Pavao

Josef Holzner

PAVAO VERBUM

Josef Holzner PAVAO

BIBLIOTEKA

KLASICI KATOLIC ˇKE KULTURE

9.

UREDNIK: MR. SC.

PETAR BALTA

ZA NAKLADNIKA:

MIRO RADALJ

Josef Holzner

PAVAO ŽIVOT I POSLANICE II. izdanje

VERBUM Split, 2008.

Naslov izvornika: Josef Holzner, PAULUS. SEIN LEBEN UND SEINE BRIEFE Verlag Herder Freiburg im Breisgau 1947.

Prijevod: Petar Hess, DI © Copyright za ovo izdanje: Verbum, Split, 2008.

Izdaje se s dopuštenjem Hrvatske pokrajine Družbe Isusove.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Lektura: Marijana Šimić, prof.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 235.3 Paulus, sanctus HOLZNER, Josef Pavao : život i poslanice / Josef Holzner ; <prijevod Petar Hess>. - 2. izd. - Split : Verbum, 2008. (Biblioteka Klasici katoličke kulture ; 9) Prijevod djela: Paulus. - Bibliografija. - Kazala.

ISBN 978-953-235-143-9 I. Paulus, sanctus -- Biografija II. Paulus, sanctus -- Poslanice III. Sveci -- Biografije 121205059

PREDGOVOR

Životopis svetoga Pavla, dr. Josefa Holznera, bez sumnje spada među najpoznatije i najbolje prikaze života i naučavanja ovoga velikog Apostola naroda. Veličanstveni lik sv. Pavla kao tema otvara vrata velikom djelu, ali i traži vrsnog stručnjaka, a u Josefu Holzneru uistinu je našla dostojnoga majstora. Holzner, vrstan poznavalac teme, sjajan pripovjedač briljantnog stila, vještim perom opisuje život sv. Pavla od njegovih najranijih dana – od djetinjstva u Tarzu – pažljivo analizirajući sve elemente koji su, uz Božju milost, sudjelovali u stvaranju jedne od najvećih osobnosti što ih je povijest dala. Slijedeći njegov životni put kroz strogu religioznu izobrazbu od Tarza do Jeruzalema, gdje postaje sudionik u ubojstvu svetoga Stjepana i revni progonitelj Crkve, preko iznenadnog, šokantnog obraćenja u Damasku i zaokreta života, te beskompromisnog propovijedanja Raspetoga cijelom antičkom svijetu, sve do smrti pod rimskim mačem, svakim korakom živo upoznajemo kulturnu, političku, vjersku, filozofsku i gospodarsku sliku rimsko-helenističke civilizacije te nam se čini kao da i sami hodamo stopama velikoga Apostola. Pred našim očima živo izranjaju svjetlucavi valovi Kidnosa, bijeli vrhovi Taura, zelene livade i polja širom Helade, sive monumentalne zidine jeruzalemskoga hrama, atenskoga Partenona i rimskoga Koloseja. Na trenutke nam se čini da čitamo putopis strastvenog zaljubljenika u prirodne ljepote staroga svijeta, a na trenutke izvrsnu dubinsku analizu poznavatelja ljudskih duša i mentaliteta Pavlovih suvremenika. Holzner izvrsno poznaje prostor i vrijeme u kojemu je djelovao sv. Pavao, pa je zahvaljujući tome ovo djelo lišeno svih nepotrebnih mistificiranja, bilo osoba bilo događaja, a Apostola naroda gledamo u jednome – za mnoge iznenađujuće – realističnom povijesnom kontekstu. Pavao susreće povijesne osobe, svjedok je političkih intriga, kulturnih gibanja, filozofskih i religioznih ideja antike, koje poznajemo iz drugih povijesnih izvora. Tlo

5

PREDGOVOR

pod njegovim nogama jednako je povijesno tvrdo koliko je njegov let u visine Božje milosti, s gledišta zemaljskog čovjeka, nedokučiv.

S druge strane, ništa manje stvarno i snažno autor ulazi u samu nutrinu velikoga Apostola, u dušu čovjeka što se još za zemaljskog života vinuo do trećega neba i kao kakvim projektorom srca slika Pavlovo neprestano izgaranje propovijedanjem radosne vijesti, njegovo potresno gledanje Božje ekonomije spasenja, velike tajne Kristove obnoviteljske objave. Apostol tome misteriju poklanja sav svoj život žrtvujući za njega sve, pa i bogatstvo svoga raskošnog temperamenta.

Doista, malo je ljudi u stanju tako glatko manevrirati između neba i zemlje, kao što je to učinio Holzner u ovome djelu. Stoga je Pavao Holznerovo životno djelo. Nastalo prije mnogo desetljeća, samo na njemačkome doživjelo je više od trideset izdanja, a prevedeno je na mnoge svjetske jezike, među ostalima na engleski, talijanski, francuski, španjolski, portugalski, grčki, arapski. Na hrvatskome je prvi put objavljeno 1968. godine i već generacije hrvatskih čitatelja nisu imale prilike upoznati se s ovim remek-djelom.

Verbum objavljuje ovo prvo izdanje u svojoj nakladi upravo u godini u kojoj se obilježava dvije tisuće godina od rođenja Apostola naroda i koja je stoga proglašena Godinom sv. Pavla, sa željom da ovo iznimno djelo mnoge čitatelje obogati novim vjerskim, povijesnim i kulturnim spoznajama.

Dalibor Durdov

6

I.

GODINE MLADOSTI I PRIPRAVE

1. GRČKA NAOBRAZBA

1. GRČKA NAOBRAZBA

Dj 21,39 i 22,28

Mirno i veličanstveno diže se u pozadini Tarza divlji Taur, visoko ispresijecano gorje. Tajanstveno i zamamno pruža se ono prema nizini, a s njegovih kosa i proplanaka buče životvorne vode.

Tako mirno i veličanstveno stoji i duhovni svijet svetoga Pavla u pozadini naše blage kršćanske pobožnosti. Pavlov je duh pun strastvene dinamike, snažnih misli, proročke dubine i vrtoglavih ponora. Tko je taj velikan koji počiva u sjeni još golemijeg lika? Tko je taj smioni prvoborac i tvorac kršćanskog Zapada? Dva su grada odlučno utjecala na njegov razvoj: Tarz i Jeruzalem. »Židov sam iz Tarza u Ciliciji.« Te je podatke dao sam sveti Pavao rimskom zapovjedniku kada su ga uhitili. Dvije su se, dakle, duhovne struje združile u njemu: židovski odgoj i grčka naobrazba u sveučilišnom i provincijskom gradu Tarzu.

Tarz je bio prastaro prometno čvorište i granica dviju kultura: zapadne grčko-rimske i istočne semitsko-babilonske. Grad je bio sagrađen na podnožju Taura, čiji snijegom pokriveni vrhunci ponosno gledaju na Cilicijsku ravnicu kao Libanon na Galileju. Sjeverni mu je klanac (Cilicijska vrata) omogućio vezu s kulturnim središtima Male Azije, dok mu se preko istočnog klanca planine Aman (Sirijska vrata) otvorio put prema svijetu orijentalno-semitske kulture. Luka na jugu grada uspostavila je opet vezu sa svim zemljama oko Sredozemnog mora. Apostolovo rodno mjesto bilo je divno smješteno u plodnom kraju Cilicije, zaklonjeno od hladnih sjevernih zračnih struja i istočnjačkih gusara, a ipak je želja vukla živi duh dječakov u daleki svijet za šarolikim pustolovinama. Pavao će ih kasnije doživjeti. Njegov život bio je jedna velika pustolovina.

Tarz je usto bio slobodan trgovački grad, mjesto za pretovar, osobito za skupo građevinsko drvo što su ga sjekli na Tauru. Kid-

9

GODINE MLADOSTI I PRIPRAVE

nos je tekao kroz sam grad. Na njegovim su obalama bila pristaništa i skladišta. I tu vidimo mladoga Savla i njegove drugove kako domahuju i viču lađama u prolazu, veru se između sanduka i naslagane robe i prisluškuju razgovore brojnih stranih trgovaca iz Efeza, Aleksandrije, Korinta, Rima i Španjolske, diveći se njihovu čudnom nepoznatom jeziku i šarenim odijelima.51 Divlja glazba mora, koja se umiješala u psalme i pjesme Izraela, pratila je Pavla ne samo u njegovim mladenačkim snovima nego čitavog života. More je postalo potrebno za ispunjenje njegova životnog zadatka, no često je bilo i kobno za njega. U Pavlovim poslanicama mnoge su slike što ih je Pavao posudio od trgovaca. Božja providnost sigurno je htjela da vječni misionar poganskih gradova bude odgojen u poganskom velegradu. Čovjek za kojega nije bilo razlike između Židova i pogana, Grka i barbara, slobodnjaka i robova nije odrastao na pitomim humcima Galileje, nego u bogatom trgovačkom gradu, kamo se slijevala mješavina naroda Rimskog Carstva.

Tko danas posjeti Tarz ima isti dojam kao da je u Ravenni. Tamo gdje je nekoć šumilo more, a zaklonjena luka povezivala grad s morem, i gdje se ljudsko oko radovalo šumi jarbola i jedara, tamo se danas nalazi zapuštena močvara. Nemarnost je Turaka kriva što su rijeka i njezino ušće danas zatrpani pijeskom. Grad leži dvadeset kilometara daleko od obale. S njom ga veže željeznica koja spaja Tarz i malenu luku Mersinu. Ali je plodnost Cilicijske ravnice još uvijek ista: posvuda se lelujaju pšenična polja i zelene voćnjaci. Izvori Tarza bili su jednako neiscrpivi kao i oni u Damasku. Kidnos je nekada tekao kroz sam grad, dok se danas pospano valja mimo njega između topola, makljenova i žalosnih vrba. Turci su ovoj rijeci dali ime Tarzus Tšei. Nakon dvadesetak minuta hoda uz rijeku nailazi se kao u davnim vremenima na divan vodopad. »U širini od 100 do 120 metara strovaljuje se u dubinu niz veličanstvene gromade stijena prskajući na sve strane sitnu vlažnu prašinu, dok je površina rijeke u dubini sva pokrivena pjenom.«50 Okolina u kojoj je Pavao odrastao, i u kojoj je poslije obraćenja proveo nekoliko godina, bila je pod helenističkim (kasnogrčkim) utjecajem. Taržanski Židovi nisu tome mogli izbjeći jer su škola i život nosili biljeg helenističkog duha. Želimo li razumjeti Pavla u njegovim poslanicama, izbor njegovih izraza i slika, njegove popratne

10

1. GRČKA NAOBRAZBA

osjećaje, moramo najprije upoznati helenistički svijet. Svi bez razlike danas priznaju da su grčki način mišljenja i života izvršili dubok utjecaj na njega i zaključuju da je morao dosta dugo živjeti u Tarzu.

