Pisma svećenicima

IVAN PAVAO II. PISMA SVEĆENICIMA

VERBUM

Ivan Pavao II. PISMA SVEĆENICIMA

Biblioteka:

Posebna izdanja

54.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Ivan Pavao II.

PISMA SVEĆENICIMA

VERBUM Split, 2010.

© Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2010.

Prijevod dokumenta Pismo Dominicae cenae Ivana Pavla II. svim biskupima Crkve o otajstvu i štovanju svete euharistije preuzet je iz izdanja Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 58, Zagreb, 1982. i objavljuje se uz dopuštenje nakladnika.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: dr. sc. Mladen Parlov Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 260.2(044.6) IOHANNES Paulus II, papa Pisma svećenicima / Ivan Pavao II. ; <prijevod Mladen Parlov>. - Split : Verbum, 2010. - (Biblioteka Posebna izdanja ; 54) Prijevod djela: Dominicae cenae.

ISBN 978-953-235-216-0 130815035

PISMA SVEĆENICIMA

PISMO SVEĆENICIMA U PRIGODI VELIKOGA ČETVRTKA 1979. GODINE

Draga braćo svećenici!

1. Za vas sam biskup, s vama sam svećenik Na početku moje nove službe u Crkvi osjećam duboku potrebu da se obratim vama, svima vama bez iznimke, svećenicima, bilo dijecezanskim, bilo redovničkim, koji ste moja braća u snazi sakramenta reda. Već na početku želim izraziti svoju vjeru u zvanje koje vas sjedinjuje s vašim biskupima, u osobito zajedništvo sakramenta i službe, po kojemu se izgrađuje Crkva, Kristovo mistično tijelo. Svima vama, koji u snazi osobite milosti i po osobitu darivanju našemu Gospodinu podnosite »težinu dana i žege« (usp. Mt 20,12) među mnogostrukim brigama svećeničke i pastoralne službe, upravljeni su moje misli i moje srce od trenutka kada me je Krist pozvao na ovu katedru na kojoj je jednom sveti Petar morao svojim životom i smrću odgovoriti do kraja na pitanje: »Ljubiš li me? Ljubiš li me više nego ovi?« (usp. Iv 21,15sl.).

Na vas neprestano mislim, za vas molim, s vama tražim putove duhovnoga jedinstva i suradnje budući da ste moja braća u snazi sakramenta reda koji sam i ja primio iz ruku moga biskupa (krakovskoga metropolita kardinala Adama Stefana Sapiehe, nezaboravne uspomene). Služeći se poznatim riječima svetoga Augustina (Vobis enim sum episcopus, vobiscum sum christianus, Serm. 340,1: PL 38,1483), želim

5

IVAN PAVAO II.

vam danas reći: »Za vas sam biskup, s vama sam svećenik.« Danas je, doista, osobita prigoda koja me potiče da vam povjerim neke misli koje donosim u ovomu pismu, a to je približavanje Velikoga četvrtka. To je godišnja svetkovina našega svećeništva koja ujedinjuje čitav prezbiterij svake biskupije oko vlastitoga biskupa u zajedničkomu slavljenju euharistije. Na taj su dan svi svećenici pozvani, pred vlastitim biskupom i zajedno s njime, obnoviti obećanja dana na svećeničkomu ređenju. To mi dopušta, zajedno sa svom mojom braćom u episkopatu, da se osjetim vama pridružen u osobitu jedinstvu te, nadasve, da se nađem u samome srcu otajstva Isusa Krista, na kojemu svi sudjelujemo.

Drugi vatikanski sabor, koji je na izričit način istaknuo biskupski kolegijalitet u Crkvi, dao je i nov oblik životu svećeničkih zajednica, među sobom povezanih osobitim svezama bratstva te sjedinjenih s biskupom svake partikularne Crkve. Sav svećenički život i služba služe produbljenju i jačanju te veze; osobitu odgovornost za različite zadaće koje se odnose na taj život preuzimaju, između ostalih, prezbiterska vijeća koja, sukladno saborskoj misli i motu propriju pape Pavla VI. Ecclesiae Sanctae (I, čl. 15), moraju djelovati u svakoj biskupiji. Sve to treba omogućiti svakomu pojedinom biskupu da, u jedinstvu sa svojim prezbiterijem, može na najdjelotvorniji način služiti velikome djelu evangelizacije. Posredstvom te službe Crkva ostvaruje svoje poslanje, štoviše svoju vlastitu narav. Koja je važnost jedinstva svećenika s vlastitim biskupom, potvrđeno je riječima svetoga Ignacija Antiohijskoga (Ep. ad Magnesios, VI,1): »Brinite se da sve stvari vršite u Bogu ugodnom skladu, pod vodstvom biskupa koji predstavlja Boga, i s prezbiterima koji predstavljaju zbor apostola, i s đakonima, meni najdražima, kojima je povjerena služba Isusa Krista.«

6

PISMA SVEĆENICIMA

2. Sjedinjuje nas ljubav prema Kristu i Crkvi Nije mi nakana u ovomu pismu izložiti sve ono što tvori bogatstvo svećeničkoga života i službe. Želim se osvrnuti na ono što o tome donosi cjelokupna tradicija crkvenoga učiteljstva te, na osobit način, nauk Drugoga vatikanskog sabora, sadržan u njegovim različitim dokumentima, nadasve u konstituciji Lumen gentium te u dekretima Presbyterorum ordinis i Ad gentes. Upućujem i na encikliku moga prethodnika Pavla VI. Sacerdotalis coelibatus. Naposljetku, nakana mi je dati veliku važnost dokumentu De sacerdotio ministeriali, koji je Pavao VI. odobrio kao plod rada Biskupske sinode iz 1971., budući da u njemu – premda je zasjedanje Sinode koje ga je izradilo imalo samo savjetodavno značenje – nalazim izričaje od bitne važnosti koji se odnose na osobit vid svećeničkoga života i službe u suvremenomu svijetu.

Pozivajući se na te izvore, vama poznate, želim ovim pismom ukazati samo na neke točke koje mi se čine od iznimne važnosti u ovomu trenutku povijesti Crkve i svijeta. Te mi riječi dolaze iz ljubavi prema Crkvi, a ona će biti u stanju izvršiti svoje poslanje u svijetu samo ako, usprkos ljudskoj slabosti, zadrži svoju vjernost prema Kristu. Znam da se obraćam onima kojima je samo ljubav prema Kristu dopustila, s osobitim zvanjem, darovati se u službu Crkve te u Crkvi, u službu čovjeku, za rješenje najvažnijih problema, osobito onih koji se tiču njegova vječnoga spasenja.

Premda se na početku ovih svojih razmišljanja pozivam na mnoge pisane izvore i službene dokumente, ipak mi je nakana crpsti nadasve iz onoga živog izvora koji je naša zajednička ljubav prema Kristu i njegovoj Crkvi, ljubav koja se rađa iz milosti svećeničkoga zvanja, ljubavi koja je najveći dar Duha Svetoga (usp. Rim 5,5; 1 Kor 12,31; 13).

7

IVAN PAVAO II.

3. »Izabran između ljudi… postavljen u korist ljudi« Drugi je vatikanski sabor produbio poimanje svećeništva predstavljajući ga, u cjelini svoga naučavanja, kao izražaj nutarnjih snaga, onih »dinamizama« po kojima se uobličuje poslanje čitava naroda Božjega u Crkvi. Ovdje se je potrebno pozvati nadasve na konstituciju Lumen gentium te pozorno iščitavati dijelove koji o tome govore. Poslanje naroda Božjega ostvaruje se po sudjelovanju na službi i poslanju samoga Isusa Krista koje – kako je poznato – ima trostruku dimenziju: to je poslanje i služba proroka, svećenika i kralja. Pozorno analizirajući saborske tekstove jasno je da treba govoriti o trostrukoj dimenziji Kristove službe i poslanja, prije nego o tri različite službe. Doista, one su tako intimno povezane, uzajamno se pojašnjavaju, uzajamno se uvjetuju i uzajamno osvjetljuju. Posljedično, iz toga trostrukog jedinstva proistječe naše sudjelovanje u Kristovu poslanju i službi. Kao kršćani, članovi naroda Božjega, te, potom, kao svećenici, sudionici hijerarhijskoga reda, svoje podrijetlo imamo iz jedinstva poslanja i službe našega Učitelja koji je Prorok, Svećenik i Kralj, kako bismo mu pružili osobito svjedočanstvo u Crkvi i pred svijetom.

