Plamen ljubavi

José Luis Olaizola

PLAMEN LJUBAVI Roman o sv. Ivanu od Križa VERBUM

José Luis Olaizola PLAMEN LJUBAVI Roman

Biblioteka:

Stilus

33.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

José Luis Olaizola

PLAMEN LJUBAVI Roman o sv. Ivanu od Križa

VERBUM Split, 2013.

Naslov izvornika: José Luis Olaizola, The Fire of Love Izvorno španjolsko izdanje: José Luis Olaizola, Los amores de san Juan de la Cruz © 2011 Ignatius Press, San Francisco © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2013.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: Ivana Krencer, prof.

Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.134.2-31 OLAIZOLA, Jose Luis Plamen ljubavi : roman o sv. Ivanu od Križa / Jose Luis Olaizola ; <prijevod Ivana Krencer>. - Split : Verbum, 2013. - (Biblioteka Stilus ; 33) Prevedeno prema: The fire of love ; izv. stv. nasl.: Los amores de san Juan de la Cruz.

ISBN 978-953-235-322-8 150216066

Poglavlje I.

Od svile do svinja

Vjeruje se da je Gonzalo de Yepes, živahan i smion mladić, rođen u kastiljskome seocetu po imenu Tordesillas 1508. godine. Kao sin imućna zemljoposjednika školovao se kod jednoga svećenika u Berceru i bio je tako uspješan učenik da je otac odlučio poslati ga na Sveučilište u Salamancu.

To se nije svidjelo njegovoj majci. Držala je da je već primio više nego dovoljno obrazovanja. Što će caballeru*, gospodinu, naobrazba? Njegova je dužnost bila, tako je osjećala, pronaći ženu koja bi odgovarala dinastiji Yepesovih. Yepesovi su bili poznata obitelj trgovaca svilom iz Kastilje, Leóna i Asturije, i njihova se loza mogla pratiti tijekom nekoliko generacija.

Yepesovi su živjeli u kastiljanskome trgovinskom središtu, Medini del Campo, čiji su sajmovi i tržišta privlačili imućne trgovce sve do udaljenih Niskih Zemalja. Mada su uglavnom bili u daljemu srodstvu, Yepesovi su se jedni prema drugima odnosili kao da su braća i sestre. Od 1480. godine među njima je postojao dogovor da se jedan član obitelji izabere za pater familias te bude odgovoran za rješavanje svih sporova koji se tiču posla, ili bilo kojega drugog obiteljskog pitanja, tako da ne dođe do međusobnih neprijateljstava ili potrebe obraćanja zakonskim vlastima. * Španj., vitez, gospodin

5

Na obiteljskome skupu 1480. godine don Juan de Yepes, pretpjevač u katedrali u Borgosu, proglašen je glavom obitelji. Nakon ženine smrti bio je zaređen za svećenika i čini se da je besprijekorno obnašao tu svetu službu. Kao i svi Yepesovi, u mladim je danima proputovao čitavu Europu kao trgovac svilom. Svjetovnoj mudrosti koju je zadobio tijekom obavljanja posla nadodao je kvalitete koje se udjeljuju po svetome redu, studioznost i strogu disciplinu. Štoviše, čini se da nikada nije izgubio osjećaj za utemeljenost prosudbe koji je bio potreban pri obavljanju važne dužnosti savjetovanja obitelji. Za njega se govorilo da je najbolje odjeveno crkveno lice Kastilje jer su njegovi mnogobrojni talari i plaštevi uvijek bili od najfinije svile. Naposljetku, on je bio Yepes i, mada nije težio isklesati previše finu figuru, morao je biti odjeven poput nje.

Yepesovi su, svi do jednoga, čini se, bili vođeni jednim ciljem – posjedovanjem zemlje. Bez obzira koliko su si puno ili malo zemlje mogli priuštiti, hoće li ona biti uzorana, obrađena ili ostavljena kao šuma za lovljenje jelena, prepelica ili golubova u ranu jesen, uvijek se radilo o kupovini zemlje. Obitelj je posjedovala i velike površine zemlje za ispašu stoke, ovaca i koza. Kako bi se približavala zima, njihova su stada odvođena na pašnjake Estremadure i Andaluzije.

Ova opsjednutost zemljom potječe iz spoznaje da je posao trgovine svilom, koliko god unosan bio, pun rizika. Mnogi od njihovih opskrbnih pravaca prolazili su kroz Italiju i Kretu i stalno su bili ugroženi od Turaka.

6

Yepesovi su postavili i svoje karitativne aktivnosti na formalne temelje. U skladu s uobičajenom vjerskom praksom, desetina obiteljskoga prihoda davana je u dobrotvorne svrhe. To je uglavnom bilo na kanoniku don Juanu. On je upozoravao obitelj da budu savjesni oko davanja milostinje i da ne namještaju knjige. Njemu mogu zamazati oči, ali ne mogu prevariti Boga. I onda bi im ispričao priču o Ananiji i njegovoj ženi koji su se srušili i izdahnuli pred nogama svetoga Petra jer su zadržali dio utrška od prodaje imanja.

Yepesi su međusobno dosta raspravljali o tome što se smatra desetinom, uglavnom se obazirući na kanonikova upozorenja. Bio je stroži u odnosu na pohlepu nego na požudu, navodeći im poglavlja i retke iz Staroga i Novoga zavjeta kako bi im dokazao da je Bog manje tolerantan prema škrtosti nego prema grijesima tijela. Nisu svi Yepesovi bili tako besprijekorni kao kanonik. Najpoznatiji u nizu skandaloznih slučajeva bio je García Menendez de Yepes za kojega se otkrilo da ima drugu obitelj u Lyonu, gradu koji je bio poznat po svilenim bubama još od rimskih vremena i u koji je redovito putovao kako bi kupio svilu.

Međutim, ovakva se stvar tako često događala među plemstvom, pa čak i u kraljevskim obiteljima, da se don Juan jedva i namrštio čuvši za nju. Poticao je na bračnu vjernost i na to kako treba odolijevati napasti na putovanjima. Preporučivao im je da izbjegavaju gostionice gdje god je to moguće i da odsjedaju u samostanima ili kućama poštenih ljudi za koje je jamčila Crkva. I tonom ozbiljne opomene dodao bi kako zna o čemu govori. Odabrao je put pravednosti već u ranoj dobi jer je znao kako lako đavao može odvesti 7

svojim putem, stavljajući napast na put dobrim kršćanima tamo gdje su najranjiviji.

Kada je Gonzalov otac, don Gonzalo, napunio četrdeset godina, učinio je nešto što je šokiralo klan Yepesovih. Kupio je farmu na obali rijeke Tagus, izvan gradića Yepes, pored Toleda iz kojega je potjecala obitelj. Nakon mnogo godina provedenih u poslu sa svilom osjetio je da se ima pravo povući. Obitelj je bila zaprepaštena. Što ako ostali počnu slijediti njegov primjer? Ne će li to potkopati njihovu poziciju na tržištu koja je izgrađena na načelu quid pro quo? Štoviše, ne će li to “vanjskima” otvoriti mogućnost da steknu uporište u poslu koji je u obitelji bio već generacijama?

Ovo je bila ponešto prikrivena aluzija na Židove koji su dominirali poslom sa svilom u Francuskoj i Italiji te su bacili oko na Kastilju. Doista, čitava je Europa bacala gramziv pogled na Španjolsku od trenutka kada je bogatstvo počelo pritjecati iz Novoga svijeta, a zlato i srebro je u ono doba pritjecalo u zemlju u nezamislivim količinama. Židovima nije promaklo to da golemo bogatstvo u obliku svile može izreku “majmun u raskošnu odijelu i dalje je majmun” učiniti ništavnom. Trpeći progon nakon Raspeća, Židovi su u bogatstvu vidjeli najbolji način kako ublažiti krivnju koja je bila usmjerena prema njima. Koristili su svoje bogatstvo kako bi zadobili utjecaj na one koji su bili na poziciji vlasti, primjerice Karla V., koji je došao na njemačko prijestolje uz pomoć židovskoga novca.

