Issuu

Andrea TornIELLI

Giacomo GALEAZZI

Papa Franjo oVA EKonoMIjA

UBIjA

UkljuÄ?uje ekskluzivan intervju s Papom o kapitalizmu i socijalnoj pravednosti VERBUM

Zašto papu Franju napadaju kada kritizira suvremenu ekonomiju i staje u obranu siromašnih, prozivajući ga neznalicom ili čak marksistom? Takvi i slični komentari dolaze od pojedinih libertarijanskih ekonomista, ali i iz nekih katoličkih krugova. No je li ovaj papa doista protiv kapitalizma i bogatstva? Što je to što on naziva ekonomijom isključivanja i nejednakosti? Zašto se zalaže za odbacivanje apsolutne autonomije tržišta i financijskih špekulacija? Postoji li u tomu kontinuitet crkvenoga socijalnog nauka ili je papa Franjo svojom oštrom kritikom kapitalizma učinio presedan u odnosu na svoje prethodnike? Na sva ta pitanja detaljno odgovara ova iznimna knjiga koja donosi precizan i sveobuhvatan pregled Franjina učenja o odnosu između ekonomije i evanđelja. Knjiga sadrži i intervjue s dva ugledna ekonomska stručnjaka te ekskluzivni intervju s papom Franjom o kapitalizmu i socijalnoj pravednosti. Napisana jednostavnim i pristupačnim stilom, ova će knjiga dobro doći svima koji se zanimaju za odnos kršćanstva spram ekonomskih i društvenih sustava, kao i za teme socijalne pravednosti, ekonomije i etike, bogatstva i siromaštva itd. U trenutku kada hrvatska stvarnost vapi za strukturnim reformama i čvrstim načelima, ova bi knjiga trebala biti neophodan orijentir i za sve naše javne djelatnike i ekonomske stručnjake koji uistinu žele promicati opće dobro.

Andrea Tornielli i Giacomo Galeazzi PAPA FRANJO OVA EKONOMIJA UBIJA

Biblioteka:

Posebna izdanja

97.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: mr. sc. Branko JoziÄ‡

Za nakladnika: Miro Radalj

Andrea Tornielli Giacomo Galeazzi

PAPA FRANJO OVA EKONOMIJA UBIJA

VERBUM Split, 2015.

Naslov izvornika: Andrea Tornielli i Giacomo Galeazzi, Papa Francesco, Questa economia uccide © 2015. Edizioni Piemme Spa, Milano, Italia, www.edizpiemme.it © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2015. Izvršna urednica: Katarina Gugić, mag. theol. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Fotografija na naslovnici: © Shutterstock

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 261.6 330.87 TORNIELLI, Andrea Papa Franjo, ova ekonomija ubija / Andrea Tornielli, Giacomo Galeazzi ; <prijevod Branko Jozić>. - Split : Verbum, 2015. - (Biblioteka Posebna izdanja ; 97) Prijevod djela: Papa Francesco, questa economia uccide. Bibliografija. ISBN 978-953-235-442-3 1. Galeazzi, Giacomo I. Franciscus, papa -- Socijalni stavovi II. Crkveni socijalni nauk -- Gospodarski razvoj 151130042

U VATIKANU JE PAPA MARKSIST?

Predgovor

U VATIKANU JE PAPA MARKSIST? Franjo, ekonomija koja “ubija” i amnezija katolika “Kada siromahu dam hranu, svi me zovu svecem. Ali kada pitam zašto siromasi nemaju hrane, onda me svi zovu komunistom.” Hélder Câmara, biskup Recifea

“Danas moramo reći ‘ne’ ekonomiji isključivanja i nejednakosti. Ta ekonomija ubija. Kako je moguće da nije vijest kako je stari beskućnik na ulici umro od hladnoće, a da je vijest kako je vrijednost burze pala za dva boda? (...) Neki još uvijek zastupaju teoriju ‘ekonomije kapanja’ (trickle-down theory), prema kojoj će ekonomski rast, potaknut slobodnim tržištem, neizbježno uspjeti stvoriti veću pravednost i socijalnu uključenost u svijetu. To mišljenje, koje nikada nije potvrđeno činjenicama, izražava grubo i naivno povjerenje u dobrotu onih koji drže u rukama ekonomsku vlast i u mehanizme prevladavajućega ekonomskog sustava koje se kuje u zvijezde. U međuvremenu isključeni i dalje čekaju...” (Evangelii gaudium, br. 53.– 54.). Bila je dovoljna tek pregršt riječi, poneki mali odlomak ubačen u opsežan i jasan dokument posvećen evangelizaciji, odnosno “radosti evanđelja”. Osam mjeseci nakon izbora, pošto je objavio pobudnicu Evangelii gaudium – Radost evanđelja, konzervativni su američki krugovi papu Franju označili kao papu “marksista”. Nešto kasnije

OVA EKONOMIJA UBIJA

list The Economist ga je zbog njegovih prosudaba o kapitalizmu i imperijalizmu čak nazvao Lenjinovim sljedbenikom. Argentinski isusovac koji je prvo kao poglavar Družbe Isusove u svojoj zemlji, a potom i kao biskup bio poznat po tome što nikada nije prihvatio neke radikalne postavke teologije oslobođenja, zbog čega je bio optužen za konzervativizam, našao se uz bok filozofu iz Triera i mnogim njegovim sljedbenicima, uključujući i tvorca Oktobarske revolucije. No više od tih optužaba za marksizam i lenjinizam, grubih koliko i oni koji su ih upravili na Papin račun, pogađale su kritike, i ovdje izdvajam one koje su započele još prije objavljivanja apostolske pobudnice te se nastavile i kasnije. Ovaj Papa “previše govori o siromasima”, o marginaliziranima, o posljednjima. Ovaj “latinoamerički” Papa nema pojma o ekonomiji. Ovaj Papa “s kraja svijeta” demonizira kapitalizam, jedini sustav koji siromasima omogućuje da budu manje siromašni. Ovaj Papa ne samo da povlači politički neispravne poteze (kao što je bio odlazak na Lampedusu kako bi molio pred morem koje je postalo grobnicom tisućama doseljenika koji su bili u očajničkoj potrazi za nadom), nego se upliće u stvari koje ga se ne tiču i očito se predstavlja kao “pauperist1”. Dnevni list Il Foglio, koji je na dan Ratzingerova izbora za papu izišao “prekršten” u udvornički Il Soglio2, došao je čak dotle da je riječi pape Argentinca obilježio kao “krivovjerne”: “kriv” je zato što je o siromasima i patnicima govorio kao o “Kristovu tijelu” nakon što je teško oboljele mladiće i djevojke u Asizu sat vremena u tišini grlio i blagoslivljao. Ne čudi toliko površnost optužaba, koliko zaborav u koji je upao značajan dio velike crkvene tradicije, dio koji ide od crkvenih otaca do nauka jednoga pape poput Pija XI. (Achillea Rattija), kojega se nipošto ne može sumnjičiti za modernizam ni progresizam. Za određeni establišment govoriti o siromasima je dopušteno pod uvjetom da se to čini rijetko i na način ko-

U VATIKANU JE PAPA MARKSIST?

