Očeva pripovijest

Michael D. O’Brien

OČEVA PRIPOVIJEST

VERBUM

Michael D. O’Brien OČEVA PRIPOVIJEST Roman

Biblioteka:

Stilus

32.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Michael D. O’Brien

OČEVA PRIPOVIJEST Roman

VERBUM Split, 2013.

Naslov izvornika: Michael D. O’Brien, The Father’s Tale © 2011 by Ignatius Press, San Francisco © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2013.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: Mijo Pavić Lektura: Anđa Jakovljević

CIP - katalogizacija u publikaciji Sveučilišna knjižnica u Splitu UDK 821.111(71)-31=163.42 O’BRIEN, Michael David Očeva pripovijest : roman / Michael D. O’Brien ; <prijevod Mijo Pavić>. - Split : Verbum, 2013. (Biblioteka Stilus ; 32) Prijevod djela: The father’s tale.

ISBN 978-953-235-316-7 141223068

S ljubavlju i zahvalnošću mojoj sestri u Pekingu (cvijetu Kristovu u Kini, čije ime ne smijem otkriti) i njezinoj duhovnoj djeci. Jednako tako, nepoznatim mučenicima u Rusiji i Kini čija će se žrtva otkriti u doba žetve.

Nitko neka se ne vara. Ako tko misli da je mudar meÄ&#x2018;u vama na ovome svijetu, neka bude lud da bude mudar. Jer mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom.

Prva poslanica KorinÄ&#x2021;anima 3,18â&#x20AC;&#x201C;19

Proslov

Krajem veljače, ne tako davne godine, liječnica dr. Irina Filipovna putovala je transsibirskom željeznicom nepreglednom tajgom i tijekom putovanja slučajno nazočila posve neobičnu događaju. Premda je putovala vagonom trećega razreda, s tvrdim i neudobnim sjedalima, a njezini suputnici, zbog obustave željezničkoga prometa prouzročene prosvjedima ekoloških udruga, bili lošega raspoloženja i ispunjeni očajanjem, veći dio puta između Novosibirska i Irkutska namjeravala je prespavati. Nakon što je održala predavanje o imunologiji na medicinskome institutu u Novosibirsku, nadala se da će se bez većih teškoća iskrcati u Irkutsku, a zatim se, autobusom i sanjkama s konjskom zapregom, dokopati rodnoga sela u kojemu je službovala u malenoj, ali mjesnome stanovništvu prijeko potrebnoj ordinaciji.

Prevalivši tridesetu, dr. Filipovna je bila žena pristala izgleda, udovica koja je nakon suprugove smrti skrbila za dvojicu sinova. Navikla na predan i samozatajan rad, trudila se da joj život bude što jednostavniji, pokušavajući osigurati uvjete u kojima će ona i njezina djeca moći bez većih potresa preživjeti novo vrijeme – posve novu društveno-političku situaciju koja se po mnogočemu činila još konfuznijom od one u vrijeme komunističkoga režima. Država je i dalje bila svemoćna i proždirala sve što joj se ispriječilo na putu – dr. Filipovna imala je štošta reći protiv nje. Svoju energiju nije tratila na pokušaje da svijet shvati drukčijim nego do tada znajući da znanost ne može odgovoriti na pitanje postoji li život poslije ovoga koji nam je dan.

Sebe je doživljavala kao majku i znanstvenicu. Često si je govorila kako mnogo duguje drugima, napose pokojnome suprugu kojega je ljubila kao nikoga u životu, a jednako tako svojim sinovima koji su sada, nakon suprugove smrti, bili gotovo jedini smisao njezina života. Dotadašnji je njezin život bio neobično složen, nipošto jedinstven. Premda je živjela u oskudici, po9

litika je, kao intelektualku, nije posebno zanimala i nije bila naivna. Premda nije gajila sentimentalne iluzije prema domovini, u dubini duše, u čije postojanje inače nije vjerovala, ostala joj je ipak privržena.

Na lice je s vremena na vrijeme navlačila, kako je znala reći, “rusku masku”, onaj tome narodu svojstveni nedokučivi i neodređeni izraz nezainteresiranosti i rezigniranosti budući da joj je maska, kada joj je to bilo najmanje potrebno, znala skliznuti s njega, najčešće u trenutcima koje je kasnije pokušavala opravdati tako što ih je nazivala grješkama učinjenim iz “humanitarnih razloga”. U svojoj srži, pak, nije bila ni nezainteresirana ni rezignirana, no život ju je naučio da je najbolje skrivati osjećaje – posebno pred strancima. S vremenom je, kako je sama sebi znala reći, stekla imunitet.

Tako, kada je krajičkom oka, u kupeu, na sjedalu nasuprot svojemu primijetila nekoga nesretnika, tu je činjenicu registrirala u svojemu mozgu, no odlučila je ne pridavati posebno značenje njegovoj prisutnosti. Čovjek se, na prvi pogled, gotovo ni po čemu nije izdvajao od ostalih putnika – zgrbio se u prljavu zimskome kaputu, imao je upale obraze i oči, zapuštenu bradu i doimao se namrgođenim. Bio je otprilike njezinih godina, možda koju godinu stariji. S vremena na vrijeme podizao je oprezno i brižno lijevu ruku, kao da je iščašena ili opečena, i pritiskao je na sleđeno prozorsko staklo. Da, bila je to opeklina, mogla se zakleti u to, primijetivši njegove učestale bolne trzaje, modrosivu opeklinu i vlažne mjehure na dlanu. U jednomu je trenutku pomislila da bi mu trebala pomoći antibiotskom pomašću iz liječničke torbe što joj je ležala do nogu, ali nakon kraćega razmišljanja odlučila je da to ne će učiniti. Kosa mu je bila obojena umjetnom, napadno žutom bojom i stršila je poput bodljika, baš kao u neke dekadentne američke rock-zvijezde. Sličnu je frizuru nosio nemali broj ruskih mladića u velikim gradovima, no ipak, sredovječni muškarci s takvom vanjštinom bili su joj odbojni. Odlučila je da se ne će upuštati u razgovor s njim. Možda je pijanac ili kriminalac, možda jedno i drugo; bilo je očito da se radi o emocionalno poremećenoj osobi, a putovanje koje ju je čekalo, dugačko više stotina kilometara, moglo se i odveć lako prometnu10

ti u pravu-pravcatu nevolju. Zemlja je bila prepuna duhovno osiromašenih i otuđenih ljudi, sklonih nerazumnu ponašanju.

Premda joj se na trenutak učinilo da mu je dužna ukazati pomoć, nešto joj je u njoj govorilo da se drži po strani i odlučila je ne misliti više o toj ubogoj beni.

U nadi da će joj se ipak posrećiti i da će joj poći za rukom malko odrijemati prije no što se nastavi lupa i štropot kotača vagona po još jednomu bezimenu i zaleđenu plovnomu putu koji je odvodnjavao beskrajnu prazninu, zatvorila je oči. Tek što je utonula u drijemež, njegov ju je glas ponovno razbudio.

Nekim je neobičnim naglaskom deklamirao stihove iz neke pjesme. Promotrivši pomnjivije ovoga recitatora, koji je patetično i proživljeno krasnoslovio stihove, primijetila je da crte njegova lica ne odgovaraju u potpunosti ni jednoj od brojnih rasnih skupina u zemlji. Tko je on? Odakle je? Vrlo važno; to nije bila njezina briga.

Više uzrujana nego srdita primijetila je da recitira veoma pristaloj djevojci koja je sjedila nasuprot njemu i da su njezine oči pune suza. Stranac ju je, podlegavši očito provali osjećaja, ili nekoj njoj nepoznatoj želji, možda najobičnijemu napadaju ludila, pokušavao utješiti stihovima. Zatim je zavukao ruku u džep i iznenada se, na zaprepaštenje ostalih putnika u kupeu, pretvorio u živu buktinju. Nije moglo biti nikakve sumnje – iz njega je sukljala vatra i vidio se dim. Među putnicima našao se neki poduzetan starčić koji je prolio čašu vode po njegovim hlačama i vatra se ugasila. Bena se grčila u bolovima. Srušio se u sjedalo i pravio grimase, trpeći strahovite bolove.

Dr. Filipovna je uzdahnula, zavrtjela glavom i zavukla ruku u svoju liječničku torbu.

11

DIO PRVI

1. Svršetak njegova života

Prve nedjelje došašća, godinu dana ranije, čovjek imenom Alexander Graham izmolio je molitvu koja će kasnije prouzročiti nepredviđene posljedice. Živio je u Aveniji hrastova u Halcyonu, gradiću s oko tisuću i dvjesto duša, smještenu u šumovitu predjelu okruženu brježuljcima, sjeverno od jezera Ontario. Kako mu je kuća bila samo nekoliko blokova udaljena od župne crkve, te je večeri izišao u snježnu oluju i teškim se korakom uspinjao strmom ulicom prema crkvi, namjeravajući se kratko pomoliti pred presvetim sakramentom. Iako nije bio posebno pobožan, neko ga je vrijeme progonio osjećaj da mu se život primiče kraju i da su mu dani odbrojani pa je htio o tome porazgovarati sa svojim Bogom.

Prozori na crkvi bili su mračni, ali pokrajnja vrata bila su otključana. Ušavši u crkveni trijem, obrisao je noge o bljuzgav otirač pred vratima, stresao snijeg s čizama i ušao naslijepo kroz vrata kroz koja se ulazilo u crkvenu lađu. Unutrašnjost crkve bila je topla, osvijetljena jedino treperavim svjetlima boje jantara, poredanim pred kipovima, i lampicom vječnoga svjetla boje rubina nad svetohraništem iznad raskošna oltara. Svjetla i lampica bacali su prigušeno svjetlo u unutrašnjost pobočne lađe i on se zaputi prema klupi u kojoj je obično sjedio. Klupa je bila s lijeve strane, na pola puta do oltara, pored potpornoga stupa. Ugodno pucketanje svijeća, miris voska i tamjana, jedva čujni odjeci koraka u kupoli, tišina koja se doslovce čula – sve je to, činilo mu se, bilo ozračje cijeloga jednog drugog, zasebnoga svijeta. U toj je crkvi kršten kao dijete i nikada nije odlazio u neku drugu. Svaka pojedinost u njoj bila je duboko usađena u njegovu najdublju nutrinu i bez nje nije mogao zamisliti život.

Kao čovjek tihe ćudi i s osjećajem za dostojanstvo, zašavši već duboko u četrdesete, bio je navikao živjeti neupadljivo i 15

trudio se ne privlačiti pozornost drugih ljudi. Zapravo, takav mu se život sviđao. Da je u crkvi bilo drugih župljana, malo bi koji od njih bio ponukan upitati se zašto je on tu, a još manje bi ih osjetilo potrebu da mu pristupi. Nekako je nejasno osjećao da je njegov odnos s Bogom neobično sličan njegovu odnosu s bližnjima.

Kleknuo je, prekrižio se i počeo izgovarati molitve što ih je i inače običavao moliti. Izgovarao ih je u sebi, sabrano, trudeći se, što je više mogao, biti pozoran na značenje svake izgovorene riječi. Tijekom molitve rijetko je kada osjećao nešto posebno; dapače, da se poželio prisjetiti takva rijetka primjera iz dotadašnjega života, bio bi se morao vratiti mnogo godina unatrag. Ipak, to mu se nije činilo posebno važnim. U stvarima vjere emocije su, bio je siguran u to, bile nepouzdane i sasvim nevažne.

Pa ipak, te posebne večeri duh mu je bio posebno smeten i besciljno i bez reda je lutao s predmeta na predmet. Valjda zbog umora i osjećaja usamljenosti pažnja mu je neprekidno bludjela, a formalne molitve više mu nisu htjele na usta. U svako drugo vrijeme bio bi se prisilio da usprkos tome nastavi moliti, no te večeri to mu se zbog nekoga razloga nije dalo.

Sagnuo je glavu i podupro rukom čelo, ostavši tako nepokretan nekoliko časaka, bez i jedne misli ili slike u glavi. Na koncu se pomaknuo i duboko uzdahnuo. “Čini mi se”, prošaptao je u smjeru Božje nazočnosti u svetohraništu, “da se moj život bliži kraju.”

Nije očekivao odgovor, a nije ga ni dobio. Kako po prirodi nije bio sklon pesimizmu i nije naginjao očajanju, neodređeno osjećanje da mu se život približava kraju, ili dovršenju, nije bilo posljedica morbidnosti. Nije mu bilo do umiranja, premda mu, jednako tako, moramo to reći, nije bilo stalo ni do života. Nakon što mu je, nekoliko godina ranije, umrla supruga i nakon što su mu se dvojica sinova upisala na koledž, počeo se tuđiti od drugih ljudi. Bio je čestit suprug, savjestan i nježan otac, premda ponešto rastresen. Život njegove malene obitelji na koncu je došao do one faze kada se njegovi ustaljeni obrasci počinju stapati s obrascima šire zajednice u kojoj je živio.

16

Preminula mu je supruga povremeno veoma nedostajala, ali vratiti je nije mogao. Sinovi su mu također nedostajali, ali što se tu moglo – otisnuli su se u svijet i sada su živjeli vlastitim životima. S vremena na vrijeme dolazili su u Halcyon, ali pravilo povratka, znao je, ne traje vječno. Pomišljao je da njegovi sinovi obiteljski dom doživljavaju kao nepomično čvorište u svemiru koji se kreće u krugu, kao vrstu sidra ili ikone koju ponekad dodiruju, ili čak duboko poštuju, kao što ljudi poštuju tradiciju koja im se nekoć pokazala korisnom, ali je u međuvremenu izgubila auru mističnosti. Voljeli su ga, to da, ali njihov je temperament pripadao drukčijemu naraštaju – živahnu, ispunjenu entuzijazmom, uronjenu u poticaje života na način kako on nikada nije bio uronjen. I tako, sada je bio sam. To da je ljubio suprugu i djecu i da se u toj ljubavi katkada znao žrtvovati, nije dovodio u pitanje. Pružio im je sve što je morao pružiti. Sada je, međutim, osjećao nejasno žaljenje što ih nije upoznao onako dobro kako je mogao. Istini za volju, ni oni nisu sasvim razumjeli njega jer je bio šutljiv, knjiški tip, s naglašenim osjećajem za dužnost.