8

Ali njihov novac bio je jednako tako i njihova propast, osudivši ih, kako su već i prečesto bili, na izgon, nakon čega bi njihovo bogatstvo bilo konfiscirano. Yepesovi nisu bili izuzeti od antisemitskih osjećaja jer nema većega licemjera od onoga koji prezire vlastiti soj. Jer, iako su se izdavali za cristianos viejos, stare kršćane, prvi Yepes koji je započeo trgovati svilom bio je Židov iz sinagoge iz Toleda.

Yepesovi su don Gonzalovu odluku da se povuče prezreli. Međutim, ne i kanonik don Juan. Glava obitelji čak je i pohvalila don Gonzalovu prosudbu rekavši kako pretjerana želja za materijalnim posjedom nanosi štetu duši. Doista, kanonik je bio već na pola puta da napusti svoje kanoništvo i ode u kartuzijanski samostan kako bi izvukao najviše od vremena koje mu je preostalo. Ipak, dogodilo se da mu je od života ostalo manje nego što se nadao i ubrzo je umro od vodene bolesti, koja je u to vrijeme bila česta bolest.

Status “glave obitelji” prešao je na čovjeka koji je bio najuspješniji u obiteljskome poslu. Ne zadovoljivši se samo kupovinom i prodajom svile, on se upustio i u proizvodnju. Dao je sagraditi velik broj prostranih radionica i uvezao je tkalačke stanove iz Antwerpena. Počeo je s proizvodnjom finih ogrtača za gospodu, ali je pokrenuo i liniju za proizvodnju grublje tkanine za vojne uniforme. Na njima je zaradio bogatstvo, izgradivši tako dobre odnose s intendantima kraljevske vojske da bi bio lijep posao pronaći i jednoga vojnika s područja Medine, Valladolida i Burgosa koji ne bi nosio njegov ogrtač.

Zvao se Hernando Aguilera de Yepes. Mlađi članovi obitelji u njemu su vidjeli primjer kako uspjeti u 9

poslu. Rijetki su dovodili u pitanje njegovo pravo da uređuje svaku njihovu nesuglasicu. Prvo što je učinio bilo je to da je obznanio kako milosrdna ljubav u pravome smislu te riječi počinje kod kuće, a proturječni običaj davanja “desetine” primjenjuje se tek nakon što su sve sadašnje i buduće potrebe obitelji namirene. Zapovjedio je izgradnju velike žitnice koju treba dupkom napuniti za slučaj sušne godine ili loše žetve. Uzeo je novac od “desetine” kako bi kupio dolinu uz pritok rijeke Duero poznatu kao Cantarranas. To je bila odlična zemlja za ispašu i on ju je napučio stokom iz regije Guipúzcoa. (Ta je stoka bila bolja od kastiljanske.) Na blagdan Svetoga Antuna dao je blagosloviti svu telad i njihovo odlično stanje držao je znakom Božje naklonosti, sretan u saznanju kako Yepesovi, marljivi radnici i brižni susjedi svi do jednoga, nikada ne će gladovati.

Bi li ovo odobrio pokojni kanonik, upitno je. On bi vjerojatno istaknuo priču o bogatašu koji je izgradio žitnice nakon dobre žetve i zadovoljan otišao na spavanje, da bi tu istu noć umro. Ali i don Hernando znao je tumačiti Pisma, a da ne zanemari potpuno davanje milostinje. U godinama izobilja dopuštao bi da se desetina žetve uzme iz zajedničke žitnice i razdijeli sirotinji. Sve ovo nije dobro sjedalo na savjesti nekih Yepesa koji su dobro znali da dijele tek desetinu desetine. Ali pokorili su se autoritetu izabranoga starješine. Što se tiče stoke, dobrih godina bi se sirotinji poklanjale najstarije krave.

Pod don Hernandom mnogi su ogranci obitelji Yepes napredovali. Pružao im je blagodat svojega bogata iskustva, podučavajući ih umijeću tkanja i udo10

voljavajući vladinim službenicima kako bi osigurao njihove narudžbe odjeće. U isto je vrijeme zatvarao oči pred pogrješkama članova obitelji i njihovim prekršajima, sve dok nisu sramotili obitelj. Držati riječ i ne lagati: što se njega ticalo, sve drugo bilo je manje važno. A sebe i obitelj uspoređivao je s kraljevstvom čiji svojeglavi podanici prosperiraju pod vlašću dobronamjerna despota.

Don Hernando je vjerovao da će dolina sa svojim lijepim stajama i stokom držati obitelj na okupu. Svako bi se proljeće, na njegovo inzistiranje, cijeli klan okupio na slavlje na kojemu su se pekli volovi i telad.

Nisu bili pozvani samo sluge s obiteljima nego i siromasi, mada su se oni držali na udaljenosti. Nekih je godina znalo biti i više od dvjesto gostiju i nitko nije otišao gladan. Povremeno bi neki od mnogih na proslavi prisutnih svećenika istaknuo primjedbu o don Hernandovu ponešto slobodnu tumačenju desetine koju je dugovao Crkvi. Međutim, on je znao kako se nositi s takvima te bi ih obasipao osobitom pažnjom.

Don Gonzalo je gotovo uspio pasti u zaborav za kojim je tragao kadli neobična vijest stigne u Medinu. Obitelj je shvatila da je okrenuo leđa poslu kako bi živio svoje dane na obalama rijeke Tagus i u potpunosti se posvetio podizanju sina jedinca. A tada ispliva vijest da se upustio u katastrofalan pothvat uzgajanja svinja.

“Svinje!” uskliknuo je don Hernando. “Yepesovi da uzgajaju svinje? Što će biti sljedeće?”

11

Smjesta je otputio slugu u Toledo kako bi doznao što se točno događa. Sluga po imenu Tomás poslao je sljedeće izvješće don Hernandu: Zatekao sam farmu u zapuštenu stanju, polja otišla u sjeme i don Gonzala pred vratima smrti. O njemu je brinula samo jedna stara sluškinja i sin Gonzalo, koji je klečao pored njegove postelje. Sa suzama u očima mladić je preklinjao oca da ne oplakuje gubitak svojega bogatstva jer ima dvije čvrste ruke kojima može osigurati za njih obojicu. Don Gonzalo se divio dobroti svojega sina govoreći kako mu je on jedina utjeha koja mu je preostala u njegovoj nesreći.

Trebalo mi je nešto vremena da doznam istinu jer je don Gonzalo bio na samrtničkoj postelji i između napada bjesnila i plača padao bi u nesvijest ili bi zaspao. Često smo pomislili da je izdahnuo. Tada bi se naglo probudio i opet stao naricati i kažnjavati se i oplakivati svoju propast. No napokon, uz pomoć sina i stare služavke, uspio sam složiti priču koju ću iznijeti kako najbolje znam: Čini se da je don Gonzalo potpao pod utjecaj nekoga ženina rođaka, Toledanca koji je imao dobre društvene veze. Taj je čovjek rekao don Gonzalu kako muškarcu njegovih godina koji poznaje svijet ne priliči takav, previše lagodan odmor. Ukratko, da rasipa svoje talente. Kako ovdje nema što drugo raditi nego promatrati kako raste pšenica, nastavljao je taj čovjek, nije li njegova dužnost podsjetiti se kako ima sina u cvijetu mladosti s dobrim izgledima? Nije li dječak zaslužio bolje nego da provodi dane u pisanju stihova na obali rijeke? Don Gonzalo je odgovorio da ga je namjeravao poslati u Salamancu, na što je čovjek odvratio kako je Salamanca upropastila mnoge takve mladiće.

