Obitelj vojvode Hrvoja

VERBUM

POPULARNI HRVATSKI ROMAN

Narcis Jenko OBITELJ VOJVODE HRVOJA Roman

NAKLADNA KUĆA VERBUM Glavni urednik: mr. sc. Petar Balta

Biblioteka: POPULARNI HRVATSKI ROMAN 3.

Urednik: dr. sc. Vladimir Lončarević

Za nakladnika: Miro Radalj

Narcis Jenko

Roman

VERBUM Split, 2012.

© Copyright za ovo izdanje: Verbum, Split, 2012.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.

Korektura: Ivan Peroš, dipl. anglist i kroatist Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Ilustracija na naslovnoj stranici: Hrvojev misal, iluminacija s prikazom Hrvoja Vukčića Hrvatinića (1404.)

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.163.42-31 JENKO, Narcis Obitelj vojvode Hrvoja : roman / Narcis Jenko. Split : Verbum, 2012. - (Biblioteka Popularni hrvatski roman ; 3) Str. 569-575: (Nad)povijesni vidici Narcisa Jenka / Vladimir Lončarević.

ISBN 978-953-235-303-7 140909031

PRVI DIO

I. — Divno je vrijeme, vojvodo! Evo se već svršava i godina 1396., tone u vječnost, a gledaj, dan je kao proljetni.

Oh, koliko je ugodnija toplina sunca Božjega od topline peći naših. Kako je ljepše djelo Božje od djela što ih prave ruke nas grešnih ljudi!...

To je rekla bosanska kraljica Jelena Gruba i nešto se zamislila, motreći plavet nebesku i svejednako šetajući perivojem svojim u dvoru Trstivnici. Uz nju je išao uporedo vojvoda Hrvoje, gospodar Donjih Krajeva i prvi velmoža Kraljevstva Bosanskoga. On je šutio.

A sunce je krasno sjalo. Na Jeleni se valovito prelijevao grimizni plašt s postavom od zibilina, stapajući se gdjekada u jedinstven odraz sa blijeskom “balasa” (rubina) i “safina” (safira) iz vijenca njezina, koji su se upaljivali i tonuli poput zvijezda suđenica. Od časa do časa maknula bi desnom rukom na kojoj je nosila zlatnu grivnu sa zmajevim likom. U kretnji nije bilo mnogo dražesti, ali ju je Hrvoje pomno pratio. Tada bi mu se činilo da će se onaj zmaj s očima od “zmaragda” sad na osloboditi ropstva i poletjeti u visine zračne. Tako je bila grivna umjetno napravljena.

— Da, vojvodo — počela je opet govoriti svojim muškaračkim glasom — da, vojvodo, duga je sadašnjost i budućnost, a prošlost je uvijek kratka. Čini mi se da je jučer započela godina 1396. Još mi je u glavi kako smo je napeto iščekivali s velmožama našim. A ko je onda smio reći da će je proživjeti? I dani su nam bili dugi... a sada cijela godina kao čas! I tebe se sjećam, vojvodo! I lani smo ovako šetali. Jesi li zaboravio, Hrvoje? Ah, vi muškarci nemate osjetna srca. Prošlost je vama samo prošlost, a mi žene ži5

vimo i od prošlosti... A lani je bilo drugačije. Prvi je došao Sandalj, onda Pavao Radenović, Vučihna Vlatković i drugi. Ove si godine ti, Hrvoje! Hoće li oni doći gotovo mi je svejedno, a lani...

Za njima se čuo jaki smijeh. Kraljica se obazre i vidi gdje ide perivojem “tepačija” (nadzornik paževa) Batalo Santić, vlastelin Toričana, Lašve i Sane sa ženom Resom, sestrom Hrvojinom, te balduzom Jelenom od Nelipića. Batalo je mahao rukama i nešto živahno pripovijedao.

Gruba je dobro poznavala Batala, jer je on bio “tepačija” njena muža, “svetopočivšeg” Stjepana Dabiše, te je bila više nego uvjerena da im priča kakvu lakrdiju. Jer Batalo, još uvijek mladolik sa nasmijanim licem, zasukanim brkovima te pomno podvezanom kosom, kao da još nije znao za brigu. Samo je pričao i pričao...

— Smijemo li i mi čuti čim Batalo zabavlja naše gošće?

— upita kraljica, ljubezno se smiješeći. — To mora da je zanimljiva stvar...

— Milostiva gospodarice! Prvo, što se tiče toga smijete li čuti o čemu govori Batalo Santić, odgovaram da će mi biti upravo milo ako imadnete strpljivost slušati blezgarije. Jer nama je brbljavcima uvijek to draže što vidimo pred sobom više slušalaca, osobito otmjenih. Drugo, što se tiče zanimljivosti, ovaj put ne jamčim. Uzvišena gospodarice, pripovijedam im da je prije bilo žena koje nijesu znale što je preslica, nego su se mačem pasale kao i mi, muške glave. A zvale su se Amazonke.

— No, misliš da Resa ne zna vladati mačem? — prekide ga Hrvoje krupnim svojim glasom. — Oh, samo da je vidiš! Dođe li do razmirica između vas pa te izazove na dvoboj, drži je se, Batalo Santiću!

Resa, još veoma mlada žena, vitka struka, a ipak savršeno razvijenih oblika, uza svu svoju ljepotu, imajući možda nešto preduge ruke, stidno je oborila glavu i tek ispod oka poglédala na kraljicu.

6

— Ako bi i došlo do toga, uzmožni vojvodo, uvjeren sam i ja da bi gospoja Resa pobijedila, jer Batalo ne bi mogao zabosti oštrice mača svoga u ono srce koje ljubi.

Resa se još više zacrvenila.

— Govori, govori sad, Hrvoje! — dražila ga žena njegova Jelena od Nelipića. — Eto... da čujem...

Hrvoje se zbunio jer je znao da će Batalo sve izvrnuti u prilog sebi. A Jelena ga još više podraživala, veselo skakutajući oko njega i srdačno se smijući. Kako je bila mala rasta, to joj je veoma lijepo pristajalo kao i one dvije jamice koje su se pokazale na njenu krasnom licu. A pri tome se skakutanju sjali dragulji iz “kolarina” (ogrlice) njezina kao i oči njene.

— Hrvoje je slab borac riječima — izbavi ga kraljica iz neprilike. — No dajte mi, tepačija Santiću, svoj mač da vidimo je li okretniji u mačevanju.

Sad se počeo Hrvoje grohotom smijati. Raširio je noge i prihvatio se za trbuh, izgovarajući sve jače i jače ono ha-haha koje kao da je lepršalo oko golih grana bližnjega drveća, a onda jurilo dalje i dalje, dok se nije povratilo s jekom.

A možda se u daljini činio taj smijeh kao gukanje kumrikušino.

Batalo je Santić otpasao svoj mač i dao ga kraljici.

— Tako! — reče kraljica. — Sad ćemo vidjeti Hrvoja...

Imate volju, Hrvoje? Navalite! Ili se bojite?...

Stajaše kraljica čekajući Hrvoja u mačevalačkoj pozi.

— Zar ću dugo čekati?

— Ni časa više!

Hrvoje izvadi kočić iz ružina grma.

— Dakle tako?

— Oprez, gospodarice!

— Oprez, vojvodo!

— Navaljujte, kraljice!

— Navaljuj, vojvodo!

— Jedan, dva, tri! — brojaše Batalo.

7

— Ja ću se još uznojiti, vojvodo. Pusti me da zbacim plašt.

— Drage volje...

— Sad, vojvodo...

— Kuc, kuc, kuc! — brojaše Batalo. — Sad, vojvodo!

Hrvoje udari kocem o mač te ga izbi kraljici iz ruke, nato se hitrim zamahom koca dotaknu njenih grudi. Kako je kolac bio na tom kraju blatan, ostade kao orah velika mrlja na ružičastoj haljini kraljičinoj koja je bila napravljena od najljepšega “aksamita”*, a bogato urešena zlatnim cvjetovima i granama. Kraljica ipak veselo pogleda na tu mrlju, a onda zapovjednim glasom zovnu Hrvoja: — Vojvodo! Ispravi što si učinio. Očisti ovo!

Hrvoje se opet grohotom smijao. Oko mu zapelo za Batala koji je otišao po svoj mač, uzeo ga u ruke i stao nad njim mahati glavom, sažimati ramenima, navlačiti čelo, skupljati obrve i ujedno tako snažno strići ušima da bi mu sad spale do brade, a sad se digle prema tjemenu. Čineći to kostrušio je kosu i cijelom kožom na glavi micao tamo-amo.

Tako je Hrvoje prečuo poziv kraljičin. No ona ga zovnu ponovno. Hrvoje pristupi k njoj upozorujući je na Batala te stade otirati mrlju. Snažne su se kraljičine grudi moćno nadimale. On je to osjećao pod rukama svojim. I srce joj je žestoko udaralo. Hrvoje nastojaše da očisti mrlju, no uzalud. Ona bivaše još veća.

