Osuđena bez zločina

SABATINA JAMES

OSUÐENA BEZ ZLOČINA

Biblioteka

Svjedocanstva

Moja borba za vjeru i slobodu

VERBUM

Sabatina James OSUĐENA BEZ ZLOČINA

SABATINA JAMES

OSUÐENA BEZ ZLOČINA Moja borba za vjeru i slobodu

VERBUM

Biblioteka:

Svjedocanstva 10.˝ Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Condemned Without a Crime. My Fight for Faith and Freedom © Sabatina James, 2004 © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2018.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Prijevod: Ana Naletilić Lektura: Anđa Jakovljević Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj

Knjiga je objavljena uz potporu Grada Splita.

ISBN 978-953-235-628-1 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 170614086

Ova je knjiga posvećena svima progonjenima zbog vjere i svima koji su u potrazi za osobnom slobodom.

Ljudi u ovoj knjizi stvarni su. Radi njihove i moje sigurnosti sva su imena promijenjena.

„Sabatinina priča fascinantan je opis emancipacije iznimno hrabre i odlučne muslimanke od njezine obitelji i vjere. Sabatina je skupo platila mogućnost da živi život po vlastitomu izboru i da pronađe vlastitu vjeru. Njezin je glas iskren, dostojanstven i suosjećajan čak i prema onima koji su je sustavno zlostavljali i osudili na smrt. Njezinu priču moraju pročitati svi kojima je stalo do ljudskih prava. Ona sada posvećuje većinu vremena oslobađanju drugih muslimanki koje se suočavaju sa životom u zlostavljanju i zatočeništvu te riskiraju smrt od ruke vlastitih obitelji. Kada bi barem bilo na tisuće Sabatina.“ Ayaan Hirsi Ali, autorica knjiga Nevjernica i Nomatkinja, bestselera na ljestvici New York Timesa

PREDGOVOR

PREDGOVOR

Rijetko izlazim sama. Ponekad, dok hodam ulicom, odjednom počnem paničariti. Okrenem se misleći da sam čula korake iza sebe. Nakon što se uvjerim da me nitko ne slijedi, potrčim kući što brže mogu, bez osvrtanja. Nikome ne govorim gdje živim, ne služim se svojim pravim imenom, ne dajem nikome broj mobitela. Bojim se ljudi koje volim najviše na svijetu. Nisam učinila ništa čega bih se trebala sramiti, ništa nezakonito. Moja je priča priča o ljubavi, o vjeri, o sukobima koji se događaju kada odrastate na Zapadu, a prisiljeni ste živjeti kao da ste još u Pakistanu.

Na Zapadu je vjera važna možda jednom tjedno, ili za vrijeme blagdana, ili postane vrlo važnom u nekoj prigodi – u pripravi za bar micvu, prvu svetu pričest ili možda vjenčanje, no uglavnom je odvojena od ostatka svakodnevnoga života. Ne oglašava se kada ste u školi ili na poslu, ne govori vam kako se trebate odijevati, ne remeti vaše društvene interakcije niti određuje čime ćete se baviti.

Na Zapadu je vjera uglavnom privatna stvar – stvar osobnoga uvjerenja. No u svijetu iz kojega ja potječem vjera je sveprisutna.

Alah je u svakoj riječi i u svakome činu. Svakom nadanju, molitvi ili iznošenju mišljenja prethodi inšalah, „Ako bude po Alahovoj volji.“ Svoje dane proživljavali smo unutar pet poziva na molitvu i svojim činima oponašali smo ono što je činio prorok Muhamed. Naši su zakoni bili utemeljeni na Prorokovim spisima. Naš se život vrtio oko vjere i časti.

9

OSUĐENA BEZ ZLOČINA

Iako sam se rodila 1982. godine, moje rano djetinjstvo ne bi bilo puno drukčije ni da sam se rodila stotinu godina prije. Gotovo uopće nije bilo automobila, ceste su bile od prašine i zemlje i njima se prolazilo u konjskim prikolicama ili na biciklima. Svakoga smo se jutra budili u zoru uz poziv na molitvu i odlazili na počinak uvečer nakon što bi se vatra ugasila. Dok sam bila dijete, putanja mojega života bila je jasna i ravna, baš kao što je bila za moju majku i za njezinu majku prije nje.

10

PROMJENA JE SPORA

PROMJENA JE SPORA

Rođena sam u Dhedaru, seocetu u okrugu Gujrat, oko dva sata vožnje udaljenu od glavnoga grada, Lahorea, na sjeveroistoku zemlje. To je izolirano područje u riječnoj dolini, nad kojim se nadvijaju planine Kašmira. Mi smo bili Choudryji, što je značilo da smo pripadali staležu zemljoposjednika, i po pakistanskim smo standardima imali vrlo ugodan život. Živjeli smo na seoskomu imanju i uvijek smo imali što jesti. Naša se kuća sastojala od dviju građevina, s prednje strane povezanih zidom. Slijeva su bile prostorije za svakodnevni život – građevina od ilovače, sa samo dvije prostorije. Jedna od njih bila je djedova spavaća soba, a mi ostali spavali smo u drugoj prostoriji. Druga je građevina bila bahar wala ghar, što doslovno znači „druga kuća“. Tamo smo držali životinje. Nismo ih imali mnogo, tek nekoliko kokošiju i tri bivola. Bilo je mnogo zmija – zmije su u Pakistanu posvuda. I dan-danas me ispunjavaju strahom.

Iako nismo bili bogati, u selu i okolnome području uživali smo poseban status jer je moj djed – tradicionalno odjeven čovjek s turbanom, mršav koliko i ponosit – bio seoski mujezin. Svakoga se jutra u čitavu selu moglo čuti djeda kako s minareta poziva ljude na jutarnju molitvu.

Obavljao je i obrede vjenčanja i sprovoda i cijela je naša obitelj redovito primala darove u hrani kao znak poštovanja. Kada bi narod Dhedara imao neki problem, dolazili bi k njemu po savjet. Kad god bi djed Zaman prolazio, ljudi u trgovinama i na ulici utihnuli bi u njegovoj prisutnosti, a čak bismo i mi, njegova obitelj, bili ispunjeni ve-

11

OSUĐENA BEZ ZLOČINA

likim poštovanjem kada bi on ušao u kuću. Nitko se nije usuđivao suprotstaviti se njegovim naredbama.

