Perelandra

PERELANDRA

C. S. LEWIS C. S. LEWIS C. S. Lewis

PERELANDRA PERELAND

PERELANDRA

SVEMIRSKA TRILOGIJA SVEMIRSKA II. TRILOGIJA II.

C. S. LEWIS

SVEMIRSKA TRILOGIJA II.

VERBUM VERBUM

C. S. Lewis PERELANDRA

C. S. Lewis

PERELANDRA SVEMIRSKA TRILOGIJA II.

VERBUM

Biblioteka:

Stilus 69.

Glavni urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: C. S. Lewis, Perelandra Perelandra by CS Lewis © C. S. Lewis Pte Ltd. 1943 www.cslewis.com © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2024.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršna urednica: Katarina Gugić Prijevod: Mijo Pavić Lektura: Anđa Jakovljević Grafička priprema: Mario Šantić Dizajn naslovnice: Hana Malenica i Frane Balta Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Zagreba.

ISBN 978-953-235-798-1 (cjelina) ISBN 978-953-235-886-5 (sv. 2) CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 191028045.

UVODNA NAPOMENA

Ovu je pripovijest moguće čitati kao samostalno djelo, ali ona je nastavak knjige Izvan tihoga planeta u kojoj su opisane Ransomove pustolovine na Marsu – ili na Malacandri, kako je nazivaju njezini žitelji. Svi su likovi u ovoj knjizi izmišljeni i nijedan nije alegorijski.

C. S. L.

I.

Napustivši željeznički kolodvor u Worchesteru i zaputivši se prema tri milje udaljenoj Ransomovoj ladanjskoj kući, pomislio sam kako nitko na tom peronu ne sluti istinu o čovjeku kojem odlazim u posjet. Ravna pustopoljina što se prostirala preda mnom (jer cijelo selo leži iza i sjeverno od kolodvora) činila se posve običnom. Tmurno se poslijepodnevno nebo ni po čemu nije razlikovalo od jesenjega poslijepodnevnog neba bilo kojega drugog dana. Ništa neobično nije se moglo primijetiti ni na onih nekoliko kuća i skupina crvenoga ili žućkastog drveća. Tko je mogao i zamisliti da ću se samo malo podalje u tom tihom krajobrazu susresti i rukovati s čovjekom koji je živio, jeo i pio u svijetu četrdeset milijuna milja udaljenom od Londona, koji je Zemlju gledao s mjesta s kojega se ona doima tek sićušnom točkom zelene vatre i razgovarao s bićem čiji je život započeo prije no što je planet na kojem živimo postao nastanjiv?

Jer Ransom se na Marsu nije susreo samo s Marsovcima. Ondje se susreo s bićima zvanim eldili, napose s velikim eldilom koji je vladar Marsa ili, kako ga oni zovu, Oyarsa Malacandre. Eldili se uvelike razlikuju od svih bića koja nastavaju planete. Njihov organizam, ako se uopće može nazvati organizmom, sasvim je različit od ljudskoga, pa i marsovskoga. Oni ne jedu, ne razmnožavaju se, ne dišu i nisu podložni naravnoj smrti te su stoga sličniji mislećim mineralima nego bilo kojem živom stvoru. Premda se pojavljuju na planetima i naša ih osjetila percipiraju kao bića 7

koja borave na njima, onaj tko bi pokušao precizno utvrditi mjesto koje zauzima eldil u prostoru naišao bi na velike poteškoće. Oni sam svemir („duboko nebo“ ga zovu) smatraju svojim pravim boravištem, a u planetima ne vide zatvorene svjetove nego pokretne točke – čak prekide – u onom što mi nazivamo Sunčevim sustavom, a oni ga nazivaju Arbolovim poljem.

Zaputio sam se k Ransomu nakon što sam primio njegov brzojav u kojem je stajalo: „Dođi u četvrtak, ako možeš.

Razgovarat ćemo o poslu.“ Slutio sam o kojem je poslu riječ i zato sam si stalno ponavljao kako će biti lijepo provesti večer u Ransomovu društvu i istodobno bio svjestan da me pomisao na susret s njim ne raduje koliko bi trebao. Brigu su mi zadavali eldili. Na činjenicu da je Ransom bio na Marsu još sam se mogao i naviknuti… ali da je sreo eldile, da je razgovarao s bićem čiji život, kako se činilo, nema kraja… Već samo putovanje na Mars bilo je dovoljno loše. Onaj tko je bio na drugom svijetu ne vraća se nepromijenjen. Tu razliku teško je opisati riječima. Kad vam je osoba koja je u pitanju usto još i prijatelj, to može postati bolno; nekadašnji odnos nije lako obnoviti. No još je gore bilo to što sam sve više bio uvjeren u to da ga, otkad se vratio, eldili ne ostavljaju na miru. Sitnice uočljive u konverzaciji, jedva primjetne osebujnosti u njegovu govoru, slučajne aluzije koje je katkad znao izgovoriti i zatim ih povući s nekom nespretnom isprikom, sve to davalo je naslutiti da se nalazi u neobičnu društvu; da u toj ladanjskoj kući, kako da se izrazim, ima posjetilaca.

