i vratiti moć pokrajinskim crkvenim upravama.” ”Čuo sam o tome.” ”To i nije toliko važno jer ja mislim da vi tamo i nemate mnogo vjernika.” ”Pedeset milijuna.” ”Koliko njih sluša Papu?” ”Ne znam.” ”Eto vidite. Pogledajte oko sebe, prijatelju. Strahovito brzo oblikuje se čitav jedan novi svijet.” Amerikanac otvori časopis i zadubi se u čitanje. Ilija pogleda kroz prozor i dolje ugleda brda. Apenini. Zrakoplov se neprimjetno nagnu na krilo i započe se polagano spuštati prema Rimu. Kroz prozor na suprotnoj strani on ugleda zapadnu obalu Italije i zaljev u kojemu se jamačno morao nalaziti Napulj. Otvori časopis Worldview i okrenu stranicu s vjerskim temama. Pod naslovom Svjetski teolozi odbacuju Papinu posljednju encikliku on pročita sljedeće: Albert Einstein je pred šezdesetak godina odbacio ideju antropomorfnog Boga i obznanio svoju ljubav prema ljepoti, tajni i kontemplaciji ”čudesne strukture svijeta”. Tadašnji teolozi bili su smeteni zbog toga što je on mimoišao tradiciju judaizma i kršćanstva koja je proklamirala Boga koji postoji onkraj i iznad svijeta koji je on stvorio. Međutim, teologija je postala punoljetnom, a trajna uloga teologije kao služav-
26
ke papinstva zauvijek je nestala. Novi naraštaj religioznih mislilaca trudi se obratiti se transcendentalnoj stvarnosti iz nešto šire perspektive. Na zasjedanju Međunarodnog udruženja katoličkih teologa koje je prošlog tjedna održano u njemačkom gradu Tübingenu iskovan je konačan odgovor na Papinu posljednju encikliku. Rezultat toga zasjedanja jest pravo malo remek-djelo, jasan manifest u prilog religijskoj viziji primjerenoj novom stoljeću. Supresjedatelj udruženja, dr. Felix von Tilman, bivši svećenik i sadašnji ravnatelj Gaia instituta za proučavanje religije i politike, govorio je u ime pet tisuća članova ovog udruženja kad je rekao: ”Došlo je vrijeme da ljudska zajednica napravi kvantni skok u svojoj teologiji stvaranja. Ranije distinkcije između biljaka, životinja i čovjeka pokazale su se katastrofalnim za naš planet. Ljudi koji razmišljaju ne mogu više bez pitanja prihvaćati tragično zakržljali govor vjerskih poglavara, budističkih svećenika, ajatolaha i gurua.” Premda dr. von Tilman nije optužio sadašnjeg Papu i premda on nije povezao religijske tiranije prošlosti s papinstvom u njegovu sadašnjem obliku, on je istaknuo zabrinutost svjetskih teologa koji smatraju da Papina enciklika O slobodi i ljudskoj osobi ne vodi dovoljno računa o najnovijim probojima u teologiji i duhovnosti – koje von Tilman naziva ”dubokim ekumenizmom”. Teolozi se slažu, izjavljuje on, da ovaj papinski dokument prenaglašava koncept apsolutnih istina na štetu dijaloga među svjetskim religijama. Obraćajući se skupu, dr. Mary-Beth Miller, OSVM, iz Milwaukeeja u Wiskonsinu, bivša predsjednica Međunarodnog vijeća redovničkih poglavarica, potvrdila je da njezin red podržava dokument Međunarodnog udruženja katoličkih teologa i pozvala Vatikan da preispita svoja stajališta o moralnoj teologiji. Govoreći sabrano i s uvjerenjem, ona je istaknula da ”hijerarhije imaju tendenciju da se izrode u tiranije. U suvremenoj Crkvi još uvijek postoje tragovi Crkve iz vremena inkvizicije, snage koje djeluju protiv napretka čovječanstva prema eri univerzalnog sklada. Tim snagama treba se suprotstavljati na svakom koraku i one se moraju onemogućiti. Božji narod je sam vlastan sada odlučivati”.