12

“Želite li da završi u samostanu?” upitao ga je čovjek. “Što ima u Salamanci, a da nema u Toledu koji je blizu koliko da baciš kamen?”

I on je uvjerio don Gonzala da će u Toledu pronaći ono što u Salamanci ne će, nešto što će odgovarati njegovu podrijetlu, naime mladu plemkinju iz Toleda da je oženi. Iako je dječak bio bistra duha kako je tvrdio njegov otac, što će ga spriječiti da se ne uzdigne na mjesto gradonačelnika, ili tajnika nekoga uvažena dvoranina, ili, zašto ne, da postane sam car jer su njegove veze takve da može pomoći dječaku na putu.

Budnim majčinim okom don Gonzalova žena koja ne samo da je bila mlađa nego i lukavija a i, vjerujem, puno ambicioznija od njega, vidjela je priliku za svojega sina da bolje napreduje pod okriljem njezina rođaka.

Toledanac je uvjerio don Gonzala da unaprijedi svoju farmu. Što veća i ljepša farma, to bolji izgledi za ženidbu sina. Ovdje je započela nevolja jer se čini da mu je čovjek predložio kupovinu svinja i njihov izvoz na otok Hispaniolu, gdje se svinje plaćaju u zlatu.

“Svinje?! Jedan Yepes da bude svinjogojac?!” uzviknuo je don Gonzalo na način na koji bi, jamčim, reagirala i Vaša Milost.

“Zašto ne?” nastavljao je čovjek. “Ne smatrate svinje nečistima, kao što ih smatraju Židovi?”

Mada Tomás nije ovo komentirao, primjedba mora da je pogodila cilj. Svinja je u ono vrijeme bila predmetom mnogih kontroverza. Židovi i muslimani su je izbjegavali iz vjerskih razloga, bila je visoko cijenjena u nedavno otkrivenomu Novom svijetu. Njezina sjajna prilagodba u Karibima rezultirala je time da nijedan brod ne bi isplovio u Zapadnu Indiju bez tere13

ta svinja, bilo u obliku žive stoke ili usoljene svinjetine. Stoga se velik broj dobrostojećih farmera maloposjednika prihvatilo uzgoja svinja pa je čak i sam predsjednik Velikoga vijeća za upravu nad Zapadnom Indijom izveo krdo svinja naseljenicima Hispaniole* i Kube. Priča se da je zaradio više novca na trgovini svinjama nego robovima. Svinje ne samo da su bile snažnije i brže rasle od robova, one nisu umirale u tako veliku broju tijekom putovanja. Sluga Tomás nastavlja: Da li zato da bi umirio svoju ženu ili izbjegao da ga smatraju oholim, don Gonzalo je pristao upustiti se u izvoz svinja u Zapadnu Indiju. Toledanac bi kupovao svinje i odvozio ih u Sevillu, gdje bi pronašao brod kojim će ih transportirati dalje.

Ili je ime Toledanca nepoznato ili je don Gonzalo odabrao ne spomenuti ga na svojoj samrtničkoj postelji, možda ne želeći ponijeti gorčinu s onu stranu groba. Sluga, Tomás, spominje ga pod nazivom “Toledanac”. Sudbina don Gonzalove žene također je nepoznata. Moguće da je poludjela ili umrla od uzrujavanja nakon što su propali. Ono što, međutim, znamo jest to da mladi Gonzalo nije bio upleten u poduzetnički pothvat. U pokušaju da ga se pretvori u gospodina bio je poslan u kuću jednoga plemića u Toledu koji je, mada je pao u nemilost, još uvijek imao pristup društvenim krugovima na dvoru, koji se tada nalazio u Toledu. Što je Gonzalo dobio od toga iskustva, također je nejasno. No nikada si nije oprostio što * Dominikanska Republika

14

se nije uspio oduprijeti “sirenskome zovu”, kako će ga kasnije opisati. Da je ostao uz oca, bila bi to druga pjesma jer dvije glave bolje znaju nego jedna.

Najgora su se predviđanja obistinjavala. Na stranu novac koji je Toledanac stavio u džep; veliku je nesreću izazvala golema muha zujara koja je bila uzročnik svinjske groznice. Malo se što moglo učiniti osim pronaći i ustrijeliti svaku zaraženu životinju. Tu je naredbu izdala vlast u vrijeme kada se don Gonzalovo krdo svinja nalazilo na takozvanoj stazi svinjetine.

Ovu šumsku stazu, koja je vodila od Trujilla do Seville, nadgledala je seoska straža koja je štitila goniče stoke i njihova stada od kradljivaca stoke.

U ovomu je slučaju straža dobila naređenje da osigura da svaka svinja koja pokazuje znakove svinjske groznice bude ustrijeljena i zakopana u rovove pokraj staze napunjene živim vapnom. To je bila prva nesreća koja je snašla zlosretni svinjogojski poduzetnički pothvat. Nekoliko je krda bilo toliko desetkovano ovim odabirom, a među njima i don Gonzalovo, da nije zabilježeno da je i jedna svinja koja je pripadala njemu sretno stigla u Sevillu.

Nastavlja se Tomásovo izvješće: Iz Seville koja je, kako je Vašoj Milosti dobro poznato, čvorište trgovine sa zemljama Indije, Toledanac je pisao don Gonzalu potičući ga da ne ostane samo na pokrivanju gubitka, nego da krene u zaradu pravoga dobitka. Jer kao posljedica ove katastrofe cijena svinja skočit će do neba. Svinje će se sada plaćati suhim zlatom. Tvrdio je kako je pronašao neku zemlju za ispašu nedirnutu zarazom, visoko na obroncima Sierra Madroñere, gdje je zrak iznimno čist. Ako je ikada bilo 15

vrijeme za kupovinu zemlje, to je sada, koliko god se može. I k tome ga je poticao da opet uzme što više zemlje u zakup. Prije isteka godine, uvjerio je don Gonzala, svi će se obogatiti.

Uloživši odmah većinu svoje ušteđevine, don Gonzalo je učinio nešto za što mi čitav život ne bi bio dovoljan da bih razumio. Toledancu je dao punomoć da podigne zajam uz osiguranje na njegovo imanje, što je osiguralo njegovu potpunu propast. Kako Vaša Milost predobro zna, članovi obitelji Yepes imaju običaj posuđivati jedni drugima novac beskamatno. Zajmovi se nikada ne uzimaju od nečlanova obitelji, a ponajmanje od Židova i lihvara. To je tako neumoljivo pravilo da ne mogu shvatiti kako je čovjek s toliko iskustva u svijetu trgovine mogao učiniti takvu glupost. O krdima sa Sierra Madroñere više se nije čulo. Što se tiče Toledanca, stizale su samo, jedna za drugom, katastrofične vijesti koje ne mogu nego pripisati sudbi tako lošoj da je, čini se, čak uzrokovala da se potopi brod koji je isplovljavao s teretom svinja iz luke Sanlúcar de Barrameda.

Toledanac se nije usudio pojaviti na ovomu imanju kako bi podnio izvješće o tome kako vodi poslove don Gonzala. Niti bi, jamčim, to inače učinio. Sudski se izvršitelji, međutim, nisu ustručavali pojaviti nedugo nakon ovih nemilih događaja, noseći pune šake naloga za izvršenje pljenidbe i sudskih naloga koji su sadržavali ozbiljnu prijetnju zatvorom, kako to zakon zahtijeva, dužniku u slučaju da vrijednost roba i pokretne imovine koju posjeduje ne bude dovoljna za pokrivanje dugova.

Don Gonzalo je izjavio da bi prije umro nego dopustio da se to dogodi. Kako je čitava života bio ugledan trgovac, dužničko je ropstvo držao sudbinom gorom od vješala.