Dok sam klipsao praznom i neograđenom cestom što presijeca sredinu Worchester Commona, pokušavao sam se otresti rastuće malaise uz pomoć analize. Čega sam se, poslije svega, bojao? Ali čim sam si postavio ovo pitanje, požalio sam. Zapanjio sam se otkrivši da sam se mentalno 8

poslužio izrazom „bojati se“. Dotad sam se pravio da osjećam odvratnost, smetenost ili čak dosadu. Sada me je pak odao već sam izraz bojati se. Shvatio sam da moja emocija nije ništa više, ništa manje i ništa drugo nego strah. I shvatio sam da se bojim dviju stvari: prvo, da ću prije ili kasnije i sam sresti nekoga eldila i, drugo, da mi se može dogoditi da i sam budem „uvučen“ u cijelu tu priču. Pretpostavljam da ne postoji čovjek koji nije iskusio strah od toga da bude u nešto „uvučen“ – to je trenutak kad shvatite da je nešto što ste smatrali običnom pretpostavkom postalo kruta zbilja i vi se, primjera radi, nađete u Komunističkoj partiji ili u nekoj kršćanskoj Crkvi – s osjećajem da su se vrata za vama zalupila i da povratka više nema. Bio je to klasičan primjer zle sreće. Sam Ransom odveden je na Mars (ili Malacandru) protiv svoje volje i gotovo slučajno, a ja sam s njim i s onim što je ondje doživio postao upoznat posredstvom još jedne slučajnosti. Pa ipak, u ovoj stvari obojica smo se sve dublje uplitali u nešto što ne mogu nazvati drukčije nego međuplanetarnom politikom. Što se moje žarke želje da nikad ne dođem u dodir s eldilima tiče, nisam baš siguran mogu li vam protumačiti to tako da shvatite. Bilo je to nešto više od razborite želje da izbjegnem stvorenja potpuno tuđa nama ljudima, k tome vrlo moćna i silno inteligentna. Istina je bila da je sve što sam o njima čuo služilo povezivanju dviju stvari koje ljudski mozak nagonski drži odvojenima i stoga to povezivanje izaziva šok. O neljudskim inteligencijama skloni smo razmišljati u dvjema različitim kategorijama, od kojih jednu nazivamo „znanstvenom“, a drugu „natprirodnom“. Kod one prve zamišljamo Wellsove Marsovce (uzgred, oni se uvelike razlikuju od pravih Malakandrijaca) ili, kod druge, njegove Selenite. Kod potonje puštamo mašti na volju da slobodno zamišlja mogućnost postojanja anđela, 9

duhova, vila i sl. Ali čim smo prisiljeni prihvatiti da je biće prve ili druge kategorije stvarno, razlika među njima postaje nejasna, a kad je o stvorenju poput eldila riječ, razlika se potpuno gubi. Ova bića nisu bila životinje – utoliko ih je trebalo klasificirati kao pripadnike druge kategorije; ali ipak su bila materijalna, imala su vanjštinu čiju se prisutnost moglo (u načelu) znanstveno dokazati. U tom su smislu pripadala prvoj kategoriji. Razlika između prirodnoga i natprirodnog zapravo se izgubila; tek tada smo shvatili koliku nam je utjehu ta razlika donosila – koliko je ublažavala teret nepodnošljive čudnovatosti koju nam svijet u kojem živimo nameće dijeleći ga na dvije polovine i potičući naš mozak da o tim polovinama nikad ne misli u istom kontekstu. Koju smo cijenu platili za tu utjehu, u smislu lažne sigurnosti i prihvaćene zbrke u mišljenju, posve je druga stvar. „Ovo je dugačka, pusta cesta“, pomislio sam. „Hvala Bogu što ne moram ništa nositi.“ A onda sam se sjetio da bih nešto ipak trebao nositi: naprtnjaču sa stvarima za noćenje.