Svećeništvo na kojemu sudjelujemo po sakramentu reda, koji je zauvijek »utisnut« u naše duše po osobitu Božjemu znaku, to jest »biljegu«, ostaje u jasnu odnosu s općim svećeništvom vjernika, to jest svih krštenika. No istodobno se od njega razlikuje »ne samo po stupnju nego i po bîti« (Lumen gentium, 10). Na taj način puno značenje poprimaju riječi autora Poslanice Hebrejima o svećeniku koji se »od ljudi uzet, za ljude postavlja« (Heb 5,1).

Sada je bolje iznova iščitati sav ovaj klasični saborski tekst koji izražava bitne istine o našemu zvanju u Crkvi: »Krist Gospodin, veliki svećenik uzet između ljudi (usp.

Heb 5,1–5), učinio je novi narod ‘kraljevstvom i svećenicima Bogu i svome Ocu’ (Otk 1,6; usp. 5,9–10). Oni, naime,

8

PISMA SVEĆENICIMA

koji su kršteni, posvećuju se po preporođenju i pomazanju Duhom Svetim u duhovni dom i sveto svećeništvo da po svim djelima kršćanskoga čovjeka prinose duhovne žrtve te naviještaju silna djela onoga koji ih je iz tame pozvao u svoje divno svjetlo (usp. 1 Pt 2,4–10). Stoga neka svi Kristovi učenici, ustrajući u molitvi i zajedno hvaleći Boga (usp. Dj 2,42–47), prikazuju sami sebe kao živu, svetu i Bogu ugodnu žrtvu (usp. Rim 12,1); neka po svoj zemlji svjedoče o Kristu te onima koji to budu zahtijevali obrazlažu onu nadu u vječni život koja je u njima (usp. 1 Pt 3,15). No premda se zajedničko svećeništvo vjernika i ministerijalno ili hijerarhijsko svećeništvo razlikuju ne samo po stupnju nego i po bîti, ipak su usmjereni jedno prema drugomu; jedno i drugo, naime, imaju na svoj poseban način udjela u jednomu Kristovu svećeništvu. Svetom vlašću koju ima ministerijalni svećenik odgaja i vodi svećenički narod, vrši euharistijsku žrtvu u Kristovoj osobi te je u ime svega naroda prinosi Bogu; vjernici, pak, snagom svojega kraljevskog svećeništva sudjeluju u prinošenju euharistije te ga vrše u primanju sakramenata, u molitvi i zahvaljivanju, svjedočanstvom sveta života, samozatajom i djelotvornom ljubavi« (Lumen gentium, 10).

4. Svećenik, Kristov dar za zajednicu Moramo do u detalje razmotriti ne samo teorijsko značenje, nego i ono bitno uzajamnoga »odnosa« koji postoji između hijerarhijskoga svećeništva i općega svećeništva vjernika. Ako se između sebe razlikuju ne samo po stupnju nego i po bîti, to je plod osobita bogatstva samoga Kristova svećeništva koje je jedino središte i jedini izvor onoga sudjelovanja koje je vlastito svim krštenicima, kao i onoga drugog sudjelovanja koje nam dolazi po različitu sakramentu, koji je upravo sakrament reda. Taj sakrament, draga bra-

9

IVAN PAVAO II.

ćo, za nas osobit, plod posebne milosti zvanja i temelj našega identiteta, u snazi same njegove naravi i svega onoga što čini u našemu životu i djelovanju, pomaže vjernicima da budu svjesni svoga općeg svećeništva te da ga ostvaruju (usp. Ef 4,11–12): on ih podsjeća da su narod Božji te ih osposobljava da »prinose one duhovne žrtve« (usp. 1 Pt 2,5) po kojima sam Krist čini od nas vječni prinos Ocu (usp. 1 Pt 3,18). To se, prije svega, događa kada svećenik »svetom vlašću koju ima… vrši euharistijsku žrtvu u Kristovoj osobi (in persona Christi) te je u ime svega naroda prinosi Bogu« (Lumen gentium, 10), kako čitamo u spomenutomu saborskom tekstu.

Naše je sakramentalno svećeništvo, dakle, »hijerarhijsko« svećeništvo te ujedno i »ministerijalno«. Ono tvori osobit ministerium, tj. »službu« u pogledu zajednice vjernika. Nema svoje podrijetlo u toj zajednici, kao da bi zajednica bila ona koja »zove« ili »obvezuje«. Ono je doista dar toj zajednici te proizlazi od samoga Krista, iz punine njegova svećeništva. Ta punina nalazi svoj izričaj u činjenici da Krist, čineći sve prikladnima da prinesu duhovnu žrtvu, ipak poziva neke te ih osposobljuje da budu službenici njegove sakramentalne žrtve, euharistije, u čijemu prinošenju sudjeluju svi vjernici i u koju su uključene duhovne žrtve naroda Božjega.

Svjesni te stvarnosti, shvaćamo na koji je način naše svećeništvo »hijerarhijsko«, to jest povezano s ovlašću oblikovanja i upravljanja svećeničkoga naroda (usp. Lumen gentium, 10), i upravo zato je »ministerijalno«. Vršimo tu službu po kojoj sam Krist neprestano »služi« Ocu u djelu našega spasenja. Sav naš svećenički život jest i mora biti duboko prožet tom službom ako želimo prikladno ispuniti euharistijsku žrtvu in persona Christi – »u Kristovoj osobi«.

Svećeništvo zahtijeva osobit integritet života i službe te upravo zato takav integritet najviše pristaje našemu svećeničkom identitetu. Istodobno, u njemu se izražava veličina

10

PISMA SVEĆENICIMA

našega dostojanstva i »raspoloživost« njemu proporcionalna: riječ je o poniznoj spremnosti da se prihvate darovi Duha Svetoga te da se drugima udijele plodovi ljubavi i mira, da im se daruje ona sigurnost vjere iz koje proizlazi duboko razumijevanje smisla ljudskoga postojanja te sposobnost da se moralni red uvede u živote pojedinaca te u ljudske odnose.

Budući da nam je svećeništvo dano kako bismo neprestano služili drugima, kao što je to činio Krist Gospodin, ne možemo ga se odreći zbog poteškoća koje susrećemo i žrtava koje se od nas traže. Poput apostolâ i »mi smo ostavili sve kako bismo slijedili Krista« (usp. Mt 19,27); moramo stoga uz njega ustrajati čak i preko križa.

5. U službi Dobroga Pastira Dok pišem, pred očima moje duše predstavljaju se najrazličitija i najšira područja ljudskoga života na koja ste, draga braćo, poslani poput radnika u Gospodarev vinograd (usp. Mt 20,1–16). Ali za vas vrijedi i prispodoba o stadu (usp. Iv 10,1–16), budući da, zahvaljujući svećeničkomu biljegu, sudjelujete u pastirskoj karizmi, što je znak osobita odnosa sličnosti s Kristom, Dobrim Pastirom. Vi ste upravo obilježeni tom značajkom, na posve osobit način. Premda briga za spasenje drugih jest i treba biti zadaća svakoga člana velike zajednice naroda Božjega, tj. sve naše braće i sestara laika – kako je to tako jasno izrazio Drugi vatikanski sabor (Lumen gentium, pogl. II.) – ipak se od vas svećenika očekuju veća briga i zauzetost, različite od onih bilo kojega laika zato što se vaše sudjelovanje u svećeništvu Isusa Krista razlikuje od njihova sudjelovanja, »ne samo po stupnju nego i po biti« (Lumen gentium, 10).

Doista, svećeništvo Isusa Krista prvi je izvor i izričaj neprestane i uvijek djelotvorne brige za naše spasenje, što nam omogućuje da na njega gledamo kao na Dobroga Pa-

11

IVAN PAVAO II.

stira. Riječi »Pastir dobri daje život za svoje ovce« (Iv 10,11) ne odnose li se na žrtvu na križu, na konačni čin Kristova svećeništva? Ne označuju li svima nama, koje je Krist Gospodin po sakramentu reda učinio dionicima svoga svećeništva, put koji i mi moramo prijeći? Ne kažu li nam te riječi da je naše zvanje osobita briga za spasenje našega bližnjega; da je ta briga osobit razlog postojanja našega svećeničkog života; da upravo ta briga daje smisao našemu životu te da samo po njoj možemo pronaći puno značenje našega vlastitog života, našega savršenstva, naše svetosti? Ta je tema preuzeta, na više različitih mjesta, u saborskomu dekretu Optatam totius (usp. br. 8–11; 19sl.).

