Pomrčina sunca

MICHAEL D. O’BRIEN

POMRCINA SUNCa

Michael D. O’Brien Pomrčina sunca Roman

Biblioteka:

Stilus

8.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Michael D. O’Brien

POMRČINA SUNCA Roman II. izdanje

VERBUM Split, 2010.

Naslov izvornika: Michael D. O’Brien, Eclipse of the Sun © Copyright: 1996 Ignatius Press, San Francisco © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2004.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: Mijo Pavić Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

Naslovnu stranicu ilustrirao: Nikola Listeš

CIP - katalogizacija u publikaciji Sveučilišna knjižnica u Splitu UDK 821.111(71)-31=163.42 O’BRIEN, Michael David Pomrčina sunca : roman / Michael D. <David> O’Brien ; <prijevod Mijo Pavić>. - 2. izd. - Split : Verbum, 2010. - (Biblioteka Stilus ; 8) Prijevod djela: Eclipse of the sun.

ISBN 978-953-6197-92-7 130821054

Jer konac svijeta zbio se davno, I svi mi danas Ĺživimo Kao djeca nekog drugog roÄ&#x2018;enja, Poput stranaca ostavljenih na zemlji Poslije nekog sudnjeg dana.

G. K. Chesterton, The Ballad of the White Horse

Predgovor

Ne znamo kakva nas budućnost čeka. Pa ipak, mnoštvo obilježja totalitarne države što sam ih opisao u romanu Pomrčina sunca već su uočljiva u svijetu u kome živimo i svaki dan su sve brojnija. Roman što ga držite u rukama predstavlja maštovit prikaz o tome što nam se sve može dogoditi ako ne shvatimo ozbiljnost društvenih i duhovnih poremećaja koji potresaju zapadni svijet i ako na njih ne odgovorimo na odgovarajući način.

Radnju priče smjestio sam u Britansku Kolumbiju u Kanadi, ne zato što bih mislio da je ta savezna država posebno podložna totalitarizmu, već zato što sam u njoj živio petnaest godina i što sam bolje upoznat s njenim zemljopisom i s njenim ljudima nego s nekom drugom zemljom i s nekim drugim ljudima.

Likove što sam ih opisao nisam modelirao prema zbiljskim osobama; svaka sličnost sa živim i umrlim ljudima slučajna je.

Grad Fort George je izmišljen, kao što su, uostalom, izmišljeni i gradovi Jackfish Reserve i Swiftcreek. Ostala naselja u romanu su stvarna i nadam se da će mi ljudi koji u njima žive oprostiti na ‘umjetničkoj slobodi’ kojom sam se poslužio kad sam gradove u kojima su rođeni i u kojima žive prilagodio potrebama zapleta u romanu. Na poseban način izražavam svoju zahvalnost katolicima Vancouvera i njihovu nadbiskupu na iskazanoj obzirnosti s obzirom na to da sam njihovu nadbiskupiju ‘posudio’ kako bih jedno nadasve apstraktno književno djelo učinio uvjerljivijim, vjerodostojnijim i dao mu dušu.

Ovaj roman posvećujem svojoj obitelji – svojoj ženi Sheili i našoj djeci Johnu, Josephu, Mary-Theresi, Elizabethi, Benjaminu i Angeli.

7

Zovem se Aron, premda mi je ime u početku bilo Arrow.

Očeva lica se ne sjećam jer su me odmah poslije rođenja odveli daleko od njega. Jednom mi je preko nekoga obećao da će me pronaći, da će me upoznati i voljeti, kao što svaki otac voli svoje dijete. Nije se vratio sa svoga posljednjeg putovanja u carstvo sjena i zbog toga nije mogao održati riječ, premda ju je nosio u svom srcu, čak i poslije svoje tjelesne smrti. Bio je tek jedan od mnoštva bezimenih koji su nestali u tom vremenu.

Mnogi ljudi su nestali i nitko neće moći ispričati priču o njima. Kako mogu govoriti o njima? Kako mogu prekinuti svoju dugotrajnu šutnju? Šutnjom iskazujemo poštovanje prema mudrosti Vremena jer je i Vrijeme sluga Božji. Kad bih bio poput naših starih koji su se za ljetnih večeri okupljali oko vatre kad su zvijezde sjale na nebu, a srca im bila prepuna tuge za nestalima, ispričao bih svoju priču. Ali ja nisam starješina, nisam opržen i izobličen, da bih rječitim kretnjama i slatkorječivošću okupljao pleme da sluša o zlim vremenima. Sjećanja mi nisu ugodna; meni je stalo do toga da nanovo stvorim svijet. Promatram ih, te opržene, i vidim da u očima i sada nose sjene davno iščezlih dana. Ruke su im podignute i bjeloočnice im izgledaju prijeteći u noći. Plaše djecu upozorenjima, jer oni su stražari; vidjeli su i previše toga; govore nam o onome što je nekad bilo i što bi opet moglo biti ako zaboravimo.

Naravno, znam da su u pravu. I sâm sam bio dijete kad je tama poprimila lik koji je sve iskušavao. Ona je i mene promijenila. Ali sada sam okrenut prema melemu zemlje koja hladi, prema izmjeni godišnjih doba i blagoslovljenom zaboravu.

Pa ipak, starim. Uskoro će moja tričava sjećanja biti preplavljena zaboravom. Postoji li neka riječ koju bih mogao uputiti onima koji se tek rađaju? Postoji li neko obećanje koje bih mogao dati onima koji se još nisu rodili?

9

Maleni me povlače za prste i glade me po kosi. Ljube mi lice dok ne priznam da sam poražen.

“Ispripovjedi nam priču, Arone!” uzvikuju. “Pričaj nam kako je nekad bilo!”

Nisam vješt pripovjedač. No pokušat ću. To je samo jedna tričava priča, djeco. Umirite se, umirite se i ispričat ću vam neobičnu priču o svršetku svijeta.

10

1.

Bijeg

Priču ću pokušati rekonstruirati uz pomoć fragmenata što mi ih je ispričao otac Andrej i iz drugih detalja koje sam kasnije saznao.

U svom duhu vidim starca, starijeg nego što sam ja sada.

Bio sam dijete kad sam ga upoznao i bio sam još uvijek dijete kad je umro, i kad god se sjetim njega, uvijek mi je pred očima starost. Vidim ga kako stoji na brežuljku prekrivenim snijegom, tako bijelim da zasljepljuje oči. Bijela kosa viri mu ispod otrcane i poderane sive zimske kape. Gleda mog oca koji zamiče u šumi gurajući saonice na kojima leži dječak koji umire – netko koga nisam poznavao.

Vrlo je neobičan osjećaj razmišljati o tome da je moj otac bio više otac jednom strancu nego meni. Umro je pokušavajući spasiti život nekomu drugom. U mom životu nije imao udjela ili ga je imao vrlo malo.

Ipak, poslao mi je oca Andreja.

Nisam vidio taj prizor svojim očima. O tome sam samo slušao. To je bila priča. Ali ja neprekidno vrtim tu uspomenu u svome duhu. Neprekidno prebirem po njoj i ona mi se tisuću puta vratila u sjećanje. Ona u meni zauzima mjesto koje bi trebao zauzimati čovjek. Vidim to. Da, kao da sam bio tamo toga dana.

Stajao je na brežuljku pokrivenim snijegom i gledao moga oca kako odlazi u sjenu. Gledao je prema sjeveroistoku, oči su mu bile sklopljene, usne su mu se povremeno micale; doimao se poput kakva stupa, potpornja, taj stari svećenik u zakrpanu pustenu zimskom ogrtaču. Čitav dan neprestano je ulazio u kolibu i izlazio iz nje, no najveći je dio dana proboravio vani, gledajući u pravcu šume. Kad je sunce zašlo za planinu, a dolina 11

utonula u plavičastu sjenu zimskog poslijepodneva, okrenuo se prema prozoru gdje je moj pradjed Thaddaeus Tobac užgao kerozinsku svjetiljku. Na ljubičastu snijegu ocrtavao se oblik križa i Andrej ga je neko vrijeme promatrao.

“Oče”, reče mu Thaddaeus koji je stajao u vratima, “Tanny je rekao da ga čekamo šest ili sedam stati. Već prilično kasni.

Nema ga osam sati.”

“Po svoj je prilici uhićen”, odgovori svećenik.

“I ja tako mislim”, reče Thaddaeus gutajući suze. “Ako je istina, u velikoj smo opasnosti. Moramo krenuti. Baš kao što smo mu i obećali.”

“Gdje su djeca?”

“Dječak kuha čaj, a djevojčica čita.”

“Molim vas, recite im da spakiraju sve što nam treba za put.”

Svećenik je čekao vani promatrajući kako sunce zalazi za planinu, a zatim uđe u kolibu. Našao je dvoje djece kako trpaju svoju oskudnu imovinu u naprtnjače. Thaddaeus je stavljao stvari u kartonsku kutiju. Vreće za spavanje i suha hrana bili su složeni u hrpu uz vrata.

Otac Andrej stavi ruke na dječja ramena.

“Možda vaš otac zakasni. Bit će sigurnije ako se zaputite preko planine prema dolinama na zapadu. Živjet ćete tamo i vlasti će uskoro zaboraviti na vas. Otac će vas jednoga dana pronaći.”

Thaddaeus uhvati Andrejev pogled. “Objasnio sam Tannyju kojim putem treba krenuti kako bi pronašao moju kolibu na području Caribooa. Ima zemljopisnu kartu u glavi.”

Djeca se usiljeno nasmijaše, no njihova su lica bila i dalje zabrinuta.

“Djeco, molite za svoga oca”, reče im Andrej. “Molite i za mene, molim vas. Ja odlazim u drugom pravcu.”

“Zar vi nećete s nama?” povikaše oni.

“Bit ćete na sigurnom s našim dobrim Thaddaeusom.” On se nasmija i potapša ih po ramenima. “Mene čeka druga zadaća. Obećao sam nešto vašem ocu. Moram izvršiti obećanje.”

“Kakvo obećanje? Kamo idete?”

“Moram pronaći vašega brata.”

“Našega brata?”

12

Oni su se kao u magli sjećali svoga malenog brata kojeg je njihova majka još kao mališana u povojima, dok su oni bili još sasvim maleni, odvela sa sobom.

“Mislite na Arrowa?” upita ga dječak.

Svećenik potvrdno kimne glavom.

“I na mamu?” prišapnu djevojčica.

On ponovno kimne glavom.

Oni začas natovariše pseće saonice. Thaddaeus više nije imao pse, no saonice na kojima je bila pletena košara bile su i sada praktične budući da su njihovi salinci lako i bez većeg napora klizili po snijegu.