Opsovao sam u sebi. Zacijelo sam je ostavio u vlaku. Hoćete li mi vjerovati kad vam kažem da sam prvo pomislio da se moram vratiti na kolodvor i „učiniti nešto u vezi s tim“?

Naravno, ništa se nije moglo napraviti što se nije moglo jednako dobro obaviti telefonskim razgovorom iz ladanjske kuće. Vlak s mojim stvarima sada je morao biti kilometrima daleko.

Sada to shvaćam jednako kao i vi. Ali u tom trenutku činilo mi se da mi ne preostaje drugo nego vratiti se na kolodvor i već sam se bio zaputio natrag, kad se u meni probudio razum ili svijest, što li, i naveo me da nastavim naprijed. To sam i učinio, iako mi je pritom bilo jasnije nego prije koliko malo želim to učiniti. Činilo mi se to toliko napornim da sam imao dojam kao da mi vjetar puše u lice; u stvarnosti, 10

međutim, bila je to jedna od onih tihih, gluhih večeri kad čujete i vlastito disanje, a počela se lagano spuštati i magla. Što sam dalje odmicao, to mi je sve teže bilo razmišljati o bilo čemu drugom osim o eldilima. Što je, poslije svega, Ransom zapravo znao o njima? Po njegovim vlastitim riječima, ta vrsta eldila koju je upoznao obično nije posjećivala naš planet, ili je to počela činiti tek poslije njegova povratka s Marsa. Mi imamo vlastite eldile, rekao je, telurske eldile, ali oni su sasvim drukčiji i uglavnom su neprijateljski raspoloženi prema čovjeku. To je, zapravo, bio razlog zašto je našem planetu onemogućena komunikacija s drugim planetima. Po njegovu mišljenju, mi ljudi živimo pod nekom vrstom opsade, na teritoriju koji je okupirao neprijatelj, pod vlašću eldila koji su u ratu i s nama i s eldilima „duboka neba“, odnosno „svemira“. Poput bakterija na mikroskopskoj razini, tako ova pošast, koja zajedno s nama nastava ovaj planet, na makroskopskoj razini nevidljivo prožima čitav naš život i objašnjava onu fatalnu manu koja je glavna pouka povijesti. Da je sve ovo istina, tada bismo, naravno, trebali pozdraviti činjenicu da su neki drugi, bolji eldili, napokon prešli granicu (koja se, kažu, nalazi na Mjesečevoj orbiti) i počeli nas posjećivati. Sve pod pretpostavkom, dakako, da je Ransomov prikaz točan.

Zlobna mi je misao pala na pamet. A što ako je Ransom lakovjeran? Ako nešto iz dubina svemira namjerava napasti naš planet, može li smisliti bolju dimnu zavjesu od ove Ransomove priče? Postoji li, poslije svega, i najmanji dokaz za postojanje navodno zlih eldila na Zemlji? Što ako moj prijatelj, a da toga nije ni svjestan, služi kao most, trojanski konj, pomoću kojega potencijalni agresor provodi svoj plan slijetanja na Tellus? I opet mi je, kao i onda kad sam shvatio da sam ostavio naprtnjaču, nešto govorilo da ne krećem dalje.

11

„Vrati se, vrati se“, šaptalo mi je to nešto. „Pošalji mu brzojav, reci da si bolestan, reci da ćeš doći neki drugi put – bilo što.“ Zapanjila me je snaga ovoga poriva. Nekoliko sam časaka stajao mirno, govoreći si da ne budem budalast, i kad sam na kraju krenuo dalje, pitao sam se nije li to možda početak živčanoga sloma. Čim mi je ta misao pala na pamet, pomislio sam da je to dodatni razlog da ne posjetim Ransoma.

Bilo je posve jasno da nisam spreman ni za kakav škakljiv „posao“ na koji je njegov telegram gotovo sigurno ukazivao. Čak nisam bio spreman provesti ni običan vikend izvan kuće. Jedino razumno što sam mogao učiniti bilo je smjesta se okrenuti i vratiti se kući na sigurno prije nego što izgubim pamćenje ili postanem histeričan, i ondje potražiti liječnika.

Bila je čista ludost nastaviti ovo putovanje.

