Issuu

Riječ je dakle o tome da smo u Duhu Svetom i po Duhu Svetom nanovo rođeni, a Rupnik nas, na temelju Svetoga pisma i kršćanske tradicije, upućuje kako doista živjeti po Duhu, kako razviti novi mentalitet koji odgovara tom novom životu primljenom na krštenju. Život u Duhu Svetom nov je način življenja u zajedništvu, u skladu s trinitarnom istinom o čovjeku, stvorenom na sliku i priliku Božju. Nije proizvod naših nastojanja, nego prihvaćeni dar koji, uz našu sinergiju, postaje u nama darom za druge te poprima boje našega čovještva.

Marko Ivan Rupnik

oznati umjetnik i teolog o. Marko Ivan Rupnik u ovoj knjizi, na primjeru poziva upućena Abrahamu da ostavi dom i domovinu, nastoji istražiti korake duhovne teologije koja nam otvara jasan pogled na ljepotu vjere i života po Duhu. Teologija je to koja nije nimalo teoretska nego duboko životna, kojoj je, kako sam o. Rupnik ističe, „na srcu spasenje ljudi, koja će biti istinski duhovna i koja će pomoći Božjem narodu da prigrli prijelaz s načina razmišljanja ukorijenjena u naravni mentalitet na način razmišljanja koji će se istinski voditi Kristom, tj. darom života koji smo primili“.

PO DUHU

CMYK + Pantone 873 C

120 kn

www.verbum.hr

PO DUHU Duhovna teologija u hodu s Crkvom pape Franje

ISBN 978-953-235-756-1

VERBUM

Marko Ivan Rupnik

VERBUM

Marko Ivan Rupnik

PO DUHU Duhovna teologija u hodu s Crkvom pape Franje

Biblioteka:

Posebna izdanja 175. Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Secondo lo Spirito. La teologia spirituale in cammino con la Chiesa di papa Francesco © Libreria Editrice Vaticana © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2021. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Na koricama: Marko I. Rupnik, Tri anđela u posjetu u Mamri (mozaik) Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Prijevod: Darko Grden Lektura: Anđa Jakovljević Grafička priprema: Zvonko Bare Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-756-1 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 190201070.

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

Bez silaska Duha Svetoga kruh koji stavljamo na oltar ostaje običan kruh. Upravo Duha Svetoga mora poslati Otac da bi taj kruh očitovao Kristovo tijelo. Ako na vino koje prinosimo na oltar ne siđe Duh Sveti, ono ostaje samo vino. No ako siđe Duh Sveti, to vino postaje Kristova krv koja oživljuje te taj kalež vina očituje život Sina Božjega koji živi kao čovjek. Kao Sin Božji on, dakle, živi čovještvo kao potpun dar samoga sebe. Namjerno sam koristio riječ koja se nalazi u euharistijskoj molitvi sv. Bazilija Velikoga, tj. „da taj kruh očituje Kristovo tijelo“ i „da to vino očituje Kristovu krv“ (anadeixai u grčkom). Isto se događa sa svakom ženom i sa svakim muškarcem. Ako nema Duha Svetoga, mi smo poput kruha i vina na oltaru bez silaska Duha. Ostajemo samo ljudski, a sva nastojanja da se približimo Kristu sve nas više udaljavaju od njega i jedne od drugih jer nismo u stanju čak ni shvatiti da nismo mi ti koji dohvaćamo Krista, nego je on nas zahvatio (usp. Fil 3,12). Previše smo stoljeća pokušavali živjeti vjeru ne stavljajući u središte Protagonista kršćanskoga života – Duha Svetoga. Ako je, uistinu, Krist u punini vremena „jednom za svagda“ (Heb 7,27) ostvario plan Očeve ljubavi za sve ljude, to djelo ne pripada prošlosti, nego po Duhu ostaje u povijesti i širi svu snagu Krista uskrsnuloga. Na dan Pe-