Svećenik zagrli svog prijatelja i blagoslovi djecu koja se priviše uz njega i plakahu. Zatim još dugo ostade ondje kao ukopan, promatrajući moga brata, sestru i pradjeda kako se u sam suton uspinju uz planinu u potrazi za skloništem, daleko na zapadu. *** Otac Andrej zaputi se prtinom kroz snijeg. Do autoceste je trebalo pješačiti gotovo dva kilometra. Puhao je sve hladniji vjetar i na nebu zasjaše prve zvijezde. Stajao je satima na rubu ceste s palcem podignutim uvis. Mnogi vozači bijahu iznenađeni ugledavši suhonjavu i sablasnu pojavu odjevenu u crno što je izranjala iz noći koja se spuštala na zemlju. Nitko se nije zaustavio da ga poveze.

Kad je noć već dobrano odmakla, bilo mu je toliko hladno da se počeo tresti. Promatrao je satelite koji su prolazili nebom i letjelicu koja je svojim bočnim svjetlima pretraživala teren, parajući mrak uzduž i poprijeko doline, i molio. Molio je da policija ne otkrije moga oca i dječaka kojeg je pokušavao spasiti. Molio je na nakanu da se troje ostalih bjegunaca koji su se s mukom uspinjali uz obronak planine, tamo negdje iza njegovih leđa, uspiju sigurno utaboriti i da mogu mirno provesti noć, a zatim pronaći trajno sklonište s druge strane planinskog lanca.

Molio je i za ženu i za dijete za kojima je krenuo u potragu.

Nešto prije deset sati navečer pokraj njega protutnja golem kamion i polako se zaustavi nešto niže niz cestu, bljeskajući signalnim svjetlima, dajući mu na taj način do znanja da će ga 13

povesti. Uzdišući i izgovarajući molitvu zahvalnicu, on odšepa prema kamionu.

“Penji se, starino”, obrati mu se vozač pružajući mu ruku iz visoke kabine. Otac Andrej se popne u kabinu koja mu se učini poput tople čahure i zavali se s olakšanjem u tapecirano sjedalo. Iz kasetofona je dopirala nježna country glazba, a vjetrobransko staklo bilo je okruženo grimiznim svjetlima.

“Hvala vam. Hvala vam što ste se zaustavili”, obrati se on vozaču koji ga je znatiželjno promatrao.

“Nema problema.”

Kočnice zasiktaše i oni se zaputiše niz strminu povećavajući brzinu. Elektronski pjevač je jadikovao. Gitara je svirala i jecala.

Vozač utiša kasetofon. “Što radite ovdje u pustoši, kilometrima daleko od naselja?”

“Bio sam u posjetu jednom svom prijatelju. Ima kolibu tamo u brdima.”

Vozač ponudi starca čokoladom. On uze čokoladu i pohlepno je pojede. Vozač je svakih nekoliko trenutaka iskosa pogledavao svoga suputnika.

“Nije baš zgodno autostopirati u ovo doba noći, a osim toga, zima je.”

“Vozači se baš i nisu iskazali.”

“Jedva sam vas uočio. Malo je nedostajalo da se ne zaustavim.”

“Zahvalan sam vam što ste me povezli.”

“I sam sebi se čudim što sam se zaustavio. Nikad se ne zaustavljam autostopistima.”

“Zašto ste se onda zaustavili?”

“Ni sam ne znam”, slegnu on ramenima. “To je protuzakonito. U slučaju nesreće osiguravajući zavod ne bi mi isplatio štetu kad bi otkrio da je netko bio sa mnom u kabini. Tjedno proputujem i do pet tisuća kilometara. Dobro zarađujem, no poslije nekog vremena čovjeku dosadi samoća. Ponekad povedem ženu sa sobom. Nije baš u skladu sa zakonom, ali što ćete?

Lakše mi je s njom. Dosađujem li vam?”

“Ni najmanje.”

“Daleko putujete?”

“Do jednog seoceta uz obalu.”

14

“Želite li da vas ostavim u Chilliwacku ili u Vancouveru?”

“Blizu Fort Georgea.” “Živite ondje?”

“Da.” “Mislim da vas mogu odvesti tamo.”

“Vrlo ste ljubazni. Velika vam hvala, prijatelju.”

“Nema na čemu, prijatelju.”

Upravo u trenutku kad je vozačeva neiskazana znatiželja počela rasti, otac Andrej osjeti da tone u polusan. Toplina ga je uspavljivala i glava mu se neprekidno naginjala prema naprijed i padala mu na prsa. Shvatio je da je iscrpljen. Već mnogo noći nije se pošteno naspavao. No, to i nije ne znam kakav problem za starca, pomisli on. Da, trebat će probdjeti još mnogo sati i čekati zoru, razmišljati, moliti za obraćenje svijeta koji tako nesmotreno klizi prema svojoj propasti, nesmotreno da ne može nesmotrenije, zbog toga što je uvjeren u nadmoćnost svoje vizije. Na svijet se spuštala noć. Baš kao i onda kad je u ratu dospio u zatvor i kad se na njegovu dušu spustila mrkla noć, kad su sve njegove uspomene bile zamračene, kad je potpuna pobjeda straha onemogućavala svaku pomisao na budućnost. Njegovi su mučitelji vršili pokuse s novim metodama – ta degradacija padala mu je teže od tjelesne boli. Tjelesna bol mu je gotovo pomagala jer bi kraće vrijeme ležao u nesvijesti, a onda bi na njegovo golo tijelo izlili kabao kao led hladne vode. Nekoliko minuta bio bi u stanju blažene nesvijesti, a zatim bi ga ponovno probudili i nastavili mučiti.

“Iz Europe ste, rekao bih?”

Trgnuvši se preplašeno oda sna, on se zagleda u vozačevo lice obasjano grimiznim svjetlom. Simpatično lice, no nekako tromo i ne previše inteligentno. Imao je uznemirene oči. Nije baš zračio srećom.

“Da.” “Što ste? Ukrajinac? Poljak? Roditelji moje žene su Česi.

Slab sam na ljude poput vas koji su toliko toga propatili.”

“Mnogi od nas nisu preživjeli.”

“Aha. Doduše, to je bilo davno. Moja djeca čak misle da se to nije ni dogodilo. Misle da se ništa nije dogodilo prije šezdesetih.”

15

“Dogodilo se, dogodilo.”

“Otkuda ste, zapravo?”

“Rođen sam u Njemačkoj. Dugo vremena živio sam u Poljskoj. Za vrijeme rata pobjegao sam u Kanadu.”

“Znači da ste Nijemac.”

“Napola Poljak – napola Nijemac.” Nije mu želio reći da mu je majka Židovka iz Lodza, da se obratila na katoličku vjeru i da se udala za profesora iz Dresdena.

“Napola Nijemac, napola Poljak? To mu ispadne na isto.”

“Uvjeravam vas da je to velika razlika.”

“Kako se vaša obitelj odnosila prema Hitleru i svemu tome?

Po vašim godinama rekao bih da ste bili upravo stasali da vas prime u nacističku vojsku.”

“Ništa ne može biti dalje od istine, barem kad sam ja u pitanju”, odgovori mu. “Moja obitelj mnogo je propatila pod nacional-socijalistima. I ja…”

“Znate, svaki Nijemac kojega sam u životu susreo kaže to isto”, reče hladno vozač. “Ispada da u Njemačkoj uopće nije bilo nacista, osim šačice razbojnika.”

“Bilo ih je mnogo. Ja nisam bio nacist. Borio sam se protiv njih.”

Vozač ga je dugo promatrao. Starac je u njegovu pogledu prepoznao sumnju i nevjericu.

Pokušavao je ukloniti lica svojih mučitelja iz sjećanja. Odvratniji, daleko odvratniji od boli koju su mu zadavali bio je izraz njihovih očiju. Te ljudske oči mirno i znatiželjno promatrale su patnje štakora nataknuta na ražanj.

U očima ovog čovjeka koji je sjedio do njega zapazio je drukčiju vrstu barbarstva. To nije bila okrutnost nego puka neukost. No nije li upravo zbog neukosti mnoštva pristojnih i nacističkom promidžbom izmanipuliranih ljudi Hitler – ta utjelovljena okrutnost – imao apsolutnu moć u rukama.

“Bilo je to gadno vrijeme”, obrati se vozaču. “Ljudi su bili smeteni svim tim govorima. Postojalo je na desetke političkih stranaka. Ljudi su se željeli osloboditi potištenosti i srama. Izabrali su zlo misleći da će se tako izbaviti od zla. Smiješno.”

“Zlo?” “Da. Smeta li vam ta riječ?”

16

“Vi ste religiozni?”

Starac kimne glavom i vrati se vlastitim mislima.

Vozač pojača ton na kasetofonu prikovavši bez riječi pogled na cestu. Vozio je tako možda i sto pedeset kilometara, ne dižući pogleda s kolnika što je vijugao između planinskih vrhunaca i pogledavajući povremeno prema kanjonu koji je promicao pored ceste.

“Sad će vijesti”, reče napokon.

Uključio je radio. Iz zvučnika se začu spikerov glas koji je izvještavao o cijelom nizu događaja što su ih urednici radija smatrali vijestima: o svjetskim konferencijama, ekološkim katastrofama; zatim su tu bili intervjui s ekspertima, ‘glas naroda’, pa o ratovima i glasinama o budućim ratovima. Sve to činilo mu se nadasve poznato. Ništa o visokim vojničkim čizmama što stupaju ulicama. Ni jedan teatralan govor nekoga čudovišnog tiranina. Spikerov glas doimao se nekako bezličnim i ravnodušnim i činilo se kao da želi uvjeriti slušatelje u objektivnost izvještaja. Otac Andrej je slušao s nekom neodredivom unutarnjom sposobnošću i u svim tim izvještajima je uočavao selektivnost pa čak, negdje ispod sve te bezličnosti i ravnodušnosti, i obmanu.

“A sada lokalne vijesti. Policija nastavlja potjeru u unutrašnjosti Britanske Kolumbije gdje, unatoč zajedničkim naporima nekolicine službi javnoga reda, još uvijek nije pronađeno dvoje nestale djece. Izvještava Cynthia Connor: ‘Situacija se zaoštrila prije četiri dana kad je okrutno ubijen jedan zaposlenik škole u Swiftcreeku. U utorak poslije podne Nathaniel Delaney, vlasnik i urednik mjesnog lista, oteo je dvoje djece iz škole, a sljedećeg jutra pronađen je školski pazitelj koji je bio pretučen na smrt. Delaney se prošle godine pročuo neslaganjem sa zakonom o poticanju mržnje. U petak je izbjegao uhićenju otvorivši vatru na policijski helikopter koji je tom prilikom teško oštećen. Uhićen je u blizini Switfcreeka danas poslije podne i tom prilikom ponovno je došlo do razmjene vatre. Delaney je poginuo pri pokušaju uhićenja.’ – Cynthia Connor za ‘Svjedok govori’”.

