Pohvala dokolici by VERBUM d.o.o.

......................................................

Josef Pieper

Pohvala dokolici

s slobodite se kulta rada i pronadite istinski smisao Ĺživota

VERBUM

Josef Pieper, po mnogima najveći kršćanski suvremeni lozof, u svojoj knjizi Pohvala dokolici upozorava na novi totalitarizam kojega smo sami iznjedrili pretvorivši naš svijet u svĳet rada i korisnosti te na potrebu žurnoga povratka dokolici kao istinskom izvoru stvaralaštva. Sve veća užurbanost i zaokupljenost radom popraćena je očajem i tjeskobom upravo zbog nedostatka dokolice, tog otvorenog čisto primajućeg stava u kojemu doživljavamo susret sa Stvoriteljem i sa sobom. Dokolica je naša ispružena ruka za primanje dara i otvoreno srce za prihvaćanje darovanoga.

Josef Pieper POHVALA DOKOLICI

Biblioteka:

Posebna izdanja

65. Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: Branko MiloĹĄ

Za nakladnika: Miro Radalj

Josef Pieper

POHVALA DOKOLICI Oslobodite se kulta rada i pronađite istinski smisao života

VERBUM Split, 2011.

Naslov izvornika: Josef Pieper, MUßE UND KULT Copyright © 1948, 2007 Kösel-Verlag, München, in der Verlagsgruppe Random House GmbH © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2011. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smi je umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez pret hodne pisane suglasnosti nakladnika. Redaktura: Lidĳa Piskač, mag. theol. Lektura: Josip Vučković, MA Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 316.728:379.8 PIEPER, Josef Pohvala dokolici : oslobodite se kulta rada i pronađite istinski smisao života / Josef Pieper ; <prijevod Branko Miloš>. - Split : Verbum, 2011. - (Biblioteka Posebna izdanja / Verbum, Split ; 65) Kazalo. ISBN 978-953-235-277-1 I. Dokolica -- Filozofsko gledište 140402050

Prijateljima iz Bรถhrea Rujan 1947.

PREDGOVOR

PREDGOVOR Josefu Pieperu, iz zahvalnosti i poštovanja, na desetogodišnjicu smrti Pravi mislilac Knjiga Pohvala dokolici njemačkoga lozofa Josefa Piepera spada među najranĳe, a ujedno i među najuspješnĳe naslove ovoga autora. Nakladnik Kösel objavio ju je 1948. godine, a do 1995. doživjela je devet izdanja. Mnogo je razloga zbog kojih bi se ovu knjigu trebalo opet čitati i našemu vremenu ukazati na nju. Za ovu, onda kao i danas, neobičnu temu, Josef Pieper je najbolje društvo.1 On nĳe samo lozof. On je uistinu samostalan mislilac. On navodi čitatelje da se osobno zapute u potragu za stvarnošću života. Pritom se stalno oslanja na iskustvo te, u smislu Meistera Eckharta, podučava kako životu tako i promišljanju. Desetljećima se Pieper trudio objasniti koliko je čovjeku dokolica važna. Da nĳe neophodna za život, ne bi on njezinu obrazlaganju posvetio toliko snage i vremena. Njemu se može vjerovati.2 7

PREDGOVOR

Pieper je lozof u strogomu smislu te riječi. U središtu pozornosti mu je životna mudrost. On promatra cjelokupnu stvarnost i čini to studiozno. Stoga ne zapostavlja ni religiozno iskustvo i sliku svĳeta izgrađenu na njemu. Na ovaj način, sa svom lozofskom oštrinom promišlja stvari na univerzalnomu horizontu. Filozoja i teologĳa usmjeravaju svoj pogled i pažnju na sveukupnost onoga što jest. Obje se bave pitanjem što se krĳe iza svega. Stvarnost kao cjelina, sveukupna povezanost svĳeta i bitka, beskonačna je, nikada dovoljno istražena tema. Josef Pieper je uvĳek upozoravao na to da je “ostvarenje” pravoga lozofa u čuvanju otvorenoga pogleda za neshvatljivo te sveukupnosti, u nepovjerljivosti prema nametnutim “obrascima svĳeta”, te u opiranju spram zatvaranja slike svĳeta u površnoj sustavnosti, kao i u opiranju svakomu pokušaju da se zataji ili previdi bilo koji dio cjelovite stvarnosti. A to nam je potrebnĳe od snage da izdržimo u ovomu beskrajnomu pogledu u širinu! Znamo sve više o sve manjemu, gubimo se u brojnim suptilnostima i detaljima. Oni jesu važni, često životno važni, ali oni nam ne smĳu zaprĳečiti pogled na cjelinu. Ova je vrsta propusta svojstvena lozoranju, no ne i lozoji. 8