Pustopoljina se približavala kraju i upravo sam silazio niz malen brijeg sa šikarom s lijeve strane i nekoliko očito napuštenih industrijskih zgrada s desne. U podnožju brežuljka večernja je magla bila djelomice gusta. „Isprva to nazivaju slomom živaca“, pomislio sam. „Ne postoji li neka duševna bolest kod koje bolesnik vidi strahovitu prijetnju u sasvim običnim stvarima? Bolest kod koje posve obične stvari izgledaju ovako kao što ona napuštena tvornica sada izgleda meni?“ Velike oble cementne grdosije i neobične babaroge od cigle mrko su me gledale preko suhe zakržljale trave prošarane sivim lokvama i ispresijecane ostacima zapuštene željezničke pruge. To me je podsjetilo na stvorenja koja je Ransom vidio u onom drugom svijetu: samo što su ona bila razumna bića, kao ljudi. Visoki divovi tanki poput vretena koje je nazvao sornima. Što je još gore, smatrao ih je dobrim bićima, štoviše puno boljima od nas ljudi sa Zemlje.

Bio je u savezu s njima! Kako mogu biti siguran da je samo 12

lakovjeran? Možda je nešto puno gore… i opet sam se našao na mrtvoj točki. Čitatelj, koji ne poznaje Ransoma, ne može shvatiti koliko je ta pomisao bila izvan svakoga razuma. Racionalni dio moje svijesti čak je i u tom trenutku savršeno dobro znao da je Ransom, čak i ako je cijeli svijet lud i neprijateljski raspoložen prema meni, on razuman, zdrav i pošten. I taj dio moje svijesti na kraju me je pogurao naprijed – ali nevoljko i s teškoćom koju je jedva moguće opisati riječima. Ono što mi je omogućilo da nastavim putovanje bila je spoznaja (duboko usađena u mojoj nutrini) da sam sa svakim korakom sve bliži jedinom prijatelju, no osjećaj mi je govorio nešto posve drugo – govorio je da se približavam neprijatelju: izdajniku, vješcu, čovjeku koji je sklopio savez s „njima“… govorio je da otvorenih očiju ulazim u zamku, poput budale. „Isprva to zovu živčanim slomom“, govorio mi je razum, „i pošalju te u dom; kasnije te premjeste u ludnicu.“ Prošao sam napuštenu tvornicu. Posvuda oko mene bila je magla i bilo mi je vrlo hladno. Zatim je došao trenutak – prvi takav trenutak – potpune prestravljenosti i morao sam se ugristi za usnu da ne vrisnem. Bila je to samo mačka koja je pretrčala preko ceste, ali živci su mi bili već prenapregnuti. „Ubrzo ćeš početi vrištati,“ rekao je moj unutarnji mučitelj, „trčat ćeš naokolo i vrištati i nećeš moći prestati.“ Pokraj ceste stajala je mala prazna kućica kojoj je većina prozora bila pribijena daskama – samo je jedan prozor zjapio otvoren, buljeći u putnika namjernika kao oko mrtve ribe. Budi siguran, dragi čitaoče, da mi izraz „kuća duhova“ najčešće ne znači ništa više nego tebi. Ništa više, ali ni ništa manje. U tom trenutku nisam pomislio ni na što određeno, ponajmanje na duhove. Zaintrigirala me samo riječ „duhovi“… „obilaziti kao duh“… Koliko snage u prvom slogu te 13

riječi! Koje dijete, čak i ako nikad prije nije čulo tu riječ i ne zna što znači, ne bi zadrhtalo kad bi je čulo u smiraj dana, kad bi načulo kako netko od starijih govori drugom: „Ovo je kuća duhova?“ Konačno sam stigao do raskrižja pored kojega se nalazila kapelica i kod kojega sam trebao skrenuti lijevo i produljiti pod krošnjama bukovih stabala. Trebao sam već vidjeti svjetla na Ransomovoj kući – ili je već kasno i svjetla su pogašena? Sat mi je stao i nisam znao. Bilo je već prilično mračno, ali to je možda bilo i zbog magle i drveća. Nisam se ja mraka bojao, znate. Svi smo nekad doživjeli trenutak kad nam se čini da neki neživi predmet ima lice i grimasu, i baš u tom trenutku, eto, nije mi se svidjela grimasa na licu toga dijela ceste kojim sam hodao. „Nije istina“, šaptao mi je razum, „da ljudi koji doista lúde nikad ne misle da lúde. Uzmimo da je pravo ludilo izabralo baš ovo mjesto da na njemu započne svoju igru. U tom slučaju, naravno, crna mržnja onog drveća s kojeg kaplje kiša – i koje kao da nešto iščekuje – bila bi halucinacija. Ali to ništa ne mijenja na stvari. Misliti da je prikaza koju gledaš samo iluzija ne oduzima toj prikazi ništa od njezine jezovitosti, već ludilo čini još jezivijim – a onda, povrh svega, tu je i ona strašna slutnja da su ljudi koje drugi smatraju luđacima zapravo jedini koji od početka svijet vide onakvim kakav uistinu jest.“ Takve su mi se misli motale po glavi dok sam posrtao naprijed, sve dublje u maglu i mrak, već napola uvjeren da ulazim u ono što nazivamo Ludilo. No moje mišljenje o duševnom zdravlju mijenjalo se iz trenutka u trenutak. Je li ono ikad bilo išta više od konvencije – udobna niza signalnih lampica, prihvaćena načina samozavaravanja koje nam pomaže da iz svojega vidokruga isključimo posvemašnju bizarnost i zlobu svemira u kojem smo prisiljeni živjeti?

