Vjerujem, vjerujemo

VJERA UJEDINJUJE

VJERUJEM, VJERUJEMO

1

VJERUJEM, VJERUJEMO

2

VJERA UJEDINJUJE

PAPA FR ANJO s Marcom Pozzom

Vjerujem, vjerujemo Promišljanje o korijenima naše vjere

VERBUM

3

VJERUJEM, VJERUJEMO

Biblioteka:

Posebna izdanja 151.

Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Io credo, noi crediamo © 2020 Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2020.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Prijevod: dr. sc. Branko Jozić Lektura: Anđa Jakovljević Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-702-8 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 171122088.

4

Vjera ujedinjuje

Ono što danas nazivamo Vjerovanje – formula ispovijesti naše vjere, koju ponavljamo tijekom nedjeljnih i blagdanskih misa kao i u trenutku primanja posebnih crkvenih služba – u početku kršćanstva općenito se nazivalo Simbolom vjere.

Zvalo se Simbol – što dolazi iz grčkoga i znači „ujediniti“, „staviti zajedno“ – s jedne strane zato što je „stavljao zajedno“ u jedan tekst bitan sadržaj vjere: Boga koji je Otac svojega Sina Isusa Krista, našega Gospodina (koji se za nas utjelovio, umro, uskrsnuo i uzašao na nebo), na kojega stalno izlijeva svojega Duha Svetoga Ljubav, treću osobu Trojstva; Crkvu, Tijelo Kristovo i 5

VJERUJEM, VJERUJEMO

boravište Duha Svetoga koja nas stvarno sjedinjuje s Ocem i Sinom; općinstvo svetih, oproštenje, uskrsnuće i život vječni.

Ipak, s druge strane simbol nije bio samo formula koja je sažimala sadržaj vjere, nego i izraz života te iskustva po kojemu su se kršćani razlikovali i po kojemu su bili jedno. Naime, vjera u Gospodina Isusa Krista ujedinjuje, od nas tvori njegovo tijelo. Ne vjerujemo u apstraktna i imaginarna boga, plod naših ideja ili teorija.

Vjerujemo u Boga Oca s kojim nam je Isus omogućio susret i koji je ljubav. A ljubav je uvijek jedinstvo i vodi jedinstvu. Naime, prihvaćanjem Duha Svetoga „jedno smo tijelo mi mnogi“ (1 Kor 10,17). Vjerovati u Boga Oca znači prihvaćati njegovu ljubav, biti sjedinjen s Isusom, njegovim Sinom, i međusobno. Vjerovati znači otkriti da smo ljubljeni te, snagom Duha Svetoga, postati sposobni da i mi ljubimo.

Ipak se, nažalost, tobože u ime vjere, drugoga odbacuje i gaje se podjele, a to je znak da se često ne radi ni o vjeri ni o pouzdanu predanju Gospodinu, nego jednostavno o našim idejama i uvjerenjima koji – makar i „lakirani“ kršćanskim slojem – nisu autentična vjera. Na koncu, 6

VJERA UJEDINJUJE

premda ta „lakirana“ vjera može biti vrlo uvjerljiva i premda je se može s mnogo znanja izlagati, uvijek je se prepozna jer ostavlja trag neautentičnosti. Naime, ne samo da biva uzrokom sukobâ – koji su po sebi nešto normalno, u određenim vidovima i zdravo – nego i odbacivanja drugoga, zatvaranja prema onima koji drukčije misle.

Prava vjera u Oca, našega Gospodina Isusa Krista, naprotiv, učvršćuje jedinstvo, odnose, zajedništvo među ljudima što je, dakako, katkada naporno, no snagom Duha Svetoga uvijek je moguće. Vjera je upravo odnos ljubavi i prijateljstva s našim Bogom koji je zajedništvo Trojice u ljubavi, i među nama. U svojoj Prvoj poslanici sveti Ivan tvrdi kako ne možemo reći da ljubimo Boga koga ne vidimo ako ne ljubimo brata koga vidimo (usp. 1 Iv 4,20). Jednako tako ne možemo reći da vjerujemo u Boga jer smo prihvatili njegovo besplatno milosrđe ako ne pokušamo jedni druge iskreno prihvaćati, posebno kada su ideje ili pogledi različiti, katkada i suprotstavljeni. Kršćanska vjera nije monolit, nije „granitni blok“: naprotiv, mnogo je legitimnih – i međusobno obogaćujućih – na7

VJERUJEM, VJERUJEMO

čina za življenje i izražavanje našega prianjanja uz Isusa. Sjetimo se bogatstva naše Crkve koja je stoljećima razvijala brojne duhovnosti, liturgije, teologije (tradicije Istoka i Zapada).

