Louis de Wohl
OPSADA NEBA Roman o sv. Katarini Sijenskoj VERBUM
Louis de Wohl OPSADA NEBA Roman
Biblioteka:
Stilus
35.
Urednik: mr. sc. Petar Balta
Za nakladnika: Miro Radalj
Louis de Wohl
OPSADA NEBA Roman o sv. Katarini Sijenskoj
VERBUM Split, 2014.
Naslov izvornika: Louis de Wohl, Lay Siege to Heaven: A Novel about St. Catherine of Siena Original edition © Curtis Brown, Ltd., New York © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2014. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod: Ivan Peroš Redaktura: Katarina Gugić Lektura: Josipa Korljan
CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.111-31=163.42 DE Wohl, Louis Opsada neba : roman o sv. Katarini Sijenskoj / Louis de Wohl ; <prijevod Ivan Peroš>. - Split : Verbum, 2014. (Biblioteka Stilus ; 35) Prijevod djela: A Novel about St. Catherine of Siena. ISBN 978-953-235-367-9 150709091
“Vidjela sam kako Zaručnica Kristova može dati život: jer, ona u sebi ima takvu životnu silu da je nitko ne može zaustaviti; vidjela sam da ona isijava snagu i svjetlo i da ju nitko ne može lišiti toga; i vidjela sam da se njezin plod nikada ne umanjuje, nego neprestano povećava.” “Što je, dakle, moja narav? Vatra je moja narav.” sveta Katarina Sijenska
Knjiga prva
Poglavlje 1.
Večernja je bila gotova. Iz hladnog polumraka crkve svetoga Dominika na popodnevno je sunce potekla prava mala rijeka vjernika. “Hajde, djevojko,” živahno reče mona Lapa Benincasa, “požuri sada, drži glavu uspravno i spusti pogled, pazi kako se krećeš i ne drži se mlitavo.” Djevojka pored nje bila je vrlo mlada, a uz svoju se krupnu majku doimala čak i mršavijom nego što je bila. Podigavši svoje duge haljine, sišle su niza stepenice na cestu. “Bella”, reče mladić u žutome prsluku i dugim hlačama iste boje, dovoljno glasno da ga se čuje. “Ljepotica.” Osmjehnuo se zadivljeno i položio si ruku na srce. Djevojka stisne usne, a njezina majka uputi mladiću prijekoran pogled. “Roditelje nekih ljudi zaista treba žaliti”, reče. “Kakvo ponašanje!” “To je zbog te užasne stvari koju ste mi stavili na obraze, majko”, promrmljala je djevojka kada ih mladić više nije mogao čuti. Mona Lapa frkne. “U moje se vrijeme to nije radilo, ali danas svi to rade, pa zašto ne bi i ti?” “Bilo kako bilo, mladić se samo malo našalio”, djevojka će sliježući ramenima. “Ja nikada ne ću biti lijepa.” “Vidjela sam ja i ružnijih djevojaka koje su dobile dobre muževe”, odbrusi joj majka. “Malena si, ali i to je bolje nego da si previsoka. Muškarac mrzi kada mora podizati pogled prema djevojci. Dobra večer, messer Nanni...” Krupan čovjek odjeven u smeđi baršun, s veličanstvenom zlatnom ogrlicom oko krupna vrata, poprilično ih je nemarno pozdravio i odgegao se dalje duboko zamišljen. “Ništarija,” reče mona Lapa, “ali koliko je samo bogat; bankarska kuća, svila, nakit – ah, neka dobri Bog bude str9
pljiv s njim kao što je on sa svojim dužnicima. Dvojicu su prošli tjedan zatočili u toranj. Ali, pogledao ti je kosu, Katarina, jesi li primijetila?” “Nisam, majko.” “Drago mi je što sam te natjerala da se sunčaš na krovu. Sunce ti je učinilo dobro kosi.” Morale su se leđima zbiti uza zid kako bi propustile nekoliko teško natovarenih magaraca. “Otac Montucci nekidan je u propovijedi govorio protiv žena kojima ne smeta što im se mozak prži na krovu dok god to znači da će im sunce posvijetliti kosu”, Katarina će s polusmiješkom. “On nema kćeri koje bi morao udati”, kiselo odgovori njezina majka. “Nije mozak ono što djevojku čini poželjnom. A tvoja je kosa lijepa.” Došle su do Campa, ponosa Siene, i sjecišta triju gradskih terza: Terza di Città, San Martina i Camollije. Bio je u obliku široko rastvorene ružičaste lepeze, najveće na svijetu, čija je drška bila gradska vijećnica, također ružičasta te blistava i pozlaćena, s mnogim portalima i skladno zaokruženim prozorima, s dubokim tamnicama ispod i ponositim grudobranima iznad. Međutim, ponos gradske vijećnice bio je toranj Mangia, sa svojom vitkom ružičastom stabljikom koja se rascvjetavala u bijeli cvijet toliko visok da ga se moglo uočiti izdaleka mnogo prije nego što bi sam grad postao vidljiv. Ovo je bilo središte svijeta. Ovdje je šest dana u tjednu bila velika tržnica na kojoj se moglo kupiti meso, piletina i riba, povrće, voće i sir, vino, cvijeće, pa čak i rijetki začini vrijedni svoje težine u zlatu. Tu je također bilo okupljalište za političke sastanke. U gradskoj su se vijećnici smišljali, raspravljali i proglašavali zakoni slobodna grada koji je dugovao sinovsku poslušnost papi (koji je bio daleko u Avignonu) i poštovanje caru (koji je bio daleko u Pragu), ali odanost nikomu. 10
Na Campu se održavao i Palio, velika utrka na Veliku Gospu, kada bi sve contrade, četvrti triju terza, poslale svoje najbrže konjanike da se natječu za veliku zastavu Blažene Djevice. Cijela bi se Siena pritom smjestila na posebno izgrađena sjedišta kako bi gledala utrku, kladeći se i do tisuću zlatnih florina, u atmosferi prepunoj uzvika pobjednika i poraženih. No, sada je Campo bio gotovo prazan. Dva gradska stražara pospano su čavrljala ispred glavnoga ulaza u gradsku vijećnicu dok su dvije žene prolazile ispred njega prema labirintu uskih uličica. “Kamo idemo, majko?” upitala je Katarina. “Ovo nije put kući. Trebale smo – “ “Ajme!” Mona Lapa je nestrpljivo prekine. “Zašto pile uvijek želi znati bolje od kokoši! Požuri se! Poznavala sam Sienu kao svoju kuhinju dvadeset godina prije nego što si se ti rodila.” Ulica kožarâ imala je svoj poseban miris pa je Katarina namrštila nos. “Velika trgovina nadesno pripada obitelji Morini”, ležerno je rekla mona Lapa. “Vrlo cijenjeni ljudi. Tvoj ih otac jako poštuje. Bude li netko pred vratima, lagano se nakloni i osmjehni, čuješ li me?” “Čujem, majko.” Kada su se približile, pred vratima su ugledale dvoje ljudi. Žena u četrdesetim godinama, lijepo odjevena, vesela i bezbrižna držanja, razgovarala je s mladićem koji im je bio okrenut leđima. Bio je odjeven u prsluk od zelene tkanine obrubljen vjeveričjim krznom. “Mona Favolina Morini”, promrmljala je mona Lapa, “i njezin sin jedinac, Sandro. Običavao je dolaziti i igrati se s tvojom braćom kada su bili djeca. Zar ga se ne sjećaš?” “Ne, majko.” Mladić se okrenuo prema njima. Bio je crnook, crnokos i zgodan poput princa. 11