16

Od toga dana predao se smrti. Nije trebao dugo čekati jer je nakon samo tri dana doista i umro. Oglušivši se na sve pokušaje svojega sina da ga utješi riječima ohrabrenja i uvjeravanjima kako će on podmetnuti ramena pa da će zajednički “izvući kola iz blata”, don Gonzalo je umro kao dobar kršćanin, u stanju duboka pokajanja, bez prestanka upozoravajući sina da ne krene njegovim stopama. Vjerujem, a tako govorim i sebi, da je izvukao malo utjehe i iz moje prisutnosti. Kao staru i, nadam se, pouzdanu sluzi njegove obitelji, kojoj sam imao čast služiti čitav život, don Gonzalo mi se povjerio. Preklinjao me je da povedem njegova sina natrag u Medinu jer on nije imao nikakva udjela u gluposti njegova oca i nosi ime koje ne priliči ovakvoj nesreći koja ga je snašla. Obećao sam mu da ću to učiniti. Stoga predlažem da mladića, nakon što posvršavam preostale poslove koji se tiču imanja, povedem sa sobom kada se otputim natrag u Medinu te molim Vašu Milost da potvrdi slaže li se s time. Također me zamolio da prenesem s kakvom je dubokom grižnjom savjesti žalio zbog odvajanja od ostatka obitelji. I zamolio me da kažem Vašoj Milosti kako bi, da se radilo o pothvatu koji se ticao svile, posla o kojemu je ponešto znao, sve drukčije završilo.

Kada je don Hernando primio Tomásovo pismo, žalovao je zbog smrti svojega rođaka. U stvari, bilo mu je više nego drago. Ovo mu je pružilo priliku da opomene obitelj kakva sudbina čeka ovcu koja odluta od stada. Iznio im je parabolu o razmetnome sinu, sebi dodjeljujući ulogu dobroga oca koji dočekuje zabludjeloga sina otvorenih ruku.

17

Poglavlje II.

Raskoš obitelji Yepes

Don Hernando Aguilera de Yepes tada je bio u ranim četrdesetim godinama. Njegove su četiri kćeri, unatoč tome što nisu imale osobitih postignuća, imale dobar miraz te su stoga bile vrlo tražene udavače. Ono što mu je nedostajalo bio je muški nasljednik.

Govorkalo se čak da je pribjegao zloglasnu curanderu ili narodnome iscjelitelju u pokušaju da si pribavi jednoga. Ali, na njegovu vječnu sramotu, to mu nije uspjelo. Rezultat je bio taj da se zaokupio svojim budućim zetovima jer su oni imali zamijeniti sinove koje mu je Bog u svojoj mudrosti našao prikladnim uskratiti.

Kada je čuo za don Gonzalovu smrt, poslao je dovoljno novca da se osigura pristojan pogreb. Jednomu Yepesu ne bi pristajalo biti pokopan u grobnici za siromahe. Poštujući formu kojom se odaje poštovanje, dočekao je don Gonzalova sina raširenih ruku, a zatim ga poslao da živi na maloj farmi na rubu Medine. Ubrzo je, međutim, shvatio da je Gonzalo bio obrazovaniji od većine njegovih zaposlenika pa ga je doveo da stanuje u njegovoj vlastitoj kući, veličanstvenoj vili u glavnoj ulici Medine, dovoljno velikoj da se u njezinu podrumu smjesti desetak ili više slugu.

Imao je i jednoga afričkog roba prema kojemu se prilično dobro postupalo. Čak mu je bilo dopušteno 18

da se oženi mulatkinjom koja je došla iz Portugala. U Andaluziji i Portugalu nije bilo neobično naići na robove koji su radili kao kočijaši u livreji ili konjušari. U Kastilji to, međutim, nije bio običaj i mnogi su s negodovanjem gledali na ovo. No don Hernando je osjećao da je time podigao status svojega kućanstva. Da su robovi bili tek nešto više od ljudske prtljage, lišeni slobode i prava, i plaćeni po danu, nikada nije ušlo u njegovu glavu. Bilo je jedino važno da se prema njima ne postupa loše. A na optužbe za razmetljivost uzvraćao je citirajući teologe Salamance. Prema tomu učenom tijelu, robovlasnike ne bi trebalo suditi zbog toga što posjeduju robove, nego po tome kako se odnose prema njima. Don Hernando je bio prilično sklon navođenju teologa Salamance, kao da su zakonodavno tijelo, osobito kada su se njihovi pogledi podudarali s njegovima.

Rob je bio lijep Etiopljanin po imenu Eusebio. On je bio toliko jak da je mogao jednom rukom izvući kola iz jarka i držati ih podignuta u zraku sve dok se ne zamijeni kotač. Dok mladi Gonzalo nije došao u vilu, činilo se da je Eusebio bio dobar tek za demonstriranje fizičke snage. No Gonzalo je pokazao naklonost prema njemu i naumio ga naučiti čitati. Kao što ćemo vidjeti, ovo je imalo dalekosežne posljedice.

Gonzalo je dobio sobu u dućanu koja se obično koristila kao skladište i računovodstveni ured, vrata do vile. Mulatkinja, Potenciana, bila mu je služavka u tomu stambenom odjeljku. Tako je započelo njegovo poznanstvo s ovo dvoje robova.

Gonzalo je bio don Hernandov dužnik. Njegov je otac umro siguran u spoznaji da on, Gonzalo, ne će 19

živjeti u bijedi. Stoga je vodio veliku brigu o računima i znao je probdjeti i cijele noći ako je trebalo kako bi vodio knjige na zadovoljstvo obitelji.

Don Hernando je ubrzo otkrio koliko mu nećak vrijedi i prepustio mu veću odgovornost oko uprave njegovim poslovima. Nove su dužnosti zahtijevale od njega da putuje do udaljenih područja u kojima se poslovalo, uglavnom u Ávilu, Arévalo, Peñarandu, Madrigal de las Altas Torres i Toledo. Na ta je putovanja često morao nositi novac. U tim bi ga prigodama pratio Eusebio radi zaštite. Tijekom tih dugih putovanja na muli ili konju Gonzalo je počeo razabirati prve tračke afričkoga uma.

U to je vrijeme mula bila cijenjena iznad svih ostalih životinja. Mule su bile rezervirane za biskupe i druge crkvene dostojanstvenike. Iako se smatralo kako je prikladnije da gospoda koriste konja ili magarca, već prema položaju, nije se smatralo ponižavajućim da visoki državni službenici putuju na muli. Don Hernando je imao četiri mule. Povremeno, kao znak kako visoko cijeni svojega nećaka, on bi Gonzalu dopuštao da koristi jednu od njih. Kako je takozvani Stari zakon zabranjivao da robovi jašu, Eusebio bi koračao po strani svojega gospodara, a nizbrdo bi trčao.

Nakon što je Gonzalo izgubio oca i svoju baštinu, izgubio je i nešto od svoje mladosti. Postao je melankoličan i priličan sanjar. Razmišljao je o stvarima kao što je duboka beskorisnost nastojanja da se ima i zarađuje novac. Čak je razmatrao i mogućnost da se zaredi nakon što otplati svoj dug prema stricu.

Na dugim je putovanjima slijedio savjete kanonika da se izbjegavaju gostionice i da se odsjeda po sa20

mostanima. Bio je tako očaran mirom tih enklava kraljevstva Božjega da je za to trebalo vrlo malo uvjeravanja. Jedne zimske noći dogodilo se nešto neobično dok je jednomu časnom benediktincu iz samostana Los Toros de Guisando govorio o svojim tugama i snovima.

