Ono što pakao nije

Alessandro D’Avenia

ONO ŠTO PAKAO NIJE

VERBUM

Alessandro D’Avenia ONO ŠTO PAKAO NIJE

Alessandro D’Avenia

ONO ŠTO PAKAO NIJE

VERBUM

Ovaj je roman plod mašte. Stvarni događaji i osobe koji uistinu postoje ili su postojali preoblikovani su s pripovjedačeva gledišta. Svaku sličnost sa stvarnim osobama ili razvojem stvarnih događaja treba smatrati slučajnom.

Biblioteka:

Stilus 50.

Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Alessandro D’Avenia, Ciò che inferno non è © Copyright: Arnoldo Mondadori Editore S.p.A., Milano © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2018.

Izvršna urednica: Katarina Gugić Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: mr. sc. Dubravka Dubravec Labaš Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj

Knjiga je objavljena uz potporu Grada Splita.

ISBN 978-953-235-634-2 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 170610016.

Marcu i Fabriziju, braći koja su mi pokazala što su veselje i smijeh, porazi i pobjede, riječi i ružne riječi, nogomet i udarci nogom… sve ono što je muškarcima dovoljno da postanu braća.

„‘Što je pakao?’ Sudim ovako: ‘Pakao je patnja kad čovjek ne može više voljeti.’“ F. M. Dostojevski, Braća Karamazovi*

„Smatram da sam u paklu, dakle jesam u njemu.“ A. Rimbaud, Sezona u paklu, Noć u paklu**

Pri prvim zrakama danjega svjetla jedan ga mladić krišom promatra. Uronjen je u vjetrovitu i slanu zamku zore što se tek pomalja iz mora kako bi potom uskočila u ulice još obavijene sjenom.

Mladić živi na vrhu zgrade: od gore vidi more i vidi u kuće i u ulice. Odozgor se pogled prostire tako daleko da se izgubi, a tamo gdje se gubi pogled, i srce ostaje zarobljeno u zamci. Previše se mora širom otvara pred njim, osobito noću, kada more nestaje i osjeća se sva praznina što postoji ispod zvijezda. Čemu sve to rađanje svakoga jutra? Mladić, kojega više bole ocvale latice ruže nego trnje i svakoga se jutra u ogledalu gleda poput utopljenika, nema odgovora. Dodiruje si lice i u očima, u kojima je zarobljeno more, traži ono što je još živo. Živa je njegova svjetlost, blistava zadnjega dana škole. Proučava ga kao one tajnovite karte koje je kao dijete volio gledati kako bi s njih oslobodio blaga i otoke, brodove i valove. * F. M. Dostojevski, Braća Karamazovi, svezak 1., Verbum, Split, 2016., str. 391 (nap. prev.) ** A. Rimbaud, Sezona u paklu, Noć u paklu, Konzor, Zagreb, 1997., str. str. 229 (nap. prev.)

7

Mladić ga gleda. On je to što mu ruje po srcu, po tom klupku u kojem rastu snovi. Stvari obasjane s previše svjetlosti bacaju isto toliku sjenu, svako svjetlo ima svoju crninu, svaka luka ima svoj brodolom. Ali mladići ne vide sjenu, radije ju zanemare.

Rukama si pokriva ozbiljno lice, kao da se lice može prstima slušati. Sliči mornaru na molu, u očekivanju ugovora nakon prisilna odmora. Opet ga gleda. I opet. Dopušta svjetlu, vjetru i soli da mu oblikuju tijelo i misli. Neka svjetlo, vjetar i sol rade od njega što žele, kao što tisućljećima oblikuju i preoblikuju čak i jalovi kamen stijena. Bog mu je u prsa stavio srce, ali je zaboravio na nj staviti oklop. To čini sa svakim mladićem i stoga je za svakoga mladića Bog okrutan.

Ovaj mladić ima sedamnaest godina i život koji tek treba osmisliti. Sedamnaest ne obećava sreću; čak su i glumci ružni sa sedamnaest godina i ne vjeruju da će postati lijepi.

Krv je vrela i kada naglo navre u srce, mora se donijeti odluka što s njim.

On ima sva pitanja, ali odgovori će stići kada ih zaboravi. Sedamnaest je pogrješka u planiranju vremenskih rokova između potražnje i ponude.

Pozorno ga promatra u lipanjskom svjetlu i boji se jer zadnji je dan škole i toga dana svi u duši nose samo ljeto i bijeg, a on – tisuću pitanja. Život mu izgleda kao one jednadžbe iz udžbenika matematike čiji rezultat može pročitati dolje desno, u zagradama, ali mu postupak nikada ne uspijeva i brine ga što minus puta minus daje više ili manje puta još manje. Manje je uvijek tu negdje.

Sve to more i sve to svjetlo opčinjavaju ga poput sirenskoga zova i bespovratno se prepušta u mrežu čarolije. Gleda svisoka, kao što vole činiti mladići njegove dobi kada nastoje pronaći izlaz iz labirinta, a da ne zalaze u nj. Nema niti koju bi mogao odmatati da se ne izgubi u hodnicima svojih strahova.

8

Što mladići znaju o tome kako se postaje muškarcem? Što znaju o uputama o tome kako se upotrebljavaju noć, sjene, tama? Mladići od života uvijek očekuju radost, ne znaju da život od njih očekuje radost. On bi želio jednostavan život, ali život nikada jednostavan nije bio. Iako svi u njemu uživaju, iako svi pate zbog njega, o njemu govore i pišu, o životu se zna tako malo. Možda bi jednostavan mogao biti on i ostaviti životu svoj labirint svjetlosti i crnine.

Svjetlo na krovovima i crnina na ulicama, kao na Caravaggiovoj slici. Paradoksalna estetika grada nastanjena ljudima, neprikladna za začarane mladiće. Mladići nisu svjesni boli potrebne da se postane niti su svjesni koliko treba hrabrosti da se izgube iluzije. Ovaj je mladić toga nesvjestan još i više nego drugi. Malo je stvarnosti oko njegovih snova.

Na trenutak on ga prestaje opčinjavati i zarobljavati, ima oči da ga promatra, pandže da ga ščepa, nezasitan kao svaka sirena. Gotovo da otkriva noć koju skriva zarobljen u srcu.

Njegov grad.

Palermo.

1993.

9

prvi dio

SVE JE LUKA Panormus, conca aurea, suos devorat alienos nutrit. „Palermo, zlatna udolina, proždire svoje i strance hrani.“ (Riječi uklesane ispod kipa duha zaštitnika Palerma na gradskoj vijećnici)

„More je i rub kopna, granit u koji ono zadire, obale gdje baca znakove ranijeg i drugog stvaranja: morsku zvijezdu, raka, kitovu kralješnicu [...].“*

* Thomas Stearns Eliot, Pusta zemlja i druga djela, Četiri kvarteta, Dry Salvages, Školska knjiga, Zagreb, 2009., str. 94 (nap. prev.)

1.

Ulica šuti, unatoč svemu.

Na prozorima pritisnutima ljetnom vrućinom pokoja tenda iskoči poput zmije dozvoljavajući ulazak sporim i ljepljivim naletima južine. Poneki se pas klati gazeći po sjenovitoj oazi. Rijetki udari vjetra s mora ublažavaju žegu, a čak i odbijanje valova o obalu zvuči poput umorna škripanja zubima.