“Dobra večer, mona Favolina”, reče mona Lapa. “Dobra večer, messer Sandro.” Uslijedili su pozdravi i osmijesi, neobično izvještačeni. Kada ju je majka predstavila, Katarina se u posljednji trenutak sjetila također nasmijati. “Oh, kako ljupka djevojka”, reče mona Favolina piskutavim glasom. “Doista ljupka. Malčicu mršava možda...” “Pa ipak je snažna”, brzo doda mona Lapa. “Mnogo se puta uspela uz one stepenice u našoj kući, noseći na leđima teret tkanine dostojan magarca; nije li tako, Katarina?” “Tako je, majko.” Dvije majke počeše izmjenjivati ljubaznosti propisane običajem. “Zar ne ćete ući, mona Lapa?” “Oh, ne, hvala vam, vrlo ste ljubazni, ali...” “Sigurno biste gutljaj vina i komad kolača...” “Ne, stvarno, ne bismo smjele, mona Favolina. Muž vam je dobro, nadam se?” “Izvrsno, hvala vam puno na pitanju. A ser Giacomo je također dobro?” “Uvijek isto, hvala Bogorodici na tome, a i zaposleniji je no ikad...” Sandro Morini ljubazno reče: “Odrasla si.” Katarina odgovori: “Tako to biva s djecom”, pa se oboje nasmiju, iako kratko i obazrivo. “Sada stvarno moramo poći”, reče mona Lapa. “Pozdravite muža, mona Favolina. Zbogom, messer Sandro. Kako divan mladić, mona Favolina! Hajdemo, Katarina, ne smijemo zakasniti.” Duž cijele Ulice kožarâ mona Lapa je šutjela. Tek kada su prošle pokraj malene fontane na njezinu kraju, reče: “Bila si prilično dobra, moja malena.” “Kako to mislite, majko?” Mona Lapa je potapša po ramenu. “Vidjet ćeš, moja djevojko. On je dobar dječak i zgodan je. Ne mogu reći da odobravam krzno na njegovu prsluku, čovjek ne bi trebao oponašati plemiće, to je donedavno bilo kažnjivo, ali danas mla12
di kicoši čine takve stvari, a plemići već dugo nisu ono što su bili, stoga pretpostavljam da to i nije toliko važno. U svakom slučaju, imat će on drugih stvari o kojima će razmišljati jednom kada se vjenčate.” “Majko! Ne mislite valjda... ne želite valjda reći...” “Hajde, djevojko, hodaj i budi tiša; gledaju nas dvije stare babetine.” Katarinini se obrazi zarumenješe pod šminkom. “Našalili ste se, majko, zar ne? Pa ser Sandro me ni u snu ne bi oženio...” “Pusti ti njegove snove”, mirno će njezina majka. “Moriniji su razboriti ljudi, a ne sanjari. A takvi su i Benincase. Ovo je bio prvi posjet i, premda čovjek nikada ne može biti potpuno siguran, tvoj se otac složio sa mnom da bi to bio dobar brak. Već je i razgovarao o tome sa ser Angelom Morinijem. Mona Favolina još se uvijek drži umišljeno; oduvijek je bila sklona tomu, ali i to će biti u redu. A zašto i ne bi? Oboje ste u godinama za to i – “ “Majko, ne mogu vjerovati da mislite ozbiljno. Ja... ja to ne želim...” “Šuti.” Mona Lapa se osvrnu preko ramena. Dvije su starice nestale. Nikoga nije bilo na vidiku, osim nekoliko dječaraca koji su se igrali u blatu. Zastala je. “E, sad me slušaj”, reče. “Nisi se htjela udati za Francesca Naldija i tvoj otac i ja te nismo tjerali na to zato što je bio trideset godina stariji od tebe i što to možda ne bi bilo dobro za tvoju djecu. Nismo ohrabrili ni ser Giovannija Barolu zato što nema ni položaja ni novca; nismo ti ga čak ni spomenuli. Ali sa Sandrom Morinijem je ama baš sve u redu i ja se nadam da će te oženiti, a tomu se nada i tvoj otac. Tako da znaš!” Bio je to onaj ton koji je u obitelji Benincasa razrješavao sve sporove i na putu do kuće više nije izgovorena nijedna riječ. Kuća obitelji Benincasa u Via dei Tintori, Ulici bojadisara, bila je čitav jedan maleni svijet sam za sebe. U prizemlju je ser Giacomo Benincasa imao vlastito malo kraljevstvo u 13
svojoj radionici, sa svoja tri sina, Bartolomeom, Orlandom i Stefanom, te dva pomoćnika i dva naučnika. Ovdje je sve bilo puno bačava, badnjeva i mužara svih veličina, s konopcima za sušenje kojima je bio ispresijecan prilično nizak strop. Visoke i široke stepenice vodile su na gornji kat, u mona Lapino carstvo sa spavaćim sobama i kuhinjom koja je blistala od bakrenih tava i zdjela s poklopcima, s kositrenim loncima, zemljanim posudama i staklenkama naslaganima na trostruke police te s dugim stolom oko kojega su se svi ukućani okupljali za obroke. Bila je to velika kuća, a takva je i trebala biti. Trenutačno je u njoj živjelo samo jedanaest ljudi, ali bilo je vremena kada ih je pod njezinim krovom bilo gotovo dvostruko više. Mona Lapa je u dvadeset godina donijela na svijet dvadeset i četvero djece od kojih je trinaestero preživjelo; neobično mnogo, kako je obiteljski liječnik ser Girolamo Vespetti s pravom izjavio, i to zahvaljujući, odmah nakon njegove vještine, brizi koju im je mona Lapa posvećivala unatoč svojim neprestanim trudnoćama. Međutim, sada su sve preživjele kćeri, osim Katarine, koja je bila najmlađa, i nekolicine sinova, bile udane i živjele u svojim kućama. Mnoge su od njih imale i svoju djecu. S nepunih petnaest godina Katarina je imala već desetak nećaka. U radionici su pomoćnici i naučnici bili zaposleni preslagivanjem hrpa tkanine sjajne morskozelene boje. Ser Giacomo Benincasa ih je nadgledao. Bio je to omanji muškarac prosijede kose i blijede puti čovjeka koji ne provodi dovoljno vremena na svježemu zraku, ali lijepih crta lica za koje bi se prije reklo da pripadaju umjetniku nego obrtniku. “Stanite”, zapovjedi iznenada. “Dajte mi da vidim sljedeću.” I Bartolomeo i Orlando su se ukočili. Otac je sam pripremao točnu nijansu boje za sve važnije narudžbe, ali nekada se znalo dogoditi da nije bio zadovoljan svojim vlastitim radom kada bi ga vidio zgotovljena i u takvim je slučajevima često znao započeti cijeli posao iznova, što je bilo tra14