Svećenik je zatvorio oči.

“Koliko samo luđaka švrlja svijetom danas”, reče vozač.

17

“Da, mnogo.”

“Zašto bi čovjek učinio takvo što? To je ludost!”

“Da, to je prava ludost.”

Glas spikera jednolično nastavi: “Delaney je dobivao nagrade za članke koje je objavljivao u raznim svjetskim listovima, no u njegovoj domovini smatrali su ga zagonetnim – atavizmom iz jednoga nedovoljno demokratskog vremena. Dr. Alan Thorold, dekan na katedri za političke znanosti Sveučilišta Simon Fraser: ‘Karijera Nathaniela Delaneyja je posve neobična. Mnoge njegove kolege smatrale su ga tvrdoglavim, premda je bio vrlo oštrouman. Meni se uvijek činio darovitim novinarom, no isto tako i čovjekom ograničenim svojim judeokršćanskim nasljeđem. Kao karakter bio je nestabilan i to ga je, po mojem mišljenju, naposljetku otjeralo u naručaj fašizma. Premda je šezdesetih i sedamdesetih bio liberal, u proteklom desetljeću sve više se priklanjao konzervativnim shvaćanjima i ja mislim da to možemo objasniti poremećajem njegove psihičke ravnoteže. Nema sumnje da je nasilje do kojega je ovog tjedna došlo u Swiftcreeku tragičan dokaz te temeljne nestabilnosti njegova duha.’

Policija nastavlja potragu za dvoje nestale djece. U trenutku dok je bježao pred zakonom, protiv Delaneyja je pokrenuta istraga zbog više zakonskih prekršaja – zbog seksualnoga, psihološkog i tjelesnog zlostavljanja djece.”

Vozač isključi radio prijamnik.

“To je perverzno!” reče ljutito.

“To nije istina.”

“Zar ste poludjeli? Ovo je državni radio, čovječe.”

Starac uzdahne i sjeti se što mu je nekad davno rekla Nathanielova baka. Ona je svojedobno također bila novinarka: Oče, da je Dante danas živ, otjerao bi novinare u najniži krug pakla. Izgovorila je te riječi onim sebi svojstvenim podrugljivim tonom, tako karakterističnim za Engleze. Imala je žestoku narav.

“Stvari nisu uvijek onakve kako bi vlasti željele da vjerujemo”, reče on napokon.

Vozač ga ljutito pogleda, a zatim ponovno usmjeri pozornost na cestu.

18

“On nije bio fašist”, doda Andrej.

“Poznavali ste tog momka?”

Andrej nije odmah odgovorio. Zatim, tko zna zašto – zbog umora ili zbog nedostatka opreznosti – odgovori: “Da.” “Tako, dakle, poznavali ste ga. Ali, nemojte mi reći da je Vlada izmislila priču o ubijenom čovjeku i o dvoje nestale djece.”

“On nije ubio toga čovjeka. Uostalom, to su njegova djeca.

Ona nisu nestala.”

Vozač je neko vrijeme razmišljao o njegovim riječima.

“Povezao sam vas u okolici Swiftcreeka, zar ne?”

“Tako je.”

“Kažete da poznajete toga ubojicu?”

“Poznavao sam njegovu obitelj.”

“Vidjeli ste tu nestalu djecu?”

Svećenik je odugovlačio s odgovorom jer nije navikao lagati. Muk je predugo trajao.

“Znate li gdje su djeca?”

“Ne, ne znam”, odgovori svećenik znajući da se djeca i njihov pradjed u tom trenutku mogu nalaziti bilo gdje.

Napeta tišina potrajala je čitav sat, sve dok kamion nije izišao iz planinskog klanca i zaustavio se uz tutnjavu pred nekim restoranom koji je bio otvoren čitavu noć.

“Jeste li za kavu? Ili možda za hamburger? Ja plaćam.”

“Da, hvala vam. Velika vam hvala.”

“Pričekajte me ovdje, donijet ću vam.”

Andrej je ostao u kamionu i čekao. Već je bio gotovo ponovno zaspao kad se iznenada, iz nekog njemu nepoznata razloga, probudio. Negdje u njegovoj nutrini zazvonilo je jedva čujno signalno zvonce i on osluhne. Zatim otvori vrata kamiona i iziđe. Pogleda prema prozoru restorana i unutra, leđima okrenutim kamionu, vidje kako vozač telefonira nekome iz javne govornice.

Svećenik se okrenu i zaputi se cestom u noć.

19

2.

Zemlja snoviđenja

Arrow se prevrtao pod pokrivačem. Jurta je bila ispunjena sivim oblakom što se dizao iz preostalog ugljevlja jasenova drva što je još tinjalo, a dim snoviđenja lebdio je i dalje blizu otvora za ventilaciju u vrhu kolibe. U kolibu je već ulazilo svjetlo. Danilo se. On skoči sa svog ležaja i što je brže mogao odjenu hlače i obuje mokasinke.

“Maya!”

Njegova majka zastenja pod pokrivačem od životinjskog krzna i domahne mu rukom. “Šuti, Arrow.”

“Maya, gladan sam”, reče on.

“U ledenici ima kruha i jogurta. Pripravi sebi nešto za doručak.”

Grabio je žlicom jogurt iz zdjele i pohlepno gutao kad začu da još netko hrče ispod pokrivača. Zatim se taj netko okrenu na ležaju i otkri lice.

Bio je to šaman.

Arrow ustukne. Muškarci su često dolazili u krevet njegovoj majci, no šaman nikad nije dolazio. Šaman je liječio ljude od raznih bolesti, a znao ih je i proklinjati ako mu se nisu sviđali. Imao je torbu s lijekovima koja je bila vrlo moćna, u dugoj plavoj kosi nosio je uvezane amajlije, a kad je padao u trans, oko njegova tijela lebdjela je aura sastavljena od raznih boja.

Arrowu nije bilo dopušteno ulaziti u obredni šator i nije smio gledati zmijin ples, no stariji dječaci, veliki dječaci koji su već bili gotovo izrasli u muškarce, pričali su mu o tome.

Iz šamanovih usta izletjela je sova koja je hukala, rekli su.

Oni su to vidjeli. Oni su to čuli. Jednom su se ti isti glupani 20

drznuli ušuljati u šamanov šator i našli ga ondje pijana ili potpuno obamrla od dima što ljude tjera u san. Smijući se i potiho kikotajući, uklonili su pokrivač s njega i vidjeli da leži s kostima mrtvog vrača, kao da mu je taj kostur žena. Brzo su pobjegli iz šatora, kose nakostriješene od straha i s rukama na ustima, a Arrow je najstarijem dječaku morao dati svoj najdraži crveni trkaći autić u zamjenu za priču o onome što su unutra vidjeli.

Istoga dana, nešto kasnije, još uvijek potreseni tim prizorom, lovili su ribu u riječnom brzaku lukovima i strijelama kad im je pristupio šaman. Upro je prstom u trojicu koja su se prikrala u njegov šator.

“Zar vi, dječaci, želite umrijeti? Nitko ne smije ući u moj šator bez mojeg odobrenja. Mislite da ja očima duha ne vidim čak i onda kad otputujem izvan tijela?”

Trojica velikih dječaka tresla su se od straha i plakala moleći šamana da ih ne ubije.

“Ovoga puta ću vas poštedjeti, neću reći duhovima da vas zadave. Ali, da to nikada više niste učinili! Neću vam pružiti još jednu priliku.”

“Da, gospodine, hvala vam, gospodine”, ljubili su mu ruke plačući. On dade ćušku svoj trojici, pogleda bezizražajno Arrowa i udalji se od njih šepureći se. Šaman je gotovo svake noći dovlačio ženu u svoj šator – sad ovu, sad onu. Ponekad bi dovukao i nekoga mlađeg dječaka, ali to nije bilo tako često. Držalo se velikom čašću biti izabran.

Arrow je slušao priče o tome što je šaman radio s izabranima, premda nije razumio riječi koje su mu govorili. U tim pričama mnoge se pojedinosti nisu slagale. Te pojedinosti nikako nisu bile dobre, premda on nije mogao reći zašto nisu dobre. Te su riječi proizvodile u njegovu duhu slike i od tih mu je slika, kad bi mu se pojavile, bilo mučno. Nije mu se dopadalo što one u njemu izazivaju mučninu. Pokušavao je ne misliti na njih. Nastojao je da se njegovi putovi nikada ne ukrste sa šamanovim i izbjegavao je starješine koje je šaman učio svome umijeću. Selo je bilo veliko, u njemu je bilo tridesetak ili četrdesetak što šatora, što koliba, pa malenu i brzu dječaku nije bilo teško ostati nezapažen.

21

Sada je taj čovjek došao u njegov dom. Legao je u krevet njegove majke. Zbog toga se u njegovo srce zavukla mučnina i to je bilo gore od ičega što je dotad doživio. Zgrabio je svoga plišanog majmunčića, odgrnuo kožu s ulaza u jurtu i oteturao u šumu. *** Arrow potrča. Da ga šaman može vidjeti u snu, možda bi vidio kakve osjećaje gaji prema njemu. Mnogo je puta Arrow poželio da šaman upadne u duboku jamu i da ondje skonča.

Ili da medvjed iziđe iz šume, napadne ga i ubije – no tada bi se sjetio šamanove moći nad zvijerima. Možda se jednom dogodi da mu se zapali šator, da se sruši na njega i ubije ga, pomisli.

Možda mu se jednom, dok bude mrežom lovio losose, prevrne čamac. Tada bi ga riječna matica sigurno odnijela.

Tako je bježao niz vjetar nadajući se da ga ne progoni windigo, mahnitio ljudoždersko čudovište što tumara šumom u potrazi za hranom i viče: Arrow, Arrow, dođi, Arrow! Velike ruke stabala naglo su se trzale pod žestokim udarcima vjetra što je puhao niz potok, a prsti koji su parali njegovu lubanju bili su prsti duhovne ruke windiga koji su ga vukli natrag, natrag, natrag prema šatoru gdje će ga šaman odvući pod pokrivač od medvjeđeg krzna. Tada će biti unutar slike, postat će slika, a šaman će ga usisati u svoja usta kao što siše onaj slatkast, plavičasti dim što tjera san na oči i od kojega čovjeku dolazi mučnina, a zatim će ga ispuhati kao neku sjenku.

On vrisnu.

Poslije vriska osjećao se bolje. Trčao je po kamenju i raspadnutim smrdljivim lososima iz čije je utrobe virila ikra, po splavljenu drveću, otvorenim školjkama, prezervativima i razbijenim pivskim bocama i ponovno vrisnuo. Dugo je tako trčao uz potok. Zatim se zaustavio uz lokvu s dubokom vodom što je šikljala iz pukotine u stijeni. Poželi skočiti u tu vodu i oprati se, očistiti se, očistiti se od sjenki što mu ih je šaman svojim prstima utkao u dušu i tako ga zamrljao.