Jednom je rekao kćeri Safiji da želi da se uda za muškarca kojega nikada nije vidjela. Safia je prigovorila da je taj čovjek prestar, no djeda nije bilo briga. Čvrstim je glasom svima nama glasno objavio: „Ova bi djevojka trebala biti sretna što je itko želi uzeti.“ U tome je trenutku odluka bila konačna. Nitko se nije usuđivao suprotstaviti se njegovoj odluci, pa čak ni Safia. Djed Safiju nije smatrao lijepom ženom i ona zato nije imala prava prigovarati njegovoj odluci.

I moj je otac imao poteškoća s mojim djedom. Htio je donositi vlastite odluke i patio je kada se djed razveo od njegove majke i oženio se drugom ženom. Njegova se maćeha prema njemu odnosila kao prema siročetu, ali djed se u to nikada nije upletao. Nakon što se udala za djeda, odbila je ocu kupiti cipele. Kao dijete isticao se među svojom polubraćom jer je jedini trčao uokolo bosonog.

Unatoč tolikoj strogosti voljela sam djeda. Za razliku od Safije ili oca, ja sam bila dijete i nisam morala donositi nikakve odluke niti sam imala razloga suprotstavljati mu se. Bila bih zadovoljna svaki put kada bi govorio kako je na meni Božji blagoslov i da se nada da ću postati uzornom učenicom Kur’ana. Ponekad bih mu masirala stopala dok bismo za hladnih zima svi sjedili oko vatre. U tim je trenutcima bio drukčiji čovjek, nježan, veseo i pun ljubavi.

Poput mnogih Pakistanaca, i moj je otac emigrirao u Europu kada mu je bilo osamnaest godina, u potrazi za boljim životom. Možda je htio pobjeći i od svoje maćehe.

Iako je bio obrazovan i iz višega staleža, mogao je zaraditi više radeći kao fizički radnik u Europi. Završio je u Njemačkoj radeći kao vozač dizalice. Nakon nekoliko godina vratio se u Pakistan kako bi se oženio, kakav je bio običaj. Moja majka i moj otac nisu se nijednom vidjeli pri-

12

PROMJENA JE SPORA

je dana vjenčanja. Sve su organizirali moji djedovi. Unatoč činjenici da je brak bio dogovoren, majka je za oca bila žena iz snova. Zvao ju je Miss, skraćeno od Miss Dheda­ ra, jer je ona za njega bila najljepša na svijetu. „Ne mogu vjerovati da sam bio dostojan oženiti tako lijepu ženu“, govorio je. Iako nikada nisam vidjela roditelje kako se ljube ili grle, osjećala sam njihovu međusobnu ljubav.

Poslije vjenčanja otac je ostao nakratko prije povratka u Njemačku, a majka je ostala u djedovoj kući. Podbadanja djedove druge žene nisu prestala kada se majka pridružila obitelji i zbog toga je puno patila. Često je u očaju plakala, no bila je svjesna pakistanske izreke: „Kada na dan vjenčanja napustiš očevu kuću, više se nikada ne smiješ vratiti ocu, koliko god nepravde doživjela.“ Tako je majka svoju bol držala u sebi, osamljena u novoj obitelji, dok joj je muž bio na drugome kraju svijeta.

Otac je dolazio kući svake dvije godine, kada bi uštedio dovoljno novca za skupo putovanje. Svake bi dvije godine mama zatrudnjela i rodila. Bilo nas je četvero: ja sam bila najstarija, zatim moja dva brata i najmlađa sestra. Osim pomaganja na obiteljskomu imanju briga za četvero djece bila je velik izazov za majku pa sam ja, čim sam prohodala, morala paziti na mlađu djecu i pomagati u kućanskim poslovima. Nosala sam mlađega brata u naručju. Kada bih se išla igrati s prijateljima, vodila sam braću sa sobom. Bila sam ponosna što imam dva brata – majka me je uvijek podsjećala da braća, kada odrastu, štite sestre. No kako su braća odrastala, primijetila sam da oni ne moraju obavljati nikakve kućanske poslove. Kada sam pitala majku o tome, odgovorila je: „Oni su muškarci, ti si žena. Jednostavno je tako.“ Tada mi je postalo jasno što će biti moja uloga u životu: da budem kućanica i da služim muškarcima u obitelji.

13

OSUĐENA BEZ ZLOČINA

ŽIVOT U DHEDARU

Još kao dijete imala sam buntovničku narav. Rođena sam s osjećajem za pravdu i voljom da se zauzmem za sebe – čak i ako je to značilo da nastradam. Mali ožiljak ispod brade dokaz je toga. Zaradila sam ga jednoga dana kada me neko od djece iz susjedstva gurnulo niz stepenice jer sam rekla što mislim. Majka je pokušavala izliječiti ranu zavojem i ljekovitim travama, no od toga mi je bilo samo još gore i cijela mi je brada bila natečena i upaljena.

Odvela me k liječniku – barem se on sam tako nazivao.

Kada je taj čovjek počeo rezati po mojemu licu, a da nije sterilizirao nož niti mi dao anesteziju, posumnjala sam da je ikada radio s pravim pacijentima. Plakala sam i plakala i zaklela se da nikada više ne ću govoriti što mislim ako će ovo biti kazna. Naravno, obećanje je trajalo do sljedećega izazova.

Jedino mjesto gdje sam bila izvrsna i poslušna bila je učionica. Tek je nekolicina djece iz sela išla u školu, jer nije bila obvezna, a mnoge obitelji ionako si to nisu mogle priuštiti. Svakoga sam jutra s nekoliko djevojčica iz razreda hodala četiri kilometra do obližnjega sela, Dhunnija, gdje se nalazila jedina pristojna škola na širemu području. Bila je to osnovna škola u kojoj smo učili engleski, urdu, matematiku, tjelesni i vjeronauk. Uživala sam ići u školu puno više nego obavljati kućanske poslove. Bila sam osobito dobra u učenju Kur’ana i pomagala sam podučavati mlađu braću i drugu seosku djecu. Moja najbolja prijateljica Deira nije bila tako nadarena pa se obraćala Alahu da joj pomogne u školi. Prije ispita pila bi iz posebne šalice

14

ŽIVOT U DHEDARU

– izvana su po njoj bili ispisani stihovi iz Kur’ana, a unutrašnjost je bila presvučena zlatom. Naravno, ako se bude molila i tražila Alahov blagoslov, on će milostivo pogledati na nju i spriječiti da padne na ispitu.

Deira je živjela tri kuće od nas i svakoga sam jutra dolazila po nju da zajedno idemo u školu. Iako sam ja u školi bila bolja od nje, jako mi se sviđalo kako se Deira ponašala jer je, za razliku od mene, bila povučena i sramežljiva, a plahe se žene u islamu smatraju krjeposnima. Ne samo da je bila prelijepa, nego je bila i čedna i njezina me je osobnost oduševljavala. Bila je dobro društvo za dugu šetnju do škole. Svakoga smo dana morale hodati nekoliko kilometara i putem bismo zastale i kupile dalsevian, pakistanski brzi obrok od slanutkova brašna. Bio bi dobar dan kada bismo uspjele stići do škole bez zastajkivanja.