Mislio je, govorio i pisao grčki kao svoj materinji jezik, dok je Petar izvan Palestine trebao tumača, osobito za pismenu komunikaciju. U Tarzu je glavna vjerska misao bila ona o božanskoj sili. Rastavili su uzvišenog boga od djelatnoga. Uzvišenog boga zvali su Baal-Tarz (Gospodar Tarza) ili Zeus. Očito je tu u pitanju prijenos ljudskih odnosa na svijet bogova. Za istočnjake je misao o vladarovu dostojanstvu nerazdruživo povezana s pojmom mirovanja, nerada i nepristupačnosti. Kralj s podanicima komunicira samo preko ministara.

Zato su Baalu pridružili još neko djelatno božanstvo, a narod ga je visoko cijenio. Bio je to taržanski bog Sandan, kasnije stopljen s grčkim Heraklom u jedno božanstvo. Sandan je bio ladanjski bog. Na slikama i novčanicama prikazivali su ga u seljačkom odijelu. Smatrali su ga, dakle, genijem starih seljačkih naseljenika. Kao svuda u ono doba na Istoku bili su i Baal i Sandan božanstva vegetacije. Dokazuju to snopovi klasja, grožđa i cvijeća na njihovim slikama. Kult Sandan-Herakla doživljavao je svake godine svoj vrhunac na blagdan lomače. Riječ je bila o smrti i uskrsnuću božanstva vegetacije. Ta je misao zakopana u temeljima svih istočnjačkih vjera. Vozili bi kroz grad na ukrašenim kolima sliku svoga boga Sandana i poslije toga bi je spalili. Bio je to simbol vegetacije što umire pod djelovanjem užarenih ljetnih sunčanih zraka, a s prirodom se na proljeće budi na nov život. Nakon svečanosti smrti slijedila je proslava života, častili su uskrsnuće svojega umrlog božanstva. Tom bi prilikom dolazilo do divljih nećudorednih izgreda. Još i danas pred Tarzom stoji golema, mračna građevina. Narod je zove grobnim spomenikom Sardanapala, legendarnog utemeljitelja grada. Prema mišljenju drugih, to je kripta Zeusova hrama, a vjerojatno mjesto gdje su se odvijale svečane orgije. Pavao je možda zamišljeno promatrao iz prikrajka kako se svake godine oko solsticija noćno nebo crveni od plamena i kako razulareno mnoštvo vičući i stenjući baca golemu sliku svoga boga na lomaču. I kada bi mu poganski drugovi sljedećeg dana pripovijedali o proslavi prošle noći, s osjećajem velike sućuti prema svojim neupućenim drugovima mislio bi na uzvišenost Boga izraelskog naroda. Kasnije će se Pavao u svojim propovijedima vraćati na

11

GODINE MLADOSTI I PRIPRAVE

ovu tako duboko u ljudskoj naravi ukorijenjenu slutnju o tajni smrti i uskrsnuća, koja je kroz stare religije uvijek iznova tražila nove izražajne oblike. Pokazat će poganima kako su njihove slutnje sjajno ispunjene u Kristovoj smrti i uskrsnuću. Pavao je često prolazio pokraj Sardanapalova spomenika i pokušavao otkriti smisao asirskog natpisa. Nije mirovao dok mu ga nisu rastumačili: »Putniče, jedi, pij i nastoj da ti bude dobro. Sve drugo je tlapnja« (Strabon 19,5). Je li to bila uspomena iz mladih dana kada se kasnije, pišući Poslanicu Korinćanima, sjetio slične Menandrove izreke? (1 Kor 15,32) Pavao u svojim poslanicama dokazuje da poznaje poganske misterije. U Tarzu je već kao dijete imao prilike gledati kako su upućeni u Izidin kult, odjeveni u nebesko odijelo, bili predstavljeni narodu. Misti, koji su nastojali oko svoga pobožanstvenja, prekrili bi se odijelom božanstva, primjerice ribljim odijelom kada je božanstvo prikazano u simbolu ribe. Možda je riječ samo o uspomeni na mistiku odijela kada se sveti Pavao služi čudnovatim izrazom »obući Krista«, koji je stoga što pripada nepoznatom kulturnom svijetu ostao uvijek tuđ europskom vjerskom osjećaju. Pavao se, naprotiv, služio tim jezičnim sredstvima kako bi ga pogani mogli razumjeti.

Iste su ga uspomene iz davnina navele da uvijek iznova svojim učenicima prikazuje Kristovo djelo kao otkupljenje i izbavljenje robova, jer je sam često promatrao ceremoniju oslobađanja tih nesretnika (vidi Religiozno-znanstveni dodatak, bilješku B 1)*. Rob bi ostavio od svoje ušteđevine određenu svotu u hramu. Nakon toga, njegov bi gospodar s njim došao u hram i, primivši onu svotu, prodao bogu svoga roba. A bog bi ga pustio na slobodu. Rob je postao »slobodnjak Gospodnji« (1 Kor 7,22). »Ja sam iz Tarza, građanin znamenitoga grada.« U tim riječima odzvanja grčki ponos na rodni grad. Tarz se natjecao za palmu u obrazovanosti s Aleksandrijom i Atenom. Odavde su uzimali učitelje za carske prinčeve u Rimu. Grad tako sjajne kulturne tradicije nužno je morao utjecati na oblikovanje Apostolove duhovne osobe. U Tarzu su vladali grčki duh i grčki jezik, rimski zakon i židovska strogost, helenistički način života i športske igre, istočnjačko ča* Upućivanje na bilješke iz Religiozno-znanstvenog dodatka dalje u tekstu označava se  B 2 itd.

12

1. GRČKA NAOBRAZBA

robnjaštvo i misteriji s čežnjom za otkupljenjem. Tu je prije nekoliko desetaka godina slavni Ciceron bio upravitelj provincije. Dok je Pavao još bio dijete, gledali su Taržani svaki dan na ulicama grada nekog starog, dostojanstvenog profesora. Ljudi su o njemu međusobno govorili: »Gle, to je stari Atenodor, učitelj i prijatelj našega cara Augusta!« Atenodor je bio seljački sin iz okolice Tarza i učenik velikog Posejdonija. Car August sjedio je u Apoloniji u Epiru do njegovih nogu i ostao je svome učitelju vjeran do smrti. Atenodor je svom carskom prijatelju često govorio istinu, upozoravao ga na umjerenost i jednom ga je, kako se priča, sačuvao od velike bračne sablazni.32 Posljednjih dvadeset godina života proveo je Atenodor u Tarzu, gdje je uveo strogu upravu i oduševio Taržane za odgojna pitanja. »Njegovi sugrađani sagradili su mu spomen-hram heroju (Heroon) i svake godine slavili godišnjicu njegove smrti mrtvačkom gozbom na njegovu grobu.«56 Svaki bi kršćanski etičar bio ponosan na njegova ćudoredna načela. »Znaj: Tek onda ćeš biti bez strasti kad budeš molio Boga samo ono što bi se usudio moliti javno. Savjest je svakom čovjeku i njegov Bog. Postupaj tako s ljudima kao da te Bog vidi i govori tako s Bogom kao da te ljudi slušaju.« Zar je onda slučaj da se riječ »savjest«, koju je Atenodor uveo u etiku kao ćudorednu normu, tako često javljala u poslanicama svetoga Pavla?

Seneka nas je upoznao s Atenodorovim mislima, jer mu se iskreno divio. Atenodor je naučio Seneku cijeniti savjest. Seneka piše: »Neki je sveti duh u nama kao promatrač i čuvar naših dobrih i zlih misli.

Učiniš li koje plemenito djelo, svi to smiju znati. Učiniš li koje sramotno djelo, što ti pomaže da nitko ne zna kada sam znaš?«32 Da bi upoznao Atenodorova načela, Pavao nije morao proučavati visoku književnost. Stoički i cinički putujući učitelji raspravljali su o filozofiji, etici i vjeri po sjenovitim drvoredima uz Kidnos, po trgovima i ulicama. Mladi ih je Savao sigurno često slušao dok je išao u školu ili sinagogu. Po svoj je prilici i tijekom svoga kasnijeg boravka u Tarzu kojom zgodom raspravljao s ovim putujućim govornicima.

I tako je Pavao imao priliku naučiti pokoju krilaticu i spretan izraz.

Tko temeljito prouči Apostolov način pisanja, dolazi do zaključka da je vrlo dobro poznavao pučki i književni jezik svoje grčke okoline, ali da nije ovisio ni o kojoj školi ( B 2).

13

GODINE MLADOSTI I PRIPRAVE

»S koliko se god poštovanja Pavao oslanja na način pisanja Septuaginte, ipak preuzima iz običnoga govora svoje helenističke okoline i obrazovanih staleža bez ustručavanja sve što mu služi za jasno oblikovanje svojih misli koje su preobrazile svijet« (Nägeli kod Bonhöffera).

Slike o trkačima u stadionu, nagradama za pobjedu, trijumfalnim ophodnjama, borbama sa zvijerima i rimskoj straži dokazuju da se Pavao u svojoj mladosti zanimao i za natjecanja, borbene igre i vojničke svečanosti. Slike iz pravnog područja odaju da je naš Apostol odrastao u velegradu, dok evanđelja odražavaju više ladanjski i seoski život Galileje.29 Tarz je u mnogočemu bio konzervativan i ozbiljan grad u kojemu je vladalo ćudoređe i strogost. U lakomislenim jonskim gradovima »šetale su se po ulicama žene napola gole, s izazivačkim pogledima, dok su se u Tarzu pojavljivale samo s velom u javnosti«.56 Ovaj običaj potječe iz Perzije, koja je u ono vrijeme modi davala ton.

Koprena je branila ženu od tuđih pogleda i dizala oko nje branu.

Bila je simbol muške vlasti (exusia) i zaštite nad ženom te upozoravala na njezino dostojanstvo. Samo je žena koja je nosila veo na glavi mogla zahtijevati poštovanje. To je Pavao naučio u svojoj domovini. Zato je pisao Korinćankama koje nisu nosile koprenu: »Kod nas je ovaj običaj nepoznat« (1 Kor 11,10 i 16).

Tarz je također imao svoje romantične uspomene koje su vjerojatno golicale dječakov duh. Blizu vodopada pokazivali su Taržani mjesto gdje je Aleksandar Veliki navodno bio podigao svoj tabor kad je prešao goru progoneći perzijskog kralja Darija. Znojan od napornog puta skočio je u Kidnos u vodu mrzlu od snijega koji se topio na Tauru, kao kasnije Barbarossa u neku drugu rijeku Cilicije. Nedugo nakon toga bacila je burna groznica kralja na bolesnički krevet. Liječnici nisu znali što učiniti. Samo se jedan učenik slavnog Hipokrata, imenom Filip, ponudio da spasi kralja pomoću nekog napitka. Ali je vojskovođa Parmenije pismeno upozorio kralja da je Filipa podmitio Darije. Aleksandar je brzo odlučio. Jednom je rukom pograbio vrč i popio sadržaj, dok je drugom pružio pismo svome liječniku. Ova duhovna veličina spasila je Aleksandru život.