Sjetimo se i velikih srednjovjekovnih redova: dominikanaca, augustinaca, franjevaca...; često su se učitelji iz tih redova upuštali u akademske rasprave među sveučilištima kako bi pokazali tko je u pravu, tko bolje poznaje i tko zna bolje izraziti istinu vjere. Možda nas prisjećanje na te rasprave danas može nasmijati pa ipak, paradoksalno, one pokazuju kako je postojala duboka svijest da je vjera pluralna jer Bog je uvijek veći od nas pa nijedna riječ, nijedan izričaj ne mogu iscrpiti veličinu njegove ljubavi: ljubavi tako istinite i životvorne da se u Kristu utjelovio kako bi od svih nas, u konkretnosti našega tijela, učinio svoje udove.

Dakako, kršćani su različiti, ali vjera je uvijek jedna i jedina jer je kriterij njezine istinitosti zajedništvo. Samo ono što se priznaje posvuda, u svako vrijeme i od svih pripada cijeloj Crkvi.1 I sve što ne protuslovi i što nije nespojivo s ovim zajedničkim blagom koje je Predaja, u konačnici je obogaćenje za sve, osobit dar za život i rast cijeloga tijela.

8

VJERA UJEDINJUJE

U ovomu sam duhu želio doživjeti ovaj treći razgovor s don Marcom Pozzom, nakon onoga o molitvama Očenaš i Zdravo, Marijo. Ipak, nisam htio predstavljati sadržaj naše vjere točku po točku. Radije sam htio iznijeti svakodnevno, egzistencijalno, jednostavno, a ipak duboko značenje činjenice da smo djeca Božja – pozvana za stol ljubavi sa samim Trojstvom – i značenje prijateljstva s braćom u vjeri te s cijelim čovječanstvom.

Naime, dok izgovaramo Vjerovanje, priznajemo Boga u njegovoj istini, ali istodobno govorimo i o nama, ispovijedamo ono što je Gospodin učinio od svakoga pojedinog i od svih nas: dok ispovijedamo vjeru, možemo ponovno otkriti kako smo s ljubavlju gledani i spašeni, izvučeni iz svoje izloranosti i raspršenosti te ponovno dovedeni u zajedništvo Kristova tijela u majci Crkvi.

Imat ćemo tako malo više snage i hrabrosti da živimo kao ljubljene i spašene osobe: u milosrđu, u prijateljstvu, u služenju, i s pogledom naklonosti prema onome tko je daleko, tko je na rubu i isključen.

9

VJERUJEM, VJERUJEMO

10

VJERA UJEDINJUJE

I.

11

Vjerujem u Boga, Oca svemogucega, Stvoritelja neba i zemlje.

I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina nasega, koji je zacet po Duhu Svetom, roden od Marije Djevice, mucen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan; sasao nad pakao, treci dan uskrsnuo od mrtvih; uzasao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogucega; odonud ce doci suditi zive i mrtve.

Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu Katolicku, opcinstvo svetih, oprostenje grijeha, uskrsnuce tijela i zivot vjecni.

Amen.

U svojemu razgovoru papa Franjo i don Marco Pozza drĹžali su se Vjerovanja koje se naziva Apostolskim simbolom ili Apostolskim vjerovanjem.

Apostolsko vjerovanje nastalo je prije Nicejsko-carigradskoga vjerovanja, koje se moli nedjeljom i svetkovinama u liturgijskom slavlju.

VJERUJEM U BOGA

VJERUJEM U BOGA

Papa Franjo, htio bih vam pokazati meni veoma dragu fotografiju koju je snimio moj otac pred više od trideset godina. Na njoj smo moja baka, mama, brat i ja. Baka je rođena 1920. Duboko je vjerovala u Boga: sjećam se, sve je svoje poslove kao što su kopanje zemlje, pranje rublja itd. obavljala moleći krunicu. Moja je mama rođena 1946. Kada je postala punoljetna, našla se usred prosvjeda kada su na sveučilištima i u studentskim povorkama mladi poput nje izvikivali i po zidovima pisali: moć mašti! Njezin je naraštaj odrastao bez Boga. Moj brat i ja rođeni smo osamdesetih godina. Nama, našemu naraštaju sugerira se da živimo s pitanjem: vrijedi li vjerovati u Boga? U sto godina u svojoj smo kući prešli od vješanja Isusove slike čak i u štalama, kao znak zaštite, do stavljanja Boga u navodnike: vjerujem, ne vjerujem, zašto bih trebao vjerovati? Zvuči kao priča o osjećaju koji godinama postaje sve slabiji.