— Reso! — zovnu sestru. — Daj me zamijeni u ovome poslu. Ja ću prije haljinu poderati, nego je očistiti.

Resa se upravo dala na posao kad pristupi jedan dvorjanik s viješću da su došli uzmožni gospodin Sandalj Hranić, Pavao Radenović, Vučihna Vlatković, poslanici Republike Dubrovačke i Signorije, te “starac” Radin s đakom Kromirnjaninom.

Kraljica odmah ode u dvor da dostojno primi velmože i poklonstveno odaslanstvo dviju republika, a oni ostadoše * Aksamit je u šest niti tkana svila.

8

u perivoju. Batalo je zaboravio na nepriliku sa svojim mačem i kao “dobri krstjanin” veseli se dolasku “starca” Radina kojemu je on “prikazao Evanđelje svetog Ivana što ga je napisao đak Stanko Kromirnjanin”, a sam ga Batalo dao uvezati u srebro i zlato.

Večer je. U krasnu blagovaonicu uvede “dvorski” goste. Po podu su bili prostrti skupocjeni sagovi. Trpeza, pokrivena svilenim trpežnjakom, sva se sjajila stojeći na šest pari lavljih nogu. Po zidovima su visjele umjetne slike u zlatnim okvirevima prikazujući voće i gozbe. Na policama se njihao par lijevanih sokolova, vječno se ogledajući u golemu srebrnu zrcalu — majstoriji mletačkoj, što je visjelo prema njima. U dnu dvorane drijemao je “organić” (male orgulje) slušajući tihu glazbu u srebrnim cijevima svojim kao milo sjećanje i spominjanje. A sve je to sa sredine osvjetljivao veliki lustar s mnogim svijećama koje su se kao natjecale koja će da bolje plamti i treperi.

Dok su gosti motrili dvoranu, dvorski je sa peharnikom i stavilcem već neke posađivao na stolice od ebanovine, urešene palmetama i profilovanim lišćem i cvijetom krinova. Uz mnoge gospoje i gospojice te već spomenutu gospodu i velmože vidjela se tu dva viteza talijanska, conte Ferri i Matafaris, pa Radić Sanković, Priboje Masnović i Radivojević. U kutu je stajala golema ljudesina koja je visinom sve za glavu nadvisivala, a širinom druge sakrivala, ističući se pritom veoma rutavom bradom i dlakavim prstima. Oči gospoja i gospojica bile su uprte u nj, a od usta do usta išlo pitanje: — Ko je ono?

— Vlastelin župe hlivanjske, posjednik grada Bistrice, Mihovilić.

— Mihovilić?

— Da. — Onaj o kome toliko pripovijedaju? Iz Završja?

— Glavom on.

9

— Strašan li je! — šaptala je jedna dvorska gospojica Hrvojinoj ženi Jeleni. — A je li oženjen?

— Nije! — odgovori Jelena sa smijehom.

Dvorski najavi da dolazi kraljica. Svi su ustali i duboko se naklonili. Kraljica je išla teškim, vojničkim korakom koji je odzvanjao trijemom. Kad je došla na vrata, lako se pokloni s ljubeznim, nehinjenim smijehom na licu. Dva su mlada “tepca” stupala za njom noseći joj skutove od haljine koja je bila izvezena zlatom, a nakićena velikim i malim zrnima bisera što se divno sjao pri svakoj njezinoj kretnji.

Na glavi je imala krunu u kojoj su se osobito isticala dva kamena “jašpara” (jaspisa).

Sjednuvši dade znak da i drugi sjednu. Tada dođoše “tepci” i sluge te donesoše zlatne plitice pred svakoga, a otprije su bile postavljene pozlaćene srebrne žlice sa “crijenom” (drškom) od koralja te “piruni” (vilice) i noževi sa crijenom od “gristalda” (kristala). Pred svakim je bila “krugla” (vrč od tri litre) s uglastim “žmulima” (čašama) — a sve to bijaše od suhoga zlata s mnogim uresima. “Krugle” su bile pune slatke i jake kapljice. Tu i tamo, gdje je sjedilo više ženskih, postavljena je “broketa” (posuda za vodu) na kojoj je majstorski izrezuckan boj dviju “srkanja” (zmajeva).

Nakon običnih čestitaka k novoj godini, kad su tečna jela probudila glad, a rumena kaplja razvezala jezik, Hrvoje se ponovno obrati Đivu Gučetiću, poslaniku dubrovačkome: — Veliš, gosparu, ti si vidio Žigmunda?

— Ko što vas sada vidim, uzmožni velmožo. Na 27. prosinca bio je kod nas u Dubrovniku.

— Na dvadeset sedmog? — priupita kraljica.

— Da, uzvišena vladarice. Toga dana pođoh iz Dubrovnika u Bosnu i vidjeh ga ranim jutrom.

— Zar ga nije odnio vrag kod Nikopolja? — uplete se sada “starac” Radin ostavivši za čas ugodno čavrljanje sa ženom vojvode Hrvoja. I ne čekajući odgovora sam nasta10

vi: — Aj, i kako ludu stvar pitam! Vrag ne će svoga. A ako je iko njegov, to je sigurno Žigmund. Uvjeren sam, uzmožna gospodo, on je zapisao vragu dušu svoju i s njim se pobratio...

— Ha, ha, ha! — smijahu se svi i gledahu Radina, osrednjega čovjeka, nježnih, simpatičnih ličnih crta. Mogao je imati kojih četrdeset godina, no izgledao je mnogo mlađi.

— Velim vam, s đavlom se on pobratio.

— Za obranu i navalu! — dobaci Batalo Santić.

— Vidi, vidi! — čuđaše se Radenović. — U Ugarskoj su mislili da se utopio u Dunavu bježeći pred Turčinom. I davno su ga oplakali, ako je vrijedno oplakati njega.

— ...Kukavicu, skitalicu, raskalašenika, spletkara, ženskara! — prekide ga “starac” Radin žestokim glasom, lijevajući u čašu vino iz “krugle”.

— ...jer — nastavi mirno Radinović — nikopoljska je bitka bila, ako se ne varam, koncem rujna. Gdje je bio dosada? Nijeste čuli, gosparu Đivo?

— Gdje? Svagdje! U Carigradu, na Rodu, u Dubrovniku. A sad je, mislim, u Splitu, ako opet nije kuda dalje maknuo.

— A Dubrovnik ga je sigurno dočekao s velikim sjajem. Zar ne, Đivo? I dare ste mu dali i novaca. I laskali ste mu i obećavali svega i svačega, mogućega i nemogućega — ujedljivo će njihov susjed, vojvoda Sandalj.

— Mi smo zakonitoj vlasti uvijek pokorni! — odgovori Đivo mirnim tonom i s tek zamjetljivim smiješkom oko usana koje nijesu resili brci.

— Dok je to u interesu Republike! Tako to treba razumjeti, gospodo uzmožna — nastavi dalje Sandalj.

— A nije kazivao zašto nije uspjela ta velika vojna na koju je skupio gotovo cijelu Evropu? Sramota po kršćansko oružje! Sramota! Ta tu su bili prvi vitezovi. Promislite! Connétable de France, comte d’Eu! Poznate ga, uzvišena gospodarice, bio je i na vašem dvoru za “svetopočiv11

šeg” Dabiše — okrenu se Hrvoje kraljici. — Zatim maršal de Boucicant, comte de la Marche, Vilim de la Tremoille sa svojim bratom de Coneyjem, dalje rođak naše kraljevske kuće Herman Celjski i sva sila vrsnih i znamenitih vitezova, slavnih i čuvenih po oružju svome, junačkim djelima i bojnoj vještini. A mislim da kršćanska vojska nije bila brojem manja. Pa onda?... — i raširi Hrvoje ruke.

— Žigmund kaže da je jedini uzrok izdajstvo.

— Na koga misli, Đivo?

— Na vojvodu vlaškoga Mirču i na Stjepana Lackovića, od kojih je prvi vodio lijevo, a drugi desno krilo. A mi Dubrovčani držimo...

— To će biti zanimljivo! Da čujemo, da čujemo! — zavikaše u isti mah “starac” Radin, đak Kromirnjanin i Batalo Santić. — Kazuj... no... e... bit će zanimljivo...

— Mi Dubrovčani držimo — poče Đivo veoma uvaženo, dignuvši kažiprst desne ruke — da vojsku Žigmundovu nije uništio Bajazid-Jildirim (Munja), nego... čujte... nego ono isto što je s lica zemlje izbrisalo moćni imperij rimski, a to je, kao što pogađate, raskoš i pomanjkanje zapta. Iz pouzdanih vrela znamo da su bili vitezovi pijani — (to je izgovarao veoma polako otežući svaki slog i pritom dižući svoje bujne trepavice) — posvema pijani kad je na njih navalio Bajazid.

— Nevjerojatno! — primijeti Radinović.

— Živa i potpuna istina! Kao što je Bog istinit!

— Sramota! Sramota i sablazan! — zavikaše mnogi.

— Nečuvena sablazan! — nadoda još jednom “starac” Radin.