Ipak, taj problem postaje razumljiviji u svjetlu riječi našega Učitelja koji kaže: »Tko želi spasiti svoj život, izgubit će ga; a tko izgubi svoj život poradi mene i evanđelja, spasit će ga« (Mk 8,35). To su tajnovite riječi te se čine paradoksalnima. No one prestaju biti tajanstvene ako ih nastojimo prakticirati. Tada paradoks nestaje te se posvema objavljuje duboka jednostavnost njihova značenja. Neka svima nama bude udijeljena ta milost u našemu svećeničkom životu te u našoj službi prepunoj revnosti.

6. »Umijeće nad umijećima jest vodstvo duša« Osobita se briga za spasenje drugih, za istinu, za ljubav i svetost čitava naroda Božjega, za duhovno jedinstvo Crkve, koje nam je Krist povjerio zajedno sa svećeničkom vlašću, izražava na različite načine. Različiti su naime putovi po kojima se, draga braćo, vrši vaše svećeničko zvanje. Jedni u redovitu župnome pastoralu; drugi u misijskim zemljama; treći pak na području djelatnosti povezanih s poučavanjem, s obrazovanjem i odgojem mladih, radeći u različitim organizacijama i okružjima te prateći razvoj društvenoga i kulturnoga života; drugi, napokon, uz patnike, bolesne, napuštene;

12

PISMA SVEĆENICIMA

ponekad ste i vi sami prikovani na krevetu boli. Različiti su to putovi te je ih nemoguće sve pojedinačno imenovati. Oni su nužno brojni i različiti jer je različita struktura ljudskoga života, društvenih procesa, povijesnih tradicija i baština različitih kultura i uljudba. Ipak, u svim tim različitostima vi ste uvijek i posvuda nositelji svojega osobitog zvanja; nositelji ste milosti Krista, vječnoga Svećenika, i karizme Dobroga Pastira. To nikada ne možete zaboraviti; toga se nikada ne možete odreći; to trebate u svako vrijeme i na svakomu mjestu i na svaki način vršiti. U tomu se sastoji ono »umijeće nad umijećima« na koje vas je Isus Krist pozvao. »Umijeće nad umijećima je vodstvo duša«, zapisao je sveti Grgur Veliki (Regula pastoralis, I,1: PL 77,14).

Pozivajući se na te riječi kažem vam: trudite se biti »umjetnici« pastorala. Bilo ih je mnogo u povijesti Crkve. Je li potrebno nabrojiti ih? Svakome od nas govore, primjerice, sv. Vinko Paulski, sv. Ivan Avilski, sv. Župnik Arški, sv. Ivan Bosco, bl. Maksimilijan Kolbe1 i toliki, toliki drugi. Svaki je od njih bio različit od drugih, bio je svoj, bio je sin svoga vremena, a bio je također »posadašnjen« svome vremenu. No to »posadašnjenje« svakoga od njih bio je izvorni odgovor na evanđelje, nužan odgovor za ono vrijeme; bio je to odgovor svetosti i revnosti. Ne postoji drugo pravilo izvan toga kako bi se »posadašnjili«, u našemu životu i u svećeničkoj djelatnosti, u naše vrijeme i u aktualnosti svijeta. Nema sumnje da ne mogu biti smatrani prikladnim »posadašnjenjima« različiti pokušaji i projekti »laicizacije« svećeničkoga života.

7. Djelitelj i svjedok Svećenički je život sagrađen na temelju sakramenta reda koji u našu dušu utiskuje znak neizbrisiva biljega. Taj znak, utisnut u dubine našega ljudskog bića, ima svoju di1

Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim 1982. (prim. ur.).

13

IVAN PAVAO II.

namiku »osobnosti«. Svećenička osobnost mora biti za druge jasan i blistav znak i uputa. To je prvi uvjet naše pastoralne službe. Ljudi, između kojih smo izabrani i za koje smo postavljeni (usp. Heb 5,1), žele vidjeti u nama taj znak i tu uputu i na to imaju pravo. Može nam se ponekad činiti da to ne žele ili da žele da u svemu budemo »kao oni«; ponekad se čini da to čak traže od nas. Upravo je tada potreban dubok »osjećaj vjere« i »dar razlučivanja«. Doista, vrlo je lako pustiti se voditi od prividnosti te postati žrtve temeljne obmane. Oni koji traže laicizaciju svećeničkoga života i koji plješću na njegova isprazna očitovanja, zasigurno će nas ostaviti kada podlegnemo napasti; tada ćemo prestati biti nužni i popularni. Naše je vrijeme obilježeno različitim oblicima »manipulacija« i »instrumentalizacija« čovjeka, ali mi ne možemo popustiti nijednoj od njih (»Ne obmanjujmo se da služimo evanđelju kada pokušavamo ‘razrijediti’ svoju svećeničku karizmu pretjeranim zanimanjem za široko polje vremenitih problema; kada želimo ‘laicizirati’ naš način življenja i djelovanja; kada brišemo izvanjske znakove našega svećeničkog zvanja. Moramo čuvati smisao našega osobitog zvanja te se ta ‘osobitost’ mora odraziti i u našemu izvanjskom odijevanju. Ne sramimo ga se! Da, u svijetu smo! Ali nismo od svijeta!«, Ivan Pavao II., Govor rimskome kleru, br. 3, 9. studenoga 1978.). U konačnici, ljudima će biti nužan samo svećenik koji je svjestan puna smisla svoga svećeništva: svećenik koji duboko vjeruje, koji hrabro ispovijeda svoju vjeru, koji žarko moli, koji poučava s dubokim uvjerenjem, koji služi, koji u svome životu ostvaruje program Blaženstava, koji zna ljubiti nesebično, koji je blizak svima, osobito najpotrebnijima.

Naša pastoralna djelatnost zahtijeva da budemo bliski ljudima i svim njihovim problemima, bilo osobnim, bilo obiteljskim, kao i onim društvenim, ali zahtijeva i da budemo bliski svim tim problemima »kao svećenici«. Samo tada, u ozračju svih tih problema, ostajemo ono što jesmo.

14

PISMA SVEĆENICIMA

Ako dakle uistinu služimo tim ljudskim problemima, ponekad vrlo teškima, tada čuvamo svoj identitet te smo uistinu vjerni svojemu zvanju. Zajedno sa svim ljudima i s velikom pronicljivošću moramo tražiti istinu i pravdu čije prave i konačne dimenzije ne možemo pronaći doli u evanđelju, štoviše u samome Kristu. Naša je zadaća služiti istini i pravdi u dimenzijama ljudske »vremenitosti«, ali uvijek u perspektivi vječnoga spasenja. Ta pak vodi računa o vremenitim dostignućima ljudskoga duha na području spoznaje i morala, kako je to na divan način upozorio Drugi vatikanski sabor (usp. Gaudium et spes, br. 38–42), ali se s njima ne poistovjećuje te ih, u stvari, nadilazi: »Ono što oko ne vidje, što uho ne ču… to pripravi Bog onima koji ga ljube« (1 Kor 2,9). Ljudi, naša braća u vjeri, pa čak i nevjernici, od nas očekuju da im uvijek budemo u stanju ukazati na tu perspektivu, da postanemo istinski svjedoci te perspektive, da budemo djelitelji milosti, da budemo služitelji riječi Božje, očekuju da budemo ljudi molitve.

Među nama postoje oni koji su na osobit način svoje svećeničko zvanje sjedinili s intenzivnim životom molitve i pokore u usko kontemplativnu obliku u pripadajućim redovničkim redovima. Neka se podsjete da je njihovo svećeničko služenje u tome obliku – na osobit način – »usmjereno« velikoj brizi Dobroga Pastira, a to je briga za spasenje svakoga čovjeka.

Svi se moramo podsjetiti da nikome nije dopušteno da zasluži naziv »najamnika«, to jest nekoga kome »ovce ne pripadaju«, nekoga tko »vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni; on je najamnik i nije mu do ovaca« (Iv 10,12sl.). Briga svakoga dobrog pastira jest da ljudi »život imaju, u izobilju da ga imaju« (Iv 10,10), kako nitko od njih ne bi propao (usp. Iv 17,12), nego da ima život vječni. Učinimo sve da ta briga duboko prožme naše duše te je nastojmo živjeti. Neka označi našu osobnost te bude u temelju našega svećeničkog identiteta.