Pitao se približava li se to vrijeme kada će davno tempirana bomba u njegovim grudima najzad eksplodirati. Više od trideset godina živio je pod ovom prijetnjom i, istinu govoreći, odgovor na to pitanje prestao ga je odavno zanimati. Šalje li mu to Bog ovaj prijeteći osjećaj konačnosti? Pripremi se, Alex, dovedi u red svoje knjige i unesi u njih posljednje stavke – čeka te sravnjivanje računa.

Podigavši pogled prema svetohraništu, rekao je: “Učini sa mnom što god želiš.”

Sutradan navečer Halcyon se pripremao za zimski san pod nebom treperavim poradi spiralna kruženja zvijezda i mlazova zelene polarne svjetlosti. S krovova stotina zgrada sa zabatima u staroj gradskoj jezgri visjele su i veselo drhturile ledene sige, lomeći zrake božićnih svjetala koja su prethodnoga tjedna osvanula na kućama i dućanima, natječući se u ljepoti s blistavim nebom. U zraku nije bilo ni daška vjetra i dim se iz mnoštva dimnjaka dizao ravno uvis u mračnoj zimskoj noći. S vremena na vrijeme zaleđenom Glavnom ulicom pola17

gano bi prošao pokoji automobil čiji su kotači cviljeli, miješajući se s glasnim smijehom dječaka koji su se, sa štapovima za hokej i klizaljkama obješenim o ramena, vraćali domovima s gradskoga klizališta. Na pločnicima je bilo tek nekoliko ljudi jer je bilo prošlo osam sati i cijelo je područje stenjalo pod prvim valom hladnoće.

Prkoseći hrabro arktičkoj hladnoći i ispunjen užitkom – potpuno netipično za stanovništvo ovoga kraja – Alex je izišao na stepenice pred starinskom kamenom kućom u kojoj je stanovao i radio i zaključao vrata za sobom. Premda je običavao ostaviti upaljena svjetla i držati knjižaru otvorenom do deset navečer kako bi noćni posjetitelji mogli prebirati po knjigama, osim nedjeljom kada je bila zatvorena – iznenada ga je obuzela želja za ranom šetnjom pod vedrim nebom osutim zvijezdama. Zadržao se kratko na stubištu, zakopčavajući puceta na kratkoj kožnoj bundi s kapuljačom, čvrsto privezavši šal oko vrata i navlačeći krznene rukavice. Bio je bez šešira (mrzio je šešire), ali kako mu je glava koliko-toliko bila zaštićena gustom i čvrstom, nekoć plavom kosom, a sada prošaranom sjedinama, prvo štipanje hladnoće osjetio je na ušima.

Ipak, umjesto da ga odvrati od šetnje, studen ga je okrijepila i obodrila.

Omjerivši pogledom okoliš, pomislio je, kao i bezbroj puta do tada, kako na svijetu ne postoji mjesto ljepše od Halcyona.

Ova njegova posebna privrženost gradiću u kojemu je živio proizlazila je dijelom otuda što je rijetko putovao izvan grada i još rjeđe silazio sa zabitnih cesta okolnoga kraja načičkana brježuljcima koje su nuđale priliku za ugodne zaobilazne šetnje i vraćale ga uvijek iznova u pupak svijeta. Dapače, nikada nije putovao dalje od Toronta, dva sata vožnje prema jugu. Taj je grad posjetio samo jednom u životu i nije imao želju ponoviti to iskustvo. Bio je rođen u Halcyonu, baš kao i četiri naraštaja njegovih predaka prije njega, i zbog toga se smatrao sretnim čovjekom. Ako mu život i nije prošao u potpunu miru i spokoju, bio je zahvalan na tome što su, u odnosu na godine ispunjene brigama, sjećanje na koje je pomalo blijedjelo, sada pretezale godine u kojima je upoznao mnoge sretne trenutke.

18

Trudeći se da ne zagrize mamac davnih uspomena, Alex je udahnuo oštar noćni zrak i svu svoju pažnju usmjerio na prizor ispred sebe, pogled koji ga je uvijek iznova uvjeravao da je najvažnije pravilo života, unatoč njegovoj nesavršenosti, da red mora prevladavati u svemu. Knjižara mu je bila smještena na tihoj aveniji, minutu hoda od Glavne ulice, u blizini najviše točke u gradu s koje je pucao pogled na većinu gradskih krovova i na okolne brježuljke. Na udaljenim vrhovima brježuljaka na usamljenim se farmama moglo vidjeti nekoliko iskričavih svjetala. Snijegom pokrivena polja uokolo njih blistala su pod mjesecom što se uzdizao na nebeskome svodu, a tik uz njih prostirale su se neposječene šume četinjara i nešto bljeđe bjelogorice, nalik čipki. Sam je grad ležao na visokoj i strmoj obali rijeke Clementine, u neposrednoj blizini velikoga zavoja, gdje je početkom 1800-ih podignuta brana. Golemo kameno zdanje nije se urušilo i zapornice su i dalje funkcionirale, ali razvaline žitnoga mlina što ga je brana nekoć opsluživala – “Halcyonske žitarice i krmiva” – oko kojega se grad razvijao, bile su nijem podsjetnik na činjenicu da su se vremena promijenila.

Otpuhnuo je nekoliko puta i iznenadio se vidjevši da mu se para iz usta, iskričavih boja, pretvara u mikroskopski sićušne kristaliće. Nasmiješio se i pomislio: Čovjek uvijek vidi nešto novo. Evo, živim ovdje već više od četrdeset godina, a ovo nikada prije nisam vidio.

Sišao je na pločnik i otpuhnuo još nekoliko puta, ovoga puta u smjeru jasnijih svjetala Glavne ulice. I opet su se sićušne iskre pretvorile u blistave kristaliće koji su polagano padali prema zemlji, a zatim se rasplinuli.

To je toliko pobudilo njegovu radoznalost da je prečuo približavanje koraka.

“Je li ti dobro, Alex?”

Podigao je pogled i tri koraka od sebe ugledao namrštenu Mariju Sabbatino.

“Dobro sam, Maria. Promatrao sam svjetla na mrazu.”

“Oh”, reče ona, zureći u njega krupnim crnim očima smještenim ispod čuperka sijede, ravno odrezane kose što joj je skrivala čelo. Obrve, guste kao u muškarca, bile su joj spojene, 19

odajući tjeskobu; lice s okruglim obrazima boje masline poprimilo je crvenkastoljubičastu boju i na njemu se mogao primijetiti izraz sumnjičavosti – doimala se sestrom blizankom lika s portreta iz knjige o Pompejima.

“Alex, jesi večerala? Jela si?”

“Večerao sam, Maria. Jedem.”

“Možda pila previše danas, je li?”

“Nisam pio danas, Maria.”

“Molim te, Alex, ne pila mnogo, išla u šetnju i pala i niko te ne vidila i smrznula se na smrt. U redu za tebe, možda ti otišla u raj, ali moraš mislit na momke, moraš mislit na čovjeke koji plače za tvoj lijes, ha?”

Alex se nasmiješio, a zatim se glasno nasmijao.

“Kako tebi došla smjeh? Nije šala kad padneš dole i smrzneš se na smrt.”

Nadajući se da ne će zvučati previše pokroviteljski, ponovno se glasno nasmijao – ne zbog njezina dijalekta i nipošto zato što su se gotovo svi u gradu šalili na Marijin račun, već zbog njezina vjerovanja da će ljudi plakati nad njegovim lijesom.

Tko bi mogao plakati nad mojim lijesom? pitao se. Samo oni koji se prepuštaju velikim emocijama. Samo oni koji ovise o užitcima beskrajna oplakivanja – oni koji misle da će se tako odužiti pokojniku!

Nije želio ispasti neljubazan prema njoj i nije osjećao ni trunke samosažaljenja. Samo je imao naviku, više zbog sebe nego zbog drugih, ispravljati pogrješna uvjerenja što su ih ljudi uvijek iznova izgovarali u njegovoj prisutnosti kao i, razumije se, tlapnje koje su se povremeno zametale u njegovoj vlastitoj glavi.

“Pogledaj ovo, Maria.” Pokazao joj je rukom prema svjetlima Glavne ulice i otpuhnuo oblak zamrznute pare. “Jesi li ikada vidjela ovakve iskre?”

Slegnula je ramenima. “Nikad vidjela prije. Pa što, Alex.

Imaš iskre. Možeš li skuhati iskre?”

Podignula je desnu ruku, priopćujući mu ovom gestom nešto što bi njezini sunarodnjaci zacijelo razumjeli i pokazujući mu njome, možda, spremnost da pronikne u svijet tajna, pridržavajući si istodobno pravo na ciničan oprez i strogo 20

majčinsko neodobravanje. Alex je dobro poznavao tu gestu, iako je nikada nije uspio prevesti na sebi razumljiv jezik tijekom nekoliko mjeseci što ih je Maria provela u njegovoj kući, pomažući mu u kućanskim poslovima, dok je Carol bolovala od neizlječive bolesti. Pretpostavljao je da je posrijedi svojevrstan znakovni jezik kojim se koriste gluhonijemi, neka vrsta vizualne šifre, uobičajene u razgovorima o sudbini, smrti, plaćama, receptima za spravljanje paste i u izvrdavanjima tinejdžera. Gesta je bila toliko podatna različitim tumačenjima da je mogla značiti gotovo sve, primjerice: Nije to ništa; nije važno! Aha, slomilo ti je srce, što imaš sada kazati! Ha, sve sam to već vidjela! Ne dam da praviš budalu od mene! Život ne vrijedi ni pišljiva boba! Misliš li da sam glupa; ne trati moje vrijeme! I tako dalje i tome slično. Onome tko je prvi put vidi, mogla se učiniti izrazom odbacivanja, no njezino je značenje, barem se njemu tako činilo, bilo sadržano u potrebi za uspostavljanjem prisne komunikacije. Pravilno ju je mogao razumjeti samo netko tko je bio upoznat s bogatim leksikonom izraza lica i raznovrsnih modulacija glasa, praćenih preciznim i brzim podizanjem ruke s otvorenim dlanom, a označavala je rezignaciju i prosvjed, združene u tjeskobno jedinstvo, bijući osebujan rezultat milenijskoga života Rima (Rimskoga Carstva, ne grada, jer je Alex znao da Maria potječe sa siromašnoga juga, s bezvodnih i vrelih brježuljaka Kalabrije).

Kao pravi anglosaksonski Kelt Alex nije još bio uspio dekodirati značenje ovih gesta. Nije, možda, bilo ni potrebe da ovlada njime jer je njih dvoje, u jeziku patnje koji im je bio zajednički i koji gotovo uvijek ima ograničen vokabular, sasvim dobro razumjelo jedno drugo. Bio je zahvalan što mu je Maria susjeda i što njih dvoje pripadaju istoj župi – a i zato što je bila spasilac jer mu je nekoliko godina ranije spasila život. Ušla je u njegov život u trenutku kada se počeo raspadati, postala kuharica, organizator kućanskih poslova, glavno zanovijetalo, sitničavi tiranin u kuhinji i, kada bi se otela njegovoj kontroli, dežurna narikača. Jednoga ju je dana zatekao u smočnici, uplakanu. “Povera, povera Carolina!” jecala je. “Jadni dječaci, nema mame, nema mame!” Iako bolan, prizor je istodobno imao katarzički učinak, ponajviše kod trojice stoicizmu sklo21

nih muškaraca koji su dotada, pomirivši se sa sudbinom, patili duboko u sebi, ne pokazujući to. Marijino je neobuzdano i neumjereno jecanje otjeralo Alexa i dvojicu njegovih sinova u privatnost njihovih spavaćih soba gdje su se sva trojica, svaki od njih pojedinačno i svaki od njih s vlastitim uspomenama, mogli napokon iskreno prepustiti boli.

“Bila si u božićnoj kupnji?” upitao ju je, pokazujući na veliku papirnatu vrećicu u njezinoj lijevoj ruci (desna joj je uvijek bila slobodna kako bi njome mogla gestikulirati).

“Sì, našla nešto za Paolo. Lijepi šal i rukavica. Njemu ne trebala, ali nekad došla kući za posjet. Tada mu trebala!”

Paolo, njezin sin i njezin idol, koji joj je zadavao brige veće od onih što su ih razuzdani firentinski prinčevi u petnaestomu stoljeću zadavali svojim roditeljima, radio je kao računalni analitičar u mjestu čije je ime Maria s prijezirom i omalovažavanjem nazivala “Valle Silicone” u Kaliforniji.

“A za Bruno, uzela ovo.”

Marija se prvi put nasmiješila i premda bi se svakomu tko je nije poznavao njezin smiješak učinio škrtim, Alex je znao da je taj njezin škrti smiješak provala, ma što provala – pravi vodoskok ljubavi i snošljivosti. Iako u njezinu čuvstvenome životu nije bilo praznina, provale pretjerane osjećajnosti, sračunate na vanjski dojam, bile su rezervirane za sprovode i vjenčanja onih s kojima nije bila osobito bliska. Njezini su najdublji osjećaji bili gotovo u potpunosti u njezinoj nutrini.

Pokazala mu je plastičnu vrećicu punu nečega od kože i žica.

“Električna rukavica!” pohvalila se pobjedonosno. “Zajedno s baterijama. Četres devet i četres pet! Kad radi noćna smjena na željeznička pruga, da ne smrzne ruke.” Izgovorivši ove riječi u zanosu, rastvorila je plastični omot, želeći mu pokazati kako se baterije, pomoću traka na čičak, pričvršćuju za rukav kaputa.

Zaustavio ju je – ne, ne, ne – i nasmijao se. “Hladno je, Maria. Pokazat ćeš mi drugi put.”