Don Pino svojim velikim cipelama podiže prašinu što postaje zlatna kada je dotakne sva ta svjetlost. Korača brzo, ne zbog žurbe već zbog kašnjenja, u gradu kojem je kašnjenje sama njegova narav. Približava se svojemu crvenom unu, izjedenom od soli i hrđe. Dijete sjedi na poklopcu motora mašući nogama. Ima sedam godina, bijelu majicu i prljave kratke hlače, na nogama natikače za plažu, a kod kuće zlovoljnu majku Mariju. I to je sve. „Kamo ideš tako rano, oče Pino?“ „U školu.“ „Što ćeš tamo raditi?“ „Ono što i ti tamo radiš.“ „Tući se s prijateljima?“ „Ne, učiti.“ „Ali ti si velik, još moraš učiti?“ „Što više znaš, više moraš učiti… A ti ne ideš u školu danas?“ „Praznici su.“ „Siguran si? Škola završava danas, ali danas još traje nastava, inače bi završila jučer…“ „Škola završava kad ti to želiš.“ „Od kada pak to?“ „Bemti, pitaš me preteške stvari.“ „A što radiš ovdje?“ 13

„Čekam.“ „Što?“ „Ništa.“ „Kako ništa?“ „A što bi netko morao čekati?“ „Ovo!“ – lagano ga uštipne za obraz. „Ta tvoja škola je za velike?“ „Da. Za one od šesnaest, sedamnaest, osamnaest godina.“ „A što ih u njoj naučavaju?“ „Kaže se poučavaju ih, ne naučavaju ih; stvarima za velike.“ „Ja se sam poučavam o raznim stvarima.“ „U tom se slučaju kaže: sam ih učim.“ „Ajme, kakva tlaka! Učiti, poučavati: isto je!“ „Imaš pravo…“ „A što uče?“ „Talijanski, filozofiju, kemiju, matematiku…“ „I što s tim?“ „Upoznaješ tajne stvari i ljudi.“ „Ali za to nam je dovoljna Rosalia.“ „A tko je ona?“ „Frizerka.“ „Ne, u školi se uče tajne koje ne zna ni ona.“ „Ne vjerujem…“ „Tim gore za tebe.“ „Bi li mi otkrio jednu?“ „Znaš li što znači Francesco?“ „To je moje ime i gotovo.“ „Istina, to je ime. Ali to je staro ime koje se koristilo za one koji su podrijetlom bili Franci.“ „A tko su oni?“ „Oni Karla Velikoga.“ „A tko je taj?“ „Francesco, s tobom čovjek nikad nije gotov. Franci se tako zovu jer su ‘slobodni’. Francesco je slobodan čovjek.“ 14

ri.“

„A što to znači?“ „Ispričat ću ti drugi put.“ „A što ti naučavaš svoje učenike?“ „Kaže se poučavam ih. Predajem im vjeronauk.“ „A čemu služi vjeronauk?“ „Za upoznavanje s najvažnijom tajnom.“ „Kako se krade, a da te ne uhvate?“ „Ne…“ „Nego?“ „Ah, ako je tajna, onda ti je ne mogu otkriti…“ „Ali ja nisam pandur. Ne ću nikom ništa reći.“ „Nema veze… riječ je o velikoj tajni.“ „Gle, napunit ću sedam godina, razumijem ja neke stva-

„Onda ću ti jednoga dana odati tu tajnu.“ „Obećavaš?“ „Obećavam!“ „A znaš li ti činiti čuda?“ „Ne, ja ne. Ja sam premalen.“ „Ali imaš sto tisuća godina!“ „Pedeset i pet.“ „A to nije više od sto tisuća?“ „Magarče! Kako se usuđuješ?“ „Ali ako si nizak, zašto imaš tako velika stopala?“ „Kako bih mogao puno hodati i ići tamo kamo me ljudi zovu.“ „A uši? Ajme, kako imaš velike uši, don Pino!“ „Kako bih čuo više nego što moram reći.“ „Imaš isto tako velike ruke…“ „Tebi ništa nije po volji?“ Don Pino se nasmiješi i položi mu ruku na glavu mrseći mu svijetlu, normansku kosu. A normanske su mu i plave oči, nebrušeni dijamanti koje su narodi sa Sjevera utisnuli u tamnu kožu Arapa kada su im oteli gradove.

Francesco se smije. Te oči u kojima se naslagala povijest blistaju od čarolije.

15

„Bemti, ti znaš hrpu stvari, don Pino.“ „Moram ići jer ću inače zakasniti.“ „Ali ti uvijek kasniš, don Pino…“ „Čuj ti njega…“ „A ćelava glava? Zašto ti je glava tako glatka?“ Don Pino se pretvara da ga želi udariti nogom u stražnjicu i smije se. „Vidiš li ovo prelijepo sunce koje imamo mi u Palermu?“ „Ali mi smo u Brancacciu!“* „Dobro, na isto ti dođe… ćelava mi glava treba za odbijanje sunčeva svjetla. Tako nas drugi bolje vide.“ Saginje se kako bi mu je pokazao izbliza. Francesco položi ruku na nju. „Bemti, kako je tvrda, don Pino!“ „Kako bi srušila najdeblje zidove.“ Osmjehuje se dok razgovara s njim pa i on izgleda kao dijete. Malen, poput sjemena u zemlji, poput sjemenki cvijeća koje je njegova majka držala na balkonu, poput grumenčića kvasca koje je stavljala u tijesto za kruh. „Možeš li malo biti moj tata, don Pino?“ „Što to govoriš?“ „Da, jer ja imam samo mamu. Za tatu ne znam gdje je.

Možda ti znaš tu tajnu s obzirom na to da znaš hrpu teških stvari.“ „Ne, Francesco.“ Don Pino traži ključeve po džepovima koji mu bježe kao žive ribe u mreži izvučenoj na suho.

Francesco ostane nepomičan, očiju uprtih u zemlju.

Napokon pronalazi ključeve i počne otključavati automobil, ali Francesco se, skamenjen, ne miče. Don Pino se pogne kako bi ga pogledao odozdo, izbliza. „Što ti je?“ Francesco ne podiže pogled. „Dopuštaš da te svi zovu ocem, a onda ne želiš biti tata meni koji ga nemam.“ * jedna od prigradskih četvrti Palerma (nap. prev.)

16

„Imaš pravo. Ali ja nisam tvoj otac.“ „A zašto te onda svi zovu otac Pino? Znaš li to?“ „Zato… zato što… zato što se to tako kaže.“ „Ali zašto si ti don i u crkvi si, a drugi su isto tako donovi i nisu tamo?“ Don Pino šuti. „Hajde, Francesco, neka bude malo po tvojem.“ Pruže si ruke i onda dječak siđe i nasmiješi se.

I don Pino se nasmiješi, uđe u auto i pokaže mu figu. „Tebi figa! I to fina i friška…“ „Za sreću u rušenju najdebljih zidova.“ Francesco zatvara vrata auta i pozdravlja ga isplazivši mu jezik.

Don Pino se pretvara da se ljuti i pali auto.

Dječak pokuca po staklu, odjednom zabrinuta lica.

Don Pino spusti prozor. „Što je?“ „Kada napraviš čudo, obećavaš mi da ćeš me upozoriti?“ „Obećavam.“ „Ali neko veliko čudo, kao na primjer da napraviš da padne snijeg u Brancacciu?“ „Snijeg u Brancacciu? Tražiš nemoguće…“ „Ja sam snijeg vidio samo u crtićima. Kakav si ti to velečasni onda?“ „Dobro.“ „Bok, velečasni.“ „Bok, Francesco.“ Udaljava se. Promatra se u ogledalu i vidi ozbiljno lice.

Ta su mu djeca u srcu još otkada se ritaju u majčinoj utrobi. Na kraju će mu iskočiti sa svoga mjesta, to njegovo malo srce kakvo ima. Osim toga, ne zna koliko mu je još vremena ostalo. Tko će se brinuti o Francescu i svima ostalima? O Mariji, Riccardu, Luciji, Totòu… Nema više vremena, nema više vremena, a tu su sva ta djeca nalik rasutim 17

sjemenkama po polju koje trnje želi ugušiti, a gladne vrane proždrijeti.

