Michael D. O’Brien
Posljednja vremena drugi dio
ILIJA U JERUZALEMU
VERBUM
Michael D. O’Brien POSLJEDNJA VREMENA ILIJA U JERUZALEMU
Biblioteka:
Stilus
40.
Urednik: mr. sc. Petar Balta
Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj
Michael D. O’Brien
Posljednja vremena drugi dio
ILIJA U JERUZALEMU
VERBUM Split, 2015.
Naslov izvornika: Michael D. O’Brien, Elijah in Jerusalem © Copyright: Ignatius Press, San Francisco, 2015. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2015. Izvršna urednica: Katarina Gugić Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod: Mijo Pavić Lektura: Anđa Jakovljević Slika na naslovnici: Michael D. O’Brien, Prorok Ilija
CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.111(71)-31=163.42 O’BRIEN, Michael David Posljednja vremena / Michael D. <David> O’Brien ; <prijevod Mijo Pavić>. - Split : Verbum, 2002- . ISBN 953-6197-36-7 Dio 2: Ilija u Jeruzalemu. - 2015. - (Biblioteka Stilus ; 40) ISBN 978-953-235-458-4 160116090
“Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh okupiti djecu tvoju kao što kvočka okuplja piliće pod krila, i ne htjedoste.” Matej 23,37
*** Haec uenena potentius detrahunt hominem sibi dira quae penitus meant nec nocentia corpori mentis uulnere saeuiunt. Ovi otrovi još snažnije lišavaju čovjeka njegova pravoga jastva, prodiru duboko unutra te, ne šteteći tijelu, bjesne u rani duha. Boecije
*** Promotrite pažljivo. Evo mora čovječanstva. Pogledajte valove u dubini i na površini, struje što se stapaju i razdvajaju, hitre i mirne ili vrtložaste. Ima tu uzburkane i mirne vode, čudovištâ pred kojima sve preza i čudesnih ljepota koje nas privlače k sebi te svakovrsnih složenosti između ovoga dvoga. Među njima su prekrasne pogibelji i vrline čija nas svojstva odbijaju. Sve je to prisutno u ovim vodama i prebiva zajedno u njima, svako na pripadajućemu mu mjestu i na pripadajućoj dubini. Sve ovo žudi za gospodstvom nad mikroskopski sićušnim kraljevstvima ili za samodostatnošću u većima; neka su od njih uvjerena da imaju pravo postojati, druga ne, no većina ih je ravnodušna. O čovjeku, biću najblaženijemu, najljepšemu, koje je, unatoč tomu, sposobno sve uništiti, ima se štošta reći. Da je pao i sunovratio se, nažalost, u bezdan tame, sada je znano nekolicini. Da ustaje od svoje volje, u neumoljivu uzletu prema moći i slavi, vjeruju mnogi i obilježje je njegova nepovratnoga pada. Ostaje malo toga što se može provesti. Posljedice njegova pretjerana povjerenja u sama sebe skrivene su njegovim očima i osuđene na propast. On će proglašavati pobjede i dodjeljivati krune. Tamu će nazivati svjetlom, mračne dubine najvišim vrhuncima. Ne će dobiti ništa, a govorit će da je dobio sve. Izgubit će sve, a govorit će da nije izgubio ništa. Klanjat će se. Klanjat će se, kao što se moraju klanjati sva stvorenja; pa ipak, upinjući se da se klanja jedino sebi, na kraju ne će cijeniti ni jedno ljudsko biće i klanjat će se, a da toga ne će biti svjestan, ocu laži.
7
I.
Zlatni Jeruzalem
Prije izlaska sunca jednoga prekrasnog rujanskog jutra dva muškarca probudiše se na vrhu brježuljka s kojega se pružao pogled na Jeruzalem. Noćili su među krhotinama kamenja na pustoj vrleti nedaleko od Maslinske gore i Hebrejskoga sveučilišta. Zaspali su snom pravednika, iscrpljeni, jer su prethodnoga dana pješačili od prijelaza Hajalah preko rijeke Jordan. Odjeveni u radničku odjeću, siromašni, s uočljivim tragovima dugačkoga putovanja, probijali su se iz divljine Moaba zaobilaznim putovima, hodajući tek povremeno uz autocestu br. 1 kada se smjer putovanja počeo uspinjati uzanim prolazima istočno od grada. Hodali su po bespuću kada su im se sigurnosne mjere činile previše opasnima. Nekoliko sati išli su za stadom ovaca i njihovim pastirima sa Zapadne obale, no najčešće su putovali potpuno sami. Ni na jednomu mjestu duž puta predstavnici vlasti nisu posumnjali u vjerodostojnost njihovih isprava i na posljednjoj kontrolnoj točki propustili su ih bez većih poteškoća. Ustali su i predali se molitvi. Nešto kasnije popili su nekoliko gutljaja vode i pojeli nešto suhe hrane iz torbice koju su nosili uza se: nekoliko smokava, datulja i okruglih beskvasnih kruščića. Sada su gledali Jeruzalem u dolini koji se zlatio pri prvim zrakama sunca. 9
Stariji od ove dvojice bio je jako star i po svemu se činilo da je Židov, a bio je biskup. Zvao se Ilija i pripadao je karmelskomu redu. Mlađi, Palestinac, bio je srednjih godina i bio je također kršćanin, zavjetovani brat u istomu redu. Zvao se Henok. Po naravi brat Henok bio je bezbrižan, pomalo sklon promjenama raspoloženja, duboke pobožnosti i odan zadaći koju su prihvatili. Ilija je, s druge strane, zračio dostojanstvom, bio je čovjek blistava uma, goleme i postojane duhovnosti, ali, u rijetkim trenutcima doduše, podložan sumnjama u sama sebe. Dok im se sunce uzdizalo iza leđa, Ilija je potpuno jasno vidio zbrku u ljudskomu umu koju su Čovjek Grijeha i duh koji ga je pratio širili oko sebe. Cijeloga života Ilija se borio s tim duhom u mnoštvu njegovih pojavnosti. Znao je da on mijenja svoj lik i krinku i povlači se kad god posustane da bi još jače udario na sve što je istinito i dobro. Najviše od svega žudio je da mu se ljudi klanjaju kao Bogu. Skriven u svomu samouzdizanju i prolaznomu uzdizanju čovjekova položaja neumorno je težio svomu cilju: lišiti časti i uništiti, na svaki mogući način, sliku i priliku Božju. Stoga je tijekom mnogih naraštaja rigao oblak zasljepljujućega dima i maglu omamljujućih užitaka na čovječanstvo, pokušavajući zavesti čovjekov um, nastojeći laskanjem zarobiti njegove osjećaje i obmanom prikriti svoje prave ciljeve. Većina svijeta dala se obmanuti. Ovako je Ilija razmišljao o gradu znajući da je Čovjek stigao u nj prije njega i da je već prionuo poslu. Nalik ocu bez djece, Ilija je raširio ruke da primi u svoj zagrljaj milijune što su se okupili ondje, iako ga oni nisu poznavali i nisu primjećivali njegovu nazočnost. Grad je bio ispunjen životima koje su svi smatrali beznačajni10
