Pohvala dokolici

......................................................

Josef Pieper

Pohvala dokolici

s slobodite se kulta rada i pronadite istinski smisao Ĺživota

VERBUM

Josef Pieper, po mnogima najveći kršćanski suvremeni lozof, u svojoj knjizi Pohvala dokolici upozorava na novi totalitarizam kojega smo sami iznjedrili pretvorivši naš svijet u svijet rada i korisnosti te na potrebu žurnoga povratka dokolici kao istinskom izvoru stvaralaštva. Sve veća užurbanost i zaokupljenost radom popraćena je očajem i tjeskobom upravo zbog nedostatka dokolice, tog otvorenog čisto primajućeg stava u kojemu doživljavamo susret sa Stvoriteljem i sa sobom. Dokolica je naša ispružena ruka za primanje dara i otvoreno srce za prihvaćanje darovanoga.

Josef Pieper POHVALA DOKOLICI

Biblioteka:

Posebna izdanja

65.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: Branko MiloĹĄ

Za nakladnika: Miro Radalj

Josef Pieper

POHVALA DOKOLICI Oslobodite se kulta rada i pronađite istinski smisao života

VERBUM Split, 2011.

Naslov izvornika: Josef Pieper, MUßE UND KULT Copyright © 1948, 2007 Kösel-Verlag, München, in der Verlagsgruppe Random House GmbH © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2011.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smi­ je umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez pret­ hodne pisane suglasnosti nakladnika.

Redaktura: Lidija Piskač, mag. theol.

Lektura: Josip Vučković, MA Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 316.728:379.8 PIEPER, Josef Pohvala dokolici : oslobodite se kulta rada i pronađite istinski smisao života / Josef Pieper ; <prijevod Branko Miloš>. - Split : Verbum, 2011. - (Biblioteka Posebna izdanja / Verbum, Split ; 65) Kazalo.

ISBN 978-953-235-277-1 I. Dokolica -- Filozofsko gledište 140402050

Prijateljima iz Bรถhrea Rujan 1947.

PREDGOVOR

PREDGOVOR Josefu Pieperu, iz zahvalnosti i poštovanja, na desetogodišnjicu smrti Pravi mislilac Knjiga Pohvala dokolici njemačkoga lozofa Josefa Piepera spada među najranije, a ujedno i među najuspješnije naslove ovoga autora. Nakladnik Kösel objavio ju je 1948. godine, a do 1995. doživjela je devet izdanja. Mnogo je razloga zbog kojih bi se ovu knjigu trebalo opet čitati i našemu vremenu ukazati na nju.

Za ovu, onda kao i danas, neobičnu temu, Josef Pieper je najbolje društvo.1 On nije samo lozof. On je uistinu samostalan mislilac. On navodi čitatelje da se osobno zapute u potragu za stvarnošću života. Pritom se stalno oslanja na iskustvo te, u smislu Meistera Eckharta, podučava kako životu tako i promišljanju.

Desetljećima se Pieper trudio objasniti koliko je čovjeku dokolica važna. Da nije neophodna za život, ne bi on njezinu obrazlaganju posvetio toliko snage i vremena. Njemu se može vjerovati.2 7

PREDGOVOR

Pieper je lozof u strogomu smislu te riječi. U središtu pozornosti mu je životna mudrost. On promatra cjelokupnu stvarnost i čini to studiozno. Stoga ne zapostavlja ni religiozno iskustvo i sliku svijeta izgrađenu na njemu. Na ovaj način, sa svom lozofskom oštrinom promišlja stvari na univerzalnomu horizontu.

Filozoja i teologija usmjeravaju svoj pogled i pažnju na sveukupnost onoga što jest.

Obje se bave pitanjem što se krije iza svega.

Stvarnost kao cjelina, sveukupna povezanost svijeta i bitka, beskonačna je, nikada dovoljno istražena tema. Josef Pieper je uvijek upozoravao na to da je “ostvarenje” pravoga lozofa u čuvanju otvorenoga pogleda za neshvatljivo te sveukupnosti, u nepovjerljivosti prema nametnutim “obrascima svijeta”, te u opiranju spram zatvaranja slike svijeta u površnoj sustavnosti, kao i u opiranju svakomu pokušaju da se zataji ili previdi bilo koji dio cjelovite stvarnosti. A to nam je potrebnije od snage da izdržimo u ovomu beskrajnomu pogledu u širinu! Znamo sve više o sve manjemu, gubimo se u brojnim suptilnostima i detaljima. Oni jesu važni, često životno važni, ali oni nam ne smiju zapriječiti pogled na cjelinu.

Ova je vrsta propusta svojstvena lozoranju, no ne i lozoji.

8

PREDGOVOR

Zbog toga je lozoja tako važna i tako blagotvorna za teologiju, jer ni teologija nije imuna na slična specijalistička ograničenja.