Zatim ponovno vrisnu.

22

Onda spazi nekog čovjeka koji je stajao nasuprot njemu s druge strane lokve. Vrisak mu je zamro u grlu. Vidio je da je čovjek vrlo star i pogrbljen; ispod zimske kape provirivala mu je sijeda kosa. Na sebi je imao dugačku smeđu odjeću i bijaše opasan bijelim konopcem. Možda je bio čovjek. Možda je bio duh.

“Zašto vičeš?” upita ga čovjek.

Arrow nije odgovorio. Je li taj starac lakrdijaš? Je li prerušeni vukodlak? Odjeća mu je bila vrlo neobična. Puno je čudnovatih ljudi dolazilo u dolinu u kojoj su živjeli Ljudi i mnogo ih je odlazilo iz nje. Maya ga je upozorila da ih se kloni, osobito da se kloni onih što su dolazili s kombijima i kupovali plastične vreće za smeće prepune biljke koja tjera čovjeka u san. Kad god bi ih pogledao, njihove oči i usta bi gubili obrise i on je u njima ponekad vidio svinju, a ponekad vukodlaka. Pokušavao je ne gledati u njih – što i nije baš tako teško ako si brz i malen.

“Zašto vičeš?” upita ga ponovno čovjek.

Arrow nije mogao odgovoriti. Ali, nije osjećao potrebu da pobjegne. Čekao je da se čovjekovo lice raspline i da poprimi oblik životinje ili duha, ali to se nije dogodilo. Bilo je to i dalje lice koje ga je blago gledalo, a oči su mu bile čiste i duboke poput lokve kraj koje su stajali.

“Ah, razumijem”, reče on. “U tvome svijetu mnoge stvari nisu baš onakve kakvima se čine.”

Arrow nije razumio što mu čovjek govori, ali je u njegovim riječima osjetio iskrenost jer su takve bile i njegove oči.

“Ne boj se. Reci mi kako se zoveš?”

“Arrow.”

A onda se dogodilo nešto prekrasno. Čovjekovo, starčevo lice najednom je bilo nalik licu djeteta i njegova se usta otvoriše.

“Kako je milosrdan Presveti!” reče čovjek. Ali Arrow nije razumio značenje tih riječi.

“Smijem li ti pristupiti? Mogu li popričati s tobom?”

Dječak kimnu glavom na što starac podiže odjeću do koljena i šljapkajući zagazi u plićak čije je dno bilo posuto zelenim oblutcima. Sjeo je na panj jedva metar daleko od Arrowa. Zatim skine sandale i izlije vodu iz njih.

23

“Ja sam otac Andrej.”

“Otac? Andrej?”

“Tako je.”

“Vi ste otac?”

“Da.” “Imate djecu?”

“Da, u određenom smislu imam puno djece.”

“Gdje vam je žena?” “Žena?”

“Da, žena koja spava s vama.”

“Ja nemam žene. Spavam sam.”

“Onda vi niste otac.”

“Ja sam drugačiji otac. Poznajem tvoga oca.”

“Ja nemam oca”, reče dječak posebno naglašavajući riječi.

“Svi ljudi imaju oca. Ali neki očevi ne mogu biti sa svojom djecom. Čovjek koji je tvoj otac poslao me je k tebi. Ti si dio njegove obitelji.”

“Moja obitelj su Ljudi”, reče ukočeno dječak, ali odgovor koji su rekli da mora zapamtiti i njemu samomu zazvuča nekako prazno.

“Ah”, uzdahnu starac, a lice mu se ražalosti. “Arrow, jesi li znao da imaš pravog oca, čovjeka-oca? On te voli.”

“On me voli?”

“Tako je. Zamolio me da posjetim tebe i tvoju majku. Možeš li joj reći da smo se nas dvojica susreli i da bih želio razgovarati s njom?”

Arrow je nijemo buljio u njega.

Ljubav? Otac? Riječi što su dolazile sa starčevih usana dopadale su mu se, ali on nije shvaćao zašto je to tako jer je riječ ljubav označavala ono što se događa pod medvjeđim krznom, od čega ti dolazi mučnina, čega se plašiš; ona ga je također podsjećala na Mayine zagrljaje kojima bi ga gotovo ugušila nakon što bi pila ili pušila, kao i na trenutke kad je milovala njegovo lice i vikala na njega ili ga činila žalosnim. Nije mu bilo stalo do ljubavi čovjeka-oca, ako takvo što uopće postoji. O ljubavi se pričalo na sijelu uz večernju vatru. To je bila slika koja mu se javljala u snu. Ljubav je značila žalost. Njemu je bilo dosta žalosti.

24

“Meso njegova mesa. Kost njegove kosti, srce njegova srca, dječače”, reče čovjek i u tom trenutku Arrowu se njegove oči učiniše vrlo stare.

Srce njegova srca? Čudno – te riječi sadržavale su podjednako tuge i dobrote. Postoji li slatka tuga? Ona mu se učini dobrostivom i čistom. Niz dječakove obraze poletješe suze, no on nije znao zašto. Zatim u svom duhu vidje djetešce umotano u pokrivač gdje sjedi na sjedalu automobila. Dijete je bilo radosno dok je promatralo kako brisači čiste mokar vjetrobran u noći.

Bila je tu i Maya – plakala je. Zašto je plakala i zašto je vrištala u pravcu mraka? Bio je to početak tuge, gorke tuge.

“Gorka tuga”, oglasi se.

Ne znajući zašto to čini, Arrow skliznu s panja i udalji se pola metra od starca. Osjećajući da ga starac privlači, ali znajući da mora biti oprezan, on postavi Znatiželjnog Georgea između sebe i čovjeka kao odbojnik, poniknu glavom i zatvori oči. Nešto nalik ključanju duboko u njemu nabuja tako veliko, veće od čitavog svijeta, i to nešto zadavalo mu je neugodnu bol. To nešto provalilo je i izlilo se iz njegova grla – bilo je to tako duboko tugovanje, tako nedokučivo ridanje da isprva nije bilo popraćeno zvukom jer naprosto nije moglo isprazniti ocean najdublje žalosti koji se uzbibao u njegovoj duši. Starac ga je pridržavao i tapšao ga po ramenima koja su se nadimala od pregolema tereta što je bio navaljen na njegova nejaka pleća.

Zatim je nadošao jači zvuk. Nadolazio je u valovima. To nije dugo trajalo. Tek nekoliko minuta. No Arrowu se činilo da oduvijek plače. Kad se napokon to unutarnje more izlilo, njegovo je dno bilo prazno i čekalo je.

“Umiri se, umiri se. Je li oluja prošla?”

Arrow kimnu glavom.

“Dobro. Vidim da si dobar dječak.”

Arrow ga pogleda.

“Ti si dobar”, ponovi starac. “Sada se moramo razići, prijatelju moj. Za nekoliko dana ponovno ću te posjetiti budem li mogao. Molim te, reci svojoj majci da smo se upoznali.”

“Hoću”, potvrdi dječak kimanjem glave.

“Vidimo se uskoro.”

“Gdje živite?” upita ga Arrow brišući suze rukavom.

25

“Svugdje i nigdje. Obično živim blizu svojih sestara.” On pokaza prstom na bijeli toranj na vrhu brežuljka.

“One su lude”, reče dječak, a na licu mu se vidjela zabrinutost.

Andrej se nasmiješi. “One su svete.” “Što to znači: svete?”

“Reći ću ti to nekom drugom prilikom. Vrijeme je da krenem.”

Starac položi ruke na dječakovu glavu. Usne su mu se micale dok je šaptao. Završivši, zaputi se prema šumi i nestade među stablima.

Ja sam dobar? reče u sebi Arrow.

Neko vrijeme promatrao je losose koji su se igrali u svjetlu boje nefrita na dnu pličine.

“Ja sam dobar?” reče on glasno.

“Arrow! Arrow! Gdje je to dijete?” bio je to Mayin glas što je dolazio iz pravca stabala. On stisne šake i pogleda očima posvuda oko sebe tražeći zid zelena lišća kroz koji bi pobjegao.

Vriska se približavala. Arrow ustane i zaputi se u pravcu glasa ispunjena ljutnjom.

“Arrow!” vrištao je glas obrušavajući se na njega poput daha windiga, “gdje si, do vraga? Otkako se rodio, taj lupež mi samo pravi neprilike.” *** Arrow je već odavno trebao biti u krevetu. Obično bi do tog vremena zaspao, no sada je ležao budan naslađujući se toplinom starčevih ruku na svojoj glavi i sjećajući se blažena mira u svojoj duši u kojoj je nekad bjesnio ocean. Maya je tiho pjevušila gurajući brzim pokretima ruku čunak tkalačkog stana. Na peći na drva pištao je čajnik. Kroz otvor na vrhu jurte Arrow je mogao vidjeti zvijezde.

Sada je imao oca. To je bilo dobro. Šaman grubo otvori vrata i pognuto hodajući uđe u jurtu.

Maya ga oštro pogleda.

“Mogao si pokucati.”

“Da kucam poslije onoga sinoć?”

26

“Sinoć je zbilja bilo lijepo, Ricki, ali ne mora tako i ostati.

Nemoj sebi umišljati da će nam to prijeći u naviku.”

Provirujući ispod pokrivača, Arrow je promatrao šamana koji se glupo smijuljio, zaputivši se nevoljko prema stolici što je stajala pokraj tkalačkog stana. Cijelo to vrijeme majka nije prekidala s poslom.

“Još uvijek razmišljaš i ponašaš se kao gradska cura, zar ne?”

Ona ga pogleda preko okvira naočala.

“Znaš”, nastavi on, “kad sam te prvi put vidio, kad si došla s djetetom u posjet Tari i Crysti, znao sam da ćeš biti moja.”

“Ljudi nisu ničije vlasništvo, Ricki.”

“Ne zovi me Ricki.”

“U redu, Lose Koji Stoji.”

“To je moje ime, ne zaboravi to.”

“Kako bih mogla zaboraviti? Ono je... tako jedinstveno.

Teško se izgovara.”

“Imam ja i drugih imena. Mogla bi pokazati malo više poštovanja prema meni.”

“Poštujem te, vjeruj mi. Ti si važna osoba u selu.”

“Moja moć prelazi granice sela.”

Ona ga još jednom pogleda.

“Vidjela si to”, reče joj. “Nemoj se pretvarati da nisi.”

“Vidjela što? Dobre duhove? Vile?”

“Moju moć.”