ma. Njegov je zagrljaj bio gesta siromaha, tužaljka jednoga starca za svime onim što je moglo biti, a nije bilo. O, Jeruzaleme, Jeruzaleme, kako si malo toga naučio, a još manje toga se sjećaš. Kipteći mržnjom i ostavši vjeran svojim mitovima, žvačući sirovo meso svojih žrtava, trebao si biti Zaručnica, a postao si bludnica. Iznenada se osjetio usamljenim, suočen sa zadaćom koju ne će moći privesti kraju. “Moj slabašan glas i moje rane sputavaju me”, prošaptao je Ilija zatvorivši oči. “Nisam sposoban za to.” Nisi sam, rekao je nevidljivi anđeo. “Jesam”, odgovorio je. Nisi sam, iako ti se čini da jesi, odgovorio je anđeo. “Henok je neiskusan.” Tvoj je brat neiskusan, ali svjetlo je u njemu veliko. Zar si zaboravio? Ilija je prignuo glavu: da, zaboravio je. Cijeloga života progonio ga je najprepredeniji od svih zloduha koji mu je govorio da će uvijek biti sam, da će ga svjetlo svijeta napustiti. Dobro je znao da je to, barem dijelom, posljedica njegova podrijetla, oblikovanja njegova karaktera u getu kome je bilo suđeno da izgori nakon što dospije u ruke svojih osvajača, zlih ili zaslijepljenih. Govorili su mu od malena da se temelji svijeta mogu srušiti neočekivano, bez upozorenja, da će ljubav biti ubijena u svakomu obličju u kojemu je ushtjedne spoznati. Znao je, naravno, da je to izvrtanje. Znao je da neprijatelj kopa po toj rani u ključnim trenutcima nastojeći ga spriječiti u svakoj zadaći koju mu je Bog povjerio. Budući da je znao istinu o tome, to mu nije oduzimalo snagu. Samo molitva i post mogli su otjerati ovoga zloduha. 11
“Ilija, Ilija,” korio je sebe, “ovu zadaću povjerili su ti apostoli i sveci. Poslušao si ih. I tijekom dugačkoga putovanja koje te je napokon dovelo ovamo više si puta spoznao da je tvoja snaga u slabosti. Nisi to znao dok nisi bio kušan. A opet, stalno to zaboravljaš.” “Toga se i bojim”, pomislio je. “Sebe se bojim.” “Grad se budi”, reče brat Henok malko zabrinutim glasom povlačeći Iliju za rukav. “Trebali bismo se spustiti dolje.” Ilija se okrenuo i pogledao u bezazleno lice brata s jednim zdravim i jednim ozlijeđenim okom, koje je sada bilo iscijeljeno. Otvorio je dlan svoje desne ruke – ruke kojom je Gospodin iscijelio Henokovo oko – i pogledao ožiljak sa znakom križa. Zadrhtao je sjetivši se svoga prethodnog susreta s Čovjekom Grijeha. “On je izabrao”, pomisli Ilija. “A ja, zar da se sada odreknem svojega odabira?” Nisi sam, reče anđeo još jednom. Dolaziš li? Njemu i Onomu koji ga je poslao Ilija dade svoj nijemi pristanak. Malenomu koji je stajao uza nj pak reče: “Da, brate, spustimo se dolje.” Birajući oprezno kuda će stati spuštali su se sve niže padinom brježuljka, zaobilazeći kamenje i korov, i na kraju izbili na Ulicu Martina Bubera koja graniči s kampusom Hebrejskoga sveučilišta na brdu Skopus. Spustivši se ovom dugačkom strminom našli su se u dolini Cedron. Stigavši do mjesta spajanja sa širokom ulicom koja je vodila prema zapadu, u smjeru brježuljka na kojemu se uzdizao Stari grad, zaputili su se njome jednoličnim korakom. Većina prometa odvijala se automobilima i autobu12
sima, no povremeno su sretali muškarce, žene i djecu koji su išli pješice. Odjeća im je bila različita: bilo je tu najviše Palestinaca, nešto Židova i Druza, a s vremena na vrijeme sretali su skupine oskudno odjevenih turista s naprtnjačama, planom grada i fotoaparatima u rukama. Ovoj dvojici posjetitelja činilo se da su lica ljudi manje napeta no inače – obojica su dobro poznavala grad – a među grupicama ljudi okupljenih oko novih kioska osjećala se živost, gotovo bi se reklo nekakvo svečano raspoloženje. Prolazeći pored jedne skupine Ilija je primijetio da ga s naslovnica novina i časopisa gledaju fotografije Predsjednika. Naslovi na židovskomu i arapskom, ruskomu i engleskom vrištali su: “Mir!” Izraz na licu Čovjeka Grijeha nije se puno promijenio otkada ga je Ilija posljednji put susreo na Capriju. Na njemu nije bilo ni traga đavolskoj zlobi koja je nekoć iskrivljavala njegov otmjen izgled. Ni po čemu se nije moglo zaključiti da je to ubojica i budući gospodar svijeta. Doimao se dobroćudnijim no ikada: oči su mu sjale ljubaznošću i mudrošću, ojačane odlučnošću – nepopustljivom odlukom da izgradi svijet slobodan od nesloge. Unitas – to je bila njegova krilatica, barjak oko kojega je okupljao svoje pristaše, njegov cilj. Pa ipak, njegovo poimanje jedinstva, Ilija je to znao, temeljilo se na manipulaciji i na kraju će se svesti na uporabu sile. Zasada, veći dio čovječanstva u njemu je vidio neku vrstu svjetovnoga sveca – i mesije. Henokove oči susrele su se s Ilijinima; coknuo je jezikom i znakom pokazao da moraju krenuti dalje. Udaljivši se dovoljno daleko da ih nitko ne čuje reče: “Moramo do Šeik Jarraha, pronaći ljude koji će nam pomoći.” Pokazao je prstom prema raskrižju pred njima. “Ondje moramo skrenuti.” 13
“Ne još, brate”, reče Ilija. “Želim najprije do Golgote, pomoliti se za uspjeh naše misije.” Henok je radoznalo nagnuo glavu na jednu stranu i nasmiješio se. “Da, tako je najbolje.” Umjesto da krenu prema sjeveru i izbiju na 417. ulicu, široki bulevar koji bi ih odveo izravno u Šeik Jarrah, arapsku četvrt u istočnomu Jeruzalemu, gdje su se nadali prenoćiti, nastavili su put prema sjeverozapadnomu dijelu Staroga grada. Ilija je odlučio ući u drevni grad kroz Damaščanska vrata, sasvim blizu crkve Svetoga groba, na mjestu na kojemu se, prema predaji, nekoć nalazila Kalvarija, a zatim katedrala katoličkoga latinskog patrijarha. Nastavili su još neko vrijeme Ulicom sultana Sulejmana i ubrzo stigli do Damaščanskih vrata. Na tomu je mjestu pola tuceta policajaca stajalo pored otvorenih drvenih vrata, naoružano automatskim oružjem, mjereći pogledom mnoštvo pješaka koji su ulazili i izlazili iz Staroga grada. S vremena na vrijeme zaustavili bi ovoga ili onoga među njima i zatražili isprave. Ilija je uza se imao putovnicu i akreditiv arheologa, ali vizu nije imao. Henok je bio izraelski državljanin i, premda Palestinac, bio je kategoriziran kao radnik iz Haife pa nije trebalo očekivati da će pobuditi ičije zanimanje. U ponešto drukčijemu položaju bio je Ilija, koji je također bio izraelski državljanin, ali ime na njegovoj putovnici bilo je lažno – Davide Pastore – a izdao ju je Vatikan. Crkva je proteklih mjeseci postala predmetom sve jače mržnje. Čak su i Izraelci sudjelovali u Predsjednikovu planu. Mnogo je ovisilo o tome koliko su stražari sumnjičavi, koliko su podložni nevidljivim poticajima. Zlodusi su nesumnjivo znali tko je Ilija, ali nisu mogli znati razlog njegova dolaska u grad niti su, sva je prilika, mogli šaptati u 14