15

IVAN PAVAO II.

8. Značenje celibata Dopustite da se ovdje dotaknem problema svećeničkoga celibata. Obradit ću ga sintetski budući da je već na dubok i potpun način razmatran za vrijeme Sabora te, potom, u enciklici Sacerdotalis coelibatus, kao i za vrijeme redovite sjednice Biskupske sinode iz 1971. To se je razmatranje pokazalo nužnim kako bi se problem predstavio na još zreliji način, ali i kako bi se još dublje motivirao smisao odluke koju je latinska Crkva donijela prije toliko stoljeća i kojoj je nastojala ostati vjerna, želeći tu vjernost zadržati i u budućnosti. Važnost problema o kojemu je riječ tako je velika i njegova povezanost s jezikom evanđelja tako uska da ne možemo u ovomu slučaju misliti različitim kategorijama od onih kojima su se služili Sabor, Biskupska sinoda i sam papa Pavao VI. Možemo samo nastojati sam problem shvatiti još dublje te na nj odgovoriti na još zreliji način, slobodni od različitih prigovora koji su uvijek – a to se događa i danas – dolazili protiv svećeničkoga celibata, kao i od različitih tumačenja koja se odnose na kriterije koji su strani evanđelju, Tradiciji i učiteljstvu Crkve; kriteriji, dodajmo, čija je točnost i »antropološka« utemeljenost vrlo sumnjiva i relativne vrijednosti.

Uostalom, ne moramo se previše čuditi svim tim prigovorima i kritikama koje su se u postsaborskomu razdoblju pojačale te se danas tu i tamo ublažuju. Nije li Isus Krist, nakon što je apostolima predstavio pitanje odricanja od braka »zbog kraljevstva nebeskoga«, dodao one znakovite riječi: »Tko može shvatiti, neka shvati« (Mt 19,12)? Latinska je Crkva željela i nastavlja željeti, pozivajući se na primjer Krista Gospodina, na apostolski nauk i na cjelokupnu vlastitu tradiciju da svi oni koji primaju sakrament reda prihvate to odricanje radi kraljevstva nebeskoga. Ta je tradicija, pak, sjedinjena s poštovanjem prema različitim tradicijama drugih Crkava. Uistinu, ona tvori značajku, osobitost i baštinu

16

PISMA SVEĆENICIMA

katoličke latinske Crkve koja joj mnogo duguje i u kojoj je odlučna ustrajati, usprkos svim poteškoćama kojima bi ta vjernost mogla biti izložena te usprkos različitim znakovima slabosti i krize pojedinih svećenika. Svi smo svjesni da »to blago imamo u glinenim posudama« (usp. 2 Kor 4,7); ipak, dobro znamo da je ono upravo blago.

Zašto je blago? Možda time želimo umanjiti vrijednost braka i zvanja na obiteljski život? Ili podliježemo manihejskomu prijeziru ljudskoga tijela i njegovih uloga? Možda na neki način želimo prezreti ljubav koja dovodi muškarca i ženu u brak i do bračnoga sjedinjenja tijela, kako bi tako postali »samo jedno tijelo« (Post 2,24; Mt 19,6). Kako bismo mogli misliti i razmišljati na takav način kada znamo, vjerujemo i navješćujemo, slijedeći svetoga Pavla, da je brak »otajstvo veliko« u odnosu na Krista i na Crkvu (usp. Ef 5,32)? Nijedan od razloga kojima nas se želi »uvjeriti« o neprikladnosti celibata ne odgovara istini koju Crkva navješćuje i koju nastoji ostvariti u životu preko obveze na koju svećenici pristaju prije svetoga ređenja. Naprotiv, bitan, vlastit i prikladan razlog sadržan je u istini koju je Krist pojasnio govoreći o odricanju od braka radi kraljevstva nebeskoga i koju je sveti Pavao proglašavao pišući da svatko u Crkvi ima svoj vlastiti dar (usp. 1 Kor 7,7). Celibat je »dar Duha«. Sličan, premda različit, dar sadržan je u zvanju na istinsku i vjernu bračnu ljubav, usmjerenu na prokreaciju po tijelu, u tako veliku kontekstu sakramenta ženidbe. Poznato je kako je taj dar bitan u izgradnji velike zajednice Crkve, naroda Božjega. Ako pak ta zajednica želi potpuno odgovoriti na svoje zvanje u Isusu Kristu, bit će nužno da se u njoj ostvari, u prikladnu omjeru, i onaj drugi »dar«, dar celibata »poradi kraljevstva nebeskoga« (Mt 19,12).

Zašto katolička latinska Crkva povezuje taj dar ne samo sa životom osoba koje prihvaćaju striktan program evanđeoskih savjeta u religioznim institutima, nego i u zvanjima na svećeništvo, hijerarhijsko i ministerijalno? To čini zato

17

IVAN PAVAO II.

što celibat »poradi kraljevstva« nije samo eshatološki znak, nego ima i veliko društveno značenje, u sadašnjemu životu, za služenje narodu Božjemu. Svećenik, po svome celibatu, postaje »čovjek za druge«, na način različit od onoga na koji to postaje netko tko se u bračnomu sjedinjenju veže sa ženom. Kao suprug i otac i on postaje »čovjek za druge«, nadasve u krugu svoje obitelji, za svoju suprugu te zajedno s njom za svoju djecu, kojima daje život. Svećenik, odričući se toga očinstva koje je vlastito supružnicima, traži drugo očinstvo i gotovo drugo majčinstvo, podsjećajući na Apostolove riječi o djeci koju rađa u bolovima (usp. 1 Kor 4,15; Gal 4,19). Oni su djeca njegova duha, ljudi koje je Dobri Pastir povjerio njegovoj brizi. To su mnogi ljudi, puno brojniji od onih koje bi mogla prihvatiti jedna obična ljudska obitelj. Svećeničko je pastirsko zvanje veliko te Sabor uči da je ono opće: ono je usmjereno prema čitavoj Crkvi (usp. Presbyterorum ordinis, 3, 6, 10, 12) te je time i misijsko. Redovito, ono je vezano za službu određene zajednice naroda Božjega u kojoj svatko očekuje pažnju, brižnost, ljubav. Svećeničko srce, raspoloživo za tu službu, za tu brigu i ljubav, mora biti slobodno. Celibat je znak slobode koja je za služenje. U snazi toga znaka hijerarhijsko svećeništvo, ili »ministerijalno«, jest – po tradiciji naše Crkve – najuže »povezano« s općim svećeništvom vjernika.

9. Kušnja i odgovornost Plod dvoznačnosti, ako ne upravo zlonamjernosti, jest često rašireno mišljenje po kojemu bi svećenički celibat u Katoličkoj Crkvi bio jednostavna ustanova nametnuta zakonom onima koji primaju sakrament reda.

Svi znamo da nije tako. Svaki kršćanin koji prima sakrament reda obvezuje se na celibat s punom sviješću i slobodom, poslije višegodišnje priprave, duboka promišljanja i

18

PISMA SVEĆENICIMA

ustrajne molitve. On donosi odluku za život u celibatu samo nakon što je došao do čvrsta uvjerenja da mu Krist udjeljuje taj »dar« za dobro Crkve i za služenje drugima. Samo se tada obvezuje da će ga opsluživati čitav život. Jasno je da ta odluka ne obvezuje samo u snazi zakona koji donosi Crkva, nego i u snazi osobne odgovornosti. Ovdje je riječ o tome da se održi riječ dana Kristu i Crkvi. Držanje riječi istodobno je i dužnost i provjera svećenikove nutarnje zrelosti, a time je izražaj njegova osobnoga dostojanstva. To se očituje u svoj jasnoći kada se održavanje riječi dane Kristu, svjesnom i slobodnom celibatarskom obvezom za sav život, susretne s poteškoćama, kada dođu kušnje ili kada je izložena napastima. Svega toga nije pošteđen ni svećenik, kao uostalom ni bilo koji drugi čovjek i kršćanin. U tomu trenutku svatko mora tražiti potporu u najžarčoj molitvi. Mora, po molitvi, iznova u sebi pronaći onaj stav poniznosti i iskrenosti pred Bogom i vlastitom savješću, a upravo je to izvor snage koji podupire onoga tko se tetura. Tada se rađa pouzdanje slično onome koje je sveti Pavao izrazio riječima: »Sve mogu u onome koji me jača« (Fil 4,13). Te su istine potvrđene iskustvom brojnih svećenika i dokazane životnom stvarnošću. Njih prihvatiti tvori temelj vjernosti riječi dane Kristu i Crkvi, a istodobno je provjera istinske vjernosti samome sebi, vlastitoj savjesti, vlastitoj ljudskosti i dostojanstvu. Na sve to valja misliti nadasve u trenutcima krize, a ne se utjecati oprostu, shvaćenu kao »administrativni čin«, kao da se u stvarnosti ne radi o duboku pitanju savjesti i kušnji ljudskosti. Bog ima pravo da nas sve iskuša ako je istina da je zemaljski život kušnja za svakoga čovjeka. No Bog želi i da iziđemo kao pobjednici iz te kušnje te nam daje prikladnu pomoć.