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

desetnice Duh Sveti inaugurira „posljednja vremena“ jer su u njemu „posljednje stvari“ (eschata) jednom za svagda ostvarene u Kristu „već“ nadohvat ruke svakom čovjeku. Jasno je da se bez Duha, koji nam omogućuje biti dijelom onoga što je Krist ostvario, naša vjera lako srozava na razinu religije. Krist nije osnovao religiju, nego je, poslan od Oca, došao da svoj sinovski život proširi na čovječanstvo, na žene i muškarce. Nema nove religije, nego je na djelu spasonosni Kristov život, smrt i uskrsnuće. No budući da smo po krštenju i mi Krist, naš kult Ocu upravo je sam taj život u nama. „Živjeti je Krist“, kaže nam sv. Pavao (Fil 1,21), a upravo nas Duh suobličuje Kristu tako što po njemu umiremo nama samima te nas uskrisuje na novi život u njemu, ucjepljujući nas u njegovo Tijelo. Nije dakle važno samo izreći to što vjerujemo. Nije dovoljno naviještati takozvane kršćanske vrednote. Smisao je našega postojanja očitovati Krista, očitovati život Sina te tako pokazati Oca. Grijehu je pošlo za rukom da ljudi zaborave da su Božja djeca, da zaborave da je Bog Otac. Već u Proslovu evanđelist Ivan jasno kaže da smo u Kristovu čovještvu vidjeli slavu, tj. vidljivo očitovanje milosti i istine. „Milost“ znači nezaslužen dar, „besplatan dar“, kao što na mnogim mjestima kaže sv. Pavao govoreći o spasenju. Što se pak tiče istine, može nam biti od pomoći upravo smisao grčkoga izraza aletheia, tj. ono što se pojavljuje, što izlazi iz zaborava. Ivan nam kaže da je, kad se Krist pojavio u svom čovještvu, u svojoj konkretnoj, tjelesnoj prisutnosti, to Kristovo čovještvo iznijelo na svjetlo ono što je grijeh odnio u zaborav, tj. da je Bog Otac i da smo mi u Kristu pripušteni sinovstvu, prikazani Ocu. I u prizoru krštenja, kao što ga primjerice opisuje Evanđelje po Marku, vidimo Krista koji izlazi iz voda

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

Jordana i nebo se otvara. Nema više nečega onostranog što treba istraživati, nema metafizike. Sve je razdrto, sve je otvoreno, a odnos između Oca i Krista Sina jamči Duh Sveti. U Duhu se Svetom čuje Očev glas koji čovjeka u Kristu proglašava svojim „ljubljenim Sinom“. Mislim da nam povijest pomaže vidjeti da smo stigli do posljednje postaje izvjesne postavke u kojoj je prevladavao racionalistički pristup te je stoga bila moralistička, s pastoralom u kojem je protagonist prvenstveno kler. Svijetu nije potrebno slušati da se tek govori o Kristu, o Bogu i o Crkvi. Ako nismo dionici njegova života, ako nismo uronjeni u trojstveni život, ako nismo natopljeni Duhom Svetim, naš govor neće postići drugo doli izvjesnu dijalektiku, a potom, na dugi rok, i odbacivanje, kao što svjedoče posljednja stoljeća. Naša riječ ima smisla ako je natopljena onom krvlju koja očituje Kristov život. Riječ je dakle o tome da smo u Duhu Svetom i po Duhu Svetom ponovno rođeni. Osoba se, u teološkom smislu, zasniva na spomenu Drugoga koji me je ljubio, koji me je uskrisio iz smrti na novo stvorenje, u kojem se mogu prepoznati kao Božje dijete. Biti ponovno rođen po Duhu znači da je u temelju mojega postojanja Božje djelovanje kojim je očitovao svoju ljubav za mene. Tako se, čim promotrim samoga sebe, spomenem Onoga koji me je ljubio te me je izvukao iz smrti u novi život. A novi život ne znači samo biti dijelom Kristova tijela. Kao da bih se ja zahvaljujući svojoj dobroti, kao individua, prisno sjedinio s Kristom. Istinska tradicija Crkve kaže da je djelo Duha Svetoga to što ne mogu vidjeti, shvatiti, kontemplativno promatrati ni blagovati Kristovo tijelo, a da sebe ne shvatim i ne doživim kao dio zajedništva osoba, kao dio čovječanstva koje je u njemu. Bez Duha Svetoga vrlo je lako za-

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

htijevati religiozni stav prema Kristu, a da istovremeno ne budemo kadri iskusiti da smo u Kristu, kao što na mnogo mjesta kaže sv. Pavao. Postoji opasnost da se usredotočujemo na distancu koju još moramo prevladati da bismo došli do Krista, umjesto da kušamo bogosinovstvo za koje nam je dan polog jer smo već u Isusu Kristu. Duh nam Sveti daje Kristov život ucjepljujući nas u njega. Ali to čini tako da nas uspostavlja kao Kristovo tijelo, kao zajedništvo osoba u njemu. Ne postoji nikakvo individualno kršćanstvo, nego samo osobno, tj. utkano u tkivo organizma crkvenih odnosa u Tijelu Gospodnjem. Konačno imamo rimskoga biskupa, papu Franju, koji na sve načine pokazuje da je vjera pitanje života, a ne religioznih stavova koji nisu drugo doli instinktivna potreba individue za zaštitom i sigurnošću. Život u Duhu Svetom nov je način življenja u zajedništvu, u skladu s trinitarnom istinom o čovjeku, stvorenom na sliku i priliku Božju. Nije proizvod naših nastojanja, nego prihvaćeni dar koji, uz našu sinergiju, postaje u nama darom za druge te poprima boje našega čovještva. Silno sam zahvalan svim prijateljima Gospodnjim koji su se trudili objaviti ovaj tekst na hrvatskom jeziku. Ja ne volim Hrvatsku u apstraktnom smislu, nego volim Hrvatsku zato što mi je Gospodin dao živjeti u crkvenoj mreži prijatelja u vjeri. Za mene vjerovanje u Krista i življenje vjere danas poprima i boje hrvatskoga naroda. o. Marko I. Rupnik