13

VJERUJEM, VJERUJEMO

Što mislite, je li nam određeno da budemo posljednji kršćani? Često se tijekom povijesti postavljalo to pitanje. To što kažeš – da kultura određenoga razdoblja čovjeka katkada udaljava od vjerskih navika – često se ponavljalo. Primjerice, za vrijeme progona: za vrijeme Rimskoga Carstva činilo se da će prvi kršćani biti posljednji. Zatim tolike kulturne ponude. Sjetimo se naslijeđa koje nam je ostavilo prosvjetiteljstvo koje je kršćanstvo svelo na razinu obična praznovjerja ili državnoga obreda: svećenik se posvjetovnjačio, bio je dvorski monsieur l’abbé – gospodin otac. Uvijek se protiv kršćanstva vodio nekakav proces. Protiv jer kršćanstvo jest progonjeno. U iskušenju sam da kažem: mora biti progonjeno; ne, kažem: jest progonjeno. Taj pokušaj – da ga se uništi – posljedica je činjenice da kršćanstvo predstavlja prijetnju: prijetnju kvasca za brašno, za kruh koji želi ostati beskvasan. Ono je prijetnja... I u Isusovo je vrijeme bilo tako: sjeti se kleveta na njegov račun, sjeti se procesa, zatim progonstava prvih mučenika, počevši od svetoga Stjepana, kako nam pripovijeda Biblija (usp. Dj 7,51–60). Potom tijekom rimske povijesti, toliki mučenici... Povi14

VJERUJEM U BOGA

jest kršćanstva povijest je progona, nastojanja da ga se uništi. I uspjeha? Ne, nego ustrajnosti. Istina je da kršćanstvo ne živi od uspjeha. Kada gledam mnoga „slavna“ umjetnička djela, mislim da su korisna nadahnuća. Umjetnost je htjela izraziti kršćansku istinu. No kršćanska je istina u ustrajnosti kršćana, ustrajnosti protiv svjetovnosti, ali u svijetu.

U svjetovnosti povijesti kršćanin ispovijeda svoju vjeru drevnom molitvom Vjerovanja. Ponekad mi ljudi kažu: „Teško mi je vjerovati u Boga.“ Spontano mi se nametne da odgovorim pitanjem: „U kakva ti je Boga teško vjerovati?“ Jer kada bi Bog bio samo ideja, ni ja ne bih vjerovao. Međutim, Bog je osoba. Koliko je važna slika o Bogu koju si dijete stvori u djetinjstvu i koju poslije rastući njeguje ili je, naprotiv, odbaci za cijeli život?

Ovisi o slici Boga koju pokazujemo djetetu: slici Boga kakvu vidimo u kazalištu, u cirkusu, slici koja se pojavljuje u čudesnim pričama ili možda slici nalik okrutnu vuku iz Crvenkapice...

Ovisi o tome kakva mu Boga pokazujemo. Dok izgovaramo Vjerovanje, mi kršćani započinjemo ovim riječima: „Vjerujem u Boga Oca.“ Pokazu15

VJERUJEM, VJERUJEMO

jemo li djetetu Boga Oca, Boga koji ga nadahnjuje da živi kao dijete? Tijekom nedavna putovanja na Madagaskar ponavljali su mi: prava je vjera vjera u Boga Oca. Bazilije Cezarejski o tome piše: „Bog svemira Otac je od vječnosti [...] i svoje očinstvo, da ga tako nazovemo, on ima od vječnosti.“2 Dakle, postoji afektivno pamćenje vjere kao što postoji afektivno pamćenje vlastite osobne povijesti ili vlastitoga rodoslovlja?