ji je prihvatljiv u određenim krugovima. Malo milosrđa zaslađena dobrim osjećajima, izvrsno; dapače, to pomaže smirivanju savjesti. Samo, ne smije se pretjerivati. Povrh svega, ne smije se poigravati dovodeći u pitanje sustav. Sustav koji je po riječima mnogih, pa i katolika, za marginalizirane najbolji mogući – jer, kako uče “prave” teorije – što se bogati više bogate, to siromasima u životu ide bolje. Sustav koji je postao dogma čak i u kući katolicizma, uz bok drugim istinama vjere. Zna se: kršćanstvo = sloboda, sloboda = slobodno poduzetništvo pa prema tome i kapitalizam, a kapitalizam = kršćanstvo na djelu. I ne treba sitničariti nad činjenicom da živimo u ekonomiji u kojoj je od kapitalističkoga ostalo malo ili ništa ni nad time što ona gotovo nema veze ni s tzv. realnom ekonomijom. Cjenovni balon, špekulacija, burzovni indeksi, to što osciliranje tih indeksa skokom cijena nekih primarnih sirovina može čitave narode baciti ispod praga siromaštva... sve to moramo prihvatiti kao kolateralne posljedice “pametnih” ratova posljednje generacije. Te pojave moramo prihvatiti i šutjeti. Dogma je dogma, a tko je dovodi u pitanje, u boljoj će verziji biti proglašen sanjarom. Inače je prevratnik. Da, jer i pred katastrofom ekonomsko-financijske krize posljednjih godina najviše što je Crkvi i katolicima općenito dopušteno činiti jest da izraze poneki etički prigovor. Dakako, u financijama se traži etika! Tko radi u tomu svijetu, treba u srcu imati urezana načela naravnoga, još bolje kršćanskoga, morala. Bez etike, kako vidimo, svijet ide u propast. Ali treba paziti da se ne ide dalje. Jao onome tko upre prstom, tko kaže da je kralj gol, jao onome koji postavi makar i jedno pitanje o održivosti sadašnjega sustava. Jao onome tko postavi pitanje je li pravedno da umrli od gladi ili studeni, u Africi ili u ulici ispod naše kuće, budu manja vijest od pada vrijednosti burze za dva boda, kao što je to više puta primijetio onaj koji danas sjedi na Petrovoj Stolici. Takve se proglašava

OVA EKONOMIJA UBIJA

“marksistima”, “pauperistima”, jadnim sanjarima s kraja svijeta, onima koje trebaju “katehizirati” oni koji ovdje na Zapadu znaju sve o svijetu, pa i o Crkvi, i koji ne traže ništa nego priliku da ih pouče. To što su autori nekih takvih komentara urednici financijskih dnevnika ili predstavnici pokreta poput američkoga Tea Party3 ne treba čuditi, a zapravo nikoga i ne čudi. To bi se čak moglo nazvati prirodnim. Naprotiv, puno više čudi što je dio tih komentara prihvaćen i u nekim dijelovima katoličkoga svijeta. Onaj dio katoličkoga svijeta koji je posljednjih desetljeća blago rečeno selektivno zaglédao u baštinu crkvenoga učiteljstva i pomno birao oko kojih će se vrjednota zauzimati i na javnoj sceni. Prijezirno govoreći, pitanje siromaštva, društvene pravednosti i marginalizacije postalo je nadležnost katokomunista4 i pauperista. Ili etatista; tim se izrazom u nekim krugovima nazivaju oni koji umišljaju da politika još uvijek može igrati nekakvu ulogu nadzora i usmjeravanja kako bi pridonijela da se skrbi za one koji imaju manje. Tako se zaboravilo ne samo na teološku važnost ljubavi prema siromasima, o kojoj svjedoče riječi Isusa iz Nazareta, nego se čak “arhiviralo” predaju socijalnoga nauka učiteljstva koje je prethodnih godina znalo uznemiriti i u govoru o tim pitanjima istupiti drukčije od slabašna glasa nekakva suvremenog katoličanstva. U tomu kontekstu zvuče pogrješno, čak i revolucionarno, navodi i naglasci koji se iščitavaju u ulomcima kao što je ovaj: “Želiš li častiti Kristovo tijelo? Ne preziri ga gola: niti ga ovdje časti svilenim odijelima niti ga zanemari vani kada je udaren studeni i golotinjom. Onaj koji je rekao: Ovo je tijelo moje, i riječju je stvar potvrdio, rekao je i: Vidjeli ste me gladna i niste me nahranili i: Što niste učinili jednome od ovih najmanjih, meni niste učinili. Za ovo sigurno ne treba odijela, nego čista duša, a za ono treba puno mara i brige. Učimo se razmišljati i slaviti Krista ka-

U VATIKANU JE PAPA MARKSIST?

ko on to želi. Njemu je, naime, najugodnija ona čast koju sam želi, a ne ona za koju mi mislimo. Tako je Petar mislio da će ga počastiti ako mu ne dâ da mu opere noge. No to što je htio nije bila čast nego sasvim suprotno. Tako mu i ti iskaži čast kako je zakonom zapovjedio i svoja dobra dijeli siromasima. Bogu ne trebaju zlatne posude nego zlatne duše.” Ili kao ovaj drugi ulomak: “U prvomu redu svima upada u oči kako se u naše vrijeme ne samo zgrću bogatstva, nego se i gomila silna moć i despotska ekonomska prevlast kod nekolicine koji većinom nisu vlasnici, nego samo čuvari i upravitelji kod njih položenoga kapitala, s kojim oni po miloj volji upravljaju. Tu prevlast najdrzovitije drže oni koji, budući da drže u ruci novac, i vladaju njime, odlučuju o kamatama posudbe i raspolažu podjeljivanjem zajmova i na taj način kao da imaju u vlasti krv od koje živi cijela ekonomija i u svojim rukama drže, da tako kažemo, dušu gospodarstva i protiv njihove volje nitko ne može disati.” Ovo nisu izrekli latinoamerički teolozi oslobođenja ni njihovi europski nadahnitelji, ni krivovjerni mislioci koji su zbog svojih revolucionarnih ideja bili pod budnim okom bivšega Svetog oficija. Nisu ni izdanak poslijekoncilskoga naprednjaštva, “katokomunizma” ni teološkoga “pauperizma”. Nisu ni odmetnuti svećenici sandinisti5. Prvi je navod uzet iz homilije o Matejevu Evanđelju crkvenoga oca Ivana Zlatoustoga (Hom. 50,3–4), koji je poznat i kao Ivan Antiohijski, drugi carigradski patrijarh, i koji je živio između 344. i 407. godine. I katolici i pravoslavci časte ga kao sveca, jednoga od trideset i pet crkvenih naučitelja. Drugi je navod iz enciklike Quadragesimo anno (br. 105.–106.) pape Pija XI., objavljene 1931., nakon velike ekonomske krize 1929., kojom se hrabri Papa iz Brianza obrušio na “pogubni i odurni novčani ‘internacionalizam’ ili ‘internacionalni imperijalizam’” (br. 109.).