Inače bi svjetska povijest vjerojatno krenula drugim tokom. Nikada ne bi došlo do helenizma, do orijentalno-grčke svjetske kulture koja

14

1. GRČKA NAOBRAZBA

je bila predodređena da kršćanstvu pripravi put. To se dogodilo u Tarzu. I sada se tu rodio čovjek kojega je također spasio smioni čin vjere, i koji će hitro prokrstariti svijetom propovijedajući da je njegova vjera jedino sredstvo spasenja. Vjerojatno je i Pavlov otac s puritanskom odvratnošću često pripovijedao dječaku o raskošnim svečanostima prilikom dolaska kraljice Kleopatre. Sav bi Tarz pohitao kako bi vidio egipatsku kraljicu koja je, prerušena u božicu Afroditu i okružena ljubavnim bogovima, plovila na svome raskošnom brodu uz Kidnos kao neka nova kraljica Sabe da zarobi srce Rimljanina Marka Antonija (41. pr. Kr.).51 Okolinu mladoga Savla činili su, dakle, grčka naobrazba, grčki jezik i način života (polis hellenis), to jedinstveno sredstvo za kolonizaciju kojim se Aleksandar Veliki poslužio u ostvarivanju svoga nacrta da osvoji i prožme Istok grčkim duhom. Djelu toga genija i organizatorskoj sposobnosti njegovih nasljednika Ptolomejevića i Seleukida imamo zahvaliti što su preko noći izrasli novi veliki i sveučilišni gradovi kao Rod i Tarz, Antiohija i Aleksandrija, Ptolemaida i Tir, Askalon i Gaza, Gadara i Geraza. U svim tim gradovima vrvjelo je od učitelja, predavača i mudraca koji su na način profesora i putujućih studenata srednjega vijeka putovali od grada do grada držeći predavanja. Utjecaj toga duhovno-ćudoredno-umjetničkog svijeta osjećao se svuda i u svakome. I čovjek koji je kasnije napisao: »Sve provjeravajte: dobro zadržite« (1 Sol 5,21), promozgao je, bez sumnje, već u ranim godinama sadržaj te kulture.

Za Scipionova vremena udomaćio se takav oblik javnog života u Rimu i postao mu saveznikom u romaniziranju heleniziranog Istoka pomoću rimskog prava i u stvaranju u čitavom Carstvu gornjeg sloja građana odanih Rimu. »Rimski sam građanin po rođenju.« Pavlovi roditelji bili su građani Tarza i Rima. Građanstvo Tarza bilo je pretpostavka za rimsko. Danas nam je poznato da su stanovništvo Tarza činile obiteljske i obrtničke zadruge s vlastitim hramovima i vjerskim obredima, slično kao cehovi u srednjovjekovnim gradovima. Ugledni Židovi, koji su mogli platiti najmanje 500 drahmi, dobivali su građanstvo i sudjelovali u upravi grada. Židovi i pogani nisu bili strogo odijeljeni. Spojili su ih probitci države i grada. Makar bili odijeljeni, ipak su se i jedni i drugi molili za grad i cara. Pavao nije rođen u getu. Ta

15

GODINE MLADOSTI I PRIPRAVE

nam činjenica razjašnjava odakle Pavlu širokogrudni duh, razumijevanje pogana i lojalno držanje prema državi. On nalazi prijateljske riječi priznanja za državne službenike i nuka vjernike na molitvu za njih. Rimski građanin pripadao je nižem plemstvu i nosio je ime i prezime pokrovitelja kojemu je dugovao građansko pravo, npr. Gaj Julije. Sveti Luka ne spominje pokrovitelja Pavlove obitelji, i to svjedoči njegovoj povijesnoj pouzdanosti. Jer u grčkim gradovima nisu zvali rimske građane po prezimenima. Za svoje je zemljake Pavao bio jednostavno Pavao, dok su ga u krugu obitelji zvali, kao svakog Židova, sakralnim imenom Savao, što znači izmoljeni, isprošeni.

Grčki su se gradovi, osim što su ostavili veću mogućnost za razvoj slobodne osobe, od rimskih razlikovali i po svojoj širokogrudnosti i spremnosti da prime tuđe kulturne vrjednote. I tako se Pavlu širio pogled. Uvidio je da u poganstvu nije baš sve trulo. Pod tim slobodnim obzorjem morao je odrasti budući propovjednik kršćanske slobode. Snažni dah slobode pogađa svakog čitatelja Pavlovih poslanica: »Za slobodu nas Krist oslobodi« (Gal 5,1). Ovdje se urezala ona crta Pavlova značaja koja ga je gotovo predodredila za navjestitelja vjere za sve rase i staleže. Ali sve je ovo u njemu još bilo skriveno. Jači od njega morao ga je najprije pobijediti. Morao se nanovo roditi kako bi se oslobodio majčinskog krila uskogrudne židovske sinagoge. Zacijelo je bio dobro pripravljen za svoju životnu zadaću – porušiti granični zid između Židova i pogana. »Židovima sam bio Židov, kao što sam Grcima bio Grk. Svima bijah sve« (usp.

1 Kor 9,20ss).

Iznesene su samo neke od značajnijih oznaka helenističkog kulturnog života u Tarzu kako bi se razumio grčki utjecaj u odgoju budućega apostola. Prirodni darovi što ih je Bog darovao čovjeku i sve ono što su mu dali odgoj i okolina – sve to može u pročišćenom obliku služiti milosti i nadahnuću kao građevni materijal za viši, nadnaravni, duhovni svijet. Čak nije potrebno ni misliti da je Pavao svjesno uzimao vrjednote iz grčke kulture. Nesumnjivo je već u mladim danima budni i bogato nadareni Pavlov duh primio i usvojio mnogo toga čega se kasnije nije više ni sjećao. Čovjek koji je u svojoj Poslanici Rimljanima narisao tako drastičnu sliku o poganstvu i koji je kao slučajnim primjedbama dokazao kako je oštro promatrao svoju okolinu, takav čovjek nije svijetom prolazio zatvorenih očiju.

16

1. GRČKA NAOBRAZBA

Pred remek-djelom toga veličanstvenog života možemo se jedino zaustaviti i diviti nad isprepletenošću milosti i naravi, što je urodilo jednom od najčudnovatijih ljudskih sudbina. »Sam je Pavao kasnije sa strahopoštovanjem gledao u svome životu remek-djelo Božje providnosti«50 (usp. Gal 1,15). Ukratko, mogli bismo reći da je Tarz bio predodređen podariti svijetu čovjeka sposobna da preuzme baštinu Aleksandra Velikoga, da združi u duhovno jedinstvo Istok i Zapad te da ostvari Gospodinovo proročanstvo: »Mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom...« (Mt 8,11).

17

GODINE MLADOSTI I PRIPRAVE

2. ŽIDOVSKI ODGOJ U TARZU

Fil 3,5

Dosad smo u Pavlovu razvoju ukazali na samo jedan korijen njegova duhovnog lika, na helenistički utjecaj. No mnogo je važniji drugi korijen njegova značaja, urastao u tlo tisućgodišnje predaje, baštine i krvne veze. Misli se na njegovo židovsko podrijetlo i starozavjetni odgoj. Židovske općine u dijaspori bile su brojem, bogatstvom i naobrazbom puno značajnije od palestinskih općina ( B 13). Kako znamo iz knjiga o Makabejcima, kralj Antioh Epifan (171. pr. Kr.) uzalud je pokušavao helenizirati židovski narod; židovske obitelji u Tarzu činile su već od onoga vremena zatvorenu plemensku naseobinu koja je imala ista prava kao i Grci. Ta je naseobina bila neka vrsta društva ili kolonije (politeum), država u državi. Rodbinska veza bila je sveta i čvrsta. U starom vijeku netko tko nije pripadao plemenu ili obiteljskoj zadruzi (phyle, thiasos) nije mogao postati građanin nekoga grada. Pavlova je obitelj imala svoju tradiciju i patricijski ponos. I ovo židovstvo, ponosno na svoju rasu, baca sjajno svjetlo na riječ svetoga Pavla punu kršćanskog ponosa: »Naša je domovina na nebesima« (Fil 3,20). Kada Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima (16,7–11) pozdravlja Andronika, Juniju i Herodiona, tri pripadnika istoga plemena, to znači da su pripadali židovskoj zajednici. Možda je ovdje čak riječ i o školskim kolegama ili dalekim Apostolovim rođacima. »Od plemena sam Benjaminova.« Sveti nas Augustin podsjeća na simboliku ovoga imena u proročanstvu patrijarha Jakova, koja tako savršeno odgovara svetome Pavlu: »Benjamin je vuk grabežljivi, lovinu on jutrom jede, a navečer plijen dijeli« (Post 49,27).

Pavlov je otac bio farizej. Kao takav zastupao je najstroži nacionalni i vjerski smjer. Zato je uveo sina u starohebrejski jezik Biblije,

18

2. ŽIDOVSKI ODGOJ U TARZU

a u školi ju je učio iz grčkog prijevoda Septuaginte. U kući bi obično govorili grčki. Židovski odgoj bio je izvrstan. U njemu je bila tajna židovske otpornosti. U petoj godini dijete je učilo glavni sadržaj Zakona u 5. i 6. poglavlju knjige Ponovljenoga zakona, tzv. veliki Hallel (Ps 113–118), što su ga pjevali za velikih blagdana, i značenje najvažnijih dana svete godine. U šestoj godini išao je Savao u takozvani »vinograd«; mi bismo danas rekli dječji vrtić. To je bila škola sinagoge i nalazila se uvijek pokraj nje. Jedan rob (pedagog) nosio je njegovu torbicu i pribor za pisanje i svaki ga dan pratio na putu u školu po opasnim i živim ulicama. Sjedeći na podu, držeći voštanu pločicu na koljenima, a željeznu pisaljku u ruci, učio je zajedno s malim nemirnim prijateljima povijest židovskog naroda. Sljedeće godine bile su posvećene jedino Bibliji. Tu je Pavao saznao za iznimni položaj svojega naroda. Bio je duboko potresen njegovom patnjom. Svaki je dan saznavao za koji novi uzbudljivi događaj i o njemu bi kod kuće razmišljao. Sionski hvalospjevi i babilonske jadikovke odzvanjale su u njegovim ušima. Učitelji su mu govorili i o budućnosti židovskog naroda. Jednog će se dana pojaviti kralj Mesija koji će sa svojim čudotvornim mačem obilaziti svijet u pobjedničkom pohodu. Mesijin će mač biti jači i sjajniji od Apolonova koplja, najdragocjenijega i najsvetijega blaga grada Tarza. Onda će se čitav svijet klanjati prema Jeruzalemu, a i sam će car doći iz Rima kako bi se klanjao u Jeruzalemu. (Usporedi što je Herod govorio mudracima.)

Savlovi grčki vršnjaci vjerojatno su omalovažavali svoga židovskog prijatelja. Ali mladi je Savao znao da pripada narodu koji je imao veliku povijest iza sebe još dok su Rim i Atena bili pašnjaci za ovce. Dok su se poganski dječaci igrali Scipiona i Hanibala, sanjarili o Aleksandru i Cezaru, dotle je Pavlova žarka mašta zajedno s praocima Abrahamom, Jakovom i njihovim stadima lutala kroz čudesa pustinje, sve do piramida na Nilu s Josipom, uništavala s Davidom i Samsonom diva i tisuću Filistejaca. Dok su drugi pisali školske sastavke o sramotnim pustolovinama Jupitera i oplakivali Didonine muke, dotle je Savao drhtao od strahopoštovanja pred svemoćnim Jahvom svoga naroda, čije je ime neizrecivo i sveto.