ćenje danâ i danâ rada, budući da nitko osim njega nije mogao vidjeti razliku. Giacomo Benincasa uzme tkaninu koju mu je pružio naučnik, izbliza ju prouči i protrlja svojim znalačkim prstima. “Baš kako treba biti”, reče, a njegovi se sinovi osmjehnu od olakšanja. Strogo ih pogleda. “Znam ja što vi mislite”, nastavi, vraćajući tkaninu naučniku. “Ali, ovo je za nove livreje Salimbenijevih slugu, a za Salimbenije dobro je samo ono najbolje. Od njih sam dobio svoju prvu veliku narudžbu kada posao nije mogao ići gore nego što je išao. Ne ću im to zaboraviti i ni vama ne ću dopustiti da to zaboravite.” Bartolomeo kimne glavom. “Već ste nam to rekli, oče. Bilo je to točno nakon godine velike – “ “Da, da”, žurno ga prekine Giacomo Benincasa. “Bolje ne spominji tu riječ, sine. Donosi nesreću. Da, upravo su mi tada pomogli i neka ih Bog blagoslovi što su tako velika gospoda. Danas će ti većina ljudi pomoć ponuditi samo onda kada ti nije potrebna. Pritom, dakako, ne mislim na vladine ljude”, doda bacivši pogled na klupu na kojoj su pomoćnici još uvijek presavijali i slagali zelenu tkaninu. Siena je imala vladu pučana; plemstvo je bilo isključeno iz obavljanja ikakvih javnih službi te nije bilo preporučljivo govoriti išta što bi se moglo shvatiti kao kritika upućena moćnicima u gradskoj vijećnici na Campu. U radionicu uđe šesnaestogodišnji mladić bistrih očiju i neukrotive smeđe kose. “Majka i Katarina su se vratile, oče.” “Hvala ti, Stefano. Poći ću vidjeti tvoju majku. Sutra ujutro u devet sati uzet ćeš zaprežna kola i dostaviti tkaninu u palaču Salimbeni. S mojim poniznim pozdravima. Ne čekaj da ti plate; oni uvijek pošalju svojega bilježnika.” “Da, oče.” “Sada možeš pomoći Orlandu smiješati plave za tunike gradskih stražara. Ubrzo ću se vratiti.” Kada su se vrata zatvorila za ser Giacomom, Stefano se okrene Bartolomeu. “Mislim da je bilo uspješno”, šapne. “Što to?” 15
“Prvi posjet. Katarina. Sandro Morini.” “Povjerovat ću u to kada se dogodi”, promrmlja Bartolomeo. On je bio usporen, pedantan mladić, krupan poput svoje majke, ali tih i sklon mračnim mislima. “Moriniji su bahato društvance.” Tri su se brata zbila jedan uz drugoga. Pomoćnici i naučnici ne smiju načuti ovakvo što. “Već je i vrijeme da se djevojka uda”, reče Orlando. “Čini mi se malo potištena. Iako ne znam zašto.” “Djevojke su obično takve u njezinim godinama”, reče Stefano znalački. Bartolomeo se blago osmjehne, a Orlando prasne u smijeh. “Da znaš da je Bartolomeo u pravu”, reče. “Prvi posjet je prvi posjet i ništa više. Moriniji mogu odgovoriti, a opet, možda i ne će. Upravo su zbog toga prvi posjeti tako ležerni – da ne bude uvrjede ako od svega ne bude ništa. A opet, ako išta znam o majci, znam to da ne bi išla ni toliko daleko da nije prethodno dobro pripremila teren.” “Bolje ti počni miješati one plave”, upozori Bartolomeo. “Otac će se ubrzo vratiti. A posao udaje prepusti majci. Ona zna sve o tome. Na kraju krajeva, već je udala pet kćeri.”
16
Poglavlje 2.
Zaprežna kola s mazgom bila su natovarena tkaninom i Stefano je upravo sjeo na mjesto vozača kada je Katarina izjurila kroz vrata. “Povedi me sa sobom, molim te”, reče zadihano. “Što? U palaču Salimbeni?” “Naravno da ne. Odvezi me do Svetoga Dominika. Usput ti je. A kada se budeš vraćao, opet me možeš povesti.” “U redu, popni se.” Dok se smještala pored njega, nestašno joj se osmjehnuo. “Idemo na ispovijed, ha?” “To se tebe ne tiče.” Coknuo je usnama i mazga se pokrenula i počela kasati. “Pitam se što uopće imaš ispovjediti”, reče. “Pa bila si na ispovijedi prošli tjedan, nisi li? Što si to učinila, malena? Ti ne gledaš mladiće onako kako ja gledam djevojke... kada su toga vrijedne. A što se tiče Sandra Morinija, nisi ga mogla vidjeti dovoljno dugo da bi bilo ikakve potrebe za...” “Ne želim slušati takve riječi.” “Ma daj, pa samo se šalimo. Svi smo mi ljudi. Sandro je vrlo zgodan momak, dakako, tako da bi bilo posve razumljivo kada bi ti... što radiš?” Katarina je poskočila i bez trenutka dvoumljenja skočila s kola u pokretu. Stefano povuče uzde i zaustavi mazgu. “Vrati se, malena”, poviče. “Ne budi luda. Ne možeš sama trčkarati ulicama. Nisi više dijete. Što će ljudi pomisliti?” “Nije me briga. Rekla sam ti da ne ću slušati takve riječi.” Nastavila je hodati namrgođeno, sjajnih očiju i stisnutih šaka. “U redu, u redu, bit ću dobar kao zlato”, brzo reče Stefano. Čuje li majka za ovo, bit će vraga. “Vrati se, Katarina. Nisam tako mislio...” 17
Okrenula se, vratila natrag i ponovno popela na svoje mjesto. Stefano lagano pucne bičem i kola se pokrenu uz trzaj. “Mir?” upita ju. “Mir.” “Pretpostavljam da ćeš mi reći što ćeš u Svetoga Dominika u ovo doba dana?” “Idem vidjeti fra Tommasa.” “Tvoga ispovjednika! Tako, dakle...” “Ali ne idem na ispovijed.” “Oh, pa ako je to tajna, više te ništa ne ću pitati”, reče s natruhom zlovolje. “U svakom slučaju, ne razumijem kako si mogla njega odabrati za ispovjednika. Pa on je živio kod nas godinama i godinama prije nego što su ga poslali u dominikanski zavod. Ja spavam u sobi u kojoj je on spavao! Ne bih mogao poći ispovjediti grijehe nekomu tko me tako dobro poznaje.” “Kada bi me barem poznavao i bolje”, odgovori Katarina kratko. “Voljela bih kada bi me poznavao jednako dobro kao što me Bog poznaje. Onda bi mogao...” Ušutjela je. Došli su do crkve. “Hvala ti na prijevozu”, reče pa po drugi put skoči s kola. Stefano ju je vidio kako trči uza stepenice hitro poput vjeverice. Luda je, pomisli. Ali, u neku je ruku stvarno bila baš kao dječak. Udario je mazgu bičem i odvezao se prema palači Salimbeni. Sakristan Pugino saslušao je Katarinu nakrivljene glave. Potom je pogrbio svoja krupna ramena. “Fra Tommaso della Fonte odlazi za Firencu”, započe jednoličnim glasom. Kada je ugledao djevojčin snužden izraz lica, brzo nadoda: “Mislim da još nije otišao. Pogledat ću mogu li ga naći.” Odgegao se, ostavivši ju samu u mirisu pčelinjega voska i ustajaloga tamjana. Nakon nekoga vremena uđe fra Tommaso, mladić od dvadeset i pet godina, nasmijanih očiju i tvrdoglave brade. “Uhvatila si me baš na vrijeme, dijete”, reče. “Upravo mi 18