OVA EKONOMIJA UBIJA

Zašto te tvrdnje zvuče toliko uznemirujuće da ih se, imajući u vidu talijansko okruženje, može smatrati previše ljevičarskima čak i za današnju ljevicu? Zašto jedan tako jasan i precizan sud kao taj izražen u enciklici pape Rattija, dakako vezan uz određeni povijesni trenutak, ali ipak očigledno proročanski te više nego ikada prikladan i za sadašnju situaciju, zvuči kao da je svjetlosnim godinama udaljen od mnogih riječi koje ponavljaju oni koji se bave politikom, također zasnovanom na katoličkim vrjednotama i pripadnosti? Zašto mnogi stručnjaci, mnogi ljudi zauzeti u “obrani kršćanskih vrijednosti” u našemu društvu, nakon kraja Kršćanske demokracije – stranke koja je ujedinjavala talijanske katolike, nastale po završetku rata iz pepela Narodne stranke i koja je postojala do početka devedesetih godina – nisu znali učiniti ništa bolje nego nuditi nova izdanja prastaroga Gentilonijeva sporazuma6, posve se predajući nekim strankama u zamjenu za poneko obećanje da se neke vrijednosti ne će dovoditi u pitanje? Zašto su tradicija socijalnoga nauka Crkve i političkoga katoličanstva poraća tako spremno “arhivirane”? Što se zbilo? Zbog kojega razloga riječi papâ i velikih svetaca, koje se zacijelo ne može osumnjičiti za filomarksizam, toliko uznemiruju uši nekih suvremenih katoličkih krugova? To su neka pitanja koja izazivaju kritike upućene na račun pape Franje. Njegovo ustrajavanje na ovim temama, njegovo ponavljanje da su riječi iz 25. poglavlja Matejeva Evanđelja “protokol” na osnovi kojega ćemo biti suđeni i njegov govor o siromasima kao “Kristovu tijelu” jesu smetnja. Ozlovoljili su ne samo neke koji se drže običaja i tradicije, neke koji religiju vide kao zakon i red, nego i neke samozvane učitelje pravovjerja, toliko stručne da se osjećaju pozvanima sarkastično ocijeniti svaki zarez papina učenja. Riječi pape Bergoglia dovele su u pitanje i tobožnje sigurnosti onih koji su odgojeni u uvjere-

U VATIKANU JE PAPA MARKSIST?

nju da govor o borbi protiv siromaštva – i konkretno zalaganje da se siromaštvo smanji – u osnovi ima malo toga katoličkoga. Mnogi su odgojeni u uvjerenju da je borba protiv siromaštva u osnovi pauperistička ili marksistička moda. Ukratko, nešto ideološko, baština preostalih sljedbenika Marxa i komunizma, nešto svojstveno obmanutim kršćanima koji su izvan svijeta, još uvijek očarani vukovima (isključivo crvenima) maskiranima u anđele. Nešto što treba ostaviti onim jadnicima koji sanjaju o pravičnu i solidarnu tržištu ili o etičnim bankama. Analizirajući Franjino djelo dobiva se dojam da se upravo na ovim pitanjima igra jedna od najvažnijih utakmica njegova pontifikata. I da postoje određeni interesi da se uvjeri u to da se rasprava, sučeljavanje, pa katkada i sukob vode oko nečega drugog, primjerice oko nekih doktrinarnih tema: tako se zameću svađe brojeći koliko je puta Papa govorio o obrani života nerođenih ili se izaziva razdor o pitanju smije li se, uz određene uvjete, sakramentima pripuštati i one koji su se rastavili pa ponovno vjenčali. Samo je po sebi mnoge uzdrmalo i to što je na Petrovu Stolicu izabran papa koji nikada nije pristao uz ideologiju jedne struje teologije oslobođenja, a koji je ipak izbliza upoznao nesreću određenoga kapitalizma. Smeta što tako često govori o siromaštvu, što kritizira idolopoklonstvo novca na kojemu se, kako se čini, sve više temelje naša društva s već ograničenim suverenitetom. Preosjetljivost s kojom neki krugovi, pa tako i katolički, interveniraju kako bi stišali raspravu, a katkada – primjerice u SAD-u – i ismijavali biskupe koji se usuđuju podići glas o socijalnim temama, o imigraciji, o siromaštvu, ukazuju na uznemirenost zbog moguće promjene. Uznemirenost zbog jednoga pape koji iznova afirmira socijalni nauk Crkve i zbog onih tekstova koji sada kao da dovode u pitanje tobožnji “sveti savez” s određenim kapitalizmom, koji su mnogi smatrali već utvrđenim.

OVA EKONOMIJA UBIJA

Što, dakle, znače Papini pozivi? Koji je razlog njegovih istupa o ovim temama? I što nam kazuju njegov životopis, njegovo biskupovanje u Buenos Airesu, glavnomu gradu države Argentine u kojoj se na početku trećega tisućljeća dogodila dramatična financijska kriza? Imaju li njegove riječi, riječi socijalnoga nauka Crkve, što poručiti suvremenoj ekonomiji i financijama? To su neka od pitanja koja ćemo u ovoj knjizi temeljitije pretresti. Ovaj naš pregled ima skromnu namjeru, naime da radije otvara nova pitanja nego da pruža odgovore, u nadi da Papine riječi – ovdje sabrane i analizirane – mogu svakoga potaknuti da se zapita o svijetu u kojemu živimo, o njegovim pravilima, o njegovim sustavima. I na čemu bi se moglo raditi, konkretno, bez utopija i starih ideologija, kako bismo ga barem malo promijenili. Dakako, na bolje.

“SIROMAŠNA CRKVA ZA SIROMAŠNE”

1. poglavlje

“SIROMAŠNA CRKVA ZA SIROMAŠNE” “Opredjeljenje ili povlaštena ljubav za siromašne je osobit oblik povlaštenosti u oživotvorenju kršćanske ljubavi, a o njemu svjedoči čitava crkvena predaja.” Ivan Pavao II., Sollicitudo rei socialis, br. 42.

Briga za siromahe u središtu je Franjina pontifikata od njegova početka. Naime, odmah nakon što prihvati izabranje, novi papa kao rimski biskup treba priopćiti svoju prvu odluku, tj. izbor imena, a Jorgeu Mariju Bergogliu, zahvaljujući zagrljaju dragoga prijatelja, odmah je sinula ideja za ime. Posljednje glasovanje toga dana, kasno popodne kišovitoga 13. ožujka 2013., bilo je odlučujuće. Kardinal Buenos Airesa približio se dvjema trećinama glasova već u prvomu poslijepodnevnom glasovanju, a četvrtomu u konklavi. Potom je jedna nezgoda usporila izbor: pri otvaranju glasačke kutije, u trenutku pregledavanja listića petoga glasovanja, našao se jedan listić više u odnosu na broj kardinala koji su glasovali. Jedan kardinal nije uočio kako su dva listića bila prilijepljena jedan za drugi pa je u glasačku kutiju umjesto jednoga ubacio dva. Odlučilo se da se te glasove ne će brojiti, nego odmah ponoviti postupak, upravo kao što je i predviđeno pravilima za konklavu. Tako je novi papa izabran u šestomu glasovanju, ali u petomu skrutiniju. Dok je broj glasova bivao sve veći, Bergoglia je hrabrio njegov prijatelj, brazilski kardinal Cláudio Hummes,

OVA EKONOMIJA UBIJA

koji je sjedio do njega. U 19.05 – točno vrijeme utvrdio je kardinal Angelo Comastri – pošto je na dekanov upit odgovorio “accepto – prihvaćam”, kardinal Buenos Airesa izbornicima je rekao : “Vocabor Franciscus – Zvat ću se Franjo.” Taj odabir imena objasnit će sam Papa tri dana poslije, na susretu s novinarima 16. ožujka. Prvi put u dvotisućljetnoj povijesti Crkve jedan se Petrov nasljednik odlučuje zvati se Franjo i već od večeri izbora neki su upozoravali da ne treba asiškoga siromaška smatrati pravim nadahniteljem toga odabira. “Neki nisu znali zašto je rimski biskup odlučio zvati se Franjo”, kazuje papa Bergoglio, “pa su stoga mislili na Franju Ksaverskoga ili na Franju Saleškoga...” Zapravo, to su bila najčešća tumačenja onih kojima je bilo odveć čudno da jedan papa isusovac uzme ime franjevačkoga sveca. Ta odluka nije donesena na temelju apstraktnoga razmišljanja, nego kao posljedica ohrabrujućega zagrljaja jednoga prijatelja. “Pri izboru pored mene je bio nadbiskup São Paula u miru i bivši prefekt Kongregacije za kler, kardinal Cláudio Hummes: veliki prijatelj, veliki prijatelj!” pripovijeda Papa. “Kada je već postalo pomalo ‘opasno’, on me hrabrio”, dodao je misleći na sve veći i nezaustavljiv porast glasova njemu u prilog. “Kada su glasovi dosegnuli dvije trećine, uslijedio je uobičajen pljesak jer je izabran papa. On me zagrlio, poljubio i rekao mi: ‘Ne zaboravi siromahe!’” “Te su mi riječi”, nastavio je Papa, “počele odzvanjati: siromasi, siromasi. Odmah sam s obzirom na siromahe pomislio na Franju Asiškoga. Zatim, dok su se glasovi pregledavali do kraja, mislio sam na ratove. A Franjo je čovjek mira. I tako mi je u srce došlo ime: Franjo Asiški. Za mene je on čovjek siromaštva, čovjek mira, čovjek koji ljubi i čuva stvorenja; u ovomu trenutku nemamo baš do-