PREDGOVOR

Zbog toga je lozoja tako važna i tako blagotvorna za teologĳu, jer ni teologĳa nĳe imuna na slična specĳalistička ograničenja. Promišljanje Josefa Piepera pomaže nam u očuvanju otvorenoga pristupa cjelini, njezinu smislu i cilju te, u konačnici, tajni i ispunjenju u Bogu. Teologĳa treba ovu pomoć kako ne bi izgubila strahopoštovanje pred svĳetom, a pogotovo ne pred Bogom. Na ovoj se točki, doduše, razdvajaju lozoja i teologĳa, ali ne zauvĳek. Obje pitaju o tomu što se krĳe iza sveze svih stvari, što su doista: čovjek sâm, duh i smisao, stvarnost uopće. Ni lozoja ni teologĳa ne će, ako ih se ispravno uzme, izgubiti iz vida traženje konačnoga značenja ove cjeline. Tko promišlja, istražuje stvari do samoga temelja. I dok je lozoja usredotočenĳa na uznemirujuće pitanje o cjelini, teologĳa će pak dati odgovor, pozitivan i pouzdan odgovor, zašto jest radĳe nego nĳe. Teolog je uvjeren da se ovaj odgovor nalazi u božanskoj objavi koju vrĳedi protumačiti. Teologĳa postoji samo na temelju objave. Josef Pieper je uvĳek bio svjestan što je lozoja, a što teologĳa, ali i napeta savezništva među njima. Tko istinski teži traganju, obraća se lozoji; tko traži odgovor, ne može mimoići religĳu i teologĳu. 9

PREDGOVOR

Promišljanje Josefa Piepera pomaže teologu u još jednomu posebnomu vidu, koji se kod njega ne može odmah zamĳetiti. Rĳeč je o tomu da se za svako opažanje drže otvorenima oči i uši, srce i duh. Pieper je mislilac koji istinski reflektira odnos prema iskustvu. On insistira na tomu da lozof održava vezu s iskustvom. Naravno, pod iskustvom se ne misli samo na empirĳsku datost. Za Piepera je iskustvo spoznaja na temelju neposredna dodira sa stvarnošću. Tjelesno živući čovjek je osjećajno zrcalo ovoga neposrednoga dodira sa stvarnošću. U tomu smislu za Josefa Piepera ništa nĳe suvišno, i sve pripada spoznavanju: iskustvo sna i jave, opĳenosti, trĳeznosti, iskustvo svjetla i tame, bola i sreće, iskustvo vjere i sumnje. Filozofu, kaže Pieper, nĳe dopušteno ni jedan podatak o stvarnosti isključiti iz razmatranja. U protivnomu se radi o promašaju promišljanja. A zadatak promišljanja i jest da cjelokupnu stvarnost rasvĳetli, i to iz svakoga mogućeg motrišta. Držim da je za teologĳu neprocjenjivo vrijedno ne udaljiti se od višeslojne stvarnosti. Posebno iz ovoga razloga Josef Pieper od početka gotovo ništa ne smatra nedostojnim životne mudrosti. A jednako se dosljedno odnosi i prema teologĳi. Jer da ju je od početka eliminirao – metodička su razlikovanja nešto 10

PREDGOVOR

drugo – sam bi izgubio neophodnu širinu. Josef Pieper, kao i Toma Akvinski, pravi razliku između lozoje i teologĳe. No on razlikuje da bi povezivao, a ne da bi razdvajao. Velik se izazov za teologĳu nalazi u kratkoj rečenici Tome Akvinskoga: “Spoznaja vjere pretpostavlja naravnu spoznaju.” Zablude u tumačenju postanka, kaže Toma ne manje jasno, odvode povremeno od stvarnosti vjere. Michael Pieper, sin lozofa Josefa Piepera, i nakladnik Kösel,3 koji već desetljećima vodi brigu o djelu Josefa Piepera, za desetu su godišnjicu smrti Josefa Piepera, 6. studenoga 2007., htjeli – neovisno o izlasku sabranih djela – objaviti Pohvalu dokolici kao zasebno djelo.4 Ova je knjiga dojmljiv primjer Pieperova izvrsna umĳeća razmišljanja. I šezdeset godina nakon nastanka ovoga djela, iz njega se i dalje rado uči o našoj svakidašnjoj zbilji. Radi toga ću ovdje izložiti okolnosti nastanka i kontekst Pieperova djela Pohvala do kolici. Na jednomu primjeru, a rĳeč je o nedjelji, predočit ću značenje promišljanja Josefa Piepera za naše vrĳeme. Onda će – nadam se – postati još jasnĳe koliko se isplati pročitati Pohvalu dokolici. I današnjemu je čitatelju jako korisna, možda još i više nego ranĳe.5

PREDGOVOR

Pozadina, nastanak i budućnost Berthold Wald, urednik sabranih djela Josefa Piepera, u pogovoru šestoga sveska upozorava da je ovo djelo i za Piepera bilo od temeljna značenja te spadalo među najvažnĳe pokušaje poslĳe 1945. da opiše duhovno stanje vremena.6 Nĳe nimalo slučajno što Wald u ovomu kontekstu spominje i Dialektik der Aufklärung (Dijalektiku prosvjetiteljstva) Maxa Horkheimera i Theodora W. Adorna.7 Iako su im stajališta jako različita, bitna veza među njima nalazi se u prognozi da instrumentalizirani razum novoga doba samo još ubrzava “srljanje u dirigirani svĳet”8 i čovjeka dovodi u opasnost da “postane samo funkcionar”.9 I Pieper upozorava da je moderni svĳet rada mnogo toga istisnuo. Puki povratak tradiciji bio bi – kaže Pieper – neučinkovit, jer tako “stvarna povĳesna bojišta bivaju prikrivena i zamagljena prolaznim restauratorskim namazima”.10 Svakako ima još sličnih razmišljanja u dĳagnozi vremena nedugo nakon Drugoga svjetskoga rata. Držim da ih ima još u analizama i razmatranjima Romana Guardinĳa, Karla Jaspersa, Joséa Ortege y Gasseta ili Helmutha Plessnera. Za prvi od osam svezaka svojih sabranih djela koja je planirao objaviti u proljeće 1970. kod nakladnika Kösel, Josef Pieper je već pri12