Uvod

Uvod KLJUČ ZA INTERPRETACIJU

Crpeći usmjerenja iz učiteljstva pape Franje, ovaj tekst želi biti pokušaj duhovne teologije koja hodi sa svojom Crkvom. Duhovne teologije kao izraza obnove crkvenoga života, obnove kakvu je zacrtao papa Franjo, koja bi podržala prijelaz epoha u kojem se nalazimo. Mi smo, po krštenju, uronjeni u onaj nepresušni izvor života, tj. u Kristovu smrt, u taj najveći čin ljubavi u čitavoj povijesti; a zahvaljujući toj ljubavi možemo živjeti novi život, ne više prepušteni zlu, grijehu i smrti, već u zajedništvu s Bogom i braćom.1 Riječ „kršćanin“ znači biti posvećen kao Isus, u istom Duhu u kojega je bio uronjen Isus u čitavu svojem zemaljskom življenju. On je „Krist“, pomazanik, posvećeni, a mi kršteni smo „kršćani“, tj. posvećeni, pomazani.2 Kako bismo mogli živjeti taj novi život te kako bi naše čovještvo bilo teofanijsko, tj. mjesto objave Očeve ljubavi prema svakom čovjeku, valja nam biti pozornima na napasti koje dolaze iz same Crkve i kvare kršćanina.

Franjo, Opća audijencija, srijeda, 8. siječnja 2014. Franjo, Homilija na blagdan Krštenja Gospodnjega, nedjelja, 11. siječnja 2015.

1 2

PO DUHU

Prva od njih je pelagijanska. Ona zavodi Crkvu da ne bude ponizna, nesebična i blažena. A to čini pod prividom dobra. Pelagijanstvo nas navodi da se pouzdajemo u strukture, u organizacije, u planiranja, savršena zato što su apstraktna. Često nas navodi da usvojimo stil kontrole, krutosti, normativnosti. Norma pelagijevcu daje sigurnost da se osjeća nadmoćnim, da ima jasno usmjerenje. U tome je njegova snaga, ne u lakoći daha Duha. Pred zlima ili problemima Crkve beskorisno je tražiti rješenja u konzervativizmima i fundamentalizmima, u restauraciji prevladanih ponašanja i forma, koji ni u kulturnom smislu nemaju snagu da budu znakoviti. Kršćanski nauk nije zatvoren sustav koji nije kadar rađati pitanja, sumnje i prijepore, nego je živ, umije uznemiriti, kadar je pokretati. Nema rigidno lice, nego tijelo koje se kreće i razvija, ima nježno tijelo: kršćanski se nauk zove Isus Krist. Reformi je Crkve – a Crkva je semper reformanda – pelagijanizam tuđ. Ona se ne iscrpljuje u bezbrojnim programima kako bi se promijenile strukture. Reforma, naprotiv, za nju znači ucijepiti se i ukorijeniti se u Krista, dopuštajući da je Duh Sveti vodi. Tada će, uz genijalnost i kreativnost, sve biti moguće. [Crkva neka] nikada [ne bude] u obrani zbog straha da će nešto izgubiti. A susrećući ljude na ulicama neka zauzme stav sv. Pavla: „Bijah nejakima nejak da nejake steknem. Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim“ (1 Kor 9,22). Druga napast koju valja pobijediti jest gnosticizam. On nas navodi da se pouzdajemo u logično i jasno razmišljanje koje međutim gubi iz vida krhkost tijela naše braće. Privlačnost gnosticizma jest u „čisto subjektivnoj vjeri koju jedino zanima određeno iskustvo ili niz ideja i spoznaja za koje se drži da mogu utješiti i prosvijetliti, ali gdje pojedinac u ko-

KLJUČ ZA INTERPRETACIJU

načnici ostaje zatvoren u skučenom okviru vlastitoga razuma i svojih osjećaja“ (Evangelii gaudium, 94). Gnosticizam nije kadar biti transcendentan. Razlika između kršćanske transcendentnosti i bilo kojega drugog oblika gnostičkoga spiritualizma jest u otajstvu utjelovljenja. Ne pretočiti Riječ u praksu, ne dovesti je do stvarnosti, znači graditi na pijesku, ostati pri čistoj ideji i srozati se u intimizme koji ne daju ploda, koji čine sterilnom njezinu dinamiku.3 1. Novi mentalitet po mjeri novoga života Nema nikakve sumnje da izbor kardinala Bergoglia na katedru sv. Petra predstavlja presudan korak za obnovu Crkve prema smjernicama Drugoga vatikanskog koncila. Štoviše, ima nepobitnih naznaka da se upravo s njim otvara druga faza operativne zrelosti razumijevanja Koncila. Prekretnica koju je Drugi vatikanski utisnuo u Crkvu bila je takva da nam je trebalo nekoliko desetljeća da se slegne prašina koju su podigle rasprave u masovnim medijima, gdje se je praktički svatko osjećao ovlaštenim tumačiti što je Koncil želio biti. Kulturni val u koji su upali termini održavanja Drugoga vatikanskog koncila svakako je uvjetovao njegovu prvu, neposrednu interpretaciju. Možda je upravo kulturno nagnuće tipično za 60. i 70. godine dovelo do neravnoteže u tim tumačenjima, poglavito kad je riječ o eksperimentima, smionim ostvarenjima, raskidima s prošlošću – sve nam se to čini odveć obilježenim onim Franjo, Govor na susretu s predstavnicima V. nacionalnog kongresa talijanske Crkve, Katedrala Santa Maria del Fiore, Firenca, 10. studenog 2015.