Dakako, „afektivno“ u pozitivnu smislu riječi. Vjera uključuje sve: istine vjere i osjećaj. Vidi, naša je glavna zapovijed ljubav, a ljubav je afektivna. No ponekad se okrećemo teorijama koje o Bogu govore apstraktno, ideološki, kao o ideji savršenstva, i nastoje pokazati njegovo postojanje kao da je matematički problem. Te se ideje vraćaju tijekom povijesti, ponavljaju se kao refren; ipak, pored njih uvijek je tu i Bog koga propovijedaju sveci, koji pokazuju jednostavnost Evanđelja. Sveci su istinski protagonisti kršćanstva: muškarci i žene koji su shvatili što znači vjerovati u Boga koji je Otac, a ne u bogačarobnjaka s čarobnim štapićem.

16

VJERUJEM U BOGA

Između vlastite vjere i vlastitoga životnog iskustva postoji dakle duboka veza...

Svakako! Primjerice, u svojemu pastoralnom iskustvu susreo sam mnoge osobe koje ne mogu izgovoriti „Oče“, ne mogu doživjeti Božje očinstvo jer su, nažalost, imale oca koji ih je zlostavljao ili je napustio njihovu mamu i otišao... trebao bi im put oporavka, izlječenja.

Krpanja...

Jasno, krpanja; i obnove, jer vlastita su iskustva važna.

Papa Franjo, kada s dečkima u zatvoru ispovijedam Vjerovanje, diraju me riječi „Boga, Oca svemogućeg, Stvoritelja“ jer živimo u svijetu koji je nalik siročetu bez oca, svijetu u kojemu je zlo uzelo maha i čovjek je postao mjera samom sebi. Zapravo, neki od tih mladića osuđeni su za ubojstvo. Kao da vrijedi ona: ako mi je drugi zapreka, uklonim ga. To širenje zla ukazuje na prisutnost Sotone. „Vjerujem u Boga“, „odričem se Sotone“. Hoće li dobro i zlo uvijek supostojati u povijesti, sve do posljednjega dana?

17

VJERUJEM, VJERUJEMO

Prije nego što ti odgovorim i nastavim s ovim razmišljanjem o Sotoni, htio bih ti reći kako nedostaje četvrti Božji atribut: on je otac, svemogući, stvoritelj, ali i otkupitelj. Kao što sam u više navrata objasnio, Božje se milosrđe ostvaruje u otkupljenju, odnosno u spasenju koje nam je darovano krvlju njegova Sina Isusa (usp. 1 Pt 1,18– 21). Otkupljenje predstavlja dovršenje povijesti; i istodobno ono je dio kozmičkoga projekta što ga je Bog zamislio prije stvaranja svijeta, kako Pavao objašnjava: „Dakle, grijeh jednoga, Adama – svim ljudima na osudu. Tako i posluh jednoga, Isusa Krista – svim ljudima na opravdanje, na život! Doista, kao što su neposluhom jednog čovjeka svi postali grešnici, tako će i posluhom Jednoga Bog sve prihvatiti kao svoje“ (usp. Rim 5,18–19). Riječ „otkupljenje“ označava najradikalnije oslobođenje što ga je Bog mogao izvesti za nas, za cijelo čovječanstvo i za svekoliko stvorenje. Danas čovjek ne voli misliti da je oslobođen i spašen Božjim zahvatom i obmanjuje se vlastitom slobodom kao moći da sve stekne.

A zapravo nije tako. Koliko se obmana prodaje pod krinkom slobode, koliko se novih robovanja stvara u naše vrijeme u ime lažne slobode! Podsjećajući na svetoga Pavla monah Ivan Kasijan 18

VJERUJEM U BOGA

početkom 5. st. piše: „Kolika je dakle razlika između onoga kojemu je trebalo da bude ispunjen pravednošću i Onoga koji je sve ispunio svojom pravednošću.“3 Bog je otkupitelj...

Na to ćemo se vratiti kasnije.

Svakako.

Nisu dovoljna tri Božja atributa.

Divno!

Liturgija, u jednoj od molitava na Božić, ovako govori: „Bože, čudesno si nas sazdao na svoju sliku, a još čudesnije si nas obnovio i otkupio.“4 Bog je više nego svemoćan. No vratit ćemo se na to. A sada, tvoje pitanje o Sotoni.

U ispovijedanju vjere izražavamo i odricanje od Sotone, od djela, od đavolskoga zavođenja...