uho stražarima. Molio se da bude tako. Unatoč njegovim bojaznima, on i Henok prošli su kroz vrata, a da ih nitko nije zaustavio. Sada su se nalazili u Ulici Beit HaBad i zaputili se njome prema crkvi Svetoga groba. Stigavši na malen trg pred glavnim ulazom u crkvu otkrili su, na svoje razočaranje, da je svetište zatvoreno. Na vrata je bio prilijepljen plakat na kojemu je pisalo: “Zatvoreno radi radova”, a odmah do njega bio je još veći plakat s kojega im se smiješilo dobroćudno lice Predsjednika. Ispod njega bio je ispisan datum njegova državničkoga posjeta Izraelu te vrijeme i lokacije na kojima će se zbivati najvažniji događaji vezani uz njegov posjet. Henok je glasno progunđao, gestama pokazujući da je uzrujan. “Smiri se, brate”, rekao mu je Ilija. “To je svetogrđe!” pobunio se onaj drugi. “Ovaj se zlotvor ne obazire na Isusa.” “Znamo od početka da je to njegova namjera. Ipak, očekivao sam da će država Izrael pokazati barem minimum poštovanja prema svetim mjestima. Ako ni zbog čega drugog, a onda barem zato da se predstavi kao zemlja u kojoj vlada demokracija.” “I da ubere novac od turista.” Ilija je kimnuo glavom. “Ovo je Lubanjsko mjesto”, rekao je. “Točno mjesto smrti i ukopa našega Gospodina nemoguće je sa sigurnošću utvrditi, ali blizu smo mjesta njegove žrtve; možda nas samo nekoliko metara dijeli od njega.” Kleknuli su na pločnik, licem okrenuti prema Kristovoj euharistijskoj prisutnosti u crkvi, i molili iz svega srca, premda kratko, za uspješan ishod svoje misije. Ustavši zaputili su se žurno natrag prema gradskim vratima, iziš15
li kroz njih, pomiješavši se s mnoštvom koje je ulazilo u grad i vratili se dio puta Ulicom sultana Sulejmana. Nekoliko su se puta osvrnuli za sobom kako bi se uvjerili da ih nitko ne prati. “A sada pođimo vidjeti tvoje prijatelje”, reče Ilija. “Brat Magarac pokazivat će put”, rekao je Henok i ubrzao korak. Pri samu kraju Šeik Jarraha Ilija i Henok naiđoše na uglu na kavanu i dućan mješovite robe. Henok je ušao unutra ostavivši Iliju da čeka na pločniku; starac je pokušavao ignorirati nijeme poglede ispijača kave koji su kroz izlog zurili u čovjeka uočljivo židovskih crta lica u kvartu koji su smatrali isključivo svojim. Ubrzo zatim pojavio se Henok noseći u rukama dvije papirne šalice kave iz kojih se pušilo. “Javio sam im se telefonom”, reče tiho. “Poslat će nekoga po nas.” Pogledavajući s nelagodom prema susjednim ulicama pijuckali su kavu i čekali. I čekali. Mlada žena u crnu kostimu i s ružičastim hidžabom na glavi koračala je polagano prema njima i zaustavila se pola bloka zgrada dalje, na mjestu nedostupnu pogledu gostiju u kavani. Kimnula im je glavom, okrenula se i zaputila se u suprotnomu smjeru. Naša dva čovjeka krenuše za njom na pristojnoj udaljenosti. Vodila ih je zaobilaznim putem kroz labirint uskih uličica koje su ugošćavale nekoliko stranih konzulata, američki hotel, Bolnicu sv. Ivana za očne bolesti, brojne malene domove te nekoliko nedavno izgrađenih otmjenih bogataških kuća. Nakon dvadesetak minuta hoda stigli su do starije stambene zgrade, šesterokatnice, nekoliko blokova 16
udaljene od bolnice. Djevojka je zastala, kimnula glavom prema ulazu i žurno se udaljila. Ilija i Henok uđoše u predvorje i u njemu nađoše sredovječna Palestinca koji ih je inteligentnim očima procjenjivao kroz naočale sa zlatnim okvirima. Na sebi je imao poslovno odijelo skrojeno po mjeri i nosio je kožnu putnu torbu. Nakon što se mrko i bez riječi rukovao s pridošlicama, pozvao ih je znakom da pođu za njim stubištem i odveo ih na četvrti kat. Ondje je otključao jedna od nekoliko vrata u hodniku i uveo ih u stan koji se doimao nečijim domom – toga čovjeka, pretpostavio je Ilija. U stanu je bila samo jedna spavaća soba, čajna kuhinja i udobno opremljen dnevni boravak s kojega se izlazilo na uski balkon, odakle se pružao pogled na okolnu četvrt. Nešto dalje vidjeli su se krovovi Staroga grada, Hramska gora i kupole crkava. Police su bile pune knjiga, a na zidovima su visjele originalne slike; iznad sofe visjelo je raspelo. Ilija je pažljivije pogledao njihova domaćina. “Drago mi je što vas vidim, brate Henoče”, rekao je muškarac. “I meni je drago što vidim vas, doktore. Vrlo je ljubazno od vas što ste nas primili.” Liječnik se okrenuo Iliji. “Ja sam dr. Tarek Abbas.” “ A ja sam...” “Bolje je da ne znam vaše ime”, prekinuo ga je muškarac podigavši ruku, s izrazom isprike na licu. “Sjednite, molim vas, popit ćemo čaj.” Dok je njihov domaćin bio zaposlen u kuhinji, otvarajući kredenc i stavljajući bakreni čajnik na plinski štednjak, Ilija i Henok su sjedili i promatrali ga. 17
“Nisu vas pratili?” upita ih čovjek nehajno, preko ramena. “Ne, vjerujem da nisu”, odgovorio je Ilija. “Mlada muslimanka bila je vrlo oprezna.” Zastao je čudeći se usklađenim aktivnostima jedne muslimanke i jednoga kršćanina. “Ona nije muslimanka”, reče liječnik izlijevajući vodu kroz sito u kojemu su se začini i crni čaj kretali kao u virovima. “To je njegova kći”, pridometne Henok. Liječnik mu dobaci prijekoran pogled. “Vi ste palestinski kršćani?” upita Ilija. Muškarac je kimnuo glavom. “Manjina ste ovdje.” “Da, nema nas mnogo.” “Nosila je pokrivalo za glavu.” “Hidžab je koristan u ovomu kraju – zapravo na mnogim mjestima.” “Henok mi nije ništa rekao o tome, dr. Abbas.” “Bolje da nije.” “Zašto nam pomažete... na ovaj način?” “Mislite, potajno? Zato što ste vas dvojica vrlo neoubičajeni gosti.” “Zbilja? Što znate o nama?” upita ga tiho Ilija. “Hm, našega prijatelja poznajem još otkada je bio mlad čovjek s bolesnim okom, otkada je postao redovnik samostana Stella Maris koji je sada prazan, a većina zajednice mrtva. O vama ne znam ništa, a i bolje je tako.” “Unatoč tome, nešto sigurno znate. Zar ne možemo razgovarati otvoreno?” Liječnik je donio pun poslužavnik i stavio ga na čajni stolić, a zatim nalio čaj iz mjedena vrča u tri sićušne šalice 18