Promišljanje Josefa Piepera pomaže nam u očuvanju otvorenoga pristupa cjelini, njezinu smislu i cilju te, u konačnici, tajni i ispunjenju u Bogu. Teologija treba ovu pomoć kako ne bi izgubila strahopoštovanje pred svijetom, a pogotovo ne pred Bogom. Na ovoj se točki, doduše, razdvajaju lozoja i teologija, ali ne zauvijek. Obje pitaju o tomu što se krije iza sveze svih stvari, što su doista: čovjek sâm, duh i smisao, stvarnost uopće. Ni lozoja ni teologija ne će, ako ih se ispravno uzme, izgubiti iz vida traženje konačnoga značenja ove cjeline. Tko promišlja, istražuje stvari do samoga temelja. I dok je lozoja usredotočenija na uznemirujuće pitanje o cjelini, teologija će pak dati odgovor, pozitivan i pouzdan odgovor, zašto jest radije nego nije. Teolog je uvjeren da se ovaj odgovor nalazi u božanskoj objavi koju vrijedi protumačiti. Teologija postoji samo na temelju objave. Josef Pieper je uvijek bio svjestan što je lozoja, a što teologija, ali i napeta savezništva među njima. Tko istinski teži traganju, obraća se lozoji; tko traži odgovor, ne može mimoići religiju i teologiju.

9

PREDGOVOR

Promišljanje Josefa Piepera pomaže teologu u još jednomu posebnomu vidu, koji se kod njega ne može odmah zamijetiti. Riječ je o tomu da se za svako opažanje drže otvorenima oči i uši, srce i duh. Pieper je mislilac koji istinski reflektira odnos prema iskustvu.

On insistira na tomu da lozof održava vezu s iskustvom. Naravno, pod iskustvom se ne misli samo na empirijsku datost. Za Piepera je iskustvo spoznaja na temelju neposredna dodira sa stvarnošću. Tjelesno živući čovjek je osjećajno zrcalo ovoga neposrednoga dodira sa stvarnošću. U tomu smislu za Josefa Piepera ništa nije suvišno, i sve pripada spoznavanju: iskustvo sna i jave, opijenosti, trijeznosti, iskustvo svjetla i tame, bola i sreće, iskustvo vjere i sumnje. Filozofu, kaže Pieper, nije dopušteno ni jedan podatak o stvarnosti isključiti iz razmatranja. U protivnomu se radi o promašaju promišljanja. A zadatak promišljanja i jest da cjelokupnu stvarnost rasvijetli, i to iz svakoga mogućeg motrišta.

Držim da je za teologiju neprocjenjivo vrijedno ne udaljiti se od višeslojne stvarnosti.

Posebno iz ovoga razloga Josef Pieper od početka gotovo ništa ne smatra nedostojnim životne mudrosti. A jednako se dosljedno odnosi i prema teologiji. Jer da ju je od početka eliminirao – metodička su razlikovanja nešto 10

PREDGOVOR

drugo – sam bi izgubio neophodnu širinu. Josef Pieper, kao i Toma Akvinski, pravi razliku između lozoje i teologije. No on razlikuje da bi povezivao, a ne da bi razdvajao. Velik se izazov za teologiju nalazi u kratkoj rečenici Tome Akvinskoga: “Spoznaja vjere pretpostavlja naravnu spoznaju.” Zablude u tumačenju postanka, kaže Toma ne manje jasno, odvode povremeno od stvarnosti vjere.

Michael Pieper, sin lozofa Josefa Piepera, i nakladnik Kösel,3 koji već desetljećima vodi brigu o djelu Josefa Piepera, za desetu su godišnjicu smrti Josefa Piepera, 6. studenoga 2007., htjeli – neovisno o izlasku sabranih djela – objaviti Pohvalu dokolici kao zasebno djelo.4 Ova je knjiga dojmljiv primjer Pieperova izvrsna umijeća razmišljanja. I šezdeset godina nakon nastanka ovoga djela, iz njega se i dalje rado uči o našoj svakidašnjoj zbilji.

Radi toga ću ovdje izložiti okolnosti nastanka i kontekst Pieperova djela Pohvala do­ kolici. Na jednomu primjeru, a riječ je o nedjelji, predočit ću značenje promišljanja Josefa Piepera za naše vrijeme. Onda će – nadam se – postati još jasnije koliko se isplati pročitati Pohvalu dokolici. I današnjemu je čitatelju jako korisna, možda još i više nego ranije.5

11

PREDGOVOR

Pozadina, nastanak i budućnost Berthold Wald, urednik sabranih djela Josefa Piepera, u pogovoru šestoga sveska upozorava da je ovo djelo i za Piepera bilo od temeljna značenja te spadalo među najvažnije pokušaje poslije 1945. da opiše duhovno stanje vremena.6 Nije nimalo slučajno što Wald u ovomu kontekstu spominje i Dialektik der Aufklärung (Dijalektiku prosvjetiteljstva) Maxa Horkheimera i Theodora W. Adorna.7 Iako su im stajališta jako različita, bitna veza među njima nalazi se u prognozi da instrumentalizirani razum novoga doba samo još ubrzava “srljanje u dirigirani svijet”8 i čovjeka dovodi u opasnost da “postane samo funkcionar”.9 I Pieper upozorava da je moderni svijet rada mnogo toga istisnuo. Puki povratak tradiciji bio bi – kaže Pieper – neučinkovit, jer tako “stvarna povijesna bojišta bivaju prikrivena i zamagljena prolaznim restauratorskim namazima”.10 Svakako ima još sličnih razmišljanja u dijagnozi vremena nedugo nakon Drugoga svjetskoga rata. Držim da ih ima još u analizama i razmatranjima Romana Guardinija, Karla Jaspersa, Joséa Ortege y Gasseta ili Helmutha Plessnera.