PREDGOVOR

premio tri spisa za tisak. Naime, radi se o djelima: Musse und Kult (Pohvala dokolici), Glück und Kontemplation (Sreća i kontemplacija) i Zu stimmung zur Welt (Odobravanje svijeta). Osnovne se teze ovih djela zapravo nalaze još u njegovim zabilješkama iz 1941. godine. U vezi s ovim, Berthold Wald citira dotada neobjavljene zabilješke Josefa Piepera za planirani prvi svezak: “Temeljne misli (za ovu temu) – bogoštovlje i slavlje, dokolica, utočište slobode unutar svĳeta rada, izlazak iz ovoga sada i ovdje, kontemplacĳa – nalaze se kompletno već u zabilješkama iz 1941. pomoću kojih sam tĳekom rata teškom mukom sačuvao kontinuitet misli.”11 Godine 1942. Josef Pieper piše: “U obilježja nepostojanja dokolice spada i to da čovjek nĳe u stanju moliti. I molitva daruje izlazak iz ustroja svakidašnjice i otvara pristup u pra-stvarnost. Okrjepljenje nakon molitve usporedivo je s okrjepom snom. Dokolica – san – molitva – kontemplacĳa. Po ovomu pravilo dnevne molitve dobiva novu težinu.”12 Sve ovo pojašnjava kako se Josef Pieper nekoć ovim temama intenzivno bavio i kako je u rujnu 1941. u samo tri tjedna napisao Po hvalu dokolici. Stoga se još i danas ova knjiga čita u jednomu dahu. Na to podsjeća, tada inače još nerazjašnjena, posveta “Prĳateljima iz Böhrea”. U kasnĳim autobiografskim zabi13

PREDGOVOR

lješkama nazvanim Noch nicht aller Tage Abend (Nije još došao kraj svih dana),13 nastalima u razdoblju od 1945. do 1964., sam Pieper stavlja naglasak na ovo vrĳeme: “Obitelj jednoga našega prĳatelja, dječjega lĳečnika koji nam je povremeno pregledavao djecu, ustupila mi je za pisanje Pohvale dokolici sobicu u svojemu ljetnikovcu u pokrajini Sauerland. Doduše, u isto su vrĳeme u prepunoj kući bila i njegova djeca, tada studentskoga uzrasta, a ponekad i njihovi prĳatelji; ali moja sobica je bila nešto po strani, na gornjemu katu drvene šupe. U njoj su se nalazili samo krevet, stolica i stol koji je bio pomaknut do prozora kroz koji se mogao promatrati brdoviti okoliš, bez ĳedne kuće.”14 Pieper je počinjao s poslom rano izjutra. Godila mu je “apsolutna tišina”. Večer je bila posvećena druženju i različitim umjetničkim pothvatima. “U ova tri nezaboravna tjedna, olakšana vedrinom kasnoga ljeta i osvježavajućom svježinom jutarnjih sati, a prĳe svega začinjena dodatkom ljudske blizine i prĳateljstva, rukopis je brzo napredovao u zaokružen opusculum.”15 U ovakvim je okolnostima Josef Pieper već početkom listopada 1947. mogao poslati rukopis nakladniku. Odatle posveta gostoljubivim prĳateljima. U proljeće 1948. djelo je već bilo u knjižarama. “Nĳedan od mojih radova nĳe, po mojemu mišljenju, napi14

PREDGOVOR

san pod sretnĳom zvĳezdom. Vjerojatno se to i osjeća.”16 I zaista, čitajući ovo odmjereno, dosljedno i uvjerljivo promišljanje, budi se kod čitatelja mirno, gotovo meditativno raspoloženje. Djelo zahvaća čitatelja iznutra, otvara mu vidik velike slobode i duboko ga oduševljava. Tomu pridonosi i lĳep te odmjeren stil pisanja. Za djelo Josefa Piepera postojale su već neke predradnje koje kazuju koliko ga je duboko ova tema već dugo zaokupljala. Mnogo je toga već očitovao u svojim Notizen zu Mu sse und Musselosigkeit (Bilješkama za dokolicu i odsustvo dokolice).17 Ove su misli Pieperu bile tako važne da je neke od njih uvrstio u nastupno predavanje Philosophische Bildung und ge istige Arbeit (Filozofsko obrazovanje i umni rad) na Sveučilištu u Münsteru 1946. godine.18 Ova tema nĳe Josefa Piepera ni poslĳe ostavila. To se vidi po već spomenutim kasnijim Pieperovim knjigama Sreća i kontemplaci ja (predavanje 1951./52., kao knjiga objavljeno 1957.) te Odobravanje svijeta (prvi put objavljena 1963.)19 – njezina temeljna misao također potječe iz 1941.: dakle, zaokupljala ga je već 20 godina prĳe objavljivanja knjige.20 No, i nakon izlaska Pohvale dokolici, tragovi temeljnih misli ostaju prisutni te ih je autor i nadalje obrađivao, primjerice u knjizi Arbeit – Frei 15