“Otkad sam stigla ovamo, vidjela sam mnogo toga. Neke stvari su sjajne, baš kao i na početku. Brinu me neke novotarije koje su se u međuvremenu dogodile.”

“Trebala bi više vjerovati starješinama.”

“Vjerujem im.”

“Ne, ne vjeruješ im. Vidim ti to u očima.”

“U redu. Možda me muče neke sumnje kad je riječ o pravcu u kojem se kreće naša zajednica. Primjerice, to vraćanje primitivnu načinu života. Otkad nemamo struje, ne radi crpka za vodu. Vodu moramo grabiti vjedrima u potoku, kao da živimo u kamenom dobu. A tko nosi vjedra? Žene, dakako! Nema više električnoga lončarskog kola. Nema više električne peći za pečenje vapna i opeke. Tko donosi drva za vatru? Opet žene, zar 27

ne? Nema više golema hladionika u središtu sela, ha? Jedemo isključivo sušeno meso i ribu i hrana se često kvari. Gubi se previše vremena. Dvadeseto stoljeće stavilo je neke stvari na svoje mjesto, znaš.”

“Sada živimo čišće. Duhovi čuvari su zadovoljni.”

“No što da ti kažem? Što je, tu je. Pretpostavljam da se to ne može pobijati razlozima.”

“Trebala bi biti opreznija. Nezadovoljstvo ti se vidi na licu.

Mogla bi imati neprilika zbog toga.”

“Kako to misliš? Ej, nismo li svi mi ovdje zajednica slobodnih duhova?”

“Naravno da jesmo.”

“Doista jesmo?”

“Eto vidiš, opet ti po svome. Stalno nešto sumnjaš.”

“Pustimo to. Hoćeš li čaja?”

Ona ga posluži i oni sjedoše na jastuke uz peć na drva.

“Ovdje je sparno”, reče on.

Skinuo je šešir i niz leđa mu pade dugačka pletenica plave kose. Zatim je skinuo sako i raskopčao košulju.

“Kad sam te prije osam godina prvi put vidio, rekoh sebi: ta će žena biti moja.”

“Zbilja?”

“Rekoh sebi: mogu uzeti što god želim. Ali, ova je posebna.

Ova će mi se potpuno predati.”

Maya baci brz pogled prema niši u kojoj je spavao Arrow.

“Spavaš li, Arrow?”

Oči su mu bile skrivene ispod pokrivača i nije odgovorio.

“Dječak spava. Hoćemo li? “ “Ne tako brzo. Zar te duhovi nisu naučili pristojnosti?”

“Budi oprezna”, reče joj hladno. “Ti ih ne razumiješ. Ne poznaješ ih.”

“Nisam ih imala priliku upoznati.”

“Upoznat ćeš ih, obećavam ti. Onda, što kažeš? Hoćemo li?” upita je svlačeći košulju preko glave. “Želim razgovarati s tobom.”

“Ona želi razgovarati”, reče ljutito i zagleda se u strop.

“Bio bi sasvim dobar dečko kad se prema ženama ne bi ponašao kao prema droljama.”

28

“A ti bi bila puno zadovoljnija kad se ne bi stalno trudila glumiti sveučilišnog profesora.”

“Ricki, bio bi puno zgodniji kad bi skinuo tih dvadeset kilograma amajlija sa sebe i kad bi se ošišao.”

On se nasmija.

“Hej, zašto ne probudiš dječaka? Neka gleda.”

“Lose Koji Stojiš, ponekad znaš biti perverzan.”

On se ponovno nasmija.

“Hajde, opusti se, čemu sada ta namještena stidljivost? Dobro je da dječak vidi. To je nešto sasvim ovozemaljsko. Iskonsko.”

“Ne bih, hvala.”

“Još uvijek si prava pravcata buržujka, Mayo.”

“Nemoj me vrijeđati.”

“Ne, ozbiljno, zaista si prava buržujka.”

“U redu, jesam, pa što?”

“Površno shvaćaš stvari. Trebala bi zaći malo dublje.”

“U što?”

“U tajne. “ “Ne pada mi na pamet baviti se vradžbinama. Previše je čudno. Iracionalno je. Zar ne vidiš u što se pretvorila naša zajednica?” “Što to ne valja u našoj zajednici?”

“Pogledaj nas. Pogledaj nas, k vragu. Kad sam došla ovamo, bilo je i umjetnosti i književnosti i kazališnih predstava.

Namjeravala sam ostati samo preko vikenda, sjećaš se? Ostala sam ovdje upravo zbog visoke razine kulturnog života. Mislila sam da neću dugo ostati. Tek toliko koliko je potrebno da se dobro napričam s Crystom i Tarom i da se malko odmorim od onoga mog nervozna, napeta i konvencionalna muža radoholičara. Zaljubila sam se u ovo mjesto i u ove ljude. U njihovu plemenitost. U plesanje u krugu. U fantastičnu glazbu. U obrte kojima su bili vični. U međusobnu ljubav, kako mi se činilo. Nitko nije prebacivao krivnju na drugoga. Sve je bilo tako ležerno i neusiljeno.”

“Ništa se nije promijenilo.”

“Itekako se promijenilo. Mnogo toga se promijenilo proteklih šest godina. Zajednica se pretvorila u nešto sasvim drugo.

29

Prošle godine raspala se kazališna sekcija. Više nitko ne priređuje večeri poezije. Radionica cimbala je izgorjela jer se neka budala napila i ostavila otvoren regulator za propuh u peći.

Nekad su nam umjetnost i razni obrti donosili novac. Sada ga zarađujemo prodajom...”

“Trava ti daje jesti.”

“Priznajem. Ali, ima nešto još ozbiljnije. Odjednom kao da je uvedena hijerarhija. Ti, starješine, tvoji učenici. Bankari koji upravljaju novcem dobivenim prodajom droge. Stražari koji čuvaju travu nose pištolje i glume revolveraše. Svaki od njih dobio je svoj djelić kolača moći. Toga nije bilo u početku, no odnedavno to pozorno pratim. Svaki dan je sve gore. Vama dečkima moć omogućuje da manipulirate ostalima. Dopuštate sebi da se koristite s nekima od nas podređenih kao da smo stvari. Ne sviđa mi se to. Ne sviđa mi se kako se večeras ponašaš.”

“Sinoć ti nije bilo mrsko.”

“Sinoć smo plesali i pjevali, bilo je vina i dima, i sve je bilo kao u nekom snu. Osim toga, pitao si me, Ricki. Pitao si me. Večeras si odlučio jednostavno uzeti.”

On nešto promrmlja i uze je za ruku. Povukla ju je natrag.

“Donio sam ti nešto”, obrati joj se umirujućim glasom.

Iz džepa sakoa izvuče bočicu i dvije čašice.

“Ovo je apsint, vino bogova.”

“Ambrozija je piće bogova”, ispravi ga ona.

“Koješta. Hajde, probaj.”

“Pelin i anis? Ne, hvala.”

“Vjeruj mi.”

Ona niječno zatrese glavom i reče ironično: “Pij, Psiho, i budi besmrtna – dabogda ti Kupid nikad ne raskinuo bračnog jarma.” “Što bi sad to trebalo značiti?”

“Ništa. To je samo citat iz jedne stare priče.”

“Popij ovo, profesorice”, nakesi se on uzimajući je za ruku, “i budi besmrtna.”

“Zbilja si šarmantan”, reče ona dopuštajući mu da je drži za ruku.

Arrow je dugo slušao njihov razgovor. Vidio je kako se boca prazni. Vidio je kako se dim što tjera čovjeku san na oči podiže 30

i lebdi pod kupolom jurte. Bio je preplašen i srce mu je udaralo poput bubnja kad Ljudi plešu u krugu, polako i teško, ali, unatoč tome, nije više mogao držati oči otvorene. Pa ipak, njegov duh nije spavao. Riječi što su bile izgovorene te noći vraćale su mu se u svijest i ulazile u tihi prostor njegova srca, a s njima se vraćala i mučnina.

“Kaži mi kako se još zoveš, Ricki Lose Koji Stojiš. S obzirom na taj tvoj naglasak koji si poprimio u Bronxu, teško te je zamisliti kao vrača.”

Ona se zakikota, a on joj se nasmiješi.

“Muči me, i kazat ću ti svoje ime, svoj čin i svoj serijski broj, ali daj mi malo ljubavi i reći ću ti sve. Čak i svoje pravo ime.”

“Tvoje pravo ime? Vidjela sam ga kad su dijelili poštu. Baka ti svaki mjesec šalje novac iz New Yorka, a ti se zoveš Richard Schwartz. Jesam li u pravu?”

“Vrlo važno. Većina ljudi ovdje zna moje staro ime.”

“A sada imaš tako romantično i nekonvencionalno ime – Los Koji Stoji – premda mi se čini da se taj Los više izležava nego što stoji.”

“Nemoj mi pametovati. Ne bi tako pametovala kad bi znala moje pravo ime.”

“Pa otkrij se do kraja! Kojega si plemena ovog tjedna: Sioux, Cree, Haida? “ “Ne podsmjehuj mi se!”

“Studirala sam antropologiju na Simon Fraseru, Ricki”, odgovori mu ona strpljivo, “i uvjeravam te da je ta tvoja zanimljiva i slijepa urođenička zanesenost sasvim eklektičke naravi. Riječ windigo preuzeta je iz algonquinskog narječja, Manitu je preuzet iz narječja plemena Ojibwa, a Gavranov duh dolazi iz narječja kojim se koriste plemena na Zapadnoj obali, da ne spominjem sve one razne vrste duhovnosti što si ih pokupio u prljavim podrumima Manhattana.”

“Moje je ime Zmajev jezik.”

“Zmajev jezik?”

“Tako je.”

“Odakle ti? Je li ti ga majka dala na krštenju?”

“Ne šali se s onim što ne razumiješ.”

“Sva sam se pretvorila u uho.”

31

“To ime dobio sam u obredu prolijevanja krvi.”

“Kakav je to obred?” upita ga ona oklijevajući.

“Lani. U vrijeme ravnodnevice.”

“Bila sam prisutna na svečanosti zahvalnosti za dobru žetvu. Nije bilo nikakva obreda prolijevanja krvi ni ičega sličnog.

Svi su samo lajali na Mjesec i skakali. Bio si sjajan u onoj svojoj tkanini koja se nosi oko bokova dok si skakao oko vatre, navukavši glavu pume na svoju glavu.”

“Glupačo!” povika ljutito.

Ona ga iznenađeno pogleda.

“To je bilo kasnije, usred noći. Kad su ljudi pozaspali, imali smo i druge obrede. Gore u planini imamo oltar. S vremena na vrijeme odlazimo tamo.”

“Tko je to: mi?”

“Neki od starješina, ali ne svi. Moji učenici. Katkad nam se pridruži i Majstor iz neke druge zajednice.” “Što zapravo radite gore u planini?”