Na željezničkom prijelazu preko ceste branik je spušten. Željeznički prijelaz koji Brancaccio dijeli od Palerma, kao geto. Jedna djevojčica stoji iza branika s druge strane pruge. Gleda u smjeru iz kojega dolazi vlak. Naginje se kao da postoji crta koju ne smije prijeći. U ruci drži lutku s glavom okrenutom prema dolje. Don Pino ne stiže izići iz auta jer vlak projuri ispred njega i proguta djevojčicu. Njezina kosa divlja u vrtlogu vagonâ u koje ona gleda kao u filmsku vrpcu što se odmata u kinu. Njezina mašta slijedi taj vlak i odvodi ga na sva moguća odredišta. Htjela bi ući zajedno s lutkom da je odvede daleko. Ne zna kamo idu vlakovi, zna da odlaze daleko. Kao što i brodovi slijede more pa završe tko zna gdje. Zbog toga je najljepša stvar na svijetu, osim njezine lutke, kada s tatom uči plivati. Zato da ode vidjeti čega ima s onu stranu mora.

Sa zadnjim vagonom vlaka nestane i ona.

Don Pino ostaje na pola puta između vrata auta i branika, nepomičan pred priviđenjem. Ne zna tko je ta djevojčica koju je samo na trenutak u njezinoj šarenoj haljini vidio kako trči prema vlaku koji je nemoguće sustići. A da ju je vlak pregazio?

Branik se podiže. Don Pino se polako vraća u automobil tražeći znakove njezine prisutnosti, ali odmah se nepogrješivo čuje trubljenje nekoga kome se žuri tko zna kamo, u neki grad u kojem mu je cilj zaustaviti se. „A kamo morate stići? Na vjenčanje?“ sarkastično upita onoga što trubi. „Da, s tvojom sestrom, pope.“ Don Pino odmahne rukom dobroćudno se smiješeći.

Ponovno krene. Misli na djevojčicu. Ne zna tko je, ali je razumije. Postoji vlak na koji treba stići, s druge strane zapreke koja označava strah. Vlak koji te, ma kamo god te odnio, ispljune iz pakla. Njegov je djed radio s vlakovima i pričao mu je o putovanjima prugama. On je tada bio samo dje18

čak, nije shvaćao kako bi to vlakovi mogli putovati niti kako bi pruge mogle stizati posvuda. A ako je vlak dolazio iz suprotnoga smjera, kako ga se moglo podići da drugi vlak prođe…? I još, najvažnije, kamo idu vlakovi?

I dalje si postavlja dječja pitanja zato što je slab kao i oni, boji se kao i oni, sanja kao i oni, pouzdaje se kao i oni, odmah zaboravlja kao i oni, ne priznaje poraz kao što ga ne priznaju ni oni.

Samo je u jednoj stvari drukčiji. Nije nesvjestan smrti kao oni.

19

2.

Jutarnji vjetar i svjetlo šibaju ulice Brancaccia, četvrti koju čine zgrade što nalikuju ribljim ljuskama u gradu koji gasne i sve se slabije trza na suncu, žudeći za vodom i životom. Mračni prostor beskrajne luke kakva je Palermo, s morem za leđima, Brancaccio se uzdiže na otpadcima koje svako more ostavlja na obali. Po tim krhotinama hoda Lovac.

Muškarac od gotovo trideset godina. Vjerojatno ima i ime, ono koje mu je dala majka kada se rodio i koje su ponovili u crkvi kada su ga krstili. Međutim, ovo je sada njegovo pravo ime. Ime Lovac zaslužio je zahvaljujući svojoj tihoj odlučnosti da napravi ono što se mora napraviti, jer muškarac je onaj koji radi ono što muškarac mora raditi. Za njega se stvarnost dijeli na one kojima on pripada – grabežljivce, i lovinu – onjušenu, prepoznatu, ulovljenu i ubijenu. Hoda uzdignute glave i nikada ne miče pogled sa zacrtane putanje. Zurenje je znak snage, nema skretanja pogleda. Ima tri desetljeća i već ga poštuju, kao što djeca poštuju oca. Ima i svoje djece, troje. Zatim su tu svi drugi kojima osigurava dovoljno svijetlu budućnost da budu zadovoljni i poslušni. Lovac.

S njim je Nuccio. Mogao bi imati dvadesetak godina, nos mu je dug poput kljuna, usne tanke. Iza njega je tek protekla noć koju još uvijek osjeća među zubima poput svoje vječito upaljene cigarete. Oči su mu tužne, ali ne zato što je tužan, već zato što je tuga oblikovala njegove crte lica. Kao dva vuka što kontroliraju teritorij, njih dvojica lutaju naoko bez cilja po labirintu južine u četvrti. Željezne se rolete podižu i otkrivaju raznovrsne aktivnosti iza natpisa koji je svima zajednički: „Kolnik ostaviti prohodnim 24 sata na dan.“ Da, jer nekoć su iz kuća izlazila kola. Raščetvoreni bikovi obješeni na kuke bez srama po20

kazuju svoje meso i mlohave utrobe. Motocikli za popravak prljavi od masti. Štruce kruha sa sjemenkama sezama. Metle, deterdženti, parfemi, igračke, lopte. I tko zna što još. Pletene i drvene stolice ispred trgovina još su prazne, spremne za trenutke odmora između jedne i druge mušterije. Ovdje zima traje tri, četiri mjeseca u najgorem slučaju, ostatak vremena provodi se na otvorenom.

Lovac brzo pogledava uokolo i potom nastavlja nepomično piljiti. Sve ima pod kontrolom. I onda kada ne izgleda tako. Pljuje na zemlju, a pljuvačka se miješa s prašinom na ulici koja je zakrčena automobilima parkiranima u dva reda i kontejnerima za smeće, uzavrelima od već snažne žege prvih sati dana. Kiselkasti vonj truleži miješa se s mirisom jutra natopljena morem u slatkogorku mješavinu koja je sastavni dio mirisa četvrti i cijeloga grada – u jednoj ulici raj, a pakao čim skreneš za ugao. Žena prostire posteljinu koja lijeno leprša u zraku što gotovo da stoji. Na sebi ima kućnu haljinu i uvijače za kosu.

Djeca u skupinama kruže uokolo u potrazi za psima, mačkama i gušterima da ih muče, za nogometnu utakmicu tragaju za krpama asfalta koje moraju istrgnuti iz betona kao i svoju dosadu, s loptom tako istrošene kože da joj se gotovo može dodirnuti nutrina, u potrazi za doživljajima među stvarima koje su odrasli odbacili.

Pozdravljaju Lovca koji im se smiješi kao otac svojoj djeci. „A kako se ti zoveš?“ Nuccio se obraća jednom djetetu. „Francesco“, odgovara ovaj, isprsivši se jer mu se obratio. „Dobro, dobro. Meni uvijek moraš reći istinu. Ali pandurima?“ „Nikad.“ „Bravo. Koliko ti imaš godina?“ „Sedam. Skoro.“ „Sedam, a već si tako visok? Bemti, još malo i moći ćeš ubiti pandura…“ 21

„A kako?“ „Pištoljem… kako drukčije?“ „Ali nemam ga…“ „Imat ćeš ga kad ti bude trebao.“ Nuccio odlazi dalje, a svi ti dječji pogledi, privučeni takvom drskošću, počivaju na njemu. Onaj tko ima cigaretu i pištolj junak je. Francesco želi biti poput njega, u bijeloj raskopčanoj košulji, s cigaretom u ustima i ozbiljna izgleda.