u kojima je bilo dosta šećera. Ponudio im je i tanjur s medenjacima. “Baklava. Poslužite se, molim vas.” Njihov je domaćin zastao, zatim je zagrizao jednu od slastica, zatvorio oči i uživao u njoj. Otpio je gutljaj čaja. “Govoriti otvoreno znači zaći u područje s kojega se možda ne ćete nikada vratiti”, reče. Iliji su uzmanjkala pitanja. Osjećajući se zbunjenim i nesigurnim kušao je čaj, primjećujući ipak mir u sobi. Sada mu se činilo da je situacija u kojoj se zatekao dio Božjega plana, iako će njegov najveći dio, možda s pravom, biti skriven njegovim očima. “Znam da imate posla u gradu”, reče liječnik. “Važna posla za Gospodina.” “Znati to nije mala stvar”, promrmlja Ilija. “Imam vijesti za vas. Reći ću vam ih kada dođe vrijeme za to. Najprije se morate opustiti, a zatim odmoriti; razgovarat ćemo kasnije. Ovo će biti vaš dom u tjednu koji je pred nama.” “Vrlo ste gostoljubivi kada vrata svoga doma otvarate jednomu strancu.” “Zar ste vi stranac?” odgovorio je onaj drugi pogledavši ga sa smiješkom u očima. “Niste stranac. Osim toga, moram reći da ovo nije moj dom. Stan pripada jednomu mom prijatelju koji je otputovao na neku konferenciju u Engleskoj. Dao nam ga je na korištenje jer zna da u gradu nema dovoljno mjesta za posjetitelje u trenutku kada nam u Izrael dolazi još jedan važan gost. Grad je pun posjetitelja koji su došli vidjeti toga gosta.” Ponovno je otpio gutljaj čaja. “Moj je prijatelj vrlo velikodušan čovjek. I on je član naše zajednice.” “Ah, tako.” 19
“Želite li se sada odmoriti?” “Radije bih čuo to što mi imate reći.” Liječnik je dugo i s pažnjom gledao u Iliju, a zatim je spustio pogled. “Ja sam melkitski katolik”, reče. “Naš je patrijarh u Jeruzalemu nestao. Nestao je i moj župnik iz župe sv. Jurja u Haifi, kao i nadbiskup Akkoa, Nazareta i cijele Galileje. Moj je nadbiskup pravedan čovjek koji je na usluzi ljudima svih rasa i religija. Često je predvodio mirne prosvjede protiv nasilja nad našim narodom koje je nad nama vršila dijelom izraelska vojska, a dijelom agenti palestinske vlasti. U prosvjednim marševima pridružili su mu se mnogi Židovi i kršćani. Prije tri mjeseca zbog svoga je djelovanja proglašen teroristom. Svijet bi bio puno prikladnije mjesto za život kada bi bilo više ovakvih terorista.” “Mislite da je uhićen?” “Da, mislim da jest. To je jedino objašnjenje jer on nikada ne bi napustio svoje stado u vremenima nevolje. Znate li da su katolički redovnici stavljeni u kućni pritvor tijekom Predsjednikova posjeta Jeruzalemu? Policija je prije tri dana odvela svojim autobusom karmelićane iz grada. Ostali svećenici i opati jednostavno su nestali.” Usne su mu bile stisnute. “Možda ih vrate kada taj posjetitelj ode.” “Moramo moliti da bude tako. Znate li što je s rimokatoličkim Patrijarhom?” “Ne mogu vam reći sa sigurnošću. Iskreno rečeno, zabrinut sam. To se tiče izravno vas pa vam moram reći što znam. Prije tjedan dana primio sam poziv od Patrijarhova tajnika, čovjeka kojega osobno poznajem. U mladosti smo zajedno studirali na francuskome sveučilištu sv. Josipa u Bejrutu. Nazvao me radi posebne molbe. Rekao mi 20
je da u Jeruzalem za nekoliko dana stižu dva čovjeka, jedan palestinski katolik i neki drugi čovjek. Taj drugi, rekao mi je, dolazi privatnim poslom, a šalje ga Sveti Otac iz Rima. Bit će to osoba koju će mediji klevetati kao ubojicu jedne talijanske sutkinje, a progonit će ga policija i sigurnosne službe više zemalja. Nedužan je čovjek, rekao mi je tajnik.” Izgovorivši sve ovo liječnik je napeto piljio u Iliju, a na licu mu se nije mogla primijetiti nikakva emocija. “Je li nedužan?” “Nedužan je”, odgovorio je Ilija. “Vjerujem vam”, rekao je onaj drugi kimnuvši glavom. “I treba da mu vjerujete!” prisnaži uzbuđeno brat Henok. “Tarek, prije mnogo godina vi ste mi spasili bolesno oko kada su ga htjeli izvaditi, a ovaj čovjek ovdje, on mu je vratio vid. Pokrio mi je rukom oko i molio, i ja sada vidim.” Liječnik je gledao čas u jednoga, čas u drugoga; čelo mu je bilo namršteno. Promatrao je Ilijine ruke, njegovu grubu odjeću, njegovo lice. “Tajnik mi je rekao da će ta dva čovjeka doći iz pustinje, iz Jordana”, nastavio je. “Trebat će im pomoć i zamolio me je da im je pružim. Rekao mi je još da je taj Palestinac karmelićanin iz Haife i da je većina tamošnje zajednice ubijena u izgredima zbog rasne i religijske mržnje. Pomislio sam da ste to vi, brate Henoče.” “Ja? Brat Magarac?” “T``a tko bi drugi mogao biti, pomislio sam. Do nas je stigla vijest da je jedan jednooki brat izvukao jednoga ili dvojicu redovnika iz ruševina. To smanjuje broj potencijalnih kandidata.” Ilija se prvi put nasmiješio, ali samo nakratko. 21
“Naš prijatelj Magarac vidi dalje od većine ljudi”, reče i potapša Henoka po ramenu. Malenoga obli rumenilo i on posegne za komadom baklave. “Jednu stvar ne razumijem, Henoče”, nato će liječnik. “Kako ste znali da morate stupiti u dodir sa mnom?” “Tako, znao sam”, slegne Henok ramenima. “Jednostavno sam znao. Nakon napada na Stellu Maris uzeo sam priorov adresar iz njegova ureda i ponio ga sa sobom jer smo morali pronaći nekoga tko će nas skriti. Kasnije, kada se oporavio, dao mi je broj vašega mobitela. Pokušali su ga ubiti, znate. Mislili su da je mrtav.” “Tko ga je pokušao ubiti?” “Otac prior kaže da su napadači bili maskirani.” “To ne isključuje mogućnost da je operaciju izvela izraelska policija ili vojska?” “Odgovornost je preuzela tzv. Organizacija Novoga Svijeta za očišćenje”, reče Ilija. “Anonimna organizacija, bez sumnje”, nato će liječnik. “Tako oni obično rade.” “Možda su bili iz Hamasovih brigada.” “Ili neki ubojiti odred Islamske države. Možda Tanzim ili Hezbollah ili provokatori iz Irana. Ili čak Pravedni ratnici Siona.” “Otac prior kaže da su govorili arapski”, ubaci Henok. “Ne znam tko su bili jer sam kupovao potrepštine za zajednicu u gradu i otišao u posjet jednomu ocu u bolnici. Kada sam čuo pucnjavu na brdu, otrčao sam gore. Ubojice su, međutim, već bile otišle – našao sam samo oca priora. On je sada u našemu novom samostanu blizu...” Ilija je naglo podigao ruku da ga ušutka. Sada je shvatio liječnikove riječi: u slučaju da jednoga od njih uhvate – tko, koja organizacija, zašto? – bit će manje toga što mo22