19

VJERUJEM, VJERUJEMO

No nikada ne kažemo da slijedimo Božja zavođenja! Jer Bog se ne služi Sotoninim obmanjujućim govorom. Sotona se pojavljuje na prvim stranicama Biblije jer je stvarnost koju svi doživljavamo. Svatko od nas u trenutku kada treba donijeti odluku u srcu doživljava borbu između dobra i zla: s jedne strane nešto nas privlači da činimo dobro, kao npr. da ljubimo bližnjega, učinimo djelo ljubavi ili da snujemo nešto lijepo; s druge strane nešto nam govori: ne, nije to put, nećeš biti sretan, ovo je put; i pokazuje ti drugi put. Sjetimo se, primjerice, biblijske pripovijesti o zabranjenomu voću (usp.

Post 3). Sotonina je prisutnost stvarnost u našemu kršćanskom životu jer Sotona je stvarnost.

Neki govore: ne, Sotona ne postoji, u nama postoji sklonost i prema zlu zbog naših tjelesnih, duhovnih ili duševnih bolesti. Istina, mi smo ranjene osobe, ali Sotona postoji: on je Zavodnik. Odricanje od Sotone i njegova zavođenja izričaj je različit od ispovijesti vjere. Kažem: „Vjerujem u Boga, Oca svemogućeg, stvoritelja, otkupitelja“, ali ne i: „vjerujem u Sotonu“ jer u Sotonu nemam povjerenja kao što dijete ima povjerenje u tatine ruke. Vjerujem da Sotona jest, vjerujem u njegovo postojanje, ali ne volim 20

VJERUJEM U BOGA

ga. Ne kažem: „vjerujem u“ jer znam da postoji, ali moram se braniti od njegovih zavođenja.

Uvijek su me dirale Isusove riječi na Posljednjoj večeri, kada moli za svoje učenike, od Oca ište milost da ih sačuva od svjetovnosti: „Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.

Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja poslah njih u svijet.

I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini“ (Iv 17,16–19). A svjetovnost je Sotonino ozračje, on se kreće u svjetovnosti, to jest duhu svijeta. Takav je Sotona.

21

VJERUJEM U BOGA

Bog koji je ljubav

Prva istina koju želim svakome od vas reći jest: Bog te ljubi. Nije važno jesi li to već negdje čuo ili ne, želim te podsjetiti na to: Bog te ljubi. Nikada nemoj sumnjati u to, što god da ti se dogodi u životu. Svakoga trenutka beskrajno si ljubljen.

Možda tvoje iskustvo očinstva u životu nije bilo najbolje, možda je tvoj zemaljski otac bio dalek ili odsutan ili, naprotiv, dominantan i posesivan ili možda jednostavno nije bio otac kojega si trebao. Ne znam. No ono što ti mogu s punom sigurnošću reći jest da možeš naći sigurnost u zagrljaju svojega nebeskog Oca, Boga koji ti je podario život i koji ti ga daje u svakomu trenutku. On će ti biti čvrst oslonac i istodobno ćeš osjećati da u potpunosti poštuje tvoju slobodu.

U njegovoj riječi nalazimo mnoge izraze njegove ljubavi. Kao da je iznalazio različite načine pokazivanja te ljubavi ne bi li, barem s jednim od njih, dopro do tvojega srca.

23

VJERUJEM, VJERUJEMO

Katkada Bog, primjerice, govori o sebi kao o roditelju privrženu svojoj djeci koji se igra s njima: „Užima za ljude privlačio sam ih, konopcima ljubavi… nad njega se saginjah“ (Hoš 11,4).

Ponekad se opet pojavljuje pun ljubavi onih majka koje iskreno ljube svoju djecu, ljubavlju koja jednostavno ne može zanemariti ili napustiti: „Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću“ (Iz 49,15).

On čak prikazuje sebe kao nekoga tko je tako ludo zaljubljen da istetovira lice voljene osobe na dlan kako bi mu njezino lice bilo uvijek blizu: „Gle, u dlanove sam te svoje urezao“ (Iz 49,16).

Katkada opet naglašava snagu i postojanost svoje ljubavi koja se ne da ničim pobijediti: „Nek’ se pokrenu planine i potresu brijezi, al’ se ljubav moja neće odmać’ od tebe, nit’ će se pokolebati moj savez mira“ (Iz 54,10).

Ili nam govori da smo od vječnosti iščekivani jer nismo slučajno na ovomu svijetu. Prije nego što smo postojali, bili smo naum njegove ljubavi: „Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost“ (Jr 31,3).