U međuvremenu je Lovac otišao naprijed. Nuccio ga promatra odostraga i već bi želio biti tako moćan. Zato ga prati i uči. To je hranidbeni lanac poštovanja. Lovac ima kosu začešljanu uz glavu, kovrčavu kao u kakva Arapina. Malo ima takvih u Brancacciu koji kao on znaju blagoslivljati pištoljem. „Ono što se mora mora se.“ Uvijek mu to ponavlja. To je ispravno. Obitelj ne radi ništa što ne bi bilo pravedno i jamči red u gradu u kojem je kaos samo drukčija vrsta reda. Da nema njih, Nuccio bi se dosađivao, ne bi imao novca za cigarete i čak bi si morao potražiti posao. Roditelji su mu to rekli tisuću puta, ali on ne želi rintati čitav život kao otac i majka. A zbog čega? Upravo zato da bi rintali. Ne, on ima dvadeset godina i druge planove. Želi imati vilu na moru i tamo odvesti svoju djevojku. To joj je obećao, ne zvao se on Nuccio – rođen, odrastao i još uvijek živ u Brancacciu.

Lovac se zaustavlja pred tezgom s ribama i prstom opipava glavu jedne sabljarke koja ga sa svojega ledenog kreveta gleda bijelim izbuljenim okom. Priroda je osudila ribe na to da kada umiru, vide sve, jer nemaju kapaka. Lovac ne govori ni riječi. Onom tko ima moć pokreti su dovoljni i ne izgovara riječi ako nisu nužne. Muškarac s pregačom prljavom od krvi i ljuski, s nožem širokim dva pedlja, užurbano reže komad ribe i zamata ga u papir. Ugura ga u plastičnu vrećicu. Pruža ga Lovcu ne gledajući ga u oči.

Lovac provjerava sadržaj. Nuccio promatra tu promišljenu hladnoću. Zatim ispljune opušak cigarete i zapali drugu. Otpuhne u ljetni zrak, a oblak dima ostane neko vrije22

me iznad njega. Dan će biti topao. Kada dim ostaje nepomičan u zraku, uvijek bude tako. „Kako je to kada“, Nuccio napravi znak križa u vlažnu zraku kako bi naznačio izraz otpraviš na groblje „čovjeka?“ „Normalno.“ „Normalno u kojem smislu?“ „Normalno.“ Ovaj mladić mora naučiti da se ista pitanja ne postavljaju dvaput. Oko sabljarke izbečeno iz očne duplje podsjeća Lovca na njegovu prvu žrtvu. Metak je brza sudbina. Oči lovine odmah postaju prazne, ne kao kod riba kojima predugo treba da uginu. Ionako svi prije ili kasnije moramo umrijeti, samo je pitanje kako. Ono što se mora napraviti mora se napraviti. Ima obitelj koju mora uzdržavati, troje prekrasne djece koju voli kao zjenice oka svoga. A i pet milijuna koje mu daju mjesečno znače kruh i budućnost te, najviše od svega, zdravlje. Ako imaš zdravlje, sve imaš.

Ubijanje ne izaziva svu onu grižnju savjesti o kojoj govore u filmovima. I puno je lakše nego u filmu. Vuk mora čoporu osigurati jelo. A na ovom svijetu netko se rodi kao lovina, a netko kao lovac. Priroda odlučuje gdje je tvoje mjesto, ostatak je logičan. Ubijanje je samo ravnoteža. Panduri, protivnici, izdajice. To su ljudske životinje. Nitko nije kriv ako pri udaranju krv prska uokolo – život je načinjen od krvi. Sudbina? Slučaj? Vrag će ga znati. Njegova djeca moraju biti zaštićena i dobro odgojena. Zbog njih je Lovac postao Lovac još od prve pljačke.

Bilo mu je dosta prijatelja koji su se hvalisali akcijama koje nikada nisu poduzeli i trebao mu je novac. Bio je dan kao i svaki drugi, stavio je skijašku kapu na lice i opljačkao trgovinu nakitom. Točka. Ništa tu nije trebalo dodati. Tako je, malo-pomalo, pucanj po pucanj, plijen po plijen zavrijedio svoje pravo ime – Lovac. Hladnokrvno planirati i djelovati, poput zmije. Tajna je u tome da je potpuno ista stvar dobiti naredbu i izvršiti je. Poslušnost je jedini oblik tražene 23

vjernosti, odanost koju duguje bogovima četvrti, kako bi se vršila njihova volja.

Nitko ne smije doći remetiti ravnotežu koju zahtijeva Majka Priroda, u četvrt ne smiju doći panduri tražiti bjegunce, uvoditi svoj red, kao što to radi onaj pop u Svetom Kajetanu koji djecom, mladima i drotovima puni crkvu i centar Oče naš. Amen. Mora ga držati na oku. Tamo se unutra mogu dogoditi ružne stvari. Dolaze ljudi čak iz Palerma, iz bogatih četvrti. Dolaze u pomodnoj odjeći i misle da one iz Brancaccia mogu učiti kako se živi. Govore talijanski.

Jednom je njegov sin otišao igrati nogomet u centar Oče naš i morao ga je namlatiti kako bi zaboravio da se tamo zabavio. Nagovorio ga je da izbuši gume na motorima mladića koji govore talijanskim jezikom. Dao je zadaću svojem sinu i još dvojici koji stoje na ulici i čekaju neki posao. Nakon petoga razreda u Brancacciu je to normalno. Djeca idu u školu kada im se prohtije, a oni se pobrinu da im zadaju zadaću.

I on je išao u školu do petoga razreda, a onda je ulica postala škola. Kada nešto želiš, dovoljno je ispružiti ruke, ili kandže – one rano počnu rasti ako ne dograbiš komad mesa koji ti pripada, kao što se to događa kod vukova. Od stalne grabeži kandže ti izrastu silom prilika.

Nuccio nije još nikoga ubio. Čeka svoj trenutak. Kada to budu od njega tražili, učinit će to i gotovo. Zna da je to test poslušnosti potreban za karijeru. Zasada se bavi raspačavanjem, skupljanjem iznuđenoga novca i kurvama. Zna on već svoj posao, a i više od toga jer uspijeva zamračiti nešto novca za neka svoja zadovoljstva, iako Lovac ne zna za to.

Lovac gleda osunčanu ulicu. Ulica je ono što treba muškarcu kako bi bio muškarac. Treba poznavati ulicu i njezina pravila. Tko to ne radi, umire kao riba koja bi htjela disati izvan vode jer joj se čini prljavom. To je voda u kojoj si se rodio i u njoj moraš plivati. Dominirati kako ne bi tobom dominirali. Nije to pitanje dobra ili zla. Onaj svećenik to ne želi shvatiti. To je pitanje dostojanstva.

24

„Odnesi je Mariji“, naređuje Nucciu stavljajući mu u ruke zamotuljak s ribom. „Dobro.“ Nuccio ne traži bolje. Zajedno sa sabljarkom u vrećici prima i odgovor na ranije postavljeno pitanje: „To je kao da staviš komad željeza u komad mesa. Ni više ni manje.“ Nuccio ulazi u dvorište zgrade s raspucalim balkonima i griljama izgriženim od sunca. Miris kuhana povrća spušta se kao rubac na taj prostor s kojega se nebo dobro vidi. Kakav divan dan, topao i pun svjetla, baš za kupanje u moru.

Prije negoli se popne, pogleda u vrećicu i vidi da je unutra i kuverta. Otvori je i pronađe dvjesto lira za Mariju. Kuvertu stavi u džep i penje se. Pozvoni i djevojka s očima crnim kao u arapske princeze i podočnjacima tamnim kao u prostitutke lagano odškrine vrata. „Ovo je za tebe.“ „Hvala.“ Maria ispruži ruku kako bi uzela vrećicu, a da ne mora šire odškrinuti, ali je Nuccio opreznošću grabežljivca gura unazad.