14

Stvari s kojima sam se počeo upoznavati tijekom dvaju posljednjih mjeseci poznanstva s Ransomom već tada su poprimile značenje koje tzv. „zdrav razum“ odbija prihvatiti; ali ja sam već bio otišao predaleko da bih ih odbacio kao nerealne. Sumnjao sam u njegova tumačenja i u njegovu dobru vjeru, no nisam sumnjao u postojanje bića koje je susreo na Marsu – pfifltrigga, hrosa i sorna, niti tih međuplanetarnih eldila. Nisam čak sumnjao ni u postojanje onoga tajanstvenog bića koje eldili nazivaju Maleldil i kojem su, kako se čini, poslušni kao što nijedan telurijanac nije poslušan diktatoru zemlje u kojoj živi. Znao sam što Ransom misli o tome tko je Maleldil.

Bio sam siguran da je kuća pred koju sam stigao Ransomova ladanjska kuća. Bila je posve zamračena. Djetinjasta, plačljiva misao začela mi se u glavi: zašto Ransom nije izišao preda me da me pozdravi? Za njom je uslijedila druga, još djetinjastija: možda je u vrtu i čeka me, skrivajući se.

Možda će mi se prišuljati s leđa da me prepadne. Možda ću vidjeti priliku sličnu Ransomovoj, leđima okrenutu meni, koja će se, kad joj se obratim, okrenuti i ja ću vidjeti lice koje uopće nije ljudsko…

Dakako, ne želim opširnije opisivati tu fazu moje priče.

Kad se danas sjetim stanja u kojem se moj duh tada nalazio, osjećam se poniženim. Bio bih taj dio sasvim preskočio da nisam mislio da je potrebno nešto reći o njemu kako bi se u potpunosti razumjelo ono što slijedi – a možda i neke druge stvari. U svakom slučaju, jednostavno nisam sposoban opisati kako sam stigao do ulaznih vrata Ransomove kuće. Ovako ili onako, unatoč gnušanju i očaju koji su me odvlačili natrag te nekoj vrsti nevidljivoga zida koji se ispriječio preda mnom, boreći se za svaki korak i gotovo vrišteći od straha kad bi mi koja bezopasna grančica živice dodirnula lice, na15

pokon sam se uspio provući kroz kapiju i krenuti stazom.

Tako se nađoh pred vratima, lupajući šakama i pritišćući grčevito kvaku, urlajući da me pusti unutra kao da mi život ovisi o tome.

Nije bilo nikakva odgovora – nije se čulo ništa osim jeke zvukova koje sam sâm stvarao. Samo je nešto bijelo lepršalo na alci na vratima. Pretpostavio sam, naravno, da je posrijedi pisamce. Kresnuvši šibicom u namjeri da pročitam što piše na poruci, opazio sam da mi ruke dršću; kad se šibica ugasila, shvatio sam koliko je noć mračna. Poslije nekoliko pokušaja uspio sam pročitati tekst poruke. Pisalo je: „Oprosti. Morao sam skoknuti do Cambridgea. Vraćam se tek kasnim vlakom. Hrana je u smočnici, namjestio sam ti postelju u sobi u kojoj i inače spavaš. Ne čekaj me s večerom osim ako baš ne želiš – E. R.“ I odmah, poriv koji me je već više puta salijetao tražeći da otiđem ponovno se, demonskom žestinom, obrušio na mene. Vrata za uzmak bila su otvorena i pozivala me, to je bilo jasno kao dan. Bila je to šansa koju nisam smio propustiti. Ako netko misli da ću ući u tu kuću i sjediti u njoj satima, sasvim sam, taj se grdno vara! A opet, u trenutku kad se pomisao na povratak počela oblikovati u mojoj glavi, pokolebao sam se. Pomisao na to da ću morati iznova proći kroz bukov drvored (u međuvremenu je postalo već zbilja mračno) i da će mi ova kuća biti iza leđa (a imao sam apsurdan osjećaj da bi me ta kuća mogla pratiti) nije me nimalo privlačila. K tome, u meni je, unatoč svemu, ipak ostao trunak zdravoga razuma, a usto mi se činilo da nije u redu ostaviti Ransoma na cjedilu. Mogu barem pokušati otvoriti vrata i provjeriti jesu li otključana. To sam i učinio. Bila su otključana. Trenutak kasnije, ni sam ne znam kako, našao sam se u kući i vrata su se zalupila za mnom.