osedlavaju mazgu. Moram poći u Firencu. Izgledaš zabrinuto. Što se dogodilo?” “Još ništa”, reče ona. “A i ne smije se dogoditi. Ne može.” “Na što misliš?” “Majka želi da se udam.” Mladi dominikanac kimne glavom. “To je razumljivo. Odrasla si djevojka.” “Ali, ja se ne mogu udati.” “Zašto ne bi mogla? O kojemu je mladiću uopće riječ?” “Sandru Moriniju.” “Sinu onoga trgovca kožom?” “Da.” “I ne sviđa ti se?” “Ja... nešto u meni želi da mi se svidi, ali ja to ne ću dopustiti.” “Zašto ne?” “Zato što ja jesam udana.” Nastupi šutnja. “Ponovi to”, reče fra Tommaso. “Ti si... što?” “Ja sam... ja sam zaručnica.” “Moje drago dijete, čini se da ne znaš o čemu govoriš. Kako bi ti mogla – “ Ona udari nogom o pod. “Ja sam zaručnica, fra Tommaso.” Mladi je dominikanac bio zbunjen. Prije manje od tjedan dana došla mu je na ispovijed; s grijesima djeteta. Nezamislivo je da bi započela ljubavnu vezu roditeljima iza leđa. Ne bi to napravila. A ne bi ni mogla čak i kada bi pokušala. Ne s monom Lapom na čelu kućanstva obitelji Benincasa. “Dobro kada je tako”, odgovori on ravnodušno. “Čija si to zaručnica?” “Ja sam Kristova zaručnica.” Ne smijem se osmjehnuti, rekao si je strogo. Nasmiješim li se, izgubit ću njezino povjerenje. Ne smijem se osmjehnuti. Nije se osmjehnuo. Vrlo mirnim glasom reče: “Redovnice su Kristove zaručnice, Katarina. A ti nisi redovnica.” 19
“Nisam. Ali sam se zavjetovala našemu Gospodinu da ću, dok god budem živa, pripadati samo njemu.” Namrštio se. “Nikada mi to nisi rekla.” Pogledala ga je iznenađeno. “Zašto bih? To nije grijeh.” Odmahnuo je glavom. “Nisam mislio da si mi to trebala reći u ispovijedi.” “Nisam nikomu rekla.” “Bilo bi mnogo bolje da si o tome prethodno porazgovarala sa mnom.” “Ali, vi ste onda bili još dječak.” Zagledao se u nju. “Bio sam dječak?” ponovi. “Moje drago dijete, kada si se to zavjetovala?” “Kada sam imala sedam godina.” Brzo se okrenuo od nje. Uspio je suzbiti poriv da se nasmije. Napomenuo si je da je sedmogodišnje dijete ipak razumno biće. A bila je i tako ozbiljna, tako strašno ozbiljna. “Bojim se da je to bila vrlo brzopleta odluka”, reče te se ponovno okrene prema njoj. “Ali, takav zavjet nipošto nije neopoziv. Crkva te može osloboditi.” “Ali ja ne želim da me se oslobodi”, izlane Katarina. Pogledao ju je strogo. “Želiš li postati redovnica?” “Ne znam”, odgovori ona ozbiljno. “Upravo je u tome problem, zar ne vidite? Ne znam želi li on to. Još mi nije rekao.” “Tako, dakle”, fra Tommaso ostane zapanjen. Sakristan se pojavio na vratima klauzure. “Časni prior kaže da su dokumenti spremni”, reče. “A spremna je i mazga.” “Stižem”, reče fra Tommaso. “Bojim se da sada moram poći, Katarina. Što ćemo napraviti s tobom?” Dobroćudno se osmjehnuo. “Možda sam trebao reći: Što ćemo napraviti sa Sandrom Morinijem? Je li došlo do razmjene posjeta?” “Majka i ja smo prošli pored njihove kuće i...” “Samo prvi posjet, ha?” Fra Tommaso je izgledao kao da mu je laknulo. “Još uvijek ništa konačno. Koliko je tebi poznato, to ne će ići dalje.” 20
“Majka misli da hoće.” “Doista? E, pa... to je nezgodno, nije li? A ako se čak i pokaže da nije bila u pravu, uvijek će biti drugih mladića, tako da će se problem ponovno pojaviti. Morat ćemo to razmotriti kada se vratim iz Firence.” “Možda moram pobjeći”, reče Katarina ozbiljno. “Pobjeći!” “Da. Kao sveta Eufrozina* u knjizi.” Fra Tommaso se osmjehne. Mnogih je zimskih večeri obitelji Benincasa čitao legende o svecima, a Katarini je bila najdraža ona o svetoj Eufrozini, poduzetnoj djevojci koja je otišla iz roditeljskoga doma prerušena u mladića i pridružila se redovnicima. “Mislim da ti ne bi prošla kao redovnik,” reče, “a svakako ti ne mogu savjetovati da se pokušaš pridružiti našoj zajednici ovdje. Prepoznali bismo te isti tren. Osim toga, morala bi si odrezati tu lijepu kosu, a to ne bi voljela, je li tako?” Sakristan se ponovno pojavio na vratima. Glasno se nakašljao. “Moram ići”, žurno će fra Tommaso. “E pa, nadam se da ne će doći do najgorega – što god to najgore moglo biti. Vratit ću se za nekoliko tjedana. Možda ćemo onda moći ponovno o tome razmisliti. Pozdravi svoje roditelje. Bog te blagoslovio, dijete.” * Sveta Eufrozina Aleksandrijska živjela je u Egiptu u 5. stoljeću. Njezin otac Pafnucije bio je poznat i ugledan građanin Aleksandrije, ujedno i vrlo pobožan vjernik. Majka joj je rano umrla i tako je Eufrozina ostala sama s ocem koji ju je često vodio u posjet muškom samostanu gdje je tražio duhovni savjet i molitvu. Djevojka je htjela posvetiti svoj život Gospodinu, i kada ju je otac htio udati, pobjegla je od kuće prerušivši se u muškarca, redovnika Smaragda, i kao takva pristupila je u muški samostan u koji je često dolazila s ocem. U tom je samostanu 38 godina živjela životom molitve i pokore i na glasu svetosti kao brat redovnik Smaragd. Njezin je otac nastavio tu dolaziti i često je razgovarao s bratom Smaragdom, tražeći utjehu zbog gubitka svoje kćeri. Na svojoj samrtnoj postelji, Eufrozina je otkrila ocu svoj identitet.