Za prvi od osam svezaka svojih sabranih djela koja je planirao objaviti u proljeće 1970. kod nakladnika Kösel, Josef Pieper je već pri12

PREDGOVOR

premio tri spisa za tisak. Naime, radi se o djelima: Musse und Kult (Pohvala dokolici), Glück und Kontemplation (Sreća i kontemplacija) i Zu­ stimmung zur Welt (Odobravanje svijeta). Osnovne se teze ovih djela zapravo nalaze još u njegovim zabilješkama iz 1941. godine. U vezi s ovim, Berthold Wald citira dotada neobjavljene zabilješke Josefa Piepera za planirani prvi svezak: “Temeljne misli (za ovu temu) – bogoštovlje i slavlje, dokolica, utočište slobode unutar svijeta rada, izlazak iz ovoga sada i ovdje, kontemplacija – nalaze se kompletno već u zabilješkama iz 1941. pomoću kojih sam tijekom rata teškom mukom sačuvao kontinuitet misli.”11 Godine 1942. Josef Pieper piše: “U obilježja nepostojanja dokolice spada i to da čovjek nije u stanju moliti. I molitva daruje izlazak iz ustroja svakidašnjice i otvara pristup u pra-stvarnost. Okrjepljenje nakon molitve usporedivo je s okrjepom snom. Dokolica – san – molitva – kontemplacija. Po ovomu pravilo dnevne molitve dobiva novu težinu.”12 Sve ovo pojašnjava kako se Josef Pieper nekoć ovim temama intenzivno bavio i kako je u rujnu 1941. u samo tri tjedna napisao Po­ hvalu dokolici. Stoga se još i danas ova knjiga čita u jednomu dahu. Na to podsjeća, tada inače još nerazjašnjena, posveta “Prijateljima iz Böhrea”. U kasnijim autobiografskim zabi13

PREDGOVOR

lješkama nazvanim Noch nicht aller Tage Abend (Nije još došao kraj svih dana),13 nastalima u razdoblju od 1945. do 1964., sam Pieper stavlja naglasak na ovo vrijeme: “Obitelj jednoga našega prijatelja, dječjega liječnika koji nam je povremeno pregledavao djecu, ustupila mi je za pisanje Pohvale dokolici sobicu u svojemu ljetnikovcu u pokrajini Sauerland. Doduše, u isto su vrijeme u prepunoj kući bila i njegova djeca, tada studentskoga uzrasta, a ponekad i njihovi prijatelji; ali moja sobica je bila nešto po strani, na gornjemu katu drvene šupe.

U njoj su se nalazili samo krevet, stolica i stol koji je bio pomaknut do prozora kroz koji se mogao promatrati brdoviti okoliš, bez ijedne kuće.”14 Pieper je počinjao s poslom rano izjutra. Godila mu je “apsolutna tišina”. Večer je bila posvećena druženju i različitim umjetničkim pothvatima. “U ova tri nezaboravna tjedna, olakšana vedrinom kasnoga ljeta i osvježavajućom svježinom jutarnjih sati, a prije svega začinjena dodatkom ljudske blizine i prijateljstva, rukopis je brzo napredovao u zaokružen opusculum.”15 U ovakvim je okolnostima Josef Pieper već početkom listopada 1947. mogao poslati rukopis nakladniku. Odatle posveta gostoljubivim prijateljima. U proljeće 1948. djelo je već bilo u knjižarama. “Nijedan od mojih radova nije, po mojemu mišljenju, napi14

PREDGOVOR

san pod sretnijom zvijezdom. Vjerojatno se to i osjeća.”16 I zaista, čitajući ovo odmjereno, dosljedno i uvjerljivo promišljanje, budi se kod čitatelja mirno, gotovo meditativno raspoloženje. Djelo zahvaća čitatelja iznutra, otvara mu vidik velike slobode i duboko ga oduševljava. Tomu pridonosi i lijep te odmjeren stil pisanja.

Za djelo Josefa Piepera postojale su već neke predradnje koje kazuju koliko ga je duboko ova tema već dugo zaokupljala. Mnogo je toga već očitovao u svojim Notizen zu Mu­ sse und Musselosigkeit (Bilješkama za dokolicu i odsustvo dokolice).17 Ove su misli Pieperu bile tako važne da je neke od njih uvrstio u nastupno predavanje Philosophische Bildung und ge­ istige Arbeit (Filozofsko obrazovanje i umni rad) na Sveučilištu u Münsteru 1946. godine.18 Ova tema nije Josefa Piepera ni poslije ostavila. To se vidi po već spomenutim kasnijim Pieperovim knjigama Sreća i kontemplaci­ ja (predavanje 1951./52., kao knjiga objavljeno 1957.) te Odobravanje svijeta (prvi put objavljena 1963.)19 – njezina temeljna misao također potječe iz 1941.: dakle, zaokupljala ga je već 20 godina prije objavljivanja knjige.20 No, i nakon izlaska Pohvale dokolici, tragovi temeljnih misli ostaju prisutni te ih je autor i nadalje obrađivao, primjerice u knjizi Arbeit – Frei­ 15

PREDGOVOR

zeit – Musse (Rad – slobodno vrijeme – dokolica) iz 1953., predavanju na Recklinghauser Ruhrfestspielen,21 knjigama Musse und menschliche Existenz (Dokolica i čovjekova egzistencija)22 iz 1959., Gottgeschenkte Atempause. Arbeit – Son­ ntag – Fest (Bogomdani predah. Rad – nedjelja – slavlje)23 iz 1980. Mogli bi se spomenuti još neki tekstovi na temu slavlja i kontemplacije.24 Poput crvene niti provlači se ova tema cjelokupnim opusom Josefa Piepera.