Ili nam daje do znanja da on u nama vidi ljepotu koju nitko drugi ne može vidjeti: „Drago24

VJERUJEM U BOGA

cjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim“ (Iz 43,4).

Ili nam daje otkriti da njegova ljubav nije sjetna, nego čista radost koja se obnavlja kada dopustimo da nas on ljubi: „Gospodin, Bog tvoj, u sredini je tvojoj, silni spasitelj! On će se radovati tebi pun veselja, kliktat će nad tobom radosno“ (Sef 3,17).

Za njega ti si doista dragocjen, nisi beznačajan, važan si mu jer si djelo ruku njegovih.

Zato ti posvećuje pažnju i spominje te se s ljubavlju. Trebaš se pouzdati u „Božje sjećanje: njegovo sjećanje nije ‘tvrdi disk’ koji sve naše podatke bilježi i pohranjuje. Njegovo je sjećanje srce ispunjeno nježnim suosjećanjem koje se raduje kada trajno uklanja sve tragove našega zla“ (homilija na misi na XXXI. svjetskom danu mladih u Krakovu 31. srpnja 2016.). Ne želi zbrajati tvoje pogreške i uvijek će ti pomoći da nešto naučiš čak i iz svojih padova. Zato što te ljubi. Pokušaj ostati na trenutak u tišini i dopusti si da osjetiš njegovu ljubav. Pokušaj ušutkati sve glasove i buku u sebi i ostani na trenutak u njegovu zagrljaju ljubavi.

Njegova je ljubav „ljubav koja se ne nameće ili ugnjetava, ljubav koja ne marginalizira, ljubav koja ne tjera na šutnju i koja ne šuti, ljubav koja 25

VJERUJEM, VJERUJEMO

ne ponižava i ne porobljava. To je Gospodinova ljubav, svakidašnja, obzirna i puna poštovanja, ljubav koja je slobodna i koja oslobađa, ljubav koja liječi i pridiže. To je Gospodinova ljubav koja zna više za podizanje nego za padove, za pomirenje nego za zabrane, za davanje nove prilike nego za osuđivanje, za budućnost nego za prošlost“ (govor na otvorenju XXXIV. svjetskog dana mladih u Panami 24. siječnja 2019.).

Kada od tebe nešto traži ili jednostavno dopušta da se suočiš s izazovima koje život nosi sa sobom, nada se da ćeš mu dati prostora da te potakne da ideš naprijed, da ti pomogne sazreti i rasti. Ne smeta mu ako podijeliš svoje sumnje s njim, ono što ga brine jest da ne razgovaraš s njim, da se ne otvoriš iskreno dijalogu s njim. U Bibliji se govori da se Jakov hrvao s Bogom (usp. Post 32,25–31), ali to ga nije udaljilo od Gospodinova puta. Zapravo, sam nas Gospodin potiče na to: „Hajde, dakle, da se pravdamo“ (Iz 1,18). Njegova je ljubav tako stvarna, tako istinita, tako konkretna da nam nudi odnos pun otvorena i plodna dijaloga. I na kraju, potraži zagrljaj svojega nebeskog Oca u licu punu ljubavi njegovih hrabrih svjedoka na zemlji!

26

Vjerujem u Boga, Oca svemogucega, Stvoritelja neba i zemlje.

I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina nasega, koji je zacet po Duhu Svetom, roden od Marije Djevice, mucen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan; sasao nad pakao, treci dan uskrsnuo od mrtvih; uzasao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogucega; odonud ce doci suditi zive i mrtve.

Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu Katolicku, opcinstvo svetih, oprostenje grijeha, uskrsnuce tijela i zivot vjecni.

Amen.

VJERUJEM U ISUSA KRISTA

VJERUJEM U ISUSA KRISTA

Drugi dio Vjerovanja odnosi se na Isusov lik: „Vjerujem u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga...“ Kada sam bio dijete, papa Franjo, jednom sam se naljutio na baku. Bilo mi je pet godina. Prethodnoga dana brat i ja napravili smo jaslice, sve smo kipiće okrenuli prema Djetešcu Isusu i uvečer smo sretni otišli u postelju. Sljedećega jutra, čim smo ustali, primijetili smo da je baka uklonila najljepši kipić, Isusov. Iz protesta toga dana čak nisam htio ići u školu. Baka je pustila da ljutnji dam oduška, a onda me uzela za ruku i upitala: „Znaš li zašto sam uklonila baš Djetešce Isusa?“ „Ne znam, ali zar nisi mogla uzeti nekog pastira?“ odgovorio sam. A ona će: „Ne, uzela sam Isusa jer će se roditi za dvadeset dana. On hoće da ga se zaželiš...“ Smatram se sretnikom jer „želja“ je bila prva riječ koju sam povezao s Bogom. Ne znam je li baka završila neki tečaj o novoj evangelizaciji, ali o Bogu mi je govorila tako 29