27
Navodeći brojne primjere iz najnovije enciklike, ona je pokazala da rimska Crkva na neki način i dalje nastoji zadržati apsolutnu vlast nad savješću što, po njezinu mišljenju, osporava koncepciju osobne slobode i proturječi priznatim ciljevima enciklike. Način na koji Vatikan postupa s teolozima, istaknula je ona, najbolji je primjer kako on shvaća slobodu. ”Nametanje loše teologije od strane vjerskih poglavara nije dostojno Crkve i treba ga nazvati njegovim pravim imenom”, zaključila je ona. ”Njegovo je ime nepravda. Njegovo ime je svetogrđe.” Nadbiskup Raymond Welland iz New Yorka pridružio se rastućem broju oporbenjaka rekavši u svojoj homiliji na završnoj misi koju je priredilo ovo udruženje: ”Za vrijeme ovog pontifikata Crkva je pokazala flagrantan prezir prema vox populi. U svom najdubljem značenju glas naroda je glas Božji. Isuviše dugo smo zanemarivali ovaj pučki magisterium u korist jednoga izoliranog čovjeka koji sjedi na usamljenom prijestolju u dalekom Rimu i koji od nas zahtijeva slijepu poslušnost.”
Ilija polagano zavrti glavom. U tom trenutku kotači zrakoplova dotaknuše pistu i trzaj ga onemogući da se vrati članku. Carinske formalnosti obavio je uz prilično poteškoća. Jedva je izdržao razgovor sa šefom službe sigurnosti zračne luke koji mu je oštro postavljao pitanja i upadao mu u riječ kod svakog njegova odgovora. Dvoje stražara, od kojih je jedna bila žena, gotovo su ga skinuli do gola. Ispreturali su mu prtljagu. Kad je izišao iz carinske kontrole, bio je ponešto zbunjen i posve nepripremljen za odbor za doček.
28
Sadržaj
Zahvale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 I. II. III. IV. V. VI. VII. VIII. IX. X. XI. XII. XIII. XIV. XV. XVI. XVII. XVIII. XIX. XX. XXI. XXII.
Brdo Karmel . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 Rim . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29 Vatikan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49 Asiz . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72 Ruta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88 Napulj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 108 Isola di Capri . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 133 Rim . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155 Rim . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 188 Varšava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 232 Ispovijed . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 259 Druga ispovijed . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 283 Konferencija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 312 Rim . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 346 Rim . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 364 Foligno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 386 Rim . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 429 Došašće . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 457 In pectore . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 487 Capri . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 517 Panaya Kapulu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 537 Apokalipsa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 569 591
Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u studenome 2014.
VERBUM USKLIČNIK
!
Michael D. O’Brien, poznati suvremeni katolički pisac, u ovom bestseleru daje biblijski utemeljenu viziju apokalipse i opisuje stanje svijeta i Katoličke crkve na kraju vremena. Kroz tajnu misiju na koju Vatikan šalje središnji lik, oca Iliju Schäfera, karmelićanskog svećenika, on se upliće u niz kriza i smicalica koje utječu na krajnju sudbinu Crkve. Otac Ilija je obraćenik s judaizma, preživjeli svjedok holokausta, nekoć moćna osoba u Izraelu. Dvadeset godina bio je povučeni redovnik, a sada mu Papa povjerava zadatak najveće osjetljivosti: približiti se čovjeku za kojega se vjeruje da bi mogao biti Antikrist. To rađa bogatom i napetom pričom u kojoj otac Ilija prelazi Europu i srednji Istok, kreće se u javnim i tajnim krugovima svjetske moći, susreće se sa svecima i grješnicima, predsjednicima, sucima, misticima, borbenim katoličkim novinarima, vjernim svećenicima i izdajničkom urotom unutar same Crkve. Ovaj veliki književni hit, koji su do sada u tvrdom uvezu pročitale tisuće hrvatskih čitatelja, sada biva dostupan i unutar popularne Verbumove biblioteke Uskličnik. “Pročitao sam tisuće knjiga, i ovo je jedna od onih velikih. Nadam se da će je desetine tisuća pročitati i da će biti potreseni kao što sam bio i ja. To je roman koji vas drži u napetosti poput trilera – to doista i jest triler, ali isto tako i nešto mnogo dublje. Tu ima ljubavi i prijateljstva, isprepletenih s dramom, ali ono bitno jest vjera, vjera u Krista.” (Sheldon Vanauken, književnik)
ISBN 978-953-235-295-5
VERBUM
9 789532 352955
89 kn
www.verbum.hr