U središtu dijagnoze vremena Uz to što je posjedovao velik dar rasuđivanja, Josef Pieper je i oštrouman motritelj stvarnosti. Zbog toga je za njega važno “gledanje”.25 U spoznavanju onoga što jest nerijetko se poslužio znanstvenim uvidima stručnjaka, prije svega književnika i umjetnika.

Ovo vrijedi također za probleme i teme Pohvale dokolici. Već u prvomu izdanju iz 1948. godine postaje jasno koliko u shvaćanju i analizama modernoga svijeta rada Josef Pieper duguje književniku Ernstu Jüngeru. Ako se pregledava Pieperove knjige i tekstove koji se bave ovim pitanjem, uvijek se nailazi na Ernsta Jüngera. Pritom je u prvomu planu poznata Jüngerova knjiga Der Arbeiter (Radnik).26 No, mora se posegnuti i za ranijim spisima 16

PREDGOVOR

kao Die totale Mobilmachung (Potpuna mobili­ zacija)27 iz 1931. Ernst Jünger je sebi svojstvenom jasnoćom, precizno i artikulirano opisao “totalni svijet rada”. Posebno obilježje moderne vidio je u potpunomu uključenju čovjeka u organizacijsku strukturu, u svođenju čovjeka na funkcije i funkcioniranje. Istodobno teče, kaže Ernst Jünger, intenzivna “preobrazba pojedinca u radnika”, koji je dominantni model u svijetu rada. Dok u prvim spisima Ernst Jünger ovaj proces opisuje gotovo opčinjeno, s vremenom je sve kritičniji prema totalnomu svijetu rada. Njegovim kasnijim djelima u kojima iznosi suprotna stajališta, nije nam se neophodno dalje baviti.

Jüngerov je opis Josef Pieper preuzeo već u Pohvali dokolici, što se lako može zaključiti po bilješkama i kazalu. On u Ernstu Jüngeru vidi “prvorazredna dijagnostičara”,28 a u tomu nipošto nije usamljen. Nitko drugi nego Martin Heidegger već je ranije bio fasciniran Ernstom Jüngerom i proučavao ga. Prije nekoliko godina objavljeni opsežni svezak Zu Ernst Jünger (O Ernstu Jüngeru)29 pokazuje da se Heidegger cijeli život bavio Jüngerom. Heideggerovo poštovanje prema “dijagnostičaru” Ernstu Jüngeru slično je ocjenama Josefa Piepera: “Ernst Jünger nadmašuje sve današnje ‘pjesnike’ (tj. književnike) i ‘mislioce’ 17

PREDGOVOR

(tj. lozofski obrazovane) po oštrini gledanja stvarnosti, i to tako da njegovo ‘gledanje’ nije zurenje, nego egzistencijalan i svjestan čin.”30 Nakon početnoga približavanja Jüngeru uz otvoreno prihvaćanje ideja iz knjige Radnik,31 Heidegger se sve više udaljava od njega. Odjednom ga gotovo odbacuje.32 Ipak, Heidegger u analizi Ernsta Jüngera vidi gotovo genijalan nastavak misli Friedricha Nietzschea. Značenje Ernsta Jüngera i promjene Heideggerova stava prema njemu zahtijevaju temeljitiju analizu,33 što je smjer u kojemu djelo Ernsta Jüngera i inače nadahnjuje brojne tumače.34 Ovo vrijedi i za odnos Jüngera prema Martinu Heideggeru.35 Jünger je Pieperu, slično kao i Heideggeru, pomogao da uspješnije pronikne u konotaciju našega vremena i epohe. I Pieper, poput Heideggera, koliko god u srži bili različiti, u totalnomu svijetu rada i osobito u liku “radnika” nalazi temeljni opis moderne koja u potpunomu zagovaranju mentaliteta i organizacije utemeljenih na ideji o korisnosti u nekoj funkciji, ne ostavlja nikakav prostor za “dokolicu i kult”, a u konačnici ni za razmišljanje i lozoranje koje ne bi bilo podređeno nekoj svrsi. Uostalom, ovdje je Pieper znatno prodorniji i kritičniji od Martina Heideggera. Josef Pieper smatra, već pri pisanju Pohvale dokolici godine 1947., da je njegova 18

PREDGOVOR

generacija, zajedno s njime, “previše očekivala od politike”.36 Stoga je Pieper, najkasnije tijekom Drugoga svjetskoga rata, postao potpuno svjestan posljedica ovoga poimanja stvarnosti kojom dominira slika “radnika”, odakle je shvatljivo sve radikalnije isticanje i naglašavanje nezamjenjivoga značenja dokolice i kontemplacije za suvremenoga čovjeka.