PO DUHU

vremenom. No sigurno je da su mnoge intuicije Koncila, najistinskije i eminentno proročke, još uvijek pred nama te očekuju da ih se pretoči u stvarnu obnovu Crkve.4 Zbog svoje kompleksnosti Drugi se vatikanski koncil ne može pretočiti u obnovu Crkve, osim unutar organske vizije.5 Problem je, međutim, što se obnova organske vizije može dogoditi samo ako se izazove misao koja će nastati unutar toka života koji je dar Duha Svetoga. Zavaravali smo se da se reforma Crkve može dogoditi tako da se obnovljeni sadržaji ubacuju u stari pristup teologiji, koja je i danas podijeljena na odjele od kojih svaki za sebe traži ekskluzivnost svojega predmeta i svoje metode, nesposoban ne samo da se integrira u dosljednu cjelinu, nego i da se pokaže kao živ i odgovarajuć izričaj naravi Crkve. Kao da su intuicije Koncila same po sebi dostatne i kao da same sebe mogu interpretirati, bez nadilaženja razdvojenosti teologije od živih izvora crkvenoga postojanja koji samu teologiju čine mogućom kao organsku viziju, kao svjedoka „duše“ Crkve. „Organska vizija“ ne znači toliko stvaranje novoga jedinstvena i sveobuhvatna sustava u kojem će sve pronaći svoje mjesto. Riječ je, prije, o tome da se napusti pokušaj stvaranja sveobuhvatnih platforma te se dopusti da teologija bude nošena životom koji Bog daruje svojoj Crkvi kako bi iz samoga tog života proistekla vizija koja se oblikuje kao zajedništvo, u polaganu i strpljivu tkanju svega onoga u čemu se taj život artikulira.

Usp. Benedikt XVI., Homilija na misi povodom otvorenja Godine vjere, 11. listopada 2012. 5 Franjo, Govor članovima Međunarodne teološke komisije, Dvorana papâ, 6. siječnja 2013. 4

KLJUČ ZA INTERPRETACIJU

2. Organsko viđenje zahtijeva organski mentalitet Usvojili smo Drugi vatikanski koncil sa shemama fragmentirane teologije koja stoga nije mogla istinski voditi računa o toku života koji je do Koncila doveo i koji je Koncil želio komunicirati. Fragmentirana crkvena kultura pristupila je i naučavanju Drugoga vatikanskog koncila na fragmentiran način, umjesto da dopusti da joj on postavlja pitanja i da dijalogizira s organskom vizijom koju je Koncil nudio. Od Drugoga vatikanskog koncila učinila je „nauk“, otvarajući mogućnost za razumijevanje samo na racionalnoj razini, kao naučavanja, ili čak kao ideološke, tj. od života odvojene reference.6 Bjelodan pokazatelj svega toga jest da su, na našim teološkim učilištima i u našim sjemeništima, desetljeća poučavanja zasnovana na Drugom vatikanskom koncilu proizvela nostalgičare za Tridentskim koncilom. Upravo taj povijesni paradoks pokazuje da se Drugi vatikanski koncil nije poučavao prema viziji i organskoj strukturi toka života koji ga je pokrenuo te da se je upravo u njegovu prenošenju dogodilo nešto umjetno. Nedostajalo je strujanja Duha, autentične obnove. Sve smo se više vezali uz metodologije, uz akademizam, u sve većem razmimoilaženju između teologije i crkvenoga života te u sve opipljivijoj njezinoj beznačajnosti za sam taj život. Kao da nam, nakon najneposrednijega prenošenja u prvi čas, više nije polazilo za rukom prenijeti onu ljubav prema Crkvi, onu svježinu života i onu inteligenciju bremenitu nadahnućima iz tradicijskoga sjećanja koja je živjela u najznačajnijim teolozima i bi6

Usp. Franjo, Govor rektorima i pitomcima papinskih kolegija i konvikata u Rimu, 12. svibnja 2014.