Možda je potrebno ovdje, ne bez razloga, dodati da obveza bračne vjernosti, koja proizlazi iz sakramenta ženidbe, stvara u svome području analogne obveze te da ponekad postaje područje analognih kušnja i iskustava za supružni-

19

IVAN PAVAO II.

ke, muževe i žene koji također u tim »vatrenim kušnjama« imaju prigodu ovjeroviti vrijednost svoje ljubavi. Ljubav, uistinu, u svakoj svojoj dimenziji nije samo zvanje, nego je i dužnost. Dodajmo, naposljetku, da naša braća i sestre koji su vezani ženidbom imaju pravo očekivati od nas, svećenika i pastira, dobar primjer i svjedočanstvo vjernosti zvanju sve do smrti, vjernosti zvanju koje mi izabiremo po sakramentu reda, kao što ga oni biraju po sakramentu ženidbe. I na tome području i u tome smislu moramo razumjeti svoje ministerijalno svećeništvo kao »podložno« općemu svećeništvu sviju vjernika, laika, osobito onih koji žive u braku te oblikuju obitelj. Na taj način mi služimo u »izgradnji tijela Kristova« (Ef 4,12); inače, umjesto da sudjelujemo u njegovoj izgradnji, slabimo njegovo duhovno ustrojstvo. S tom je izgradnjom tijela Kristova usko povezan istinski razvoj ljudske osobnosti svakoga kršćanina – kao i svakoga svećenika – koji se ostvaruje prema mjeri dara Kristova. Razgradnja duhovnoga ustrojstva Crkve ne potiče zasigurno razvoj ljudske osobnosti kao ni njezino pravo potvrđivanje.

10. Potrebno se je svakoga dana obraćati »Što nam je činiti?« (Lk 3,10): čini se da to pitate, draga braćo, kao što su toliko puta Krista Gospodina pitali učenici i oni koji su ga slušali. Što treba učiniti Crkva kada se čini da nedostaje svećenika, kada se njihov nedostatak osjeća osobito u nekim zemljama i krajevima svijeta? Na koji način trebamo odgovoriti na neizmjerne potrebe evangelizacije i kako možemo utažiti glad za Riječi i Tijelom Gospodinovim? Crkva, koja se obvezuje održati celibat svećenika kao osobit dar za kraljevstvo Božje, ispovijeda vjeru i izražava nadu prema svome Učitelju, Otkupitelju i Zaručniku te ujedno prema Onome koji je »gospodar žetve«« i »darivatelj dara« (Mt 9,38; 1 Kor 7,7). Doista, »svaki savršeni dar

20

PISMA SVEĆENICIMA

odozgor je, silazi do Oca svjetlilâ« (Jak 1,17). Ne možemo mi oslabiti tu vjeru i to pouzdanje s našim ljudskim sumnjama ili s našom malodušnošću.

Stoga se svi moramo svakoga dana obraćati. Znamo da je to temeljni zahtjev evanđelja, upućen svim ljudima (usp.

Mt 4,17; Mk 1,15), a toliko više moramo ga doživjeti kao upravljena nama. Ako imamo dužnost pomagati drugima da se obrate, isto tako i mi sami moramo neprestano činiti u svome životu. Obratiti se znači vratiti se samoj milosti našega zvanja, razmatrati beskrajnu dobrotu i beskonačnu Kristovu ljubav, koji se obratio svakome od nas, i, zovući nas po imenu, rekao: »Slijedi me.« Obratiti se znači »dati račun« o svojemu služenju, o svojoj revnosti, o svojoj vjernosti pred Gospodinom naših srdaca jer smo »službenici Kristovi i upravitelji Božjih otajstava« (1 Kor 4,1). Obratiti se znači »dati račun« i o našim nemarnostima i grijesima, malodušnosti, nedostatku vjere i nade, o razmišljanju samo »na ljudski način«, a ne »božanski«. Podsjetimo se, u vezi s tim, opomene koju je Krist uputio Petru (usp. Mt 16,23).

Obratiti se znači za nas iznova tražiti oproštenje i Božju snagu u sakramentu pomirenja te tako započeti iznova te svakoga dana napredovati, vladati sobom, ostvarivati duhovne pobjede, radosno darivati jer »Bog ljubi vesela darivatelja« (2 Kor 9,7).

Obratiti se znači »svagda moliti i nikada ne sustati« (Lk 18,1). Molitva je na određeni način prvi i posljednji uvjet obraćenja, duhovnoga napretka, svetosti. Možda se je posljednjih godina – barem u određenim krugovima – previše raspravljalo o svećeništvu, o svećeničkome »identitetu«, o vrijednosti njegove prisutnosti u suvremenomu svijetu itd., a premalo se je molilo. Nije bilo dostatno poleta da se samo svećeništvo ostvari po molitvi kako bi njegov istinski evanđeoski dinamizam postao učinkovitiji te kako bi potvrdio svećenički identitet. Molitva je ono što ukazuje na bitni stil svećeništva; bez nje se taj stil izobličuje. Molitva nam pomaže

21

IVAN PAVAO II.

da uvijek iznova pronađemo svjetlo koje nas je vodilo od početaka našega svećeničkog zvanja i koje nas neprestano vodi, premda se čini da se ponekad gubi u tami. Molitva nam omogućuje da se neprestano obraćamo, da ostanemo u stanju trajne protegnutosti prema Bogu, što je neophodno ako druge želimo voditi k njemu. Molitva nam pomaže u vjeri, u znanju i ljubavi, i onda kada nas naša ljudska slabost ometa.

Molitva nam, osim toga, pomaže da iznova otkrijemo dimenzije onoga kraljevstva za čiji dolazak molimo svakoga dana, ponavljajući riječi koje nas je Krist naučio. Tada uočavamo koje je naše mjesto u ostvarenju te molbe: »Dođi kraljevstvo tvoje« te vidimo koliko smo neophodni kako bi se ono ostvarilo. I možda, dok molimo, lakše otkrivamo ona »polja koja se već bjelasaju za žetvu« (Iv 4,35) i shvaćamo koje je značenje riječi koje je Krist izgovorio vidjevši ta polja: »Molite, dakle, gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju« (Mt 9,38).

Molitvu moramo sjediniti s neprestanim radom na sebi: to je formatio permanens – trajna formacija. Kako s pravom podsjeća dokument koji je o toj temi objavila Sveta kongregacija za kler (usp. Litterae circulares, 4. studenoga 1969.: AAS 62 [1970] 123sl.), takva formacija mora biti nutarnja, to jest težiti produbljenju svećenikova duhovnoga života, kao i pastoralnoga i intelektualnoga (filozofskoga i teološkoga).

Ako naša pastoralna djelatnost, navještaj Riječi i cjelokupna svećenička služba, ovise o intenzitetu našega nutarnjeg života, tada i taj život isto tako treba pronaći potporu u marljivu studiju. Nije dovoljno zaustaviti se na onome što smo jednom naučili u bogosloviji, čak kada je riječ o studiju na sveučilišnoj razini, prema kojemu odlučno upućuje Sveta kongregacija za katolički odgoj. Taj se proces intelektualne formacije mora protegnuti na sav život, osobito u današnje vrijeme koje je obilježeno – barem u mnogim krajevima svijeta – općim razvojem javne naobrazbe i kulture. Pred ljudima, koji se koriste plodovima toga razvoja, mi moramo bi-

22

PISMA SVEĆENICIMA

ti prikladno kvalificirani svjedoci Isusa Krista. Kao učitelji istine i morala moramo im na uvjerljiv i djelotvoran način dati opravdanje nade koja nas oživljava (usp. 1 Pt 3,15). I to je dio procesa svakodnevnoga obraćenja u ljubavi, po istini.