— Čujte me, uzvišena kraljice, i vi, druge svijetle i presvijetle, ponosne i preponosne, lijepe i prelijepe gospoje, i vi, uzmožna, dična, junačna i viteška gospodo, čujte mene, starog Vučihnu, koji se ne odlikuje ni desnicom ni pameću svojom, a ipak je u dugome vijeku svome oborio mnogo medvjeda i veprova, posjekao koje čislo junaka i 12

mnogim koristio svjetom svojim. Poslušajte mene neuka i već malo nastrana starca!

— Vučihna ne će nikad prestati s titulima i hvalom sama sebe — prekide ga Kromirnjanin.

Vučihna ga ošinu svojim velikim okom, popi čašu vina, mljacnu jezikom i nastavi dalje: — Oprostite, kraljice Bosni, Usori, Srbljem i Dalmaciji, i vi, časne i prečasne supruge veleslavnih i prepoštovanih vojvoda, velmoža i vlastelina naših, sunce i oči njihove, dike predične, evo me pometoše. I htjedoh odgovoriti njemu ja, koji doduše jesam priprost i bez svakog umišljenoga znanja, no smislim se: đak je vrag, nemoj imati s njim posla, ni općenja, ni preknadanja, ni dogovora — razgovora...

— In media res! Šta nam hoćeš da rekneš, sijedi Vučihno? — prekide ga sada Hrvoje.

— Gospodaru Donjih Krajeva, to jest u pravome smislu župe dubičke, župe vrbaške, župe sanske, župe mrenske, župe zemljaničke, župe vrbanjske, župe lučke, župe plivske i skopaljske, vojvodo slavni, štitu kraljevstva našega, prvi nad prvima, jaki nad jakima, dobrostivi nad dobrostivima, ja ću vama i svima drugima točno i stavno i posve sigurno kazati što ja mislim u pogledu stvari govorene i od vas pretresene, u kojoj se složili nijeste i nećete se složiti, jer da se složi u kojoj stvari, treba da je ona očita, to jest u oči da bode, a ta stvar po mome čednom sudu nije očita, to jest, jer tamo nijesmo bili, nijesmo je mogli svojim očima vidjeti...

— ...No sad će nam je on očito prikazati! — reče Jelena od Nelipića, žena Hrvojina, jedva se uzdržavajući od smijeha.

Starac je pogleda i istrusi još jednu.

— To je isto, to jest ovi prigovori, baštinice Tvrtkova kraljevstva i Tvrtkova žezla, slavna nasljednice Kotromanića, i vi, ugledne, svake hvale predostojne gospođe, da, to je isto, to jest ovi prigovori, čujte, illustrissimi domini lega13

ti Ragusae Venetarumque, i vi, prvaci kraljevstva slavna od davnina, potomci čuvenih djedova...

Batalo Santić dade rukom znak da stari imade već dosta u glavi. Vučihna ga pogleda, opet nagnu “kruglu” da nalije, no ona već bijaše prazna.

— Dvorjaniče, dični momče, slugo uzvišene kraljice, cvijete mladosti, ulij starcu slabašnome jednu čašu, jer na suhoj jeseni ne niču pečurke rujnice, a bez vinca nema rumeni staračkog lica. A-ha! Ovo je bolje! I...

— Prekinimo ga! — viknu Sandalj.

— Neka govori! — reče kraljica. — On nije pijan. Ne bi ga opile dvije mješine. Kad je baš najtrjezniji, tako govori, omotaje i umotaje, broji koljena i naslove, no vidjet ćete, ipak će nešto kazati.

— Vladarice, kojoj se sav svijet divi, moćna suparnice slavne imenjačice Jelene Križarice, hvala vam na dobroj riječi. A šta ćete ako ja ne umijem sve jednom riječju reći?

Kazali su: starost u glavu, pamet u stranu. Eto! Vidite! No, o čemu ono počesmo govoriti? Aha...! O Lackoviću, je li on naumice utekao, je li izdao Žigmunda? Ja sam čovjek plitak, ali opet velim: jest.

— To je nemoguće! — zaviče u isti mah više glasova.

— Šta nemoguće? — upitaše mnoge gospođe koje su se potiho zabavljale sa domaćim i stranim vitezovima.

— Eto, to... to...! — isticao je Radenović.

— Ovo što ja govorim! — otpovrnu ljutito Vučihna i popi čašu vina. — Sve bolje od boljega. Izvinite, uzvišena vladarice, zvijezdo nebeska, što češće lijevam nego drugi.

Ja sam se naučio piti mješinom na putu, a za stolom koneticom. A vi mi ne vjerujete, gospodo velmože, zlato nezrđalo, a ni vi, plemenite gospoje, balasi, safini i smaragdi naši, no čujte, pa sudite. Kratko vrijeme iza bitke nikopoljske Stjepan Lacković i Stjepan od Šimontornje staviše se na čelo nezadovoljnim hrvatskim velikašima. Indi po tom sudite!

— Istina? — upita Hrvoje.

14

— Ostario sam, vojvodo, brate slavnoga bana hrvatskoga Vuka, a sine Vukca Hrvatinića, no sad vidim bolje, nego što sam ikada vidio; sad čujem više, nego što sam ikada čuo; sad svakud stignem brže, nego što sam ikad prije stizao.

— Kako to? — upita ga kraljica.

— Pojmljivo i razumljivo, svijetla kraljice. Sad imam pet unuka koji svakud hodaju, svašta čuju, svašta vide i meni kažu. I od njih čuh rečenu stvar.

— U Hrvatskoj su nezadovoljni? — reći će Hrvoje.

— Da. Ugri ne poštuju sudstva njihova koje bi prema buli Andrije II. moralo biti autonomno, slobodno. Već su mnogoga hrvatskoga velikaša zvali pred sud.

— Bože daj da bude što iz te pobune! No ja se ne nadam. Mi svi osjećamo da nam se nanosi krivica, ali ne znam koji nam vrag smeta da to ne priznamo svi u isto doba, nego jedan za drugim. I taj Stjepan Lacković šurovao je sa vrlim Pavlom i Ivanom Horvatom te Ivanom Paližnom pa se — iznevjerio. Bojim se da će on opet okrenuti kontuš-plašt, čim dozna da je došao Žigmund...

I Hrvoje govoraše te riječi sve tiše i tiše. A kad je svršio, nastade opća šutnja. Samo se moglo čuti kako koji udari nožem o pliticu ili nehote mljacne jezikom. Pripravljena jela po mletačkom običaju išla su im u slast. A sluge su na zlatnim “štucijama” (posudama) donosile sve novo i novo.

Miris se širio po cijelome dvoru. Osim raznih pita i kolača vidjelo se na stolu na pet-šest načina pripravljeno meso od gusaka, fazana, od divljih pataka i jarebica, od teladi i odraslih goveda te srna i zečeva. Na koncu je prema starom bosanskome običaju došao na ražnju pečeni divlji vepar koji je osobito prijao vlastelinu Mihoviliću. Potom su slijedili zakusci: skupocjeno južno voće, datule i urme te orasi iz Aleksandrije. Peharnici su svejednako točili maloazijsko vino.

Kad je vidio dvorski da se slabo pije, naredi slugama da donesu kisela hladna jela i sir.

15

Već se večera i dokončavala. Kraljica dade znak sutješkom gvardijanu, ocu Serafinu, koji je također bio gost, i on ustade, duboko se nakloni njoj pa onda velmožama i ode k “organiću”. Svi su ga gledali. Dugo mu je lice u sjaju svijeća problijedjelo i kad je sio za “organić”, nekoliko časaka bijaše kao ukočen, no iza toga se naglo trznu, prsti mu se dotakoše tipaka, te ispod njih stadoše izvirati lijepe, čuvstvene melodije. Svak je upijao slatke zvukove i kad bi nastalo ono pianissimo, gotovo ne bi niko ni dihao. Jedina je iznimka bio “starac” Radin. On bi češće bahato udario “pirunom” u zlatnu pliticu.

Svršivši taj komad, morao je otac Serafin da svira još drugi i treći. Ni politički razgovori ni uživanje vina nijesu ih mogli odvratiti od uživanja u onim dirljivim, gdjekada tužnim zvukovima. S glazbom dizale se duše njihove. Plovile su nad zemljom osjećajući raj u srcu, sklad na zemlji, ljepotu u svemiru...

Probudi ih finale. Poklici odobravanja napuniše dvoranu. Kraljica mu se blagohotno nakloni u znak priznanja.

Conte Ferri i Matafaris složno se divljahu: — Un virtuoso, un virtuoso!...

I dubrovački se poslanici izraziše veoma pohvalno.

Samo je “starac” Radin uporno vikao: — Ništa narodno! A dakako, lijepo jest. Zato što nije naše... Eto...

Otac Serafin zavukao ruke u rukave, sve to ravnodušno slušao i polako sio u svoj zakutak.

— Odgovarajte na prigovor, oče gvardijane! — ubaci Batalo.