“Ecco! U redu, u redu, onda drugi put. Dođeš k nama poslije ponoćna misa, popiješ cicchetto di vino i Bruno ti pokaže rukavica.”

22

Dok je ponovno umatala poklon za muža, Alex je s nježnošću promatrao njezinu glavu na kojoj je bila kapa od imitacije leopardova krzna, pri čemu ga je neka nerazumna želja tjerala da joj priđe i zagrli je, nezgrapno, da je poljubi u čupicu – bio je to sinovski poriv koji bi je nesumnjivo ražalostio i zbunio.

Uspio se obuzdati.

Završivši sa zamatanjem poklona, podigla je pogled prema njemu, zaškiljila i rekla mu prijetećim glasom: “Čula one dječake ovaj Božića?”

“Ne još. Vjerujem da će mi poslati čestitke.”

“Djeca! Raskomadala nam tijelo zbog njih, uništila nam dušu, izvadila nam utrobu, daj im sve, i što dobiješ za to?”

“Unuke?” reče Alex.

“Reći ću što dobiješ, dobiješ to da ti slome srce!” Rukom zaduženom za gestikuliranje počela se udarati po grudima.

Alex je mudro kimao glavom, mrmljajući, otpuhujući nešto manje oblake pare, bez iskri.

“Alex,” reče mu, promijenivši ton, gledajući u nj prodornim pogledom, “Carolina, otišla, koliko ima da otišla, pet godina?” S držanjem filozofa načinila je malen znak križa na grudima.

Ponovno je s nelagodom kimnuo glavom.

“Vrijeme da pronašla dobra žena, oženila se u crkva pred Bog, da brine o tebi. Tebi treba neko da brine o tebi. Pogledaj te uši. Ako ne našla nekoga brzo da brine o tebi, Alex, ostala na ulici svaku noć i puhala iskre i oni došli i odveli te u ambulantna kola u bolnicu, onim matto-pazzo!” Krznenom rukavicom na desnoj ruci učinila je kružni pokret na svojoj sljepoočnici.

“Matto-pazzo? Ah, misliš, onim luđacima.”

Mrko je kimnula glavom. “Sì, luđacima. Znam da nisi lud, ali noćas vidim da stojiš tu na hladnoća, buljiš u ništa, otpuhivaš para kroz usta i vidiš iskra. Možda onaj tko ne zna tebe, on misli, evo jedan matto-pazzo!”

“To jest, ako ne padnem i smrznem se na smrt.”

Udarila ga je pljoštimice rukavicom desne ruke po zglavku. “Ne šalila se s tim! Mislila na ono što kažem.”

“Dobro, Maria, razmislit ću o tome.”

23

Zaputila se uz strmu ulicu, zgrbljena, ni metar i pol visoka šezdesetogodišnjakinja, sa suncem u krvi, umotana u kaput, kako se ne bi ukočila od studeni neprirodnoga Novog svijeta, brinući o svemu i svačemu. Dirnula ga je njezina briga, premda je znao da ne će poslušati njezin savjet, lijek za sve što ga nude sva majčinska srca kada se suoče s tragedijom, sa sablazni, s pukotinom u svemiru što je prouzročuje neoženjen muškarac. Nitko mu nije mogao zamijeniti Carol. Taj je dio njegova života otišao u nepovrat.

Okrenuvši leđa svjetlima Glavne ulice, zaputio se Avenijom hrastova prema vrhu brježuljka na kojemu su šiljasti zvonici triju crkava oblikovali krunu Halcyona. Najviša među njima bila je crkva svete Marije od Anđela – neogotički san sazdan od blijedoružičasta kamena s majstorski oslikanim vitrajima pored čije je ljepote sve drugo u njezinoj blizini padalo u zasjenak. Na suprotnoj strani ulice uzdizala se anglikanska crkva sv. Pavla, moderna, sva u čeliku i staklu. Blok zgrada dalje nalazila se monolitska zgrada Findleyjeve memorijalne ujedinjene crkve, podignuta od crvena granita, nad kojom se uzdizao ratni toranj s kruništem i puškarnicama, iza koje se avenija u dugačku luku, opasujući visoke strme obale, ponovno spuštala naniže i vodila prema rijeci.

Približivši se mjestu na kojemu se uzdizala crkva svete Marije, Alex se načas zaustavio na pločniku pred vratima. Sjetivši se molitve izgovorene dan ranije – čini sa mnom što hoćeš – začudio se sam sebi. Pomislio je da Bog čini upravo to sa svojim stvorenjima. Otkuda mu, onda, ta potreba da izrekne nešto tako očito? Što je mislio time reći? Što je tražio – ako je uopće išta tražio? No, dobro, sada to više nije bilo važno jer je neobično raspoloženje koje je pospješilo njegovu molitvu u međuvremenu prestalo.

U zraku su lebdjeli prigušeni glasovi crkvenoga zbora koji je uvježbavao božićne pjesme. Glasovi su se iznenada pojačali kada su se crkvena vrata otvorila i kada su iz nje izišli dječarac i malena djevojčica. Poskakujući niza stube, stvorili su se iznenada na pločniku ispred njega i zatim se dali u trk. Dok su trčali pored njega, primijetio je da su bijedno odjeveni i da su im lica ispunjena tjeskobom. Držeći se za ruke, iščeznuli su iza 24

ugla zgrade u poprečnoj ulici i otrčali prema Donjemu gradu i rijeci. Nije poznavao njihova lica i pomislio je da pripadaju nekoj od obitelji koje su se nedavno uselile u zgrade s povlaštenom stanarinom što ih je okružna uprava podigla prošle godine u podnožju visokih strmih obala rijeke.

Otpuhnuvši još nekoliko oblačića pare, pošao je naprijed.

Premda se Alex najveći dio života bavio znanstvenim radom, razmjenjujući učtiva pisma s mušterijama, vodeći precizno financijske knjige i kloneći se svake iracionalnosti, ipak se povremeno prepuštao sanjarenju na rubu poetskoga, spreman, katkada, zamočiti nožni prst u nepredvidive tijekove svijesti. Ova odmicanja od stvarnosti nikada nisu ovladala njime u potpunosti – bili su to pomno birani trenutci kada je puštao na volju vlastitoj intuiciji. Iako se nikada nisu pokazala ne znam kako produktivnima, pod uvjetom da pod ovim izrazom razumijemo autentičnu kreativnost, ona su mu – budući da nije bio ni pjesnik, ni slikar, ni glazbenik – ipak bila korisna jer su mu na određeni način opuštala duh. Drugi su se muškarci odavali piću ili radili nešto još gore od toga; Alex bi, za razliku od njih, zaključao vrata svoje knjižare i zaputio se nasumce mračnim brježuljcima koje je poznavao jednako dobro kao svoje police s knjigama nalik labirintu ili hiperionske visine svojega grada. Ova mala vježbanja u nepreciznosti, u oponašanju prepuštanja, očuvala su mu mozak gipkim i savitljivim.

Maria Sabbatino bila je u krivu kada je pomislila da se Alex, poput mnogih drugih udovaca, odao piću. Pravo govoreći, nikada nije osjećao potrebu za alkoholom i kada je jednom godišnje, na Silvestrovo, nazdravljao ocu Tobyju u dnevnoj sobi iznad knjižare, činio je to koristeći se jednom te istom bocom amontillada, prepoznatljiva po etiketi: na njoj je, na zlatnomu štitu, bio naslikan križarski križ, a nad njim je bio sićušan trodimenzionalni kalež, uložen u crno španjolsko staklo. Razina pića u boci svake je godine bila za nijansu niža i otac Toby mu se katkada znao podrugivati zbog toga. I to je bilo to. Vidimo se dogodine, u isto vrijeme, na istomu mjestu, s istom bocom. Pet godina ranije, tri tjedna nakon Carolina sprovoda, Maria ga je jednoga jutra zatekla s gotovo praznom 25

bocom viskija Seagram’s koja je ostala od pokojnoga oca, nadajući se da će mu gutljaj iz gotovo sasvim prazne boce ublažiti mučni ujed boli. To se, naravno, nije dogodilo. Jedino što je time postigao bilo je to da je Maria sada bila sigurna da se propio i otada je više ništa nije moglo pokolebati u ovomu njezinu uvjerenju.

Stigao je do vrha Avenije hrastova i ulica se počela spuštati. Zaputi li se njome dalje još osam blokova zgrada, doći će do ruba grada, do mjesta gdje je bio podignut most preko rijeke Clementine, a krene li još dalje, naći će se među brježuljcima na sjevernoj strani grada, na omiljenoj šetnici kojom je običavao šetati i po dva sata, katkada i više, ovisno o tome kakvo je bilo vrijeme. Zbog nekoga neobjašnjiva razloga, međutim, spopala ga je želja da krene smjerom koji nije toliko volio, ravno niz visoku i strmu obalu rijeke prema žitnome mlinu, nasuprot pločniku na samoj brani (nesigurnu, ali koji je veselio), a zatim opet uzbrdo, kroz Odvojak zabitnice, prema nasipu.

Odvojak, ili Zabitnica, kako su ga mještani nazivali, službeno se nazivao Cesta vučje gudure, no njegov manje laskav naziv dolazio je od nakupine oronulih građevina, uglavnom daščara i šupa izgrađenih 1800-ih, prilijepljenih uz šljunčanu cestu što se uspinjala uz guduru. Na tomu su mjestu nekoć davno živjeli radnici zaposleni u mlinu i na rijeci, no njegovo je zlatno doba bilo već odavno prošlo. Većina zgrada sada je bila prazna, a one koje su bile nastanjene ubrzo će također biti prazne jer su nastambe sa subvencioniranom stanarinom, izgrađene preko rijeke, bile jednostavno neodoljive.

Odvojak mu se dopadao zato što se njime mogao popeti do vrha nasipa, do mjesta s kojega je mogao vidjeti rijeku iza zavoja i promatrati njezino vijuganje među brježuljcima prema jugu, u smjeru jezera Ontario. Osim toga, s ove ste visine, i samo s nje, odozgor kao na dlanu mogli vidjeti cijeli Halcyon koji se noću pretvarao u inkrustaciju s užarenim draguljima umetnutim u tajnovit ovratnik prekrasne žene u ležećemu položaju, usnule u dugačkoj haljini s bijelim satenskim naborima, skromnim i elegantnim, ali nadasve uzbuđujućim. Ljeti je ta haljina bila zelena. Kao mladić često je odlazio onamo znajući da će na tomu mjestu osjetiti bolnu dražest žudnje za ta26

janstvenim ženskim načelom, muklu bol koja bi se kasnije, naravno, nesumnjivo pretvorila u uobičajene društvene vještine, pomno razrađene planove i rasporede udvaranja ženama – samo da nije bio tako plah, da nije bio jedino dijete u obitelji, da nije baštinio tu nesretnu obiteljsku tradiciju ekscentričnosti, da nije bio sučev sin. I, kao da to nije bilo dovoljno, dvije godine ranoga adolescentskog uzrasta proveo je prikovan uz krevet, oporavljajući se od reumatske groznice koja mu je ozbiljno uzdrmala zdravlje. U to je vrijeme ova bolest oštećivala srce, rekli su mu, i jedini lijek bio je potpuno mirovanje.

Dok se oporavljao, zaronio je još dublje u svijet knjiga – i ondje ostao. Tako se ono što je moglo biti samo prijelazno stanje – mladenačka plahost – pretvorilo u trajno stanje.

Kasnije je u njegov život, poput čuda, ušla Carol i promijenila ga do srži, raspalivši vatru na kamenoj ploči ognjišta, iako je tada arhitektura njegove osobnosti bila već dovršena.

U biti je bio introvert, zdanje podignuto uz pomoć vještine i strpljivosti vrsnih majstora, s vratima od masivna drveta koja su se mogla zaključati i prozorima koje se moglo začas zasjeniti, onemogućujući tako prolaznicima pogled u njegovu nutrinu. Pa ipak, unutra je i dalje kucalo srce, rumenio se ugljen.

Ako više i nije bilo moguće dodavati novi ugljen i ražariti vatru, Alex nije bio odveć potišten jer je bio zadovoljan svojim životom. Njegovo jedino hrvanje s očajanjem u životu bilo je okončano i sjećanje na njega postupno je blijedjelo, ostavljajući za sobom jedva primjetan trag. Morao je, međutim, paziti da se smrtonosni ujed boli ne vrati, čuvati se da ne bi opet postao ranjiv. Čak i samo letimičan pogled na čovjekovo stanje na ovoj zemlji bio je i više nego dovoljan da vidi da nije riječ o običnu ubojici. Na slobodi je bio serijski ubojica, a najradije je napadao ljudsko srce. Srce je bio najizloženiji organ.

Usprkos tome Alex nije bio toliko zatvoren u sebe da bi si dopustio pomisao kako je u potpunosti zaštićen. Znao je da čovjek, čak i kada poduzima mjere opreza, čak i kada živi mirnim i sređenim životom knjigoljupca, nikada nije potpuno zaštićen. Moraš ostati fleksibilan, govorio je sebi, barem do neke mjere – koliko god više možeš. Znao je da će, ne potrudi li se oko toga, lako atrofirati kada dođe u srednje godine, stisnuti se, 27

zakržljati, skvrčiti se, pretvoriti se u duhovnoga patuljka iz Dickensova dućana – da će se i sam pretvoriti u staretinarnicu. Bude li, nasuprot tome, kročio vlastitim vrištinama, koje je dobro poznavao, moći će gledati prostrane krajobraze i sačuvati svoje mišiće, srce i um, otvorit će se mogućnostima što ih pruža neizmjerni svemir koji vrvi iznenađenjima.