Draga braćo, vi koji »podnosite težinu dana i žege« (usp.

Mt 20,12), koji ste stavili ruke na plug i ne okrećete se (usp.

Lk 9,62), a možda još više vi koji sumnjate u smisao svojega zvanja ili u vrijednost svoje službe! Pomislite na ona mjesta gdje ljudi sa žudnjom čekaju na svećenika i gdje već mnogo godina, osjećajući njegov nedostatak, ne prestaju željeti njegovu prisutnost. Događa se ponekad da se okupljaju u napuštenu svetištu te stavljaju na oltar sačuvanu štolu i recitiraju molitve euharistijske liturgije; i gle, u trenutku koji odgovara pretvorbi, silazi među njih duboka tišina, prekinuta koji put plačem…, toliko žarko žele čuti riječi koje samo svećeničke usne mogu djelotvorno izgovoriti! Toliko živo žele euharistijsku pričest na kojoj mogu sudjelovati samo u snazi svećeničke službe, kao što toliko žarko žude čuti riječi božanskoga oprosta: »Ja te odrješujem od tvojih grijeha!« Toliko duboko doživljavaju odsutnost svećenika iz svoje sredine!... Takvih mjesta ne nedostaje u svijetu. Ako, dakle, netko od vas sumnja u smisao svećeništva, ako misli da je ono »društveno« neplodno ili beskorisno, neka razmisli o ovome što rekoh.

Potrebno se je obraćati svakoga dana, svakoga dana iznova otkrivati dar primljen od samoga Krista u sakramentu reda, proničući važnost spasenjskoga poslanja Crkve te razmišljajući o veliku značenju našega zvanja u svjetlu toga poslanja.

11. Majka svećenikâ Draga braćo, na početku svoga poslanja sve vas povjeravam Majci Kristovoj, koja je na osobit način naša Majka: Majka svećenikâ. Doista, ljubljeni učenik koji je, kao je-

23

IVAN PAVAO II.

dan od dvanaestorice, u dvorani Posljednje večere čuo riječi: »Činite ovo meni na spomen« (Lk 22,19), s križa je od Krista povjeren njegovoj Majci riječima: »Evo ti sina« (Iv 19,26). Čovjek koji je na Veliki četvrtak primio ovlast slaviti euharistiju, tim je riječima umirućega Otkupitelja darovan njegovoj Majci kao »sin«. Svi mi, dakle, koji primamo istu ovlast po svećeničkome ređenju, na neki način imamo prvenstveno pravo vidjeti u Mariji svoju Majku. Želim stoga da svi vi, zajedno sa mnom, pronađete u Mariji majku svećeništva, koje smo primili od Krista. Dopustite da ja sam to učinim, povjeravajući Majci Kristovoj svakoga od vas – bez iznimke – na svečan način te istodobno jednostavan i skroman. Molim vas dakle, draga braćo, i da svaki od vas to učini za sebe, osobno, kako mu nalaže vlastito srce, nadasve vlastita ljubav prema Kristu-Svećeniku, ali i vlastita slabost, koja nas prati zajedno sa željom služenja i svetosti.

To vas molim.

Danas Crkva govori o sebi nadasve u dogmatskoj konstituciji Lumen gentium (usp. pogl. VIII.). I tu, u zadnjemu poglavlju, ona ispovijeda da gleda na Mariju kao na Majku Kristovu budući da sama sebe naziva majkom i želi biti majka, rađajući Bogu ljude na novi život. O, draga braćo, koliko ste vi bliski ovoj Božjoj stvari! Koliko je ona utisnuta u vaše zvanje, službu i poslanje. Stoga, unutar naroda Božjega, koji na Mariju gleda s neizmjernom ljubavlju i nadom, vi morate na nju gledati s iznimnom nadom i ljubavlju. Uistinu, vi morate navješćivati Krista koji je njezin sin; a tko će vam bolje prenijeti istinu o njemu ako ne njegova Majka?

Trebate hraniti ljudska srca Kristom: tko vam može bolje posvijestiti to što činite ako ne ona koja ga je hranila? »Zdravo, o Tijelo istinsko, rođeno od Djevice Marije.« U našemu ministerijalnom svećeništvu postoji čudesna i duboka dimenzija blizine s Majkom Kristovom. Nastojimo, dakle, živjeti u toj dimenziji. Ako mi je dopušteno ovdje pozvati se

24

PISMA SVEĆENICIMA

na vlastito iskustvo, reći ću da vam pišem nadasve iz vlastitoga iskustva.

U priopćavanju svega ovoga vama, na početku moje službe općoj Crkvi, ne prestajem moliti Boga da vas, svećenike Isusa Krista, ispuni svakim blagoslovom i milošću te vas, kao zalog i potvrdu toga molitvenog zajedništva, sve od srca blagoslivljam u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Primite taj blagoslov. Primite riječi novoga Petrova nasljednika, onoga Petra kojemu je Gospodin zapovjedio: »A ti, kad dođeš sebi, učvrsti svoju braću« (Lk 22,32). Ne prestajte moliti za mene s čitavom Crkvom kako bih odgovorio na onaj zahtjev prvenstva ljubavi koji je Gospodin stavio kao temelj Petrovu poslanju kada mu je rekao: »Pasi ovce moje« (Iv 21,16). Neka bude tako.

U Vatikanu, 8. travnja, na Cvjetnicu, nedjelju muke Gospodnje, godine 1979., prve pontifikata

25

PISMA SVEĆENICIMA

PISMO DOMINICAE CENAE PAPE IVANA PAVLA II. SVIM BISKUPIMA CRKVE O OTAJSTVU I ŠTOVANJU SVETE EUHARISTIJE

Časna i draga braćo!

1. O svetkovini Večere Gospodnje i ove vam godine upravljam pismo. Ono se izravno nadovezuje na ono pismo koje ste primili lani u istoj zgodi, zajedno s pismom svećenicima. Srdačno vam ponajprije zahvaljujem što ste moja prijašnja pisma primili u duhu jedinstva što ga je Gospodin uspostavio među nama i što ste svojemu prezbiteriju prenijeli misli koje sam želio istaknuti na početku svoga pontifikata.

Za vrijeme euharistijske liturgije Velikoga četvrtka vi ste zajedno sa svojim svećenicima obnovili obećanja i obveze preuzete u času ređenja. Mnogi su me od vas, časna i draga braćo, o tome izvijestili, izražavajući uz to i svoje osobne zahvale i prenoseći često i zahvale svoga prezbiterija. Isto tako mnogi su svećenici iskazali svoju radost bilo zbog duboka i svečana značenja Velikoga četvrtka, kao godišnjega »svećeničkog blagdana«, bilo zbog važnosti problema o kojima je bilo govora u pismu što sam im ga upravio.

Svi ti odgovori sačinjavaju bogatu zbirku koja još jednom pokazuje koliko je velikoj većini svećenika Katoličke Crkve drag put svećeničkoga života kojim Crkva putuje već stoljećima, koliko ga vole i cijene te žele njime nastaviti i ubuduće.

Moram ovdje nadodati da sam u tome pismu svećenicima dotaknuo samo neka pitanja, kako sam to jasno re-

27

IVAN PAVAO II.

kao na početku toga svog pisma.1 Osim toga, istaknuo sam prvenstveno pastoralno značenje svećeničke službe. Time, dakako, nisam ispustio iz vida skupine svećenika koji se ne bave izravno pastoralnom djelatnošću. U tomu pogledu još jednom podsjećam na nauk Drugoga vatikanskog sabora, kao i na izjave Biskupske sinode iz 1971. godine.

Pastoralno značenje svećeničke službe ne prestaje pratiti život svakoga svećenika, pa ni onda kada zadatci koje svakodnevno izvršava nisu izričito usmjereni na pastoral sakramenata. U tome smislu pismo napisano svećenicima za Veliki četvrtak bilo je upravljeno svima bez iznimke, premda u njemu, kako sam već rekao, nisam raspravljao o svim pitanjima svećeničkoga života i djelovanja. Smatram korisnim i zgodnim da to naglasim na početku ovoga pisma.