— Da, odgovarajte, odgovorite! — čuli se i drugi glasovi.

— Izađe sijač da sije sjeme. I jedno pade pokraj puta i pozobaše ga ptice nebeske; i drugo pade u grmlje i izrastavši zaduši se; i treće pade na liticu...

16

— Izvrsno. Otac gvardijan drži da niko od nas ne uvažuje tvoga prigovora, jer nije ničim potkrijepljen, te prema tome da ti imaš prvi svoje dokazati.

Batalo Santić izusti te riječi posvema uvjeren da će “starac” Radin znati dokazati svoju tvrdnju te ga slatko pogleda. A “starac” se nekako uhvatio i mjesto da što odgovara, uzeo koralnu “zubalku” (čačkalicu) i čistio zube.

U isto vrijeme bijahu oko conte Ferrija skupljene mnoge gospoje i gospojice. On je to doista i zaslužio jer je bio lijep vitez. Dugu kosu, kovrčastu i crnu podvezao je ozad svilenom vrpcom, a sprijeda mu se valovito spuštala niz visoko čelo koje je gospodovalo lijepim, okruglim licem s malim brcima.

— U mnogo sam turnira sudjelovao i iz svakog izađoh kao pobjednik. Bio sam na dvoru francuskoga i napuljskoga kralja, vojvode od Modene, dužda mletačkoga i tako dalje, i nigdje mi nije bilo premca. U konjaničkom dvoboju na koplja i mačeve te u pješačkom na mačeve i sjekire ogledali se sa mnom najbolji junaci pa — nije se mogao nijedan pohvaliti da je vještiji i jači od conte Ferrija.

To se čulo kad se svršila kratka prepirka između “starca” Radina i oca gvardijana.

— A vi ste valjda došli i u Bosnu da uberete lovoriku?

— Vitez ide i mora ići za tim! — govoraše conte Ferri pozorno promatrajući krupnoga kneza koji mu je stavio to pitanje.

— No i Mihovilić je stoga ostavio svoj kaštel na izvoru Bistrice i hoda po dvorovima sa uzmožnim vojvodom Hrvojem, jer je i on doznao da je veća slavi korist pobjeđivati čuvene vitezove, nego medvjede i veprove po hlivanjskim šumama.

Conte Ferri opet ga promjeri od glave do pete pa ušuti.

— Eh, viteže? — upita Mihovilić i stade se od srca smijati.

— Manite se vi njega! — mahnu Batalo rukom. — On ima u zubima veću snagu nego drugi u rukama. Ja bih se 17

okladio da može u njima iznijeti iz kraljičine pivnice bure od sto konetica vina.

Svi se zgledaše kao da se čude.

— Može! — potvrdi Hrvoje. — Može lako!

— Željeli bismo vidjeti — rekoše u isti mah conte Ferri, gospoja Nikolićka i Gučetić. — Ali...

— Stavimo oklad, gospodo plemenita! — ponosno će Batalo. — Evo dvjesta dukata ako ne uzmogne.

— Bure od sto i deset konetica! Za to se kladi! — mirno će Mihovilić.

— Evo trista ako mogne! — reče Ferri.

— To je veoma dobro što će neko na meni zaraditi. Da, valja biti koristan član društva — govoraše Mihovilić idući u kraljičinu pivnicu.

Mnogi su ga pratili. Među dobrovoljnim gledaocima bijaše najviše gospoja i gospojica. Mihovilić zaiska od dvorjanika uzicu i sveza jedno barilo koje je držalo sto i dvadeset konetica, a bilo puno puncato vina. Učinivši to stavi ruke na leđa, prihvati zubima za uzicu i diže barilo posve lako i bez vidljivoga naprezanja i unese ga u blagovaonicu. Svi mu klicahu. A on omahnu barilom dvaput, triput i spusti ga lagano na pod.

Conte Ferri mišljaše da je barilo prazno. Pristupi k njemu, okrenu ga, uze s obje ruke i jedva ga diže.

Batalo burno nazdravljaše Mihoviliću spremajući u kesu tri stotine dukata. No odjedanput ga prekide štektanje lovačkoga psa. Svi se pogledaše i ušutiše. Činilo se da neko vodi štenad u lov. Jasno se razabire zveka lanaca, dahtanje pasa, a zatim puhanje mačke i režanje psa.

— Pas potjerao mačku — mnogi mišljahu.

No ode lovac dalje. Zasvira rog.

Psi, kao da spaziše divljač, stadoše pomamno štektati glasno i jasno, a onda sve slabije i slabije, rekao bi, nestaje ih u daljini. I eno jedan uhvati zeca. Bolno ječi zec, a hrt pobjedno nad njim laje. Svršava se lov. Gospodar daje psima jesti te se sad oni natežu za komad divljači i režu jedan 18

na drugoga. Budući da su sve to čuli u dvorani, niko nije mogao razumjeti kako to može biti i šta to znači. Tek onda nestade radoznalosti kad je dvorjanik digao jedan zastor, a na njega odonud zalajao kraljičin zabavljač Vojslav Stojšić, koji je znao oponašati sve životinje domaće i divlje.

Iza tog prikazivahu gostima svoju vještinu “pehlivani” što ih je kraljica dobila na dar od Republike Dubrovačke, no njihova igra nije baš mnogo zanimala gledaoce.

Kraljičin sluga napokon preokrenu klepsidru dvanaesti put, Vojslav Stojšić zakukurijeka, a Mihovilić otvori prozor i pogleda zvijezde. Po njima je poznavao vrijeme.

— Slaže li se? — upita kraljica.

— Ima kakvo po sata da smo već u godini 1397.

Kraljica se diže i držeći u rukama zlatnu čašu s balasima nazdravi velmožama, poslanicima i svima gostima, želeći im sretnu godinu 1397. I ona prva iskapi svoju čašu, a za njom svi ostali.

II. Vedar je zimski dan. Zapalo je nešto suhoga snijega koji je škripao pod nogama. Oko stabala se uhvatilo inje, nalikujući sitnom, kristalnom cvijeću. Tu i tamo stršile jele i omorike, lagano stresajući snijeg sa sebe, kao da se tim zabavljaju.

Hrvoje bi bacio pogled u dražesnu prirodu i veselio se što mu je Gospod dao tako lijepo vrijeme. Putovat će. I bijaše zamišljen. Čuveni događaji, a osobito vijest o povratku kralja Žigmunda kojega je držao izgubljenim kao i cijela Hrvatsko-ugarska kraljevina, pobudili su u njemu neku bojazan. Šta, zar Žigmund onako okretan, koji je u stisci sve obećavao, a u zgodi se prijetio, ne može učiniti da Dalmacija listom pristane uz njega? Jesno je kimnuo glavom.

A to bi samo oteščavalo njegovu namjeru da Dalmaciju i 19

svu Hrvatsku pripoji Bosni pa da tako bude snažna jedna država na Balkanu koja ne će predati pred Ugarskom.

I gledao je u daljinu... tamo gdje se nebo ljubi sa zemljom. Nije bilo ni oblačka. A nad domovinom njegovom?... On je u duhu vidio gdje se gomilaju, gdje se kreću tamo, tamo... sa sjevernih strana. Žigmund je uvijek hlepio za Bosnom. I Hrvoju su prijetili ti oblaci.

Tako je on mislio, spremajući se na put iz Trstivnice.

— Tek je treći dan iza Nove godine, vojvodo, a vi odlazite! — tužila se kraljica. — Čemu hitjeti tako? Ta čovjek okretan nikad i nikamo ne dođe prekasno.

— I samom mi je teško ostaviti dvor. Lijepo je u njemu.

A osim toga želio bih biti prisutan kad stanete potvrđivati pogodovštine Republici Dubrovačkoj. Dubrovčani su naši.

S njima nemojte biti nemilosrdni, no s Mlečanima... Oni su vični svakome davati lijepu riječ i više ništa. Svijetla vladarice, držite se prema njima iste metode. No, da odgovorim na vaše pitanje, kažem vam da se stvar ne smije odgađati.

Ugri nijesu jedanput naglo osvanuli pred zidinama gradova naših. Mogli bi i sada... A gradovi su možda nepripravni. Moram vidjeti i urediti.

— Bog vam bio u pomoći, Hrvoje. Znam da sve što god poduzimate smjera na uzmnoženje kraljevstva našega.

— Tako mi viteške vjere, istinita je riječ koju rekoste.

Kraljevstvo i narod uvijek mi leži na srcu. I neka bude proklet čas, kad počnem raditi proti njima!...

Kraljica je ušutjela. Sad su sluge izvele konje. Hrvojin je bijelac žestoko kopao nogom, puštajući na nozdrve jake mlazove vrućega daha i lagano ržući. Pri tome je nemirno prebacivao preko zubi žvalo od tvrde ocijeli, zabijeljeno srebrnom pjenom. Uzda mu je ispulana zlatnim zvjezdicama, a tako isto i prsine. Sedlo mu je bilo utegnuto sa dva široka kolana i isticalo se visokim naslonom.