Ulazi u kuhinju i baca komad sabljarke na stol. Okrene se i zagleda se u Mariju. Približi se i stavi prst na trag maskare na njezinu obrazu pritišćući joj kožu na licu, zatim joj stisne usta između palca i kažiprsta i uzme ono što mu pripada.

A Maria osjeća kako u nju ulazi pakao. Oči su joj kao u riba istovarenih na obalu što traže vodu i grčevito se izvijaju, pljuskajući po zraku tako dugo dok posljednjim naporom ne prekinu preostali život za koji su se čvrsto uhvatile.

Komad mesa u komadu mesa isto tako može povrijediti.

25

3.

To su djeca kao i sva druga, ali nehotice se podrugljivo smiju kao lutalice u noćima kada puše južina. Francesco ih gleda. Smiju se i on se smije, ali neiskreno, zato da se ne bi osjećao usamljenim.

Pas ima ranjenu šapu, nema jednoga oka i bok mu je natopljen nekom crnkastom tekućinom. S obzirom na njegov cvilež i lajanje, mora da ima još neku razderotinu, skrivenu i zatvorenu u dlakavom trbuhu. Pas je velik kao njemački ovčar, ali je mješanac tko zna čega. Odaju ga neodređene mješavine boja i oblika koje nosi na sebi. S te zgrade što se gradi oduvijek i napuštena je zauvijek, s madracima i injekcijama, vide se krovovi kuća i jednolični komadi neba. Sve je zahrđalo i oštro poput željeznih šipki što izlaze iz betonskih pilona, nalik na željezno grmlje.

Dovlače psa do ruba onoga što bi u najboljem od svih svjetova mogla biti soba za igru nekoga djeteta, gdje bi se pas mogao sklupčati i sanjati lov i meso. Francesco bi htio biti u školi, ali ga majka jutros tamo nije odvela niti mu je rekla da ode sam. Nije ustala iz kreveta. A kada je tako, njemu se ne da ništa raditi osim potucati se po cesti. Prošle ju je noći čuo da se smije do dugo u noć. A zatim kako jeca kada je ostala sama. On noću otvori oči i čuje majku i muškarce koji se smiju s njom. Zatim ih zatvori i ponovno otvori da vidi sanja li, ali zvukovi i u mraku ostaju tamo. Tako se ujutro obukao sam i slijedio cestu. Cesta ga je najprije odvela do don Pinova auta i potom ususret Nucciu, a onda onamo kamo ona želi, gdje ona kaže, gdje ona završava.

Francesco bi sada volio biti u školi, s učiteljicom Gabriellom, ona lijepo miriše. U tomu malom razredu zidovi su obojeni i ne čuje se škripanje kostiju životinje poražene u borbi pasa dok se ljudi klade na njihovu bol, noću, u podru26

mima Hazonove ulice. Taj pas nema imena. Pas za borbe nema imena.

Na zidu u razredu visi plakat s velikim slovom P i ispod je nacrtan pas bez krvi i slomljenih šapa. Čisti pas u jednom komadu, kao što i treba biti. Pas zadovoljna pogleda. No, zna se, u školi te uče kakve stvari trebaju biti, a ne kakve jesu. Francesco vidi crvenu slinu kako curi s unakaženih zuba bezimena psa. Zatvori oči i ponovno ih otvori, ali slina je ostala, kaplje. Ne postoje prividi, noćne more, a još manje čuda. Sve je stvarno u Brancacciu, u dobru i u zlu.

Htio bi zazvati toga psa imenom za pse, ali on ne zna imena pasa, don Pino ih sigurno zna. Ponavlja ga u sebi, kao da ga može čuti, prvo ime kojega se sjetio – Pas. Volio bi vidjeti kako ustaje zdrav kao onaj s plakata u školi. Ali pas ne čuje ako ga zoveš samo Pas. Mogao bi pokušati s Karlom Velikim, onim od Franaka. Savršeno ime za psa.

Na plakatima u školi sve je savršeno kako i treba biti: trešnje, njoki, leptiri, ribe, boce… Učiteljica Gabriella zna vrlo lijepe priče o nacrtanim likovima, kao onu o dječaku koji tako dobro pliva da izgleda poput ribe i zapravo ga zovu Nikolica Ribica. Jednoga dana, dok je tražio dno, ostao je u moru i svi još uvijek čekaju da se vrati. Zato, kada ide na more, boji se da će naletjeti na toga dječaka. Da će ga vidjeti kako izlazi iz vode. Zbog toga se nikada ne udaljava od obale. Zatim postoji priča o sireni koja želi postati djevojka i narastu joj noge, ali je jako bole jer nikada nije hodala. Francesco voli te priče u kojima se miješaju ljudi i ribe i ne zna se više je li netko riba ili čovjek ili oboje. Osobito voli more kada njegova majka ide s njim i odjene zeleni kupaći kostim, a kosa joj je lijepa i raspuštena. Zaroniti, otvoriti oči i vidjeti sve stvari nejasno kao što se vide pod vodom. Onda ga peku oči. Ali voli tišinu pod vodom i isto tako voli gledati u valove, ispod valova, s valovima. Voli samo more i svoj razred. Sve su stvari izvan plakata ružne, osim njegove majke. Kuće nemaju krovove ni bijeli dim što izlazi iz dimnjaka.

27

Psi imaju slomljenu kralježnicu i iskopano oko. Nikada nije vidio trešnje, a boce služe samo da ih se razbije kamenjem.

A on se boji. Osobito kada vani puše vjetar koji lupa prozorima otvorenima zbog vrućine, a on nema hrabrosti ustati kako bi ih zatvorio jer tko zna, možda bi ga vjetar zarobio i odletio s njim. A on nema oca koji bi ga potražio i vratio kući.

Njegovi prijatelji udaraju psa u trbuh iz kojega se začuje mukao i voden zvuk, a zatim cvili i struže zubima. Lome mu rebra. Francesco ne zna kako popraviti polomljenoga psa. Ne preostaje mu ništa drugo nego da ga lomi i on tako da ne ostane ništa živo i ništa što pati, jer to je gore od mrtvoga.

Udara ga u njušku koja zaškripi. Osjeti kako mu se drhtavica širi od vrha nožnih prstiju do glave, kao udarac bičem. Kako bi otresao sa sebe tu tjeskobu, udara ga još jednom i još jednom, svaki put sve snažnije. Pakao je kada ne osjećaš više bol zbog lomljenja, ne osjećaš ga više u kralježnici, u leđnoj moždini, u glavi, u srcu. Pakao je obamrlost od koje više ne osjećaš da živi ono što je živo. Ali Francesco ima u sebi nešto što odolijeva, čak i dok snažno udara mlohavo i izobličeno tijelo.

Ponavlja stvari s plakata kao što učiteljica traži od njih.

Ponovimo zajedno. Za slovo O osa koja ga je jednom ubola, za slovo Z zebra koja ga podsjeća na Juventus i Roberta Baggia i želi biti poput njega, iako ima onih koji više vole Schillacija; K za krajolik u koji bi najradije otišao i J za jaje koje voli u punču kada mu ga mama pripremi sa šećerom.

Ne sjeća se crteža za P. Uopće ga se ne sjeća. I dalje ga udara i nalik je svemu osim djetetu. On i njegovi prijatelji gase žeđ tim udaranjem, ranjavanjem, uništavanjem. Prestrašeno pseće oko otvara se pri svakom udarcu, sve praznije.