“SIROMAŠNA CRKVA ZA SIROMAŠNE”

bar odnos sa stvorenjima, zar ne? On je čovjek koji nam daje duh mira, siromašak... Oh, kako bih htio da Crkva bude siromašna i za siromašne!” U kontinuitetu s onim što je govorio, a posebno činio tijekom biskupovanja u Buenos Airesu, briga za siromahe postaje konstanta njegova pontifikata. Zanimljivo je primijetiti kako kod pape Franje (i prije, dok je bio kardinal Bergoglio) ta pažnja i to zalaganje nemaju nikakve veze sa starim ideološkim rekvizitima. Naprotiv, vraćeni su svojoj izvornoj evanđeoskoj matrici. U tomu smislu valja ponovno pročitati riječi što ih je papa Argentinac spontano izgovorio prigodom duhovskoga bdjenja na Trgu sv. Petra predvečer, u subotu 18. svibnja 2013., na kojemu su sudjelovali članovi katoličkih udruga i pokreta; Franjo je odgovarao na pitanja što su mu ih postavili neki laici na kraju iznošenja svojih svjedočanstava. Jedno je od njih glasilo ovako: “Htio bih pitati, Sveti Oče, kako ja i svi mi možemo živjeti siromašnu Crkvu za siromašne. Na koji je način čovjek koji pati izazov našoj vjeri? Kakav konkretan i djelotvoran doprinos možemo svi mi, kao pokreti i laičke udruge, dati Crkvi i društvu kako bismo se mogli nositi s ovom teškom krizom koja se tiče javnoga morala, razvojnih modela, politike, ukratko na koji bismo nov način trebali biti muškarci i žene?” Papa smatra važnim posljednji naglasak, tj. svjedočenje kršćana i njihov doprinos novomu modelu razvoja. “Počet ću od svjedočenja”, veli Franjo. “Ponajprije, življenje evanđelja glavni je doprinos što ga možemo dati. Crkva nije nekakav politički pokret ni dobro organizirana struktura: nije to. Mi nismo nekakva nevladina organizacija (NO), a kada Crkva postane NO, gubi sol, nema okusa i samo je prazna organizacija. U tome budite lukavi jer đavao nas zavodi, jer postoji opasnost da pod svaku cijenu težimo uspješnosti. Jedno je propovijedati Isusa, a drugo je uspješnost, djelotvornost. Ne, to je dru-

OVA EKONOMIJA UBIJA

ga vrjednota. Bitna vrjednota Crkve jest u tome da živi evanđelje i pruži svjedočanstvo naše vjere. Crkva je sol zemlje, ona je svjetlo svijeta i pozvana je da u društvu uprisutni kvasac kraljevstva Božjega, a to čini ponajprije svojim svjedočenjem, svjedočenjem bratske ljubavi, solidarnosti, zajedništva.” “Kada čujemo kako neki govore”, nastavio je papa Bergoglio, “da solidarnost nije vrjednota, nego ‘primarni stav’ koji treba nestati... to ne valja! Misli se samo na svjetovnu djelotvornost. Trenutci krize kao što su ovi u kojima živimo – prije si rekao da ‘živimo u svijetu laži’ – ovaj trenutak krize, obratimo pažnju, ne sastoji se samo u ekonomskoj krizi; ne radi se o kulturnoj krizi. To je kriza čovjeka: čovjek je taj koji je u krizi! Ono što se može uništiti jest čovjek! A čovjek je slika Božja! Zbog toga je to duboka kriza!” “U ovomu trenutku krize”, još je kazao Franjo, “ne možemo se brinuti samo za sebe, zatvoriti se u samoću, u obeshrabrenost, u osjećaj bespomoćnosti pred problemima. Ne zatvarajte se, molim vas! To je opasno: zatvaramo se u župu, s prijateljima, u pokret, s onima s kojima dijelimo mišljenje... a znate li što se događa? Kada se Crkva zatvori, onda oboli, razboli se. Zamislite neku prostoriju zatvorenu cijele godine; kada uđeš, osjeća se zadah vlage i puno toga ne valja. Zatvorena je Crkva ista stvar: to je bolesna Crkva. Crkva treba izići iz sebe. Kamo? Prema egzistencijalnim periferijama, kakve god one bile, samo treba izići. Isus nam kaže: ‘Idite po svem svijetu! Idite! Propovijedajte! Svjedočite evanđelje!’” Papa poziva da se iziđe unatoč rizicima. “Ali što se događa ako netko iziđe sam?” pita i odmah potom odgovara: “Može se dogoditi ono što se može dogoditi svakome tko iziđe iz kuće i ide ulicom: nezgoda. No kažem vam: tisuću puta više volim Crkvu koja doživljava nezgode, nego Crkvu oboljelu zbog zatvorenosti! Iziđite van,

“SIROMAŠNA CRKVA ZA SIROMAŠNE”

iziđite! Sjetite se i onoga što piše u Otkrivenju. Piše nešto divno: Isus je pred vratima i zove, zove da uđe u naše srce. To je značenje Otkrivenja. No upitajte se: koliko je puta Isus unutra i kuca na vrata da iziđe, da iziđe van, a mi mu zbog svoje sigurnosti ne dopuštamo jer smo prečesto zatvoreni u prolazne strukture koje služe samo zato da nas učine robovima, a ne slobodnom djecom Božjom? Kod toga ‘izlaska’ važno je poći ususret; ta mi je riječ vrlo važna: susret s drugima.” Susret je važan, dodaje papa Bergoglio, “jer vjera je susret s Isusom i mi trebamo činiti isto što čini Isus: susretati druge. Živimo u kulturi sukoba, kulturi racjepkanosti, kulturi u kojoj ono što mi ne služi odbacujem, kulturi odbacivanja. S tim u svezi pozivam vas da pomislite – i to je dio krize – na starce koji su mudrost naroda, na djecu... Kultura odbacivanja! No mi trebamo ići ususret i svojom vjerom trebamo stvarati ‘kulturu susreta’, kulturu prijateljstva, kulturu u kojoj nalazimo braću, u kojoj možemo razgovarati i s onima koji ne misle kao mi, s onima druge, a ne iste vjere. Svi imaju nešto zajedničko s nama: oni su slika Božja, oni su djeca Božja. Ići ususret svima, ali tako da naša pripadnost ne dolazi u pitanje”. Zatim Franjo podsjeća na siromaštvo i prisutnost siromaha u našim gradovima. “Druga važna točka jest: sa siromasima. Ako iziđemo iz sebe, nalazimo siromaštvo. Danas – bolno je to reći – danas naći nekoga skitnicu koji je umro od studeni nije vijest... To što mnoga djeca nemaju što jesti, danas nije vijest. To je teško, to je teško! Ne smijemo biti mirni! Ne smijemo biti uštogljeni kršćani, previše obrazovani kršćani koji spokojno, uz čaj, razgovaraju o teološkim pitanjima. Ne! Trebamo postati hrabri kršćani i ići u potragu za onima koji su Kristovo tijelo, za onima koji su Kristovo tijelo!” Ići prema siromasima znači ići prema Kristovu tijelu. Papa Bergoglio za primjer navodi svoje iskustvo kao