Hrvoje najprije pomogne uzjašiti svojoj ženi Jeleni, onda sestri Resi. Batalo je Santić u to vrijeme tek hrlio iz dvora, još drjemovan, koreći sam sebe što je odlučio s Hr20

vojem putovati. Dolazeći, sve je jednako protirao oči. Kraljica mu se smijala.

— Sretan put, Batalo. Osvježit će vas i razdrijemati ovaj hladni zrak.

— A možebit i spremiti na vječni pokoj u baštini otaca — odgovori Batalo.

Hrvoje uzevši “kavece” (uzdu) od sluge, lako se baci na bijelca i kimne glavom kraljici na pozdrav. Konj mu pođe, a čelenka se zanjiha na “šapelu” (klobuku) njegovu koji je volio nositi.

— Zbogom!

Trideset strijelaca pođe za njim pa onda Batalo, Resa i Jelena, a četrdeset ih povede Mihovilić prateći ozada gospoju Hrvojinu.

Prhki je snijeg sipao ispod kopita konjskih, a ploče se odražavahu na mladom suncu što se istom penjalo uza svod nebeski. I odmicali su oni kao i sunce... Nasmijani, vedri. Žene su veselo putem čavrljale, šaleći se s Batalom.

— Ti si se, Batalo, trebao jutros snijegom umiti — govoraše mu Jelena.

— Ah, bio bih slijep. Zaista! Evo i sad ne mogu da gledam u njega.

— Ti si neprijatelj svega čistoga.

— Ne, nego svega hladnoga što hoće da sja. No, pustite me da drijemam malo na konju. Oh, to je uživanje!

— Past ćeš u snijeg.

— Ne marim. Ali ipak znajte da snijeg pada iz neba pa i to nije zlo. Okusit ću slast rajsku.

— Mani se, Batalo! — ukori ga Resa.

— Manite se vi mene!

Nikoga putem nijesu sretali. Osim kojega težaka gdje goni tovarčić drva iz šume. On bi maknuo konja svoga s prtine i saget čekao dok gospoda ne prođu.

Inače bijaše mir u prirodi. On je Hrvoju bio ugodan.

Pogodovao je mislima njegovim.

21

— Da, ja moram pomagati buntovne hrvatske velikaše. Moram zato što smo ista krv i jer smo onda mi Bošnjaci sigurniji kad su Ugri zabavljeni svojim nutarnjim stvarima. Oh, da i Hrvati hoće jedanput prekinuti s tom ugarskom krunom koja ih guli, tare i ništi. Počeli su... Ja ću se brinuti da i nastave... Šuma ga je primala u krilo svoje. Snijegom pokrivena stabla činila su se kao stupovi golemoga hrama. Gdjekad bi se otišla koja lopta snijega... i pala na put.

— Znam, rastu im zazubice i za Bosnom. No, ne će im to poći za rukom, ne! Ne će dobiti Bosne. Mi ćemo ostati vjerni misli Tvrtka našega Ponosnoga. Čuješ li, Žigmunde?... Dok je Hrvoja na životu, Bosna mora biti svoja. I ako se nađe slapčina, kao što je bio pokojni Dabiša, te ti prizna nekakvo pravo prevlasti, ne će ti — nadam se — biti milosrdan Bog Šabaot da te danju u slici oblaka, a noću u slici vatrenoga stupa vodi u zemlju obećanu...

Debela debla hrastova, koja ne bi mogla obuhvatiti ni četiri čovjeka, stršila su u vis kao aveti. Pod njima je bio utrven i izrovan snijeg — znak da tu dolaze divlje svinje i kopaju zatrpani žir. S brda su se spuštali potočići lagano, lagano, bez šuma i romona, jer ih je stegao led...

Priroda je bila jednolična. A obzorje malo. Nije se ništa vidjelo osim dolje uske prodoline kojom je protjecao gorski potok.

— Hoću li moći izvesti ono što mislim? — pitao se Hrvoje.

U sebi je tada osjetio mladenačku snagu. Vjerovao je u se. Uzdao se i u nasljednike svoje. On će im oporučno ostaviti misao svoju da za nju rade ako je on ne izvede.

Prodolicom je letjela neka zvjerka.

— Vuk! — kliknu Jelena. — Batalo, vuk!

— Vuk? Koji Vuk? Je li Rogatić?

— Zvijere, zvijere...

— Gdje? — trznu se Batalo s konja.

— Ono je pas! — dobaci Mihovilić.

22

— Vuk... hoće li biti... jest, vuk! — tvrdio je Batalo.

Mihovilić odape luk i zvjerka se pruži po snijegu.

— Hajde, Mihoviliću, pošalji jednoga vojnika neka vidi šta je.

— Dobro. Kako hoćete. A vidjet ćete da je pas.

— Uh, koliko je odmakao Hrvoje! Hajdmo da ga stignemo! — reći će Jelena.

— Čekajte dok dođe vojnik iz prodoline.

— Pas! — vikao je momak odozdo.

— Eto, Batalo! — dobaci mu Resa.

No Batalo, mjesto da što odgovori, potjera svoga konja, a onda se i njih dvije natisnuše za njim. Jelena u tom trku sama zbaci kontuš da joj ne leprši zrakom.

Počeše se pojavljivati omorike vite, izvite, upravne s raskriljenim granjem, kao da od Boga mole pomoć te mognu snositi teški snijeg što ih je pritisnuo. A za njima se redahu stoljetni borovi kusavih krošanja, opaljeni od nevremena i gromova, te jele, plačljive, sa oborenim i mlohavim granama punim mahovine.

— Hm, Hrvoje se ne htjede svratiti u Dobrašinovo konačište. Šta on misli? — upita Batalo Jelenu.

— Ah, znaš ti Hrvoja. On uvijek voli jesti gdje u prirodi.

— A ja sam pošteno izgladnio. Mislim da u cijeloj šumi nema gladnije zvijeri, nego što sam ja.

— Hajde! — ukori ga Resa.

— Vi ste od jutros nešto jeli, a ja... evo ni kolik’ ovliko!

— i pokaza prstom.

— Uzaludan nam trud da stignemo Hrvoja! On voli samoću pa zato juri naprijed — ubaci Jelena, kao da odgovara sama sebi.

— Čudna želja! Ja volim društvo.

— A Bog zna šta sebi umišlja Hrvoje. Možebit misli da odmah ide u rat, čim pojaši bijelca od mejdana — govoraše Jelena. A odjedanput se ispravi na konju, pruži ruku u 23

daljinu i pokaza Batalu: — Eno nas Hrvoje čeka s gotovom vatrom.

Na malome je zaravanku gorjela vatra. Iz nje se na mahove dizao visoki plamen i gdjekad jače trzao, kao da i on hoće da se vine u zračne visine poput bliznaca mu dima.

Sunčano nebo, kristalni snijeg, divno zelenilo jela i omorika te zlatni i žuto-crveni plamen s modrim dimom stvarali su poeziju boja.

Momci su na utaptanu snijegu sterali medvjeđe kože da na njima sjednu gospoje. Batalo je odriješio nožicu jedne mješine te snažno potezao medovinu koju im je kraljica spremila.

— Grije. Dobro grije!

— Žmulom pij, Batalo! — smijaše se Hrvoje.

— Ja se toga bojim, uzmožni vojvodo. Kad samo nabrojim tri žmula, odmah mislim da moram biti pijan. A ovako ne vidim koliko salijem u se...

— Dosta, dosta! — govorila mu Resa.

— Upozoravaš na se! Pametno! I Batalo bi se sjetio, ali može biti prekasno.

Nato Batalo natoči dva žmula te ih ponese gospojama.

— Čekaj dok što založimo! — reče mu Resa, redajući suha i hladna jela koja je vadila iz “zastruga”*.

Mihovilić neprestano uzdisaše za ražnjem ne praštajući onome što je bilo pred njima, a Batalo je malo jeo, iako je bio gladan. Čim su počeli jesti, razgovor se sve više i više stišavao. Čak su šutjeli i onda kad su nastavili put. Više njih se lomila šuma s bukom i hukom.

Oni su brže tjerali konje.

Batalo je od časa do časa stavljao ruku na čelo želeći ugledati dvorac svoj u Lašvi.

* Drveni sud u kojem se nosila hrana.

24

III. U nj su stigli kasno na večer. Nadali su se proveseliti tu kod Batala, no mjesto veselja nastupi žalost. Jeleni naglo pozli. Drhtala je od neke studeni i nije se mogla držati na nogama. I kako je poodmicala noć, njoj bijaše gore. Dapače, gubila je katkada svijest. Ispod svilenoga jorgana virila joj lijepa glava sa zatvorenim očima i ispucalim usnama. Iz njih se izvijao i bolan uzdisaj.

Hrvoje je nemirno šetao sobom. Ipak su bili nečujni koraci njegovi, jer je soba bila krznom prostrta. Došavši do prozora, malo bi pogledao van, a onda se opet stao šetati.