PREDGOVOR

zeit – Musse (Rad – slobodno vrijeme – dokolica) iz 1953., predavanju na Recklinghauser Ruhrfestspielen,21 knjigama Musse und menschliche Existenz (Dokolica i čovjekova egzistencija)22 iz 1959., Gottgeschenkte Atempause. Arbeit – Son ntag – Fest (Bogomdani predah. Rad – nedjelja – slavlje)23 iz 1980. Mogli bi se spomenuti još neki tekstovi na temu slavlja i kontemplacije.24 Poput crvene niti provlači se ova tema cjelokupnim opusom Josefa Piepera. U središtu dijagnoze vremena Uz to što je posjedovao velik dar rasuđivanja, Josef Pieper je i oštrouman motritelj stvarnosti. Zbog toga je za njega važno “gledanje”.25 U spoznavanju onoga što jest nerĳetko se poslužio znanstvenim uvidima stručnjaka, prĳe svega književnika i umjetnika. Ovo vrĳedi također za probleme i teme Pohvale dokolici. Već u prvomu izdanju iz 1948. godine postaje jasno koliko u shvaćanju i analizama modernoga svĳeta rada Josef Pieper duguje književniku Ernstu Jüngeru. Ako se pregledava Pieperove knjige i tekstove koji se bave ovim pitanjem, uvĳek se nailazi na Ernsta Jüngera. Pritom je u prvomu planu poznata Jüngerova knjiga Der Arbeiter (Radnik).26 No, mora se posegnuti i za ranĳim spisima 16

PREDGOVOR

kao Die totale Mobilmachung (Potpuna mobili zacija)27 iz 1931. Ernst Jünger je sebi svojstvenom jasnoćom, precizno i artikulirano opisao “totalni svĳet rada”. Posebno obilježje moderne vidio je u potpunomu uključenju čovjeka u organizacĳsku strukturu, u svođenju čovjeka na funkcĳe i funkcioniranje. Istodobno teče, kaže Ernst Jünger, intenzivna “preobrazba pojedinca u radnika”, koji je dominantni model u svĳetu rada. Dok u prvim spisima Ernst Jünger ovaj proces opisuje gotovo opčinjeno, s vremenom je sve kritičnĳi prema totalnomu svĳetu rada. Njegovim kasnĳim djelima u kojima iznosi suprotna stajališta, nĳe nam se neophodno dalje baviti. Jüngerov je opis Josef Pieper preuzeo već u Pohvali dokolici, što se lako može zaključiti po bilješkama i kazalu. On u Ernstu Jüngeru vidi “prvorazredna dĳagnostičara”,28 a u tomu nipošto nĳe usamljen. Nitko drugi nego Martin Heidegger već je ranĳe bio fasciniran Ernstom Jüngerom i proučavao ga. Prĳe nekoliko godina objavljeni opsežni svezak Zu Ernst Jünger (O Ernstu Jüngeru)29 pokazuje da se Heidegger cĳeli život bavio Jüngerom. Heideggerovo poštovanje prema “dĳagnostičaru” Ernstu Jüngeru slično je ocjenama Josefa Piepera: “Ernst Jünger nadmašuje sve današnje ‘pjesnike’ (tj. književnike) i ‘mislioce’ 17

PREDGOVOR

(tj. lozofski obrazovane) po oštrini gledanja stvarnosti, i to tako da njegovo ‘gledanje’ nĳe zurenje, nego egzistencĳalan i svjestan čin.”30 Nakon početnoga približavanja Jüngeru uz otvoreno prihvaćanje ideja iz knjige Radnik,31 Heidegger se sve više udaljava od njega. Odjednom ga gotovo odbacuje.32 Ipak, Heidegger u analizi Ernsta Jüngera vidi gotovo genĳalan nastavak misli Friedricha Nietzschea. Značenje Ernsta Jüngera i promjene Heideggerova stava prema njemu zahtĳevaju temeljitĳu analizu,33 što je smjer u kojemu djelo Ernsta Jüngera i inače nadahnjuje brojne tumače.34 Ovo vrĳedi i za odnos Jüngera prema Martinu Heideggeru.35 Jünger je Pieperu, slično kao i Heideggeru, pomogao da uspješnĳe pronikne u konotacĳu našega vremena i epohe. I Pieper, poput Heideggera, koliko god u srži bili različiti, u totalnomu svĳetu rada i osobito u liku “radnika” nalazi temeljni opis moderne koja u potpunomu zagovaranju mentaliteta i organizacĳe utemeljenih na ideji o korisnosti u nekoj funkcĳi, ne ostavlja nikakav prostor za “dokolicu i kult”, a u konačnici ni za razmišljanje i lozoranje koje ne bi bilo podređeno nekoj svrsi. Uostalom, ovdje je Pieper znatno prodornĳi i kritičnĳi od Martina Heideggera. Josef Pieper smatra, već pri pisanju Pohvale dokolici godine 1947., da je njegova 18