OVA EKONOMIJA UBIJA

ispovjednika. “Kada idem ispovijedati – sada još ne mogu jer da bih izišao ispovijedati... odavde se ne može izići, ali to je drugi problem – kada bih ispovijedao u bivšoj biskupiji, onima koji su pristupali uvijek sam postavljao pitanje: ‘Dajete li milostinju?’ – ‘Da, oče!’ ‘Ah, dobro, dobro.’ Onda bih još pitao: ‘Recite mi, kada dajete milostinju, gledate li u oči onoga ili onu kojima je dajete?’ – ‘A, ne znam, nisam obraćao pažnju.’ I drugo pitanje: ‘A kada dajete milostinju, dodirnete li ruku onoga ili one kojima je dajete ili samo ubacite novac?’ To je problem: Kristovo tijelo, dodirnuti Kristovo tijelo, na sebe preuzeti patnju za siromahe. Za nas kršćane siromaštvo nije sociološka, filozofska ni kulturna kategorija: ne, to je teološka kategorija. Rekao bih možda čak prva kategorija jer se Bog, Sin Božji, ponizio, postao je siromah kako bi hodio s nama. To je naše siromaštvo: siromaštvo Kristova tijela, siromaštvo koje nam je svojim utjelovljenjem donio Sin Božji.” Briga za siromašne nije dakle rezultat ideoloških stajališta, socioloških analiza, posljedica političkoga opredjeljenja niti je za stolom izrađen projekt za promjenu društva. Franjo to zalaganje povezuje s njegovim izvornim evanđeoskim temeljem, s Isusovim riječima. Ono za kršćane nije stvar izbora nego same vjere. “Siromašna Crkva za siromašne”, još je rekao Franjo tijekom duhovskoga bdjenja, “započinje hodom prema Kristovu tijelu. Ako idemo prema Kristovu tijelu, počinjemo nešto shvaćati, shvaćati što je to siromaštvo, Gospodinovo siromaštvo. A to nije lako. No tu je jedan problem koji kršćanima sve otežava: duh svijeta, svjetovni duh, duhovna svjetovnost. To nas dovodi do toga da smatramo dostatnim živjeti po duhu svijeta, a ne po Isusovu duhu. Postavili ste pitanje: kako treba živjeti da bismo se mogli suočiti s ovom krizom koja se tiče javnoga morala, modela razvoja, politike. Budući da je ovo kriza čovjeka, kriza koja razara čovjeka, to je kriza koja čovje-

“SIROMAŠNA CRKVA ZA SIROMAŠNE”

ku oduzima etiku. Ako u javnomu životu, u politici, nema etike, etike kao orijentira i uporišta, sve je moguće i sve je dopušteno. A čitajući dnevne listove vidimo kako nedostatak etike u javnomu životu čini mnogo zla cijelomu čovječanstvu.” Papa zatim podsjeća na staru anegdotu kojom se može opisati sadašnja stvarnost. “Ispripovjedio bih vam jednu priču. Ovoga sam tjedna to već dvaput učinio, ali vama ću je ispripovjediti i treći put. To je midraš jednoga rabina iz 12. stoljeća. Pripovijeda o gradnji babilonske kule i kaže kako su za njezinu izgradnju bile potrebne cigle. Što to znači? Ići, mijesiti glinu, donositi slamu, sve to napraviti..., zatim u peć. Napravljene je opeke onda trebalo ponijeti gore za izgradnju kule. Cigla je bila blago zbog golema rada uložena u njezinu izradu. Kada bi neka cigla pala, bila je to nacionalna tragedija i krivca se kažnjavalo; cigla je bila toliko dragocjena da bi nastala prava drama ako bi koja pala. A ako bi pao neki radnik, ništa se ne bi dogodilo – to je bilo nešto drugo. To se i danas događa: ako investicije u bankama malo padnu... tragedija... jao, što ćemo?, a ako ljudi umiru od gladi, ako nemaju hrane, ako su bolesni, nikomu ništa! To je naša današnja kriza! Svjedočenje siromašne Crkve za siromašne suprotstavlja se tomu mentalitetu.”

OVA EKONOMIJA UBIJA

2. poglavlje

SIROMASI I “NOVČANI IMPERIJALIZAM” “Njihov položaj [velikoga broja ljudi] najvećim je dijelom bijedan i nevoljan. (...) Došlo je pomalo dotle da su radnici prepušteni nečovječnosti poslodavaca i neobuzdanoj konkurenciji.” Lav XIII., Rerum novarum, br. 2.

Izabran “s kraja svijeta”, Jorge Mario Bergoglio u trenutku je izabranja na plećima imao dva desetljeća biskupstva u megalopolisu; dalekom, predalekom od Europe, ali obilježenom pojavama, procesima, izazovima i problemima zbog kojih je bio “kraj”, ali istodobno i “srce” svijeta, kao i s gledišta velikih izazova i ekonomsko-socijalnih protuslovlja. Na početku novoga tisućljeća velika južnoamerička država doživjela je propast svojega gospodarstva i svojih financija. U prosincu 2001. Argentinu su potresali veliki društveni neredi: mnoge su obitelji završile na ulici. Bergoglio, koji je ubrzo poslije toga postao kardinal, jednoga je dana s prozora biskupije vidio kako policija na Plaza de Mayo odvodi jednu ženu. Dohvatio je telefon i nazvao ministra unutarnjih poslova. Nisu mu dali ministra nego tajnika za sigurnost. Nadbiskup ga je upitao zna li razliku između agitpropa i običnih ljudi koji traže svoj novac iz banke. Baš je o iskustvu tih dana Bergoglio govorio u dugačku intervjuu s Giannijem Valenteom, novinarom lista 30 Giorni u siječnju 2002.

SIROMASI I “NOVČANI IMPERIJALIZAM”

“Slika krize što ju je kardinal Jorge Mario Bergoglio uvijek imao pred očima”, pisao je novinar uvodeći u razgovor, “nije slika bučna i bijesna prosvjeda (cacerolazo) na trgu, nego intimna slika ponižena dostojanstva majka i očeva koji plaču noću dok djeca spavaju i nitko ih ne vidi. ‘Plaču kao kada bijahu djeca, a majka ih je tješila. Utješiti nas mogu samo oni: Bog, naš Gospodin i njegova Majka.’ [...] Pred narodom kojega guše nepoznati i izopačeni mehanizmi špekulativne ekonomije”, piše Valente, “čak i on, koji slovi kao blaga i suzdržana osoba, mora upotrijebiti oštre riječi.” Bergoglio je citirao “poruku Božjemu narodu” Argentinske biskupske konferencije, objavljeno 17. studenog 2001., u kojemu su opisani “mnogi vidovi te neviđene krize: magijsko poimanje države, rasipanje narodnoga novca, ekstremni liberalizam pomoću tiranije tržišta, utaja poreza, nedostatak poštivanja zakona kako u njegovu opsluživanju, tako i u načinu njegova donošenja i primjene, gubitak značenja rada. Jednom riječju, opća korupcija koja ugrožava koheziju naroda i kalja nam ugled u svijetu. To je dijagnoza. U osnovi, korijen argentinske krize moralnoga je reda”. Argentinska situacija, koja nipošto nije slučajnost, iako golemih razmjera, zapravo se pokazala kao sustavna kriza, kriza ekonomskoga modela koji se nametnuo tijekom dvaju proteklih desetljeća. Riječi tadašnjega kardinala Buenos Airesa bile su jasne. “U to je doba postojao pravi ekonomsko-financijski terorizam koji je proizveo lako vidljive učinke kao što su povećanje broja bogataša, povećanje broja siromašnih i drastično smanjenje srednjega sloja. Tu su i drugi manje konjunkturni učinci kao što je rasap na području obrazovanja. U ovomu trenutku u gradu i nastanjenomu području oko Buenos Airesa ima dva milijuna mladih koji niti uče niti rade. Suočena s barbarskim načinom na koji se ostvarila ekonomska globa-