Po vrelu pakistanskomu ljetu od iscrpljenosti bih plakala putem do škole, često zastajala da se odmorim i kod kuće pred majkom cviljela kako mi je bilo jako teško. Deira pak nikada nije prigovarala – znala je da će njezino pristojno ponašanje, bez prigovaranja, donijeti čast njezinoj obitelji.

Za vrijeme ljetnih praznika seosko bi se stanovništvo gotovo udvostručilo – tada su obitelji koje su se odselile u inozemstvo dolazile u posjet. Nekoliko djece iz Dhedara tijekom godina odselilo se u Englesku s obiteljima. Kada bi oni stigli, požurili bismo se okupiti oko njih i slušati njihove priče o tomu drukčijem svijetu. Bili su lijepo odjeveni, a neki od njih su čak nosili zapadnjačku odjeću poput traperica, za razliku od mene koja nikada nisam putovala izvan Pakistana i nosila sam samo salwar kameez*.

Djevojke su imale puno toga pričati, a mi smo bili željna publika – s nestrpljenjem bismo od njih tražili da nam govore o glazbi i odjeći, o tome kakva im je škola, o pop-zvijezdama, sve o njihovu životu u inozemstvu. Meni se * široke hlače i tunika (nap. prev.)

15

OSUĐENA BEZ ZLOČINA

svaki put kada bi dolazili u posjet činilo da su te djevojke i same pop-zvijezde. Djelovale su tako strano, tako svjetovno, jednostavno zato što su se toliko drukčije odijevale i što su vidjele toliko nama nepoznatih mjesta. Ništa nisam željela više od toga da budem poput njih. Europa mi se činila poput raja. Mislila sam da je to mjesto gdje svi imaju puno novca, voze luksuzne automobile i nose skupu odjeću.

Otac je pojačavao taj dojam fotografijama koje bi nam slao, na kojima bi bio lijep, čist krajolik s velikim kućama.

Kada bi dolazio u posjet, donosio bi nam igračke koje nikada prije nisam vidjela. Bile su velike i u žarkim bojama, načinjene od posve drukčijih materijala od otrcanih i istrošenih predmeta kojima smo se inače igrali.

Kada mi je bilo osam godina, otac se iz Njemačke preselio u Austriju, gdje je radio za jednu građevinsku tvrtku. Jednom nam je poslao fotografiju na kojoj se vidi kako upravlja dizalicom. Svi smo bili zadivljeni. Cijela se obitelj okupila u kući i divila se toj fascinantnoj napravi i svi su se borili za priliku da drže fotografiju. Djed je bio jako ponosan na sina, koji je upravljao tim čudnim strojem, i moja je majka vjerovala da je njezin muž doista uspio u Europi kada je mogao kontrolirati takvu zvijer. Trčala je od kuće do kuće pokazujući fotografiju svim susjedima. Nitko nije znao objasniti što točno moj otac radi s dizalicom, no nikoga nije bilo briga.

Kada je te godine došao kući za ljetne praznike, rekao je da će nas uskoro moći povesti sa sobom u Europu. To je znao i prije obećavati i ja sam poslije tolikih razočaranja odlučila da mu ne ću vjerovati. Bilo mi je deset godina kada se njegovo obećanje konačno ispunilo i moj se život posve promijenio.

Stigla sam kući iz škole i vidjela da je u dvorištu parkiran motocikl. Iako su nam ljudi često dolazili u posjet, rijetko tko bi dolazio na motociklu. Pošla sam vidjeti tko je. Bio

16

ŽIVOT U DHEDARU

je to poštar. Djedu je uručio pošiljku koja je izgledala vrlo važno. Djed je uzeo omotnicu i zatim je otvorio vrlo polako istražujući njezin sadržaj. Konačno je iz nje izvadio vize za majku, braću i mene. Nikada u životu nisam bila tako uzbuđena – konačno se nešto događa! Idemo u Austriju i konačno ćemo svi biti zajedno! Čak je i djed, koji je rijetko pokazivao osjećaje, bio vidljivo sretan i po tome smo znali da se radi o nečemu doista posebnome.

Za koji tjedan, u rujnu 1992. godine, pošli smo na put.

S vizama i putovnicama u rukama trebali smo letjeti iz Lahorea u Karachi, zatim u Dubai, a otamo u Beč. Vratili smo školske uniforme i pozdravili se s prijateljima iz sela. Kada se otac vratio po nas, trebalo nam je tek nekoliko sati da spakiramo najvažnije stvari: nešto odjeće i igračaka te puno začina – majka je inzistirala da to mora ponijeti. Nije imala pojma kako će biti u Austriji, no bila je sigurna da u tamošnjim trgovinama ne će naći pakistanskih začina. Zapravo smo spakirali sve što nam je nešto značilo i što nas je podsjećalo na dom. Tko je znao što ćemo moći naći u Austriji? Tko je znao kada ćemo se vratiti?

Noć prije nego što smo pošli u Lahore nisam mogla spavati od uzbuđenja. Nisam imala pojma što očekivati.

Više nisam morala maštati – bio je to moj novi život. Pitala sam se kojim će jezikom ljudi tamo govoriti i kako ću ih razumjeti. U školi sam bila naučila nekoliko engleskih izraza, ali nisam znala ni riječi njemačkoga. Kako ću naći nove prijatelje? Kako će nam izgledati kuća? Što ćemo jesti? U međuvremenu sam otkrila da u Austriji postoje neobične vrste voća poput „višanja“ i „jagoda“, no nisam mogla zamisliti kako one izgledaju. Znala sam samo za lubenicu i mango, voće koje je raslo u svakomu pakistanskom vrtu.

Brinula sam se i o tome što ću nositi. Sve dotle sam gotovo isključivo nosila salwar kameez, odjeću koju je nosila svaka Pakistanka – tuniku što doseže do ispod koljena i široke hlače. Imala sam puno takve odjeće, ali znala sam

17

OSUĐENA BEZ ZLOČINA

da će mi trebati traperice i majice kratkih rukava da se uklopim među Zapadnjakinje. Toliko sam znala od djevojčica iz sela koje su se odselile u Englesku. Bila sam naviknula po selu trčati bosonoga. Deira i ja zajedno bismo išle u predivna zelena polja, gdje smo se penjale na stabla manga i brale plodove. Bila sam na oprezu jer nikada ne znate kada bi vas mogla ugristi zmija. Hoću li u Austriji morati nositi cipele?