Potom truplo koje još dašće guraju prema dolje, nastojeći naciljati jedan od pilona sa šipkama što strše iz njega. Pas padne okrenut na stranu, a jedan ga komad zahrđala željeza probije, prolazeći kroz njega kao kroz papir. Promuklo 28

zacvili, zatim padne na zemlju, smrskane utrobe što se razlijeva uokolo. Posljednji grč označava kraj nagona za preživljavanjem.

Djeca viču. Živina je mrtva. Onaj tko izgubi zaslužuje umrijeti. Smiju se. Likuju kao luđaci što znaju samo za igru žrtvovanja bezličnom bogu ravnodušnosti.

Francesco otvara od straha zatvorene oči, ali sve je još uvijek tamo i vidi prolivenu krv rasprsnutu oko psa poput vatrometa te muhe i ose što već navaljuju. I dalje se ne sjeća plakata sa slovom P. I on likuje, ne zna što drugo raditi, ludilo čopora preuzima ga i u krhkim rukama osjeća opijenost uništenjem.

Može biti samo P u riječi pakao. Ali pakao nije na plakatima za djecu u prvom razredu osnovne škole, u najgorem slučaju vatra za V. Ali pakao i vatra nemaju veze jedno s drugim, pakao je čisto oduzimanje, ubijanje svega života i sve ljubavi u svemu.

29

4.

Gotovo je. Podne je jedini trenutak zadnjega dana škole dostojan pamćenja. Školsko zvono zvoni kao trube posljednjega suda. Dograbilo ih ljeto, djeca bi htjela da ono vječno potraje. Zavodi ih svojim čarom. Krade ih. I raspršuje ih.

Prejaka ih svjetlost gotovo potapa, blista po krovovima, a zatim pada i iščuđava se na ljudskim ulicama. Suši i grije sve površine slane od mora. Samo bi nevjerojatna kiša mogla razbiti to nebo od modra mramora. Usred rijeke ljudi i duša, ako se pažljivo sluša, čuje se glas.

Volim potražiti prave riječi. Riječi i njihov zvuk me spašavaju. Otkrio sam to u osnovnoj školi, kada je sve baš osnovno. S riječima bacam sidro na sve stvari koje more u srcu odnosi, privezujem ih za obalu svojega uma. Samo tako prestaju udarati jedne o druge, nasukavati se, razbijati se.

Kada ne bih znao imenovati nešto novo, izmišljao bih riječ i to je bilo dovoljno. Kada sam bio mali, ono što se skrivalo pod krevetom zvao sam „neron“* i manje sam se bojao. Nisam znao za postojanje rimskoga cara i otkrivši ga činilo mi se da sam ja izmislio toga tiranina. Volim igre riječima, rime, asonance i priloge, osobito priloge, ali i veznik „premda“ nakon kojega slijedi dopusna rečenica (i to sam naučio u osnovnoj i nisam više zaboravio) ima na mene katarzičan učinak. „Katarzičan“ je riječ-sidro. To su one riječi koje uz sebe privezuju mnogo stvari. Naučio sam je proučavajući grčku tragediju i djeluje opuštajuće na najbolnije napetosti – strah i tjeskobu.

I ja sam usidren u četiri sloga svojega imena i mirno stojim na sidrištu promatrajući svijet s obale. Moje je ime kra* Nerone na talijanskom može značiti i „crni“ (nap. prev.).

30

ljevsko – složenica od kraljevskoga orla, kose protkane zlatnim nitima i plavetnila bez nesigurnosti (barem bih tako ja htio) u očima. Zovem se Federico, kao onaj koji je od ovoga grada napravio svoj krunski dragulj. To je bilo i ime mojega djeda, vlasnika brodova, koji je već bio mrtav kada sam se rodio, prije sedamnaest godina, ali čiji grob, stisnut između litice i mora pod planinom Pellegrino, dobro poznajem.

Grob s pogledom na more, kako je želio. Ne znam kakav ću grob ja imati i nije trenutak da na to mislim, ali i ja želim da bude na moru. Federico je došao izdaleka, prošao je mnoga mora i mnoge zemlje te tako izgradio svoje carstvo. Premda sam smušenjak, moje me ime obvezuje na velike stvari, ne kažem na carstvo, ali na otvoreno more da. Postoje dani kada me praznina grize u prsima i ništavilo mi razdire utrobu, znam da bih se trebao trgnuti, ali sva ta praznina i sve to ništavilo paraliziraju me. Nisam zadovoljan, a ništa mi ne nedostaje. Ne znam čak ni kako sav taj prostor stane u mene. Krv, mišići, živci ne ostavljaju mjesta praznini, a ni u fizici praznina ne postoji. Ipak, u meni ona pronalazi, gotovo kradomice, nekoliko nevidljivih, skrivenih kubičnih centimetara.

Na svjetlosti boje bizantinskoga zlata bicikl ovoga mladića blješti tako da se čini nestvaran. Ali ako bolje pogledate, vidite da on ispod traperica nosi kupaće gaće kao što ih nose svi u ovim krajevima od sredine svibnja nadalje. Iza sebe ostavlja klasičnu gimnaziju Vittorio Emanuele II. i godinu dosade i ljepote, a onda se prepušta cesti koja od drevnoga trbuha grada vodi na more.

A ovdje je sve luka. Ne računaju se gradovi koje su ljudi i priroda spustili na more. Ima ih na tisuće. Ali samo jedan smije nositi ime po vokaciji, duhu i sudbini. Palermo. Cvijet za Feničane koji su ga zvali Zyz, zbog rijeka koje se iz mora kao latice pružaju prema drevnoj čaški centra. Rijekâ kojih danas više nema, čak ni kada potražite glatkoću oblika koju svaki vodeni tok ostavi za sobom. Pan ormus. Cijeli je grad bio luka Grcima i Rimljanima. Bit se ne mijenja. Tako su ga 31

zvali drevni moreplovci koji su preživjeli oluje i bonace kada su pristajali.

Pitomi pijesak prihvatio je brodove kao glave što se spuštaju na svilene jastuke, a zaljev se ženskim zagrljajem pobrinuo za umorne mornare – sve je luka. Kilometri zagrljaja. Bez prijevara. Barem naoko, kao i svaka stvar koja se razmeće time da je „sve“.

Ali ne može se zanemariti da zagrljaj može i ugušiti, biti zamka spremna za one kojima, opčinjenima tolikom nježnošću, popusti pažnja. Luke su pune mornara i prevaranata, poslova i briga. Dvolične duše prilagođene dvosmislenu mjestu. Bilo ih je prije i bit će ih uvijek. Kao što će uvijek biti mladih sanjara spremnih otploviti na otvoreno more, bez određenoga cilja, zbog toga što nisu u stanju podnijeti pogled na toliki horizont, a da ga ne zaparaju.

Vjerujem da ću jednoga dana biti pjesnik. Možda to već i jesam, ali sa sklonošću baroknom pretjerivanju, kaže moj profesor talijanskoga, kojem ipak pojedini barokizmi nisu mrski. No kaže i da ću ozdraviti od toga jer je i on s 18 godina ozdravio. Meni se čini da je ostao kakav je i bio te da u meni ispravlja nedostatak koji on još ima. Kod baroka volim oštroumnost, metaforu što iščaši stvarnost i veliku igru riječima s kojima je nasumce izaziva.

Bit će da se zbog toga mladić igra s gradom i grad s njim.

Ulazi u uličice koje vode do mora, sličnima kretskom labirintu. Iznenadna tama zaklanja sunce i pruža neočekivanu svježinu. Za svaku svjetlost ovdje postoji sjena. U gradu kojega šiba sunce i sjena isto tako silovito može udariti. Sve je luka, sve je roba, sve je pogodba, sve je novac, sve je zamka, sve je bordel, sve je vino, sve je dolazak, sve je odlazak.