Pritom je makar dvadeseti put premjestio pokrivač od zibilina koji je bio uz postelju smotan. On je žarko ljubio Jelenu... A sad? Zar joj ne može doći konac?... Smrt?...

I onda je počeo sam sebe koriti zašto joj je dopustio da ide s njim u Trstivnicu. No, zar je ne bi gore uvrijedio da joj nije dopustio? Teško mu bilo u tome času. Opet dođe uzbuđen do prozora i našavši tu dvije posude s cvijećem pomicaše ih tamo-amo.

Resa, koja je mijenjala bolesnici obloge, promatraše ga s čudnim izražajem.

Hrvoje se podbočio na prozoru i tiho sebi govorio: — Da, kriv sam ja... Kriv! Ja sam joj trebao sve rastumačiti, kazati. No, tko je znao, tko se mogao nadati? No, i ona je kriva! Zašto se nije čuvala?

I sjeti se kako su momci govorili da je kroz šumu jašila bez plašta.

— Luda ženska!

Htio je i vikati na nju, no pogleda je i umiri se.

Resa je otišla izmijeniti vodu, a Hrvoje tada pristupi bolesnici i stavi joj ruku na čelo. Jelena prestrašeno pogleda i poče se zakopavati u svilene jastuke.

— Mačka!... Joj... Mačka!... Ah, zadavit će me... Pečena... Vuk... evo ga, Hrvoje... Nije vuk, nego pas!... Davi!...

Brzo!... Hrvoje!...

25

— Umiri se, dušo! — tepao joj Hrvoje. — Umiri se!

Nema ništa... Reso! Ovi se oblozi već puše. Daj druge!

Brzo! Šta radiš toliko? Oh, stvoru demonov! Kakav je to posao! Skvasi, izažmi... eto sve... eto vas posao!...

Resa je radila svom brzinom, no ipak se Hrvoju činilo da je presporo. Kad ju je Hrvoje izružio, ona ga tek pogleda, a u pogledu se odražavala sama tuga i žalost. Hrvoje je razumio taj pogled. On je govorio: Zašto me koriš, zašto mi prigovaraš? Zar ne vidiš da radim koliko mogu i ne mogu?

To je duboko potreslo dušom njegovom. Ustao je s mjesta...

— Ne zamjeri, Reso — govorio je hodajući. — Oprosti... Znam... ti si dobra... Sluškinju zovni, neka ti pomogne... Sva si umorna... Nije to dobro, Reso! Sluškinju zovni... Neka te zamijeni!... Mogla bi i ti oboljeti, čuješ... Reso, a onda...

I Hrvoje naglo zašuti. A Resi ove riječi zađoše na dno srca, tada zatreperiše mišičjem oko usta i nađoše odgovor u glasnome plaču...

Uto je unišao i Batalo. Duboko je u se potegao dah, kao da se htio osvjedočiti da li se tu čuje posebni vonj, pogledao Jelenu i već stoti put rekao: — Eh, da je ovdje “starac” Radin! Eh, da je ovdje on!

Jeleni nije bivalo nimalo bolje. Puni nepokoja otišli su spavati Hrvoje i Batalo. A Resa je s jednom starom sluškinjom ostala svu noć kod bolesnice te je oblagala hladnim oblozima.

Sporo se pomicala noć i zvijezde na nebu. Kao da dan nikad doći ne će. Kao da svanuća nema. Sporo se pomicala i priča sa usana stare sluškinje, da kob lako ne kobi nesretnu osobu...

— A je li bolesnica sretna? — upita na koncu.

Jelena se trznu. I probudi se iza kratkog sanka te zaiska da što jede.

Slatko joj je mlijeko dobro prijalo.

26

— Okrijepi se, gospodarice! — šaputala je stara sluškinja. — To je kozje mlijeko što zdravlje daje.

— Zdravlje?

— Zdravlje i dug život.

Hrvoje s velikom zabrinutošću uniđe tiho na prstima.

Sam nije nikako spavao. Bojao se za Jelenu i bilo mu je teško što će možebiti radi nje morati da odgodi svoje putovanje. A njemu se hitjelo. Taki je već bio da je najvolio što prije i što brže obaviti ono što mu se činilo nužno.

— Eh, da hoće brzo ozdraviti! Inače ću morati ostati ovdje kao uklet.

Ta mu misao svu noć dodijavala. Hoće li pitati Jelenu da sam ode, a nju da ostavi kod Rese? Čudio se iza toga sam sebi. Ko mu jamči da će sutradan biti Jelena pri svijesti? A osim toga, zar to ne bi uvrijedilo Jelenu? Ona bi mu dopustila — to zna sigurno — no ostalo bi joj žao te bi teže ozdravila. Žensko je takve naravi da želi u bolesti ljubav i nježnost.

Sprijateljio se s mišlju da će čekati dok ne ozdravi. No to ga je mučilo i izjedalo. Bio je ko slomljen.

— Dobro jutro! — pozdravi ga prva Jelena s lakim smiješkom i veoma slabim glasom.

— Bog tebi dao dobro jutro, Jeleno moja! Je li ti bolje?

Ona kimnu glavom u znak potvrde. Hrvoje ju promatraše. Činila mu se prilično dobro. I vesela bijaše. Ta je njezina dobra volja prelazila malo-pomalo i na Hrvoja. I on tada zaboravi sve osim osnova svojih pa joj govoraše: — Meni se žuri, znaš... Bih li mogao ići? A ti ostani. Slaba si još, premda, kako vidim, nema za te pogibli. Nadvladala si bolest... No, opet se moraš čuvati i još malo ležati. A s Resom će ti biti lijepo i ugodno. Je li, Reso?... A ja ću možda brzo doći...

Nježan je bio Hrvoje. Govorio je gledajući joj u oči. Nije opažao na njoj nikakve promjene.

— Čuješ, Jeleno! Opet kako ti hoćeš! — nastavi Hrvoje.

— Poslovi su doduše važni, no ti si preča... Ali mislim: tebi 27

ne će biti neugodno ako odem. Ta i čemu? No reci mi, Jeleno moja! A poslovi su važni, sama znaš.

Jelena nije ništa govorila. Zatvorila je oči kao da o nečem razmišlja. A bila je mirna.

— Na putu ću uvijek misliti na te. A Balšu ću ti poslati, sina našega. Znam da će te obveseliti!... No tako velim: ja ću ići samo u slučaju ako mi ti dozvoliš.

Pomno ju je motrio. A ona, kako se nadao, izvadi ručicu ispod pokrivača, pruži mu je i reče: — Sretno, Hrvoje! I poslovi ti ne bili bez uspjeha!

— A hoćeš da ti Balšu pošaljem? Njega ću sigurno vidjeti...

Jelena ga pogleda donekle prijekornim okom, kao da je htjela reći: čemu to pitanje? Nakon malo vremena glasno reče: — Ne! — Prkos i žalost bili su u glasu tome.

Hrvoje nije toga opazio, nego se sagnu, poljubi je u vruće i znojno čelo i istoga dana ode sa svojom družinom preko Karaule...

IV. Nakon odlaska vojvode Hrvoja i tepačije Batala Santića nujno je šetao “starac” Radin perivojem kraljičinim u Trstivnici. Osjećao se osamljen i to mu je čuvstvo mamilo suze na oči. Već su dvaput ispred njega prošli Sandalj i Radinović, on im se uvijek duboko poklonio, no oni mu ne odzdraviše. Kao da ga i nema!

— Vrazi i duše lukavoga! — mrmljao je u sebi Radin.

— Kako me preziru! Upamtit će ovo “starac” Radin, hoće, da... A da znate tko je “starac” Radin, pokvarit će vam sad veselje i prekinuti razgovore... Hoće, da.... pa bilo kako bilo, sluge lukavoga!

28

Sandalj opet prođe sa Radinovićem ispred Radina, no Radin kao da je zaboravio na prijetnju svoju, duboko se pokloni sa smiješkom na licu koji je odavao najdublju pokornost. Ali kad se udaljiše ne pazeći na naklon njegov, ponovno se raspali srdžba u srcu njegovu: — Anatema! Anatema vrhu vas! Lukavi vas iznio na svijet, oholice svijeta ovoga!...

U daljnjem ga blagoslivljanju prekide dolazak žene Nikolićeve i Radinovićeve. Kad ih ugleda, prignu se zemlji: — Jutarnji moj pozdrav plemenitim gospojama!

— A šta se to Radin osamio? — upita Katarina Nikolić, značajno pogledavši gospoju Radinović koja je bila katolkinja kao i ona.

“Starac” Radin osjeti žalac, no pričini se kao da mu je to pitanje veoma milo.

— U skupu, eno tamo — i pokaza na Sandalja i Radinovića — govore o ratu, a ja kao savršeni dobri krstjanin ne smijem slušati riječi koje odobriti ne mogu; a drugih i nema... No nadam se da će me plemenite gospoje primiti u sredinu svoju — lukavo se nasmija Radin.

— I mi smo zlo i od zla i pristalice zla, jer smo udate pa zar može “starac” Radin ići s nama?