“Oni koji traže lijek za svoje rane u strogosti monaškoga života,” započe stari monah, “naći će malu utjehu u njemu. Jer mi ne dolazimo ovamo da bismo se izliječili, nego da bismo ljubili. A kako može ljubiti onaj čije je srce otvrdnulo usred stvari ovoga grubog svijeta? Uzmite propast svojega oca, na primjer, koju držite za najveću od nesreća. Nije li ona uistinu od male ili nikakve važnosti? Doista, nije li zapravo blagoslov? Jer, nije li upravo ona učinila da okajete svoj dosadašnji život i na taj način spasite svoju besmrtnu dušu? Kada je na kraju sve rečeno i učinjeno, sine moj, to je sve što je doista važno.”

“Došao sam do istoga zaključka, oče”, odvrati Gonzalo. “Ali nije li lakše pronaći spasenje putem pobožna života u samostanu nego krjeposna života u svijetu?”

“Ne, sine moj. Ući u samostan, a da te Bog nije pozvao da to učiniš, malo je bolje nego kucati na vrata samoga pakla. Kada govoriš o krjeposnu životu u svijetu, pogađaš u srž. To je put spasenja, kako si sam rekao. Uz taj put stoji Bog i pruža ti ruku s jednako toliko ljubavi u srcu kao što je ima za redovnika u njegovoj ćeliji. Vjerujem”, nastavio je stari benediktinac i dalje ozbiljno ga motreći, “da ne ćeš ući u samostan nego u dobar brak. Možda ne će biti takav u očima ovoga nestalnog svijeta, ali će biti takav u Božjim 21

očima. I ne postoji ništa milije našemu Gospodinu od onoga što proizlazi iz blagoslovljene veze.”

Nakon tih proročkih riječi Gonzala je preplavio val emocija koje su, iako on to u to vrijeme nije shvaćao, u njegovu umu poprimile oblik mlade žene tamnih očiju i tamne kose koja je čekala na njega u daleku i nepoznatu mjestu. “Što bih onda trebao učiniti, oče?” upitao je na kraju dok je pokušavao shvatiti što osjeća.

“Biti vođen najplemenitijim poticajima svojega srca. I odnositi se prema drugima kao što bi želio da se oni odnose prema tebi.”

To je bila najsurovija zima koja se pamti i sljedeće je jutro zateklo kastiljanski krajolik pod trideset centimetara ili više snijega. Jedno od središnjih načela don Hernandova kodeksa časti bilo je brzo sređivanje računa. Nezaustavljeni snijegom, Gonzalo i Eusebio krenuli su na sljedeću etapu svojega puta prema Ávili kako bi sredili ondašnji račun.

Gonzalo je polako jahao na jednoj od don Hernandovih mula. Njezina kopita, zamotana u vunene krpe kako se životinja ne bi nahladila, kretala su se gotovo nečujno. Eusebio je s mukom koračao uz njega. Snijeg je bio tako dubok da bi mjestimično potonuo u nj do koljena. Prizor roba koji gaca kroz snijeg vodeći mulu za uzde dirnuo je Gonzala. Iako je snijeg prestao padati, rekao je Eusebiju da hoda po tragovima životinje kako ne bi toliko tonuo u snijeg. Unatoč tomu savjetu i čudesnoj tjelesnoj snazi toga čovjeka, to je hodanje za njega bilo preteško i on je ubrzo počeo drhtati. S obzirom na to odakle je došao i kako mu je bilo 22

teško naviknuti se na hladnoću kastiljanske zime, to i nije bilo iznenađujuće.

Još uvijek razmišljajući o monahovim tajanstvenim riječima, Gonzalo je pogledom pretraživao snijegom pokriven krajolik, štiteći oči rukom. Bilo je vrlo hladno. Na vidiku nije bilo ni žive duše. On sjaši i naloži svojemu čovjeku da uzjaši. Eusebio je odbio.

Mogla bi ga spaziti patrola u prolazu. To je bilo strogo zabranjeno pripadniku njegove rase. No Gonzalo je inzistirao. On ne samo da je prisilio Afrikanca da se popne na mulu, nego ga je i zamotao u svoj ogrtač koji je jahača ujedno i grijao i obavijao od glave do pete tako da nije mogao biti viđen.

Kako se Gonzalo otputio krećući se po mulinim stopama, osjetio je tako dubok osjećaj nutarnjega blagostanja da se počeo pitati nije li to Bog ovdje na djelu. Nije osjećao ni studen ni umor. I, na svoje iznenađenje, otkrio je kako uspijeva s lakoćom držati korak s mulom, hodajući s energijom koju je rijetko imao i u puno lakšim uvjetima.

Te noći, studene noći u kojoj je brijao vjetar, zaustavili su se u usputnu svratištu. Kada su ostali sami u sjeniku, Eusebio je pao na koljena. Sa suzama u očima počeo je ljubiti Gonzalove ruke u znak zahvalnosti. Toga se dana rodilo prijateljstvo između dvojice muškaraca, iako su ga oni držali za sebe. Gonzalo je ubrzo otkrio da rob ne samo da zna govoriti, učio je sam čitati.

Duž Iberijskoga poluotoka postojale su dvije vrste afričkih robova: ladinosi i bozalesi. Ladinosi su bili robovi druge generacije koji su bili kršteni i govorili su španjolski. Bozalesi, tek nedavno pristigli iz Afrike, 23

znali su reći jedva koju riječ na španjolskome. Zbog toga su ih smatrali inferiornima i nisu postizali visoku cijenu na tržištu.

Eusebio je bio bozal iz Etiopije. Dobro je razumio naredbe, ali su se njegovi odgovori ograničavali na: “Da, gospodaru.” Zato se mislilo da je to sve što zna reći. Kada se povjerio Gonzalu, priznao je da je pokupio puno od svoje supruge Potenciane, ladine koja je savršeno govorila kastiljanski. On je to, međutim, držao u tajnosti za slučaj da don Hernando ne dođe u iskušenje da ga proda. Taj strah nije bio potpuno neutemeljen. Domorodci s Kariba dokazano su imali slab želudac za rudarenje zlata i oranje polja. Rješenje je bilo da se pošalju robovi, ladinosi, koji su govorili španjolski i postizali najbolje cijene. Mnogi trgovci robljem, osobito oni iz Portugala i područja Huelva u Andaluziji, uvozili bi robove iz Berberske obale gotovo ni za što, naučili ih španjolski i prodavali za dobru dobit plantažama na Antilima. Don Hernando bi povremeno izjavljivao napola u šali da ne bi bilo loše ući u taj posao. Zbog toga Gonzalo nije tjerao Eusebija da otkrije svoju tajnu.

Gonzalo je bio strastven čitatelj. Na dugim bi putovanjima čitao ili religiozna djela ili neko lakše štivo, viteške romane. Često bi čitao naglas, osobito vjerska djela. Tako mu je palo na pamet da bi to mogao biti dobar način da pouči roba načelima katoličke vjere o kojoj, unatoč tome što je kršten, nije znao ništa. Jednom kada su se zaustavili da se odmore u hladu stabala uz cestu, podiže štap i poče grebati slova u prašini. Isprva je to činio samo kako bi im prošlo vrijeme ili kao neku vrstu kviza. Međutim, videći da se Eu24

sebio brzo zainteresirao, počeo je to činiti zaozbiljno. Činilo mu se čudesnim kako je osoba koja, koliko je on znao, nije primila nikakvu vrstu obrazovanja mogla učiti tako brzo. Prva stvar koju je naučio Eusebija bila je Zdravo, Marijo jer je Gonzalo gajio duboku pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji.