I. EUHARISTIJSKO OTAJSTVO U ŽIVOTU CRKVE I SVEĆENIKA Euharistija i svećeništvo 2. Pismo koje vam sada pišem, časna i drago braćo u episkopatu, na neki je način, kako rekoh, nastavak onoga lanjskoga. I ovo je pismo u najtješnjoj vezi s otajstvom Velikoga četvrtka i sa svećeništvom. Želim ga, naime, posvetiti euharistiji, naročito nekim vidovima euharistijskoga otajstva i njegova utjecaja na život onih koji su u svetoj službi.

Stoga ste izravni naslovnici ovoga pisma vi, biskupi Crkve, a s vama i svi svećenici te, prema svome stupnju, i đakoni.

Doista, ministerijalno ili hijerarhijsko svećeništvo, to jest svećeništvo biskupa i prezbitera, a uz njih i služba đakona – koji službu redovito počinju navješćivanjem evanđelja – u najtješnjoj su vezi s euharistijom. Ona je glavni i središnji razlog sakramenta svećeništva jer je svećeništvo zapravo rođeno u času ustanovljenja euharistije, zajedno s

28

PISMA SVEĆENICIMA

njome.2 Ne bez razloga riječi: »Ovo činite meni na spomen« izgovaraju se odmah nakon riječi euharistijske posvete pa ih stoga i mi ponavljamo kad god slavimo svetu žrtvu.3 Svojim ređenjem, koje je već u prvomu liturgijskom dokumentu povezano s misnom žrtvom4, na poseban smo i izniman način združeni s euharistijom. Mi na neki način postojimo »od nje« i »za nju«. Mi smo na osobit način odgovorni »za nju«, i to svaki svećenik u svojoj zajednici i svaki biskup zbog brige za sve zajednice koje su mu povjerene – u smislu one »brige za sve crkve«, o kojoj govori sveti Pavao.5 Prema tome, nama je, biskupima i svećenicima, povjereno veliko »otajstvo vjere«. Premda je ono dano i svemu Božjemu narodu, svima Kristovim vjernicima, ipak je euharistija nama povjerena i »za« druge. Stoga oni od nas očekuju posebno svjedočanstvo čašćenja i ljubavi prema tome sakramentu kako bi i oni, izgrađeni i oživotvoreni, mogli »prinositi žrtve duhovne, ugodne Bogu«.6 Na taj je način naš euharistijski kult – i u slavljenju mise i u štovanju koje iskazujemo tome uzvišenom sakramentu – kao neka životvorna struja koja sjedinjuje naše ministerijalno i hijerarhijsko svećeništvo s općim svećeništvom vjernika te ga predstavlja u njegovoj vertikalnoj dimenziji i s njegovom središnjom vrijednošću. Svećenik vrši svoje glavno poslanje te se iskazuje u svojoj punini kada slavi euharistiju.7 To je očitovanje još potpunije kada omogući da se objavi dubina toga otajstva kako bi ono po njegovoj službi zasvijetlilo u ljudskim srcima i savjestima. To je vrhunsko izvršavanje »kraljevskog svećeništva«, »izvor i vrhunac svega kršćanskog života«.8

Štovanje (kult) euharistijskoga otajstva 3. To je štovanje usmjereno prema Bogu Ocu po Isusu Kristu u Duhu Svetomu. Prije svega prema Ocu koji je, kako tvrdi Ivanovo Evanđelje, »toliko ljubio svijet te je dao

29

IVAN PAVAO II.

svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne pogine, nego da ima život vječni«.9 To je štovanje, u Duhu Svetomu, upravljeno i utjelovljenome Sinu, u ekonomiji spasenja, posebno u času njegove vrhunske posvete i posvemašnjega predanja sama sebe, na što se odnose riječi izgovorene u dvorani Posljednje večere: »Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje... ovo je čaša krvi moje koja se za vas prolijeva.«10 Liturgijski poklik: »Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo!« vraća nas baš u taj čas. A slaveći i ispovijedajući njegovo uskrsnuće tim istim činom čašćenja klanjamo se Kristu uskrslomu i »zdesna Ocu« proslavljenom, očekujući njegov slavni dolazak. I to nas Kristovo svojevoljno poništenje, Ocu ugodno i uskrsnućem proslavljeno, koje se sakramentalno slavi zajedno s uskrsnućem, privodi klanjanju Otkupitelju koji »postade poslušan do smrti, smrti na križu«.11 A to naše klanjanje sadrži još jednu osobitu značajku: prožeto je uzvišenošću te jedinstvene ljudske smrti u kojoj je sav svijet, to jest svaki od nas, bio ljubljen »do kraja«.12 Tako to klanjanje postaje odgovor kojim se želimo odužiti ljubavi žrtvovanoj sve do smrti na križu. To je naša »euharistija«, to jest naša zahvalnica i naša pohvalnica što nas je otkupio svojom smrću i uskrsnućem nas učinio sudionicima svoga besmrtnog života.

Takvo štovanje, upravljeno trojstvu Oca i Sina i Duha Svetoga, prati i prožima nadasve slavljenje euharistijske liturgije. Ali ono mora ispunjavati naša svetišta i izvan mise.

Budući da je euharistijsko otajstvo ustanovljeno iz ljubavi te nam sakramentalno ponazočuje Krista, ono je dostojno zahvale i štovanja. To štovanje mora doći do izražaja u svakomu našem susretu s presvetim sakramentom, bilo da pohađamo naše crkve, bilo da se svete prilike nose i dijele bolesnicima.

Klanjanje Kristu u ovomu sakramentu ljubavi mora naći svoj izraz u različitim oblicima euharistijske pobožnosti kao što su osobne molitve pred Presvetim, sati klanjanja, kraća ili duža, osobito godišnja izlaganja (četrdesetosatna klanjanja), euharistijski blagoslovi i procesije te euharistijski

30

PISMA SVEĆENICIMA

kongresi.13 Želim ovdje posebno spomenuti blagdan Tijela i Krvi Kristove što ga je na uspomenu ovoga velikog otajstva kao čin štovanja Kristu prisutnome u euharistiji uveo moj prethodnik Urban IV.14 Sve je to u skladu s već dugo vrijedećim i posebnim propisima koji su ponovno proglašeni na Drugomu vatikanskom saboru ili nakon njega.15 Poticanje i produbljivanje euharistijskoga štovanja dokaz su autentične obnove koju je Sabor sebi postavio za cilj te su mu središnja točka. I to, časna i draga braćo, zaslužuje naše posebno razmatranje. Crkvi je i svijetu euharistijsko štovanje vrlo potrebno. Isus nas čeka u tome sakramentu ljubavi. Ne štedimo svoje vrijeme da bismo se s njime sreli u klanjanju, u kontemplaciji punoj vjere, spremnoj da zadovoljava za velike grijehe i zločine svijeta. Neka naše klanjanje nikada ne prestane.

Euharistija i Crkva 4. Zahvaljujući Saboru iznova smo postali življe svjesni ove istine: kao što Crkva »čini« euharistiju, tako euharistija »čini« Crkvu.16 Ta je istina usko povezana s otajstvom Velikoga četvrtka. Crkva je, kao nova zajednica Božjega naroda, sazdana na apostolskoj zajednici one dvanaestorice koji su na Posljednjoj večeri postali dionici tijela i krvi Gospodnje pod prilikama kruha i vina. Krist im je rekao: »Uzmite i jedite…«, »uzmite i pijte…« Izvršavajući njegovu zapovijed, oni su prvi put ušli u sakramentalno zajedništvo sa Sinom Božjim, zajedništvo koje je zalog vječnoga života. Od toga časa pa do kraja vremena Crkva se izgrađuje istim zajedništvom sa Sinom Božjim, koje je zalog vječnoga Uskrsa.

Draga i časna braćo u episkopatu! Kao učitelji i čuvari spasonosne istine o euharistiji moramo uvijek i posvuda čuvati to značenje i tu dimenziju sakramentalnoga susreta i intimnosti s Kristom. Upravo oni tvore bit euharistijskoga štovanja. Smisao te istine ni najmanje ne umanjuje, nego,

31

IVAN PAVAO II.

naprotiv, olakšava euharistijsko značenje duhovnoga zbližavanja i jedinstva među ljudima koji sudjeluju u žrtvi koja im potom u pričesti postaje gozbom. To zbližavanje i jedinstvo kojemu je praslikom onaj skup apostola oko Krista za vrijeme Posljednje večere izražavaju i ostvaruju Crkvu.