— Ljekar mora doći okuženome bolesniku, ako ga želi liječiti.

— Ha, ha! — smiješe se Katarina Nikolić. — Nas bi htio Radin obući u crnu haljinu.

— Sluge Blagoga moraju tako činiti.

— Hajde, obraćaj oca gvardijana. Pođe li ti za rukom da njega privedeš u pravu Crkvu, evo ti nas kao nagrade!

— reče gospoja Radinovićka.

— Njega je lukavi okovao u sto veriga i “starac” Radin nije nimalo manji što ga ne može osloboditi...

Gospoje prođoše prokšeno se smijući, a Radin opet ostade sam, srdeći se i grozeći: — Guje! Žabe krastače! Vidi ti njih! Eh, Radine, Radine! Pa ti trpiš! Trpiš što govore one kreštalice, one svrake!

29

I uznojio se kao da je nosio velik teret.

On osamljen, on zapušten, koji se znao prije uvući u svako društvo!

Ta ga je misao morila, slabila, te se snužden nasloni na jedno stablo i ljutito razdjeljivaše lijepu bradu, nastojeći da joj vidi krajeve i pritom čudno škiljeći.

— Idem ja svome starom Vučihni. S ovom se mlađarijom ne može živjeti. Njima nije ništa sveto i da dođe sam “djed”, ne bi bolje prošao od Radina!

Vučihna ga primi u svoju sobu. Lice Radinovo zasja veselim smiješkom.

— Eh, Vučihna je drugačiji. On je stara korenika! — mislio je Radin.

— Jesi li gdje vidio Sandalja i Radinovića? — upita ga Vučihna.

— U perivoju. Tu sam ih vidio.

— A tako! Baš sam ih tražio. Imam s njima važna posla. A ti evo jednu popij!... Ja ću ići. No ustreba li ti što, dođi sutra.

Ljut bijaše Radin.

— Ej, svi ste lude i budale! Čudim se sebi što s vama razgovarati htjedoh. No dobar sam... eto... A conte Ferri, ono je pametan čovjek. Jučer mi se kao svecu klanjao.

Htjede sada otići k njemu, no rekoše mu da je kod kraljice zajedno sa Matafarisom.

Radinu postade vruće i dosadno. Svagdje se vijeća, govori, a on mora oblijećati kao vižle da što dozna. Srdio se na se i na druge. I neodlučan bijaše što da čini.

Odjedanput se naglo dignu, zapovjedi da mu izvedu konja i zagrabi k Batalu. Silno je bio prezren te je trebao nekoga koji bi se klanjao pred njim. A Batalo je bio posvema u njegovoj vlasti...

Kad ga je Batalo ugledao gdje hrli na zapjenjenom konju, sam je izišao u dvorište te ga dočekao.

— Željno očekivan dolaziš! Stoput i stoput da je sretan čas kad “starac” Radin prekoračuje prag dvorca moga!

30

Radin se nakloni, oholo se smijući: — Pozdrav plemenitome tepačiji od prijatelja naših Sandalja i Radenovića. A i ja pozdravljam gostoljubivoga gospodara kuće i njegovu drugaricu.

— Kao zvan! Eto tako nam dođe! — opetovaše Batalo. — A češće sam pomislio: eh, da je ovdje “starac” Radin, imali bismo manje brige.

— Kakva je to briga, dični tepačijo?

— Eh, kakva? Velika briga. Bolesnicu imamo...

— Resa bolesna? — prekinu ga Radin.

— Resa je zdrava kao drenovina, no boljetica se sveza Jelene.

— Hrvojinice?

— Da. “Starcu” je Radinu bila to prva vesela vijest što je ču nakon tri dana.

— Jelena bolesna? Ne, ona ne može biti veoma bolesna, ona mala, lijepa Jelena! A ja ću imati prilike da joj se približim...

— A vi ste, Radine, znan čovjek. Mnogima ublažite bol i produljite život. I njojzi ćete pomoći...

— Dakako, dakako... A je li opasno bolesna? No, vidjet ćemo... A i lijeka ćemo naći — produži nakon male stanke.

Unišla je Resa.

— Vi već zovete. Hajdmo! Dragocjen je svaki čas. Svemu se od vas nadamo.

— Bog će biti milostiv i prosvijetlit će pamet sluzi svome da odredi prave lijekove — govoraše Radin, ulazeći u sobu gdje je ležala Jelena.

A ona, ugledavši ga, zatvori oči i obuze je čudno čuvstvo — mješavina straha i želje za ozdravljenjem.

— Radin je vješt ljekar. Evo ga ovdje, Jeleno moja. Nek te pregleda pa ćemo kasnije početi drugi, veseli život...

Jelena nije otvarala očiju svojih. To je bilo po ćudi “starcu”. Prihvatio ju je za ruku.

— Vatra! Hm! Pustit ćemo malo krvi.

31

— Odmah? — upita Batalo.

— Odmah!

Morala je skinuti svilenu košulju.

— Tako. Ne bojte se... Nije to strašno. To ide lako... Ne ću mnogo... Dvije-tri kapi. Evo! Je li, ne boli? Vješt sam ja ovakim poslima.

Nije ona u nj gledala. Pustila se, nek radi što hoće.

Opet je on uze za ruku.

— Bit će bolje. Morate se uz to pariti na lanenu sjemenju... To će ko rukom odnijeti bolest...

— Hoće, hoće! — potvrđivala je Resa.

V. U zamamnoj večernjoj polutami, tamo nadomak izvora Plive, čarobno se kočio Hrvojin grad Sokol. Snijeg je pokrio krov kula njegovih lagano se ljeskajući. Nije bilo hladno. Iz velikih je ledenica kapala kaplja po kaplja. Pliva je naporno šumila, nastojeći da se oslobodi onoga leda koji je iz dana u dan sve više sapinjaše i vezivaše u teške verige.

Jer led je danas popustio.

Na prozorima kule vlastelina Milatovića, Hrvojina kaštelana, nije se još vidjela svijeća. To je bilo malo začudno.

Mladi je Milatović imao kokošji vid te je uvijek prije običavao užeći svijeću čim bi se sunce sakrilo za bližnje gore.

Danas je i on nekako zamišljen i voli mrak. Upravo je sjedio blizu velike peći u kojoj je jadno cviljelo mokro drvo.

Naslonio je čelo na lijevu ruku kao da misli zaspati. Prema njemu je stajao Hrvoje.

— Dakle kažeš da si i ti čuo da se povratio Žigmund?

— Jesam, vojvodo!

Hrvoje ušuti i upravi pogled kroz prozor kao da tamo u onome polumraku želi vidjeti misao svoju. Na licu se 32

njegovu moglo vidjeti kako prevrće jezikom: regbi, sam sa sobom razgovara.

— Milatoviću! — zovnu ga Hrvoje.

— Vojvodo!

— Moramo imati borbe! Kudgod pogledam, vidim krv, na najpodliji način prolivenu krv Karla Dračkoga.

Kudgod pogledam, vidim tlačenje naroda koji govori istim jezikom kao ja i ti. Vidim podjarmljivanje plemena našega.

Vidim sramotu našu. Jer zar nije sramota da prosti ubojica vlada nad nekim dijelom naroda našega? Čuješ: prosti ubojica... Govori, Milatoviću, govori! Zar nije sramota da po svoj Evropi kupi novac i vojsku, tobože da će na nevjernike, na Turke; a šta radi on s time? Podjarmljuje nas Bošnjake, hoće da nas pripoji ugarskoj kruni. No ne ćemo se mi dati, ne! Dok je Hrvoja, ne će mu to poći za rukom!

— Vojvodo, mislim da bi trebalo da mi na nj prvi napadnemo, jer se najbolje brani onaj koji napada.

— Vidjet ću! Već u Hrvatskoj imade velikaša koji su proti njemu. Tako čujem. Bude li to istina, srpa mi mjesečeva, ne će ta pobuna proći kao ona pređašnja! Žigmund mora pasti! Žigmund mora okajati grijehe, a drugi ne će smjeti ići tragom njegovim.

— A koga mislite za kralja?

— Koga? Ladislava Napuljskoga, sina pokojnoga Karla Dračkoga. On je dobra srca, a uz to slabić, pa kad ga mi učinimo kraljem, znat će se valjda odužiti Hrvatima, a Bosna ne će tada morati da strepi pred Ugrima, nego će se malo-pomalo podizati, jačati i s vremenom ispuniti od prirode danu zadaću da ujedini sve što govori našim jezikom.

— Već gospodar ima dio Slavonije, u rukama mu je Split, Omiš... Sandaljeva je Ostrovica viš Zadra... pa... dao Bog da sve budne!