Sutradan ujutro odjenula sam svoj najbolji salwar ka­ meez, žuti komplet koji mi je majka sašila posebno za putovanje. Djed nas je vozio u zračnu luku, gdje je nakon duge vožnje sve išlo jako brzo. Nismo se ni snašli, a već smo predali prtljagu i pozdravljali se s djedom. Zadržao je i tada svoj autoritativni nastup – nije htio pokazati emocije.

Na brzinu se pozdravio s nama i nestao u mnoštvu ostavljajući nas da sami nastavimo putovanje.

Sve je na tome putovanju bilo novo i nestvarno. Nikada nisam vidjela zrakoplov, osim na televiziji, ili kao malenu bijelu točku što leti iznad našega sela, iza koje se izvija bijeli trag. Nisam mogla vjerovati da sam ja, desetogodišnja Sabatina iz Dhedara, u zrakoplovu. Sjedila sam s majkom i sestrom u jednomu redu, a otac i braća sjedili su iza nas. Zrakoplov je bio pun. Putnici su većinom bili Pakistanci, uz nekoliko Britanaca. U zraku se osjećao neobičan miris deterdženta, a dok se zrakoplov polako kretao pistom uoči polijetanja, počela sam paničariti. Bila je kriva stjuardesa koja me je prestrašila rekavši što trebamo činiti u slučaju hitnoga slijetanja. Što će se dogoditi ako se zbilja srušimo u more? Počela sam jecati. Zašto nismo mogli ići automobilom?

Majka me pokušala smiriti, no to mi nije nimalo pomoglo. Na kraju krajeva, ni ona nikada nije bila u zrakoplovu i vidjela sam da se i ona boji. Odali su je tikovi očnih kapaka koji su joj se događali uvijek kada je bila uznemirena. Čvrsto sam joj stisnula ruku i molila se Alahu da nas zaštiti.

18

ŽIVOT U DHEDARU

Obuzela me je još veća nelagoda kada nam je stjuardesa poslužila obrok. Spustila je pred nas pladanj prepun neobičnih jela. Iako su mi sol i papar bili poznati, nikada ih nisam vidjela tako zapakirane. No što su svi ti ostali predmeti i, još važnije – što da radim s njima? Plastični nož nije bio ni izbliza oštar kao onaj što ga je majka koristila pri kuhanju, ali nož sam barem vidjela. Ali žlica? Vilica? Zagledala sam se u majku, a ona je samo slegnula ramenima. Kod kuće smo jeli rukama, poput većine Pakistanaca. Promatrala sam druge ljude u zrakoplovu i pokušala ih oponašati, no s malo uspjeha.

Putovanje je trajalo gotovo cijeli dan jer smo morali presjesti u Dubaiju. Kada smo konačno sletjeli u Beč, bilo je blizu podneva. Da sam očekivala velik odbor za doček, bila bih razočarana, iako je u čekaonici bilo mnoštvo ljudi koji su buljili u našu čudnu odjeću. Nikada nisam tako željela traperice, bilo što – samo da se toliko ne ističem.

Dugo smo tako stajali ne znajući što nam je činiti. Majka je nastojala obuzdati četvero znatiželjne djece, a da ne privuče pozornost na sebe. Konačno smo u mnoštvu uočili jedno pakistansko lice. Bio je to očev prijatelj Ahmed koji je došao da nas automobilom odveze u Sarleinsbach.

Vožnja je trajala dva sata i ja sam na autocesti gotovo cijelo vrijeme gledala kroz prozor, lica priljubljena uz staklo. Nastojala sam pohvatati što više dojmova. Zapanjilo me koliko je sve izgledalo drukčije od Pakistana – kuće, automobili, pa čak i ceste. Umjesto smeđega – zeleno, umjesto prašine – asfalt. Umjesto prizemnica kuće sa šiljatim krovovima, a umjesto sveprisutne vrućine – svjež povjetarac. Na cesti čak nije bilo ni kora od banane. „Ljudi jednostavno imaju različit sustav“, rekao je otac kada sam ga pitala zašto je ovdje sve toliko čistije nego kod kuće, no nije znao objasniti o kakvim se razlikama radi.

19

OSUĐENA BEZ ZLOČINA

ŽIVOT U SARLEINSBACHU

Bilo je kasno poslijepodne kada smo stigli u Sarleinsbach. Vozili smo se kroz selo, skrenuli lijevo s glavne ceste, a zatim se polako vozili seoskim putem. „Naš je novi dom tamo gore“, rekao je otac, a ja nisam mogla vjerovati vlastitim očima.

Sve je bilo tako zeleno. Prvi sam put vidjela šume, planine i stabla prekrivena oštrim iglicama. Na vrhu brda stajala je najljepša kuća koju sam ikada vidjela – velika, zadivljujuća seoska kuća, od bijele opeke, s krovom od crne šindre. Imanje nije bilo novo, no to ga je u mojim očima činilo još dojmljivijim. Pred kućom je bio velik vrt i veliko stablo jabuke. Sve je bilo čudesno.

Otac i njegov prijatelj vadili su torbe iz automobila, a braća i ja već smo trčali u kuću. Ništa nije nalikovalo na kućicu u kojoj smo živjeli u Dhedaru. Umjesto dvije bilo je bezbroj prostorija, uključujući i kupaonicu sa zahodom kakva prije nismo imali kod kuće. Bila je tu i kuhinja sa štednjakom na drva. Kako senzacionalno! Kako luksuzno! Znači, razmišljala sam, ja ću od sada živjeti ovdje. Bila sam sretnija nego ikada.

No majka je bila sumnjičava. Braća i ja smo trčali okolo i istraživali, a ona je polako prišla kući i prestrašeno gledala oko sebe. Kada je ušla u kuhinju, više se nije mogla suzdržati. Otac je već nekoliko mjeseci živio u kući, no nije se zamarao kuhanjem, jer to ionako nije znao, i zato smo vidjeli samo nekoliko čaša i tanjura, ali ni jednu tavu. Majka je briznula u plač, okrenula se na peti i izjurila. U našoj kući u Pakistanu nije bilo moderne kuhinjske

20

ŽIVOT U SARLEINSBACHU

opreme, ali sve je bilo organizirano vrlo funkcionalno tako da je majka uvijek imala sve pod kontrolom. Njezin je posao bio da održava kućanstvo, a očev je posao bio da joj osigura sve što joj je za to bilo potrebno. Ovdje nije bilo ničega – ni pribora za jelo, ni tava, ni poznatih potrepština. „A kako ću ja ovdje kuhati?“ zajecala je. „Što ću raditi cijeloga dana?“ Točno u tome trenutku vidjela sam kako se otvaraju vrata susjedne kuće. Iz nje je izišla žena. Primijetila je automobil, a zatim vidjela nas kako stojimo pred kućom pa se popela stazom. „Ja sam Frieda“, rekla je.