OVA EKONOMIJA UBIJA

lizacija u Argentini, Crkva se u toj zemlji uvijek ravnala po smjernicama učiteljstva. Naša su uporišta, primjerice, jasno izloženi kriteriji u pobudnici Ivana Pavla II. Ecclesia in America.” “Pred sedamdeset godina u enciklici Quadragesimo anno, napisanoj nedugo nakon burzovne krize 1929., Pio XI. je model špekulativne ekonomije koja je sposobna u jednomu trenutku osiromašiti milijune obitelji nazvao ‘internacionalnim novčanim imperijalizmom’ (br. 109.).” Zaboravljeni izraz pape Rattija Bergoglio je smatrao odgovarajućim i za opisivanje stanja u Argentini koja se sunovratila u krizu: “Taj izraz nikada ne gubi na aktualnosti i ima biblijski korijen. Kada Mojsije uzlazi na goru da primi Božji zakon, narod griješi idolopoklonstvom načinivši zlatno tele. I sadašnji novčani imperijalizam nedvosmisleno pokazuje idolopokloničko lice. Zanimljivo je da idolopoklonstvo uvijek ide zajedno sa zlatom. A gdje je idolopoklonstvo, briše se Boga i dostojanstvo čovjeka, stvorena na sliku Božju. Tako novi novčani imperijalizam uklanja čak i rad, to sredstvo u kojemu se izražava ljudsko dostojanstvo, čovjekova kreativnost, koja je slika Božje kreativnosti. Špekulativnoj ekonomiji rad nije potreban i ne zna što bi s njim. Drži se idola novca koji se sam od sebe reproducira. Zbog toga se milijune radnika bez oklijevanja pretvara u nezaposlene.” To je opis stvarnosti i procesa u tijeku koje je vidio i doživio tadašnji pastir biskupije u Buenos Airesu. Bergoglio tumači kako je Crkva gledala na tu pojavu izbjegavši opasnosti ideologije, a istodobno – u ime borbe protiv ideologije – nije prestajala osuđivati krajnje nepravedne modele. “S tim u svezi”, rekao je tada budući papa, “važni su dokumenti iz Pueble. Južnoamerička biskupska konferencija u Puebli bila je razdjelnica. O Južnoj se Americi uspjelo govoriti u dijalogu s njezinom vlastitom kul-

SIROMASI I “NOVČANI IMPERIJALIZAM”

turnom tradicijom. Također s obzirom na političke i ekonomske sustave dobro koje je biskupima bilo na srcu bijaše ukupnost vjerskoga i duhovnoga bogatstva naših naroda, izražena primjerice u pučkoj pobožnosti, koju je već Pavao VI. veličao u apostolskomu nagovoru Evangelii nuntiandi, br. 48. Kršćansko iskustvo nije ideološko. Ono je obilježeno neospornom originalnošću. Ono izvire iz zadivljenosti susreta s Isusom Kristom, iz divljenja osobi Isusa Krista. Naš narod to čuva i izražava u pučkoj pobožnosti. Kako ljevičarske ideologije, tako i ovaj sada trijumfirajući ekonomski novčani imperijalizam brišu kršćansku originalnost susreta s Isusom Kristom kojega mnogi u našemu narodu još žive u svojoj jednostavnosti vjere.” Glede uloge što su je u argentinskoj krizi odigrali međunarodna zajednica i središnja financijska tijela, kardinal Bergoglio je u tomu intervjuu izjavio: “Unatoč lijepim riječima, ne čini mi se da u središte svojega razmišljanja stavljaju čovjeka. Vladama neprestano daju svoje stroge smjernice, uvijek govore o etici, o transparentnosti, ali meni izgledaju kao etičari bez dobrote.” Glede kriterija kojima se Crkva vodila u teškoj ekonomsko-financijskoj krizi, dodao je: “O pitanju uključenosti u ovo zajedničko nastojanje da se u Argentini iziđe iz krize vodi se računa o onomu što uči crkvena predaja koja tlačenje siromaha i prijevaru u isplati radnika vidi kao dva grijeha koja pred Bogom vape za osvetom. Ta su dva tradicionalna izričaja potpuno prihvaćena u učenju argentinskoga episkopata. Umorni smo od sustava koji proizvode siromahe da bi ih onda Crkva uzdržavala.” “Najpotrebnijim slojevima”, pojasnio je Bergoglio, “dolazi tek 40 posto sredstava koja im je država namijenila, a ostatak se putem zagubi. Sve provizije. Crkva je već po župama otvorila mrežu pučkih kuhinja za djecu i za sve veći broj ljudi koji žive na ulici.”

OVA EKONOMIJA UBIJA

S obzirom na ozloglašenost u koju je zapala vladajuća klasa njegove zemlje budući je papa ukazao na važnost politike i političkoga zalaganja. “Treba podsjetiti na važnost politike, premda su je političari diskreditirali, jer, kako je govorio Pavao VI., ona može biti jedan od najuzvišenijih oblika ljubavi. U našoj zemlji, primjerice, funkcionalistički mentalitet povezan s vladajućim ekonomskim modelom svoje je eksperimente proveo na dvjema suprotnim dobnim skupinama, na djeci i na starcima, dva sloja najviše pogođena krizom, izazivajući razorne učinke na području obrazovanja, zdravstva i socijalne pomoći. A za narod koji se ne skrbi za svoju djecu i za svoje starce nema nade.” Bliskost biskupa Bergoglia s njegovim pukom, posebno s onima slabijega imovnog stanja, sa slabijima, siromasima i bolesnima, obilježila je njegov episkopat. Često je slavio misu među tzv. cartonerosima7 u villas miserias (sirotinjskim četvrtima od straćara u Buenos Airesu), među nezaposlenima. Uvijek je bio blizak Crkvi na “periferijama” i slao je svećenike u villas miserias, brinuo se za njihov odgoj, podupirao i uzdržavao ih. I iznad svega, posjećivao ih je. Nadbiskup se služio snažnim riječima da opiše neke problematične vidove stvarnosti u argentinskomu megalopolisu: “U Buenos Airesu ropstvo nije dokinuto. Ima ovdje onih koji još uvijek rade kao što su radili robovi”, rekao je jednom pred članovima nevladine organizacije La Alameda, skupinom aktivista protiv trgovine ženama u svrhu seksualnoga iskorištavanja i protiv rada u ropskim uvjetima u mnogim tajnim tekstilnim radionicama ili među sezonskim radnicima koji iz susjednih krajeva dolaze u žetvu ili berbu plodova. Tijekom zasjedanja južnoameričkih biskupa u Aparecidi, susreta na kojemu je Bergoglio imao značajnu ulogu, posebno u sastavljanju završnoga dokumenta, tadašnji kardinal Buenos Airesa govorio je o nejednakostima i o