16

Bilo je prilično mračno unutra, i toplo. Tapajući u mraku, napravio sam nekoliko koraka, žestoko udario o nešto goljenicom i pao. Ostao sam mirno sjediti nekoliko sekunda, masirajući nogu. Mislio sam da dobro poznajem raspored Ransomova predsoblja i dnevne sobe i nije mi bilo jasno o što sam se to spotaknuo. Posegnuo sam u džep, izvukao kutiju šibica i kresnuo jednu. Glava šibice je otpala. Zgazio sam je i onjušio zrak kako bih se uvjerio da ne tinja na tepihu. Osjetio sam neobičan miris u sobi. Nisam mogao dokučiti što bi to moglo biti. Miris se toliko razlikovao od uobičajenih kućnih mirisa da sam pomislio da je riječ o nekoj kemikaliji, a opet, bio bih se kladio da tako ne miriše ni jedna kemikalija. Kresnuo sam još jednu šibicu. Svjetlo je zatreptalo i odmah se ugasilo, što nije bilo neobično jer sam sjedio na otiraču pred vratima, a malo je ulaznih vrata, čak i u kućama kvalitetnije građenim od Ransomove, kroz koja ne puše propuh. Nisam vidio ništa osim dlana vlastite ruke kojim sam pokušao zaštititi plamen. Moram se, dakle, odmaknuti od vrata. Oprezno sam ustao i pipajući napravio nekoliko koraka. Odmah sam naišao na prepreku – nešto glatko i hladno dizalo se u visini mojih koljena. Opipao sam rukom i odmah shvatio da je to izvor onoga mirisa. Opipavao sam taj predmet po dužini, idući na lijevo, i konačno došao do njena kraja. Činilo se da ima nekoliko ploha, no nisam si mogao predočiti kakva je oblika. Nije bio stol, jer nije bilo gornje plohe. Ruka mi je naslijepo opipavala nizak obrub – palac mi je bio s vanjske strane, a prsti s unutarnje.

Da je predmet bio od drveta, bio bih pomislio da je riječ o velikom sanduku. Ali nije bio od drveta. Načas mi se učinilo da je mokar, no ubrzo sam shvatio da sam hladnoću zamijenio s vlagom. Kad sam došao do kraja predmeta, kresnuo sam i treću šibicu.

17

Ugledao sam nešto bijelo i poluprozirno što je nalikovalo na led. Predmet je bio vrlo velik i dugačak: bila je to neka vrsta škrinje, otvorene škrinje: imala je uznemirujuć oblik, tim više što nisam mogao odmah dokučiti na što me podsjeća. Bila je toliko velika da ste u nju mogli položiti čovjeka.

Povukao sam se korak natrag, podigavši visoko upaljenu šibicu da mogu bolje vidjeti i odmah se spotaknuo o nešto iza svojih leđa. Tresnuo sam o pod i ispružio se u mraku koliko sam dug i širok, ali ne na tepihu, već na onom hladnom predmetu neobična mirisa. Koliko tih đavoljih stvari ovdje ima?, pitao sam se.

Upravo sam se spremao ustati i temeljito pretražiti sobu ne bih li našao kakvu svijeću, kad sam začuo Ransomovo ime; gotovo istovremeno (iako ne baš sasvim istovremeno) ugledao sam ono što sam se toliko dugo bojao da ću vidjeti. Čuo sam Ransomovo ime, ali ne bih rekao da je to što je izgovorilo njegovo ime bio glas. Zvuk, začudo, nije uopće nalikovao glasu. Bio je savršeno razgovijetan: čak bih rekao da je bio lijep, na svoj način. Ali bio je neorganski, ako razumijete što želim reći. Rekao bih da osjećamo jasnu razliku između životinjskih glasova (uključujući i glasove ljudske životinje) i svih drugih zvukova, iako je tu razliku teško odrediti. Svaki glas na neki način ukazuje na krv, pluća i toplu, vlažnu usnu šupljinu. Ovdje nije bilo tako. Dva sloga Ransomova imena zvučala su više kao da ih je netko odsvirao na glazbalu nego kao da ih je izgovorio; s druge strane, međutim, nisu djelovali ni najmanje mehanički. Stroj je nešto što izrađujemo od prirodnih materijala; ovo je bilo više kao da se stijena, kristal ili svjetlost oglasila sama od sebe.