Frieda je bila puno starija od majke. Kratka joj je kosa bila prošarana sijedim pramenovima. Frieda je djelovala snažno, čak i zdepasto, no bila je vrlo srdačna. Nije nalikovala ni na jednu ženu koju sam prije vidjela – nosila je hlače i imala kratku kosu.

Kako bilo, Frieda je vidjela moju majku da plače i pitala oca što nije u redu. Nakon što je rekao da nemamo tava, Frieda se bez riječi okrenula, otišla u svoju kuću pa se za koji trenutak vratila s nekoliko starih lonaca i poklonila ih majci. „Budimo dobri susjedi“, rekla je Frieda. Bilo je to prvi put da se majka nasmiješila otkada smo stigli u Austriju. No prije nego što je počela koristiti lonce, triput ih je oprala pa nad njima izrekla bismillah, islamsku molitvu.

Morala je to učiniti jer je Frieda bila nemuslimanka. Čak i danas obavlja taj ritual dok pere suđe – ako su ga koristili nemuslimani.

Došli smo u Sarleinsbach tjedan dana prije početka nastave pa sam u tome vremenu istraživala okolicu. Odmah do nas živjela je Rosi, jako draga umirovljenica, koja je posvećivala puno pozornosti novim susjedima, osobi-

21

OSUĐENA BEZ ZLOČINA

to prvih tjedana nakon dolaska. Živjela je s kćerkom, koja nije bila udana, a imala je dijete. To nisam shvaćala. „Čini se dobrom ženom“, rekla sam majci. „Zašto tako sramoti obitelj i ima dijete, a nije udana?“ U Pakistanu bi Rosinu kći kamenovali ili je polili benzinom i zapalili jer je uništila čast obitelji. Bila sam sigurna da je učinila nešto loše i zato sam dobro pazila kada bismo se susretale. U Pakistanu je čast najvažnija obiteljska vrijednost koja najviše ovisi od tome kako se ponašaju žene u obitelji. Mene su učili da bih, ako razočaram roditelje, navukla sramotu na cijelu obitelj, čak i ako sam ja u Austriji, a oni u Pakistanu. Rosina kći bila je jako draga i nitko je nije izolirao niti je nazivao pogrdnim imenima, ali ja sam ipak odlučila izbjegavati je.

Osjećala sam se puno sigurnije s Friedom koja nam je poklonila lonce prvoga našeg dana u Austriji. Bila je u mirovini i živjela je sa sinom i snahom u kući u podnožju našega brda. Njezin sin, Max, imao je veliku radionicu u kojoj je izrađivao kočije. Njegova je žena Maria također radila, što se meni činilo vrlo neobičnim. Frieda mi je u to vrijeme bila jedna od najvažnijih osoba. Svakoga sam dana bila u njezinoj kući i zvala sam je „mama“ jer nisam znala kako bih je drukčije zvala. U Pakistanu se mlađa osoba ne smije starijoj obraćati imenom. Da je oslovljavam s „gospođo“? To mi se činilo previše neosobnim. „Teta?“ Imala sam i previše teta. Znači „mama“, ili Frieda, postala je mojom prvom prijateljicom u Austriji. Povela je majku i mene u obilazak sela, predstavila nas drugim ljudima, čak i išla u kupovinu s nama. Pomagala nam je, bila je pri ruci kad god smo nešto trebali i naučila me prvim riječima njemačkoga. Zahvaljujući Friedi znala sam reći „zdravo“ i „doviđenja“ prvoga dana nastave.

Prvih dana u Austriji morali smo često tražiti Friedinu pomoć jer nam je sve bilo nepoznato. Na primjer, kuće i, osobito, krovovi. Kuće u Pakistanu imaju ravne krovo-

22

ŽIVOT U SARLEINSBACHU

ve na kojima ljudi sjede, čak i spavaju, a ovdje su sve kuće imale šiljate krovove. „Kako ljudi mogu gore spavati?“ pitala sam Friedu na lošemu njemačkom. Ona je odgovorila da nitko ne spava na krovu jer svatko u kući ima spavaću sobu, a krovovi su šiljati zato da zimi ne propadnu pod težinom snijega.

Sve je bilo novo. Čak su i zahodi bili drukčiji od onih u Pakistanu. Nisam shvaćala zašto je zahodska školjka tako visoka, no svejedno sam se popela na nju i čučnula na sjedalu kao i obično, pazeći da ne padnem. A zatim, kada sam oko sebe počela tražiti vrč s vodom da operem ruku s kojom sam se, kako je uobičajeno u Pakistanu, obrisala, morala sam pozvati majku – vrča nije bilo. Ona je ušla i počela se smijati, ali samo trenutak jer ni ona nije mogla naći vrč. Nakon nekoliko minuta traženja pozvale smo oca koji je stajao pred vratima i glasno nam objašnjavao čemu služi neobičan smotak papira pokraj školjke. „Iza vas je kutija na kojoj je gumb. Morate ga pritisnuti“, pojasnio je.

Pritisnule smo gumb i odjednom je u školjku navalila voda. Majka i ja vrisnule smo od iznenađenja, a otac se vani naglas smijao. Naravno da nije ušao da nam pomogne, jer sam bila gola, a Pakistanac ne smije kći vidjeti golu, čak ni ako joj je tek deset godina.

Nastava je počela tjedan dana nakon što smo stigli u Sarleinsbach. S deset sam godina trebala biti u petome razredu, no određeno je da pohađam četvrti razred kako se ne bih morala brinuti oko matematike i sricanja, a da se usredotočim na učenje jezika.

Prvoga me dana u školu odvela majka. Opet sam nosila svoj žuti salwar kameez koji sam imala na putovanju u Austriju. Kada smo ušli u učionicu, malo prije osam ujutro, sva su druga djeca već bila stigla, a nitko od njih nije nosio ništa što je imalo nalikovalo na salwar kameez. Bi-

23

OSUĐENA BEZ ZLOČINA

la je to velika učionica u staroj školskoj zgradi, sa stolovima, stolcima i pločom za pisanje. U mojoj osnovnoj školi u Pakistanu nismo imali ništa od toga.