U desetoj godini počeo je drugi, manje sretan, dio Pavlova odgoja. Sada su židovskog dječaka uvodili u takozvani »usmeni zakon«.

19

GODINE MLADOSTI I PRIPRAVE

Svaki je dan upoznavao gomilu novih grijeha. Tvrdeći da imaju istu obveznu moć kao Deset zapovijedi Božjih, rabini su podigli oko Zakona Božjega golemu branu usmenih zakona, propisa, čišćenja i oštroumnih smicalica. U tankoćutnom i osjetljivom dječjem duhu, kao što je bio Pavlov, sve je to moralo izazvati opasne proturječne osjećaje. Ovo je razdoblje lišilo Pavla dječačkog raja. U zrelim godinama napisao je u Poslanici Rimljanima o tom vremenu potresne riječi, koje su karakteristične za svakoga neotkupljenog čovjeka. »Da, ja sam nekoć živio bez zakona (djetinja nevinost). Ali kad je došla zapovijed, grijeh oživje. Ja pak umrijeh i ustanovi se: zapovijed dana za život bî mi na smrt. Doista grijeh, uhvativši priliku, zapovijeđu me zavede, njome me i ubi« (Rim 7,9–11). Dijete je do tada gledalo s poštovanjem i radoznalošću šareno izvezeni omot u sinagogi, u kojemu je bilo skriveno mrtvo slovo Zakona. Sada je slušalo na svakom koraku: »Nemoj! To ne valja! To je zlo! Ne smiješ!« Na to se njegova mlada osjetljiva duša propela i pobunila. Osjećao se prevarenim u svojoj savjesti, i bilo mu je kao da je okusio smrt: »A ja sam umro.«9 Iza toga se krije teški doživljaj što ga dijete nije uspjelo svladati. Danas su nam ove stvarnosti poznate bolje nego primitivnoj psihologiji prijašnjih vremena. Zato nam nije potrebno odmah odgovoriti na senzacionalan način o »Pavlovu padu« i misliti kako Pavao nije imao »sunčanog vedrog djetinjstva«.9 Ali nam ovo priznanje bolje tumači kasnijeg Pavla, duboku bijedu rođenih pod Zakonom i veliku radost otkupljenih, kako nam to oslikava Poslanica Rimljanima. Zbog brutalnog odgoja trpio je mladi Martin Luther pod takvim kompleksom iz djetinjstva. Taj očinski kompleks prenio je kasnije na Boga i tako je došao do svoga samozadovoljnoga Boga. Slutio je sasvim točno da rješenje te zagonetke leži u Poslanici Rimljanima. Ali zbog pomanjkanja prosvijetljenoga duhovnog vodstva tražio je rješenje u pogrješnom smjeru, u nekoj prisilnoj autosugestiji, čije se posljedice osjećaju još i danas.

Zrak što ga je Pavao udisao u roditeljskoj kući svakako je bio zasićen religioznošću, makar bio nešto malo zagušljiv. Ovdje je dozrelo samopouzdanje i nacionalni ponos Židova iz dijaspore, i već se tu povezao s rodnim gradom palestinskih Židova. Pavlova oca najbolje ćemo sebi predočiti kao ozbiljna, šutljiva, poštena čovjeka koji je u dubokoj sabranosti s pojasom za molitvu hodao do svoje si-

20

2. ŽIDOVSKI ODGOJ U TARZU

nagoge. Umnogome je, dakle, nalik na škotskog puritanca.51 Ne bismo se začudili kad bismo čuli da je u Pavlovu odgoju upotrijebio šibu. Možda mu je bila i potrebna. Sjetite se samo divljega, upornoga Pavlova duha s kojim je progonio kršćane prije nego što ga je milost izmijenila. Savao je bio vjerojatno samozadovoljan, tvrdokoran dječak. Nije li mu njegov otac stajao pred duhovnim očima kada je kasnije u Poslanici Efežanima napisao pedagoško upozorenje: »A vi, očevi, ne srdite djece svoje« (Ef 6,4). Problem tiranskog oca i prkosnog sina, starinskih roditelja i moderne mladeži bio je sigurno poznat već u starom vijeku. Nigdje ne saznajemo ništa o tome je li Pavao imao braću. Znamo samo za njegovu sestru, udanu kasnije u Jeruzalemu (Dj 23,16). Bilo bi lijepo kad bismo znali nešto o njegovoj majci. Kad je riječ o velikim ljudima, redovito nas zanimaju majke i majčinska baština. Pavao je nigdje ne spominje. Vjerojatno je rano umrla, a dijete je odraslo bez majčinske ljubavi. To bi nam svakako razjasnilo njegovu pristupačnost i zahvalnost za tankoćutni način kojim ga je kasnije dvorila Rufova majka (Rim 16,13).

U farizejskim obiteljima vladalo je u ono vrijeme zdravo, gotovo suvremeno, načelo: »Proučavanje Tore (Zakona) je lijepo ako je povezano sa svjetskim zaposlenjem.« Savlov je otac bio, prema svemu što znamo, trgovac suknom i tkalac šatora. I onda su, kao i danas, proizvodili šatore na veliko. Rabini su, doduše, smatrali tkalački i kožarski zanat nedostojnim, ali se Židovi nisu mnogo obazirali na to. Barem ne uvijek. Petar je neko vrijeme stanovao u Jopi kod nekog kožara (Dj 9,43). Od radnika i robova u radionici svoga oca mladi je Savao učio kako se iz slavne cilicijske kozje kostrijeti pravi šatorsko sukno i kako se gotove trake spajaju u šatorska krila. Cilicijski pastiri još i danas nose nepromočive kabanice iz kozje kostrijeti, koje zbog svoje iznimne krutosti mogu nadomjestiti šator.74 Vjerojatno je i sam Pavao kasnije nosio takvu kabanicu na putovanjima preko Taura (usp. 2 Tim 4,13). O, ta strašna kostrijet iz Cilicije! Koliko je puta dječaku ranila ruke. Čemu taj tvrdi rad? Ta njemu sve to kasnije ne će ničemu služiti. Ili, zar nije bio određen za slavnog rabina? Dječak još nije bio predvidio dan kada će mu rad njegovih ruku dobro doći i kada će ga upravo taj zanat dovesti u dodir s njegovim budućim suradnicima Akvilom i Priscilom u čijoj će radionici tkati.

Još mu njegova mašta nije dočarala sliku bajnih noći u Efezu kada

21

GODINE MLADOSTI I PRIPRAVE

će njegove ruke kao nesvjesno i mehanički kliziti preko grubog sukna na koljenima dok s Apolonom bude živo raspravljao o tkanju Duha u duši i o vječnoj Riječi »koja je tijelom postala i podigla svoje šatore među nama«. I tako si narav i milost, slobodni izbor i Božja providnost daju ruku uspostavljajući brzinom čunčića tisuću veza i tkajući božanske niti u ljudsku pređu. Kasnije, kada je s visine gledao na vlastiti životni put i na put svoga naroda, napisao je drhtavom rukom riječi: »O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi!« (Rim 11,33).

Navečer bi Pavao sjedio sa sestrom na ravnom krovu kuće promatrajući blještavi sjaj vječnog snijega na Tauru. Tada mu je otac pripovijedao kako tamo daleko iza tamnih gora žive legendarni Likaonci i Galaćani, svi odreda osuđeni na propast jer ne znaju za Boga Izraelova. Pavlov mladenački duh nije još poznavao velike zanosne misli o kraljevstvu Božje ljubavi što obuhvaća sve narode.50 S vremena na vrijeme dolazile bi preko Taura karavane deva i divljih magaraca. Na čelu bi išao oprezan magarčić. Trgovci tih karavana govorili su nekim stranim narječjem, punim keltskih izraza. Zalazili su i u prodavaonicu Pavlova oca prodavajući mu čitave bale ovčje vune i kozje kostrijeti. Dječak ih je začuđeno slušao. Nije ni slutio kako će mu ovi surovi Galaćani jednom zarobiti srce.

Nemojmo ipak zaboraviti na sljedeću činjenicu: Dok je mladi Savao radio kod svoga oca, perući navečer svoje prljave umorne ruke i sanjareći o dalekim narodima, dotle je i jedan drugi dječak, nekoliko godina stariji od Pavla, odlagao u nekom dalekom mjestašcu Galileje svoj alat. Dječak u Tarzu nije znao ništa o mladiću u Nazaretu. A ipak, kada je nazaretski mladić spremao svoj tvrdi ležaj za počinak, nesumnjivo je upućivao svome nebeskom Ocu koju molitvu za mladoga Savla u Tarzu.32

22

3. »DO NOGU GAMALIELOVIH«

3. »DO NOGU GAMALIELOVIH«

Dj 22,3; 26,4; Gal 1,14

Prema staroj rabinskoj predaji, svaki je Židov u petoj godini morao početi čitati Toru (Zakon), u desetoj Mišnu (usmenu predaju), u petnaestoj je započinjao s proučavanjem Talmuda (nauka), dok su ga u osamnaestoj trebali uvesti u Chupu (bračnu ložnicu).65 Pavlov je otac kao farizej staroga kova vjerojatno poveo Pavla u Jeruzalem na blagdan Pashe već u njegovim mladim danima, a kad mu je bilo petnaestak godina, Pavao se kao rabinski gojenac morao preseliti u Jeruzalem kako bi pohađao slavno Hramsko sveučilište.

Danas ne možemo sebi predočiti što je prvi pogled na Jeruzalem značio za mladoga Izraelca koji je bio tako religiozno odgojen kao Pavao. Jeruzalem je bio grad vječnih žarkih sanja židovskog naroda. Kada se Pavao sa sjevera bližio gradu, pružao mu se veličanstven pogled. Desno od Maslinske gore dizao se iz duboke usjekline Cedronske doline Herodov hram u svome veličanstvenom sjaju; prava gora blještavog mramora nad kojom se iskrilo zlato s krova Božje kuće. Prema zapadu prostirao se grad množinom svojih kuća.

Među njima je oholo stolovala nova Herodova palača.

Drugi je veliki dan za Pavla bio kada je prvi put ušao u školu među sama nepoznata lica. Bio je zbunjen. Smeo ga je, prije svega, prvi susret s upraviteljem škole Gamalielom, »kojega je poštovao sav narod« (Dj 5,34); članom Velikog vijeća, pravim, širokogrudnim velikanom duha, koji se čak usudio zaštititi apostole. Jeruzalem je tada bio pun studenata. Rabinska škola dala je gradu svoj pečat kao Sorbona srednjovjekovnom Parizu. Rabini nisu bili službeno postavljeni plaćeni profesori, niti su bili učenjaci koji bi se bavili pisanjem knjiga. Živjeli su siromašno i, osim profesorskom službom, bavili su se zanatom. Veliki Hilel bio je nadničar, a Jehošua ugljar ( B 3). Njemu pripisuju izreku: »Vi ne znate za muke studenata, ne

23

GODINE MLADOSTI I PRIPRAVE

znate od čega žive i čime se hrane.«80 Zacijelo ni Pavlu nije bilo bolje jer je njegov štedljivi stari otac škrtario s novcem. I tako nam postaje razumljiv Pavlov strogi i apostolski način života kad je odbio živjeti na račun vjerskih općina.