21
Odjurivši prema vratima, izbjegao je sakristanov prijekoran pogled i nestao u klauzuri. Katarina prođe kroz vrata u crkvenu lađu. Klečeći pred svetohraništem, Gospodinu je kao i obično rekla točno kako se osjeća. “Doista ne znam što mi je činiti. Fra Tommaso nije bio ni od kakve pomoći, kao što vidiš, ali to nije njegova krivnja, bio je u velikoj žurbi. Ti zapravo sve to možeš spriječiti vrlo lako, kada bi samo učinio da Sandro Morini misli da sam preniska, ili da mu se ne sviđa oblik mojega nosa. Njegovi roditelji njega ne bi prisilili da me oženi zato što je on mladić, a ne bijedna djevojka poput mene. Amen”, zaključi gotovo mrgodno pa ustane i iziđe iz crkve kroz glavni ulaz, upravo kada se Stefano približavao kolima s mazgom. Na putu kući zaneseno joj je pričao o krasotama palače Salimbeni, tapiserijama i sagovima te divnome ruhu posluge. “Priča se da plemići nisu što su prije bili i da smo mi građani na vlasti, ali svejedno...” Bio je tako pun dojmova da nije ni morala sudjelovati u razgovoru, što joj je odgovaralo. Mona Lapa čekala ju je kod kuće. “Gdje si bila?” “U Svetoga Dominika, majko. Stefano me je tamo odveo i vratio se natrag po mene, tako da se ne moraš ljutiti.” Mona Lapa se zarumenjela od uzbuđenja. “Upravo ste se mimoišli”, zagonetno reče. “Ali nema veze, ovaj put. Ono što je važno jest to da su bili ovdje, oboje. I pozvali su nas k sebi u nedjelju.” “Tko? Morinijevi?” “A tko drugi? I to dan nakon prvoga posjeta! Tvoj otac i ja smo jako zadovoljni. Nedjelja, to je već prekosutra. Nemamo vremena da ti nabavimo novu haljinu, ali i ona plava koju imaš bit će dobra. Popodne ću ju lijepo osvježiti srebrnom vrpcom. Izgledat ćeš kao princeza. Sada moram ići spremiti ručak.” Otišla je u kuhinju. Stefano se osmjehne Katarini. “Čestitam”, reče. “Sada znam zašto si željela vidjeti fra Tommasa. Rekla si mu, naravno. E, pa i mislio sam da će se to dogoditi. Orlando i Bartolomeo nisu bili tako sigurni.” 22
Katarina pobjegne u svoju sobu. Sjedne na krevet i pokuša dobro razmisliti. To više nije bila tek opasnost na vidiku; sustigla ju je. Fra Tommaso joj ne može pomoći; on je na putu za Firencu. A i sam Gospodin nije uslišio njezinu molitvu ili je, bolje reći, odbio umiješati se njoj u korist. Što to znači? To ne može značiti da on ne želi da ona pripada samo njemu. On je uvijek uzvraćao ljubav. Dakle, to može značiti samo to da je prepuštena vlastitim sredstvima. Možda će na kraju stvarno morati pobjeći. Nedjelja! Prekosutra. Mora brzo djelovati. U nedjelju navečer objavit će službene zaruke, a nakon toga više ne će biti izlaza, ne za djevojku iz ugledne obitelji. Samo tri stvari mogu uslijediti nakon službenih zaruka: brak, smrt ili skandal. Morat će, dakle, učiniti nešto prije nedjelje. Počela je razmišljati o tome da pobjegne. Kamo? To ne bi moglo biti nijedno mjesto u Sieni – isti bi je tren vratili natrag roditeljima. Ali ona nikada nije bila nigdje drugdje. A i ceste su pune razbojnika i drugih opasnih ljudi. To je zacijelo bilo mnogo jednostavnije u vrijeme svete Eufrozine. Ni za što na svijetu nije se mogla sjetiti odakle je svetica pribavila mušku odjeću. Činilo joj se da priča to uopće nije spomenula. Pisalo je samo da je sveta Eufrozina “obukla mušku odjeću”. Stefano je bio najmlađi od njezine braće, ali čak je i on bio viši od nje najmanje za glavu i zamisao da pokuša obući njegovu odjeću bila je potpuno smiješna. Mogla bi ju, dakako, pokušati prilagoditi, ali ona nije bila vješta krojačica. Osim toga, za takvo što trebali bi joj sati i sati i to se ne bi moglo izvesti potajice. Od jedanaest ljudi u kući netko bi ju sigurno otkrio, a taj bi netko najvjerojatnije bila majka, ona ista majka koja se spremala ukrasiti njezinu plavu haljinu za nedjelju uvečer. Srebrna vrpca. Kao princeza... Majka nije sklona odugovlačenju, pomislila je Katarina kada je ugledala plavu haljinu pažljivo položenu preko njezine škrinje s odjećom, s malenim svežnjem vrpce pored nje. Bilo je nečega konačnog u tome prizoru; odjenut će ovu ha23
ljinu, ovu i nijednu drugu. A jednom kada je odjene, sve će se odigrati onako kako je majka isplanirala. Zagledala se u haljinu i u vrpcu kao da su joj neprijatelji. Potom je ugledala još nešto kako leži pored vrpce, nešto dugo, tanko i metalno: majčine velike škare.
24
Poglavlje 3.