gu odati ako se slome pod mukama. Mukama? Zar bi moglo doći do toga? “Bilo kako bilo, sada ste ovdje”, rekao je dr. Abbas. “Dopustite mi da vam prenesem ono malo što znam. Jutros me je nazvao latinski Patrijarh osobno. Potvrdio je poruku koju mi je njegov tajnik rekao prije tjedan dana: da dva redovnika dolaze u grad na Papinu molbu. Jučer mu je jedan redovnik iz Turske rekao da će ta dvojica pokušati doći u dodir sa mnom. Jesam li im spreman pomoći, upitao me je Patrijarh. Rekao sam mu da ću im na svaki način pomoći.” Henok i Ilija se pogledaše. Onaj “redovnik” iz Turske trebao je biti njihov otac prior iz malenoga samostana koji su izgradili u pustoši nedaleko od Efeza. “Patrijarh me je također zamolio da vam prenesem poruku. Čovjek imenom Sidi Ayif također će pokušati doći u Jeruzalem kako bi se sastao s vama. Ne uspije li ući u grad, morate nastaviti svoju misiju bez njega. Patrijarh je razgovarao sa Sidijem Ayifom i s tim redovnikom.” Ilija je nekoliko trenutaka bio u nedoumici pitajući se tko bi mogao biti taj Sidi Ayif, a onda je prokljuvio da je to CDF, kardinal iz Vatikana, prefekt Kongregacije za nauk vjere.* “Patrijarhov razgovor s vama bio je povezan s velikim rizikom”, reče Ilija. “Koliko je njegova telefonska linija uopće sigurna? Službe državne sigurnosti zacijelo prisluškuju sve telefonske linije u gradu zbog Predsjednikova posjeta.” “Vjerujem da prisluškuju sve njegove razgovore, neovisno o Predsjednikovu posjetu. Međutim, rekao mi je da se koristi kriptiranim mobitelom što mu ga je posudio * CDF je akronim za naziv Kongregacije za nauk vjere, Congregatio pro Doctrina Fidei (nap. prev.).
23
jedan njegov prijatelj, osoba koja nema veze s patrijarhatom. Moj je mobitel također kriptiran.” “Nadajmo se da nitko nije došao do ključa za dekriptiranje.” “Rizično je, znam”, reče liječnik slegnuvši ramenima. “Ali što drugo možemo učiniti?” “Susret s njim oči u uči bio bi daleko sigurniji.” “Možda, ali vrijeme nam curi. Pretpostavljam da je svaki posjetitelj Patrijarhova ureda označen i da ga prate. Razlog tome što nije nestao ili što nije uhićen isključivo je u tome što ga u cijelomu svijetu poštuju kao humanitarca – toliko je dobre volje ipak ostalo na ovome svijetu. Mržnja još uvijek nema moć nad svime.” “Papu se kleveće gdje god se stigne”, na to će Ilija. Liječnik je iskrivio lice. “Da, neuobičajena propagandna kampanja. Zašto to čine?” “Zato što smo mi jedina preprjeka njihovoj moći nad svijetom, jedini glas upozorenja koji ne govori dvosmisleno – zbog čega nas treba diskreditirati u očima cijeloga svijeta.” Zastao je. “Je li Patrijarh rekao još što?” “Rekao je da mu je razgovor sa Sidijem Ayifom iznenada prekinut, usred rečenice. Razgovor se odvijao preko službene linije, shvaćate, pa mu se učinilo da to ukazuje na neku vrstu ometanja, zbog čega me je jutros nazvao mobitelom koji je daleko sigurniji.” “I to je bilo sve što je rekao?” Liječnik se načas zamislio. “Kao što sam vam rekao, prekinut je usred rečenice. To možda ništa ne znači, ali taj Sidi Ayif mu je rekao da ima i drugih.” “Drugih? Što je time mislio reći?” 24
“Ne znam, a nije mi znao reći ni Patrijarh. Sidi je rekao samo: ‘Ima i drugih’ i veza je zatim prekinuta. Više nije zvao.” “Kojega je dana primio poziv iz Turske?” “Jučer.” Ilija se duboko zamislio. Najviše ga je brinulo to što ako neka agencija ili više njih nadzire Patrijarhov ured, tada to znači da njihovi ljudi znaju da je Papa poslao dvojicu ljudi u Jeruzalem i da je jedan od njih bjegunac pred zakonom, navodni ubojica. Obavještajnim službama i policiji bio je potreban minimalan napor da ga identificiraju, izlijepe njegove fotografije posvuda po gradu i uhite ga čim pomoli nos. A opet, on i Henok prošli su pored stražara i ušli u Stari grad prije samo sat vremena, bez ikakvih problema. To može značiti samo dvoje: ili prvi tajnikov poziv prije tjedan dana nije prisluškivan ili, ako je rutinski prisluškivan, službenik još nije stigao analizirati zvučni zapis. Jučerašnji poziv Patrijarhu iz Turske netko je vjerojatno prisluškivao jer je razgovor prekinut usred rečenice. S druge strane, možda je do prekida došlo zbog tehničkoga problema; možda je razlog tome neučinkovitost turske satelitske službe, možda je baterija u mobitelu oslabjela, možda su komunikacijski sustavi u Jeruzalemu bili jednostavno preopterećeni tijekom nadolazećega Predsjednikova posjeta. Jutrošnji Patrijarhov poziv vjerojatno nije prisluškivan. Liječnik je ustao i ispričao se rekavši da mora otići u svoju bolnicu i zatim skoknuti do svoje kuće u drugomu dijelu grada. Vratit će se tek navečer. U stanu ima hrane za više od tjedan dana. Zaželio im je da se dobro odmore i odspavaju ako mogu. On će moliti za njih. 25
“Dr. Abbas,” rekao mu je Ilija, “ne smijemo pretpostaviti da ona tri telefonska poziva nisu prisluškivana. Savjetujem vam da pripazite na neuobičajene pojave oko sebe – kombije ili automobile parkirane u blizini vaše kuće, u kojima sjede ljudi. Pokušajte otkriti slijedi li vas tko, pješice ili vozilom. Morate znati da su oni vrlo spretni u tome, otvorite četvore oči. Osim toga, nemojte, molim vas, ni usmeno ni elektronskim putem govoriti nikome o tome da sam u gradu, čak ni svojoj obitelji. Preko vas bi mogli doznati kuda se krećem, shvaćate.” “Shvaćam. A i očekivao sam takvo što”, reče nasmiješivši se. “Ne brinite se previše.” Na vratima koja su vodila u vanjski hodnik okrenuo se prema Iliji i rekao: “Sličite mi na pravoga Židova.” “Rođen sam u židovskoj obitelji u Poljskoj. Još uvijek sam Židov.” “Ali svećenik ste, zar ne? Osjećam to. Da, vi ste svećenik.” “Svećenik sam našega Gospodina Isusa i sin sam Crkve. Hvala vam na pomoći, dr. Abbas.” Čim je liječnik otišao, Ilija je zaspao u naslonjaču, a brada mu je klonula na grudi. Bio je toliko iscrpljen da nije imao nikakvih snova niti se pomaknuo onih nekoliko sati koliko je proveo u tomu položaju. Kada se probudio, primijetio je da se svjetlo promijenilo. Henok je ležao na tapetu dnevne sobe i hrkao. Kroz uzbibanu zavjesu prozora s prednje strane dopirali su zvukovi automobila i uzvici djece koja su se igrala na pločniku. Sunčeve su zrake padale na balkon iskosa, a grm borovice u loncu širio je ugodan miris. 26