PREDGOVOR

generacĳa, zajedno s njime, “previše očekivala od politike”.36 Stoga je Pieper, najkasnĳe tĳekom Drugoga svjetskoga rata, postao potpuno svjestan posljedica ovoga poimanja stvarnosti kojom dominira slika “radnika”, odakle je shvatljivo sve radikalnĳe isticanje i naglašavanje nezamjenjivoga značenja dokolice i kontemplacĳe za suvremenoga čovjeka. Uloga kulta Time je postalo jasno kako i zašto je Josef Pieper sve više truda morao ulagati da bi uopće govorio o dokolici. Pokušaji ponekad djeluju upravo očajnički. Poznata Aristotelova tvrdnja s početka Nikomahove etike, “radimo da bismo stekli dokolicu” (nipošto obratno!), stalno ga ohrabruje. Vezano za promatranje cjelokupne stvarnosti, Pieper se opire precjenjivanju djelatnosti uopće, truda i napora, a također i društvene funkcĳe. Rad ionako ne smĳe biti isključivo mjerilo vrĳednosti cjelokupnoga života. I u liberalnomu svĳetu ideja puke korisnosti može biti vrlo snažna. Slobodna djelatnost koja ne pridonosi koristi zajednice, malo se cĳeni. U ovakvomu svĳetu nema mjesta za dokolicu. “On (pojam dokolice) je u njemu ne samo besmislen, nego i moralno dvojben. Zapravo, potpuno je nespojiv s 19

PREDGOVOR

ovim svĳetom. Ideja dokolice dĳametralno je suprotna totalitarnoj ideji ‘radnika’.”37 “Smisao dokolice nĳe u tomu da čovjek nesmetano obavlja svoju funkcĳu u zajednici, nego da on u njoj ostane čovjek, što znači da i dalje bude u stanju gledati iznad fragmentarnosti svoje funkcĳe, da je u stanju slaveći promatrati svijet kao cjelinu i ostvariti se kao biće upućeno na cjelinu svĳeta – u slobodnoj, dakle, djelatnosti koja svoju svrhu ima u sebi samoj, što znači ‘neangažiranoj’ djelatnosti.”38 Josef Pieper je uvjeren da se prava kultura može stvarati samo na tlu ovakve dokolice. U uvjetima potpune ugroženosti dokolice javlja se na koncu pitanje: “Ako kultura živi iz dokolice – iz čega živi dokolica?”39 Josef Pieper zna da tu nema nikakve određene praktične upute. Dokolica se može primati i poticati jedino ako se smatra da ona ima svoj smisao u sebi. Ona ne smĳe koristiti za nešto. U ovoj dvojbi nudi Josef Pieper posebno hrabar, ali ipak jedini mogući, spas dokolice. Na njega upućuje već naslov knjige iz 1948. Musse und Kult (Dokolica i kult). Dokolica, smatra Pieper, može u konačnici živjeti i preživjeti samo u svojoj ukorĳenjenosti u kultu. Ovo se događa prvenstveno u slavlju: “U slavlju su usko povezana sva tri elementa koji čine pojam dokolice: kao prvo, ne-aktivnost i mirovanje; drugo, nepotreb20

PREDGOVOR

nost truda i opuštenost; i treće, izdvojenost iz dnevne radne uloge. Svatko zna koliki problem suvremenomu čovjeku predstavlja slavlje. Ova je teškoća identična s nesposobnošću za dokolicu. Razlog zbog kojega slavlje nema uspjeha je isti zbog kojega ne uspĳeva ni dokolica.”40 Josef Pieper čvrsto vjeruje da dokolica uspĳeva samo u “odobravanju svĳeta u cjelovitosti” koje se ostvaruje na “nesvakidašnji način”. Iz ovoga proizlazi da je “najviši mogući oblik odobravanja svĳeta kao cjeline bogoštovlje, pohvala Stvoritelja, obred. Time je naveden i posljednji korĳen dokolice”.41 Pieper je svjestan da ljudi ovomu usađenomu cilju izmiču novim izvanjskim priredbama. Stvaraju “privid istinskoga slavlja”. “U stvarnosti je organizacĳa slobodnoga vremena ovakvih pseudo-slavlja samo još intenzivnĳi oblik rada.”42 Teško se osloboditi zavisnosti o radnomu procesu. Istodobno Pieper čvrsto vjeruje da dokolica, ako se odvoji od obreda, postaje “dokoličarenje”, i da je utemeljenje dokolice moguće samo ako se pođe od obreda. Time se čovjek iz skučenosti radnoga okružja opet vraća u središte svĳeta. Začuđujuće je s kolikom je oštrovidnošću Josef Pieper u posljednjemu poglavlju Pohvale dokolici već onda prepoznao duboku potrebu našega vremena i znao u čemu je ozdravlje21

PREDGOVOR

nje. U isto je vrĳeme bio svjestan koliko se čovjek tomu odupire.43 Kasnĳe, pogotovo nakon Drugoga vatikanskog sabora, u Crkvi su se pojavili zahtjevi za “desakraliziranjem”. Taj se zahtjev nĳe odnosio samo na umjetničko-arhitektonsko oblikovanje crkve, nego je trebao poslužiti i za opis novoga shvaćanja svećeničke službe. Josef Pieper se snažno suprotstavio ovomu, kako je bio čvrsto uvjeren, krivomu putu, te je poduzeo mnoge pokušaje razjašnjenja.44 Ova rasprava još ni do danas nĳe razrađena na zadovoljavajuć i iznĳansiran način. Možda je Josef Pieper, s gledišta biblĳske teologĳe, koristio preopćenit pojam sakralnoga i kultnoga. Vrhunac ovoga razmatranja je prvenstveno shvaćanje žrtve u vidu smrti Isusa Krista i euharistĳe. S druge strane, njegovi kritičari nisu prepoznali duboko antropološko utemeljenje kulta u njegovoj unutarnjoj potrebi, kakvo se na temelju dĳagnoze vremena pokazuje već u Pohvali dokolici. Tako se višestruko međusobno diskutiralo zaobilazeći ono bitno. To pokazuje do danas nedovršena rasprava o obnovi liturgĳe nakon Drugoga vatikanskog sabora i oko zahtjeva liturgĳskoga “tradicionalizma”. U ovomu nas pitanju Josef Pieper zapravo može voditi dalje, čak i onda kada mi njega s teološke strane moramo doraditi. 22