Nakon što smo majka i ja ušle u prostoriju, učitelj je rekao nešto u znak dobrodošlice, prijateljski se nasmiješio i pružio nam ruku na rukovanje. No ni majka ni ja nismo znale što on govori ni zašto nas želi dotaknuti. Rukom mi je dao znak da mu priđem, a zatim me uzeo za ruku i proveo me po učionici. Osjećala sam se čudno, kao slon u zoološkome vrtu. Sva su djeca buljila u mene, što me nije posebno iznenađivalo – baš kao što ja nikada nisam vidjela učionicu s pravim stolovima i stolcima, oni nikada nisu vidjeli djevojčicu Pakistanku tamne puti i kose, odjevenu u žuti salwar kameez. Čvrsto sam držala učitelja za ruku dok me je vodio učionicom i doveo do mjesta gdje sam trebala sjediti. To je bilo sljedeće iznenađenje – na mjestu do mojega sjedio je dječak. Bilo je to neobično. Ne samo da su dječaci i djevojčice zajedno pohađali nastavu, nego su čak i sjedili jedni pokraj drugih u klupama. U Pakistanu je to bilo nezamislivo. Upitnim sam pogledom promatrala majku i sjela tek kada mi je ona kimnula da smijem.

Prvih je nekoliko dana u školi bilo prilično teško jer nisam razumjela ni riječi od svega što se govorilo. No zahvaljujući učitelju, a prije svega Friedi, brzo sam napredovala i uskoro mi je postalo zabavno. Brzo sam učila i za nekoliko je tjedana bilo jasno da sam bolja u aritmetici od austrijske djece, a na satima tjelesnoga brže sam se penjala po stupovima. U našemu vrtu u Dhedaru provodila sam čitava poslijepodneva penjući se po stablima, a moji austrijski vršnjaci nisu imali prilike za to.

Za vrijeme odmora sva su se djeca okupila oko mene i postavljala mi bezbrojna pitanja. Nije im padalo na pamet da znam tek pokoju riječ njemačkoga. Govorili su vrlo brzo pa bih razumjela možda pola od onoga što su govori-

24

ŽIVOT U SARLEINSBACHU

li. Ipak sam uspijevala komunicirati s njima na svoj način.

Htjeli su znati odakle dolazim, kakav je Pakistan, kakva je tamo škola, jesmo li imali kuću ili automobil ili traktor.

Bilo je kao dok sam slušala priče o Europi koje su pričali otac i djevojčice iz sela, a nisam mogla ni zamisliti kakav je taj toliko drukčiji svijet.

Dječaci su zapitkivali o automobilima i traktorima i strpljivo su slušali moje nevješte odgovore. Djevojčice je bilo puno lakše razumjeti jer nam je trebalo manje riječi.

Bile su očarane mojom kosom koja mi je sezala do bokova. Nijedna od njih nije imala tako dugu kosu i stalno su me pitale smiju li je dotaknuti. Nisu mogle vjerovati da je prava. Kada bih im pustila da mi prelaze rukama po kosi, dugo bi je gledale i oduševljeno se hihotale, što mi se dopadalo. Manje mi se sviđalo kada su me pitale zašto se odijevam tako čudno. Rekla sam da se to zove salwar ka­ meez i da nemam što drugo nositi, što je izazvalo sažaljive poglede.

Kada sam to rekla majci, pristala je kupiti mi zapadnjačku odjeću. Istoga smo se dana s ocem odvezle u Linz i otišle u C&A, popularnu robnu kuću. Nikada prije nisam bila u takvoj trgovini. Posvuda je bilo nezamislivih stvari: traperica, majica, džempera, jakni od svih mogućih materijala i u svim mogućim bojama. Preko zvučnika je svirala glasna pop-glazba, a trgovkinje, koje su i same nosile modernu odjeću, pomagale su mi da odredim koju veličinu nosim i donosile mi hrpu ležerne odjeće da je isprobam. Toga sam dana dobila prve traperice i majicu s kapuljačom. Konačno sam uspjela – izgledala sam kao djevojčice iz Engleske kada dolaze preko praznika u Pakistan.

Ispočetka nisam imala gotovo nikakva kontakta s austrijskom djecom jer se moja obitelj uglavnom držala postrani. Ustajala bih rano, kada i moji roditelji. Nakon što bi se otac odvezao na posao, s majkom bih se spremila za

25

OSUĐENA BEZ ZLOČINA

školu. Nakon nastave odmah bih dolazila kući, ručala pa se igrala s braćom u vrtu. Igrali bismo se skrivača i nogometa, naganjali susjedovu kozu i istraživali svoj novi dom. Bio mi je potreban samo jedan bliski susret da bih naučila da ne diram električnu ogradu koja je okruživala susjedovu njivu. Bilo nam je jako zabavno. Trčali smo uokolo što smo brže mogli i penjali smo se na stabla. Drugim riječima, bilo je gotovo isto kao u Pakistanu, no s jednom velikom razlikom: Sarleinsbach je bio puno, puno hladniji.

Veselila sam se tome što ću vidjeti snijeg i pitala sam se kako to pada s neba. Prije nego što smo se preselili u Austriju, vidjela sam samo fotografije ili filmove snijegom prekrivenih krajolika, gdje se snijeg uvijek činio tako čvrstim i klizavim. Tada sam pretpostavljala da snijeg s neba pada u velikim komadima i bojala sam se da ću zimi morati nositi kacigu da se ne ozlijedim. Kako je postajalo sve hladnije, obuzeo me nemir. Jednoga su se jutra polja najednom zabijelila. To je morao biti snijeg! Žurila sam u školu kao nikada prije. Kada me je učitelj pitao što se dogodilo, bez daha sam ga pitala je li vidio snijeg.

Nasmijao se i objasnio mi, na moje iznenađenje, da je to samo inje. Kada je konačno počelo sniježiti, bila sam oduševljena. Nije padao u komadima, kako sam se bojala, nego u laganim, gustim pahuljama. Potrčala sam van s braćom kako bih uživala u toj čarobnoj pojavi i ušla sam u kuću tek kada smo svi bili mokri do kože.

Naša je prva zima u Austriji bila predivna. Braća i ja grudali smo se do mile volje, radili smo snjegovića, a Frieda nam je dala sanjke. Situacija se popravljala i u školi – moj je njemački postajao tečnijim i malo-pomalo sklapala sam prijateljstva s djecom iz sela. Nakon nastave gotovo bih uvijek bila vani, u posjetu Friedi, ili bih se igrala u njezinu vrtu. Na kraju te školske godine prvi sam put bi-

26

ŽIVOT U SARLEINSBACHU

la u novinama. U svakoj austrijskoj školi djeca polažu biciklistički ispit kada učitelj i policajac iz obližnje postaje promatraju kako djeca voze bicikle, a zatim ih ispituju o prometnim propisima. Kada navrše deset godina, djeca koja polože taj ispit smiju voziti bicikl bez pratnje roditelja. Ispit nije bio težak i sva djeca iz razreda su ga položila. No u mojemu slučaju to je bilo vrijedno reportaže u lokalnim novinama: „Pakistanska djevojčica položila biciklistički ispit.“ Prošla je godina dana i ja sam pošla u peti razred.