Ali ona se, Crkva, ne ostvaruje samim jedinstvom između ljudi, po iskustvu bratstva koje omogućuje euharistijska gozba. Crkva se ostvaruje kada u tome bratskom jedinstvu i zajedništvu slavimo žrtvu Kristova križa, kada navješćujemo »smrt Gospodnju dok on ne dođe«17 te, potom, duboko prožeti otajstvom svoga spasenja, zajedno pristupamo k stolu Gospodnjemu da se sakramentalno nahranimo plodovima svete žrtve pomirnice. U euharistijskoj pričesti mi, prema tome, primamo Krista, samoga Krista, a naše sjedinjenje s njime, koje je dar i milost za svakoga, ima kao učinak da se u njemu pridružujemo jedinstvu njegova tijela, koje je Crkva.

I samo se tim putem, samo takvom vjerom i takvim raspoloženjem duše ostvaruje izgradnja Crkve koja u euharistiji doista nalazi svoj izvor i svoj vrhunac prema dobro poznatu izričaju Drugoga vatikanskog sabora.18 Ta istina, koju je taj sveopći Sabor ponovio i snažno istaknuo,19 mora postati česta tema naših razmišljanja i našega naučavanja. Ta zbilja treba nadahnjivati svu našu pastoralnu djelatnost, ona treba biti hrana i za nas same i za sve svećenike koji s nama surađuju te napokon za sve zajednice koje su nam povjerene. Na taj se način mora gotovo na svakomu koraku očitovati uska veza između duhovne i apostolske životnosti Crkve i euharistije, shvaćene u njezinu duboku značenju i pod svim njezinim vidovima.20

Euharistija i ljubav 5. Prije negoli prijeđem na opširnije izlaganje o slavljenju svete žrtve, htio bih ukratko ponovno istaknuti da euharistijsko štovanje sačinjava dušu svega kršćanskog živo-

32

PISMA SVEĆENICIMA

ta. Ako se kršćanski život sastoji u izvršavanju najveće zapovijedi, to jest u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, ta ljubav ima svoj izvor upravo u ovomu svetom sakramentu koji se ponajčešće naziva sakramentom ljubavi.

Euharistija tu ljubav označuje; ona na tu ljubav podsjeća, ona tu ljubav ponazočuje te je ujedno ostvaruje. Kad god u euharistiji svjesno sudjelujemo, u našoj se duši otvara stvarna dimenzija one nedokučive ljubavi koja u sebi uključuje sve što je Bog za nas ljude učinio i neprestano čini, kao što Krist kaže: »Otac moj sve dosada radi, pa i ja radim.«21 Zajedno s tim neistraživim i nezasluženim darom, s tom do kraja objavljenom ljubavlju u spasonosnoj žrtvi Božjega Sina, kojoj je euharistija neizbrisiv znak, rađa se u nama živi odgovor ljubavi. Ne samo da spoznajemo ljubav, nego i sami počinjemo ljubiti. Stupamo, da tako kažemo, na put ljubavi i njime napredujemo. Ljubav koja se u nama rađa iz euharistije po njoj se također u nama dalje razvija, produbljuje i utvrđuje.

Stoga je euharistijsko štovanje zapravo izraz te ljubavi koja je autentična i najdublja oznaka kršćanskoga poziva.

To štovanje izvire iz ljubavi i služi ljubavi na koju smo u Isusu Kristu svi pozvani.22 Živi je plod toga štovanja ono savršenstvo slike Božje koju u sebi nosimo, a koja odgovara slici koju nam je Krist objavio. Tako postajemo klanjatelji Ocu »u duhu i istini«23, sazrijevamo u sve savršenijemu jedinstvu s Kristom, s njime smo sve sjedinjeniji te smo s njime – ako je tako slobodno reći – sve solidarniji.

Nauk o euharistiji kao znaku jedinstva i svezi ljubavi, koju je naučavao sveti Pavao,24 produbljivali su u svojim spisima toliki sveci koji su za nas živi primjer euharistijskoga štovanja. Tu činjenicu moramo imati neprestano pred očima te istodobno stalno nastojati da i naše pokoljenje divnim primjerima prošlosti nadoda nove, ne manje žive i ne manje uvjerljive primjere koji će odražavati prilike u kojima živimo.

33

SADRŽAJ

SADRŽAJ

Pismo svećenicima u prigodi Velikoga četvrtka 1979. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Pismo Dominicae cenae pape Ivana Pavla II. svim biskupima Crkve o otajstvu i štovanju svete euharistije (24. veljače 1980.) . . . . . . 27 Pismo svećenicima u prigodi Velikoga četvrtka 1982. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61 Pismo svećenicima u prigodi Velikoga četvrtka 1983. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71 Pismo svećenicima u prigodi Velikoga četvrtka 1984. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 Pismo svećenicima u prigodi Velikoga četvrtka 1985. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87 Pismo svećenicima u prigodi Velikoga četvrtka 1986. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97 Pismo svećenicima u prigodi Velikoga četvrtka 1987. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113 Pismo svećenicima u prigodi Velikoga četvrtka 1988. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 125 Pismo svećenicima u prigodi Velikoga četvrtka 1989. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 137 Pismo svećenicima u prigodi Velikoga četvrtka 1990. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147 Pismo svećenicima u prigodi Velikoga četvrtka 1991. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 153 Pismo svećenicima u prigodi Velikoga četvrtka 1992. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161

284

SADRŽAJ

Pismo svećenicima u prigodi Velikoga četvrtka 1993. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pismo svećenicima u prigodi Velikoga četvrtka 1994. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pismo svećenicima u prigodi Velikoga četvrtka 1995. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pismo svećenicima u prigodi Velikoga četvrtka 1996. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pismo svećenicima u prigodi Velikoga četvrtka 1997. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pismo svećenicima u prigodi Velikoga četvrtka 1998. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pismo svećenicima u prigodi Velikoga četvrtka 1999. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pismo svećenicima u prigodi Velikoga četvrtka 2000. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pismo svećenicima u prigodi Velikoga četvrtka 2001. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pismo svećenicima u prigodi Velikoga četvrtka 2002. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pismo svećenicima u prigodi Velikoga četvrtka 2004. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pismo svećenicima u prigodi Velikoga četvrtka 2005. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

163 167 177 191 203 211 225 233 245 255 269 277

285

PREPORUČUJEMO Ovom je knjigom papa Ivan Pavao II. napravio presedan prekinuvši tisućljetnu tradiciju sukladno kojoj su se pape svijetu obraćali isključivo putem službenih djela i govora. U njoj po prvi put jedan rimski prvosvećenik izravno i bez zadrške odgovara na mnogobrojna pitanja i nedoumice koje su vlastite današnjem čovjeku.

271 str. Tvrdi uvez.

Karol Wojtyła u ovomu djelu na temu ljudske ljubavi i spolnosti argumentirano i otvoreno progovara o pitanjima vezanim uz spolnu dimenziju osobnosti. Uvjeren da se potpuno razumijevanje ljubavi može postići jedino proučavanjem ljudske osobe u njezinoj cjelovitosti, Wojtyła svoja promišljanja temelji na kršćanskoj antropologiji i personalističkoj etici, kao i na fiziološkim i psihološkim spoznajama.

335 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO U ovoj autobiografskoj knjizi riječ je o osobnim, intimnim i duboko ljudskim sjećanjima Ivana Pavla II. u kojima on opisuje svoje pastoralno i ljudsko iskustvo tijekom obnašanja biskupske službe u Krakowu.

168 str. Tvrdi uvez.

U svojoj zadnjoj knjizi veliki papa Ivan Pavao II. progovara o ključnim temama moderne povijesti kao što su nacizam, komunizam, nacionalizam i domoljublje, a posebnu pozornost posvećuje opasnostima suvremene demokracije, ulozi vjere u društvu te odnosu Europe i kršćanstva.

188 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Recom, Zagreb Tiskano u listopadu 2010.

ISBN 978-953-235-216-0

VERBUM 130 kn

www.verbum.hr