“Imamo obred i prinosimo žrtvu.”

“Kakvu žrtvu?”

“Prije nekoliko godina počeli smo tako što smo žrtvovali životinje. I svaki put kad smo žrtvovali životinju, naša je moć rasla. Prošle godine uzašli Majstori rekoše nam – svakom od nas, u viziji – da je vrijeme da zađemo još dublje u misterije. Otprilike u to vrijeme nanjušili su nas policijski agenti angažirani u borbi protiv droga. Sjećaš se? Uvijek se šuljaju oko logora u vrijeme ravnodnevice jer znaju da spremamo nešto protuzakonito. Nad zajednicom se nadvila opasnost. Čitavo naše nastojanje moglo se izjaloviti. Stoga smo prinijeli posebnu žrtvu. Otišli smo korak dalje.”

On izvuče drugu bocu iz džepa svog sakoa i otpi iz nje.

Maya ga je šutke promatrala i Arrow primijeti da se uhvatila za vrat.

“Tako smo žrtvovali dijete koje je nosila Glupa Tanja.”

“One noći kad smo proslavljali uspješnu žetvu, ona je imala pobačaj. Čula sam da je dijete rođeno mrtvo. Netko ga je pokopao.”

“Većina ljudi ovdje ne zna koji je to put koji vodi prema vrhuncima. Oni misle da žive životom duha, a zapravo se vladaju 32

kao djeca. Igraju se igračkama. Kad bi znali čime se mi bavimo, pali bi ničice pred nas i klanjali bi se našim stopama.”

“Slušaj me, Ricki, kasno je”, reče Maya nervozno ustajući.

“Moram do subote završiti ovo tkanje za sajam rukotvorina.

Treba mi sna. Budi tako dobar pa otiđi kući i potrpaj se u svoj krevet. Ne bismo ovako govorili da nismo pili apsint i da se nismo napušili. Ne želim više ništa čuti o tome. Zaboravimo to.

Svrati sutra pa ćemo se lijepo zabaviti. I...”

On je zgrabi za ruku i reče: “Prekini.” Zatim je povuče k sebi na jastuk. “Željela si znati, zato ti to govorim.”

“Ne želim znati”, odgovori mu Maya drhtavim glasom.

“Potrudili smo se da dijete Glupe Tanje bude rođeno nešto ranije. Dijete je rođeno živo. Tanja je bila drogirana i nije znala za sebe. Ona ne zna. Uzeli smo dijete i žrtvovali ga. Policijski agenti su otišli i poslije se nisu vraćali. Ove godine urod je bolji neko ikad ranije. Druga žrtva koju smo prinijeli jamči nam za to.”

“Druga?”

“Aha. U vrijeme ljetne ravnodnevice.” “Čije?”

“Neku curu nitko nije htio povesti automobilom pa je svratila k nama. Bila je u sedmom ili osmom mjesecu. Savršeno.”

“Savršeno...”

Maya nije mogla govoriti – samo je sjedila i tupo i s nevjericom gledala u njega. Zatim uputi šamanu pogled pun mržnje.

“Ne gledaj me tako. Ti i sve tvoje prijateljice dosad ste toliko puta dopustile tu istu stvar liječnicima da više ne znate ni broja tome. U čemu je onda problem? U čemu je razlika?”

“Postoji razlika. Te djevojke nisu donijele odluku o tome. Ti si uzeo njihovu djecu.”

“Obje su bile nesretne što su trudne. Zatrudnjele su zato što pilula nije djelovala. Tu se ne radi o isprici. Osim toga, bile su tako sentimentalne. Previše plačljive da bi sve to moglo ispasti dobro. Mi smo riješili taj problem umjesto njih.”

Buljila je u njega.

“Mayo, gore nad nama događa se nešto zbilja važno, a ti se neprekidno praviš pametna kad je to najmanje potrebno.

Jednom će te netko dobro izlupati zbog toga.”

33

“Što želiš time reći?” oštro ga zapita. “Hoćeš li i mene žrtvovati?”

“Taman posla”, nasmiješi se on. “Jedino što želim reći jest to da bi bila puno zadovoljnija kad bi odbacila svoje buržoaske tabue.”

On pokaza prema stropu.

“Mayo, u svijetu postoje Divovi. Duhovni divovi. Upoznao sam ih. Razgovaram s njima. Oni imaju moć. Mogu usmrtiti čovjeka i dati mu život. Neki od njih su veliki uzašli Majstori.

Još malo i oni će posve očistiti ovaj naš planet. Postoje i drugi – Majstori srednjeg ranga koji lebde u međuplanetarnom brodu nad zemljom i čekaju da privučemo što je moguće više ljudi na našu stranu, prije nego što započne odlučni boj. Postoje i prirodni duhovi; to su juniori u velikoj ligi. A postoje i životinjski i ptičji duhovi – oni su na najnižem stupnju. Svi su oni na strani planetarnoga novog doba. Iskoračiš li izvan ove harmonične konvergencije, djevojko, ne piše ti se dobro. Bit ćeš zauvijek prepuštena hladnoći, a može ti se dogoditi i nešto stoput gore.”

Maya obrisa lice rukama i žestoko zatrese dugom kosom.

“Slušaj, zaista sam iscrpljena”, obrati mu se molećivim glasom. “Moram se naspavati. Molim te, idi.”

On je povuče k sebi i reče joj: “Ti si moja.”

Maya nije ništa odgovorila.

Arrow je pokrio uši i okrenuo se prema zidu. Da ne bi počeo vrištati, on se zagleda duboko u svoju nutrinu dok ondje nije pronašao oči starca u smeđoj odjeći koji je stajao preko puta pličine i promatrao ga. *** “Hoće li me on pojesti, Mayo?”

Ona ga pogleda preko ruba šalice za čaj. Ispod očiju je imala tamne podočnjake. “Što kažeš, Arrow?”

“Hoće li čovjek koji je sinoć bio kod nas i mene žrtvovati, Mayo?” “Žrtvovati tebe? Što podrazumijevaš pod rječju žrtvovati?”

“Hoće li me on ubiti i pojesti?”

34

Ona ga pogleda, proguta slinu i reče: “Neće. Neće te pojesti.”

Ruke su joj se tresle. “Želim otići odavde, Mayo.”

“Da, otići ćemo odavde. Nećemo ostati ovdje.”

“Možemo li sa sobom ponijeti našu kuću?”

“Arrow, ovo je tibetanska jurta, a ne šator. Preteška je. Otići ćemo odavde, samo ti i ja. U redu?” Ona mu razbaruši kosu.

“Mogu li ponijeti sa sobom svoje medvjediće i knjige o Babaru?”

“Svakako. I ostale igračke.”

“Možemo li sada otići?”

“Ne možemo. Čekam neki novac koji mi treba stići poštom.

Otići ćemo brzo. Čim budemo mogli.”

“Može li s nama poći i starac u smeđoj odjeći?”

“Koji starac? U kakvoj smeđoj odjeći?”

“Onaj kojega sam upoznao u šumi. Uz potok. Tamo gdje je voda plava i gdje ima oblutaka. Blizu krepane ribe.”

“Arrow, je li taj starac samo u tvojoj glavi? Je li to samo neka slika? Ili je on bio stvaran?”

Nije shvatio što ga pita.

“Odgovori mi. Jesi li razgovarao s nekim u šumi?”

“Da. Bio je ljubazan prema meni. Želi te vidjeti. Rekao mi je da te pitam može li nas posjetiti.”

“Zaista? A tko je on?” “Živi na brežuljku s ludim gospođama.”

Razmišljala je o njegovim riječima i lagano pijuckala čaj.

“Ne želim da pričaš sa strancima u šumi. Na svijetu ima puno luđaka. Mogli bi ti nanijeti zlo.”

“On mi nikad ne bi nanio nikakvo zlo.”

“Jesi li siguran?”

“Bio je ljubazan prema meni.”

“Svijet su uništili upravo najljubazniji ljudi.”

On je zbunjeno pogleda. Ona se namršti, a zatim ode uzeti još grožđica i stavi mu ih u zobenu kašu.

“Hajde, Arrow, pojedi to.”

“Mayo, ne sviđa mi se onaj čovjek koji je sinoć došao u našu kuću.”

35

“Ni meni.” “Želim otići od njega.”

“I ja.”

“Bojim ga se.” “Šamana? Ne brini. On ti ne može nanijeti zlo. Neću mu dopustiti.”

“A što ako je on jači od nas?”

“Odlazimo. Obećavam ti. Uskoro.”

“Ali, onaj čovjek u šumi bio je vrlo ljubazan prema meni.”

“Ne smiješ razgovarati sa strancima. Jučer si se izgubio dolje kod potoka. Moraš mi kazati kamo ideš. Sreća što sam te našla. Što bi bilo da te nisam pronašla?”

“Vikala si na mene.”

“Znam. Žao mi je, Arrow. Tako sam se zabrinula zbog tebe.” “Čovjek u šumi odagnao je gorku tugu iz mojih misli.”

Zabuljila se u tkalački stan.

“Gorku tugu”, mrmljala je za sebe.

“Postoje li divovi?”

“Ne. Ne postoje nikakvi divovi.” “Šaman je rekao da postoje.” “Što si sve čuo sinoć?” “Čuo sam o divovima.”

“On kaže puno toga što nije istina. Ne opterećuj se time.”

“Rekao je da razgovara s divovima i s ljudima u svemirskom brodu na nebu.”

“Ma daj. To je samo priča. Arrow, danas je bilo dosta sanjarenja. Donesi mi malo drva za vatru.”

“U redu, Mayo.”

“I da više nisi razgovarao sa strancima. Da više nisi bježao od kuće, a da mi prije toga ne kažeš kamo ideš. Obećavaš?”

“Obećavam, Mayo.” *** S vremena na vrijeme bi zaboravio što je obećao Mayi. To nije bilo namjerno. Nije to značilo da namjerno ne sluša Mayu.

Jednoga je jutra zaboravio. Uputio se prema rijeci nadajući se 36

da će moći vidjeti klenove kad je prošao pored puteljka koji je vijugao nešto podalje od kruga u kojemu se nalazio obredni šator. Vjetar mu je šaptao: uspni se na planinu i saznat ćeš. Plašio se, ali ne previše. U svom je duhu ispružio desnu ruku u znak sjećanja na starca u smeđoj odjeći i topla starčeva ruka nalik rakunovoj šapi uze ga za ruku i povede ga uzbrdo. Znao je da je danas starac samo u njegovim mislima. Pokraj potoka bio je stvaran. Toga dana mogao si ga dodirnuti. Sad je bio tu, no mogao si se samo pretvarati da dodiruješ njegovu ruku.