Više nisam imala nikakvih problema s jezikom. Zapravo sam u vrlo kratku vremenu znala čitati i pisati jednako dobro kao i moji vršnjaci i u razredu sam bila najbolja iz njemačkoga. Govorila sam s gotovo jednako izraženim naglaskom kao i ostala djeca. Da me je netko slušao zatvorenih očiju, rekao bi da sam rođena u Austriji. Bila sam dobra učenica, jedna od najboljih u matematici i tjelesnome, i čak mi je bilo dosadno na satima engleskoga jer sam, za razliku od djece iz razreda, engleski učila u Pakistanu šest godina. No najdraži mi je bio glazbeni. Voljela sam pjevati bez obzira na to o kojoj se pjesmi radilo.

Moji su roditelji bili vrlo ponosni na moj uspjeh u školi i bilo im je drago što sam odlučila da želim biti liječnica. Za pakistanske djevojčice mojega staleža postoje tri prihvatljiva zanimanja: liječnica, odvjetnica ili učiteljica. Nije se studiralo kako bi se zapravo bavilo ijednim od tih zanimanja, nego da te diplome impresioniraju obitelj vašega muža. Gotovo svaka mlada Pakistanka koju smo poznavali imala je diplomu preddiplomskoga ili diplomskoga studija za neko od tih zvanja, no čim bi se udala, ostajala bi kod kuće. To je trebao biti i moj put: diplomirat ću medicinu, a zatim se vratiti u Pakistan i biti dobra supruga.

U to sam vrijeme imala dvije dobre prijateljice – Anitu i Katrin. Anita je bila visoka i imala je dugu plavu kosu, a Katrin je bila nešto niža i imala je smeđu kosu. Obje su ži-

27

OSUĐENA BEZ ZLOČINA

vjele blizu nas. Bile smo u istome razredu. Iako su obje bile godinu mlađe od mene, jako smo se dobro slagale. Anita je, kao i ja, voljela pop-glazbu i smjela je lijepiti postere boy-bendova po zidovima sobe. Moja je majka uvijek govorila da se zato što sam djevojčica ne smijem diviti nekome dječaku – čak ni na posteru – ili ću završiti u paklu.

To me se jako dojmilo.

Anitini su roditelji imali jako veliku kuću i išle smo tamo gotovo svakoga dana poslije nastave. Anita je imala svoju sobu u kojoj smo se igrale i zajedno pisale zadaću.

Anita i Katrin rijetko su dolazile k meni jer majka nije voljela da nam dolaze Austrijanci. Kad god bi cure bile kod nas, ona bi potiho hodala uokolo i namršteno nas promatrala jer nije znala ni riječi njemačkoga pa nije razumjela o čemu razgovaramo. Ako bih Aniti i Katrin ponudila nešto da jedu ili piju, majka bi triput prala suđe iz kojega su jele i iznad njih izgovarala bismillah, što se meni činilo vrlo čudnim jer, za razliku od majke, nisam shvaćala kako bi moje prijateljice mogle biti nečiste. Bile su nemuslimanke, no svejedno su mi bile prijateljice. Radije nego da se gnjavim s tim komplikacijama, jednostavno sam prestala pozivati prijateljice k sebi. Majka je time bila jako zadovoljna, a mislim i da je Aniti i Katrin potajno laknulo. Nismo o tome razgovarale, ali bila sam sigurna da im je moja majka bila jako čudna i da im je bilo drago što više ne moraju trpjeti njezine sumnjičave poglede. Upravo sam zato kod kuće najviše vremena provodila pazeći na braću i sestru. Sada kada nije bilo rodbine u blizini, bila sam još odgovornija za mlađu djecu nego kada smo živjeli u Dhedaru.

Majci nije bilo drago što se družimo s Austrijancima. Čak i nakon godinu dana odbijala je naučiti jezik „tih ljudi“. Briga za nas četvero oduzimala joj je većinu vremena i nije se trudila sama izlaziti. Braća, otac ili ja morali smo ići s njom i pomagati joj u kupovini namirnica. Kada bi

28

ŽIVOT U SARLEINSBACHU

Austrijanci bili prijateljski raspoloženi prema njoj, ona bi uzvraćala prijateljski, no kada je nitko ne bi mogao čuti, bez ustručavanja bi govorila kako su „ti ljudi“ nečisti jer jedu svinjetinu i piju alkohol.

Veoma se brinula i oko obiteljske časti i zato je pazila da ne čini ništa pri čemu bi mogla doći u dodir s nepoznatim muškarcima. Čak je i u Sarleinsbachu bilo Pakistanaca – dva očeva prijatelja. Možda se bojala da će je oni kritizirati ako iziđe iz kuće bez očeva dopuštenja, a uz to, majka je austrijsko društvo smatrala dekadentnim.

Bilo je to nevjerojatno. Što smo se mi više navikavali na Austriju, ona je postajala više Pakistankom. Izolirala se od ostatka svijeta, gotovo nikako nije kontaktirala sa susjedima, nije čitala, gledala televiziju ni slušala radio.

Učili su je da su te stvari grješne. Jedine stvarne promjene koje sam uočila bile su u načinu odijevanja i odnosu prema ocu. Sada kada smo bili u Austriji, majka je otvoreno prigovarala ocu ako joj se nešto nije sviđalo. I dalje su bili jako povezani, ali sada više nije bilo svekrve da je kažnjava ako se loše ponaša. U Pakistanu je povremeno nosila burku, u Austriji nikada. No i dalje je zadržala čedan i tradicionalan izgled. Nije gledala muškarce i spuštala bi pogled svaki put kada bi morala razgovarati s njima.

Majka se ograničila na ulogu kućanice, kuhala je, prala i čistila. To je bio njezin život. U seocetu iz kojega je potjecala žene se učilo podložnosti i časti, ali ne i kako da donose vlastite odluke i zato joj je bilo tako teško prihvatiti našu prilagodbu zapadnjačkoj kulturi. Njezina je odgovornost bila ponašati se na islamski način i čuvati ugled obitelji.