Skrenuvši s Avenije hrastova, spustio se strmom kosinom Ulice američkih ariša (na avenijama je rasla bjelogorica, a na ulicama crnogorica), hodajući oprezno, ukopavajući se pri svakomu koraku petama u snijeg, pazeći da se ne oklizne. Stigavši sigurno do ceste što je vodila uz rijeku, skrenuo je lijevo i pola bloka kuća dalje zaputio se prema brani. Na tomu mjestu, gdje je dolina bila najuža, rijeka je bila široka samo desetak metara i tok joj se ubrzavao, prikupljajući snagu za jurnjavu kroz kanjon i prelijevanje preko ruba brane da bi se odmah zatim, hučeći i s grmljavinom, sunovratila na stijene u podnožju. Približavajući se pločniku, Alex je iznenada začuo vrisku, ali nije obraćao pažnju na nju misleći da to buče djeca na klizalištu nešto niže niz cestu. Huk vode koja se prelijevala preko ruba brane prigušivao je sve ostale zvukove. Popevši se stubama uz pločnik, bacio je pogled prema dolje, prema lijevoj strani na kojoj je brana bila najviša, očekujući da će pred ustavom vidjeti samo polukrug vode smeđe poput piva.

U vodi je vidio dvoje djece – naizmjence su otvarala i zatvarala usta, ispuštajući nečujne krikove. Držali su se za rub leda na strani što je gledala prema gradu. Jedno je dijete držalo drugo pod pazuhom, grebući izbezumljeno noktima po ledenoj santi, pokušavajući se uhvatiti za nju, ali led se neprekidno lomio i nekoliko sekunda kasnije oni su, dok je Alex prestravljeno buljio u njih, nošeni vodenom strujom, otplutali još bliže preljevu preko brane.

Da je bilo ljetno doba, voda bi ih već bila odnijela preko ruba. Ali vodena je struja u ovo doba godine bila nešto slabija, a razina vode nešto niža, premda je na mjestu na kojemu su se nalazili, koliko je mogao procijeniti, premašivala njihovu visinu. Skočio je s pločnika, propao u snijeg deblji od metra i stao se iz sve snage probijati prema njima. Sada ih je već 28

mogao čuti – iz usta jednoga djeteta dopiralo je krještavo jaukanje, iz usta drugoga krikovi.

“Držite se čvrsto, čvrsto se držite!” povikao je prema njima.

Probio se kroz snježni nanos uz rub rijeke i legao potrbuške na ledenu površinu. Pokušavajući skinuti sa sebe bundu, čuo je da led pod njim praska i lomi se. Djeca su bila najmanje tri metra udaljena od njega, lica okrenutih prema njemu. Djevojčica je tonula pod površinu vode i vrištala, a dječarac, jedva nešto stariji od nje, dahtao je i vikao: “Upomoć! Upomoć!”

“Evo me! Dolazim!” povikao je Alex. “Držite se čvrsto!”

Oči su im bile raskolačene od straha, sitne kapljice vode smrzavale su im se na licima. Puzeći po sklisku ledu, Alex se pokušavao dovući što bliže rubu ledene sante kako bi im dobacio bundu, nadajući se da će im ona poslužiti kao konopac kojim bi ih izvukao iz vode. Pomičući se polako naprijed – najprije nekoliko centimetara, zatim deset pa trideset – uputio je molitvu Bogu da mu dade još malo vremena. Zavitlao je bundu prema njima, ali ona je pala na ledenu površinu nedovoljno blizu dječarcu koji se desnom rukom, izvan sebe od straha, pokušavao dokopati ruba sante. Komad leda odlomio se ravno ispod njega i dok se četveronoške pokušavao domoći ledene izbočine, čvrsto je držao djevojčicu.

Puzeći na koljenima i laktovima, Alex se pomicao naprijed i ponovno im dobacio bundu. Ovoga ju je puta dječakova ruka ščepala. Alex je vukao iz sve snage, ali djeca su bila isuviše teška. Morao im se približiti još više. Ponovno im je dobacio bundu, no led pod njim u tomu je trenutku popustio i Alex je potonuo pod vodenu površinu. Šok izazvan studenom vodom osupnuo ga je i njemu se, našavši se iznenada u tami, načas učinilo da gubi svijest. Ritajući se grčevito nogama, izronio je na površinu, odgurnuo komadine leda i snažnim zamasima ruku otplivao prema djeci. Dok im se približavao, bujica je bivala sve snažnija i noge su mu bile povučene prema dolje. Udario je čizmama o dno.

Voda mu je bila u razini prsiju. Samo metar dalje djeca su u panici prevrtala očima, a dječakova je ruka ponovno spuznu29

la s grebena, samo dužinu tijela daleko od mjesta na kojemu se voda prelijevala preko brane.

Alex je silio svoje beživotne noge da se pokrenu, jedan korak, zatim još jedan, pa još jedan. Voda mu je sada bila do vrata.

Dječak se otpustio od leda upravo u trenutku kada je Alex, napola plivajući, napola poskakujući po riječnomu koritu, pristigao do mjesta između njega i brane. Zgrabio je djecu za ruke, okrenuo se oko svoje osi i zaplivao prema obali, vukući ih za sobom. Istežući noge što je više mogao, opipavao je tlo pod sobom sve u nadi da će dodirnuti neki kamen, neko potonulo deblo, bilo što o što bi se oslonio. Iznenada, jedna mu je noga otkazala poslušnost; nije ju više osjećao i nije znao je li se zgrčila ili je zapela za neki predmet u riječnomu koritu. Odgurnuo se nogama što je jače mogao i tijelo mu se pomaknulo naprijed. Sablasno bolnom sporošću za njim su, poput balasta, krenula tijela djece.

Primakavši se obali, uspravio se i vidio da mu je voda tek malo iznad koljena. Ledena izbočina pred njim lomila se sa svakim njegovim korakom. Ne uspijevajući obuzdati drhtavicu obamrlih udova, podigao je djevojčicu i zaputio se prema čvrstu tlu, posrćući. Izvukao ju je na obalu i polegao na snijeg, a zatim se vratio po dječaka koji je glasno dahtao, pokušavajući se osoviti na ruke i noge. Alex ga je obuhvatio oko struka i osovio ga na noge, a zatim su obojica, teturajući, izišla iz vode. Srušivši se na tlo, Alex je vidio da ljudi trče prema njemu; čuo je trubljenje automobila, tresak automobilskih vrata, uzvike, krikove; nekoliko časaka prije no što su mu se oči zatvorile, visoko gore na nebu, nad svime što je ljudsko srce sposobno dokučiti, vidio je mnoštvo galaksija koje su se polako okretale u otvorenu prostoru.

Usnio je san; u snu mu se pričinilo svjetlo koje se ubrzo pretvorilo u prisutnost. Zatim se prisutnost pretvorila u glas.

Moraš se vratiti, šaptao mu je glas. Imaš još posla.

Otvorio je oči: vidio je bijelu sobu, bijela svjetla, oca Tobyja s ljubičastom štolom o vratu, liječnika koji je sa stetoskopom o vratu stajao uz njegov krevet.

30

“Alex!” Usta oca Tobyja otvarala su se i zatvarala, a zatim se zvuk stopio s pokretima njegovih usana. “Alex, čuješ li me?”

“Vratio se, oče”, rekao je liječnik. “Za dlaku, ali izvući će se.”

Probudio se nešto kasnije i ugledao oca Tobyja koji je ispruženih nogu, prekriženih u gležnjevima, sjedio uz njegov krevet i čitao neki časopis. U dnu hodnika, iza otvorenih vrata, gorjelo je svjetlo koje je označavalo izlaz, a ljudi u zelenim kutama žustro su koračali gore-dolje.

Alexovo je tijelo bilo žicama spojeno na instrumente koji su u pravilnim vremenskim razmacima ispuštali zvučne signale. Pluća su ga boljela i pravila mjehuriće, lice mu se žarilo, ruke su mu drhtale i vrištale od boli. Kada ih je podigao, vidio je da su omotane ovojima.

“Oh!” prokrljao je.

Otac Toby je podigao pogled; vidjevši da se Alex probudio, približio je stolac krevetu.

“Zdravo, prijatelju”, reče mu tiho. “Kako se osjećaš?”

“Sve me boli”, prokrkljao je. “Boli me kada dišem.”

“Boljet će te još neko vrijeme. Znaš li gdje se nalaziš?”

“U matto-pazzo.”

“U matto-pazzo?”

“U matto-pazzo bolnici.”

“Tako je, u bolnici si. Sjećaš li se što se dogodilo?”

“Plivao sam.”

“Da, otišao si malo na plivanje.”

Oštri su ga bolovi probadali u kutovima usana, boli mu usne, cijelo tijelo.

“Slušaj me, bolje je da ne govoriš. Odmori se. Dobio si upalu pluća, no izvući ćeš se.”

U sobu je ušla bolničarka i otac Toby je ustao.

“Dolazi k sebi”, reče svećenik bolničarki. “Malo je smeten, ali mislim da je naš Alex i dalje s nama.”

“Vruće!” oglasio se Alex.

“Imaš groznicu, no zimica se može vratiti svakoga časa”, reče otac Toby. “Moramo te dobro umotati.”

“Smrznuo se na smrt. Zajedno s baterijama.”

31

Bolničarka i svećenik gledali su ga sa zabrinutošću.

Zaspao je.

Kasnije, kada se probudio, soba je bila sva u svjetlu; vidio je vazu s cvijećem – crvenim, bijelim, ljubičastim, žutim – pupoljci su se otvarali pred njegovim očima i boja im se neprekidno mijenjala, miomirisne su se vitice izvijale i draškale mu nosnice.

Ponovno je utonuo u san.

Kada se probudio, na prozorskoj je polici stajao ukrasni grm sa žarkim crvenim cvjetovima, a iza njega su bile zvijezde. Niz hodnik – božićne pjesme. Crkvena zvona.

U sobu je ušla mlada bolničarka i promijenila vrećicu iz koje je, pomoću trake privezane za njegovu podlakticu, kapala tekućina u nekakvu cjevčicu. Pomogla mu je da se uspravi u krevetu. Davala mu je razrijeđenu slanu juhu, žlicu po žlicu. Obgrlila ga je rukom oko ramena i on je osjećao ugodan dodir ženskoga tijela. Činilo mu se da bi nakon njezina dodira mogao slobodno umrijeti, smrt se više nije doimala tako strašnom.

“Tako ste topli”, promrmljao je. “Tako ste lijepi!” Zatim se trgnuo natrag, očajan što se tako neoprezno izlanuo. Uputila mu je jedva primjetan, ironičan smiješak i natjerala ga da srkne novu žlicu juhe.

Kada je otac Toby nešto kasnije svratio, rekla mu je: “Pripazite na onoga tamo, oče. Pravi je tigar.”

“Nestašan je, znam “, odgovorio je svećenik.

Nakon što je izišla iz sobe, otac Toby je sjeo u dno njegova kreveta.

“Tako znači, tigar si?” reče, podigavši obrve. “Drago mi je što si se vratio u zemlju živih, Alex. Je li ti bolje? Imaš li još drhtavicu?”

Alex je niječno odmahnuo glavom.

“Imaš li groznicu?”

“Ne, ali osjećam bol u rukama. Noge me bole. Lice također.”

“U crkvi smo se zabrinuli zbog tebe. Ipak, vjerujem da ćeš uskoro kući.”

“Koji je datum?”

32

“Četrnaesti prosinac.”

“Ne može biti.”

“Može. Bio si neko vrijeme u nesvijesti.”

Shvativši značenje njegovih riječi, Alex ga upita: “Kako su djeca?”

“Ono dvoje? Zadržali su ih nekoliko dana na dječjemu odjelu, a zatim ih pustili kući.”

“Kako se to dogodilo? Kako su pali u vodu?”

“Susjeda je trebala doći po njih poslije pjevačkih proba u crkvi. Ceste su bile skliske, a gume na automobilu izlizane – znala je da ne će izvući do vrha ulice. Dogovorili su se da će ih pričekati nizvodno, uz branu. Došavši tamo, dječak je vidio da žena kasni. Nisu htjeli ostati ondje na studeni i odlučili su krenuti prečicom preko rijeke i pričekati je na drugoj obali.”

“Zar nisu bili svjesni opasnosti? Zašto su prelazili rijeku tako blizu preljeva na brani?”

“Dječak nije kriv. Htio je prijeći preko rijeke na drugome mjestu, malo dalje uzvodno, ali djevojčica ga je pretekla. Doviknuo joj je da stane, ali bilo je prekasno. Propala je u vodu, a za njom i on.” Otac Toby je protrnuo. “Bogu hvala što si naišao onuda.”

“Drago mi je da su na sigurnu. Zašto me nisu otpustili kući?”

“Bio si u šoku, a tijelo ti je bilo pothlađeno; nešto kasnije doživio si neku vrstu srčanoga udara. U bolnici vjeruju da oštećenje nije trajne naravi, no odmah zatim zaradio si upalu pluća; uz to, i dalje ih brine tvoje srce, što nije ni čudno s obzirom na sve što si prebolio. Koliko sam shvatio, radi se o nečemu vezanom uz vrijeme kada si izišao iz škole – u desetome razredu, nije li tako? Bio si neko vrijeme u krevetu.”

“Dvije godine.”

“Doktor Hendricks kaže da imaš lošu cirkulaciju. Držat će te još neko vrijeme na oku. On će ti reći nešto više, siguran sam.”

“Dobro je to”, rekao je pospano Alex.

“Moram se vratiti u župu, čekaju me ispovijedi, svratit ću kasnije. Da ti donesem koju knjigu?”

33

“Ne, hvala.” Ponovno je osjetio da ga hvata vrućica, misli su mu bile zbrkane.

Kada je otvorio oči, bio je dan; otac Toby sjedio je na stolici i čitao.

“Tko pazi na knjižaru?” upitao ga je Alex.

Otac Toby je podigao pogled, preklopio knjigu i nasmiješio se.

“Nitko, koliko znam. Svratila je Maria Sabbatino, glasno plakala nad tobom i zatražila tvoje ključeve. Dao sam joj ih.

Mislio sam da ne ćeš imati ništa protiv jer ti je prije nekoliko godina vodila kućanstvo. Želi da ti kuća bude uredna kada se vratiš; napunit će ti hladnjak i ukrasiti kuću za Božić.”

Alex je zastenjao. “Nije trebala. Ionako je nikada ne ukrašavam. Ne otkada su dečki otišli. Ne otkada... hm, Carol je vodila brigu o tome.”