VJERUJEM, VJERUJEMO

lijepo da sam otada zaražen njezinom ljubavlju. A danas, papa Franjo? Kako o Bogu možemo govoriti ljudima koji ne vjeruju ili su ravnodušni?

Kao što je tebi govorila tvoja baka: konkretno.

Istim se govorom služila i sveta Monika sa svojim sinom Augustinom. On je bio filozof? Ona je molila i govorila mu jednostavno. A znaš li zašto te ta uspomena dirnula u srce i još je u tebi toliko živa da ti se, dok izgovaraš Vjerovanje, vraća u pamet? Jer ti je baka prenijela vjeru. A vjeru treba prenositi na dijalektu, uvijek.

Moja baka čak nije znala govoriti talijanski...

Vjeru treba prenositi na dijalektu, jezikom obitelji. Sjeti se majke Makabejke i njezinih sedam sinova mučenika: biblijski tekst kaže da im je triput govorila na dijalektu (usp. 2 Mak 7).

Vjeru treba prenositi jezikom obitelji, ljudi koji ti pristupaju s ljubavlju, jezikom koji je drukčiji od intelektualnoga! Primjerice, vjeru se ne može prenositi Denzingerom5. On pomaže da je se shvati, ali nije prikladan za njezino prenošenje.

Prenošenje vjere uvijek treba biti na dijalektu.

30

VJERUJEM U ISUSA KRISTA

Zato su te bakine riječi dirnule. Onda si spomenuo „želju“. Baka je znala što ti treba reći, ali ne na intelektualan način, ne. Osjećala je. U njoj je djelovao Duh Sveti za prenošenje vjere. To se danas događa i nama ovdje u Rimu, s Filipinkama koje rade kao dadilje u obiteljima, koje su dobrostojeće, ali čija je vjera kao ružina vodica: idu na misu dva-tri puta godišnje, ali kod kuće djeci ne prenose vjeru. Te obitelji traže filipinske dadilje i tako djeca nauče engleski. A što te žene još rade? One su „krijumčari“: s engleskim jezikom u kuće donose i vjeru. One prenose djeci vjeru, „dijalektom“ nježna suživota.

S tim u vezi na pamet mi pada jedan vaš zgodan izraz: „kršćanstvo nije izlet u lov“, koji ste upotrijebili6 da subraći pojasnite razliku između evangelizacije i prozelitizma.

Zapravo za to bih trebao platiti autorska prava Benediktu XVI. koji je u Aparecidi7 izrekao ovu divnu rečenicu: „Crkva ne raste zahvaljujući prozelitizmu, nego zahvaljujući privlačnosti“, to jest svjedočenju. Postoje crkveni pokreti koji su upali u prozelitizam; pritišću savjesti osoba i tako ljude uništavaju. Riječ je o katoličkim, ali i o 31

VJERUJEM, VJERUJEMO

kršćanskim nekatoličkim pokretima koji prozelitski djeluju među katolicima. Griješe. Uvjereni su da Crkva treba rasti brojčano i da svi trebaju djelovati jednako, držati se iste stege, iste prakse, no to je jednoobraznost. Ovdje se nameće jedna druga tema, o kojoj ću govoriti kasnije, a to je Duh Sveti.

S obzirom na lik Isusa Krista, papa Franjo, zadivljuje me što mnoge religije govore o potrazi za Bogom kao čovjekovu hodu prema nekomu višem biću, prema nekome tko će mu pomoći da ne očajava. Kršćanstvo je jedina vjera koja taj put izokreće: govori o Bogu koji kreće u potragu za čovjekom; to je veliko otajstvo utjelovljenja. Dojmljivo mi je kada glagole izokrećete: ne „gledati“, nego „prepustiti se gledanju“, „dopustiti da nas se susretne“, „dopustiti da nam se oprosti“.