Iz utrobe arapskoga grada možete kliznuti do prave-pravcate luke i izbiti pred arapsko-normansku katedralu što izgleda kao pješčani dvorac izgrađen na plavetnilu koje ne stane ni u jedan pridjev. Vidjeti koraljno crvene kupole Svetoga Ivana što se pale tamo u blizini, dok zlato moza32

ika kraljevske kapele u Normanskoj palači uzalud svjedoči o raju zemaljskom koji je nekada ovdje postojao, a sada je od njega preostao tek pokoji komadić. Isto su tako stvarni ostatci Drugoga svjetskog rata, nepomična i okamenjena u ulicama u središtu grada, poput crno-bijele fotografije koja ne blijedi.

Možeš dotaknuti goleme fikuse po kojima sunce u slapovima pada na Morski trg i osjetiti kako miris mora prožima vulkansko kamenje. Da to nije njihova prirodna boja, ta bi ti se žuta činila pretjeranom, ali to je samo zbog neba koje im služi kao kulisa. To je grad koji više nego ikoji drugi sliči svjetiljci iz Tisuću i jedne noći. Dovoljno je protrljati koji kamen pa da pobjegne kakav duh, dvoličan i cjenkački, spreman iskamčiti želje umjesto da ih usliša.

Jedan arapski zemljopisac napisao je za Palermo da se „onom tko ga gleda zavrti u glavi“. Savija ga oko sebe tako dugo dok ga ne iščaši poput zgloba. Sve je luka. Sve grli. I sve drobi.

Mladić ima izoštrene osjete i pušta da ga vodi bezbožna Arijadnina nit mirisa sfincionea* naslaganih na Pčelici, Piaggiovoj trokolici s hranom. Miris se miješa s prašinom i bukom koju proizvode motori vozila s tek nekoliko slabih konja što sagorijevaju loše pomiješan benzin s uljem. Mladić koji silazi nizbrdo na biciklu gotovo je brži od njih. S tisuću lira u ovim se krajevima može jesti, ovdje se siromaštvo nikada nije skrivalo. Jednostavne stvari malo koštaju jer treba se snalaziti kako bi se moglo živjeti. Ili kako bi se umaklo sudbini. A sfincione je lijek i za snuždenost. Istini za volju, u luci nema mjesta za snuždenost. Onaj tko od nje boluje skriva je tamo gdje joj je i mjesto: u riječima od kojih se tvore priče. Sve je luka. Sve je priča. Sve su glasovi.

Slijedi trag tezge na tri kotača i udiše miris luka na podlozi od pečene rajčice. Sve mu izgleda poznato i istodobno ništa ne izgleda poznato jer se sve i ništa improvizira na * sicilijanska pogača s kozjim sirom, rajčicom, maslinovim uljem

i origanom (nap. prev.)

33

ovim ulicama. Svakoga je dana svaka stvar drukčija, iako se ništa nije promijenilo od prethodnoga dana. Kao što to zna prodavač ribe koji premješta istu robu kako bi prevario i žene najpronicavijega pogleda. Pokoji promukli glas grgolji u megafon obećavajući okuse što umiruju poput majčinih grudi: „Ala su dobri ovi sfincioooonii, bemti, kako su dobri… baš za prste polizati.“ Svaki prodavač nabraja i nabraja svoju robu, kao arapski trgovci na svojim bazarima, a taj glagol pun slova A oponaša usta i grla razjapljena stoljećima, što robu pretvaraju u samoglasnike i samom ih snagom ponavljanja te podizanjem i spuštanjem glasa omata rajskim obećanjima. To je ponašanje previše duboko prodrlo u dijalekt i tijelo naroda da bi ga se moglo iskorijeniti. U ovim krajevima riječ vrijedi koliko i roba, odnosno vrijedi više od samih predmeta. Riječi koje potiču ili prisiljavaju na djelovanje. Riječi-sirene, kako ih zove mladić, obmanjuju i opčinjavaju i najhladnije glave. Jezik stvoren za zavođenje i primjenu sile, a ne za služenje istini. Sve je luka. Sve je otvoreno. Sve je razmjena. Sve je riječ. Panverbo su ga trebali nazvati.

Ali kako se mladiću sazdanu od zraka može reći da se stvarnost uvijek razlijeva iz korita riječi?

Dođe mi da zapjevam, premda nemam sluha. Premda – kakva ljepota, cijeli svijet mogućnosti skriven u jednom premda. I pjevam na sav glas jer je škola završila, jer se ide na kupanje, jer su djevojke spoj svjetlosti i mekoće tijela i možda postoji jedna i za mene, jer idem na mjesec dana u Englesku, jer mogu čitati ono što želim do kasno u noć kada se knjige otvaraju kao cvijeće u rano jutro.

Dok se ulica puni mladim tijelima i nadama, shvaćam da će mi malo toga iz škole nedostajati. Satovi književnosti, utakmice ping-ponga na katedri, ispitivanja koja prođeš, a da nisi učio, brbljanje s podvornikom Geppom, koji u svojem ormaru zajedno s trgovačkim papirom čuva i bocu najgore votke i najboljega bijelog vina za utjehu sebi i učenicima. Izmislili smo koktel koji je pravi čarobni napitak, zovemo ga Narazga, a radi se od bazge s mentom, jasminom 34

(koje nam je nabavila Geppova žena u sasvim druge, estetske svrhe) i korom naranče (Geppo ih ima uvijek barem dvije kile i proguta jednu na sat). Narazga te može oporaviti od bilo kakva razočaranja, podsjeti te gdje si rođen i da nemaš za čime žaliti, da još uvijek imaš sve te da život, ma kako bio loš, ide dalje.

Nikada nisam puno učio, intuitivan sam, za neke me predmete uopće nije briga i poznajem plemenitu vještinu improvizacije. Mene zanima samo književnost i riječi kojima se može oponašati stvarnost ili je iznenaditi brzim protunapadom. Zbog toga volim govoriti, primjerice, „svijet je lijep jer je kvaran“, ali tome se smijem samo ja. Uvjeren sam da je svaka duša sazdana od najmanje pet riječi. Svi bi trebali imati popis od pet riječi, onih pet koje najviše vole. Tvojih su pet riječi one koje govore o tome kako dišeš, a o tome kako dišeš ovisi sve ostalo. Moje su: vjetar, svjetlost, djevojka, šutke i premda.

Svatko bi trebao napisati pjesmu sa svojih pet riječi, samo kako bi dušu privezao u sigurnu luku. Moja zvuči ovako: „Gdje si ti koja mi možeš zašiti dušu šutke?

Djevojko puna svjetlosti, možeš li ti zakrpati mladića sazdana od vjetra?

Ja tražim tvoje ime, premda ga ti nemaš.”

Najčudnije je to što upotrebljavam riječi kako bih se usidrio, a onda su baš riječi te koje me guraju prema nepoznatom, kao slijepe karte u koje treba upisati mjesta, jer svaka izrečena riječ stvara prazan prostor oko sebe, kao mol u luci. Čitam poeziju jer je kuća puna knjiga, a zbirke pjesama oduvijek su me privlačile, još otkada sam bio dijete, upravo zato što nisam razumio ništa od sveg tog započinjanja re35

čenica u novom redu, ali sam volio šarama ispuniti prazan prostor. Kada je to primijetila, mama nije bila sretna, osobito kada je pronašla svoj primjerak zbirke Rad umara pun žvrljotina.