PREDGOVOR

Primjer nedjelje Pieperova razmišljanja, stara više od 60 godina, u praktičnomu smislu vrĳede i danas. To se mora predočiti kratkim osvrtom na suvremeni odnos prema nedjelji.45 “Nedjelje su sunčani dani života”, glasio je nekoć dobar moto za zaštitu nedjelje od prisezanja svĳeta rada na ovaj dan koji je u velikoj mjeri postao sinonimom za “dan dokolice i obreda”. Odatle je na određen način nedjelja i danas prikladna za razjašnjenje Pieperove knjige Po hvala dokolici. Nedjelja je obasjana svjetlom očovječene kulture društvenih odnosa. Nedjelja na poseban način podsjeća kršćane na svjetlo Uskrsloga. Oni nedjeljom slave nadu i životnu radost koja ima svoj temelj u Isusovu uskrsnuću. Ovdje leži korĳen nedjelje, utemeljene na zapovĳedi o slavlju subote u Biblĳi i židovstvu, koja je kroz stoljeća oblikovala kulturu Zapada. Često se iznosi slutnja da je nedjelja – ako ništa, onda barem dĳelom – izgubila svoje značenje posebnoga dana. Svakako postoji opasnost da izgubi posebnu ulogu u okviru tjedna. Mnogošto govori tomu u prilog. Razlozi su brojni. Fleksibilno radno vrĳeme posljednjih godina, primjerice, dovelo je do toga da svaki peti zaposlenik redovito radi nedjeljom. Uloga, a time i položaj nedjelje, pojavom produ23

PREDGOVOR

ženoga “vikenda” u najmanju ruku više nĳe tako stroga. Već godinama se postavlja pitanje “umire li nedjelja vikendom”? Mnogi vide jedini smisao produženoga vikenda u slobodnomu vremenu kojim dominira zabavljačka industrĳa. S jedne strane nedjelja je, u usporedbi s ranĳim vremenom, proglašavanjem slobodne subote rasterećena od nekih poslova, a s druge strane mnogima nĳe nikakav problem nedjeljom raditi gotovo sve stvari koje preostaju od tjedna. Mnogo se toga izmĳenilo u kulturi nedjelje. Članovi obitelji se rasprše; korištenje medĳa, osobito televizĳe, postalo je sve važnĳe. Posebno se snažna promjena pokazuje u odijevanju većine ljudi. Sve do kasnih osamdesetih godina prošloga stoljeća sasvim se podrazumĳevalo da se čovjek nedjeljom odjene svečanĳe nego ostalih dana. Rado se koristio izraz “odjeća za misu”. Tu se događa snažan preokret. Nedjelja je sve više poprimila karakter običnoga dana. Mnogima se nedjelja svela na dobru priliku za kupnju, za spavanje ili, u najboljemu slučaju, za šetnju, izlete i igru s djecom. A ipak to nĳe sve. Ankete pokazuju da je nedjelja, premda se nemarnĳe provodi nego ranĳe, bilo kako bilo, u nekakvoj maglovitoj uspomeni, sačuvala određeni “čar”. Više od 24

PREDGOVOR

tri četvrtine ispitanih na pitanje što im znači nedjelja, odgovorilo je: “Nedjelja je uistinu poseban dan, kojega se ne želim odreći.” To je nezamjenjiv dan koji u svĳesti mnogih ima začuđujuće veliku vrĳednost. To nĳe dan kao i drugi. Ljudi su, usprkos svim promjenama i svim ponekad dramatičnim utjecajima, zadržali nekakvo, možda nejasno, ali ipak stvarno, premda često duboko prikriveno uvjerenje da “bez nedjelje postoje još samo radni dani”. Crkva i dušobrižništvo mogu s ove točke ići još i dalje. Naposljetku, nedjelja je posljednje zajedničko odmorište i mjesto za predah u današnjemu društvu, posebno za obitelj. Većina stanovništva stoga, usprkos svim razlikama u stavovima, ne želi nedjelju tek tako žrtvovati interesima ekonomĳe i konzumerizma. Nedjelja odgovara našoj potrebi za mirom i “duhovnom okrjepom”, kako to u članku 40, pomalo nezgrapno, kaže njemački Ustavni zakon nadopunjujući Weimarski ustav. Mi kršćani svakako moramo imati hrabrosti priznati puni smisao nedjelje i ne dopustiti da ga se žrtvuje u korist današnje kulture zabave. Posebnost nedjelje proizlazi već iz naziva koji za taj dan koristimo u našoj tradiciji: Dan Gospodnji je izraz u kojemu mislimo na početak našega svĳeta i blagoslov u stvaranju. Nedjelja je Dan Kristov, u kojemu pri25