Vrisak je bio tako glasan i prodoran da su ga svi u kući čuli. Dolje u radionici naučnici su prestali miješati badnjeve, pomoćnici su ispustili netom izmiješane vrećice plave boje. Bartolomeo, Orlando i Stefano zagledaše se jedan u drugoga; čak je i njihov otac izgubio svoju uobičajenu mirnoću tako da je udario tučkom o mjedeni mužar i mršteći se podigao pogled prema napuklu stropu. Uslijedio je još jedan vrisak popraćen isprekidanom galamom, divljom i nerazgovijetnom, te se muškarci sada, kao po zapovijedi, počeše primicati izvoru nevolje. Prepoznali su vrisak mone Lape. Već su ju svi, sve do najmlađega naučnika, čuli kako vrišti, i to više no jednom jer je za razliku od svojega muža držala da je argument u svađi djelotvorniji kada ga se izgovara što je glasnije moguće, a njoj bi rijetko kada manjkalo materijala za svađu. Međutim, ovaj put nije bilo sumnje da je riječ o ozbiljnoj nevolji. Možda je ona ili netko drugi slomio nogu. Ili ju netko napada, iako je bilo teško zamisliti da bi itko u Sieni imao hrabrosti za takvo što. Dok su jurili uz klimave stepenice, isprekidana se galama počela zgušnjavati u riječi. “...kažnjena”, vrisne mona Lapa. “Kažnjena, eto što sam ja, što imam tebe za kćer, ti, derište, ti, ružna gusko, ti, vječna nevoljo...” Giacomo Benincasa okrenu se na stepenicama. “Vratite se na posao”, reče pomoćnicima i naučnicima koji su se natiskali iza njega. “Ovo je obiteljska stvar.” Pomoćnici potjeraše naučnike niza stepenice, a zatim i oni nevoljko pođu za njima. “...jedina koja nas sramoti i obeščašćuje. Pogledaj se! Samo se pogledaj!” 25
Giacomo Benincasa otvori vrata dnevne sobe, uđe i naglo se zaustavi, dok su mu sinovi virili preko ramena. “Bogorodice!” klikne prestravljeni Stefano. “Jeste li ikada vidjeli išta slično?” “Giaco”, vrištala je mona Lapa. “Pogledaj što je učinila, ta glupača, ta pobješnjela životinja... odrezala si je svu kosu!” Benincasa se ukipio, buljeći u svoju kćer. “Kakva šteta”, tužnim će glasom. “Kako si mogla napraviti takvu strahotu, figlia mia*?” “Doista, kako?!” zaurla mona Lapa. Podbočivši se koštunjavim rukama, isturila je ratobornu bradu. “Ali, znam ja zašto je to učinila, kukavna nesretnica. Ne želi biti poput ostalih djevojaka, pristojnih djevojaka koje znaju da ih je dobri Bog stvorio da budu supruge i majke i da ne će biti nijedno od toga dvoga ne pronađu li muškarca kojemu su privlačne. Draže joj je ostati kod kuće i jesti naš kruh i izbjegavati svoju dužnost...” Blijeda djevojka kratko ošišane kose podigne pogled. “Napravila sam to baš zato što ne želim izbjegavati svoju dužnost”, reče. Glas joj je bio miran, ali joj je brada bila uzdignuta kao i majčina. “A kosa joj je bila ono najbolje što je imala”, zastenje mona Lapa. “Svi sveci na nebesima, kada se samo sjetim muka kroz koje sam prošla da bih ju učinila zaista lijepom. Tjednima sam ju bez prestanka tjerala da leži na krovu kako bi joj ju sunce posvijetlilo. Svako sam joj je jutro trljala pomašću koju mi je dala mona Rosa – platila sam ju dva florina; a ona ju je svu odrezala. Dobri Bože na nebesima, što sam to učinila da si me kaznio ovakvim djetetom? Nisam li uvijek vršila svoju dužnost? Sve su mi se kćeri udale osim ove koja se morala unakaziti. Giaco, ne stoj tu kao ovčar; reci joj što misliš o tome!” “Napravila si veliku štetu, Katarina”, reče Giacomo Benincasa pa duboko uzdahne. * Tal., kćeri moja.
26
“Moriniji”, poviče mona Lapa lamatajući rukama. “Mona Favolina! Sandro! Oni nas očekuju na ručku u nedjelju. Što ćemo napraviti, Giaco? Što ćemo im reći? Ne možemo to povesti sa sobom, zar ne? Kako ćemo im objasniti ovu ludost? Bili su gotovo zaručeni. Bit ćemo ruglo cijele contrade. Sandro Morini! Tako uglađen, zgodan mladić...” “Ne ću se udati za njega, majko.” “Ne, nego on tebe ne će oženiti, moja djevojko, ne dok izgledaš kao strašilo, a sada izgledaš upravo tako.” “Nikada se ne ću udati, majko.” Lapa lupi nogom o pod. “Odbijam slušati takve bedastoće. To je... to je krivovjerno. To je grješno.” Na blijedom se lišcu ukaza i nestade sićušan tračak osmijeha nalik na bljesak vrlo daleka ljetnoga groma. “Moj mi je ispovjednik predložio da bih si mogla odrezati kosu”, reče Katarina. “Što?!” Mona Lapa zakorači naprijed. “Fra Tommaso? Lažeš.” Djevojčine se prirodno nakošene oči malo rastvoriše. “Ja nikada ne lažem, majko.” Mona Lapa zausti kako bi joj protuslovila, ali shvati da ne može pa umjesto toga reče: “Svakako ću porazgovarati s fra Tommasom. Uvjerena sam da si ga na neki način ti navela na to.” “Mislim da je to rekao u šali”, reče Katarina. “Nije vjerovao da ću to napraviti.” “I ja mislim da nije. A i tko bi, osim poremećena stvorenja! Toliko si ružna da te se sramim. Gubi se, nestani mi s očiju. Idi u svoju sobu da se ne zaboravim i dignem ruku na tebe.” Djevojka se poslušno okrene i ode. Mona Lapa protisne kroza zube: “Giaco, što ću s njom napraviti?” Prije nego što joj se muž uspio domisliti odgovoru, mona Lapa se okrene prema kćeri. “Nemoj misliti da si me nadmudrila”, zadere se. “Kosa će ti ponovno izrasti, a onda ćemo te udati, makar ti to bilo zadnje.” 27
Katarina bez riječi iziđe kroz vrata i zatvori ih za sobom. Mona Lapa udari u plač. “Njezina kosa,” jecala je, “njezina jedina dražest, toliko mnogo kose, i to boje meda. Oh, to je previše, Giaco. Ovaj put zahtijevam da se nešto poduzme. Zahtijevam, čuješ li me? Bio si odviše popustljiv prema njoj...” “Možda si u pravu”, prizna joj muž. “Ali ona je u dobi kada djevojke znaju biti teške...” “Glupost, ona je tu dob odavno prerasla. Majko Božja, petnaest joj je godina! Kada se samo sjetim muka kroz koje sam prošla da bih je natjerala da obuče novu haljinu i stavi malo šminke na obraze...” Pogled joj zapne za tri mladića koji su stajali na pragu. “A što vi radite ovdje?” otrese se na njih. “Nemate li kakva posla, vi lijeni klipani?” “Oprostite, majko,” Bartolomeo će s izvještačenom ljubaznosti, “ali vikali ste tako glasno da smo se pobojali da vam se nije dogodilo nešto užasno.” “Nešto će se užasno dogoditi vama ako ne nestanete isti tren”, odbrusi mona Lapa. “Došlo je, dakle, do rata”, reče Orlando dok su silazili niza strme stepenice. “Majka protiv Katarine sa sirotim ocem u sredini. Tko li će pobijediti?” “Majka, naravno”, izjavi Stefano. “Kao i uvijek. Možete li uopće zamisliti da ona dopusti da netko drugi ima zadnju riječ?” “Pa, ne znam baš”, reče Bartolomeo zamišljeno. “Katarina zna biti užasno tvrdoglava.” “Majka će ju slomiti”, bio je uporan Stefano. “No, volio bih znati što je spopalo djevojku.” “Ništa. Oduvijek je bila malo ćaknuta, ako mene pitate”, reče Orlando. “Sramotno, ali što je tu je.” “Ponekad i ja tako mislim,” prizna Bartolomeo, “ali većina je djevojaka malo ćaknuta. Barem povremeno.” “Ali zbog čega sve ovo? Zašto se ne želi udati?” upita Orlando. “Što ti misliš, Stefano?” 28