Moj me brat zove „Pjesnik“ i zadirkuje me jer na bradi nemam ni dlačice. Mama misli da sam baš po njoj naslijedio oči što ispunjaju cijelu duplju i previše se pouzdaju u svijet i ljepotu. Tata tvrdi da je bolje da nisam ništa naslijedio od njega jer bi se on sramio. Pretvara se da je čangrizalo, ali dobro zna da kao i on nosim srce na dlanu te ne podnosi pomisao da ću i ja morati patiti na isti način.

Moja mi je strast prema Dostojevskom pribavila pak nadimak „Idiot“. Nadjenuli su mi ga moji školski prijatelji onoga dana kada sam na satu talijanskoga o toj knjizi govorio s oduševljenjem štrebera jer u njoj piše da će ljepota spasiti svijet. Moji školski prijatelji kažu da će svijet spasiti lijepe djevojke. Može biti da su oni u pravu, ali moje iskustvo na tom polju prilično je oskudno te se radije pouzdajem u književnike – stječem iskustvo preko njih.

Zabavljen sam tim sasvim beskorisnim mislima kada kroz korijandole majica prepoznam mali crni lik što potpuno odudara od ljetnih boja oko sebe. „Velečasni Pino! Danas se nismo vidjeli!“ Evo, od škole će mi nedostajati i 3P. Tako zovemo patra Pina Puglisija, nastavnika vjeronauka, s njegovim velikim cipelama, velikim ušima i smirenim pogledom. „Spreman za praznike?“ „Da, idem učiti engleski u jedno mjesto pokraj Oxforda.

Vidio sam fotografije: sve je zeleno, ima travnatih teniskih i nogometnih igrališta. Prava trava, don Pino! To mora da je raj… A što ćete vi raditi?“ „Ja? Što misliš kamo mogu ići u gradu kao što je ovaj?

Ovdje smo uvijek na praznicima. Pogledaj koliko svjetla!“ „Vi previše radite.“ „To je ono što volim raditi. Objasniti djeci i mladima u Brancacciu da je ljeto drukčije od ostatka godine.“ 36

SADRŽAJ

PRVI DIO: Sve je luka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 DRUGI DIO: Bolni grč . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 183 Napomene i zahvale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 292

297

Billy je gorostas, visok preko dva metra, kojega se svi boje i izbjegavaju. Francisco je mladić koji ne zna gdje se nalazi ni otkuda dolazi, no uvjeren je da je on slavni slikar Francisco de Goya iz 17. stoljeća. Njujorška luda, nova uspješnica Michaela O’Briena, počinje kada div Billy slučajno susretne Francisca i uzme ga k sebi, brine se za njega te mu pomaže da dođe do izgubljenoga identiteta. Njujorška luda dirljiva je priča o sjećanju, identitetu i ljudskoj sposobnosti za život i ljubav i nakon najužasnijih tragedija.

Tvrdi uvez. 288. str.

Roman Učenik svojega je autora, Paula Bourgeta, zasluženo uvrstio u povijest lijepe književnosti. Temeljna okosnica romana je optužnica protiv Roberta Gresloua, kojega sumnjiče za ubojstvo mlade djevojke, a sumnja se da ju je ubio potaknut filozofskim idejama svojega učitelja Adriena Sixtea. Ovaj roman s intrigantnom kriminalističkom pričom predstavlja psihološku studiju o ljudskim emocijama, motivima i strastima, ali i literaturi, tradiciji, odgovornosti, općeprihvaćenim idejama i mladenačkim idealima.

Tvrdi uvez. 304 str.

U ovomu svojem posljednjem djelu Mark Twain opisuje izniman život svete Ivane Orleanske, djevojke koja je ostala zabilježena u povijesti kao junakinja bez premca. Kako je izgledao njezin životni put i što je izvor njezine čudesne preobrazbe? Odakle je crpila sposobnosti i snagu za nevjerojatni pothvat koji je izvela? Fasciniran njezinim likom i djelom veliki je književnik o njoj napisao ovu – po njegovu mišljenju svoju najbolju – knjigu kao krunu svojega stvarateljskog opusa.

472 str. Tvrdi uvez.

Ovo najpoznatije djelo čuvenog pisca Jorisa-Karla Huysmansa donosi priču o duhovnom putu glavnog protagonista Durtala. Toga lika Huysmans vješto uranja u priču prožetu kršćanskim simbolizmom, srednjovjekovnom arhitekturom i umjetnošću, te lirskom ljepotom opisa, nenadmašnim rječnikom i vrhunskim književnim izrazom. Pred očima čitatelja vjerno, neodoljivo i živo uzdiže se katedrala u Chartresu u svoj svojoj ljepoti i dostojanstvenosti, vjerno rišući osobne priče ljudi koji se kreću pod njezinim lukovima.

Tvrdi uvez. 368 str.

Ovaj poznati postapokaliptični roman američkoga pisca Waltera M. Millera dobitnik je prestižne književne nagrade Hugo i općenito se drži jednim od najvažnijih i najsnažnijih klasika moderne literature. Svojom iznimnošću i maštovitošću ostaje vječno svježe, posebice stoga što zanimljivom radnjom na duhovit način postavlja i danas aktualna pitanja o smislenosti napredovanja ljudske civilizacije i zastranjenjima svijeta u kojemu živimo.

368 str. Tvrdi uvez.

Kako životne nevolje i tragedije spojiti s Božjom providnošću koja bi trebala brinuti o dobru svakog čovjeka? U ovom književnom remek-djelu, dobitniku Pulitzerove nagrade, Thornton Wilder vrhunskom spisateljskom umješnošću postavlja vječna pitanja o ljudskoj nesreći, konačnosti i smrti, o tajanstvenoj kompleksnosti slučajnosti i sudbine, o istinskoj ljubavi i životnom smislu koji muče sve ljude.

152 str. Tvrdi uvez

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u prosincu 2018.

Federico ima osamnaest godina i srce puno pitanja na koje život još nema odgovora. Nastava je završila, pred njim je ljeto i njegov zasljepljujući i zagonetni grad – Palermo. Dok se priprema za odlazak na studijsko putovanje u Oxford, Federico susreće 3P-a, nastavnika vjeronauka. Tako ga zovu jer mu je ime pater Pino Puglisi, a on se zbog toga ne ljuti, smješka se. 3P poziva mladića da mu prije odlaska pomogne s djecom iz četvrti Brancaccio. Kada Federico prelazi prugu što razdvaja tu četvrt od ostatka grada, još ne zna da točno u tom trenutku započinje njegov novi život. Navečer se vraća kući bez bicikla, s razbijenom usnom i osjećajem da je otkrio sasvim nepoznatu stvarnost koja ga se ipak neposredno tiče.

Brancaccio je splet uličica pod nadzorom ljudi s nadimcima poput Lovac, Turčin, Majka Priroda, koji poštuju jedino zapovijed Cose nostre. Ali to su i ulice u kojima stanuju Francesco, Maria, Dario, Serena, Totò i mnogi drugi koji se ne odriču nade u drukčiji život…

S uvjerljivošću svjedoka i snagom pisca Alessandro D’Avenia, ugledni talijanski književnik poznat diljem svijeta po romanu Bijela kao mlijeko, crvena kao krv, opisuje život iznimna čovjeka, don Pina Puglisija, koji nam na stranicama ovoga sjajnog romana progovara mirnim, ali nepopustljivim glasom u korist onih najslabijih i s osmijehom koji se nije ugasio čak ni pred vlastitim ubojicom. D’Avenia majstorskim književnim perom oslikava snažan, nezaboravan portret jedinstvenoga i kontradiktornog grada, društva ugušena šutnjom, ali ipak sposobna za nenadmašna djela hrabrosti.

ISBN 978-953-235-634-2

VERBUM 140 kn

www.verbum.hr