Nekadašnja mu se tuga vratila svom silinom. Otac Toby je to vidio i primaknuo stolicu krevetu.

“Hej, prijatelju,” reče, široko se osmjehnuvši, “znaš li da si postao pravi junak?”

Alex je tupo buljio u njega.

“Da. Cijeli je grad zaljubljen u tebe.”

“Oh.” “Cijela je stvar osvanula na naslovnici Halcyon Leadera, prenijeli su je listovi u Torontu i dobila je šezdeset sekunda na nacionalnom CBC-ju – božićni kutak, osjećaj zajedništva, herojstvo, poslije svega, još uvijek živi, i tako dalje i tome slično.

Sve u tome stilu.”

“Gluposti!”

“Hej, Alex, tvoj je plivački pothvat razgalio mnoga srca.

Vjera u čovječnost itd.”

“To se moglo svakom dogoditi.”

“Možda je tako. Ali činjenica je da se dogodilo baš tebi.”

“Dječak je spasio svoju sestricu. Slučajno sam se zatekao ondje.”

“I slučajno ih oboje spasio.”

Alexa je uhvatio napadaj kašlja. Kada je kašalj minuo, reče: “Čuj, nemojmo pridavati veliku važnost tome. Volio bih da svi zaborave.”

34

“Djeca i njihova obitelj ne će.”

“Volio bih da zaborave. Volio bih da svi zaborave.”

“Ne će, valjda ti je to jasno.”

“Nadam se da hoće.”

“Osim toga, ljudi vole upravo takve – skromne heroje.”

“Nije to skromnost. Stalo mi je jedino do toga da se vratim svojemu životu i da ne moram razmišljati o onome što ljudi misle.”

Otac Toby pogleda ga sa znatiželjom.

“O onome što ljudi misle?”

Alex je slegnuo ramenima. “Ljudi svašta zamišljaju.”

“Kao na primjer?” “Što ja znam? Odjednom počnu očekivati nešto od tebe; žele te upoznati.” “Što je loše u tome što te ljudi žele upoznati?”

Alexov se grudni koš počeo nadimati i spuštati; u plućima mu je sviralo. Nadvio se nad čeličnu zdjelu, čekajući da mjehurići prestanu; zatim se, iscrpljen, srušio na leđa.

“Ne uzrujavaj se, momče. Gotovo je s pričom. Treba ti odmor.”

Alex je kimnuo i zatvorio oči.

Ponovno ih otvorivši, vidio je da otac Toby ulazi u bolničku sobu u kaputu i skida snježne pahuljice s ramena. “‘Jutro, junače.”

“Ne zovi me tako.”

“Zašto ne? To je istina.”

“Nije.” “Što je? Ne možeš otrpjeti malo hvale?”

Otac Toby namršti čelo i ispitivački pogleda Alexa.

“Zašto me tako gledaš, oče?”

“Kako te gledam, Alex?”

“Tako kako me gledaš.”

“Kako to?”

“Pa tako kako me gledaš.”

Tako je, po tko zna koji put, otpočela prastara igra koje su se igrali još od djetinjstva. Njezina su se pravila tijekom godina mijenjala, a značenje joj nije znao nitko osim njih dvojice.

35

Obojica su znali čemu služi. Vraćajući se nerazumnu, upravo dječjemu ponašanju, među njima se ponovno uspostavljala ravnoteža. Bio je to rat dviju volja koji je, unatoč žestini, bio lišen svakoga neprijateljstva. Rat se vrlo brzo pretvorio u vježbanje za jačanje karaktera dvaju temperamenata sklonih razmišljanju, upravo onako kako priprosti dječaci naguravaju jedan drugoga i začas se, bez trunke međusobna neprijateljstva, pohrvaju jedan s drugim da bi se ubrzo zatim digli s poda i, ruku pod ruku, krenuli u nova suočavanja sa svijetom.

“A kako te to gledam, Crve?” Bio je to davnašnji Tobyjev nadimak za Alexa jer ga je smatrao knjiškim crvom.

“Tako kako me gledaš, Karamelo.” Alex je dao ovaj nadimak Tobyju jer je nekoć davno bio ovisnik o Mackintoshovim karamelama. Toby se prezivao McIntosh.

“Kako to?”

“Baš tako kako me gledaš.”

Razmjena pitanja i odgovora tekla je uobičajenim, predvidivim tijekom. Alexove misli skrenule su u posve drugomu smjeru. Odjednom mu je sinulo da je Toby njegov jedini prisan prijatelj, zapravo jedini prijatelj, i da je dugo prisutan u njegovu životu. Iako je visoko cijenio njegovo prijateljstvo, bio je svjestan da ne ovisi o njemu i da mu ono, dogodi li se da postupno iščezne, kao što su iz njegova života iščezle mnoge druge stvari i mnogi drugi ljudi, ne će suviše nedostajati. Za razliku od njega, otac Toby je imao više bliskih prijatelja jer je zbog svoje dobrodušnosti i otvorene naravi privlačio ljude k sebi. Trudio se zadržati njihovo prijateljstvo i bio im je istinski privržen. Stasom nizak, debeo i plah Toby, Alexov prijatelj iz djetinjstva, nije više bio onaj dječak kojega je Alex nekoć poznavao. Status izopćenika što ga je nekoć imao postupno je iščeznuo tijekom nekoliko godina Alexove prikovanosti uz krevet. Izvanredan talent za hokej i, kao posljedica toga, gubitak pretilosti, aktiviranje hipofize u dobi od petnaest godina te začuđujuće ubrzan rast, kao i zadovoljstvo zbog vlastite preobrazbe, zauvijek su ga promijenili. Patnje mladih godina ustupile su mjesto nekoj vrsti zajedljive mudrosti. Mlitava pobožnost njegova djetinjstva pretvorila se tijekom vremena u robusnost i čvrstoću, odvevši ga najposlije prema svećeništvu.

36

Dok su se tako igrali ove prastare igre riječima, Alex je počeo čitati između redaka. Iznenada je shvatio da proteklih nekoliko godina nije bio ni upola tako dobar prijatelj ocu Tobyju kao što je svećenik bio njemu. Shvatio je, također, da je cijelo to vrijeme pogrješno shvaćao njihov međusobni odnos. Oduvijek mu se činilo da mu je otac Toby iskreno naklonjen, a nije mu bila tuđa ni pomisao da mu se on možda čak divi zbog sklonosti znanosti kojoj se s vremenom priklonio. Pomišljao je da je posrijedi možda slučaj kasno procvala ekstroverta kojega su s vremenom počele privlačiti mirne vode vječnoga introverta, pri čemu se ovo dvoje nesumnjivo nadopunjavalo, i to na najbolji mogući način. U neko doba počeo se pitati ne osjeća li otac Toby, taj revni katolik, taj blagi i obzirni čovjek, kakav je već bio, sažaljenje prema njemu, ne doživljava li ga usamljenom dušom kojoj je potreban prijatelj.

Ako je tome tako, Alex je morao istjerati na čistac nešto veoma važno u svojemu životu.

Prekinuo je igru usred rečenice.

“Oče, reci mi istinu.”

“Kakvu istinu?”

“Zašto si me tako pogledao?”

“Kako sam te pogledao?”

“Pitam te ozbiljno.”

Otac Toby se nasmijao i zagledao se u pod.

“Alex...”

“Mogu podnijeti. Daj, reci mi.”

“Bolestan si, Alex. Opusti se.”

“Pogledao si me kao da mi želiš reći nešto o meni samome što ne želim čuti. Tako duhovni vođe gledaju one koje vode kroz život.”

Otac Toby je odmahnuo rukom. “Umišljaš koješta.”

Gledali su jedan drugoga prijaznim pogledom u kojemu kao da je ipak bilo neke prijetvornosti.

“Izbjegavaš odgovor”, rekao je Alex. “Što se tu ima izbjegavati? Gledaj, Alex, ne osjećaš se dobro i proživio si štošta posljednjih nekoliko godina. Stvari katkada nisu onakve kakve nam se čine.”

37

Sutradan, kada je otvorio oči, u dnu njegova kreveta stajala je Maria; oči su joj bile pune suza i zurila je u njega kao da je mali Isus u jaslicama. Govorila mu je nešto o ključevima, ali on se nije mogao usredotočiti na njezine riječi. Zatim mu je ponosno i s naglašeno pokroviteljskim tonom u glasu objasnila da je Bruno spasio iz rijeke njegovu jaknu. Župljani su prikupili nešto novca i dali je kemijski očistiti.

“Evo je”, reče, otvorivši garderobni ormarić uz njegov krevet. “Kao nova, kakva jakna treba bit, čista, prvi put u pet godina!”

Zatvorio je oči i ponovno utonuo u san.

Nešto kasnije tijekom jutra došao je dr. Hendricks i upoznao Alexa s pojedinostima njegova zdravstvenoga stanja rekavši mu da je niz najnovijih testova prošao s dobrim ocjenama: elektrokardiogram i ostali nalazi ne pokazuju oštećenje srca. Ipak, s obzirom na to da je u međuvremenu zaradio upalu pluća, zadržat će ga na promatranju još nekoliko dana.

“Otac Toby mi kaže da sam pretrpio srčani udar”, šapnuo mu je Alex.

Hendricks je bio minimalist i volio je hrabriti pacijente; namrštio se i rekao: “Rekao bih da je bilo određenih nepravilnosti u radu srca.”

“Umro sam?”

“Tehnički govoreći, jeste. Srce vam je stalo trideset sekunda i dobili ste krasnu plavkastu boju. Ipak, brzo smo ga pokrenuli. Ostavimo li po strani visok krvni tlak izazvan upalom pluća, zasada se dobro oporavljate. Situacija je stabilna. Izbjegavajte neko vrijeme skakanje u zamrznute rijeke i bit će vam bolje.”

Kada su ga napokon skinuli s aparata, a njemu laknulo što ne mora više slušati njihovo neprekidno zujanje, Alex je ustao iz kreveta i, vukući noge, počeo polako hodati po sobi, razgledajući pravu-pravcatu šumu biljaka lončarica i mnoštvo cvjetnih aranžmana. Premda je osjećao vrtoglavicu i slabost u nogama, veselilo ga je vidjeti da se cvijeće vraća svojemu uobičajenom ponašanju; nije više otvaralo latice kao u timelapse fotografiji, a njihov miomiris postao je nevidljiv. Na posjetnicama zataknutim u aranžmane s cvijećem bila su ispisana imena ljudi koje je poznavao, no na mnogima su stajala i imena nje38

mu potpuno nepoznatih ljudi. Na stoliću uz krevet nalazila se hrpa omotnica, a ona na vrhu bila je od njegova starijega sina.

Sjeo je na rub kreveta i otvorio je.

Dragi tata, tako sam ponosan na tebe. Mediji u Torontu bruje o tvojemu pothvatu. Jedan odvjetnik u Osgoode Hallu upitao me je čak jesmo li nas dvojica u srodstvu. Čim sam čuo o tome, poželio sam sjesti na prvi vlak za Halcyon, no kako mi za nekoliko tjedana počinju ispiti, plašim se da ih, dopustim li si predah, ne ću položiti. Nazivam svakoga dana dr. Hendricksa i on mi kaže da se uspješno oporavljaš. Teško mi je što u ovim trenutcima ne mogu biti uz tebe, ali nadam se da ću doći na dva dana o Božiću. Želio bih iz prve ruke čuti o svemu, iako te CBC pretekao. Ha ha!

Imam i nekoliko vijesti koje se odnose na mene, a s kojima te moram upoznati.

Zna li Andrew što se dogodilo? Pokušao sam ga nazvati, ali ne javlja se. Želim ti da se brzo oporaviš, Jacob

Kasno poslije podne u sobu je ušla mlada bolničarka i rekla mu da ima posjet. Izišla je u hodnik i poslije nekoliko trenutaka vratila se u pratnji dvoje djece. Djevojčica od kojih sedam ili osam godina ušla je prva, a za njom dječak u dobi od oko četrnaest godina. Bolničarka ih je nježno potapšala po ramenima i rekla: “Ostavljam vas troje nasamo”; zatim je izišla i zatvorila vrata.

Alexovi su posjetitelji stajali uz donji dio kreveta i isprva se nisu usuđivali podignuti pogled prema njemu. Činilo se da im je neugodno i da ne znaju što bi rekli. Rubovi ušiju bili su im upaljeni i na njima su se mogle vidjeti plavkaste kraste. Djevojčica je pognula glavu, ali njezine su oči gledale u Alexa s mješavinom plahosti i prisnosti. Imala je dražesno lice, a oči su joj bile plave. Plava joj je kosa bila brižno svezana u pletenicu. Dječak je nepomično zurio u pod; dobacio mu je brz pogled, a zatim ga, jednako brzo, skrenuo. Na njegovu mršavu licu bio je primjetan izraz opreza. Smeđe oči pod neposlušnom, gustom i 39

bujnom garavom kosom. Skinuo je plavu pletenu kapu s glave i odmah zatim trgnuo vunenu kapu s njezine.

“Zdravo”, pozdravi ih Alex.

“Zdravo”, odgovoriše uglas, ukočeno.

Dječak je gurkao djevojčicu naprijed. Uručila je Alexu omotnicu i povukla se korak natrag. “Želimo vam zahvaliti što ste nas spasili”, promrmljao je nespretno dječak. “Što ste nas izvukli iz rijeke.”

Lice djevojčice se razvedrilo. “Malo je nedostajalo da se utoplimo!” uzviknula je.

“Utopimo”, ispravi je brat.

“Sada bismo bili mrtvi! I našoj majci lom... lomilo bi se srce...”

“Slomilo bi se srce”, reče dječak.

Alex im se nasmiješi. Reče dječaku: “Meni se učinilo da si ti napravio najveći dio posla. Ti si spasio svoju sestru od utapanja. Koliko dugo ste bili u vodi?”

“Ne znam”, reče dječak slegnuvši ramenima. “Možda nekoliko minuta.”

“Kako se zovete?”