PO DUHU

skupima koji su pripravljali i nosili koncilski događaj. Jednako je tako točno da mnogi od njih – jedan Romano Guardini već koje desetljeće ranije, jedan De Lubac, jedan Daniélou, jedan Congar, da spomenemo tek neke – nisu imali nasljednike, zbog čega se i njih proučavalo na fragmentaran način, izuzete iz toka života, premda su upravo njega tumačili. Ta teologija koja se je identificirala s akademskim metodama poučavala je Drugi vatikanski koncil tako da je izazvala njegovo odbacivanje i nostalgičnu želju za povratkom u nešto što je u kulturnom smislu već bilo odvojeno od novoga doba koje je nastajalo. Tom je naučavanju nedostajala ukorijenjenost u novom životu kao iskustvu Crkve čiji organizam daje globalnu viziju te stoga osigurava pozadinu za organsku inteligenciju. Proživljavala se je neka vrsta kulturnoga kašnjenja, kao da su se željele produljiti racionalnost i metodologije modernoga doba, dok je većinska kultura već ulazila u novo razdoblje, s drugačijom kulturnom osjetljivošću. Zbog toga su tumačenja Drugoga vatikanskog koncila i pokušaji njegova ostvarenja ostali u rascjepkanosti. Najočitiji pokazatelj takva razvoja stvari bila je upravo liturgijska reforma. Danas je možda jasnije nego što je to bilo ranije da nije moguće promicati reformu liturgije, a da se ne razmotri čitava crkvena, teološka, misionarska, apostolska i pastoralna postavka. Ako teologija – a ona je napor Crkve da izrazi sadržaj novoga života – umjesto da se hrani i nalazi svoj temelj ondje gdje se taj život prima, živi i iskazuje – dakle u liturgiji – samostalno oblikuje svoje kategorije, a potom ih projicira na liturgiju, tada više nemamo ni teoloških kriterija za razumijevanje pravoga smisla liturgije te se ni prema njoj ne možemo na

KLJUČ ZA INTERPRETACIJU

ispravan način odnositi. Liturgijska reforma nije moguća bez uzajamne reintegracije liturgije, teologije i duhovnosti. Nije moguće promicati reformu liturgije ako teologija ostaje talac instrumentalne analitičke racionalnosti. Nije moguće razumjeti i u blago pretvoriti veliki posao, kompetentan i konstruktivan, koji je doveo do liturgijske reforme, a da se ne obnovi simbolički mentalitet, u smislu velike teološke tradicije prvoga tisućljeća. Jednako je tako nemoguće ne ustanoviti fragmentiranost ako se uzme u ruku bilo koji priručnik pastoralne teologije. Listajući stranice otkriva se da je teologija njegov manje zastupljen dio te da, s druge strane, u njemu ima puno sociologije, kulturologije, psihologije... A što reći o formacijskim programima koji se provode u crkvenim institucijama u kojima je teologija također odsutna ili je pak uvrštena kao neka vrsta začina, no bit je programa izvedena iz drugih disciplina? Upravo učinci takve formacijske postavke jasno upućuju na nesposobnost da se prevlada fragmentacija i da se odgaja za složeniji i organskiji intelektualni habitus. Brzo se zadovoljava s navodnom inteligencijom koja se, međutim, brzo pokaže nemoćnom pred izazovima uzajamne integracije života i mišljenja, Crkve i teološkoga promišljanja, tradicije i budućnosti. Inteligencija koja se neće osloboditi od razmišljanja po naravi nikada neće imati stvarne dodirne točke sa životom Duha, stoga ni sa životom Crkve, tj. s božanskim životom kao zajedništvom osoba, s uskrsnućem, preobraženjem, s ispunjenjem u eshatonu… Posljedično, intelektualna postavka zasnovana na takvu mišljenju ne uspijeva otvoriti duhovni pogled na narav fenomena kao što su bol, patnja, neuspjeh, zdravlje, blagostanje, rad, odbacivanje, uspjeh… O kakvoj to onda formaciji možemo govoriti ako

PO DUHU

ta pitanja ne bivaju prosvijetljena duhovnim pogledom, na temelju kojega bi se onda o njima moglo govoriti na pastoralnoj i iskustvenoj razini? Bez organskoga, teološko-eklezijalnog viđenja i misionarski značaj Crkve ostaje lišen svoje naravi. Ako smo proteklih stoljeća odlazili u misije, ponekad sravnjujući sa zemljom sve na što smo naišli, onda se je nakon Drugoga vatikanskog koncila često zauzimao stav relativiziranja jedinstvene uloge utjelovljenja, smrti i uskrsnuća Isusa Krista kao posrednika našega odnosa s Bogom. Jasno je da bez teološkoga viđenja koje je kadro pashalno razmišljati nema istinske ponude novine koju je Krist donio čovječanstvu. Na taj se način otvara put nekoj vrsti teškoga relativizma, kao da bi misijska zadaća i evangelizacija bile u pronalaženju konsenzusa s nekršćanima o vrednotama oko kojih se moramo složiti kako bismo bolje živjeli. Rezultat je da je takvoj razlomljenoj teologiji teško razmišljati unutar istinskoga teološkog, tj. duhovnog pogleda koji se hrani životom Duha što nam je u Kristu darovan; koji se kreće unutar dogme jer se uči mišljenju usklađenu s božanskim životom koji smo primili; koji se napaja na integralnom govoru poput onoga koji je usvojila liturgija, učeći se razmišljati s kozmosom, sa pšenicom, s lozom, s maslinama, s vodama; koji je misionarski jer čovjeku otvara svijet koji je ispunjen u Kristu; koji nudi apsolutnu novinu iz perspektive eshatološkoga ispunjenja koje ulazi u našu povijest po Sinu koji nam je darovan. Organska teologija plod je bavljenja teologijom koja integrira jer izbjegava separatizme koji razdvajaju božansko i ljudsko, budući da čovještvu pristupa kao teofaniji, kao Kristovu bogočovještvu. Riječ je, dakle, o te-