Jasno je: Sotona mrzi Utjelovljenje. Moje je pitanje: je li Kristovo utjelovljenje u povijesti bilo nužno?

Samo Očeva ljubav opravdava Kristovo utjelovljenje. Ako uđeš u optiku Očeve ljubavi, razumjet ćeš. Joseph Malègue, meni vrlo drag francuski pisac – premda kažu da je drugorazredan književnik, autor nekoliko djela među kojima i lijepa romana naslovljena Augustin ou le Maître 32

VJERUJEM U ISUSA KRISTA

est là8 – govorio je da za njega problem nije u tome je li Isus, je li Krist Bog; problem bi bio da Bog nije postao Krist. Parafrazirajući Malèguea, problem bi bio da je Bog ostao daleko, da se nije toliko približio čovjeku – kao što je to učinio – da je došlo do stapanja: ne miješanja, nego – da, do toga – do stapanja čovjeka i Boga. Istaknuo si važnost blizine, bliskosti. Postoji teologija blizine, u Bibliji, još od početka. Koliko se puta ponavlja da je Gospodin blizu! Psalam kazuje: „Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju, svima koji ga zazivaju iskreno“ (145,18); također: „Blizu je Gospodin onima koji su skršena srca, a klonule duše spasava“ (34,19). Zatim mi na um dolazi rečenica iz Ponovljenoga zakona, kada Mojsije prekorava narod riječima: „Koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Gospodin, Bog naš, nama kad god ga zazovemo?“ (Pnz 4,7). Nijedan. Blizina dovodi do toga da se Bog ponizi.

Drugi nam izraz donosi Poslanica Filipljanima: Bog se ponizuje, spušta se. To svojstvo Božjega postupanja, Boga koji se zna spustiti do ljudi, teolozi izražavaju grčkim izrazom – važnom riječju – synkatábasis, što označava Božje „spuštanje“. Pavao ga ovako opisuje: „Krist Isus, premda je bio Bog, nije smatrao po33

VJERUJEM, VJERUJEMO

vlasticom biti kao Bog, nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“ (usp. Fil 2,6–8). To vrlo lijepo izražava sveti Ivan Zlatousti: Isus Krist „koji je sama sebe predao za naše grijehe [...] nije se opteretio položajem sluge, nije na to bio primoran, nije ga nitko predao, nego je sam sebe dao tako da, kad čuješ kako Ivan veli da je Otac predao svoga jedinorođenog Sina za nas [Iv 3,16], [...], to se kaže [...] da naučiš kako je to bila i Očeva odluka“. I još dodaje: „Zapleteni smo [...] u nebrojena zla [...]. Ne samo da nas zakon nije oslobodio, nego nas je čak osudio, učinivši s jedne strane grijeh još očitijim, a s druge nije imao snage da nas oslobodi [...]. No Božji je Sin omogućio i ono što bijaše nemoguće: izbrisao je grijehe te nas, koji bijasmo neprijatelji, uzdigao na položaj prijatelja i darovao nam nebrojena druga dobra.“9 Božje spuštanje, gotovo poniženje...

Bog se ponizuje jer je toliko zaljubljen u svoje djelo – u čovjeka – da se ne može od njega udaljiti. Grešnici smo, treba nas popravljati, ponekad 34

SADRŽAJ

Sadržaj

Vjera ujedinjuje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 I. Vjerujem u Boga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 Bog koji je ljubav . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 Vjerujem u Isusa Krista . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29 Krist u središtu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39 Vjerujem u Duha Svetoga . . . . . . . . . . . . . . . . 43 Duh Sveti izgrađuje jedinstvo . . . . . . . . . . . . . . . 51 Vjerujem u svetu Crkvu Katoličku . . . . . . . . . 59 Crkva je jedna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67 Vjerujem u općinstvo svetih . . . . . . . . . . . . . . 73 Jedna od najutješnijih istina . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 171

SADRŽAJ

Vjerujem u oproštenje grijeha . . . . . . . . . . . . . 87 Ovo je vrijeme milosrđa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95 Vjerujem u uskrsnuće tijela . . . . . . . . . . . . . . 103 Na putu prema uskrsnuću . . . . . . . . . . . . . . . . . 111 Vjerujem u život vječni . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117 Pred Božjim licem . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127 II. Vjerujem u uskrsnuće živih (Marco Pozza) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135 Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 157 Izvori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169

172

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u oĹžujku 2020.