PREDGOVOR

je svega uskrsnuće Isusa Krista i pobjeda nad patnjom i smrću trebaju postati živi i iscjeliteljski za naš život. To je pravo središte kršćanske nedjelje. Nedjelja je Dan Crkve, kako bi ona u euharistĳi spoznala nazočnost uskrsloga Gospodina, a time i nadu za naše vrĳeme. Tako svakoj nedjelji pripadaju slavlje i radost, ali također i tjelesni, duhovni i psihički oporavak, koji nam vraća snagu za novo “poslanje” u svakodnevici. To je poput udisanja i izdisanja. Mnogi ljudi traže snažnu duhovnu hranu za nadolazeći tjedan. Nedjelja je također Dan čovjeka koji zaista s radošću i mirom, o kojemu Biblĳa govori već na prvim stranicama (usp. Post 2,2sl.), ostvaruje solidarnost u smislu bratskoga darivanja (usp. već prva prikupljanja za siromašne nedjeljom: 1 Kor 16,1). U ovomu je smislu nedjelja Dan nad danima, uzor blagdana uopće i smisao vremena koje nam se daruje u ciklusu crkvene liturgĳske godine i čovjekova života. Tako pogled ide na dovršenje našega svĳeta. Nedjelja je uvĳek vizĳa novoga stvaranja, pa tako i tĳesno vezana s nadom u uskrsnuće i vječni život. Zato je nedjelja siloviti izvor početka novoga tjedna (usp. Iv 20,19.26 i Dj 10,41), a ne tek sedmi dan kao završetak tjedna, kako sugerira danas uobičajeno računanje vremena. 26

PREDGOVOR

Kao dan dokolice i obreda, nedjelja je visoka škola kršćanske humanosti. Ona čovjeka, podvrgnuta procesu neprestana rada, vodi k miru i sabranosti. Uz sve uvažavanje ekonomskoga, ona postavlja granice čisto ekonomskim interesima i konzumiranju, ali ne samo u pogledu zakonske regulacĳe zatvaranja trgovina, odnosno radnoga vremena. Ona oslobađa čovjeka od prinude rada, tako da se ne zaplićemo u nova ropstva i ovisnosti. Ona je izvanredno mjesto na kojemu se mogu živjeti obiteljski, dobrosusjedski i prĳateljski odnosi, mjesto na kojemu može oživjeti velika kultura, zajednice se mogu razvĳati u čovječnosti, a da se veza s našim podrĳetlom ne prekida. Neprekinuta važnost danas i sutra Pohvala dokolici jedna je od gotovo pedeset knjiga Josefa Piepera, kojima ukupna naklada prelazi preko milĳun primjeraka, a prevedene su na petnaest svjetskih jezika. One su značajno poslužile i služe kršćanskoj vjeri, ne samo u zemljama njemačkoga govornoga područja, nego i šire. Tako je Josef Pieper za mnoge postao učitelj života i pouke, misli, a svakako i vjere ili u najmanju ruku privođenja k vjeri. Njemu su praeambula fidei, predvorja vjere, bila jako važna. Neki misle da to nĳe stvarna 27

PREDGOVOR

priprema, no nitko ne pronalazi pristup unutarnjemu dvorištu ako ne pronađe predvorje. Upravo je danas pitanje pristupa postalo jako važno. Još uvĳek ga se podcjenjuje, premda je redovito aktualno kada se raspravlja o nesposobnosti odnosno sposobnosti suvremenoga čovjeka za liturgĳu. Stoga Pohvala dokolici ima posebnu važnost s obzirom na današnju krizu vjere. Za mnoge su Pieperove knjige o četveropregu stožernih krjeposti46 i božanskih krjeposti,47 koje daju skicu kršćanske slike čovjeka,48 ostale vrĳednim knjigama s dragocjenim spoznajama. Knjiga Pohvala dokolici nĳe ništa manje zavrĳedila da je se iznova čita. Mogu to reći i u svoje osobno ime. Svaka generacĳa ima svojega učitelja za život i promišljanje. Za mnoge u mojoj generacĳi među takve nedvojbeno spadaju Romano Guardini i Josef Pieper. Sa svojim sam skromnim džeparcem nabavio s vremenom sve Pieperove knjige. Sve i ako se poslĳe krene nekim drugim smjerom, ipak se glavni put uz pomoć ovoga fundamentalnoga učitelja pronalazi i otvara. Na nezaboravnoj propedeutici, koja je izrečena plemenitim i iznĳansiranim govorom, Pieperu sam iz svega srca zahvalan sve do danas. Zahvaljujem svima koji su ovo važno Pieperovo djelo opet učinili pristupačnim zainte28

PREDGOVOR

resiranomu krugu čitatelja. Pohvali dokolici želim stare i nove čitatelje. Ranĳi će čitatelji na svoju veliku radost otkriti bogatstvo i za današnje vrĳeme, a novi će čitatelji otkriti velikoga mislioca, koji im daruje duboku mudrost na životnomu putu i ne će ih iznevjeriti. kardinal Karl Lehmann