Uzvici i smijeh su prestali, buka vozila bila je nešto tiša. Ilija, koji je više od četrdeset godina proveo u tišini brda Karmel, sada je sa zahvalnošću uživao u relativnoj tišini. Molio je časoslov koji je ponio sa sobom u naprtnjači. Nakon toga molio je još neko vrijeme u sebi. Bila je to uglavnom molitva u kojoj je kao žrtvu prinio svoje siromaštvo – svoje slabosti i svoju poodmaklu dob. Osjećao je, po tisućiti put nakon odlaska iz Rima, da je krhak, nedorastao misiji koja ga je čekala. Shvatio je da je to u potpunosti u skladu s Božjim putovima znajući da ga najviše proslavljaju oni koji imaju malo ili ništa svoga vlastitoga što priječi izlijevanje Duha Svetoga. Na ovoj je istini bio sazdan cijeli njegov život. Pa ipak, njegovu vjeru da je tome tako, njegovu nadu u to trebalo je uvijek iznova obnavljati. Na gori blizu Efeza prošao je kroz mračnu kušnju. A onda je, u pećini u pustinji, bio podvrgnut još jednomu pročišćenju, nešto mirnijemu, premda mu je ono dulje vremena preoblikovalo nutrinu. Tijekom toga vremena bio je, na neki način, poput djeteta, a opet, osjećao se starijim no ikada, njegova ljubav prema čovječanstvu i bol zbog njegove sudbine postala je dublja jer djeca načinjena na Božju sliku i priliku više nisu vjerovala u svoga Oca-Stvoritelja. Ostatak je i dalje vjerovao, iako su mnogi među njima bili smeteni neumoljivom propagandom i koješta im je odvlačilo pažnju. K tomu, Sotona je udario na pastira i ovce su se razbježale na sve strane. I udarit će opet i opet, sve žešće i žešće u svojoj neutoljivoj želji da uništi sve što je još preostalo na zemlji od Sinovljeva kraljevstva. Ilija je prizvao u svijest svoj susret s Papom prije dvije godine, prije no što je iz Italije prokrijumčaren u Tursku, u anonimnost pustinje. 27
“Sveti Oče,” upitao ga je kao što ga je pitao bezbroj puta do tada, “jesu li ovo vremena koja su Isus i proroci prorekli?” “Antikrist poseže dublje u čovjeka nego ikada prije”, odgovorio je Papa, a u očima mu se vidjela tuga. “Vjerujete, dakle, da će goleme kušnje o kojima Isus govori u evanđeljima po Mateju i Luki zadesiti ovo naše vrijeme?” Njegov je odgovor bio krajnje jednostavan: “Vjerujem.” Tada Antikrist još nije bio očitovao svoju pravu narav, svoj pravi identitet kako je opisan u Bibliji, kako su prorekli Spasitelj i proroci. Predsjednik je imao pod nadzorom nekoliko dimenzija svoga utjecaja i moći, gradeći savezništva, čineći sve ono što je čovjeku nemoguće – čineći “znamenja velika i čudesa da, bude li moguće, zavede i izabrane”. Donosio je mir među tolike beznadno sukobljene, iako to nije bio, niti će ikada biti, trajan mir. Neko je vrijeme njegov ugled rastao među ljudima, posvuda. Među muslimanima počelo se širiti uvjerenje da je on dugo očekivani veliki prorok, imam Mahdi. Učeni Židovi i duhovni vođe govorili su da je on Mesija koji je napokon stigao. Hindusi su se pozivali na Krišnu, utjelovljenje vrhovnoga boga Višnua, i njegovo proročanstvo da će doći u novomu tjelesnom obliku. Budisti su navodili učenje svoga učitelja koji je rekao da će nakon njega doći drugi koji će vrijediti kao deset tisuća Buddha. Post-kršćani, poklonici new agea, u njemu su vidjeli povratak Kozmičkoga Krista. Sekularisti su ga smatrali najvećim čovjekom u povijesti ljudskoga roda, samostvorenoga katalizatora i čovjeka koji je bitno doprinio čovjekovoj evoluciji. Za njihova posljednjega susreta u Rimu Papa je Iliji rekao: 28
“Moraš otići u pustinju, sine moj, i pásti Gospodinovo stado okružen mnoštvom nevolja.” “Vaša Svetosti, ne razumijem. Treba da budem pastir koji pase stado, a stada nema?” “Duh će vam Sveti otkriti vaše stado. Od sada će moj narod pustošiti vukovi. Posvuda će zavladati pometnja. Vrata će biti zaključana, a druga će se otvoriti. Bit će uzdrmani temelji. Ono što sada stoji uspravno srušit će se. Ipak, veliki će na kraju biti zbačeni, a maleni uzdignuti kako bi se pravda zadovoljila, a vladavina zla okončala.” Posljednji put razgovarali su prije dvije godine – činilo se da je otada prošao cijeli jedan ljudski život. Od toga vremena Ilija je, kao novozaređeni biskup, sreo jedva stotinu duša koje su svim srcem prihvatile Krista u njegovoj Crkvi. Bijaše to doista maleno stado. Unatoč tomu, znao je da je ono što je pojedinačno priprava za ono što je opće, da je malena zadaća vježbanje za veću. Ako je tako bilo u njegovu slučaju, to je značilo da je vrijeme za pripravu veoma kratko. Kao odgovor na njegove sumnje prošlost mu se sada vratila u fragmentima pokazujući mu druge trenutke priprave, druge susrete sa zlom kada je svjetlo nadvladalo tamu: kao dječak umakao je nacistima samo zato što je jedan njegov prijatelj žrtvovao svoj život za njega. Smrt supruge i djeteta, dok je još bio mlad odvjetnik, učinila ga je smjernim i navela ga na obraćenje. Borba s očajanjem naučila ga je puno o tiraniji percepcije i emocija i o odnosu između milosti i naravi. Kasnije, hrvanje za dušu grofa Smokreva u Varšavi pokazalo mu je snagu milosti. Zatim su došli susreti s Predsjednikom i nevidljivim silama koje su pratile toga čovjeka. Dvoličnost kardinala 29