Dugo se uspinjao jelenjim stazama. Stigavši do visoravni na obronku planine, izbi na čistinu što se nadvila nad dolinom.

Prema zapadu ležao je ocean u obliku srebrne crte na horizontu. U pravcu juga uzdizala se planina na kojoj su živjele lude gospođe, a prema istoku crn planinski lanac. U pravcu sjevera prostiralo se još planina nalik grbi nekog čudovišta što gmiže u unutrašnjost kopna. Ispod njega – rijeka i potočić. Nešto dalje od njih – selo iz čijih se kuhinjskih peći uzdizao dim. Sunce se polako dizalo na nebu.

Na rubu jedne litice nalazila se vodoravna stijena koja je bila poduprta manjim kamenjem. Morao se podignuti na nožne prste da bi je mogao u potpunosti sagledati. Stijena je neugodno zaudarala. Vonjala je po nečemu krepanom. Gore nego ona riba uz potok. Bila je crna i na njoj su bili urezani kljunovi nalik zmajevima – malenim kamenim zmajevima koji su na usta povraćali smećkastu vodu. Vidio je to u svojem duhu, premda su stol i zmajeva usta bili suhi. Voda je bila boje hrđe; bile su to rijeke vode koje su iz zmajevih grla slinile na zemlju.

Zatim je ustuknuo jer je sada bio uplašeniji. Ispružio je ruku kako bi je prihvatila topla rakunova šapa, no nije ju mogao pronaći.

Zatim je pogledao uvis i vidio malena koščata čovjeka na stablu malo dalje od stola. Vrlo malena čovjeka. Rebra, ruke i noge bili su mu razdvojeni i čavlima pribijeni za stablo tako da su opet tvorili cjelinu. Njegova sićušna lubanja bila je nalik piratskoj zastavi koju je vidio u jednoj knjizi pripovjedaka, ali bila je crvene boje. Crni čvorak kljuvao je rupe u zastavi.

Zatim mu glas duha progovori.

“Pobjeda Divova najveće je iznenađenje ove sezone…”

37

Arrow se šćućurio iza kamena stola nastojeći se sakriti od visoka i tanka glasa koji je dolazio niotkud. Pogledom je pretraživao nebo, a zatim vrhove stabala. Glas je nastavio jednolično pjevati neka neobična imena i čarolije. Odakle dolazi glas? Bio je sve jači, a onda je lišće uz utrtu stazu zašuštalo, a iz grma kupine iziđe šaman.

Nije vidio Arrowa. U ruci je imao srebrnu kutijicu iz koje su dopirali glasovi. U njoj su bile čarolije. Divovi su govorili preko ove kutije. Razgovarali su sa šamanom. Sjeo je u travu pod stablo na koje su bile pribijene sićušne kosti. Stavio je srebrnu kutijicu uz noge i naslonio se na stablo promatrajući kutijicu.

Zatim je dječak vidio da je u kutijici mnoštvo slika. Iz nje se čula vriska. Arrow se sledio od straha.

“Treći dolje, glupane, imaš još četiri metra!” vikao je na kutiju šaman i dječak je znao da šaman posjeduje golemu snagu kad može tako razgovarati s divovima.

Arrow otpuže među stabla i bešumno se udalji. Najednom se spotakne o nešto na jelenjoj stazi i dade se u bezglav trk niz obronak planine. *** Vrištao je.

Zatim kroz tamu začu njezin glas koji ga je dozivao.

Upali se žigica i svjetiljka nabreknu zlatom. “Što je, Arrow?”

“Sanjao sam.” “Što si sanjao?”

“Ružne snove.”

Ona ga uze u krilo i gorka tuga postupno iščeznu.

“Pst, pst. To je bila samo mora.”

“Uplašila me je.”

“Pričaj mi o snu, pričaj Mayi.”

“Na nebu su se pojavile velike crne ptice koje su nadlijetale selo. Prekrile su čitavo nebo. Zatim su se pretvorile u divovske krilate kukce. Imale su repove kojima su nas ubadale. Rigale su vatru na nas. Gorjeli smo, a ja sam pobjegao i skočio u lokvu blizu krepane ribe.”

38

“To je samo san...”, šaptala mu je ljuljajući ga.

“Zatim me je čovjek u smeđoj odjeći uzeo za ruku i mi smo pobjegli.”

“Tko je dovraga taj čovjek u smeđoj odjeći?” upita ga ljutito.

“Ma tko on bio, nema sumnje da te je preplašio. Arrow, obećaj mi da više nećeš sam odlaziti u šumu. Obećaj mi da nikad, nikad više nećeš nikamo odlaziti, a da mi prije toga ne kažeš.

Obećavaš?”

“Obećavam.” On zaplaka. “Molim te, Mayo, idemo odavde. Bojim se.”

“Prestani plakati! Ti si već velik dječak. Pričekaj još koji dan.”

“Bojim se, bojim se!”

“Znam. Uskoro ćemo ići. Obećavam ti.” *** Arrow iziđe iz jurte i pogleda prema nebu. Tek se počelo daniti. Tople sunčeve zrake otapale su inje što se noću nakupilo na čamcu. Proljeće je bilo još daleko, no blaga zima u obalnom području bila je neuobičajeno topla i bilo je dana kad je zima pravila šale i kad vam se činilo da je ljeto.

Većina seljana još je spavala. Nekoliko sitne dječice ispuzalo je iz šatora i valjalo se u prašini jedući poput strvinara s tanjura s hranom što bijahu ostali nakon sinoćnje svečanosti. Nešto podalje od udubljenja u zemlji u kojemu se ložila vatra psi su otegnuto zavijali.

On se smiješio. Uvijek je bilo lakše smiješiti se ujutro. Bio je zadovoljan jer će on i Maya uskoro otići odatle, jer je nebo bilo jako plavo i ptice su o nečemu cvrkutale između sebe. Sunce je upravo izlazilo iznad vrhova planina.

Zatim više nije bio zadovoljan jer je pomirisao svoju odjeću i odmah je znao da se ponovno pomokrio u krevet. Maya se uvijek mrštila kad bi to učinio. Veliki dječaci ne mokre u krevet.

On u svom duhu vidje lokvu uz potok na čijem dnu su se nalazili okrugli oblutci. Poželi otići tamo. Mogao bi se lijepo napiti i voda bi ga očistila. Slušao bi zujanje kukaca, žabe bi skakale, a kornjače bi plivale pod površinom vode pokušavajući pobjeći.

39

Promatrat će ih kako u nijemu strahu naglo trzaju nogama pod površinom vode.

Sjetio se da mu je Maya rekla da ne smije napuštati selo bez njezina odobrenja. Zatim se sjetio njezina mrštenja. Ako je probudi i rekne joj, razbjesnit će se. Ako ode i izgubi se, opet će biti bijesna. Što da učini? Kako da zna što je ispravno?

Možda je bjesnilo koje bi je spopadalo kad bi se pomokrio u krevet gore od bjesnila koje bi Mayu zahvatilo kad joj ne bi kazao. Kad se probudi i pomiriše mu pidžamu, bit će to jedna vrsta bjesnila. Ode li do vode, a ona vidi da ga nema, bit će to drukčija vrsta bjesnila. Ako ode do vode i vrati se prije nego što se ona probudi, uopće neće biti bijesna. Maya će biti zadovoljna. Oboje će biti zadovoljni. I uskoro će otići odatle.

On otpuza natrag u jurtu i stavi svoje medvjediće na hrpu.

Reče im svojim pogledom da ružno vonjaju i da ih mora okupati. Zatim Znatiželjnog Georgea, Freddyja-Teddyja i Lea strpa u naprtnjaču. Pokušao je ugurati i Rampu, ali panda je bio prevelik. Rampa nije vonjao tako loše kao drugi pa ga je ostavio.

Lokva s vodom se pušila kad je izišao iz šume. Orao koji se gostio krepanom ribom što je tu ostala još od jeseni uzletje mašući svojim teškim krilima. Veselo uzvikujući, Arrow potrča prema vodi i pljusnu u nju u svoj odjeći što je bila na njemu. Kad je šok od hladne vode koja ga je omamljivala prošao, hukao je i uzvikivao: oh, oh, oh! Poslije nekoliko minuta više nije osjećao hladnoću. Tajanstveno se smiješio sam sebi roneći i prskajući se u plićaku. Potražio je žabe i kornjače, ali one su još spavale.

Kad se sunce podiglo na nebu, on dršćući iziđe iz vode, iscijedi odjeću tako da je bila gotovo suha i ponovno je odjenu. Šljapkao je s medvjedićima u lokvi i vitlao njima sve dok kapljice vode nisu prestale curiti s njihovih nogu. Zatim ih ponovno vrati u naprtnjaču i leže na glatke sive oblutke kako bi sunce još malo prosušilo njegovu odjeću.

Naprtnjaču je stavio pod glavu.

“Potišten si?” reče mu Leo. “Nama to ne smeta”, reče George.

“Ti si naš otac”, reče mu Freddy-Teddy.

40

Pokušao je u svom duhu predočiti čovjeka kako sjedi na vrhu planine i promatra ga. Bio je to otac. Ali, čovjek-lik nije bio ništa više od toga – ništa više od dalekog lika što ga je promatrao.

A onda su ptice prestale pjevati.

Arrow otvori oči i pogleda uvis. Točno iznad njega proletjela je golema crna ptica. Zvuk što ga je ostavljala iza sebe nije bio nimalo nalik zvuku što ga proizvode ptice. Bio je nalik zujanju i dok ga je nadlijetala, čuo je nejasan i slab zvuk sličan fijuku, na što je površina lokve zatreperila. Crna ptica nestala je nad vrhovima stabala i odletjela u pravcu sela. Zatim vidje da za njom lete još dvije, tri, četiri ptice. Dok su ga prelijetale, pretvorile su se u škorpione; skrenuvši iznenada, pretvoriše se u crne kukce.

Zatim Arrowljevo srce poče jako udarati. On kriknu i skoči na noge. Stiskao je šake.

“Mayo?” vrisnuo je.

Zatim je čuo teške i potmule udarce i neke neobične zvukove: bam, bam, bam, kao kad limar batićem izrađuje vjedro. Čuo je još mnogo istih takvih potmulih udaraca. Nad vrhovima stabala uzdizao se dim.

Krikovi. Vrištanje. Puno, puno krikova i vriskova.

U pravcu polja snoviđenja on kroz stabla vidje plameni zid.

Zatim je iz središta vatre čuo još mnoštvo lakih udaraca nalik kuckanju batića po metalu, a onda opet mnoštvo potmulih udaraca.

Okrenuo se u pravcu sela i upravo se spremao potrčati kad začu da ga netko zove po imenu.

“Arrow!”

Starac u smeđoj odjeći mahao mu je objema rukama i dozivao ga.