Ondašnji jeruzalemski teolozi bili su podijeljeni u dvije skupine.

Elastični i pomirljivi Hilel bio je glava skupine koja je znala uvijek izbjeći tvrdoću Zakona, dok je drugoj skupini na čelu stajao fanatik imenom Šamaj. Gamaliel je bio Hilelov unuk i dostojni nasljednik svoga velikog prethodnika. Savao mu je bio učenik i poštovao ga je te je »prerevno odan otačkim predajama nadmašio mnoge vršnjake u svojem narodu« (Gal 1,14). Zanimanje za književnost i estetiku iz vremena Tarza nestajalo je sve više u ovoj sakralnoj okolini, makar je Gamaliel poticao svoje učenike na proučavanje grčke literature.

Učitelj je sjedio na povišenu mjestu, dok su studenti sjedili na podu ili na niskim klupama u polukrugu oko njega. Tako je još i danas u sveučilišnoj mošeji El-Azhar u Kairu. Sveti je Pavao, dakle, doslovno sjedio »do nogu Gamalielovih«. Dobro nam je poznata metoda predavača. Izabrali bi odlomak iz Staroga zavjeta i tumačili ga.

Najprije bi ga pročitali na hebrejskom, onda na aramejskom. Poslije toga profesor bi iznio bivša i sadašnja tumačenja pročitanoga odlomka. Napokon bi na profesorov poticaj počela rasprava u kojoj bi se služili pitanjima i odgovorima. Slično kao na današnjim seminarima. Na kraju predavanja sve je vrcalo od više ili manje duhovitih poteškoća i rješenja. Često se pritom previše vikalo.

Teološki studij obuhvaćao je dva područja: halahu, odnosno veći dio zakonskih predaja i odredaba, i hagadu, odnosno vjerske istine izvedene iz povijesti Staroga zavjeta i iz legenda što su ga okruživale. Mi bismo danas rekli: kanonsko pravo zajedno s moralom i dogmatika zajedno s crkvenom povijesti. Iz Pavlovih poslanica (Fil 3,6 i Gal 1,14) saznajemo da je prešao sve gradivo. Služio se simboličkim tumačenjima povijesnih činjenica. U starom vijeku nije bilo ni govora o proučavanju povijesti u suvremenom smislu. »Rabine nije toliko zanimala povijest čovjeka koliko povijest čitavog čovječanstva i odnos čovjeka prema Bogu, kako se odražava u tipičnim osobama i događajima prošlosti.«32 Primjer za takvu slobodnu upotrebu povijesne činjenice daje nam u svom velikom govoru pred sinagogom sveti Stjepan, koji je očito pohađao istu školu kao sveti

24

3. »DO NOGU GAMALIELOVIH«

Pavao, a možda je bio čak i njegov suparnik. Aluzije svetoga Stjepana na odgoj, Mojsijeva čudesa, posredovanje anđela u njegovim pozivima kod gorućega grma i na Sinajskoj gori nesumnjivo odaju židovsku tradiciju. Ovamo spada i spomen na Janesa i Jambresa u trećoj glavi Pavlove Druge poslanice Timoteju, kao i legenda o arhanđelu Mihaelu koji se borio s đavlom za Mojsijevo tijelo (Jd 9).

Pavao je često ispreplitao mnogobrojne pojedinačne činjenice kako bi pomoću njih osvijetlio nešto posve treće. On svoje evanđelje ne izvodi iz Staroga zavjeta. Ali pošto ga je primio neposrednom objavom, traži po Starom zavjetu u svjetlu Duha Svetoga na samostalan način posredno svjedočanstvo. Ovo je nastojanje rodilo Pavlova mistična tumačenja Svetoga pisma.32 Dosad smo upoznali dva čimbenika u razvoju svetoga Pavla: vjerski odgoj i grčku naobrazbu u Tarzu. Sada možemo dodati i treći: biblijsko školovanje i savršenu upotrebu trostrukog smisla Svetoga pisma. Taj je dar ponio iz Gamalielove škole. Bez toga trostrukog smisla Svetoga pisma – tipično-simboličnog, primijenjenog i alegorijskog – ne možemo razumjeti Pavlove poslanice. U svojoj tvrdnji slijedimo temeljitu Pratovu analizu. Tipični smisao je duhovan, proročanski i skriven. Lebdi iznad slova Svetoga pisma. Sveto je pismo kao djelo Duha Svetoga jedinstvena proročka knjiga. Tako je, primjerice, prema Pavlu Adam prvi čovjek tip Krista, zadnjega čovjeka (eschatos anthropos). U ovim velikim likovima kreće se povijest cijeloga čovječanstva kao u svojim stožerima. Prema Pavlu, i pashalno janje, Mojsijev zakon, špilja u pustinji, brak i sinagoga imaju simbolični karakter. Ali kako je Sveto pismo namijenjeno svim vremenima, možemo ga prilagoditi potrebama svakog razdoblja. Ovaj primijenjeni smisao odnosi se uvijek na sadašnjicu, i zato ga može otkriti svaki propovjednik, svaki vjernik i čitatelj ako pristupa Svetom pismu s čistom nakanom. Naravno, već prema darovanoj milosti. Pavao nam sam daje primjer kada svojim vjernicima u Korintu preporučuje da daju milostinju za siromašnu braću u Jeruzalemu, uspoređujući taj čin sa sudbinskom povezanošću i jednakošću svih Židova u pustinji dok su skupljali manu (2 Kor 8,15). Primjenjuje jednostavno tekst Svetoga pisma na sličan slučaj u sadašnjosti. Osim toga, postoji još govornička, alegorijska primjena Svetoga pisma kao sredstvo za osvjetljenje istine. Veliki govornici prošlosti sjajno su se slu-

25

GODINE MLADOSTI I PRIPRAVE

žili tim sredstvom i u tome je, možda, upravo prodorna snaga njihovih propovijedi. Pavao nam daje primjer te alegorijske primjene Svetoga pisma u svojoj Poslanici Rimljanima (10,6–9) podsjećajući nas na ono poznato mjesto iz Mojsijeva oproštajnoga govora (Pnz 30,11) gdje se kaže: »Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko. Nije na nebesima da bi rekao: ‘Tko će se za nas popeti na nebesa, skinuti nam je te nam je objaviti da je vršimo?’ Nije ni preko mora da bi mogao reći: ‘Tko će preko mora za nas poći, donijeti nam je te nam je objaviti da je vršimo?’ Jer, Riječ je posve blizu tebe, u tvojim ustima i u tvome srcu da je vršiš.« Evanđelje, kaže Pavao, zajednica s Kristom i, preko nje, opravdanje još je mnogo lakše i svakome dokučivo. Nemoj reći: Tko će se popeti na nebo da nam donese Krista? On je među nama. Čovjekom je postao. Nemoj reći: Tko će se spustiti u bezdane podzemlja da nam podigne Krista iz mrtvih? Krist je uskrsnuo i tu je među nama. Ti samo ozbiljno ispovijedaj svoju vjeru u uskrsloga i utjelovljenoga Bogočovjeka. – To nije dokaz iz Svetoga pisma, nego govorničko sredstvo koje je izvanredno djelotvorno.36 Sveti Bernard i sveti Bonaventura bili su u tome majstori. Njihova je mašta bila zasićena duhom i slikovitim jezikom Svetoga pisma. Biblijska je povijest još i danas za propovjednike neiscrpivi zdenac »u koji ne možeš spustiti vjedro, a da ti se ne vrati puno zlata« (Nietzsche).

Društveni život Jeruzalema nije bio bez opasnosti za studenta udaljenog od svoje rodne kuće. Pavao je zahvaljujući svojim sjajnim sposobnostima brzo našao pristup u otmjenije krugove. Taj se svijet izvrsno razumio u umjetnost spajanja najveće vanjske pobožnosti s najrafiniranijom raskoši. U tome su u prvom redu prednjačile žene.

U boljim jeruzalemskim krugovima govorili su izabranim aramejskim jezikom s najfinijim naglaskom, bili su duhoviti, uljudni i gostoljubivi prema strancima. Zamamne Židovke mirisale su po nardovu ulju i već se izdaleka čuo zveket njihovih kopča. Berenika iz okolice Cilicije, koja je uspjela zavesti čak i Tita, bila je možda najizrazitiji tip tih žena. Za posjetnike i goste iz provincije predstavljale su utjelovljenje posljednje mode u odijelu i dragocjenostima. Ali Pavlovo zanimanje za vjeru potisnulo je sve ostalo. Zato je i ostao neoženjen, premda je brak za rabine bio zapovijed. To je bilo, doduše, upadno, ali ne bez primjera u povijesti židovskih velikana. Sjeti-

26

3. »DO NOGU GAMALIELOVIH«

te se samo Ilije i Jeremije. Jedan od slavnih rabina, koji je i sam ostao neoženjen, opravdao je svoj stav: »Što da radim? Tora je zarobila moju dušu. Neka drugi misle na množenje čovječanstva.« Vjerojatno je i Pavao mislio poput njega. Kasnije, kao kršćanin, potkrijepio je svoj celibat dublje. U tu mu je svrhu služila njegova zaručnička mistika.65 Svetom pismu posvetio je najveći dio svoga vremena. Učio ga je napamet na grčkom i hebrejskom. Grčku Septuagintu poznavao je već velikim dijelom iz Tarza. Na svojim kasnijim dalekim putovanjima nije mogao uvijek nositi široke dragocjene omote Svetoga pisma. Ionako bi ih izgubio u čestim brodolomima. A ipak njegove poslanice obiluju navodima i aluzijama iz gotovo svih knjiga Staroga zavjeta. Izbrojili su po prilici dvjesto tekstova. Tko onda može sumnjati da je Sveto pismo oblikovalo njegov duh i učinilo ga velikanom? To nije čudno. Za Pavla je Sveto pismo bilo najveće blago na svijetu. U Poslanici Rimljanima (3,1) pita najprije sebe: »Koja je, dakle, prednost Židova?« Poslije odgovara: »Ponajprije: povjerena su im obećanja Božja«. Dirljivo je gledati kako je taj narod ljubio svoju Bibliju, što je jedinstveno u povijesti. Dva stoljeća prije razorenja Jeruzalema izrazio je neki židovski mudrac misao svoga vremena, koja je živjela i u Pavlovoj duši: »Sve je ovo Knjiga ugovora koji je bio sklopljen s najvišim Bogom. Iz nje je tekla mudrost kao voda iz nabujale rijeke Pisona i kao voda Tigrisa kada u proljeće preplavi okolicu. Iz nje je tekao razum kao voda nabujalog Eufrata i kao voda Jordana za vrijeme žetve. Iz nje je provalila stega kao svjetlo i kao voda Nila u jesen. Nema toga čovjeka koji bi je naučio, i ne će ga biti koji će je iscrpsti. Jer, njezin je smisao bogatiji od mora i njezina riječ dublja od ponora.« Židovi, koji shvaćaju vrijednost dragocjenosti, u razorenju hrama pod Titom ostavili su zlatno i srebrno žrtveno posuđe, svijećnjake i svjetiljke, čak i prsni ukras velikoga svećenika s velikim draguljem u sredini samo da bi spasili Bibliju. Ona, i samo ona, bila je pravo blago hrama i nije nestala u dimu i plamenu.