Došli su do radionice gdje je Stefano ugledao desetak pari naćuljenih ušiju pa nije odgovorio. Otac je bio u pravu – ovo je obiteljska stvar. Gore, u dnevnoj sobi, mona Lapa je i dalje bjesnjela. “Moriniji nam ovo nikada ne će oprostiti. Za nedjelju, naravno, možemo smisliti nekakvo opravdanje, reći da je Katarina bolesna ili tako nešto, ali otkrit će prije ili kasnije. Ne možeš ni zamisliti kako je teško bilo pokrenuti cijelu tu stvar. Mjeseci i mjeseci napora potraćeni s nekoliko poteza škarama.” “Ali zašto, Lapa?” “Bog zna! Hirovi. Maštarije. Što bi drugo moglo biti?” “Ona je vrlo pobožna djevojka. Fra Tommaso kaže – “ “Fra Tommaso je vrlo mlad, Giaco, mnogo mlađi sa svojih dvadeset i pet nego Katarina s petnaest godina. Poznaješ ga dobro, kao i ja. Živio je s nama sve od... znaš već, otkako su mu roditelji umrli.” Giacomo Benincasa kimne glavom. Malo je zadrhtao. Nitko u Sieni ne želi spomenuti ime toga užasnog čudovišta koje je došlo u grad 1348. godine, prije četrnaest ljeta, izdišući otrov i trulež. Dvije trećine stanovništva su umrle, mnogi već dva ili tri dana nakon pojave prvih simptoma, a nitko nije preživio više od tjedan dana. Čak ni oni koje je čudovište zgrabilo svojim kandžama nisu htjeli izgovoriti njegovo ime. “Ahimè, sento il grosso*”, zavapili bi kada bi im se pod pazusima i na preponama pojavile prve otekline. Kada bi počeli povraćati crnilo, više uopće ne bi mogli govoriti. Tijekom toga vremena Benincase su posvojili maloga Tommasa della Fontea i primili ga pod svoj krov; jedna ustašca više nisu pravila razliku. A i dječak se pokazao pravim blagoslovom: bio je dobar i željan učenja. Kasnije su ga dominikanci primili s radošću, tako da je sada obitelj Benincasa imala posvojenoga sina koji se molio za njih na svakoj misi. No, možda je stvarno bio malo premlad da bi slušao Katarinine ispovijedi. Bi li znao prepoznati razliku između onoga što dje* Tal., Jao, osjećam velikoga.
29
vojka misli da je učinila i stvarnoga svijeta? Ne bi li ga mogla zavarati predstava pobožnosti? “Djevojka se prepušta mračnim mislima,” izjavi mona Lapa, “a ja ću ju izliječiti od toga. Ima za to jedan vrlo dobar lijek. Rad.” “Ali, ona nije lijena”, usprotivi se Benincasa. “Što god joj kažeš da napravi, ona...” “Znam to, i ja nikada nisam ni rekla da je lijena. Ali previše vremena provodi u samoći. Normalna bi djevojka sve to vrijeme iskoristila za...” “...stajanje na pragu, očijukanje s mladićima, pjevušenje ljubavnih pjesmica, lickanje za ovu ili onu prigodu.” Prijeteći ga je pogledala. “A što je u tome loše, Giaco? To rade sve normalne djevojke; to je početak udvaranja koje završava pred oltarom katedrale. To isto sam i ja činila i da nije bilo toga, Giacomo Benincasa ne bi došao u prvi posjet mojim roditeljima i svojevremeno zatražio od njih dopuštenje da oženi njihovu kćer Lapu. Način na koji se Katarina ponaša nije normalan, sve je to pogrješno, a ja ću ju izliječiti makar mi to bilo zadnje.” “Što namjeravaš?” upita ju uzdahnuvši. “Nisam zadovoljna Carmelinim radom.” “Što Carmela ima s tim?” “Nije dobra sluškinja. Neuredna je i lijena. A k tome i jede za troje.” “Velika je djevojka.” “Otpustit ću ju. Katarina će obavljati njezin posao.” “Lapa!” “Pomagat će mi kuhati obroke za obitelj, pomoćnike i naučnike. Namještat će sve krevete. Čistit će cijelu kuću. Posluživat će za stolom obitelj, pomoćnike i naučnike. Krpat će prsluke i suknje, čistit će cipele i ložiti peć i tako će joj ostati vrlo malo vremena za prepuštanje mračnim mislima. Štoviše, morat će se odreći i svoje sobe.” “Ali zašto? Sigurno – “ 30
“Zato što u njoj provodi sate i sate, izgrađujući neki svoj šašavi svijet iz mašte. Isprva sam ju mislila natjerati da spava u Carmelinoj sobici, ali to nije dobro; to ne bi ništa promijenilo. Ona ne smije biti sama, zar ne shvaćaš? Stoga će si postelju morati prostrijeti u Stefanovoj sobi.” “Ne će mu se to svidjeti, majko, a ona – “ “Svejedno mi je hoće li mu se svidjeti ili ne, a za nju sam sigurna da joj se ne će svidjeti ni najmanje. Upravo je to ono što želim i oni me moraju slušati.” “Prestroga si prema njoj, majko.” “Oh, jesam li? Odrezala si je divnu kosu. A zašto? Zato da se nijedan muškarac ne zagleda u nju. Ne želi se udati. Želi ostati ovdje u roditeljskoj kući. E, pa kada želi da ju hranimo, držimo pod svojim krovom i odijevamo, morat će se zadovoljiti onime što dobije i morat će biti korisna. Danas ćeš nakon večere njoj i momcima reći što si odlučio.” “Što sam ja odlučio?” “Naravno. Ne želiš valjda da pomisle da sam ja glava obitelji? Ma hajde, Giaco, znaš da sam u pravu.” “Kamo ideš, majko?” “Reći Carmeli da mora otići.” “Majko... moramo li ovo činiti Katarini?” Lapa se okrenu. Njezino lice, mračno i napeto od gnjeva, malo se smekša kada ugleda njegovu tjeskobu. “Dragi tatice,” reče s dobroćudnim prijezirom, “ne brini previše. Za mjesec-dva će se predati, obećavam ti.” Uzdahnuvši, vratio se natrag u radionicu. Misli mu bijahu teške i nisu mu davale mira pa su tako prsluci za gradske stražare postali najmanje dvije nijanse tamniji nego što su trebali biti. I zbog toga će biti svađe, sa ser Talanijem u gradskoj vijećnici. A Giacomo Benincasa mrzio je svađe.
31
Poglavlje 4.