KLJUČ ZA INTERPRETACIJU

ologiji koja usvaja način liturgijskoga postupanja, gdje se u jednoj stvarnosti otkriva drugu, uvijek dublju stvarnost. Stoga nikada ne postaje dijalektička, isključiva misao koja stvara rovove ili antagonizme između različitih navodno suprotstavljenih stvarnosti, poput, primjerice, vjere i znanosti, na što smo desetljećima gubili vrijeme. Stoga je svaka teologija istodobno dogmatska, duhovna, misionarska, pastoralna, moralna, biblijska jer je riječ o tome da se pokaže kako Riječ ulazi u ljudsko mišljenje, kako je prijelaz Riječi u naše tijelo sinergija, usklađenost s Duhom Svetim. Prihvaćajući Duha, ulazimo u osobnu dimenziju7 te postajemo kristoliki8 i kristonoše. Zato duhovna teologija čuva narav teologije. 3. Institucija Crkve kao ikona Života Vrlo se jasno vidi da se, koju god intuiciju Drugoga vatikanskog koncila se željelo oživotvoriti, pokušaj nasukao na hridi Crkve ustrojene tako da nije kadra prihvatiti ponuđenu novinu. Pa i veliki pokreti koji su, rodivši se nakon Drugoga vatikanskog koncila, pobudili velike nade, nakon nekoliko desetljeća već su ocvali te se nalaze u poteškoćama jer su sve više uokvireni u institucionalizirani okvir koji je star u odnosu na novinu života koji su prihvatili. Stoga upravo struja života u Duhu Svetom koja se neprestano javlja u svim stoljećima i na svim mjestima u Crkvi zahtijeva i obnovu mentaliteta. Nije moguće sa starim umom teološki promišljati novi život. Mnoge od novih stvarnosti koje su nastale nakon Drugoga vatikanskog koncila muče se prožvakavajući teološko mišljenje 7 8

Usp. Lumen fidei (LF), 21. Ibidem, 20.

PO DUHU

koje nije izraz života iz kojega su nastale, koje nije organski povezano s tim životom. Ono što smo rekli na početku javlja se kao središnja točka problema: tu je život koji Duh potiče, tu je i narod u hodu, no onda kao da taj život biva nadvladan načinom postupanja i organizacije koji ga guši. Stoga je nužno da upravo struja koja je dovela do Drugoga vatikanskog koncila iznova izbije na površinu poput krške rijeke. Ovoga ju je puta potrebno cjelovito slijediti želimo li čuti „što Duh govori Crkvi“ (Otk 2,7). Prema organiziranim i ustrojenim oblicima imamo dvostruk stav: s jedne ih se strane bojimo dirati, a s druge im pristupamo s revolucionarnim stavom. No pogrešno je i jedno i drugo. Navikli smo se kretati unutar struktura kojima se Crkva povijesno izražavala, a koje su mnogo puta prihvaćene i preuzete iz izvanjskoga svijeta, tj. nije ih iznjedrila sama Crkva. Ipak je struja života u Duhu, po konkretnim ljudima, kadra iznjedriti oblike i strukture koje su u skladu sa životom koji ona komunicira, kao što se je dogodilo s liturgijom i sakramentima. Nije dakle riječ o tome da se obrane ili da se rastoče forme, nego o tome da se pogoduje kako bi Crkva sama, u Duhu, rađala svoj način na koji će se povezivati, organizirati, ustrojavati; način koji više odgovara onom što ona jest, tj. način trojstvenoga života koji se priopćava ljudima. Na područjima na kojima je Crkva prisutna stoljećima proživljavamo silne poteškoće upravo zbog te organizacijske i strukturne postavke. No ne polazi nam za rukom pitati se što nam Duh govori po povijesnim događajima, nego jednostavno idemo naprijed nastojeći začepiti rupe, spajati župe, stvarati veće pastoralne jedinice, tješeći se da na nekim područjima takozvanih „mladih Crkava“ župe