27

GODINE MLADOSTI I PRIPRAVE

4. STJEPAN I SAVAO

Dj 6,8–8,1

Otprilike deset godina proteklo je otkako je Savao napustio Sveučilište i oprostio se od svoga dragog učitelja Gamaliela. Vratio se u svoju domovinu kao »mladić« (Dj 7,58). Bilo mu je tridesetak godina. Gdje je bio u međuvremenu? Tu prazninu u njegovu životu nismo u stanju popuniti. Što je činio u to vrijeme, možemo samo naslućivati. Vjerojatno se vratio u dijasporu, možda čak i u Tarz, kako bi sebi u sinagogi zaslužio prve vijence pobjede. U Tarzu je bilo mogućnosti za još bolje upoznavanje grčkoga duhovnog svijeta, koji ima tako veliku ulogu u njegovim poslanicama. Ali budući da ga vidimo kasnije u tako uskoj vezi s Velikim vijećem, nije isključeno da je po njegovu nalogu posjećivao udaljene izvanpalestinske židovske naseobine i da je zbog izvješća češće dolazio u Jeruzalem. No nikad se nije zadržao tako dugo da bi došao u osobnu vezu s Isusom. Jer Pavao to ne spominje nijednom riječju, što bi sigurno učinio kada su mu osporavali njegovu apostolsku službu. Uostalom, tako strastven čovjek kao što je bio Pavao ne bi mogao ostati ravnodušan prema Isusu: on bi mu postao ili učenik ili neprijatelj. Slavno mjesto u šesnaestom retku petoga poglavlja iz Druge poslanice Korinćanima tvrdi jedino da u tome trenutku ne gleda više na Isusa u svjetlu zemaljskih židovskih predrasuda nego očima nadnaravne vjere. Za točno tumačenje toga teksta dovoljno nam je da je iz daljine Pavao čuo za Isusa i njegovo djelovanje. Zato je najvjerojatnije da Pavao nije nikada osobno poznavao Isusa.58 Ali u međuvremenu se odigrao najveći čin što ga je svijet vidio od svoga početka – otkupljenje na Golgoti. Pavao se u svojoj židovskoj oholosti nije dotad mnogo brinuo za galilejske nerede. Bio je uvjeren da će taj galilejski tesar doživjeti istu sudbinu kao drugi zanesenjaci, primjerice Teuda i Juda iz Galileje, koji su nastradali

28

4. STJEPAN I SAVAO

zajedno sa svojim sljedbenicima (Dj 5,36ss). Ipak mu se činilo da je stvar sada ozbiljna. Lav iz Judeje podigao je svoj glas, i svijet je napeto slušao (Am 1,2).

Savao je čuo grmljavinu groma izdaleka. Tri njegova zemljaka iz Cilicije, Andronik, Junija i Herodion, koji su na Duhove bili u Jeruzalemu i možda se vratili kao obraćenici (usp. Rim 16,7), pripovijedali su o potresnim događajima na Veliki petak, drugi su opet izvješćivali da se događaji oko Nazarećanina ne će smiriti. Govorili su kako je mrtvi Isus još opasniji od živoga i da broj njegovih sljedbenika neprestano raste. Pobožni Izraelci, većinom iz bijednih četvrti oko Ofela, okupljali bi se ujutro i navečer u unutarnjem dvorištu hrama i u Salomonovoj dvorani oko svojih vođa. U posljednje su im vrijeme bili pristupili čak i neki niži svećenici (Dj 6,7). Svatko ih je u gradu volio, i svijet je na njih gledao s poštovanjem56 (4,34). Ugledni levit Josip iz Cipra postao je također Nazarenac i sada se sam naziva Barnabom. Darovao im je čak iznos od prodane njive (4,36). Kada je Savao čuo za opredjeljenje svoga bivšeg školskog kolege, nije se više dao zaustaviti. Možda je i na poziv Velikog vijeća ili svojega jeruzalemskog društva započeo borbu protiv nove sekte.

Helenistički Židovi iz dijaspore imali su u Jeruzalemu svoja vlastita društva i vlastite sinagoge. U gradu je onda još više nego danas vrvjelo od takvih pokrajinskih sinagoga. Bilo ih je u Jeruzalemu32 480 (?). To su bila mjesta za molitvu, propovijed i predavanje.

Pokraj nekih sinagoga bilo je i posebnih svratišta, mjesta za kupanje i pranje, podzemnih zatvora za izdržavanje kazna što ih je sinagoga nametnula, osobito sve potrebno za bičevanje. Sveti Luka kao najvažniju spominje sinagogu »slobodnjaka«, to jest potomaka židovskih zarobljenika što ih je nekoć Pompej odveo u Rim, a koji su kasnije bili pušteni na slobodu, i sinagogu Židova iz Cirene i Aleksandrije, iz Male Azije i Pavlove cilicijske domovine (Dj 6,9). U svim tim provincijskim društvima izbijale bi nakon službe Božje žestoke rasprave o Isusu. Najviše u cilicijskom društvu kamo je Pavao zalazio svake subote.

Prema općeprihvaćenom mišljenju, Isus je umro 30. godine. Ako tome dodamo nekoliko godina koje su bile potrebne za razvitak mlade Crkve do smrti svetoga Stjepana, onda je najvjerojatnije da se Pavao vratio oko 33. godine u Jeruzalem. Najprije je posjetio Ga-

29

GODINE MLADOSTI I PRIPRAVE

maliela, koji je već bio star i sijed i nije više imao prijašnje sigurnosti (Dj 5,35). Grad se poslije golgotske tragedije promijenio. Nije više bio isti. Neka mora ležala je na savjesti naroda i svećenstva. Učenici Propetoga skupljali su se oko tajanstvenog središta, oko nevidljivog bića što ga samo njegovi vide. Širokogrudniji Židovi iz dijaspore, koji govore grčki i šire su naobrazbe (helenisti), pridružili su im se u velikom broju. Time je ušao nov, napredni čimbenik u mladu Crkvu. On će brzo poprimiti veliko značenje. Sveti Stjepan, dobar poznavatelj Biblije, i Filip, dobar otac obitelji, sa svoje četiri kćeri koje su, kao i otac, imale proročke darove (Dj 21,9), bili su izabrani u zbor sedmorice, i brzo ih susrećemo kako propovijedaju i čine čudesa (Dj 6,8; 8,6).

Bilo bi pogrješno misliti da je mlada Crkva bila neka samostalna organizacija, odijeljena od židovstva. Juridički je bila jedna od mnogih židovskih sinagoga, ali bez vlastite zgrade za kult. Ono što je bilo novo jest sigurna vjera tko je Mesija, velika bratska ljubav, zajedničke gozbe (agape), pa tajanstveno-mistički i euharistijski obredi (Dj 2,42–46). Sveti Stjepan prvi je spoznao i pobjednički razvio konačnu, sveopću vrijednost Crkve. U njemu se Pavlu suprotstavio protivnik kojega nije smio prezreti.

Promotrimo na trenutak jednu od mnogobrojnih sinagoga. Nad ulazom na aramejskom i grčkom jeziku nalazi se natpis »Sinagoga Cilićana« ( B 4). Ima tamo ljudi iz svih društava jer danas očekuju veliku borbu. Dvorana je prepuna. Dovršeno je čitanje Biblije i propovijed, sad počinje rasprava. Petar i Ivan promatraju prizor skriveni iza stupa. Stjepan stoji u sredini na povišenom podiju. Njemu nasuprot nalazi se vitko, unutarnjim žarom iznureno Pavlovo tijelo. Dva najveća duha mlade Crkve stoje pred dvobojem. Stjepan mrzi smicalice Zakona. Bio je genijalan i velikodušan. Dao je svojem stajalištu širok povijesni okvir. Pokazao je iz Proroka da je Mesija morao trpjeti i umrijeti, i da je propeti Isus bio Sluga Božji, kako ga je Izaija orisao. Patnik koji je umro na križu sramote da bude njihov Mesija! To je za Pavla bila neprihvatljiva misao. Sablazan križa digla se puna prijetnje. Smionost kojom je Pavao kasnije (Gal 3,13) za kršćansko shvaćanje iskoristio riječ Svetoga pisma: »Proklet je tko god visi na drvetu« (Pnz 21,23), dokazuje da je ta riječ bila ranije najbolje oruđe za napad.7 I tako shvaćamo snagu kojom su Stjepan i Pavao navaljivali jedan na

30

4. STJEPAN I SAVAO

drugoga. Savao je bio iznimno oštrouman i spretan u raspravama, ali je Stjepan bio nadmoćniji. »Nisu mogli odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio.« Jedino su mu mogli odvratiti mršavom izrekom Zakona: »Proklet od Boga tko visi na križu.« To je prisililo Stjepana da napadne židovsko tumačenje Svetoga pisma: Zakon i Hram samo su prolazna postaja u ekonomiji Božjega spasenja. Put Božjega spasenja vodi nas daleko u prošlost i budućnost. Velika povijesna zabluda židovstva bila je upravo u tome što je zaklanjalo perspektivu ljudske povijesti kamenom Zakona i Hrama, i što je htjelo zaustaviti milosno vodstvo Božje u njegovoj trci. Kada je pala riječ o prolaznosti Zakona i Hrama, skočila je cijela dvorana na noge. Udarac ih je pogodio na najosjetljivije mjesto. Prizor se mijenja. Rasprava se pretvara u sud. Tisuću šaka prijeti Stjepanu, žurno ga vuku kroz uske uličice malih prodavača u dvoranu Velikog vijeća u hramskom dvorištu gdje su se skupili izraelski starješine.

Nije bilo teško izvrtati Stjepanove riječi. On nanovo pokušava ugraditi mesijansku misao u njezin povijesni okvir i završava svoj govor strahovitom optužbom: »Vi ste postali njegovim izdajicama i ubojicama.« Bijes i škripanje zubi ispunjavaju dvoranu dok Stjepan u zanosu gleda prema nebu. Nepopustljivi Kajfa, veliki svećenik od 18. do 36. (ili 37.), namjeravao je pitanje: »Kriv ili nedužan?« staviti na glasovanje. Pavao je imao pravo glasa (Dj 26,11), i kao pismoznanac bio je član Velikog vijeća. Upravo je pošao ubaciti svoj kamenčić u kutiju, ali do glasovanja nije došlo. Ljudi iz svih sinagoga već su vukli mladoga junaka dvoranom. Brzo su stigli na ulicu i do gradskih vrata što vode u Damask. Mjesto za kamenovanje bila je neka pregrada visoka oko tri metra. Savao je jurio za povorkom kako bi kao jedini pismoznanac nadgledao krvavi posao. Prvi svjedok gurnuo je Stjepana s pregrade tako da je pao na bok. Da je pao na leđa, okrenuli bi ga na bok. Sada je drugi svjedok zgrabio kamen i bacio ga svom snagom na Stjepanovo srce. Ali smrt još nije nastupila. Prema Mojsijevu zakonu (Pnz 17,7), bio je sada red na narodu.80 Muškarci su predali svoje bijele kabanice Pavlu kako im ne bi smetale u njihovu krvavu poslu. Stjepan se krajnjim naporom pokušao pridići. Pogleda upućena prema nebu i raširenih ruku molio se: »Gospodine Isuse, primi duh moj!« Prvo kamenje rezalo je zrak. Mladi junak pao je na koljena. Oči na umoru okrenuše se još jedanput prema Pavlu

31

GODINE MLADOSTI I PRIPRAVE

dok se u fijukanju kamenja čuo potresan Stjepanov glas: »Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!« Djelo je bilo gotovo. Junak je ležao u krvi, mrtav. Savao je bio zadovoljan. Doživio je svoj prvi uspjeh.