Ovdje se doticao važna pitanja. Otkriće Zapadne Indije izazvalo je kontroverze o tome imaju li domorodci duše. Bilo je dosta ljudi koji su željeli da se utvrdi da nemaju jer bi im to omogućilo da prema njima postupaju kao prema životinjama. Kraljevski edikt, koji je podržao papa, a kojim se izjavljuje da imaju duše, malo je učinio da rastjera ovu tezu. Čak i ako su imali duše, one su zasigurno slabije od onih koje imaju cristianos viejos. A ako domorodci s Kariba nemaju duše ili, u najboljemu slučaju, imaju inferiorne duše, zar će kod Afrikanaca biti drukčije? Afričkim su robovima davani u skladu s time najniži poslovi i njihovi su gospodari tvrdili da nisu dobri za drugo.

Zbog toga je Gonzalo bio toliko nestrpljiv oko toga da Eusebio nauči čitati. Vjerovao je da je čitanje funkcija intelekta, a sam intelekt moć razumske duše. No iako je bio zadovoljan svojim otkrićem, složili su se da ne govore o tome don Hernandu sve dok ne izvažu sve moguće posljedice.

Potenciana je bila ropkinja cijeloga života i nije bila nezadovoljna svojom sudbinom. Stoga su odlučili da ni njoj ne kažu ništa. Njezin je najgori strah bio da bi njezin suprug mogao učiniti nešto naglo i nepromišljeno što bi moglo preokrenuti njihovu sretnu sudbinu nagore. Ipak, bila je zahvalna Gonzalu na 25

dobroti koju im je ukazivao i po njihovu povratku s puta odvela ga je na stranu i rekla mu: “Gospodaru,” započela je, “iz povjerljiva izvora znam da je don Hernando vrlo zadovoljan s vama.

Tako zadovoljan da je odlučio oženiti vas jednom od svojih kćeri. Koja će to, međutim, biti, još nije odlučio.”

Ispostavilo se da je “povjerljiv izvor” bilo njezino uho koje je običavala pritiskati na ključanicu.

Ova je vijest uznemirila Gonzala. Njegovo se strahovanje produbilo kada mu je don Hernando rekao da napusti skučen smještaj u knjigovodstvenome uredu i useli u veliku kuću. Jedna od najboljih soba u kući, lijepa, sunčana soba pod nadstrešnicom, bila je spremljena za njega. I od tada je, kad god bi boravio u Medini, jeo s obitelji.

Kao što je već spomenuto, don Hernando je imao četiri kćeri, u rasponu od osamnaest do dvadeset i pet godina. Ne bi se moglo reći da su bile neprivlačne. Bile su sigurna držanja i odjevene u svilu. Sve su dobro svirale klavikord. Ali nisu se isticale nekom osobitošću. Njihova je majka, iako meka u odnosu s mužem, bila žena neslomljiva karaktera i vrijedna poštovanja.

Gonzalu je bila gotovo dvadeset i jedna. Nije bio nesvjestan činjenice kako bi siroče bez imetka trebalo biti doista sretno kada bi mu se pružila tako dobra prilika za ženidbu. Ipak ga je mučila sumnja da Potencianina vijest nije ništa drugo nego istina. A promjene u ponašanju njegova strica prema njemu samo su to potvrđivale. No koja bi to od sestara mogla biti?

Njegova ga je nesigurnost u vezi s tim još više uznemiravala.

26

Bio je prilično sklon najstarijoj kćeri s kojom je dijelio ljubav prema knjigama. Njih bi dvoje razmjenjivali štivo i razgovarali o njemu. Njegove rođakinje nisu bile neprijateljski raspoložene. Štoviše, odnosile su se prema njemu kao sebi ravnu. Ipak, nije mogao reći da je volio bilo koju od njih, iako nije bio siguran s obzirom na to da nije znao što je to ljubav. Kada bi dopustio umu da se zadrži na mislima o bračnim dužnostima i s kojom od rođakinja bi najviše želio da ih ispunjava, pocrvenio bi.

“Pretpostavimo, dragi dječače,” započe don Hernando jedne večeri nakon što je ispio koju čašicu više nakon dobre večere, “da se zagledaš u jednu od svojih rođakinja… s izgledima na brak, svakako”, nadoda žurno, pogledavajući svoju ženu. “I pretpostavimo da misliš kako bi zbog našega srodstva trebao tražiti dozvolu za brak… No ne bi trebao. Naš je zajednički predak pradjed. Ovo postavlja naš krvni rod na deseto koljeno te na to Crkva nema prigovora.”

Don Hernando je konačno otkrio karte. Tijekom večeri bi tu i tamo ponovno potegnuo to pitanje dok se njegova supruga nije suho umiješala kako to nije način da se govori pred mladim damama. Te su se noći don Hernando i njegova žena porječkali. Sljedećega je dana Potenciana imala više informacija za Gonzala.

“Da je do don Hernanda,” započela je, “imali biste se oženiti najstarijom, i to bi bilo to. Jer za koga se ona uda, taj će jednoga dana naslijediti posao. A nema toga tko zna posao bolje od vas, gospodaru, nitko ne radi napornije od vas ili bi ga vodio upola dobro kao vi, na dobro sviju.”

27

“Ne mijenja li na stvari”, pitao se mladić naglas, “to što nemam ni maravedij* na svoje ime i ne postoji stvar na ovomu svijetu koju mogu nazvati svojom, a da to nije dug mojemu dobročinitelju?”

“Ne, gospodaru. U stvari, to je u vašu korist. Čula sam dok je govorio mojoj gospodarici. Ne samo da ste mu dužnik, vi ste i čovjek od časti. Učinit ćete ono što vam se kaže. Zet sa svojim vlastitim imetkom ne bi bio tako privržen. Ono što gospodar želi iznad svega jest kontrola nad poslovanjem i svime u vezi s njim.

Uzrok njihova spora jest da najstarija ima dugogodišnjega prosca s vlastitim imetkom, a koji joj je uz to i drag pa ga potiče. A moja gospodarica ne vidi nikakav razlog da joj proturječi. Tako je bolje da gledate Maríju, iako nisam sigurna ni u to.”

María, druga kći, bila je vrlo draga, ali pomalo sanjarka. Bila je sklona padanjima u zanos, što u ono vrijeme nije bilo neuobičajeno. Kasnije se pokazalo da su oni bili uzrokovani čežnjom da se posveti redovničkome životu.

Do proljeća 1528. Gonzalo je bio prilično siguran da je bio namijenjen trećoj kćeri, Andrei. U dane blagdana, za vrijeme don Hernandove sieste**, obitelj bi šetala čestarom uz potok koji je tekao prema rijeci Duero. Tada bi se Gonzalo zatekao kako šeće u paru s Andreom, koja je bila njegove dobi i nije bila neprivlačna. Izgledajući nevino, ona bi se osvrnula oko sebe i, uzevši njegovu ruku, davala sugestivne primjedbe o bračnim odnosima. Glumeći da je zainteresirana isključivo kao sestrična, proučavala je njegov dlan kao * Stari španjolski novac ** Španj., podnevni počinak

28

da mu iz njega čita sudbinu. To je uvijek završavalo brakom s djevojkom poput nje, na što bi Gonzalo pocrvenio. Nije po naravi bio sklon očijukanju, a ni tako licemjeran da bi se time dao uvrijediti.

Potenciana je potvrdila da je Andrea ta. Ona se, pak, činila oduševljena dogovorom. Gonzalo je odlučio uzvratiti joj osjećaje, ozbiljno razmišljajući o braku, pa čak i čitajući klasičnu literaturu na temu ljubavi. Tada se dogodilo nešto o čemu rijetko piše u knjigama, nešto što je pomelo svu sumnju poput bujice.

Dogodilo se to u Fontiverosu, gradiću otprilike desetak milja udaljenu od Medine.

29

Poglavlje III.

Ljubav u Fontiverosu

U selu La Moraña u blizini Fontiverosa živjela je udovica koja je imala malu tkalačku radionicu. Svi su je poznavali kao udovicu iz La Morañe i kao takva se pojavljuje u don Hernandovim knjigama. Iako je vodila skroman posao, redovito je plaćala robu i Yepesovi su je smatrali uzornim kupcem. “Pomalo i često puni novčanik”, znali su reći, gestikulirajući prstima.