Vettorea. Smrt Anne Benedetti koja je pokušala razobličiti Predsjednika i njegov najuži krug. Lažna optužba da ju je ubio on – Ilija. Njegovo pomazanje za biskupa in pectore i njegov bijeg u izbjeglištvo. Milost boravka u planini i špilji nedaleko od Efeza. I sada, ova nemoguća misija. Sve sama nemogućnost za nemogućnošću. Ilija je prepoznao u sebi začetke kušnje. Primirio je svoje misli, okrenuo se Kristovoj nazočnosti i molio dok se nije ponovno osjetio djetetom, djetetom otpočinulim u Gospodinovu krilu koje sluša otkucaje velikoga srca Ljubavi u njegovim grudima. Dr. Abbas se vratio nedugo nakon zalaska sunca. Njegovo kucanje na vratima probudilo je Henoka koji je, okrijepljen višesatnim snom, skočio i požurio da ih otvori. “Nitko me ne prati”, rekao je liječnik ulazeći. “Nisam primijetio ništa neuobičajeno ni blizu kuće ni tijekom vožnje tamo i natrag. Prije no što sam se popeo k vama pričekao sam petnaestak minuta u hodniku. Na ulici nije bilo nikoga.” Trojica muškaraca razdijelila su među sobom skromnu večeru; Henok je kasnije oprao suđe, a druga dvojica izišla su na balkon i sa zanimanjem gledala vatromet. “Cijeli grad slavi”, rekao je liječnik s prizvukom ironije u glasu. “Danas poslije podne obratio se Knesetu. Zastupnici svih stranaka ustali su i pljeskali mu, iako su neke od njih u žestoku međusobnomu sukobu. Pred zgradom parlamenta okupilo se pedeset tisuća ljudi, a nekoliko stotina tisuća izišlo je na ulice i klicalo svečanoj povorci automobila.” “A opće raspoloženje bilo je dosljedno pozitivno?” “Pozitivno? Bio je to pravi delirij, rekao bih. Ne, raspoloženje je bilo euforično, to je najbliže istini. Neki pri30
padnici hareda demonstrirali su i uzvikivali da posjetitelj nikako ne može biti mesija jer nije praktični Židov. Nije jedan od njih, shvaćate. Napala ih je druga, veća skupina, također haredi, koji su još bučnije i dulje vikali da je posjetitelj doista onaj dugoočekivani. Naguravanje se ubrzo pretvorilo u odvratno šaketanje, no to se jedva i primijetilo u općemu odobravanju posjetitelju. Policija je odvukla prosvjednike, ali nije dirala pripadnike hareda koji su klicali Predsjedniku.” “Ja sam odgojen u hasidskoj tradiciji”, tiho je rekao Ilija. Liječnik isprva nije odgovorio. Zagledao se ozbiljnim pogledom u Iliju upijajući ono što je upravo čuo od njega. “Ovdje bi nas netko mogao čuti”, rekao je. “Uđimo unutra.” Zatvorili su balkonska vrata i nastavili razgovor u dnevnoj sobi. “Postoji li mogućnost da elektronski prisluškuju vaš stan?” upita Ilija tihim glasom. “Temeljito je pretresen i uklonjeno je sve što je bilo sumnjivo”, reče dr. Abbas. “Obično to čine vrlo profesionalno jer je čovjek koji ovdje živi niži diplomat zemlje koju je za sada bolje ne spominjati. Pretresli su ga dan prije vašega dolaska.” “U tomu slučaju, znaju da sam ovdje?” “Zna moj prijatelj i možda još jedan ili dvojica mojih prijatelja u koje se možete pouzdati. Znaju samo da imam gosta, ne znaju ni tko je ni zašto je ovdje. Bude li koga zanimalo, reći će mu da ste Predsjednikov obožavatelj i da ste došli nazočiti povijesnomu događaju.” “Hm, nisam obožavatelj, ali drugi je dio točan.” Liječnik je izvukao iz džepa sakoa presavijen list papira i dao ga Iliji. Na njemu je, na hebrejskomu, pisalo: 31
Predsjednikov itinerar: 1. dan (danas): obraćanje Knesetu – službeni državnički posjet. 2. dan (sutra): hramski Zid, događaj od najvećega simboličkog značenja za medije, za narod Izraela i za svijet. 3. dan: polijetanje za Libanon, sklapanje službenoga mirovnog sporazuma među zaraćenim frakcijama. Najava o formiranju nove jedinstvene vlade za zemlju. 4. dan: polijetanje za Teheran, gdje će se susresti s vođama Irana i Amerike i nazočiti potpisivanju mirovnoga sporazuma. Najava okončanja projekta razvoja atomskoga naoružanja i razoružanja svih terorističkih skupina. Normalizacija odnosa između dviju država. 5. dan: polijetanje za Jeruzalem, rano ujutro. Posjet helikopterom zajednicama i izbjegličkim logorima na Zapadnoj obali i u Jordanu. Tijekom glavne svečanosti dana primit će maslinovu grančicu iz ruku predsjednika palestinske samouprave koja de iure ili de facto predstavlja Palestinsku državu. Premijer i predsjednik Izraela formalno će se ispričati i priopćiti odluku o trenutnomu rušenju 200 km Zida, nakon čega slijedi rušenje preostalih njegovih dijelova. 6. dan: posjet Golanskoj visoravni u društvu premijera i predsjednika Izraela – susret sa sirijskim predsjednikom na Golanskoj visoravni radi ratifikacije trajnoga mirovnog sporazuma i potpisivanja uzajamnoga sporazuma o promjeni granica. 7. dan: dan odmora za Predsjednika. 8. dan: tzv. “Osmi dan” – vrhunac posjeta – skup na Hramskoj gori pored Omarove džamije, najvažniji događaj za medije i islamski svijet – i za cijeli svijet jer će događaju nazočiti nekoliko svjetskih vođa. 32
Ilija je podigao oči prema svojemu domaćinu. “Hvala”, rekao je. “Nema na čemu”, slegnuo je ramenima onaj drugi. “Cijeli je grad izlijepljen plakatima o ovomu događaju.” “Ali ni na jednomu javnom plakatu ne piše što će taj čovjek obznaniti pri svakomu od ovih događaja niti se na njima spominju važne promjene koje će se tom prilikom usvojiti. Ovo što ste mi dali bit će mi od velike pomoći.” Ilija je još jednom pročitao itinerar, duboko se zamislio nad njegovim sadržajem, a zatim ponovno podigao oči prema dr. Abbasu. “Kako ste došli do ovih detalja?” Liječnik je ponovno slegnuo ramenima. “Osim toga, pitam se zašto ste mislili da mi je to tako važno. Čini se da ste dobro upoznati s mojom misijom ovdje.” Liječnik je naškubio usta, nasmiješio se i ništa nije rekao. “Jeste li?” “Neke se stvari mogu spoznati samo u dubini duše, oče.” “On je biskup, Tarek”, umetne prvi put Henok. Ilija se namrštio. “Protekla tri tjedna nisam bio u prilici pribivati službi Božjoj”, reče liječnik. “Hoćete li uskoro služiti misu?” “Služit ću je sada ako joj želite pribivati.” U liječnikovim očima zablistaše suze i on kimne glavom u znak nijema odobravanja. “Možemo slaviti Liturgiju sv. Ivana Zlatoustoga, dr. Abbas. Imam odobrenje za služenje nekoliko obreda.” Nije spomenuo da mu je ovu povlasticu dao Papa osobno, tijekom njihova posljednjega susreta. 33