“Ja sam Jamie. Ona se zove Hannah.”

“Pa, drago mi je što smo se upoznali. Znate li kako se ja zovem?”

Jamie kimne glavom. Hannah se primakne rubu kreveta i s usrdnošću u glasu reče: “Vi ste gospodin Graham! Vi ste nas spasili!”

Dječak je nervozno okretao pletenu kapu u rukama.

“No pa, baš nam je drago što smo se upoznali”, reče. “Željeli smo samo svratiti i zahvaliti vam. Bolničarka nam je rekla da možemo ostati samo minutu. Moramo uhvatiti zadnji školski autobus.”

“U redu, Jamie i Hannah. Hvala vam na posjetu. Drago mi je što ste sada dobro.”

“Mama također zahvaljuje”, pridometne Hannah. “Napisala vam je pismo.”

Gledao je za njima dok su se udaljavali hodnikom, zbunjen njihovim držanjem. Pomislio je kako djeci siromašnih obitelji nedostaje samopouzdanja.

40

Posjet, koji je bio ponešto nategnut, iscrpio ga je. Razgovori s djecom nikada mu nisu išli od ruke; bila je to prirodna posljedica nedostatka komunikacijske vještine s ljudima općenito. Stavio je omotnicu na maleni stolić uz krevet, zatvorio oči i utonuo u san.

Za večeru je pojeo sve što su mu donijeli, bez pomoći bolničarke. Nakon što je popio šalicu vrućega čaja i s mukom se iskašljao, otvorio je omotnicu. Pismo je bilo pisano rukom, a upućeno mu je tri dana poslije nesreće.

Dragi gospodine Graham, nedostaju mi riječi kojima Vam želim izraziti zahvalnost za Vaše hrabro djelo. Stavili ste na kocku vlastiti život kako biste spasili Jamieja i Hannah. Bit ću Vam zahvalna do groba. Premda Vam ne mogu uzvratiti uslugom (znam da ne spadate u ljude koji traže protuuslugu), voljela bih da znate da na ovoj zemlji postoji obitelj koja ne će nikada zaboraviti što ste učinili za nju.

Znam da imate mnogo posla i da imate vlastiti život koji je zacijelo ispunjen smislom, no kada biste našli malo vremena, bili bismo presretni da Vas možemo primiti u svojemu domu i ugostiti vas. Živimo na Koncesijskoj cesti br. 4, iznad Vučje gudure.

Nazvala sam bolnicu; rekli su mi da ste još veoma bolesni, ali da se uspješno oporavljate. Zahvaljujem Bogu na tome. Svi mi ovdje (ima nas osmero) molimo svakodnevno za Vas. S poštovanjem, gđa Theresa Colley P.S. Bila bih se spustila u grad i osobno Vam zahvalila, gospodine Graham, no na nesreću, trenutno smo bez automobila.

Vratio je pismo u omotnicu i stavio je na stol. Preplavila ga je tuga dok je razmišljao o njihovu životu i teškoćama o kojima je saznao iz onih nekoliko kratkih rečenica.

U pismu nije stajalo: “Moj suprug i ja Vam zahvaljujemo”, već je pisalo samo “zahvaljujem Vam”. Gdje joj je suprug, ako ga ima? Potpisala se s “gđa”, što znači da je udana. Djevojčica je zračila bezazlenošću; dječak je nesumnjivo imao bol41

nih iskustava u životu. Uočio je kod njega stanovit oprez, čak izvjesnu dozu cinizma. Možda mu je majka imala nevolja s muškarcima pa se to odrazilo na njemu. Djevojčica će se nesumnjivo ugledati na majku zbog čega će i sama trpjeti štetu, iako će to doći kasnije.

Zatim, to spominjanje protuusluge. Otkuda joj to? Možda se morala probijati kroz život, možda je bila preponosna, što znači da je katkada morala platiti visoku cijenu, možda je izbjegavala obveze i poniženja koje bi si nesumnjivo bila priskrbila da je bila spremna prihvatiti milostinju. A opet, pozvala ga je na objed u svoj dom; učinila je to iskreno; bilo je očito da gostoljubivost svoje obitelji smatra vrijednom poštovanja.

Ispričala mu se što mu ne može osobno zahvaliti rekavši da je to stoga što su bez automobila. Ljudi koji žive na selu obično imaju automobil. Možda je na automobilu nastao kvar pa su ga morali odvesti na popravak? Možda im je oduzet zbog neuredna otplaćivanja kredita? Ili joj se suprug odvezao njime i više se nikada nije vratio?

Alex se naglo uspravio u krevetu i prekorio sama sebe.

Odakle mu pravo da sudi o drugima, reče sam sebi. Odakle mu pravo na predrasude? Znao je da su mnoge žene, premda bez svoje krivnje, u škripcu. Zašto je odmah pomislio na najgore? Naravno, najnovije statistike o propalim brakovima pokazivale su da stvari u tomu pogledu stoje vrlo loše: propalih je brakova bilo 60 posto i njihov je broj neprekidno rastao. Što ako je udovica koja ulaže herojske napore kako bi ograničenim sredstvima podigla djecu?

Kao što je otac Toby s pravom rekao, bilo mu je loše i zato je bio sklon kojekakvim umišljajima. Ljudski um, ah, sve je u umu! Zašto mora uvijek iznova projicirati vlastita razmišljanja na druge, na zajednicu, na cijeli svijet? Odnosi među ljudima komplicirani su preko svake mjere i uvijek skreću prema iracionalnome. Bilo bi mu bolje da se što prije vrati svojoj trgovini i svojim knjigama, pomislio je.

42

2. Povratak u normalu

Dr. Hendricks ga je otpustio dvadesetoga prosinca nakljukavši ga prethodno antibioticima i rekavši mu da se mora obvezno odmarati te da ga otpušta samo uz uvjet da knjižaru otvori tek poslije Nove godine. Kada se taksi zaustavio pred njegovom kućom, Alex je sa zadovoljstvom bacio pogled prema natpisu u izlogu knjižare na kojemu je pisalo Knjižara Vodomar. Vodomarovo srebrnoplavo perje blještalo je na popodnevnomu suncu, dragulj u oku mu je namigivao, a veličanstvena krijesta nakrivila se u znak zahvalnosti za njegov povratak.

Kada je posegnuo za novčanikom, Jedediah Smythe, vozač s kojim je nekoć davno pohađao osnovnu školu, no čiji se životni put otada rijetko križao s njegovim, odbio je uzeti novac rekavši mu: “Ovu turu ja plaćam, gospodine Graham.”

“Ne misliš valjda ozbiljno?”

“Mislim posve ozbiljno.”

“Ali zašto?”

“Zašto bi mi uopće trebao razlog?”

“To je vrlo velikodušno od tebe, ali ne mogu to dopustiti.”

“Sljedeći put kada nekome spasite život, imat ćete još jednu besplatnu vožnju.”

“Nisam učinio ništa što ne bi učinio bilo tko drugi.”

“Da, u pravu ste.” Jed dodirne šilt kape. “Pa, sretan vam Božić, gospodine Graham, i doviđenja.”

Podigao je prozor, kotači na njegovu automobilu zavrtjeli su se na klizavoj cesti i taksi krene naprijed. Alex je gledao za njim dok je nestajao iza uzvisine Avenije hrastova.

Oh, dragi Bože, počelo je. Postao je javna ličnost. Heroj. I zašto ga Jed stalno oslovljava s “gospodine Graham”?

Vrteći glavom, popeo se stubištem i primijetio da je netko uklonio s njih snijeg. Otključao je vrata, ušao u knjižaru i 43

udisao sa zadovoljstvom miris starih knjiga i prastaroga laka.

Ogledavši se oko sebe i bacivši pogled na tamnu drvenu oplatu zida i drveni strop, pozdravljajući šutke redove polica pretrpane knjigama, umalo je nagazio na hrpu omotnica razbacanih po podu ispod proreza za poštu u vratima. Stajalo ga je truda sagnuti se i pokupiti ih. Na sreću, radni stol bio je blizu vrata i on se nesigurnim korakom zaputi prema njemu, sjede i ne skinuvši sa sebe jaknu i čizme, poče razvrstavati poštu.

Nekoliko računa, nešto poslovnih pisama te nekoliko desetaka božićnih čestitaka (prije ih je rijetko dobivao više od deset). Nije otvorio ni jedno, pročitavši samo adrese pošiljatelja, uglavnom ljudi koje nije poznavao. Ni jedno pismo nije bilo iz Engleske.

Među pismima je bilo jedno od Jacoba. Smiješeći se, Alex razreže omotnicu nožićem za pisma i izvadi iz nje razglednicu koja mu se u prvi mah učinila fotografijom neke građevine.

Pogledavši je pažljivije, vidio je da je riječ o apstraktnu umjetničkome djelu, izrađenu od aluminija i naslovljenu Anđeo.

Zdravo, tata, moji mi doušnici kažu da te za koji dan otpuštaju zbog dobra vladanja. To me jako veseli. Siguran sam da ćeš, s obzirom na to da su te proglasili gradskim herojem, imati puno posla tijekom blagdana. Mislio sam da ću za blagdane moći skoknuti kući na dan ili dva, no dogodilo se nešto sjajno. Želio sam ti osobno ispričati o tome, ali ispalo je drukčije no što sam planirao. Upoznao sam djevojku koja je doista posebna. Roditelji su joj dobro situirani i pozivaju me u Whistler preko božićnih blagdana. Jedan od onih aranžmana koji se čovjeku posreći samo jednom u životu, kompletan blagdanski paket na najpoznatijemu skijalištu u Britanskoj Kolumbiji, u cijelomu svijetu, zapravo. Oni će mi platiti put.

Ne brini – to je obiteljski izlet i imat ćemo stalnu pratnju.

Vraćamo se krajem prvoga tjedna u siječnju. Ima li ikakvih izgleda da dođeš u Toronto i upoznaš se s njom? Nazovi me prije no što kreneš.

Voli te i sretan Božić želi ti Jacob

44

Kako se zove, Jacobe? Tko je ona? Kakva je?

Objesivši jaknu na vješalicu za kapute i skinuvši čizme, posloživši ih zatim uredno na prostirku pred vratima, bacio je pogled na zidni sat koji mu je ostao od djeda i koji je stao dok je bio u bolnici. Namjestio je kazaljke na točno vrijeme, navio mehanizam i popeo se u dnevnu sobu. Ušavši, primijetio je da je cijela prostorija okićena nečim što mu se učinilo talijanskim ukrasima, raznobojnim dugim i uskim zastavicama, čokoladnim figuricama svetaca obješenim o luster, dok su se na stolovima nalazile zdjele s bombonima neobična izgleda. Kuhinja je bila čista i uglancana poput bolničke sobe, linoleum na podu izriban i navošten prvi put u posljednjih nekoliko godina, hladnjak pun plastičnih posuda s naljepnicama.

U spavaćoj sobi nije primijetio značajnije promjene, iako su hrpe knjiga, naslagane uza zidove, bile uredno složene i više nisu prijetile rušenjem na pod. Činilo se, također, da je netko obrisao prašinu. Na stoliću uz krevet, uz Carolinu fotografiju, stajala je vaza s crvenim karanfilima. Drveno raspelo nad krevetom bilo je očišćeno, s njega je krpom bila obrisana prašina i bilo je nauljeno. Izlizani tepih očišćen je usisivačem, slike na zidovima izravnane. Posteljina na postelji na četiri stupa bila je također promijenjena i nije više bila gužva znojnih jastuka, ustajalih deka i posivjelih plahta, već je sve bilo djevičanski čisto i uredno; svježe bijelo platno doimalo se skuhanim i uštirkanim, bilo je podvijeno poput pregiba stranice u knjizi i prekriveno plavom dekom te brižljivo dotjerano kačkanim prekrivačem boje trule višnje.

Posvuda se osjećala Marijina ruka.

Bio je zahvalan na brojnim njezinim izrazima ljubaznosti i pomislio je da bi je trebao nazvati, no iznenada se osjetio tako umornim da je legao i zaspao.

Na Badnjak nije osjećao probadanje u plućima i odlučio je prkositi hladnu noćnomu zraku i otići na ponoćnu misu. Obukao je odijelo, vezao kravatu, ulaštio cipele, a zatim iz duboke niše u spavaonici izvukao svoj najvrjedniji predmet, kaput što je nekada pripadao njegovu djedu. Dužina i kroj bili 45

su već odavno izišli iz mode, podstava je bila ponešto izlizana, no materijal od tvida s uzorkom riblje kosti činio se gotovo jednako solidnim kao u vrijeme kada je sašiven. Bio je dvostruko teži od bilo kojega modernog kaputa i izvanredno mu je padao niz ramena, pružajući ne samo osjećaj topline, već i povezanosti s tradicijom, dostojanstvenosti, nečega što je doista vrijedno. Svemu je ovome dodao još jedan predmet do kojega mu je bilo posebno stalo: škotski šal izrađen od vunene tkanine s kariranim uzorkom klana Graham, šumskozelene boje s crnim križevima.

Tijekom većega dijela godine crkva svete Marije nedjeljom je bila poluprazna, no te večeri, kao i obično na Božić, mjesta je bilo samo za stajanje. Na orguljama na koru, s većim užitkom no inače, svirala je postarija gđica Dufort, a stranice partiture okretala joj je njezina mlađa sestra, gđica Dufort. Na misi su koncelebrirali župnik mons. Penney i otac Toby. Oko oltara posluživalo je mnoštvo ministranata, među kojima je bio i Jamie Colley. Propovijed – razmatranje o utjeloviteljskome aspektu katoličke vjere – održao je otac Toby, no Alex se s teškoćom uspijevao usredotočiti na njegove riječi, premda je bio siguran da sadržaj propovijedi nimalo ne zaostaje za propovjednikovom iskrenošću i žarkim iznošenjem. Više je puta pokušavao moliti, no bio je iscrpljen i pažnju su mu odvlačili brojni osjetilni podražaji. Popričesnu pjesmu, Božićna zvona, prilično su nesigurno otpjevala djeca iz župe okupljena oko jaslica, poprativši pjevanje zvonjavom mnoštva zvona koje su držala u rukama. Među njima je bila Hannah Colley. Alex se morao obuzdavati da mu pogled neprekidno ne bježi prema klupama tražeći ženu bez supruga, okruženu s nekoliko djece.