Gdje god je bilo moguće, Yepesovi su izbjegavali poslovati s visokim klasama. Plemstvo nije imalo skrupula sporo rješavati svoje dugove, ili ih uopće ne rješavati. Sa sirotinjom, prema kojoj su sudski izvršitelji bili manje popustljivi, to nije bio slučaj.

Gonzalo je otišao u Fontiveros kako bi podmirio račune s udovicom iz La Morañe. Sutradan je otišao na misu u mali karmelićanski samostan. Već je bilo vruće i on je ustao rano kako bi odslušao misu u svježini jutra, namjeravajući poslije potegnuti do Arévala.

Kao što je običaj u karmelićanskim samostanima, crkva je bila u polutami. Osjećajući kako svjež povjetarac dolazi od otvorena prozora, on se pomakne prema prozoru i nađe se pokraj mlade žene koja je došla na istu ideju. Kako joj se približio, ona se okrene i njihove se oči susretnu u polusvjetlu. Ona mu se nasmiješi, lagano naklonivši glavu. Nije to bio smion osmijeh, nego smiješak prepoznavanja, gesta pobož30

ne osobe na svetomu mjestu. Kad god bi se za to ukazala prilika tijekom mise, on bi je proučavao krajičkom oka, znatiželjan saznati tko je ona i kako to da se činilo da ga poznaje. Nije znao kamo bi je smjestio.

Ipak, svakim je pogledom bio sve više i više pogođen njezinim mirom, profinjenošću njezinih crta lica i predanošću s kojom je pratila prikazanje misne žrtve. Čipkasta mantilla* dijelom joj je pokrivala lice, što je još više doprinosilo njezinoj tajnovitosti. Iako je djelovala ugledno, nije bila odjevena kao dama. No nije bila odjevena ni poput siromaha. Njezine ružičaste, lijepo oblikovane usne bezglasno su pratile službu uz pomoć malena istrošena molitvenika. Čim je misa završila, požurila je iz crkve, kliznuvši pored Gonzala i pri tome se opet lagano naklonivši.

On ju je htio pratiti, ali se nije usudio. Morao se zadovoljiti time da joj uzvrati naklon. Njegovi su se osjećaji uzburkali. Čitava toga dana i onih koji su uslijedili njegovo stanje nemira se nastavilo. Promijenio je svoje planove kako bi mogao biti u karmelićanskome samostanu u isto vrijeme sljedećega tjedna. I nije se razočarao. Tamo je, stojeći uz prozor kao i prošli put, sa svojom mantillom i malim istrošenim molitvenikom stajala ona. Izgledala je tako iznenađeno što ga opet vidi da nije znao što bi mislio o tome. Niti je znao što da misli o vlastitim osjećajima, osim da su bili vrlo različiti od onih koje su izazivali Andreini napućeni osmijesi.

Nije mogao izbiti mladu ženu iz glave cijeli tjedan. A ipak, o njoj nije znao gotovo ništa. Zašto mu je, * Španj., veo, koprena

31

pitao se, bilo toliko važno doznati tko je ona? I kako to da se činilo da ga poznaje? Odlučio je da će sljedećega dana, u ponedjeljak, otići do udovice koja je zasigurno poznavala sve stanovnike Fontiverosa.

Nije morao dugo čekati odgovore na svoja pitanja.

Kako je sljedećega jutra ušao u udovičinu radionicu, ugledao je onu mladu ženu. Sjedila je pored maloga prozora, leđima okrenuta njemu. Dugačak uvojak crne kose padao joj je niz leđa. Na glavi je nosila šal kakav su nosile tkalje kako bi zaštitile kosu od lanolina.

Ruke su joj se spretno kretale preko tkalačkoga stana. Čuvši kako je netko ušao, okrenula se i nasmijala, baš kao što je učinila u crkvi. Je li mu se tako nasmiješila i u prethodnim prigodama kada bi došao, upitao se?

Ako je tako, nije ju primijetio sve do njihova providonosnoga susreta u karmelićanskome samostanu toga sparnog nedjeljnog jutra u kolovozu. Šal koji je nosila na glavi i dugo radno odijelo jedva da su mogli biti manje laskavi. Ipak, Gonzalo nije mogao shvatiti kako to da nije uspio zamijetiti njezine sjajne tamne oči i nježan profil. Dok je razmišljao o tome, odjednom se sjetio čudna osjećaja koji ga je obuzeo dok je razgovarao sa starim benediktincem.

Zvala se Catalina Alvarez. Nakon smrti oba roditelja, koji su je ostavili siročetom, usvojila ju je udovica koja je bila njihova dobra prijateljica. Njezin je otac bio pisar u uredu kurije u Toledu. Ona je odrasla u tomu gradu i u njemu stekla čak i neko obrazovanje.

Sljedeće nedjelje Gonzalo je ponovno otišao u karmelićanski samostan na misu. Kao da su se unaprijed dogovorili, Catalina ga je čekala na vratima. Razmijenili su nekoliko riječi i ušli zajedno. Nakon mise 32

otpratio ju je do udovičine kuće. Udovica nije pokušavala sakriti djevojčine mnoge izvrsne kvalitete, i ne pomišljajući kakvi su Gonzalovi osjećaji prema njoj.

Svi su znali da ga don Hernando visoko cijeni i da ima oženiti jednu od njegovih kćeri. Ali sa svakom riječi koju bi udovica izgovorila u Gonzalu je rastao žar sve dok mu život nije postao živa smrt.

Počeo je prevaljivati desetak kilometara između Medine i Fontiverosa kad god je to bilo moguće, organizirajući sva svoja putovanja tako da prođe kroz selo. Isprva je udovica mislila da ima nečasne nakane. Nije bilo neuobičajeno da mladi muškarci iz grada koji su bili pred ulaskom u dogovoreni brak zavedu seljačke djevojke. Catalina ne bi bila prva tkalja koja bi popustila pred mladim trgovcem i darovala mu svoju krjepost da bi na kraju bila ostavljena sama za oltarom.

“Ne ćete je osramotiti, gospodine, ako ja mogu što učiniti”, očitovala se udovica. “Ona je tek nešto više od djeteta, tako nevina i puna povjerenja da joj život ovisi o tomu povjerenju. Ona zaslužuje bolju sudbinu. Ne, ne ćete je osramotiti, gospodine.”

“Budite mirni, dobra udovice”, odgovorio je. “Za mene je Catalina kao san s nekoga drugog svijeta. Prije bih si oduzeo život nego osramotio i jednu dlaku s njezine glave, mada bih zbog toga otišao ravno u pakao, jer Bog to brani.” “Što onda hoćete?” upita uznemirena udovica. “Vi je sigurno ne namjeravate oženiti?”

Nije da joj se Gonzalo nije sviđao. Njoj je jednostavno bilo nezamislivo da bi on poželio uzeti njezinu štićenicu za ženu.

“Namjeravam”, odgovorio je.

33

“Gospodine, ali vi ste iz bogate i moćne obitelji.

Ona je siroče bez novčića koje ne zna ništa osim tkati češljanu vunu. Molim vas, gospodine, u čijemu bi interesu bio takav brak? U mojemu ne bi, uvjeravam vas. Ja sam sirota udovica. Moje življenje ovisi o toj skromnoj radionici. Što će biti od mene ako na sebe navučem težinu don Hernandova gnjeva? Yepesovi me opskrbljuju sirovinama za moj posao na povjerenje. Ako izgubim to povjerenje, uništena sam…”

Nakon tih strastvenih riječi udovica zaplače.