Priručni misni pribor što ga je nosio uza se u naprtnjači bio je vrlo malen, ali dovoljan. U naprtnjači je bilo mnogo neposvećenih hostija. Osim svoje dugačke lanene košulje, koja mu je poslužila kao alba, i izlizane grimizne štole koju je, zgužvanu, pronašao u kršu opljačkane armenske crkve u Anatoliji, drugoga svećeničkog ruha nije imao. Ilija je služio misnu žrtvu za stolom u čajnoj kuhinji, pjevajući drevne riječi na grčkomu, po sjećanju. Nakon pričesti trojica muškaraca neko su vrijeme otpočinula u gotovo opipljivu miru kojemu kao da nije bilo kraja. Nešto kasnije, dok je Ilija skidao štolu, Henok je ustao i upitao može li izići i kupiti paket turske kave za sutradan ujutro. U ruci je imao nekoliko kovanica i sumnjičavo i mršteći se gledao u njih. Liječnik je izvadio nekoliko papirnatih novčanica iz džepova i utisnuo ih u ruke brata. Uz to im je dao ključeve predvorja i stana. Nakon što je brat otišao, dr. Abbas je u vrč s mineralnom vodom stavio metvicu i nekoliko kriški limuna. Iako je dnevna vrućina nešto popustila, u sobi je i dalje bilo vrlo toplo pa su on i Ilija izišli s čašama u rukama na balkon nadajući se povjetarcu i prvim nagovještajima rujanskoga osvježenja. Sjeli su na plastične stolice i slušali zvukove koji su dopirali iz grada, promatrajući još neko vrijeme vatromet. “Hvala vam na svetoj misi”, reče dr. Abbas. “Ja sam zahvalan vama”, odgovorio je Ilija. “Nadam se da znate kakvu ste se riziku izložili.” “Svjestan sam rizika.” “Ako mogu biti iskren...” “Molim vas.” 34
“U vremenima kušnja većina ljudi želi najprije zaštititi sebe. Znam da ste čovjek dobre volje, da pripadate Crkvi i da ste spremni podnijeti žrtvu za nju, no pitam se ne vodite li se možda političkim razlozima kada nam pokušavate pomoći.” “Političkim razlozima?” odgovori liječnik utišavši glas. “Ne, nipošto ne u uobičajenu značenju te riječi – bolje rečeno, to kod mene više nije slučaj. Od mladosti sam uvučen u kompleksan i očito nerazmrsiv kaos koji vlada u ovoj zemlji. Moje su inicijative uvijek bile nenasilne.” Zastao je. “Ne mislim da ste došli ovamo ubiti Predsjednika, ako ste me to htjeli pitati, i ne bih vam pomogao da je to slučaj.” “Što mislite, zašto sam ovdje?” “Ne znam točno. Ne trebam ni znati.” “Takvih ljudi kao što ste vi nema mnogo”, reče Ilija. Na njegove riječi onaj drugi se samo nasmiješio i slegnuo ramenima. “Reći ću vam nešto, doktore: Ja sam glasnik. Nosim poruku upozorenja čovjeku koji želi vladati svijetom.” Dr. Abbas se duboko zamislio ne skidajući očiju s Ilije. “Istina je inherentno političkoga reda”, reče napokon. “Ne možemo predvidjeti njezine posljedice.” “Ona uvijek ima cijenu. Prihvaćanje nepredviđenih posljedica nesumnjivo je dio njezine cijene.” “Slažem se s vama. Ali što je s neuspjehom, biskupe? Što ako vaše riječi dopru do gluhih ušiju ili uopće ne stignu do ušiju onoga kome su namijenjene?” “To me se ne tiče”, reče Ilija okrenuvši pogled prema Omarovoj džamiji čiji su se obrisi ocrtavali na nebu. Dr. Abbas je odmahnuo glavom, više zamišljen nego iznenađen. “Golemo je to ulaganje u tako nesiguran cilj”, uzdahnuo je. 35
Neko su vrijeme šutjeli. Dr. Abbas im je nalio još čaja iz orošena vrča. Iznenada, Ilija se okrenuo onomu drugom: “Vjerujem da znate što znači dati sve bez vjerojatnosti da će vaše zalaganje polučiti uspjeh. Premda se vidimo prvi put, siguran sam da se cijeli vaš život svodi na to.” “Mislite? Nadam se da je to sada slučaj. Ali nije uvijek bilo tako.” Neko je vrijeme oklijevao, a zatim je malko nagnuo glavu na jednu stranu i upitao: “Mogu li vam nešto ispričati?”
36
Sadržaj
I. Brdo Karmel . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .13 II. Zlatni Jeruzalem . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .9 III. Gabrijelov znamen . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .37 IV. Neoskvrnjena žena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .59 V. Strateg. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .96 VI. Borba kamenčićima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .138 VII. Gradovi u ravnici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .161 VIII. Putnici u bojnim kolima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .182 IX. Oblak svjedokâ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .210 X. Zid suza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .247 XI. Intifada. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .271 XII. Ogrtač . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .289
303
Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u listopadu 2015.
Ilija u Jeruzalemu dugo je očekivani drugi nastavak najčitanijega suvremenog kršćanskog romana Posljednja vremena. Ta uzbudljiva priča o približavanju koncu vremena donijela je svjetsku slavu svojemu autoru Michaelu O’Brienu, poznatu i po romanima Otok svijeta, Pomrčina sunca, Očeva pripovijest itd. U prvomu dijelu romana Posljednja vremena redovnik otac Ilija po Papinu se nalogu suočio s čovjekom koji se uspinje na vrhunce svjetske moći i planira postati Predsjednik buduće svjetske Vlade. Papa je posumnjao da bi upravo on mogao biti Antikrist te je ocu Iliji povjerio tajni zadatak da mu se približi i pozove ga na obraćenje, što on i čini, ali svi se njegovi pokušaji da izvrši svoju misiju na koncu pokažu uzaludnima. U ovomu drugom nastavku glavni junak Ilija, sada biskup progonjen i tražen zbog lažne optužbe za ubojstvo, ponovno se pokušava približiti Antikristu. U pratnji subrata redovnika Henoka kriomice ulazi u Jeruzalem upravo u trenutku kada i Predsjednik stiže u grad kako bi započeo novu fazu uspona na vlast i pripravio put svojoj globalnoj vladavini. Ilija se nada da će ga uspjeti razotkriti kao Antikrista i tako upozoriti čovječanstvo na nadolazeću duhovnu opasnost. Kako se priča razvija, različiti se ljudi susreću s ocem Ilijom i u tim se susretima otkrivaju njihove najdublje tajne. Ilija ustraje u svojoj misiji do samoga kraja, čak i kada sve izgleda izgubljeno, a neočekivan i uzbudljiv vrhunac ove priče svjedoči o istini da Bog sve okreće na dobro onima koji ga ljube. Knjiga koju jednostavno ne možete ispustiti iz ruku. O’Brien je sjajno ispripovjedio kako đavolsko protivljenje Bogu svoj konačni vrhunac može doseći u naše vrijeme. James V. Schall, SJ, autor knjige The Order of Things Pročitao sam sva O’Brienova djela, ali tek sam čitajući ovu knjigu posve shvatio koja je to snaga koja ih sve prožima: nešto, ili Netko, u ovim me knjigama budi, čini me mudrijim i svetijim. ISBN 978-953-235-458-4
VERBUM 140 kn
www.verbum.hr
Peter Kreeft, autor knjiga Smisao života i Kršćanstvo i druge religije