Uloga kulta Time je postalo jasno kako i zašto je Josef Pieper sve više truda morao ulagati da bi uopće govorio o dokolici. Pokušaji ponekad djeluju upravo očajnički. Poznata Aristotelova tvrdnja s početka Nikomahove etike, “radimo da bismo stekli dokolicu” (nipošto obratno!), stalno ga ohrabruje. Vezano za promatranje cjelokupne stvarnosti, Pieper se opire precjenjivanju djelatnosti uopće, truda i napora, a također i društvene funkcije. Rad ionako ne smije biti isključivo mjerilo vrijednosti cjelokupnoga života. I u liberalnomu svijetu ideja puke korisnosti može biti vrlo snažna. Slobodna djelatnost koja ne pridonosi koristi zajednice, malo se cijeni. U ovakvomu svijetu nema mjesta za dokolicu. “On (pojam dokolice) je u njemu ne samo besmislen, nego i moralno dvojben. Zapravo, potpuno je nespojiv s 19

PREDGOVOR

ovim svijetom. Ideja dokolice dijametralno je suprotna totalitarnoj ideji ‘radnika’.”37 “Smisao dokolice nije u tomu da čovjek nesmetano obavlja svoju funkciju u zajednici, nego da on u njoj ostane čovjek, što znači da i dalje bude u stanju gledati iznad fragmentarnosti svoje funkcije, da je u stanju slaveći promatrati svijet kao cjelinu i ostvariti se kao biće upućeno na cjelinu svijeta – u slobodnoj, dakle, djelatnosti koja svoju svrhu ima u sebi samoj, što znači ‘neangažiranoj’ djelatnosti.”38 Josef Pieper je uvjeren da se prava kultura može stvarati samo na tlu ovakve dokolice. U uvjetima potpune ugroženosti dokolice javlja se na koncu pitanje: “Ako kultura živi iz dokolice – iz čega živi dokolica?”39 Josef Pieper zna da tu nema nikakve određene praktične upute. Dokolica se može primati i poticati jedino ako se smatra da ona ima svoj smisao u sebi. Ona ne smije koristiti za nešto. U ovoj dvojbi nudi Josef Pieper posebno hrabar, ali ipak jedini mogući, spas dokolice. Na njega upućuje već naslov knjige iz 1948. Musse und Kult (Dokolica i kult).

Dokolica, smatra Pieper, može u konačnici živjeti i preživjeti samo u svojoj ukorijenjenosti u kultu. Ovo se događa prvenstveno u slavlju: “U slavlju su usko povezana sva tri elementa koji čine pojam dokolice: kao prvo, ne-aktivnost i mirovanje; drugo, nepotreb20

PREDGOVOR

nost truda i opuštenost; i treće, izdvojenost iz dnevne radne uloge. Svatko zna koliki problem suvremenomu čovjeku predstavlja slavlje. Ova je teškoća identična s nesposobnošću za dokolicu. Razlog zbog kojega slavlje nema uspjeha je isti zbog kojega ne uspijeva ni dokolica.”40 Josef Pieper čvrsto vjeruje da dokolica uspijeva samo u “odobravanju svijeta u cjelovitosti” koje se ostvaruje na “nesvakidašnji način”. Iz ovoga proizlazi da je “najviši mogući oblik odobravanja svijeta kao cjeline bogoštovlje, pohvala Stvoritelja, obred.

Time je naveden i posljednji korijen dokolice”.41 Pieper je svjestan da ljudi ovomu usađenomu cilju izmiču novim izvanjskim priredbama. Stvaraju “privid istinskoga slavlja”.

“U stvarnosti je organizacija slobodnoga vremena ovakvih pseudo-slavlja samo još intenzivniji oblik rada.”42 Teško se osloboditi zavisnosti o radnomu procesu. Istodobno Pieper čvrsto vjeruje da dokolica, ako se odvoji od obreda, postaje “dokoličarenje”, i da je utemeljenje dokolice moguće samo ako se pođe od obreda. Time se čovjek iz skučenosti radnoga okružja opet vraća u središte svijeta.

Začuđujuće je s kolikom je oštrovidnošću Josef Pieper u posljednjemu poglavlju Pohvale dokolici već onda prepoznao duboku potrebu našega vremena i znao u čemu je ozdravlje21

PREDGOVOR

nje. U isto je vrijeme bio svjestan koliko se čovjek tomu odupire.43 Kasnije, pogotovo nakon Drugoga vatikanskog sabora, u Crkvi su se pojavili zahtjevi za “desakraliziranjem”. Taj se zahtjev nije odnosio samo na umjetničko-arhitektonsko oblikovanje crkve, nego je trebao poslužiti i za opis novoga shvaćanja svećeničke službe.

Josef Pieper se snažno suprotstavio ovomu, kako je bio čvrsto uvjeren, krivomu putu, te je poduzeo mnoge pokušaje razjašnjenja.44 Ova rasprava još ni do danas nije razrađena na zadovoljavajuć i iznijansiran način. Možda je Josef Pieper, s gledišta biblijske teologije, koristio preopćenit pojam sakralnoga i kultnoga.