Prošli su kroz mene, od glave do pete, kao što vas prođu trnci kad, penjući se uz liticu, načas pomislite da ste izgubili uporište.

18

Bilo je to ono što sam čuo. Ono što sam vidio bio je jednostavno vrlo blijed snop ili stup svjetla. Ne bih rekao da je tvorio krug svjetlosti, bilo na podu, bilo na stropu, ali nisam siguran u to. Sa sigurnošću znam samo to da je svjetlo bilo odveć slabo da bi osvijetlilo predmete oko sebe. Dosad je sve bilo jasno. Ali imao je još dvije značajke koje nije bilo lako razumjeti. Jedna od njih bila je njegova boja. Budući da sam tu stvar vidio, mora da sam je vidio kao bijelu ili obojenu, no koliko god se trudio, nikako si ne mogu dočarati koja je boja to bila. Pokušavam s plavom, zlaćanom, ljubičastom i crvenom, ali nijedna ne odgovara. Kako je moguće imati vizualni doživljaj kojega se neposredno nakon toga i nikad kasnije ne možemo sjetiti, neću ni pokušati objašnjavati.

Druga značajka bio je kut pod kojim je padao na pod. Nije padao pod pravim kutom. Ali još dok ovo govorim, žurim odmah dodati da je ovo naknadna rekonstrukcija. U tom trenutku zapravo mi se činilo da je stup svjetla vertikalan, a da pod nije horizontalan – cijela soba činila se nagnuta na jednu stranu, kao da se nalazim na brodu. Dojam je, neovisno o tome kako je stvoren, bio da je orijentir ovoga izvora glasa neka horizontalna linija, dapače cijeli sustav pravaca, smještenih izvan Zemlje, i da me sama njegova nazočnost uvlači u taj izvanzemaljski sustav i poništava sve zemaljsko i horizontalno.

Nisam ni najmanje dvojio o tome da se preda mnom nalazi eldil i bio sam gotovo siguran da gledam vladara Marsa, Oyarsu Malacandre. I sada kad se to već dogodilo, mnome više nije vladala odbojna panika. Istina, osjećao sam se na neki način vrlo neugodno. Činjenica da očito nije organskoga karaktera – svijest o tome da je razum na neki način smješten u tom homogenom cilindru svjetlosti, ali da s njim nije u istom odnosu u kakvu je naša svijest s našim mozgom 19

i živcima – bila je duboko uznemirujuća.* Nije se uklapalo u naše kategorije. Način na koji obično reagiramo na živo biće i na neživi predmet ovdje su bili podjednako neprikladni.

S druge strane, sve dvojbe koje sam imao prije ulaska u ladanjsku kuću o tome jesu li ova stvorenja prijateljski ili neprijateljski raspoložena prema ljudima i o tome je li Ransom hrabri predvodnik koji utire nove putove ili pak naivčina načas su nestale. Strah koji sam sada osjećao bio je drukčije vrste. Bio sam siguran da je to stvorenje, kako mi ljudi to kažemo, „dobro“, ali nisam bio siguran sviđa li mi se ta „dobrota“ onoliko koliko sam mislio. To je užasno iskustvo.

Sve dok je ono čega se bojite zlo, možete se nadati da će vam dobro priskočiti u pomoć. Ali pretpostavite da se cijelo vrijeme borite za nešto što je dobro i onda se na kraju pokaže da je to za što ste se borili grozno? Što kad bi se pokazalo da hranu ne možete jesti, da u vlastitom domu ne možete živjeti, da je vaš tješitelj osoba u čijem se društvu osjećate neugodno? Tada vam nema spasa: odigrana je posljednja karta. Na trenutak ili dva osjećao sam se upravo tako. Preda * U tekstu se, naravno, držim onoga što sam mislio i osjećao u to vrijeme, jer je to jedini dokaz iz prve ruke: očito je, međutim, da ima prostora za daljnja nagađanja o obliku u kojem se eldili pokazuju našim osjetilima. Jedina ozbiljna razmatranja o ovom problemu datiraju s početka sedamnaestoga stoljeća. Kao polaznu točku za buduća istraživanja predlažem ovaj Natvilciusov tekst (De Aethereo et aerio Corpore, Basel, 1627., II., xii.): „…liquet simplicem flammem sensibus nostris subjectam non esse corpus proprie dictum angeli vel daemonis, sed potius aut illius corporis sensorium aut superficiem corporis in coelesti dispositione locorum supra cogitationes humanas existentis (Čini se da homogeni plamen što ga naša osjetila zapažaju nije, strogo govoreći, tijelo anđela ili zloduha, već prije ili osjetilni aparat toga tijela, ili površina tijela koje postoji na način koji nadilazi naše spoznaje o nebeskom plamenu svemirskih referencija.)“. Pod „nebeskim plamenom prostornih referencija“ razumijevao je, po mom mišljenju, ono što danas nazivamo „multidimenzionalni prostor“. To, naravno, ne znači da je Natvilcius nešto znao o multidimenzionalnoj geometriji, već da je empirijski došao do onoga do čega je matematika došla teorijski.