Arrow je stao kao ukopan. Htio je potrčati k Mayi kako bi joj pomogao. No isto tako želio je otići i starcu. Noge ga nisu slušale. Zatim starac pregazi preko plićaka i dođe k njemu.

“To su zli ljudi”, reče on pokazujući u pravcu lupnjave.

“Moramo bježati.”

“Hoće li kukci rigati vatru na nas?”

“Dođi sa mnom, dječače. Molim te, dođi.”

“Oni će rigati vatru na Mayu! Moram joj pomoći!”

41

“Tvoja majka želi da pođeš sa mnom.”

“Rekla mi je da nikamo ne odlazim bez pitanja.”

“Da”, odgovori on ozbiljno, “to vrijedi općenito. Ali danas je drukčije. Ona ne želi da te spale. Želi da pobjegneš.”

“Je l’ ti to rekla?”

“Ne mogu ti to objasniti. Ne bi razumio. Ali, vjerujem da ona to želi. Sad joj ne možeš pomoći. Možda kasnije, kad zli ljudi odu, tada joj možemo pomoći.”

“U redu.”

“Jesi li zapamtio moje ime?”

“Andrej.”

Arrow ispruži ruku i uze staru rakunovu šapu – bila je topla.

“Brzo, idemo”, reče Andrej.

“Kamo idemo?”

“Preko doline prema brežuljku gdje žive moje sestre.”

Upravo su se spremali krenuti kad iz šume, iz pravca sela, istrči neki čovjek. Arrow skoči i krikne: “To je šaman! Windigo!” Šaman se zaustavi tri metra dalje od njih, zabulji se u Arrowa, zatim u Andreja i iznenada odjuri u drugom pravcu.

Dadoše se u trk. Arrow je bio brži. Neprekidno je vrištao.

Ruka mu je ispuznula iz Andrejeve ruke i on pojuri kroz grmlje kupine koja mu je parala odjeću i grebala mu ruke i lice. Andrej je teško disao za njim pokušavajući ga sustići. Udarao se dlanom ruke po grudima.

“Nemoj me sada izdati, moje staro srce!”

Arrow je bio brži od Andreja i on ga više nije vidio. Posrtao je i spoticao se trčeći po zgaženu šipražju, slijedeći dječakove krikove što su mu dopirali do ušiju. Nađe ga gdje se, bacakajući se, uvijajući se, vrteći se i glasno plačući, pokušava izvući iz neprobojna zida trnja. Krv mu je tekla niz ruke i niz čelo. Svećenik obavi ruke oko njega i izvuče ga iz grmlja. Zatim ga uze za ruku i povede ga uz živice te napokon dođoše do proplanka koji je vodio prema pošljunčanu nasipu dolje uz potok.

Prešli su preko željezničkog mosta i nešto podalje krenuše utrtim puteljkom što je vijugao u pravcu jugoistoka prema visokim planinama. Puteljak ih dovede do autoceste. Cestom su 42

tutnjali golemi kamioni, a vidjeli su i nekoliko osobnih automobila. Na oglasnim pločama nalazile su se reklame za ljetovanje na Havajima, slike televizijskih zvijezda i elektronske igračke.

Arrow se pitao čemu služi sve to. Malo dalje od autoceste naiđoše na polje obraslo visokim korovom i zasađeno mladim stablima. Probijali su se kroz polje napredujući jednakomjerno prema brežuljku na kojemu se uzdizao toranj. Arrow se osvrnu, ali odozdo, odakle su se zaputili, nije dopirao nikakav zvuk. Vidio je samo dim što se uzdizao prema nebu.

Napokon stigoše do široke rijeke; zaputiše se duž obale i nakon nekog vremena Andrej se zaustavi u podnožju cedrova drveta što se nadvilo nad vodom. Pod stablom, privezan za deblo, njihao se plavi čamac. Andrej odveza konopac, uskoči u čamac i spusti vesla u vodu. Dade znak Arrowu da uskoči u čamac, što on i učini, smjestivši se na njegovu dnu i pritišćući naprtnjaču uza se. S druge strane rijeke vidio je bijeli toranj koji se uzdizao na vrhu visoka brežuljka.

Naišavši na prikladno mjesto, izvukoše čamac na obalu i zaputiše se preko još jednog polja obrasla u korov. Sada su koračali u sjeni južnoga planinskog lanca i svjetlo koje ih je do tada zasljepljivalo više im nije udaralo u oči. U sjeni su svi predmeti bili obojeni plavom i zelenom bojom. Zrak je bio hladan.

Zađoše u šumarak zasađen mladicama jablana. Posvuda oko njih čulo se zrikanje zrikavaca – Arrow je gledao kako skaču lijevo i desno od njih bježeći pred dvojicom ljudi koji su se probijali kroz sparušenu travu koja im je sezala do koljena. Lišće koje je tu preostalo još od prošle godine šaptalo je: “šaman, šaman, šaman, šaman” pod njihovim nogama. On se glasno nasmija.

Smijeh mu je bio prodoran i neobuzdan, no u njemu se mogao osjetiti strah.

Upravo u tom trenutku Andrej se baci na zemlju i povuče dječaka za sobom.

“Ne miči se!”

Golem crn kukac prelijetao je vrhove stabala brujeći, na što lišće u njihovim krošnjama zašušta, premda nije bilo ni daška vjetra. Odmah zatim nebo nad dolinom proparaše još četiri iste takve sablasne letjelice.

“Kamo idu?” upita Arrow.

43

“Rekao bih da su se zaputili u pravcu samostana”, odgovori Andrej. Oči su mu bile zabrinute.

“Zašto tamo?”

Nalazili su se na početku obronka i toranj se činio puno bližim. No pred njima je i dalje bio dug put. Andrej je žurno koračao po kamenju i što je brže mogao zaobilazio stabla jela što su ležala na zemlji. Disao je teško. Neprekidno se hvatao za grudi.

Iz njegova grla izlazile su molitve i suspregnuti krici. Sada je on bio brži, a dječak se vukao za njim. Arrowa su boljele noge. On na trenutak ispusti Andrejevu ruku kako se ne bi skotrljao niz obronak, zatim se opet uspravi i uspentra se nogama i rukama pokušavajući sustići Andreja. Uhvatio se za Andrejevu odjeću i držao se čvrsto za nju. Osjećao je kako ga Andrej na mahove vuče uzbrdo.

Prevalili su pola puta kad začuše bum, bum, bum, a odmah nakon toga zvukove nalik udaranju čekića po limenu vjedru i kucanju o drvo. Kad su se posve približili vrhu brežuljka, više nisu vidjeli toranj koji je sada skrivala gusta brezova i borova šuma. Kroz granje su vidjeli pramenove dima koji su se dizali uvis negdje na rubu šume.

Posrtali su kroz grmlje na vrhu brda, a onda se pred njima iznenada ukaza bijeli toranj. To je dvorac, pomisli dječak, dvorac u kome ne žive vitezovi. Velik vrt s uređenim lijehama crne zemlje. Nešto podalje od lijeha gorjela je malena staja i u njoj se glasala neka životinja. Svi kukci dizali su se prema nebu. Zatim su promijenili pravac kretanja i odletjeli prema suncu.

Vjetar je puhao kroz travu, a lišće otpalo s ružinih grmova tiho je šuštalo. Životinja u staji prestala je tuliti, a sa tornja se začu zvono koje je zvučalo kao da je napuknuto.

Starac je bio nalik na smrt. Usta su mu bila otvorena, donja usnica obješena, a oči su mu bile poput jezerca koje nema dna.

Arrow ga povuče za odjeću.

“Andrej?”

“Da?” “Zli ljudi učinili su nešto nažao ljudima koji su ovdje živjeli?”

“Da, čini se da je tako.”

“Učinili su nešto nažao tvojim sestrama?”

44

Sadržaj

Predgovor ......................................................................................... 7 1. Bijeg............................................................................................ 11 2. Zemlja snoviđenja ................................................................... 20 3. Putovanje kamp-prikolicom .................................................. 51 4. Arion empiricorum ................................................................. 93 5. Ples na olujnom moru ........................................................... 138 6. O praznovjernu generalu i drugim pustolovinama......................................................... 190 7. Kraljica otpada ....................................................................... 229 8. Nicolo Piccolo......................................................................... 261 9. Dvije krune ............................................................................. 286 10. O životu, politici, zločinu i drugim ružnim stvarima ...................................................... 328 11. Među izbjeglicama uz rijeku Fraser................................... 358 12. Gradovi u ravnici .................................................................. 406 13. Pukotina u Arcadiji deo........................................................ 460 14. Maleni dječaci mogu čovjeku pokvariti posao ................. 501 15. Debakl u Parlamentu ............................................................ 538 16. Eskimi, zrakoplovne nesreće i žetoni za poker ................ 576 17. Dah ljudožderskog čudovišta ............................................. 635 18. Žrtvenik ................................................................................... 661 19. Sokol i vrabac ........................................................................ 698 20. Alicine nedaće u zemlji neprilika ....................................... 718 21. Tabor svetih ............................................................................ 769 Epilog ............................................................................................. 798 Pogovor autora ............................................................................ 801

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Recom, Zagreb I. izdanje tiskano u travnju 2004.

II. izdanje tiskano u listopadu 2010.

Otprilike u isto vrijeme kad Papa u tajnu misiju šalje oca Iliju (glavnog junaka hit romana Posljednja vremena), u Sjevernoj Americi se počinju rađati obrisi prikrivena totalitarizma u kojemu su na udaru osobna prava i vjerske slobode. Niz tajanstvenih zbivanja, okrutnih ubojstava i otmica ljudi, praćenih medijskim manipulacijama, ima za cilj uve­ sti nered, kompromitirati svaki duhovni i moralni autoritet te stvoriti uvjete za uvođenje diktature u kojoj će demokracija biti samo privid.

Kroz tu napetu priču o teroru i onima koji mu se suprotstavljaju ovaj novi apokaliptički triler poznatoga katoličkog pisca Michaela D. O’Briena otvoreno preispituje duhovno i političko stanje našega doba istodobno dajući poruku nade.

“Ugodan, lirski i vjerodostojan glas Michaela O’Briena možda je naj­ iskreniji i najistančaniji u suvremenoj književnosti. Dugo vremena sam tragao prije nego što sam pronašao roman tako životan i snažan poput Posljednjih vremena. Mislio sam da se takvo ostvarenje ne može ponoviti. Ali ponovilo se s Pomrčinom sunca, knjigom koja prodire u zamagljene mase naše kulture kako bi nam dala roman koji zahtijeva da ga pročita svatko komu je stalo do budućnosti našega svijeta, naše­ ga društva i naše kršćanske vjere.” (Michael Coren, publicist)

ISBN 978-953-6197-92-7

VERBUM 195 kn

www.verbum.hr