Nakon završnih molitava orgulje su moćno zabrujale početnim taktovima izlazne pjesme Ovaj dan ispunjen radošću.

Vjernici su zapinjali, probijajući se kroz trivijalni tekst pjesme nakalemljene na Bachovu kompoziciju. Srećom, stotinu godina stare njemačke orgulje svojim su moćnim zvukom pokrile njihove nespretnosti. Kada je himan završio, klupe su odjednom oživjele, začuo se bučan žamor, mnoštvo se poče slijevati 46

prema vratima, a djeca se rastrčaše gore-dolje po crkvenim lađama. Samo ih je šačica kleknula i pomolila se pred božićnim jaslicama ispod oltara.

Alex je pokleknuo i pokušao se probiti kroz mnoštvo koje mu je išlo ususret, nadajući se da će se neprimijećen dokopati pokrajnjih vrata. Njegovo se nastojanje, međutim, pokazalo uzaludnim jer mu je na svakih nekoliko koraka netko pružao ruku i rukovao se s njim, tapšao ga po ramenu i govorio mu nešto što zbog žamora nije mogao čuti. U jednomu trenutku put su mu prepriječili Bruno i Maria Sabbatino i zagrlili ga.

Alex je zahvalio Mariji na svemu što je učinila za njega. Oči su joj se napunile suzama; rukom zaduženom za gestikuliranje davala mu je znak da je slobodan otići. Bruno je uporno navaljivao da svrati k njima na čašicu vina i vidi njegove rukavice na struju, no Alex je otklonio poziv.

Stigavši do izlaza za nuždu s lijeve strane crkve, gurnuo je prečku na vratima i izišao van, napokon slobodan! Zrak je bio puno hladniji nego ranije te večeri i on poče kašljati. Umotavši lice u šal, požurio je pokrajnjom uličicom, skrenuo lijevo u poprečnu ulicu i za nekoliko je minuta bio kod kuće.

Bilo je već gotovo dva sata ujutro i ova kasna ura, udružena s bolešću, učini da se s naporom uspeo stubištem i odmah je krenuo prema krevetu. Nije mu bilo do slavlja. Pomisao na to da bi, da se dao nagovoriti da svrati k Mariji i Brunu, morao popiti gutljaj vina, staviti u usta zalogaj božićnoga kolača, pa čak i odslušati samo jednu gramofonsku ploču s božićnim pjesmama pobudila je u njemu osjećaj egzistencijalne tuge, zjapeće odsutnosti. U takvim trenutcima najbolje je sunovratiti se navrat-nanos u carstvo snova, pomislio je.

Misli mu iznenada odlutaše Andrewu i na trenutak ga ispuniše tjeskobom jer se još nikada nije dogodilo da se nije javio za Božić. Pitao se je li mu se sin sjetio poslati razglednicu ili pismo, uvjeravajući sam sebe da svakako jest. Vjerojatno je zapela na britanskoj pošti ili nije na vrijeme stigla na poštanski zrakoplov i sada putuje brodom preko Atlantika, kao poruka u boci. Andrew je oduvijek bio pomalo odsutan duhom kada se radilo o vremenu, rasporedima i rokovima. Bio je vrlo 47

bistar, intelektualno nadareniji od Jacoba, ali podložan porivima; manjkalo mu je postojanosti; nedostajale su mu juridičke sposobnosti odvagivanja i uspostavljanja ravnoteže među stvarima dok je Jacob u svemu tome upravo briljirao. Možda Andrew nazove sutra. S druge strane, lako je mogao zamisliti da će Andrew jednostavno zaboraviti i da ne će uopće nazvati.

Alex je kraće vrijeme oklijevao, a zatim je počeo brojiti vremenske zone. Shvativši da je u Engleskoj već sedam ujutro, posegnuo je za telefonskom slušalicom pored kreveta. Vratio ju je na vilicu. A što ako ga probudi? Ali ako se vrati u krevet i nazove ga u neko drugo vrijeme, Andrew će vjerojatno biti vani i slaviti s prijateljima. Ponovno je posegnuo za slušalicom i, pogledavši u adresar, nazvao Tyburne College.

Protekla je cijela minuta prije no što je uspostavljena prekooceanska veza i prije no što je čuo zvrndanje na drugoj strani žice. Kada je veza napokon uspostavljena, Alex je slušao nasnimljenu poruku: “Dobili ste Tyburne College u Oxfordu. Ured je zatvoren do dvadeset sedmoga prosinca. Ako želite razgovarati s nekim od profesora ili studenata, birajte kućni broj. Želite li ostaviti poruku, učinite to nakon zvučnoga signala. Osoblje i studenti Tyburne Collegea žele vam sretan Božić i uspješnu novu godinu.”

Alex nije znao Andrewov kućni broj i nakon zvučnoga signala rekao je: “Dobra večer. Zovem se Alex Graham i zovem iz Kanade. Pokušavam dobiti sina Andrewa, studenta na Tyburneu. Recite mu, molim vas, da me nazove na kućni broj. Želim svima sretan Božić. Laku noć svima.”

Spustio je slušalicu zadovoljan što se sjetio britanskoga izraza “da me nazove na kućni broj” koji je upamtio iz filmova o britanskome ratnom zrakoplovstvu u Drugome svjetskom ratu. “Sretan Božić” bila je britanska inačica za “veseo Božić” i ta mu se inačica činila boljom jer učiniti nekoga veselim nije isto što i učiniti nekoga sretnim. Pomislio je da nije sposoban ni za jedno ni za drugo i legao u krevet, uzevši oxfordsko ilustrirano izdanje Dickensovih Božićnih knjiga i neku komplici48

ranu knjigu koju je prije nekoga vremena bio naručio za knjižaru, studiju o ruskim revolucionarnim pokretima u devetnaestomu stoljeću koju je, šezdesetak godina prije boljševičke revolucije, u Parizu napisao prognani ruski dekabrist. Druga je knjiga bila upravo očaravajuće dosadna i Alex je pomislio da će ga, ako ga ne uspava Dickens, Rusi sasvim sigurno otpraviti u carstvo snova. I u tome je, kao i u mnoštvu drugih stvari, bio u pravu.

Probudio se s osjećajem da mu se bolest vratila, ostavši u krevetu cijeloga dvadeset petoga i dvadeset šestoga prosinca, naizmjence čitajući i tonući u san, ustajući samo kako bi na silu progutao zalogaj hrane ili gutljaj pića. Nekoliko je puta čuo kucanje na vratima knjižare u prizemlju, ali nije otvarao.

Nitko ga nije nazvao. Istuširao se vrelom vodom i, nešto kasnije, dok se brijao, u zrcalu zamagljenu parom, primijetio da je smršavio. Stao je na vagu i iznenadio se vidjevši da je izgubio gotovo deset kilograma, puno više no što je smio. Dotada je uspijevao održavati formu, barem kada se radilo o tjelesnoj građi i mišićnoj masi; struk mu se, doduše, jedva primjetno popunio, što, s obzirom na godine, i nije bilo neobično, no rezerve su se izgleda istopile. Da iziđe i prošeta dvadesetak koraka, netko tko bi ga vidio pomislio bi da je pred njim mlad športaš, no da ga pogleda pažljivije, primijetio bi da je vrijeme ipak uzelo svoj danak. Otišao je do kuhinje, zgrijao jedan od Marijinih složenaca i pojeo komad na silu.

Dvadeset sedmoga ujutro ponovno je nazvao Oxford.

Ovoga puta nije čuo glas telefonske sekretarice, već je s druge strane žice začuo glas živa čovjeka. Bio je gotovo siguran da će čuti jedan od onih ravnodušnih engleskih naglasaka, onaj besprijekoran i krajnje deprimantan izgovor (još jedna njegova predrasuda!) kakve je često slušao naručujući od londonskih knjižara rijetke knjige koje se već odavno ne tiskaju. Bio je ugodno iznenađen čuvši prijazan muški glas.

“Oh, vi ste, gospodine Graham. Preslušali smo poruke na telefonskoj sekretarici na Božić, gospodine, i našli vašu poru49

ku. Velika vam hvala – doista nas je obradovala. Gurnuli smo ceduljicu pod vrata Andrewove sobe. Je li vas nazvao?”

“Nije još. Jeste li razgovarali s njime?”

“Ne, ali u ovo doba godine to i nije neuobičajeno. Trudimo se držati pod nadzorom naše studente tijekom semestra – ovo je više kao neka zajednica nego ustanova, nimalo nalik tipičnu oxfordskome koledžu; siguran sam da razumijete o čemu govorim.”

“Potpuno mi je jasno. Andrew je vrlo zadovoljan boravkom kod vas.”

“Vjerujem da jest, gospodine. Međutim, ovdje imamo gotovo šezdeset mladih ljudi i jedva je moguće znati točno kada netko od njih odlazi i dolazi. Neki od njih pohađaju predavanja na drugim koledžima. Drugi, opet, odlaze na satove kod svojih mentora, a nekolicina ih predaje negdje drugdje. Osim toga, u ovo doba godine doista se znaju raštrkati. Samo ih je šačica ostala ovdje tijekom blagdana.”

“Andrew nije bio jedan od njih?”

“Izgleda da nije. Pretpostavljam da je otišao nekamo s nekim kolegom. Mnogi naši mladići pozivaju strane studente k sebi kući za Božić.”

“Ipak, niste sigurni?” “Žao mi je, nisam. No potrudit ću se koliko god budem mogao.”

“Mnogo vam hvala, gospodine...”

“Groves. John Groves, gospodine. Ja sam tajnik koledža.”

“Veoma sam vam zahvalan na pomoći, gospodine Groves.

Shvaćate, neko se vrijeme nisam čuo s Andrewom pa sam se zabrinuo. Nikada dosada nije učinio takvo što.”

“Nije vam se javio pismom?”

“Ne, još od jeseni.”

“Elektronskom poštom?”

“Ne koristim se njome, bojim se. Nisam umrežen, kako to danas kažu.”

S druge strane žice čulo se smijuljenje.

“Nemojte mi zamjeriti, gospodine Graham, no moram vam reći da se takve stvari često događaju. Mladi ljudi koji 50

dolaze k nama iz drugih zemalja katkada se izgube ovdje – drukčija povijest, drukčija kultura, znate. A onda, London je veoma zanimljiv grad. Katkada kao da jednostavno zaborave nazvati roditelje. Na kraju ipak dođu k sebi.”

“Shvaćam. Hm, umirili ste me.”

“Studenti bi se trebali vratiti do trinaestoga siječnja. Ako vam se sin dotada ne javi, učinit će to zacijelo nakon što vidi obavijest. Osobno ću ga podsjetiti na to.”

Alex je spustio slušalicu osjećajući se ponešto glupavo.

Trebao je znati da postoji jednostavno objašnjenje. Kada je Grovesu rekao da Andrew još nikada nije propustio javiti se kući, nije rekao svu istinu. Andrew je bio poznat po zaboravljanju tuđih rođendana – jednom je čak zaboravio svoj – a njegovo kašnjenje bilo je poslovično. Jacob je znao u šali reći da Andrew boluje od “krono-demencije”, bolesti zbog koje njegov mlađi brat katkada nije znao ni koje je doba dana. Bila je to obiteljska šala, ali u njoj je bilo istine. To, sasvim sigurno, nije bilo nešto zbog čega bi ga trebalo odvesti liječniku – radilo se jednostavno o naravi; Andrew je bio povodljiv i život ga je ne jednom – dapače, tisuću puta – znao odvući kojekuda; nije puno mario za ono što je sebi postavio kao životni cilj. Diplomu iz povijesti na Sveučilištu u Torontu stekao je zahvaljujući isključivo proplamsajima čiste genijalnosti, ali na način potpuno tuđ daleko metodičnijemu Jacobu.

Andrew mu je poslao tri pisma od kolovoza i jednom ga je nazvao telefonom – bilo je to krajem listopada. Doimao se oduševljenim novim načinom života i tom se prilikom raspričao o koječemu što ni na koji način nije bilo vezano uz njegov studij – između ostaloga o sudjelovanju u nekakvoj raspravi na nekakvu Oxford Unionu – o novim i uzbudljivim prijateljstvima, o svačemu drugom, samo ne o studiju na kojemu je trebao steći diplomu. Upisao se na Magdalen College, no boravio je u Tyburneu. Tyburne, strogo uzevši, nije pripadao Oxfordskome sveučilištu. U sastavu Sveučilišta bilo je trideset osam koledža, no uz njih je u gradu djelovalo i nekoliko privatnih koledža. Tyburne je bio jedan od ovih privatnih koledža; bila je to manja obrazovna ustanova na kojoj ste mo51

gli studirati povijest i kulturu i u njoj su boravili prvenstveno studenti iz katoličkih obitelji koji su studirali na afirmiranim koledžima. Tyburne se mogao podičiti dvoranom za seminare, izvrsnom knjižnicom te kapelom. Posrijedi je bila svojevrsna anomalija jer ni jedna zgrada koja je pripadala koledžu nije bila starija od deset godina; zgrade su bile moderne i vrlo udobne i tvorile su “papistički” teritorij unutar sveučilišta čije uprave, od reformacije naovamo, nisu dopuštale osnivanje ni jednoga katoličkog koledža s pravom javnosti.