SIROMASI I “NOVČANI IMPERIJALIZAM”

podjeli bogatstava koji uzrokuju “sablažnjivu nepravdu”. Bilo je to 16. svibnja 2007. Govoreći o socijalnoj dimenziji Bergoglio je govorio o “sablažnjivoj nepravdi koja vrijeđa osobno dostojanstvo i socijalnu pravdu”. Osvrćući se na argentinsko iskustvo primijetio je: “Između 2002. i 2006. u Argentini se indeks siromaštva popeo za 8,7 posto; (sada) 26,9 posto ljudi živi u siromaštvu i očito se nalazimo u području najveće nejednakosti na svijetu, nejednakosti koja je povećala, a nije smanjila bijedu. Ostaje nepravedna raspodjela dobara koja oblikuje stanje društvenoga grijeha koji vapi u nebo i koji mnogoj braći uskraćuje mogućnost da žive u punini. Političke vlasti i ekonomski planovi različita predznaka ne pokazuju da stvaraju značajne promjene kako bi ‘uklonili strukturalne uzroke nefunkcioniranja svjetske ekonomije’ (Benedikt XVI., Govor Diplomatskomu zboru, 8. siječnja 2007.). U Argentini je prijeko potrebno pokrenuti ispravno ponašanje, u skladu s vjerom, koje će promicati ljudsko dostojanstvo, opće dobro, cjelovitu uključenost, puno građansko pravo i prava siromaha.” U navedenomu ulomku treba zapaziti suprotstavljanje teoriji po kojoj ekonomski rast sa sobom uvijek donosi prilike da se svi obogate. Kada u pobudnici Evangelii gaudium papa Franjo bude doveo u pitanje teoriju o “ekonomiji kapanja”, tj. prelijevanju bogatstva, to će učiniti ne na osnovi njoj suprotstavljene teorije, nego snagom vlastitoga iskustva stečena promatranjem stanja argentinskoga naroda, u zemlji gdje je visoke stope ekonomskoga rasta pratilo povećanje indeksa siromaštva. Osim toga, valja zapaziti kako je tadašnji kardinal Bergoglio, oslanjajući se na jedan govor pape Ratzingera, spomenuo uklanjanje “strukturalnih uzroka”. Tim se temama ponovno bavio 2011. na Kongresu o socijalnomu nauku održanomu u Argentini. Tom je prigodom kardinal kritizirao “ekonomiju koja onima koji se

OVA EKONOMIJA UBIJA

uspijevaju uključiti u sustav pruža gotovo neograničene mogućnosti u svim vidovima života”. Tijekom dvadesetogodišnjega biskupovanja u Argentini Bergogliovo javno iznošenje stavova o pitanjima socijalne pravednosti i o brizi za siromahe uvijek je bilo povezano s njihovim evanđeoskim temeljem. To se izvrsno zapaža u video nastupu što ga je tadašnji kardinal Buenos Airesa snimio da bude prikazan na nacionalnomu susretu argentinskoga Caritasa 2009. godine. Bergoglio je započeo primjerom: “U jednomu se Caritasovu centru događa ono što se ne bi smjelo događati... Oprostite ako nekoga vrijeđam, ne bih htio. Želim da svi shvatite današnje opasnosti u promicanju ljubavi u Crkvi. U jednomu je centru priređeno slavlje za jednoga suradnika. Slavlje je organizirano u jednomu od 36 luksuznih restorana u Puerto Madero u Buenos Airesu gdje najjeftinija večera stoji 250 pesosa. Tih se 36 restorana nalaze na kilometar udaljenosti od bijednih straćara jedne od villas miserias. Ako stupiš u krug Caritasove solidarnosti, trebaš promijeniti svoje životne navike. Nedopustiv je luksuz kakav si sebi znao priuštiti prije obraćenja. ‘Oče, vi ste komunist!’ Možda, makar držim da nisam! Samo govorim ono što Crkva traži. Rad u Caritasu traži odricanja. Traži duhovno siromaštvo. Solidarnost te treba dovesti do vidljiva očitovanja duhovnoga siromaštva. ‘Južnoamerička je Crkva pozvana biti sakrament solidarnosti, ljubavi i pravednosti među narodima’ (Aparecida, 396).” Nadbiskup Bergoglio je inzistirao na osobnoj uključenosti, na promjeni osobnoga života onih koji se uključuju u pomaganje siromasima: “Kada živiš ljubav u ovomu svijetu, i tvoj je život stavljen u vatru, tvoje se biće treba promijeniti. U jednomu smislu i ti ćeš osiromašiti, a u drugomu ćeš se obogatiti. Služenje u Caritasu treba dovesti do korjenite promjene načina življenja. Pred više smo godina srameći se sudjelovali na luksuznim večera-

SIROMASI I “NOVČANI IMPERIJALIZAM”

ma na kojima se prikupljao novac za Caritas. Na licitaciju su se stavljali nakit i skupe stvari. To je pogrješno! To nije Caritas! To je nevladina organizacija. Aparecida te stavlja pred izbor srca: ili pripadaš nevladinoj organizaciji ili pripadaš Caritasu. Ako pripadaš Caritasu, dopusti da ti se život promijeni. Htio-ne htio način života će ti se promijeniti. Bit ćeš prijatelj siromaha, a i sam ćeš postati siromašan, u strogoj skromnosti života.” Zatim je budući papa podsjetio na lik iz poznatoga stripa Mafalda, što ga je osmislio Quino (pseudonim argentinskoga crtača stripova Joaquína Salvadora Lavadoa Tejóna). “Ako li pak želiš činiti dobro u nekoj nevladinoj organizaciji,” rekao je Bergoglio, “možda ćeš završiti kao Mafaldina prijateljica Susanita: ‘Kada budem velika, organizirat ću čajanke s keksima i finim stvarima da bih mogla kupiti palentu, tjesteninu i druge splačine koje jedu siromasi.’ Kada uđeš u dinamiku obraćenja, promjene života, solidarnosti sa svojim bratom, kada ga se ne stidiš, onda se tvoj obzor širi i ukazuje ti se Isusovo lice. Tada promatranje ne bi li na licu siromaha ugledao Božje lice postaje promatranje samoga Isusova lica. Ali za to je potrebno mnogo molitve.” “Tko radi u Caritasu, pobuđuje nadu”, još je kazao kardinal Bergoglio, “jer je on sam prethodno dopustio da ga ispuni nada Krista, bliskoga slabima i siromašnima. ‘Crkva je pozvana biti braniteljica pravde kako bi branila siromahe pred tolikim društvenim i ekonomskim nejednakostima koje vape u nebo...’ (Aparecida, 395). Socijalni nauk Crkve u stanju je pobuditi nadu u najtežim situacijama jer, ako nema nade za siromahe, ne će je biti ni za koga, pa ni za bogate. Ako nisi sposoban pobuditi nadu za siromašne, ni sam je ne ćeš imati. Živjet ćeš iz dana u dan, u zadovoljavanju svakodnevnih potreba, sa sitnim zadovoljstvima... ne ćeš imati obzora. Tražeći da ti ništa ne nedostaje bit ćeš tek prigodični kršćanin.”