Kada je fra Tommaso della Fonte došao u posjet obitelji otprilike mjesec dana kasnije, mladići su ga dočekali s povicima dobrodošlice i odvukli ga u Bartolomeovu sobu. “Puni su posla i u radionici i u kuhinji”, reče Bartolomeo. “Ovdje možemo razgovarati. Sjedni tamo...” Pokazao je na jedinu stolicu. “Mi imamo dovoljno mjesta na krevetu. Gdje si bio sve ovo vrijeme?” Mladi dominikanac sjedne i izravna nabore na svojemu bijelom habitu. “U Firenci,” reče, “i lijepo je vratiti se.” “U Firenci?” Orlando poviče gotovo užasnuto. “Per Bacco! Drago mi je što su te pustili živa.” “Ako i jesu,” reče fra Tommaso, “to nema nikakve veze s poganskim bogovima. U svakome slučaju, ponovno smo se izmirili s Firencom.” “Zato što smo ih potukli do nogu kada su nas napali prije godinu dana”, izjavi Stefano. “Ti lažljivi, prevrtljivi, podmukli hvalisavci...” “Tako zadivljujuće milosrđe”, reče fra Tommaso. “Nadam se da ga ne ćeš zaboraviti spomenuti na svojoj idućoj ispovijedi. Sramota je za talijanske gradove što ratuju međusobno. O tempora, o mores!, kako je Ciceron običavao reći. Italija je bila poganska u njegovo vrijeme i mnoge su se užasne stvari dogodile, ali barem nije bilo ratova među talijanskim gradovima.” “Ali što si radio u Firenci?” zapitkivao je Bartolomeo. “Ne budi toliko znatiželjan, sine”, reče Giacomo Benincasa, ulazeći u sobu. Protrese ruke mladomu redovniku. “Drago mi je što ste se vratili, oče.” Uvijek bi ga prošli trnci od uzbuđenja kada bi svojega posvojenog sina oslovio s “oče”. “Majko! Majko! Došao je fra Tommaso.” 32
Sadržaj
KNJIGA PRVA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 KNJIGA DRUGA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 KNJIGA TREĆA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145 KNJIGA ČETVRTA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 235 KNJIGA PETA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 313
355
PREPORUČUJEMO
Vješto otkana pripovijest o obraćenju i životu svetoga Ignacija Lojolskoga isprepletena sa živopisnom i pogibeljnom poviješću Španjolske i Italije s početka šesnaestoga stoljeća. Teško ranjen tijekom opsade Pamplone 1521., don Iñigo de Loyola spoznao je da je biti Božji vitez neusporedivo veća čast (i neusporedivo opasnije) negoli biti vitez u carevoj vojsci… 311 str. Tvrdi uvez.
www.verbum.hr
PREPORUČUJEMO
Uzbudljiv i realističan roman o iznimnu životu svetoga Augustina, jednoga od najznamenitijih ljudi svih vremena, kao i o vremenu u kojemu je živio. Pripovijeda o obraćenju svetoga Augustina od isprazne, razbludne mladosti do sjajnoga duhovnog pisca i teologa, vješto ispreplićući osobnosti ljudi koji su bili blisko povezani s Augustinom: Monike, njegove svete majke, veličanstvenoga Ambrozija, milanskoga biskupa, i mnogih drugih koji su pridonijeli bogatstvu životne priče ovoga velikana Crkve. 329 str. Tvrdi uvez.
www.verbum.hr
PREPORUČUJEMO
Poznati i nagrađivani španjolski književnik José Luis Olaizola u ovomu zanimljivom povijesnom romanu ocrtava upečatljiv portret Ivana od Križa, jednoga od najvećih mistika i duhovnih velikana u povijesti. U romanu ljubav je u samom središtu drame, a ljubav i jest ono po čemu je najviše poznat sv. Ivan od Križa, veliki mistik i stručnjak za prisnost s Bogom čije su riječi: “Gdje nema ljubavi, unesi ljubav i dobit ćeš ljubav.” 223 str. Tvrdi uvez.
www.verbum.hr
PREPORUČUJEMO
Poznati postapokaliptični roman američkoga pisca Waltera M. Millera, Jr., prvi put objavljen 1959. godine, dobitnik je prestižne književne nagrade “Hugo” i općenito se drži jednim od najvažnijih i najsnažnijih klasika moderne literature. Domišljat i satiričan nudi provokativan pogled na postapokaliptičnu budućnost, a radnja romana smještena je u rimokatoličkome samostanu u američkoj pustinji stoljećima nakon razorna nuklearnoga rata koji je uništio cjelokupnu civilizaciju, pismenost i tehnički napredak… 367 str. Tvrdi uvez.
www.verbum.hr
Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u svibnju 2014. Knjiga je objavljena uz potporu Grada Zagreba. Knjiga je objavljena
Nastavljajući svoj popularni niz romana o duhovnim velikanima, ugledni romanopisac Louis de Wohl svoje iznimne talente posvećuje prikazivanju jedne od najneobičnijih žena svih vremena, svete Katarine Sijenske. Kći poduzetna bojadisara iz četrnaestoga stoljeća iz Siene, Katarina nikada nije zaboravila mistično iskustvo iz svoje rane mladosti; u toj se dobi posvetila Kristu. To je, međutim, potreslo njezinu obitelj kada je, odbivši se udati, ustrajavala na tome da svoj život potpuno posveti Bogu. Njezin je život bio izniman. U tome zbunjujućemu i opasnome razdoblju povijesti papa je živio u Avignonu: Katarina ga je uvjerila da se vrati u Rim. Talijanski gradovi-države ratovahu međusobno: Katarina ih je obuzdala. Bilo je to i vrijeme kuge: Katarina je služila i spašavala živote. Činila je čudesa, primila stigme i okupila oko sebe mnoštvo pobožnih muškaraca i žena. Svetica koja nije htjela pustiti Gospodina Boga na miru doista je opsjedala nebo – i promijenila lice svijeta. Ovaj roman, koji je i živopisna biografija, oživljava Katarinu Sijensku na izniman način. Ona živi na svakoj njegovoj stranici. “Ovaj roman vješto objedinjuje temeljitu povijesnu naobrazbu sa živim dijalozima te baca svjetlo na veličinu i uzvišenost ženina poslanja u Crkvi. Činjenica da je jedna neobrazovana žena zadobila moć nad papama i političkim događajima poistovjećujući svoju volju s Božjom, rječito govori da prava snaga – tj. nadnaravna snaga – dolazi od radosna prihvaćanja čovjekove ‘ništavnosti’. ” – Alice von Hildebrand autorica knjige Ljubavlju oplemenjeni “Stranice ove knjige doista odsijevaju de Wohlovim otkrićem povijesne javne tajne: nema života koji bi bio čovječniji od nadnaravnoga života sveca, ni romantičnije priče od borbe da se voli samo ono što Bog voli.” – o. George Rutler autor knjige Seven Ages of Man ISBN 978-953-235-367-9
VERBUM
9 789532 353679
140 kn
www.verbum.hr