20

mnom se napokon nalazio djelić svijeta onkraj ovoga svijeta koji sam – tako sam mislio – oduvijek volio i priželjkivao, a koji se probio ovamo i obznanio se mojim osjetilima, a meni se, evo, nije svidjelo, želio sam da mi se makne s očiju. Želio sam da sve to bude daleko od mene, da među nama bude bezdan, zavjesa, barijera, bilo što, samo da ga ne vidim. Ali nisam pao u bezdan. Začudo, spasio me i u ravnotežu me vratio upravo taj moj osjećaj bespomoćnosti. Jer bilo je očito da sam „uvučen u tu priču“. Borba je završila. Sljedeću odluku neću donositi ja.

Zatim se, kao da dopire iz nekoga drugog svijeta, čulo otvaranje vrata i otiranje čizama na otiraču pred vratima i u dovratku otvorenih vrata na sivoj pozadini noći ugledao sam obrise lika u kojem sam prepoznao Ransoma. Iz snopa svjetlosti ponovno se čulo govorenje koje nije bilo glas, a Ransom se nije pomaknuo, samo je mirno stajao i odgovorio. Razgovarali su na nekom neobičnom jeziku u kojem su prevladavale višesložne riječi, jeziku koji nikad nisam čuo.

Neću ni pokušati opravdati osjećaje koji su me obuzeli kad se taj neljudski glas obratio mom prijatelju, a moj mu prijatelj odgovorio na tom istom, neljudskom jeziku. Te osjećaje, u stvari, nije moguće opravdati, ali ako mislite da je nemoguće takvo što osjećati u tom trenutku, moram vam otvoreno reći da vam ni čitanje povijesti ni slušanje vlastitoga srca nije puno pomoglo. Bili su to ogorčenost, jeza i ljubomora.

Došlo mi je da viknem: „Ostavi tog svog duha na miru, ti prokleti mađioničaru, i obrati pozornost na mene.“ Umjesto toga, iz usta mi je izišlo samo: „O, Ransome.

Hvala Bogu što si došao.“

21

Napisana u mračnim trenucima neposredno prije i tijekom Drugoga svjetskog rata, Svemirska trilogija C. S. Lewisa, čiji je Perelandra drugi svezak, stoji uz bok Kugi Alberta Camusa i 1984.

Georgea Orwella kao bezvremeni klasik koji oduševljava brojne naraštaje, koliko zbog same ljepote pripovijedanja, toliko i zbog sržnih životnih pitanja kojima je prožeta.

Dr. Elwin Ransom, možda najupečatljiviji lik bogata književnoga opusa velikoga C. S. Lewisa, u ovom drugom dijelu Svemirske trilogije putuje na Perelandru, Veneru, predivan svijet koji uvelike podsjeća na raj.

No uskoro s posvemašnjim užasom otkrije da je na Perelandru doputovao i njegov stari neprijatelj, dr. Weston, i da tom djevičanski nevinom planetu, kao i nekoć Malacandri, snuje zlo.

Ransom zapodijeva odlučujuću bitku protiv Westona i Zloga koji njim upravlja – bitku koja će odlučiti o budućoj sudbini toga nevinog svijeta.

Hoće li Perelandra podleći đavolskom utjecaju ili će zbaciti jaram pokvarenosti i postići duhovno savršenstvo koje čovjeku još nije poznato?

U ovom drugom nastavku Svemirske trilogije C. S. Lewis duboko, pronicavo i maštovito odgovara na pitanja kako je izgledala kušnja u rajskom vrtu te kako bi se odvijala ljudska povijest da naši praroditelji nisu pokleknuli. „Izvanredno… iznimna snaga stvaralaštva i mašte.“ times literary supplement

ISBN 978-953-235-886-5 9 7 89 532 3 5886 5

21,90 €

verbum.hr