KLJUČ ZA INTERPRETACIJU

još uvijek cvatu, novicijate ne pogađa brojčani pad, a katoličke su škole pune. Kao da nismo kadri shvatiti da je i kod nas jednom bilo tako. Kao da se ne znamo dati poučiti povijesnom mudrošću. Srednja i istočna Europa rječito nam o tome govore svojim primjerom. Pod komunizmom Crkva je praktički izgubila sva svoja djela i svoje apostolske ustanove, pa i struktura joj je bila svedena na minimum, a ponegdje je čak bila gurnuta u ilegalno podzemlje. Ipak je izvršavala silnu pastoralnu djelatnost te su kršćani, upravo zbog svjedočene vjere, uživali veliko poštovanje među ljudima. No kad je komunizam pao, izostala je teološko-mudrosna interpretacija koja bi razabrala što je Bog dao i govorio tih desetljeća, a što je moglo biti duhovno blago kako za Crkve na Istoku, tako i dar koji bi one davale ostatku svijeta. S tim je ciljem sv. Ivan Pavao II. čak sazvao europsku Sinodu, no ono što se je od nje očekivalo nije se dogodilo. Čim su se ispunili uvjeti da je to bilo moguće, odmah se nastojalo vratiti izgubljeno: prijašnji stil djelovanja, institucije, imovinu… Danas se pak nalazimo praktički u istom duhovnom, crkvenom i teološkom siromaštvu kao i ostatak Europe. 4. Zaokret prema zajedništvu Pokušamo li nabrojiti neke temeljne odrednice nauka Drugoga vatikanskog koncila, jedna od njih je svakako bio pothvat da se Crkvu više ne identificira kao paradržavnu ili čak paraimperijalnu strukturu, nego kao Božji narod na putu prema kraljevstvu, tj. prema zajedništvu Oca, Sina i Duha. To je bio tek početak korjenito novoga promišljanja Crkve koje, međutim, još uvijek nije privedeno kraju na dubok i artikuliran način.

PO DUHU

Premda je uronjena u povijest, tj. sastavljena od muškaraca i žena koji pripadaju točno određenom vremenu i određenoj kulturi, Crkva se istovremeno nalazi u neprestanu egzodusu, u trajnu putovanju prema cilju svojega ispunjenja. Crkva je taj narod na putu kao zajedništvo unutar Kristova tijela. Jedina stvarnost na koju se ona naslanja u svojem hodu jest njezina ontološka struktura, tj. život kao zajedništvo. Crkva Drugoga vatikanskog koncila ponovno je otkrila svoj identitet kao Crkva zajedništva, dakle kao sinodska Crkva. Jasno je stoga da korjenito treba promisliti način na koji se njom upravlja, polazeći od toga identiteta, na način da njezina struktura bude ikonski odraz njezine ontološke istine. No tek smo na početcima razrade čitava procesa koji je nužan za to novo promišljanje. Hodeći posred narodâ, Crkva privlači svojim načinom bivstvovanja i življenja. Ono što privlači jest život kao zajedništvo jer je on očitovanje ljepote. Riječ je o Crkvi koja sa svima gaji blizinu, za koju je blizina neodvojiva unutarnja kategorija upravo zato što je Crkva narod u hodu, zato što je zajedništvo. Ne radi se o pojedincima koji se udružuju i hode, nego o čovječanstvu koje u Kristu, po Duhu Svetom, prima dar života kao zajedništvo. Život kao zajedništvo odvija se u ljubavi. Upravo ljubav kao dar Duha Svetoga stvara zajedničarski život, kao mjesto na kojem se ostvaruje ljubav. A ljubav privlači.9 Život krštenikâ kao otvorena zajednica koja dopušta da joj se drugi obrati i koja se za nj zauzima,10 jer je kreativna, jer je slobodna, jer je upravo zajedništvo, jedina je uvjerljiva stvarnost našega navještaja.11 Usp. Vilim iz Saint-Thierryja, Speculum fidei, 46 (PL 180, 384D). Usp. Franjo, Govor sudionicima Međunarodnoga kongresa o katehezi, Dvorana Pavla VI., 27. rujna 2013. 11 Usp. Franjo, Homilija na svetoj misi s biskupima na XXVIII. Svjetskom 9