“Ne dolazite više ovamo, gospodine, preklinjem vas. Ostavite nas na miru…”

Udovica nije bila loša žena u srcu. Njezin je život bio vrlo težak. I mada je svjedočila, pa čak i bila dirnuta ljubavlju koja je očito iznikla između dvoje mladih ljudi, vjerovala je da je to tek zaljubljenost koju će vrijeme i zdrav razum ugasiti. To je pokušala objasniti svojoj štićenici.

“Zaboravi Gonzala de Yepesa”, tjerala ju je. “On se ne će vraćati. Njegova je dužnost održati časno obećanje koje je dao don Hernandu Aguileri de Yepesu da će oženiti njegovu treću kćer.”

“Taj dan nikada ne će doći!” Catalina je uzviknula s takvom žestinom kakvu udovica nikada prije nije vidjela u svojoj štićenici blage naravi. “Nema sumnje da don Hernando želi da Gonzalo uzme Andreu za ženu. No nije bilo nikakva formalnoga prijedloga niti mu je Gonzalo išta obećao. Osim toga, vjenčanje ne dolazi u obzir, barem za sada. Don Hernando namjerava udati sve svoje kćeri odjednom. No tko će biti njihovi muževi još nije odlučeno, osim za drugu kćer koja će se zaručiti za našega Gospodina Isusa Krista.”

34

Udovica je zurila u Catalinu. Nije mogla vjerovati da su oni u svojim razgovorima otišli toliko daleko. Nije skidala oči s njih dvoje tijekom Gonzalovih posjeta Fontiverosu. Jesu li stvarno raspravljali o tim stvarima za vrijeme njihovih naizgled nevinih razmjena misli?

“Da, teto, i o puno više od toga”, odgovori joj Catalina žarko. “Nisam prestala misliti na njega otkada je prvi put prošao kroz ta vrata od čega je prošlo više od godinu dana. On, naravno, tada nije znao ni da ja postojim. U to sam bila sigurna. Zašto bi čovjek njegovih kvaliteta primijetio običnu sirotu tkalju? Ali svaki put kada bi ušao, ja bih to znala. Moje bi mi srce govorilo. Ipak, ne bih podizala pogled. Skupila bih se još više u kut i od tamo, neprimijećena, napasala oči na njemu dok bi on prolazio kroz knjige s vama i gutala svaku pojedinost koja se ticala njega – način na koji je govorio, svjetlo u očima, otmjeno držanje, tako da je imao samo podići šalicu do svojih usana i ja bih već pomislila kako se radi o ambroziji.”

Udovica je slušala ovaj ispad s čuđenjem. Nikada nije čula da bi njezina štićenica izustila toliko riječi odjednom, ili s tolikom strašću. “Što to govoriš, dijete?” promuca. “Što to govoriš? Jesi li izgubila razum? Dođi k sebi i budi ponovno svoja.”

“On je moje ja”, Catalina opet prsne. “Kada sam ga vidjela kako ulazi u crkvu te prve nedjelje i prilazi mi, pomislila sam da će mi srce izletjeti iz grudi. A kada je opet došao sljedeće nedjelje, više nisam sumnjala da ga je anđeo s neba vodio do mene. Oh, teto, teto, u ime Božje, smilujte mi se!”

35

Brizne u plač. Padajući na koljena, rukama obujmi udovičin struk stišćući je svom svojom snagom.

Starica je plakala s njom jer ju je voljela kao vlastitu kćer. Ali nije se dala pokolebati. Ideja da pokaže nepoštovanje prema moćnome don Hernandu Aguileri de Yepesu bila je nezamisliva. To bi bilo ravno ludilu.

Udovičina odluka baci Gonzala u očaj. Nije znao što učiniti ili kome se obratiti za pomoć. Jedina osoba koje se mogao sjetiti bio je stari benediktinac iz Los Torosa. Osim nadnaravnoga uplitanja, nije vidio ni jedan zemaljski način kojim bi prevladao preprjeke na svojemu putu. Gotovo lud od neprestane žudnje, bio je siguran samo u jedno. Volio je Catalinu i ona je voljela njega. I to nije bila obična ljubav. Bilo je to nešto tako čisto za razliku od svega na što je u životu naišao, osim u knjigama o viteškoj ljubavi.

Kako bi nadoknadio sve svoje dolaske i odlaske, bacio se na poslove dvostrukom snagom. Išlo mu je tako dobro da je dobio ugovor za opskrbu najveće predionice na tomu području, pogona Cebreros. Don Hernando je bio oduševljen i nije ga prestajao hvaliti i poticati. Protumačio je sebi Gonzalov naporan rad kao pokušaj da zadovolji svojega budućeg tasta. Kada mu je Gonzalo rekao za ugovor s Cebrerosom, don Hernando mu svečano priopći: “Budeš li ovako nastavio, moj mladiću, uskoro ću ti moći dati nešto što ti, vjerujem, ne će biti mrsko.”

Bojeći se najgorega, Gonzalo je otišao u posjet starome benediktincu kako bi mu ispričao što se s njim događa. Ali je bio u takvu stanju da ga je stari redovnik pogrješno razumio.

36

SADRŽAJ

I. Od svile do svinja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 II. Raskoš obitelji Yepes . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18 III. Ljubav u Fontiverosu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30 IV. Vesela radionica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 V. Catalina Alvarez, udovica jednoga Yepesa . . 65 VI. Obraćenje Francisca de Yepesa . . . . . . . . . . . . 75 VII. Sirotište u Medini del Campo . . . . . . . . . . . . . 86 VIII. Poziv brata Ivana od Sv. Matije . . . . . . . . . . . . 98 IX. Ivan od Križa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111 X. Od siromaštva Duruela do previranja u samostanu Utjelovljenja . . . . . . . . . . . . . . . 126 XI. Đavao i brat Ivan od Križa . . . . . . . . . . . . . . . 145 XII. Zatočeni pjesnik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 164 XIII. Poput lopova u noći . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 189 XIV. U južnim predjelima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 199 XV. Gdje nema ljubavi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 212

223

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: GrafiÄ?ki zavod Hrvatske Tiskano u lipnju 2013.

Poznati i nagrađivani španjolski književnik José Luis Olaizola u ovomu zanimljivom povijesnom romanu ocrtava upečatljiv portret Ivana od Križa, jednoga od najvećih mistika i duhovnih velikana u povijesti.

U ovome književnom uratku ljubav je u samome središtu drame, a ljubav i jest ono po čemu je najviše poznat sv. Ivan od Križa, veliki mistik i stručnjak za prisnost s Bogom.

Radnja tako i započinje s ljubavnom pričom, opisom romanse između Ivanovih roditelja. Radi ljubavi prema siromašnoj tkalji Ivanov je otac bio spreman žrtvovati i obiteljski status i materijalnu sigurnost.

Pišući o Španjolskoj zlatnoga doba, roman prati radosti i teškoće drevne obitelji mladoga Ivana te potom i njegov dramatičan životni put. Njegovo predano djelovanje iz ljubavi prema bližnjima, njegov svećenički poziv i ulazak u karmelićanski red opisani su sa zadivljujućim stilom. Nastojanja da zajedno sa sv. Terezijom Avilskom izvrši obnovu reda dovode sv. Ivana do granica izdržljivosti. Njegova su mu se subraća snažno opirala, zatvarala u ćeliju gdje su ga često bičevala i gotovo izgladnjela na smrt. Unatoč svemu tome, ovaj gorljivi i zadivljujući čovjek kasnije će napisati: “Gdje nema ljubavi, unesi ljubav i dobit ćeš ljubav.”

Spajajući istodobno vrhunsku književnost, napetu radnju i duhovnu potku, ovaj roman nudi svima koji ga uzmu u ruku i zadovoljstvo čitanja i duboke duhovne uvide.

ISBN 978-953-235-322-8

VERBUM 125 kn

9 789532 35 3228

www.verbum.hr