OVA EKONOMIJA UBIJA

Budući je papa opet spomenuo “nepravedne strukture” i zalaganje da ih se promijeni. To zalaganje ne izvire iz ideoloških stajališta, nego je obzor kršćanina koji je blizak siromasima. “Opredjeljenje ili povlaštena ljubav za siromašne poziva da se tu istinu naviješta onima koji su odgovorni za mijenjanje nepravednih struktura. Istodobno poziva da se i njih otvori nadi. Mnogi muškarci i žene koji djeluju u društvu ne poznaju ono što Crkva naziva socijalnom pravednošću. Socijalnim naukom Crkve otvara ti se obzor, počevši od siromaha kojega si upoznao, pomogao mu i s kojim se družiš. Zatim si ga zavolio. Potom si počeo ulaziti u njegov život, i on u tvoj. Počeo si ga uključivati i otvorio si obzor nadi. Ti je daješ njemu i on je daje tebi. Pravednost ti otvara poslanje da daješ nadu odgovornima kako bi mijenjali stanje društvenih struktura. Ne smijemo zaboraviti ono što nam je rekao papa Benedikt XVI.: ‘Služenje ljubavi, kao navještaj Riječi i slavljenje sakramenata, neizostavan je izraz bîti Crkve’ (Aparecida, 399). Nemoj misliti kako si dobar katolik zato što ideš na misu, često se ispovijedaš i što učiniš poneko djelo milosrđa, surađuješ s Caritasom, a potom živiš po duhu svijeta. Aparecida od nas traži da odbacimo svu svjetovnost. Odnosno da odbacimo duha svijeta, duha koji nije htio prihvatiti Isusa. Odbacivanjem toga duha daješ mjesta Isusu koji se objavljuje divan. Divno lice skriveno u prljavu i ranjenu licu tolikih muškaraca i žena na zemlji.” Također 2009. Bergoglio je održao predavanje o javnomu dugu na otvaranju seminara o toj temi koji je održan u listopadu te godine: “Etički temelj na osnovi kojega javni dug treba ocijeniti nemoralnim, nepravednim i nelegitimnim nalazi se u uviđanju velike štete koju njegove posljedice imaju po život, po životni standard i čak po ljudsko dostojanstvo, od strane društva.”

BILJEŠKE

SADRŽAJ Predgovor: U Vatikanu je papa marksist? . . . . . . . . . . . . . 5 1. “Siromašna Crkva za siromašne” . . . . . . . . . . . . . . . . 13 2. Siromasi i “novčani imeprijalizam” . . . . . . . . . . . . . . 20 3. “Mjehur ravnodušnosti” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31 4. “Ova ekonomija ubija”. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44 5. Napadi na “papu marksista” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62 6. Financije koje uzdržavaju same sebe . . . . . . . . . . . . . 88 7. Kritike američkih teocona na račun pape Ratzingera. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 101 8. Dokinuti socijalnu skrb? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109 9. Treba čuvati sve stvoreno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115 10. “Zemlja, kuća i posao”. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121 11. “Sustav koji mora voditi ratove da bi se održao” . . 129 12. Socijalni nauk u svijetu kojim upravljaju “financijski tehnokrati” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 138 13. Kapitalistička ekonomija i građanska tržišna ekonomija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 154 14. Glas iz villas miserias . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 162 15. Riječ ima Franjo: “Pauperizam? Ne, evanđelje”. . . 171 Pogovor: Ekonomija i evanđelje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 179 Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 184

187

PREPORUČUJEMO

Ova knjiga kao nijedna do sada omogućava čitatelju da upozna papu Franju izbliza – njegov život, njegove težnje i njegova promišljanja o najvažnijim duhovnim i općeljudskim temama. U srdačnu nizu razgovora s novinarima izranja blaga i jednostavna osobnost novoga pape koju otkriva otvoreno progovarajući o svojim pogrješkama i slabostima, duhovnomu životu i molitvenomu iskustvu, filmovima i knjigama koje su mu drage, glazbi koju sluša, slikarima čija djela cijeni… 199 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Od trenutka izbora za rimskoga biskupa papa Franjo oduševio je svijet svojom karizmom koja zrači skromnošću i jednostavnošću. Ne čudi stoga da Papine kratke poruke na internetu, upućene preko društvene mreže Twitter, prati više od 13 milijuna ljudi. Te poruke koje se odlikuju jezgrovitošću i dubokom jednostavnošću sada su prvi put sabrane na jednomu mjestu u ovoj jedinstvenoj knjizi, obogaćenoj izražajnim Papinim fotografijama, te će biti nadahnuće i duhovno obogaćenje svima koji ih budu čitali otvorena srca. 163 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO Korupcija je korov našega vremena. Napada politiku, gospodarstvo, društvo. Prijeti i Crkvi. O ovomu moralnom raku koji je zahvatio mnoga društva, pa tako i hrvatsko, nekadašnji kardinal iz Buenos Airesa, a današnji Papa, nudi oštroumno promišljanje koje ide do korijena ove pojave i osvjetljava je autentičnom porukom evanđelja. Jasne riječi ohrabrenja za istinsko življenje kršćanstva te preobražaj srca i društva zaključuje rječitim: “Grješnik da, korumpiran ne!” 51 str. Meki uvez.

Jorge Mario Bergoglio – papa Franjo u ovoj knjizi uvodi nas u duboko promišljanje o poniznosti kao jednoj od temeljnih krjeposti za istinsku izgradnju pojedinca i zajedništva među ljudima. Nadahnuta spisima crkvenoga oca Doroteja iz Gaze svakoga potiče na duhovno preispitivanje te ukazuje na temeljni razlog razjedinjenosti u društvu, podjele koje proizlaze iz ogovaranja, međusobnoga ranjavanja, isključivanja, omalovažavanja itd. Knjiga je ovo koja nudi veliko duhovno blago iz pera čovjeka koji vlastitim životom svjedoči ono što naučava. 56 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO Prvo hrvatsko izdanje govora i homilija pape Franje na hrvatskome jeziku. Papa u svojim poticajnim obraćanjima i katehezama poziva čitatelja da upozna izbliza Božju svemoć, strpljivost i milosrđe te objašnjava kako Božja ljubav može preobraziti svačiji život. Također tumači kako radosno živjeti kršćanstvo u svakodnevici, usprkos križevima i poteškoćama, posebno ističući kako nikada ne trebamo gubiti nadu u Boga koji nas ljubi i koji nas nikada ne napušta. 140 str. Meki uvez.

U ovoj poticajnoj knjizi kateheza Papa nas poziva na temeljitu obnovu naglašavajući lik Krista kao ideal za čovjeka. Ističe kako ekologija čovjeka i ekologija okoliša idu zajedno, a na putu nutarnje obnove osobito ističe likove mučenika, i to ne samo one iz davne prošlosti: velik je broj onih koji i u današnje vrijeme zbog vjere bivaju pogubljeni. Silovitost takva pristupa u vremenu u kojemu je moguće izgubiti život zbog toga što slijediš svoj put obeshrabruje, ali Papa podsjeća kako u takvu svijetu Bog gradi zajednicu ljudi, ljudi na čiju savjest, milosrđe, brigu za sebe i bližnjega računa u svijetu. 136. str. Meki uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ‡eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u svibnju 2015.

Andrea Tornielli novinar je i ugledni vatikanist talijanskoga dnevnika La Stampa i koordinator njezina web portala Vatican Insider. Smatra se jednim od najboljih svjetskih stručnjaka za crkvene teme. Surađuje s raznim talijanskim i međunarodnim časopisima. Autor je niza knjiga, a u izdanju Verbuma do sada je izišla njegova biografija pape Franje, Jorge Mario Bergoglio – Papa Franjo.

Giacomo Galeazzi, politolog i novinar, poznati je vatikanist i autor talijanskoga dnevnika La Stampa i portala Vatican Insider. Autor je i suautor više uglednih djela, a najveću je pažnju izazvala upravo knjiga Papa Franjo. Ova ekonomija ubija koju je napisao u suradnji s Andreom Torniellijem.

Po prvi put misli pape Franje o ekonomiji "Kada u središtu sustava više nije čovjek nego novac, muškarci i žene više nisu osobe nego sredstva logike odbacivanja koja uzrokuje duboke nejednakosti. Tržišta i financijska špekulacija ne mogu više uživati apsolutnu autonomiju." pApA FrAnjo

ISBN 978-953-235-442-3

VERBUM 110 kn

www.verbum.hr

VERBUM