KLJUČ ZA INTERPRETACIJU

U takvoj postavci, očito je, nameće se potreba za ponovnim otkrivanjem životnije, egzistencijalnije i trinitarnije teologije, za svježim ponovnim otkrićem osobe kao neophodne crkvene teološke kategorije kako bismo pristupili problemu jednoga i mnogih, mjesne Crkve i univerzalne Crkve. Upravo se oko osobe, shvaćene na svjež način, a istodobno na drevan način tipičan za velike crkvene oce, vrti čitava misionarska i evangelizatorska postavka, a to je hod sa ženama, s muškarcima i s djecom svakoga vremena. Riječ je o relacijskom pristupu, o tkanju odnosâ prijateljstva, o preuzimanju na sebe poteškoća, boli i problema naših suvremenika. O tome da se osobama s kojima se živi pokaže da Crkva proživljava sve što proživljava čovjek – iste bojazni, poteškoće, probleme, ista povijesna zla vremena – ali istovremeno sve to živi na nov način. I to ne zato što bi imala moćnija sredstva, veća i utjecajnija djela od drugih, nego po Kristovu životu koji svojom pashom oblikuje život i um kršćanina. Kršćanin pronalazi sponu između povijesnoga trenutka koji živi i Kristova otkupljenja. U Njemu se nalazi značenje i smisao svega, no Duh Sveti je taj koji nam to priopćava kao stvarnost koja nam pripada, koju doživljavamo kao svoju i koja nas sjedinjuje s Kristom i s ljudima. 5. Od Konstantinova prijestolja do Petrove katedre Papa Franjo uklapa se upravo u tu sliku. Pojavivši se na balkonu vatikanske bazilike, neposredno nakon izbora, predstavlja se ne kao papa nego kao rimski biskup te traži od naroda da za nj moli i da ga blagoslovi. Simbolički naboj te geste nije zanemariv. Time je u trenu najavio da danu mladih, Katedrala sv. Sebastijana, Rio de Janeiro, 27. srpnja 2013.

SADRŽAJ

Predgovor hrvatskom izdanju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Uvod KLJUČ ZA INTERPRETACIJU . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 1. Novi mentalitet po mjeri novoga života . . . . . . . . . 11 2. Organsko viđenje zahtijeva organski mentalitet . 13 3. Institucija Crkve kao ikona Života . . . . . . . . . . . . . 17 4. Zaokret prema zajedništvu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 5. Od Konstantinova prijestolja do Petrove katedre . . 21 6. Krenuti od osobe, s trinitarnom pozadinom . . . . . 24 I. poglavlje TERMINOLOŠKE NAPOMENE . . . . . . . . . . . . . . . . . 29 1. Termini . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29 2. U kojem se smislu u ovoj knjizi govori o „duhovnoj teologiji“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34 3. Metoda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 38 4. Izvori duhovne teologije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39 5. Duhovni pogled na čovjeka u njegovoj složenosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42 6. „Očima vjere“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45

157

SADRŽAJ

II. poglavlje ČOVJEKOVO POSTOJANJE NE DA SE SVESTI NA NJEGOVU NARAV . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49 1. Pobjeći od smrti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49 2. Ako volja ne uđe u sinovstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51 III. poglavlje ABRAHAM: OD INDIVIDUE DO OSOBE . . . . . . . . 55 1. Bog poziva na postojanje u odnosu . . . . . . . . . . . . . 55 2. Abraham još uvijek kao individua . . . . . . . . . . . . . 59 3. Bog je osoba, njegovo je postojanje zajedničarsko . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63 4. Postojanje koje uključuje drugost, upućenost na drugoga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 66 5. Bog čovjeku priopćava svoj „tropos“ . . . . . . . . . . . 68 6. Načelo duhovnoga života jest prihvaćanje . . . . . . 75 7. O prihvaćanju ovisi veličina dara . . . . . . . . . . . . . . 79 8. Živjeti čovještvo po primljenom životu . . . . . . . . . 84 IV. poglavlje PO DUHU SE PREPOZNAJE DAR BOŽJI . . . . . . . . 87 1. Individua prisvaja sebi svaki dar i svaku milost . . 87 2. Vjera i religija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 92 3. Iz žrtve po vjeri proizlazi osoba . . . . . . . . . . . . . . . . 93 4. U žrtvovanju sina Abraham otkriva očinstvo kao ljubav po Bogu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98 5. Ljubav čuva jedinstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 101 6. Od osobnoga ‘ja’ do individualnoga ‘ja’ . . . . . . . . 105

158

SADRŽAJ

V. poglavlje POČETAK DUHOVNOGA ŽIVOTA . . . . . . . . . . . . . 111 1. Kristova žrtva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111 2. Rođeni u pashi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115 3. Od individualnoga ‘ja’ do zajedničarskoga ‘ja’ . . . 118 VI. poglavlje ŽIVOT U KRISTU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123 1. K Ocu po Kristu u Duhu Svetom . . . . . . . . . . . . . . . 123 2. Iz života koji je određen da umre u život koji ostaje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129 3. Hrana primjerena rođenju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 134 4. Naše zlo u Kristovu tijelu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 138 5. Dionici žrtve zajedništva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 142 Zaključak SIMBOL: ČOVJEŠTVO KAO OBJAVA . . . . . . . . . . . . 147

159

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-adresa: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Grafički zavod Hrvatske Tiskano u studenom 2021.

Marko Ivan Rupnik

PO DUHU

CMYK + Pantone 873 C

120 kn

www.verbum.hr

PO DUHU Duhovna teologija u hodu s Crkvom pape Franje

ISBN 978-953-235-756-1

VERBUM

Marko Ivan Rupnik

VERBUM

Po Duhu