Vrhunac ovoga razmatranja je prvenstveno shvaćanje žrtve u vidu smrti Isusa Krista i euharistije. S druge strane, njegovi kritičari nisu prepoznali duboko antropološko utemeljenje kulta u njegovoj unutarnjoj potrebi, kakvo se na temelju dijagnoze vremena pokazuje već u Pohvali dokolici. Tako se višestruko međusobno diskutiralo zaobilazeći ono bitno. To pokazuje do danas nedovršena rasprava o obnovi liturgije nakon Drugoga vatikanskog sabora i oko zahtjeva liturgijskoga “tradicionalizma”. U ovomu nas pitanju Josef Pieper zapravo može voditi dalje, čak i onda kada mi njega s teološke strane moramo doraditi.

22

PREDGOVOR

Primjer nedjelje Pieperova razmišljanja, stara više od 60 godina, u praktičnomu smislu vrijede i danas.

To se mora predočiti kratkim osvrtom na suvremeni odnos prema nedjelji.45 “Nedjelje su sunčani dani života”, glasio je nekoć dobar moto za zaštitu nedjelje od prisezanja svijeta rada na ovaj dan koji je u velikoj mjeri postao sinonimom za “dan dokolice i obreda”. Odatle je na određen način nedjelja i danas prikladna za razjašnjenje Pieperove knjige Po­ hvala dokolici. Nedjelja je obasjana svjetlom očovječene kulture društvenih odnosa. Nedjelja na poseban način podsjeća kršćane na svjetlo Uskrsloga. Oni nedjeljom slave nadu i životnu radost koja ima svoj temelj u Isusovu uskrsnuću. Ovdje leži korijen nedjelje, utemeljene na zapovijedi o slavlju subote u Bibliji i židovstvu, koja je kroz stoljeća oblikovala kulturu Zapada. Često se iznosi slutnja da je nedjelja – ako ništa, onda barem dijelom – izgubila svoje značenje posebnoga dana. Svakako postoji opasnost da izgubi posebnu ulogu u okviru tjedna. Mnogošto govori tomu u prilog. Razlozi su brojni. Fleksibilno radno vrijeme posljednjih godina, primjerice, dovelo je do toga da svaki peti zaposlenik redovito radi nedjeljom. Uloga, a time i položaj nedjelje, pojavom produ23

PREDGOVOR

ženoga “vikenda” u najmanju ruku više nije tako stroga. Već godinama se postavlja pitanje “umire li nedjelja vikendom”? Mnogi vide jedini smisao produženoga vikenda u slobodnomu vremenu kojim dominira zabavljačka industrija. S jedne strane nedjelja je, u usporedbi s ranijim vremenom, proglašavanjem slobodne subote rasterećena od nekih poslova, a s druge strane mnogima nije nikakav problem nedjeljom raditi gotovo sve stvari koje preostaju od tjedna.

Mnogo se toga izmijenilo u kulturi nedjelje. Članovi obitelji se rasprše; korištenje medija, osobito televizije, postalo je sve važnije.

Posebno se snažna promjena pokazuje u odijevanju većine ljudi. Sve do kasnih osamdesetih godina prošloga stoljeća sasvim se podrazumijevalo da se čovjek nedjeljom odjene svečanije nego ostalih dana. Rado se koristio izraz “odjeća za misu”. Tu se događa snažan preokret. Nedjelja je sve više poprimila karakter običnoga dana. Mnogima se nedjelja svela na dobru priliku za kupnju, za spavanje ili, u najboljemu slučaju, za šetnju, izlete i igru s djecom.

A ipak to nije sve. Ankete pokazuju da je nedjelja, premda se nemarnije provodi nego ranije, bilo kako bilo, u nekakvoj maglovitoj uspomeni, sačuvala određeni “čar”. Više od 24

PREDGOVOR

tri četvrtine ispitanih na pitanje što im znači nedjelja, odgovorilo je: “Nedjelja je uistinu poseban dan, kojega se ne želim odreći.” To je nezamjenjiv dan koji u svijesti mnogih ima začuđujuće veliku vrijednost. To nije dan kao i drugi. Ljudi su, usprkos svim promjenama i svim ponekad dramatičnim utjecajima, zadržali nekakvo, možda nejasno, ali ipak stvarno, premda često duboko prikriveno uvjerenje da “bez nedjelje postoje još samo radni dani”.

Crkva i dušobrižništvo mogu s ove točke ići još i dalje. Naposljetku, nedjelja je posljednje zajedničko odmorište i mjesto za predah u današnjemu društvu, posebno za obitelj. Većina stanovništva stoga, usprkos svim razlikama u stavovima, ne želi nedjelju tek tako žrtvovati interesima ekonomije i konzumerizma. Nedjelja odgovara našoj potrebi za mirom i “duhovnom okrjepom”, kako to u članku 40, pomalo nezgrapno, kaže njemački Ustavni zakon nadopunjujući Weimarski ustav.