Alex je morao puno toga žrtvovati da bi poslao Andrewa u Oxford. Od velike je pomoći bila stipendija koja je djelomice pokrivala troškove boravka, kao i džeparac što ga je zarađivao tijekom ljetnoga raspusta, no ni jedno ni drugo nije bilo ni iz daleka dovoljno za pokrivanje glavnine troškova. Alex je prodao posljednje ostatke očeva naslijeđa (očeve stare štedne obveznice) i podigao sav novac s računa, dovodeći tako u pitanje budućnost knjižare Vodomar. Usprkos tome, rizik se isplatio. Andrew je možda bio nepredvidiv, ali bio je nadaren i zavrijedio je da mu se pruži prilika. Alexovo zadovoljstvo što ga je sin nadmašio u obrazovanju moglo se djelomice objasniti time što se sam nije upisao na sveučilište nakon završene gimnazije – imao je osrednje ocjene, bio je loša zdravlja, a i zanimanje za odlazak iz Halcyona bilo je ravno nuli, premda su mu, naravno, drugi gradovi katkada plijenili pažnju.

Ne znajući, u kasnim popodnevnim satima, što bi sa sobom i kamo bi se djenuo, odlučio se ponovno upoznati s prostorijama na donjemu katu. Ovio je šal oko vrata, umotao se u izlizani karirani kućni ogrtač i, stepenicu po stepenicu, držeći se cijelo vrijeme za ogradu, spustio se u hodnik u prizemlju. Zastao je na dnu hodnika kako bi došao do zraka, a zatim skrenuo desno u najveću od četiri prostorije. Iako više nije osjećao bol u plućima, posvemašnja tromost tijela i vrtoglavica vratili su se u najnezgodnijemu trenutku. Svalio se u jedan od dva naslonjača pored kamina u koja su obično sjedale mušterije, zabacio glavu na naslon i ostao tako neko vrijeme, odmarajući se. Volio je ovu prostoriju jer je ona u njegovu djetinjstvu bila salon u kojemu se okupljala njegova obitelj. Zra52

čila je dragim uspomenama i bila je najvažniji, središnji dio jedine kuće u kojoj je ikada živio. Zatvorio je oči i u mislima odlutao do svojih početaka.

Puzeći na rukama i nogama, maleni je Alex gurao obojene olovne vojnike na bojnome polju koje se prostiralo između tatina ureda i blagovaonice. Preskočio je nekoliko godina i vidio sebe gdje leži ispružen na sagu pred kaminom, probijajući se kroz iznimno zanimljivo štivo Kronika iz Narnije, a toplina brijestovih ugaraka u kaminu žarila mu je jedan obraz.

“Dosta je za večeras, Alexander. Jesi li završio domaću zadaću?”

“Nisam, mama.”

Rijeka vremena tekla je dalje i on vidje sebe gdje se smiješi Carol, a ona mu uzvraća osmijesima, igrajući s njom igru slaganja riječi na stolu za kartanje, zureći jedno u drugo, trudeći se pobijediti onoga drugog, u potrazi za što dužom i što duhovitijom riječi, dok je njegov otac sjedio u naslonjaču u kutu i gunđao zbog nečega što je pročitao u Globe and Mailu, a djedov sat odbijao devet. Alex je složio kockice sa slovima tako da je na njima pisalo: “Volim te.” Zatim ih je ona složila u tekst: “I ja tebe volim.” Na to je Alex, prebirući kockice, uzvratio: “Plesat ćemo kao ona tri jelena.” Ona se zarumenjela.

Godinu dana kasnije, dok su majka i otac raspravljali o nečemu važnom iza zatvorenih vrata ureda u dnu hodnika, Alex i Carol sjedili su sučelice jedno drugomu u naslonjačima uz kamin, slušajući pucketanje vatre i hučanje vjetra u dimnjaku. Ne mogavši se više suspregnuti, Alex je, poput viteza, kleknuo na jedno koljeno, uzeo Carol za ruke i zaprosio je. Ona mu je vrhom kažiprsta napisala na dlanu: “Da.” Ipak, više od svih riječi govorio je njezin pogled, strjelovit i plah, nalik zračnoj kaligrafiji pčela što izvode svoje istočnjačke krugove ili jelenjemu plesu u jesen. Zatim su, bez riječi, gledali jedno drugome u očinje zdence u kojima su treperili sićušni plamenovi.

Još kasnije, Alex i njegova zaručnica stajali su uz njegovu majku, pozdravljajući ratne veterane, odvjetnike, suce i svećenike koji su došli izraziti sućut, u sobi u kojoj je još uvijek dominirala prisutnost njegova umrloga oca, suca. Lijes je bio po53

ložen ispod prozora u dnevnoj sobi i bio je ukrašen starom nacionalnom zastavom, odlikovanjima i raspelom, a zrak je bio težak od sladunjava mirisa gladijola, ruža, krizantema i vijenaca od zimzelena.

“Bio je velik čovjek, Martha, velik čovjek.”

Udaljivši se načas od majke, Alex je otišao u očev ured i ondje, na sefu, našao violinu. Vrativši se u dnevnu sobu, položio ju je na lijes, a njegova je majka zajecala.

Zatim su navrla druga sjećanja: Carol sva u bijelom, majka u ružičastom, žene razmjenjuju poljupce, sjajeći od sreće, posvuda zveckanje vinskih čaša, otac Toby sa smiješkom na usnama, moleći za tišinu.

“Nazdravimo braku sklopljenu na nebu”, obznanio je.

“Nadajmo se da ćemo uskoro gledati hokejaški tim s malim Alexanderima koji kližu unaokolo!”

Grohotan se smijeh prolomio među uzvanicima koji su se natrpali u prostoriju i podigli svoje čaše. Carol se opet zarumenjela, a Alex se smiješio, zureći u pod, ne podnoseći sve te ispitivačke poglede, čeznući da se što prije izgubi otuda i ukrca na vlak za Quebec City, gdje će napokon moći biti sami, šetati u miru i bez riječi, diviti se ljepoti starih ulica, svetaca, velike rijeke, trajanju povijesti što teče poput vode.

Po povratku s medenoga mjeseca njegova ih je majka dovela u ovu sobu, uzela ih, očiju punih suza, čvrsto za ruke i rekla im: “Ne želim čuti nikakve rasprave o ovome. To je moj dar vama kako biste mogli započeti novi život. Pravno je sve riješeno. Bit će mi sasvim dobro u Torontu. Ti novi stanovi za starije osobe neobično su praktičan izum – uvijek sam mislila da je ova kuća prevelika za malobrojnu obitelj kao što je naša.

Znam da bi se tvoj otac, da je sada ovdje, složio s time. Ova je kuća sada tvoja i možeš činiti s njom što te je volja.”

“Ali, majko,” povikala je Carol, “zar se ne ćete osjećati usamljeno?”

“Veoma ćete mi nedostajati, jedno i drugo, ali grad je udaljen samo nekoliko sati vožnje, a vlakovi prometuju redovito. Viđat ćemo se često. Reći ću vam jednu malu tajnu: nikada se nisam osjećala posebno ugodno u Halcyonu. Jednostavni54

ja sam od tvojega oca, Angusa. Nisam rođena ovdje i, hm, sučeva žena...”

Rečenicu nije izrekla do kraja, a njima dvoma nikada nije palo na pamet upitati je što je zapravo zaustila reći.

“Angus vam je nešto ostavio”, dodala je. “Nedovoljno je za život, ali dvoje mladih koji se vole i ne trebaju puno, zar ne?”

I zaista, nije im trebalo puno. Majka se preselila u stan u Torontu, a Carol i Alex doselili su se u sučevu spavaću sobu “doma u Halcyonu”, kako su ga nazivali tih prvih godina. Sanjali su, planirali i molili i na kraju se složili da otvore knjižaru. Bio je to početak njihove velike životne pustolovine.

“Ali kako ćemo je nazvati?” upitala ga je šest mjeseci kasnije Carol koja je u to vrijeme bila u četvrtome mjesecu trudnoće, dok su otvarali kutije s knjigama i sastavljali police.

“Misliš, ako bude dječak?” upitao je Alex.

“Mislim na knjižaru.”

“Nisam razmišljao o tome. Da je nazovemo Tri rasplesana jelena?”

“Hmmm”, namrštila se Carol, nabravši čelo tako ljupko da se nije mogao suspregnuti, a da je ne poljubi.

“Prestanite smjesta, gospodine. Moramo ozbiljno razmisliti o nazivu ako je želimo otvoriti za dva tjedna.”

“Ne ćemo je nikada otvoriti. Previše me smućuješ.”

Lice joj je poprimilo smiješan izraz – metoda koja je provjereno ubijala strast u njemu. Svalili su se na kauč, smijući se.

“I što ćemo onda s tim?” upita je on.

“S čim?”

“S tri jelena.”

“Ni govora”, na to će ona, odmahujući glavom. “Preosobno je. To je između nas dvoje – nitko drugi nema pravo znati za to.”

“Kako ćemo je onda nazvati?”

“A što misliš o: Knjižara Halcyon?”

“Nedovoljno maštovito.”

“Imaš pravo. Imaš li ti koji prijedlog?”

Primili su se za ruke i nekoliko trenutaka utonuli u razmišljanje.

55

Sadržaj

Proslov . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .9 DIO PRVI 1. Svršetak njegova života . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .15 2. Povratak u normalu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .43 3. Vidite li nas doista?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .73 4. Građanin mjeseca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .103 5. Dosadnjaković . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .129 6. Glas u noći . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .142 7. Sigurnost krletke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .167 8. Tri mudraca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .186 9. Ganimed i orao . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .214 10. Neuronski putovi u mozgu svijeta . . . . . . . . . . . . . . . . . .240 DIO DRUGI 11. Zimski svijet. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .263 12. Šuplji ljudi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .281 13. Kolibe i raskošne palače . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .304 14. Sigurno smo se već negdje sreli . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .325 15. Oko velikoga kotača . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .347 16. U podzemlju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .366 17. Podrum poniženja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .384 18. Milenijski anđeo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .400 19. Mjesta od povijesne važnosti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .414 20. Na Malenomu-malenom Obu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .431 21. Petropavlovska pustinja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .450 22. Zdenac u pustinji. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .483 23. Činovnici i balerine. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .498 994

DIO TREĆI 24. Loš dan u Listvjanki . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .535 25. Klinika u Ozeru Bajkal . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .555 26. Glas iz prošlosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .582 27. Dajem ti sve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .607 28. Čarobnica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .634 29. Zmija i krokodil. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .657 30. Kuća od snijega . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .688 31. Ikona u vatri. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .712 32. Rat zimorođenih . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .727 33. Cijeli kadar – jedna osoba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .750 34. Snaga i slabost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .767 35. Zvonik. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .785 36. Poruka u škrinji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .805 DIO ČETVRTI 37. U drugu zemlju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .817 38. Mi znamo sve. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .830 39. Kraljevstvo razvlaštenih. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .850 40. Šutnja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .864 41. Podzemna Crkva i Crkva na katu. . . . . . . . . . . . . . . . . . .889 42. Uključen u akciju. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .912 43. Zar mi doista nitko ne vjeruje? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .934 44. Čovjek može začas obići svijet . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .947 45. Hoće li me htjeti pored sebe?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .969 46. Vodomari vatrom planu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .985 Zahvale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .991 Autorova bilješka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .992 Bilješka o autoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .993

995

PREPORUČUJEMO

Posljednja vremena su već godinama apsolutni hit među katoličkom literaturom. Riječ je o apokalipsi ispričanoj na suvremen način, s napetom radnjom i živo prikazanim likovima. O’Brien u ovoj knjizi daje biblijski utemeljenu viziju apokalipse i opisuje stanje svijeta i Crkve na kraju vremena.

591 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

U Sjevernoj Americi se počinju rađati obrisi prikrivena totalitarizma u kojemu su na udaru osobna prava i vjerske slobode. Niz tajanstvenih zbivanja praćenih medijskim manipulacijama ima za cilj uvesti nered te stvoriti uvjete za uvođenje diktature u kojoj će demokracija biti samo privid.

808 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Radnja trećega romana iz niza “Djeca posljednjih vremena” odvija se u budućnosti na prostoru Sjeverne Amerike i opisuje narod čiji se sustav vlasti mijenja iz demokratskog u totalitarni, noseći sa sobom obilježja propagande i dezinformacija u preuzimanju potpune kontrole nad privatnim životom građana.

295 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Sofijinu kuću mnogi kritičari drže remek-djelom i ponajboljim ostvarenjem Michaela D. O’Briena. U priči prepunoj ljudske topline i jednostavnosti autor otkriva dubine ljudske duše i progovara o smislu ljudskog života i žrtve, o ljubavi i vjerskom identitetu te o važnosti malih odluka koje mijenjaju tijek povijesti.

471 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u oĹžujku 2013.

Poznati književnik Michael O’Brien, čiji su romani Posljednja vremena, Otok svijeta, Pomrčina sunca i drugi oduševili tisuće čitatelja, u ovomu svojem novom romanu nudi suvremeno prepričane prispodobe o dobrome pastiru i izgubljenomu sinu spojene u izvanredno djelo.

Vlasnik male knjižare Alex Graham sredovječni je udovac čiji se život potpuno preokrene kada njegov sin student nestane bez objašnjenja ili bilo kakve naznake kamo je otišao. S minimalnim sredstvima otac započinje dugo putovanje koje će ga prvi put odvesti daleko od njegova sigurna i uredna svijeta. Slijedeći i najmanji trag na koji naiđe, započinje odiseju koja će ga korak po korak voditi na iznenađujuća mjesta i dovesti katkada do zastrašujućih ljudi i opasnosti.

Kroz neizvjesnost i tjeskobu, gubitak i čežnju, Alex Graham uvučen je u međunarodne sukobe, kao i vječni sukob između dobra i zla.

Doveden gotovo do ruba izdržljivosti neizrecivim trpljenjima kojima svjedoči ili ih doživljava, otkriva neočekivane izvore snage dok ustrajava u nadi ponovna pronalaska sina – i sama sebe.

“Najbolji roman Michaela O’Briena. Stvara likove poput Dickensa, istražuje ljudske odnose poput Jane Austin, posjeduje epski domet poput Tolstoja i Dostojevskoga. Vjerujem da ovaj roman zaslužuje biti uvršten u listu najvećih svjetskih romana.” p. Joseph Fessio, SJ

ISBN 978-953-235-316-7

VERBUM

9 789532 353167

220 kn

www.verbum.hr