Njezino se zatvoreno ponašanje mijenjalo samo kada bismo imali posjetitelje Pakistance. Osim moje obitelji, u Sarleinsbachu su bila još dvojica Pakistanaca. Jedan od njih bio je Ahmed, čovjek koji nas je dočekao u zračnoj luci i koji je radio u istoj građevinskoj tvrtki kao i moj

29

OSUĐENA BEZ ZLOČINA

otac. Upoznali su se na jednome njemačkom gradilištu i kada se Ahmed preselio u Austriju, našao je posao i ocu.

Nije imao ni žene ni djece, što ga nije posebno mučilo – imao je nas. Gotovo bi svakoga dana večerao kod nas i s godinama je postao dio naše obitelji. Znao je dolaziti i kada mojih roditelja ne bi bilo. Sjeo bi u njihovu spavaću sobu, gdje je bio televizor, i gledao filmove. Tada bih mu ja donosila čašu čaja (mješavinu čajnih listića, mlijeka i vode) ili mu nudila nešto za jelo, no uvijek sam se osjećala neugodno. Imala sam osjećaj da me odmjerava. Znao mi je davati komplimente. Bilo mi je to vrlo neugodno i znala sam da ne smijem tako ohrabrivati muškarce pa sam nastojala izgubiti se iz kuće čim bi on sjeo na kauč.

Osim Ahmeda, moja je obitelj bila u kontaktu i s dvije pakistanske obitelji koje su živjele u obližnjemu Linzu i često nas posjećivale. U tim bi prigodama majka procvjetala od radosti. Skuhala bi veliku količinu čaja i pripremila bi chapatije (pakistanske pogačice) i razna jela s cur­ ryjem. Tada bi bila sretna kao što je bila u Dhedaru.

Kako je vrijeme prolazilo, mene je sve manje zanimalo što se događa u Pakistanu. Kada smo tek bili stigli u Austriju, pisala sam rođacima i prijateljima iz razreda gotovo svakoga tjedna. Bila sam obećala Deiri da ćemo biti prijateljice zauvijek i da je ne ću zaboraviti kada odem u Europu. Nismo često razgovarali telefonski jer je to bilo jako skupo, ali snimali smo se na kasete da bismo ih poslali obitelji u Pakistan. Nedostajalo nam je to što oko nas više nema tolike rodbine, a ja sam znala plakati jer mi je jako nedostajao djed. Pisala sam pisma Deiri i snimala se kako pjevam vjerske pjesme za djeda. Svaki put kada bismo primili pismo iz Pakistana, bilo bi vrlo veselo. Otac bi naglas čitao na našemu jeziku, a mi bismo sjedili oko njega i pozorno slušali.

30

SADRŽAJ

SADRŽAJ

Predgovor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Promjena je spora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 Život u Dhedaru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14 Život u Sarleinsbachu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20 Dobra muslimanska djevojka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32 Selidba u Linz . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36 Okus slobode. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41 Kada nemaš nikamo poći . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 58 Bijeg. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65 Povratak kući. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69 Ostavljena. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 92 Škola Kur’ana. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95 Lahore. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105 Zaruke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117 Nur na mojemu licu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123 Susret s Davidom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 128 Dar. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132 Pitanja i odgovori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 138 Konačna svađa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 143 Sama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 146 Priznanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 150 Prijetnja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 154

219

SADRŽAJ

Traženje pomoći . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 157 Živjeti farsu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 162 Brak na papiru. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 168 Novi početak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 174 Lako stečeni prijatelji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 180 Moja priča. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 183 Sram . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 186 Na suđenju. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 191 Djevojke poput mene . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 195 Zaklada. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 203 Pogovor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 207 Pogovor hrvatskomu izdanju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 209

220

PREPORUČUJEMO

Potresno svjedočanstvo, jedna od najdramatičnijih ispovijesti o obraćenju suvremenoga doba, životna priča ubojice za kojega je otvoren postupak za proglašenje blaženim.

223 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Majka ga je napustila kada je imao tri godine, a u dobi od pet godina vlastiti ga je otac premlatio… Šokantna životna ispovijest koja donosi istinitu priču o potrazi jednog izgubljenog ranjenog djeteta za ljubavlju i životom u punini.

255 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Istinita i potresna priča o obraćenju mladog iračkog muslimana iz utjecajne i bogate šijitske obitelji koji otkriva svoj mukotrpni put do vjere i strašan progon koji trpe kršćani u mnogim dijelovima svijeta.

239 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u studenom 2018.

Potresna ispovijest: obratila se s islama na kršćanstvo i time potpisala svoju smrtnu osudu.

ISBN 9789532356281

VERBUM 9 789532 356281 98 kn

www.verbum.hr

Biblioteka

Sabatina James Austrijanka je pakistanskoga podrijetla koja se s islama obratila na kršćanstvo i time potpisala svoju smrtnu osudu.

Sabatina se 1992. godine s obitelji preselila u Linz i upoznala zapadni način življenja. U sedamnaestoj godini života roditelji su joj rekli da su joj u Pakistanu ugovorili brak s rođakom. Sabatina se usprotivila ugovorenomu braku i navukla na sebe bijes obitelji. Zbog premlaćivanja i mentalnih zlostavljanja pobjegla je iz doma i upoznala prijatelje kršćane, čija joj je vjera postajala sve privlačnija, što je konačno dovelo do njezina obraćenja na kršćanstvo. Po šerijatskomu zakonu zbog toga je trebala umrijeti.

Sabatina se od 2001. šesnaest puta morala seliti zbog prijetnje smrću zato što je napustila islamsku vjeru. Deset godina živi sama, u pratnji tjelesnih čuvara ili pod policijskom zaštitom. Vodi Udrugu za prava žena koja godišnje pruži pomoć oko 100 žena kada im prijete prisilan brak ili ubojstvo iz časti.

Njezina ispovijest o obraćenju i borbi za vjeru i slobodu naslovljena Osuđena bez zločina postala je međunarodni bestseler s više od 500 000 prodanih primjeraka. Sada je u Verbumovoj poznatoj biblioteci Svjedočanstva predstavljamo hrvatskim čitateljima, osobito radosni što je autorica knjigu obogatila posebnim pogovorom Moja čežnja za Kristom i Crkvom pisanim upravo za ovo hrvatsko izdanje.

Svjedocanstva

Nisam mogla vjerovati. Riječi mi nisu dolazile do mozga.

Pokušavaju li me to oni zastrašiti toliko da se vratim?

Kako uopće mogu govoriti o tome da će me ubiti? No kada sam pogledala majku i oca, vidjela sam da misle ozbiljno.

Moji su roditelji upravo zaprijetili da će me ubiti. Moram pobjeći odavde… Moje je ime Sabatina James i ovo je moja priča.