Kamenovanje je bilo neka vrsta linčovanja. Često su ga se bojali i sami veliki svećenici. Veliko vijeće mudro je ostalo u pozadini kako bi izbjeglo trvenje s upraviteljem grada. Taj dan Savao nije nikada zaboravio. U njegovo se sjećanje neprestano vraća prizor smrti svetoga Stjepana (Dj 22,20; 26,10; Gal 1,23; 1 Kor 15,9): »Nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju.« U kasnijim mu se godinama činilo da je dan smrti svetoga Stjepana jedan od najodlučnijih dana u njegovu životu. Bilo bi posve neobično da je one noći makar samo malo spavao. Je li prisluškivao u tamnu noć da čuje kako pobožni ljudi u daljini nose mrtvaca u svjetlu luči i kako zaplakane žene sa Stjepanovom majkom nariču u dubokoj boli?51 Ili je možda silom gušio glas savjesti smatrajući ga đavolskom napašću? Nije još znao razlikovati duhove.

Smrt svetoga Stjepana bila je cijena što ju je mlada Crkva platila da se oslobodi svojih nacionalno-židovskih okova i da počne provoditi u djelo svoje poslanje svjetske Crkve.35 Krv svetoga Stjepana bila je ujedno cijena što ju je Crkva platila za svoga najvećeg apostola koji će ovu povijesnu diobu izvesti. »Non sine sanguine – Nema velike pobjede bez krvne žrtve« (Heb 9,22). Ovo načelo vrijedi i u kraljevstvu Božjem. Sveti je Stjepan na se primio žrtvu i tako postao krčitelj Crkve na njezinu putu prema svim stranama svijeta i meta koja je na se uperila koplja svih neprijatelja. Crkva treba takve borce koji nadopunjuju što još manjka Kristovim mukama (Kol 1,24).

Bog katkada dopušta da njegovi suradnici stradaju, ali svoje djelo vodi dalje. Sveti Stjepan, velika nada Crkve, sada je mrtav. Ali istina ne može umrijeti jer Bog stoji iza nje. Tko bi u času Stjepanova pada bio tako smion i pomislio da će njegov vlastiti ubojica preuzeti njegovo djelo i izvojevati mu pobjedu? Sveti Augustin kaže da je Pavao čuvao odijela svih ubojica kako bi na taj način mogao sudjelovati u kamenovanju po rukama sviju. I zato je molitva umirućega bila prije svega za njega. »Si martyr Stephanus non sic orasset, Ecclesia Paulum non haberet – Da nije bilo Stjepanove molitve, Crkva ne bi imala Pavla« (Govor 382).

32

5. PROGONITELJ

5. PROGONITELJ

Dj 8,1–4; usp. Dj 9,21; 22,4–5; 26,9–12; 1 Kor 15,9; Gal 1,23; Fil 3,6; 1 Tim 1,13

Mnogi putovi vode do istine. Nekima je Bog daruje pa ne moraju proći borbe i krize, drugi opet najprije moraju iskusiti strahovite unutarnje katastrofe, kao sveti Augustin i Dante. Sveti je Augustin u svojemu doživljaju obraćenja vidio simbol za put grijehom opterećenog čovječanstva i slavio je u svojoj besmrtnoj uskrsnoj pjesmi smionom hiperbolom grijeh praroditelja kao sreću, kao felix culpa, jer nam je otvorio put prema Spasitelju. Savao se također probio do Krista kroz noć i grijeh. Očito mu je bilo iznimno stalo do toga da snažno istakne kako svoju mržnju prema Kristu tako i viđenje pred Damaskom jer se tako često navraća na njih u svojim govorima i poslanicama. Nakon što se temeljito obračunamo sa svojom prošlošću, skloni smo je sagledavati u oštrijem svjetlu. Pritom je čovjeku teško biti pravedan prema sebi ili drugima. Tako je bilo s Pavlom, s Augustinom i s Lutherom. Augustinov osjećaj krivnje je pretjeran, Luther uveličava grijehe Crkve, Pavao opet svoje vlastite. U starosti je Pavao blaže mislio o svojemu grijehu. Kaže da je bio u neznanju. U njegovu sjećanju sve se pojedinosti stapaju u viziju neke strahovite more.

Smrt svetoga Stjepana prethodila je valu trpljenja i bila je znak najkrvavijeg progonstva mlade Crkve. Ali to je samo pospješilo njezinu utrku. Iskustvo nas uči da progonstvo budi sućut i ljubav prema ideji vodilji progonjenih. Kako je bilo sa Savlom? Jedna nas od njegovih prividno usput nabačenih opaski tjera na razmišljanje: »Savlu je Stjepanova smrt bila draga.« Učinit ćemo dobro ako poslije ovoga prijevoda stavimo upitnik. Ta Savao je bio čovjek velike naobrazbe i dubokih osjećaja. Gledao je mladog Stjepana kako umi-

33

GODINE MLADOSTI I PRIPRAVE

re u slavi mučeništva, gledao je kako umire s molitvom za njega na usnama.

Neshvatljivo je da to nije djelovalo na Savla. Vjerojatno je bilo još nešto u njegovoj duši što nije htio priznati. Njegov užitak nije, dakle, bio čist. Ovdje mu se utisnuo prvi žalac u dušu. Kasnije je pokazao izvanrednu tankoćutnost. Stoga je više-manje sigurno da je mnogo trpio nakon smrti svetoga Stjepana. Ali on je bio uvjeren da trpi za Boga (Dj 22,3), i bio je ponosan na svoje patnje. Tko se osjeća krivim nastoji se opravdati pred samim sobom i pred cijelim svijetom time što još požrtvovnije zastupa svoj zločin i tako se zapliće sve više u svoju krivnju. Ali uskoro je Pavao postao opet ono što je i bio. Morao je dovršiti svoje djelo, morao je iskorijeniti prokleto krivovjerje. Njega zapada glavna uloga u raspravi protiv kršćana.

Metoda je bila dobro promišljena. Fanatizirali su mase klevetama i pjesmama koje su odisale mržnjom, buđenjem nacionalne strasti.

Sve se događalo po nalogu Velikoga vijeća, koje se nije htjelo javno izložiti. Kada je javno mnijenje bilo dostatno pripravljeno, Pavao je počeo djelovati.

Osnovali su neku vrstu inkvizicije i imenovali Pavla velikim inkvizitorom. Imao je na raspolaganju uhode, hramsku stražu i sve potrebne obavijesti. Na dnevnom su redu bili noćni prepadi, kućne premetačine, prisilna priznanja i hule svetoga imena Isusova primjenom mučila u podzemnim prostorijama sinagoge (Dj 26,11), trideset devet udaraca bičem, kakve je i sam Pavao kasnije tako često iskusio. Zatvori su bili prepuni. Tko se htio spasiti, bježao je sa ženom i djecom u provinciju. Ali ni tamo nisu bili sigurni. Pavao ih je svuda slijedio sa svojim ljudima.

Tu nam se nameće pitanje: Zašto su apostoli nesmetano ostali u Jeruzalemu? Zašto je jedan dio običnih kršćana, zbog kojih su se i apostoli zadržali usred opasnosti, ostao nesmetano u Jeruzalemu? Čini se da granična crta nije ni onda bila povučena toliko između Židova i kršćana, koliko između palestinskih kršćana – Židova vjernih Mojsijevu zakonu – i širokogrudnijih helenističkih kršćana – Židova iz dijaspore. Židovi su, dakle, razlikovali u svojoj mržnji konzervativnog apostola od radikalne skupine svetoga Stjepana. Tu već naziremo pitanje što se provlači kroz cijeli život svetoga Pavla: ovdje židovska Crkva vjerna Zakonu, ondje sveopća Crkva oslobođe-

34

5. PROGONITELJ

na od Zakona. Farizeji koji su pristali uz Isusa i koji zbog toga nisu skinuli kaput vjernosti Zakonu bez straha su mogli ostati u Jeruzalemu. Apostole je opet štitio silni ugled Zakonu vjernoga svetog Jakova. »Savao je bjesnio protiv Crkve.« To je čudnovato ponašanje za budućega apostola. Kako se ono dade spojiti s njegovim značajem?

To jest i ostat će uvijek psihološka zagonetka. A ipak ćemo je pokušati odgonetnuti. Već smo ranije vidjeli što je značilo za duhovni svijet mladoga Izraelca upoznavanje sa Zakonom. Njegov se život odsad odvijao u znaku straha pred grijehom. Taj se tiranin ugnijezdio u područja tjelesnoga i duhovnoga čovjeka i proizveo je neki osjećaj ropstva koji je čovjeka učinio malodušnim. Da je Pavao duboko osjećao taj položaj čovjeka pod teretom Zakona, koji je konačno položaj svakoga neotkupljenog čovjeka, dokazuju njegove sljedeće riječi: »Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga?« Nad životom ovih ljudi visio je mač Zakona. Nesigurnost pred sutrašnjicom bila je oznaka ondašnje židovske pobožnosti.44 Pridolazi još nešto. Dvije su stvari dale kasnoj židovskoj vjeri svoj pečat: Zakon i konačni sud (Bousset). Cijeli je život bio uređen do zadnjih sitnica dnevnoga reda i zarobljen u neraskidivoj mreži Zakona sa svojih 248 propisa, 346 zabrana i bezbrojnim usmenim tumačenjima. Sve je bilo predviđeno i ništa nije bilo prepušteno vlastitoj odluci i odgovornosti; što je sadašnjost bila beznadnija, to je čovjek bio sigurniji iza umjetnih zidina Zakona. U tom se zatvoru čekalo na posljednji sud, što su ga sebi predstavljali u najsmionijim apokaliptičkim slikama. Tko je god tresao ovim temeljima izraelskog života, morao je biti uništen. Za takvu je borbu bio potreban čovjek koji će dati sebe cijeloga, a takav je čovjek bio Pavao.79 Židovstvo onoga vremena splelo je sebi po Zakonu, koji je na početku trebao »služiti životu« (Rim 7,12), plašt ispod kojega se gušio unutarnji čovjek. Sve zapovijedi kulta i ćudoređa nosile su pečat božanskog dostojanstva. Tko je prekršio jednu jedinu zapovijed, prekršio ih je sve. Nepovrjedivost Zakona bila je dogma. Ali da je stvarnost daleko zaostala za tim zahtjevom, jednakom su oštrinom osjećali i Pavao i Petar, koji je na Apostolskom saboru rekao: »Zašto želite kušati Boga i natovariti vjernicima jaram što ga ni mi nismo mogli nositi, a ni naši oci?« Kada Pavao kaže da je po pravednosti

35

GODINE MLADOSTI I PRIPRAVE

zakonskoj bio besprijekoran (Fil 3,6), misli jedino na vanjsku opravdanost pred Zakonom u usporedbi sa svojim vršnjacima. Mučio ga je rascjep između želje i mogućnosti. Taj je doživljaj oprjeke nesnosan za duboko plemenita čovjeka. Kako su često neutješna bila srca najboljih i najpobožnijih pokazuje nam ćudoredni pesimizam pisca Četvrte Ezrine knjige, apokrifa koji je nastao nešto kasnije:19 Svakog časa krvari mi srce jer bih htio ugledati i put Svevišnjega i čuti njegovu presudu ... (3,34) O, Adame, što si učinio? Sagriješio si!