SADRŽAJ

Predgovor (kardinal Karl Lehmann) . . . . . . . . . . . . 7 I. Dokolica kao temelj zapadne kulture — “Radimo da bismo stekli dokolicu” (Aristotel) — Zahtjev totalnoga svĳeta rada . . . . . . . . . 33 II. “Umni rad” i “umni radnik” — Diskurzivno mišljenje i “intelektualno opažanje” — Kant i romantizam — Ratio i intellectus u srednjovjekovnomu učenju o spoznaji — “Nadljudsko” kontemplacĳe — Spoznavanje kao “rad”: dvoznačnost ovoga mišljenja — “Nematerĳalna stvarnost” — Dokolica i nedostatak dokolice — Dokolica je dobro. Antisten — Toma Akvinski: “težina” nĳe presudna — Kontemplacĳa i igra — Nepovezana spremnost na bol — Na početku je dar — “Umni rad” kao društvena funkcĳa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39 III. Lĳenost (acedia) i nedostatak dokolice — Dokolica i ne-aktivnost — Dokolica kao slav120

SADRŽAJ

ljenički stav — Dokolica i radna stanka. Dokolica iznad svake funkcĳe — Uzdizanje od “stvarno ljudskoga”. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 IV. Snaga ostvarenja ideala dokolice — “Humanizam”: odgovarajući položaj? — Excursus o proleterstvu i prevladavanju proletarĳata — Filozof i banauz — Zavisnost o radnomu procesu — Bezvlasništvo, državna prisila, unutarnje osiromašenje — Proleterstvo nĳe ograničeno samo na proletarĳat — Artes li berales i artes serviles — Proudhon o nedjeljnomu slavlju — Prevladavanje proletarĳata kao otvaranje područja dokolice. . . . . . . . . . . . . 69 V. Unutarnje omogućenje dokolice iz kulta — Slavlje i obred — Prostor načelno izuzet od iskorištavanja — “Slavlje” u svĳetu rada — Vrĳeme za slavljenje — Odvojena od obreda, dokolica je besposličarenje — Novo je utemeljenje područja dokolice moguće samo iz obreda — Vršenje obrednoga slavlja kao povratak u središte svĳeta . . . . . . . . . . . . . . 83 Pogovor hrvatskomu izdanju (Ivica Raguž) . . . . 95 Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106 Kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117

121

PREPORUČUJEMO

Ljubav, koja omogućuje osobi da pronađe bezuvjetno dovršenje u drugoj, postaje evolucĳska strategĳa za prevladavanje kozmičkoga raspada. Smisao ljubavi, o kojemu Solovjev govori u svojoj knjizi, nedvojbeno će i današnjemu čovjeku pružiti mnoge odgovore i poticaje da o smislu života i ljubavi razmisli u posve novomu svjetlu. 95 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Dok jedni jadikuju nad padom zapadne kulture u relativizam i nihilizam, a drugi slave taj trend kao oslobađajuću vrstu napretka, jedan od najznačajnĳih živućih lozofa Charles Taylor ovom ohrabrujućom i provokativnom knjigom uspješno razvrstava dobro od štetnoga u modernoj izgradnji autentična pojedinca. 135 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Čuveni engleski gorostas duha G. K. Chesterton u ovom (po mnogima svom najboljem) djelu na briljantan način daje pogled na ukupnu ljudsku povĳest i postojanje suprotstavljajući se evolucionističkim i materĳalističkim teorĳama i pokazujući kako se ispunjenje svih ljudskih želja nalazi u osobi Isusa Krista i njegovoj Crkvi. 324 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

U ovom iznimnom djelu, koje ga je učinilo slavnim na Zapadu, poznati ruski lozof Nikolaj Berdjajev propituje bit, izvor, razloge, značenje i ciljeve povĳesne drame te daje vrlo pronicavu analizu razvoja i krize zapadne kulture. 252 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Knjiga danskoga lozofa Sørena Kierkegaarda koja navodi na promišljanje i duboko unutarnje preispitivanje vodič je kroz temeljit ispit savjesti te upozorava na sve raširenĳi formalizam u kršćanstvu i poručuje da je biti pravi kršćanin najviši ideal kojemu se u životu uopće može težiti. 255 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

U potrazi za europskim duhovnim identitetom, lozof i povjesničar Christopher Dawson daje kritiku Europe “bez duše” te istodobno nudi i vizĳu istinskog europskog preporoda. 250 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ‡eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Jafra Print, Solin Tiskano u studenome 2011.

Josef Pieper (1904.–1997.) jedan je od najpoznatĳih i najčitanĳih kršćanskih lozofa 20. stoljeća. Živio je i radio kao profesor lozofske antropologĳe u Münsteru. Njegova su djela prevedena na više jezika, a naklada im premašuje milĳun primjeraka. Pohvala dokolici, napisana 1947., prvi put objavljena 1948. godine, smatra se jednom od njegovih najvažnĳih knjiga.

Josef Pieper

ISBN 978-953-235-277-1

VERBUM 68 kn

.........................................................................................................................

Sposobnost za dokolicu spada među temeljne moći čovjekove duše. Jednako kao i dar kontemplativnoga uranjanja u bitak i sposobnost slavljeničkoga uzdizanja duše, ona je snaga koja prekoračujući svĳet rada, dolazi u dodir s nadljudskim snagama koje daruju život, koje nas onda okrjepljene i obnovljene prepuštaju radnomu danu.