Mi kršćani svakako moramo imati hrabrosti priznati puni smisao nedjelje i ne dopustiti da ga se žrtvuje u korist današnje kulture zabave. Posebnost nedjelje proizlazi već iz naziva koji za taj dan koristimo u našoj tradiciji: Dan Gospodnji je izraz u kojemu mislimo na početak našega svijeta i blagoslov u stvaranju. Nedjelja je Dan Kristov, u kojemu pri25

PREDGOVOR

je svega uskrsnuće Isusa Krista i pobjeda nad patnjom i smrću trebaju postati živi i iscjeliteljski za naš život. To je pravo središte kršćanske nedjelje. Nedjelja je Dan Crkve, kako bi ona u euharistiji spoznala nazočnost uskrsloga Gospodina, a time i nadu za naše vrijeme. Tako svakoj nedjelji pripadaju slavlje i radost, ali također i tjelesni, duhovni i psihički oporavak, koji nam vraća snagu za novo “poslanje” u svakodnevici. To je poput udisanja i izdisanja. Mnogi ljudi traže snažnu duhovnu hranu za nadolazeći tjedan. Nedjelja je također Dan čovjeka koji zaista s radošću i mirom, o kojemu Biblija govori već na prvim stranicama (usp. Post 2,2sl.), ostvaruje solidarnost u smislu bratskoga darivanja (usp. već prva prikupljanja za siromašne nedjeljom: 1 Kor 16,1).

U ovomu je smislu nedjelja Dan nad danima, uzor blagdana uopće i smisao vremena koje nam se daruje u ciklusu crkvene liturgijske godine i čovjekova života. Tako pogled ide na dovršenje našega svijeta. Nedjelja je uvijek vizija novoga stvaranja, pa tako i tijesno vezana s nadom u uskrsnuće i vječni život. Zato je nedjelja siloviti izvor početka novoga tjedna (usp. Iv 20,19.26 i Dj 10,41), a ne tek sedmi dan kao završetak tjedna, kako sugerira danas uobičajeno računanje vremena.

26

PREDGOVOR

Kao dan dokolice i obreda, nedjelja je visoka škola kršćanske humanosti. Ona čovjeka, podvrgnuta procesu neprestana rada, vodi k miru i sabranosti. Uz sve uvažavanje ekonomskoga, ona postavlja granice čisto ekonomskim interesima i konzumiranju, ali ne samo u pogledu zakonske regulacije zatvaranja trgovina, odnosno radnoga vremena. Ona oslobađa čovjeka od prinude rada, tako da se ne zaplićemo u nova ropstva i ovisnosti. Ona je izvanredno mjesto na kojemu se mogu živjeti obiteljski, dobrosusjedski i prijateljski odnosi, mjesto na kojemu može oživjeti velika kultura, zajednice se mogu razvijati u čovječnosti, a da se veza s našim podrijetlom ne prekida.

Neprekinuta važnost danas i sutra Pohvala dokolici jedna je od gotovo pedeset knjiga Josefa Piepera, kojima ukupna naklada prelazi preko milijun primjeraka, a prevedene su na petnaest svjetskih jezika. One su značajno poslužile i služe kršćanskoj vjeri, ne samo u zemljama njemačkoga govornoga područja, nego i šire. Tako je Josef Pieper za mnoge postao učitelj života i pouke, misli, a svakako i vjere ili u najmanju ruku privođenja k vjeri. Njemu su praeambula fidei, predvorja vjere, bila jako važna. Neki misle da to nije stvarna 27

PREDGOVOR

priprema, no nitko ne pronalazi pristup unutarnjemu dvorištu ako ne pronađe predvorje.

Upravo je danas pitanje pristupa postalo jako važno. Još uvijek ga se podcjenjuje, premda je redovito aktualno kada se raspravlja o nesposobnosti odnosno sposobnosti suvremenoga čovjeka za liturgiju. Stoga Pohvala dokolici ima posebnu važnost s obzirom na današnju krizu vjere. Za mnoge su Pieperove knjige o četveropregu stožernih krjeposti46 i božanskih krjeposti,47 koje daju skicu kršćanske slike čovjeka,48 ostale vrijednim knjigama s dragocjenim spoznajama. Knjiga Pohvala dokolici nije ništa manje zavrijedila da je se iznova čita.

Mogu to reći i u svoje osobno ime. Svaka generacija ima svojega učitelja za život i promišljanje. Za mnoge u mojoj generaciji među takve nedvojbeno spadaju Romano Guardini i Josef Pieper. Sa svojim sam skromnim džeparcem nabavio s vremenom sve Pieperove knjige. Sve i ako se poslije krene nekim drugim smjerom, ipak se glavni put uz pomoć ovoga fundamentalnoga učitelja pronalazi i otvara. Na nezaboravnoj propedeutici, koja je izrečena plemenitim i iznijansiranim govorom, Pieperu sam iz svega srca zahvalan sve do danas.