Ali tvoja krivnja nije pala samo na tebe, nego i na nas, na tvoju djecu. Što nam koristi obećana vječnost kada činimo djela smrti? (5,118) (P. Riessler) Pavao nam je u svojoj Poslanici Rimljanima dao veličanstven prikaz vlastite nemoći i osjećaja malodušnosti koji se rađa iz toga sukoba. Govorio je u ime čitavoga neotkupljenog židovstva. Poslanica Rimljanima prava je mala analiza duše. Zato je Weinel (Paulus) pisao o njoj: »To je dirljiva ispovijed i pravi biser što su ga jedino bure najosobnijih unutarnjih borba i strahovite kušnje mogle baciti na kopno.« Ali nitko ne može stalno živjeti u duševnom zrakopraznom prostoru, nitko ne može zastati kod osjećaja koji je jedino negativno određen. Zato su neki svoju bijedu pokušali pretvoriti u krjepost time što su počeli robovati slovu Zakona, ili su sami sebe varali akrobatskim tumačenjima Biblije, ili su pretjerano naglašavali pripadnost narodu koji je od Boga primio obećanja. To je jalov himben izlaz i zato Pavlu neprihvatljiv. Njegove nam poslanice prikazuju čovjeka »doista neutažive čežnje za savršenstvom, koji je bio zadovoljan tek onda kada je predao sve svoje sile u službu spoznate istine i kada se posve istrošio u službi zadatka što mu ga je Bog postavio«.28 Mrzio je svaku osrednjost. Pripadao je klasi bezuvjetnih. Iz toga dubokoga unutarnjeg osjećaja shvaćamo žarku požrtvovnost kojom se Pavao dao na progon kršćana. Njegov iznimni napor u službi Zakona i divlja nesnošljivost bili su pokušaj da nađe protutežu osjećaja

36

5. PROGONITELJ

praznine s obzirom na svoje ćudoredno životno djelo. Suvremeni bi psiholozi rekli da je to bila »natkompenzacija« za neuspjehe i osjećaj manje vrijednosti prema zagušljivoj svemoći Zakona.

I sada ugleda Pavao u umirućim kršćanima nešto posve novo: blagu unutarnju sreću, izraz višeg života, zajednicu s uskrslim Kristom koja se ničim ne da potkopati, unutarnji odnos s Isusom koji im je dao sigurnost da ne idu u smrt, nego u život. Ugledao je sjaj nekog svijeta koji zasljepljuje naše oči i daje sve što Zakon nije mogao dati. To je bio drugi žalac koji se utisnuo u njegovu dušu. Pavao se propeo, ali mu se samo dublje zabo u srce.

Pavao je tek kasnije kao kršćanin progledao varljivu taktiku i demonsku lukavost grijeha. Mnoge naše muke imaju svoj korijen u pogrješnom vjerskom odgoju, u neiskrenom stavu prema Bogu, u nepovjerenju prema Bogu. U svojoj Poslanici Rimljanima pokazuje Pavao put spasenja: novi, pozitivni temeljni odnos prema Bogu.

Grč duše popušta, borbenog stava nestaje, ne dolazi do natkompenzacije preko umišljenih vrjednota, savjest ne trpi nasilje. Osnovni je smjer duše promijenjen. Nema više nepovjerenja, nego nesmetana radost u molitvi i zanosni osjećaj pouzdanja koji dopušta duši da kliče: »Abba, Oče.« Tako se Pavao kao kršćanin obračunao sa svojom prošlošću i postao gospodar svoga života. Nema u njemu bolesnog osjećaja izdajice, nema mržnje prema vlastitoj prošlosti, nema mržnje razočarane ljubavi. Ne niječe ranijih vrjednota, ne opterećuje ih osjećajima mržnje, nego spoznaje njihovo providencijalno značenje: »Hebrej od Hebreja od plemena Benjaminova« ili kršćanskim jezikom: »Zakon je dobar, mi vraćamo zakonu njegovu vrijednost.« Pavla ne zbunjuje njegova prošlost. Shvaća povezanost oba dijela svoga života kao i njihov smisao.44

37

SADRŽAJ

SADRŽAJ

Predgovor .................................................................................................5 I. GODINE MLADOSTI I PRIPRAVE ..................................................7 1. Grčka naobrazba ............................................................................9 2. Židovski odgoj u Tarzu ...............................................................18 3. Do nogu Gamalielovih ................................................................23 4. Stjepan i Savao ..............................................................................28 5. Progonitelj .....................................................................................33 II. GODINE DOZRIJEVANJA, PRVI MISIJSKI POKUŠAJI ............39 6. Veliki preokret ..............................................................................41 7. U Damasku ...................................................................................51 8. Pod oblakom .................................................................................55 9. Kod Crkve matice u Jeruzalemu ................................................65 10. Tihe godine u Tarzu .....................................................................72 11. U Antiohiji .....................................................................................82 12. Pavao i Barnaba ............................................................................89 III. PRVO MISIJSKO PUTOVANJE.....................................................99 13. Misija na Cipru ...........................................................................101 14. Među Galaćanima ......................................................................110 15. U pizidijskoj Antiohiji................................................................119 16. Ikonij ............................................................................................129 17. Listra i Derba ..............................................................................133 IV. BORBA ZA SLOBODU .................................................................143 18. Mojsije ili Krist? ..........................................................................145 19. Apostolski sabor .........................................................................151

573

SADRŽAJ

20. Sudbinski dani u Antiohiji ........................................................157 21. Slom staroga prijateljstva ..........................................................164 V. DRUGO MISIJSKO PUTOVANJE ................................................169 22. »Timoteju!« (1 Tim 6,20)............................................................171 23. »Luka, ljubljeni liječnik« (Kol 4,14)..........................................178 24. Lidija, prodavačica grimiza u Filipima ...................................187 25. Vračarica ......................................................................................192 26. U zatvoru u Filipima .................................................................196 27. U Solunu ......................................................................................202 28. Iz Soluna u Bereju ......................................................................209 29. Sam u Ateni .................................................................................215 30. Nepoznati bog ............................................................................224 31. Na Areopagu ..............................................................................231 32. Osnutak Crkve u Korintu .........................................................242 33. »Marana tha!« .............................................................................251 34. Incipit Novum testamentum! .......................................................259 35. Antikrist .......................................................................................271 36. Pavao i Galion .............................................................................281 VI. TREĆE MISIJSKO PUTOVANJE.................................................287 37. Put u Efez ....................................................................................289 38. Apolon .........................................................................................298 39. »Briga za sve Crkve« (2 Kor 11,28) ..........................................304 40. »Božje visine« i »dubine sotonske« .........................................312 41. »Na slobodu ste pozvani!«........................................................320 42. Mudrost svijeta i ludost križa...................................................331 43. »Različiti su darovi, ali isti Duh« .............................................341 44. »Velika je Artemida Efeška!« ....................................................356 45. Bijeg iz Efeza. Druga poslanica Korinćanima ........................364 46. Zima u Korintu. Poslanica Rimljanima ...................................372 47. Posljednje putovanje u Jeruzalem ............................................386 VII. KRISTOV SUŽANJ ......................................................................393 48. Kobni savjet.................................................................................395 49. »Civis Romanus sum« ...............................................................400

574

SADRŽAJ

50. Pred Velikim vijećem. Noćna prikaza .....................................405 51. Pavao i Feliks ..............................................................................410 52. »Caesarem appello!«..................................................................420 53. Brodolom .....................................................................................427 54. Ecce Roma!....................................................................................436 55. Kolijevka rimske Crkve .............................................................444 56. Život Kristova sužnja.................................................................453 VIII. BOŽJA RIJEČ NIJE OKOVANA ...............................................459 57. Kristovo djelo sjedinjenja ..........................................................461 58. Kristovo djelo izmirenja ............................................................470 59. Rob Onezim ................................................................................478 60. »Božji iskorak«............................................................................487 IX. POSLJEDNJA PUTOVANJA I POSLANICE .............................495 61. U sumraku svijeta ......................................................................497 62. »Stup i uporište istine« ..............................................................504 63. Crkva na Kreti ............................................................................510 X. PAVLOV SVRŠETAK .....................................................................513 64. Drugo rimsko sužanjstvo. Oporuka ........................................515 65. »U kući Gospodinovoj« (2 Kor 5,9) .........................................519 Pogovor .................................................................................................523 POVIJESNO-ZNANSTVENI PRILOG .............................................525 Kronološki pregled Pavlova života ...............................................527 Religiozno-znanstveni dodatak .....................................................530 Bibliografija ..........................................................................................550 Kazalo biblijskih citata........................................................................553 Kazalo osoba ........................................................................................561 Kazalo pojmova ...................................................................................566 Kazalo važnijih zemljopisnih imena.................................................570 Sadržaj ..................................................................................................573

575

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Grafički zavod Hrvatske I. izdanje tiskano u lipnju 2008.

II. izdanje tiskano u rujnu 2008.

Životopis sv. Pavla, autora dr.

Josefa Holznera, bez sumnje je jedan od najpoznatijih i najboljih prikaza života i naučavanja ovoga velikog apostola naroda. Holzner, vrstan poznavatelj teme, sjajan pripovjedač briljantnog stila, vještim perom opisuje život sv. Pavla od njegovih najranijih dana, od djetinjstva u Tarzu, pažljivo analizirajući sve čimbenike koji su, uz Božju milost, sudjelovali u stvaranju jedne od najvećih osobnosti što ih je povijest dala. Slijedeći njegov životni put kroz strogu religioznu izobrazbu od Tarza do Jeruzalema, gdje postaje sudionik u ubojstvu sv. Stjepana i revni progonitelj Crkve, preko iznenadnog, šokantnog obraćenja u Damasku i zaokreta života, te beskompromisnog propovijedanja Raspetoga cijelom antičkom svijetu, sve do smrti pod rimskim mačem, svakim korakom živo upoznajemo kulturnu, političku i vjersku stvarnost rimskohelenističke civilizacije te nam se čini kao da i sami hodamo stopama velikoga Apostola.

Cijena: 160 kn

ISBN 978-953-235-143-9

www.verbum.hr