Zahvaljujem svima koji su ovo važno Pieperovo djelo opet učinili pristupačnim zainte28

PREDGOVOR

resiranomu krugu čitatelja. Pohvali dokolici želim stare i nove čitatelje. Raniji će čitatelji na svoju veliku radost otkriti bogatstvo i za današnje vrijeme, a novi će čitatelji otkriti velikoga mislioca, koji im daruje duboku mudrost na životnomu putu i ne će ih iznevjeriti. kardinal Karl Lehmann

29

SADRŽAJ

SADRŽAJ

Predgovor (kardinal Karl Lehmann) . . . . . . . . . . . . 7 I. Dokolica kao temelj zapadne kulture — “Radimo da bismo stekli dokolicu” (Aristotel) — Zahtjev totalnoga svijeta rada . . . . . . . . . 33 II. “Umni rad” i “umni radnik” — Diskurzivno mišljenje i “intelektualno opažanje” — Kant i romantizam — Ratio i intellectus u srednjovjekovnomu učenju o spoznaji — “Nadljudsko” kontemplacije — Spoznavanje kao “rad”: dvoznačnost ovoga mišljenja — “Nematerijalna stvarnost” — Dokolica i nedostatak dokolice — Dokolica je dobro. Antisten — Toma Akvinski: “težina” nije presudna — Kontemplacija i igra — Nepovezana spremnost na bol — Na početku je dar — “Umni rad” kao društvena funkcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39 III. Lijenost (acedia) i nedostatak dokolice — Dokolica i ne-aktivnost — Dokolica kao slav120

SADRŽAJ

ljenički stav — Dokolica i radna stanka. Dokolica iznad svake funkcije — Uzdizanje od “stvarno ljudskoga”. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 IV. Snaga ostvarenja ideala dokolice — “Humanizam”: odgovarajući položaj? — Excursus o proleterstvu i prevladavanju proletarijata — Filozof i banauz — Zavisnost o radnomu procesu — Bezvlasništvo, državna prisila, unutarnje osiromašenje — Proleterstvo nije ograničeno samo na proletarijat — Artes li­ berales i artes serviles — Proudhon o nedjeljnomu slavlju — Prevladavanje proletarijata kao otvaranje područja dokolice. . . . . . . . . . . . . 69 V. Unutarnje omogućenje dokolice iz kulta — Slavlje i obred — Prostor načelno izuzet od iskorištavanja — “Slavlje” u svijetu rada — Vrijeme za slavljenje — Odvojena od obreda, dokolica je besposličarenje — Novo je utemeljenje područja dokolice moguće samo iz obreda — Vršenje obrednoga slavlja kao povratak u središte svijeta . . . . . . . . . . . . . . 83 Pogovor hrvatskomu izdanju (Ivica Raguž) . . . . 95 Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106 Kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117

121

PREPORUČUJEMO

Ljubav, koja omogućuje osobi da pronađe bezuvjetno dovršenje u drugoj, postaje evolucijska strategija za prevladavanje kozmičkoga raspada.

Smisao ljubavi, o kojemu Solovjev govori u svojoj knjizi, nedvojbeno će i današnjemu čovjeku pružiti mnoge odgovore i poticaje da o smislu života i ljubavi razmisli u posve novomu svjetlu.

95 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Dok jedni jadikuju nad padom zapadne kulture u relativizam i nihilizam, a drugi slave taj trend kao oslobađajuću vrstu napretka, jedan od najznačajnijih živućih lozofa Charles Taylor ovom ohrabrujućom i provokativnom knjigom uspješno razvrstava dobro od štetnoga u modernoj izgradnji autentična pojedinca.

135 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Čuveni engleski gorostas duha G. K. Chesterton u ovom (po mnogima svom najboljem) djelu na briljantan način daje pogled na ukupnu ljudsku povijest i postojanje suprotstavljajući se evolucionističkim i materijalističkim teorijama i pokazujući kako se ispunjenje svih ljudskih želja nalazi u osobi Isusa Krista i njegovoj Crkvi.

324 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

U ovom iznimnom djelu, koje ga je učinilo slavnim na Zapadu, poznati ruski lozof Nikolaj Berdjajev propituje bit, izvor, razloge, značenje i ciljeve povijesne drame te daje vrlo pronicavu analizu razvoja i krize zapadne kulture.

252 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Knjiga danskoga lozofa Sørena Kierkegaarda koja navodi na promišljanje i duboko unutarnje preispitivanje vodič je kroz temeljit ispit savjesti te upozorava na sve rašireniji formalizam u kršćanstvu i poručuje da je biti pravi kršćanin najviši ideal kojemu se u životu uopće može težiti.

255 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

U potrazi za europskim duhovnim identitetom, lozof i povjesničar Christopher Dawson daje kritiku Europe “bez duše” te istodobno nudi i viziju istinskog europskog preporoda.

250 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Jafra Print, Solin Tiskano u studenome 2011.

Josef Pieper (1904.–1997.) jedan je od najpoznatijih i najčitanijih kršćanskih lozofa 20. stoljeća. Živio je i radio kao profesor lozofske antropologije u Münsteru. Njegova su djela prevedena na više jezika, a naklada im premašuje milijun primjeraka. Pohvala dokolici, napisana 1947., prvi put objavljena 1948. godine, smatra se jednom od njegovih najvažnijih knjiga.

Josef Pieper

ISBN 978-953-235-277-1

VERBUM 68 kn

.........................................................................................................................

Sposobnost za dokolicu spada među temeljne moći čovjekove duše. Jednako kao i dar kontemplativnoga uranjanja u bitak i sposobnost slavljeničkoga uzdizanja duše, ona je snaga koja prekoračujući svijet rada, dolazi u dodir s nadljudskim snagama koje daruju život, koje nas onda okrjepljene i obnovljene prepuštaju radnomu danu.

www.verbum.hr