— Uzdajmo se u nj! Da! — reče Hrvoje i naglo skoči sa sjedala. — Uzdajmo se u njegovu pomoć! Neka nam samo podijeli slogu, samo slogu, čuješ, Milatoviću, i tako mi viteške vjere, nama više ništa ne treba. Mi smo othranjeni u 33

boju. U nj idemo kao na pir: s veseljem i pjesmom! Grudi naše ne dršću pred strelicama, helebardama, kopljima, nepogodama vremena, nego samo pred mišlju da bi mogli biti izdani. Žigmund, taj sluga Satanin, ne žali ni zlata ni zlatnih obećanja kad se radi o tome da nešto postigne i nalazi ludih i podlih duša koje će za pregršte cekina izdati brata svoga, none jednoga, nego hiljade i hiljade braće svoje...

— Bog ukinuo izdajice! — zaželi Milatović te i sam ustade, opazivši tek u tome času da nema svijeće.

— Oprostite, vojvodo! Mi se zavezosmo u razgovor, a zaboravismo užeći svijeće. No odmah ćemo sada...

— Možeš — odgovori Hrvoje — no baš ovaj tajanstveni polumrak nekako prija duši mojoj, uzdiže me i daje mi misli i odluke...

Uto uđe sluga s bakljom i na malom lusteru upali šest svijeća. Crvenkasto se svjetlo razli po sobi, trepereći na ugrijanome zraku i bacajući svoje zrake do u najzavučenije kutove.

A sad se soba ukaza kao kakav muzej. Na zidu su bile pripete kože od medvjeda, kuna, dabara, s pomno izrađenim glavama. Više njih su buljile lubanje od starih srndaća i jelenova. Oko prozora gledale su jedna prema drugoj dvije vidrine kože, a među njima se zapažala veprova glava iz koje su virile dvije velike kljove. Na desnome je zidu visjelo nekoliko slika koje su prikazivale djedove Hrvojine — djelo prilično slaba umjetnika.

To je bila posebna soba Hrvojina koju je on osobito volio. Ta sve što je u njoj, sjećalo ga je na prošli život, na njegove lovačke zgode i pređe dične.

I nekom toplome čuvstvu, koje uspavljuje čovjeka u krasni san i donosi mu dijelak sreće, predao se Hrvoje sada...

O prozor su udarale kapnice koje je vjetar nanosio i taj mu se udar činio kao najugodniji akordi što struje zrakom, puni vesele i zadovoljne pjesme.

34

Negdje je u kuli cviljela mačka. Glas je njezin odjekivao kulom i proizvodio u čovjeku isto raspoloženje kao da mu sama zvijer zatjerava pandže u srce i njega dere na komadiće, male, sitne dijelove... No ni taj nije budio Hrvoja iz njegovih misli, nije kvario zanosa njegova. Pače protivno. Mijauk ga prenio u ono zlatno vrijeme — vrijeme djetinjstva, kad bi vukao te umiljate stvorove za uši, a onda se susreo s nasmijanim pogledom oca Vukca Hrvatinića.

I sad se lagano nasmijao... No za čas nestade te vesele crte s lica njegova... i otvori usta kao da hoće nešto reći.

Oko visokog mu se čela skupi nabor do nabora i izgledaše strašan. Oči mu sijevahu kao munje. Došla mu na pamet Jelena i sin njegov, Balša njegov. Oh, kako ih je on ljubio, silno ljubio! No, uvijek kad bi stao misliti o sreći i zadovoljstvu, oni bi mu otvarali bol. Zar će mali, ljepušni Balša, slika i prilika materina, zar će on biti njegov nasljednik, zar će on biti dostojan nosilac imena Hrvatinića?... Hrvoje širi posjed svoj i ugled porodice svoje, a hoće li Balša moći to održati?... Sjenka žalosti preleti preko lica Hrvojina kao vječni odgovor na pitanje njegovo...

I sad otvori oči. Pred sobom spazi Balšu, tanka, malešna momka crnih očiju i obrva te djevojačkog izgleda.

— Spavaš, oče? — Glas mu je zvonio kao srebrni praporac.

— Sine! — kliknu Hrvoje. — Otkud ti ovdje? Zar nijesi u Kotoru? Gdje si dosad bio? Ah, Balša moj! Valjda si istom stigao iz Kotora? Kako je tamo, Balša?

— Daj mi ruku, oče, da je poljubim. Davno sam ja došao iz Kotora...

Hrvoje ga željno pritisne srcu, a Balši gotovo stade dah; morao je riječ prekinuti.

— Pusti, oče!... Oh, te tvoje ruke... kao željezo su jake! I sad jedva... govorim. Izišao sam preda te, oče. Htio sam te ovdje dočekati, u Sokolu. Jesi li davno došao, oče? Kako si mi izmakao! A znaš gdje sam ja bio? Sve dosada gdje sam 35

bio? Na jezeru! Vozikao se i ribe pecao. Ima ih mnogo u jesen...

— Mani se toga, Balša. Radije prihvati za koplje, luk i mač pa po šumama traži veprove i medvjede. Kakva je to zabava brčkati po vodi! Kao dijete! Traži mi junačke zabave... ta gle!...

Hrvoje htjede da mu spočitne kako je nerazvijenih prsa, tankih mišica, nježnih ruku, no ipak sustegnu. Žao mu je bilo uvrijediti maloga Balšu svoga. Zato naglo skrenu govor.

— A ne pitaš za majku? Zar si zaboravio na nju?

Milovao ga Hrvoje, jer je vidio smetnju na licu njegovu. Balši godilo milovanje.

— Zbilja, gdje je majka? Možebit u drugoj sobi!?

— Hajde je traži! A ako je ne nađeš, onda ću ti ja kazati.

Balša otrča praćen pogledom Hrvojinim. Opet je na Balši promatrao slabe mišice i tanani stas... pa uzdahnuo.

VI. Pregledavši Hrvoje Sokol i vidjevši da su zidine dobro stale, naredi još neka se podvostruče opkopi oko grada, a onda, siguran da će se to učiniti, ode k tvrdom Komotinu.

Vlastelin Milat Čučić radosno ga dočeka te mu veselo pričaše o nepredobivosti grada svoga.

— Vidite, vojvodo! Vidite gdje se samo uzdigao Komotin! Na kakvoj hridi! A potok dolje... Ko će ovaki grad osvojiti? Zidove ja uvijek utvrđujem... I tajna sam vrata napravio. Njima se može neopažen izaći. Da, mislim ja na sve. Evo, neka nas počnu opsjedati pa nestane hrane. Kroz vrata... ta tajna vrata može se izaći... tamo za leđima neprijateljevim i donijeti što treba... A tajni trijemovi... e?... i oni... Da ih vidite! U to se ja razumijem... I eto gotovo že36

lim da ko dođe pod Komotin... biva neprijatelj. Otjerao bih ja njega... otjerao...

— Ima li hrane? — prekide ga Hrvoje.

— Luka je rodna. Kad se svi tuže na slabu godinu, mi i onda imamo u izobilju.

Hrvoje je tu proboravio čitav mjesec dana. Jest, sviđao se njemu Komotin, no on ipak nije ostao u njem radi njega, nego radi druge stvari.

Odavna je Hrvoju zapeo za oko onaj kraj gdje se Pliva slijeva u Vrbas, a sad mu je sinula misao da ondje sazida grad — svoj grad. Često je tamo vodio Čučića pa se s njim dogovarao.

— Gle, Čučiću, strma brda i s jedne i s druge strane!

Jedini je prolaz dolina Vrbasa i Plive. A ovdje na razmeđu pogledaj taj okrugli brežuljak, zar on ne gospoduje svima prolazima?

— Istina, gospodaru!

— I ako ja mislim sagraditi tude grad, je li to luda misao? — smijao se Hrvoje.

— Naprotiv, gospodaru! Pametna je ta misao!

— Naravno da će ipak zaostajati za Komotinom? — lukavo pogleda Hrvoje staroga Čučića.

— To će ovisiti o građi, gospodaru!

— A položaj je bolji nego u Komotinu?

— Dakako, dakako! Tjesnac, velika voda, magle... eh, dakako, dakako!

Još više puta sjeđaše tu Hrvoje sam i snatrijaše gledajući u duhu sazidan grad. I kao da ponovno i ponovno čuje riječi vlastelina Mihovilića koji mu reče, kad je pokazivao mjesto, ovo: — Šume ima naokolo, a jezero nedaleko... Lova bi bilo.

Blizu Sokol, blizu Komotin: zabave bi bilo. Sve u svemu: tu bi se moglo živjeti i umrijeti!

A davno je bilo da mu je Mihovilić to rekao... Kako se on mogao toliko zabaviti ovdje? A poslovi ga čekaju. Obećao je također i Mihoviliću da će mu doći...

37

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u listopadu 2012.

POPULARNI HRVATSKI ROMAN Narcis Jenko književni je pseudonim fra Eugena Matića, redovnika i književnika katoličkoga nadahnuća. Bio je raznovrstan i raznorodan stvaralac: od priča i pripovijesti, novela i noveleta, feljtona i eseja te prevođenja. Napisao je brojne pripovijesti o životu ljudi iz svog okruženja, kao i priče o junacima iz daleke povijesti, zbog čega je s pravom prozvan bosanskim Šenoom u hrvatskoj književnosti.

U romanu Obitelj vojvode Hrvoja svojom romansijerskom imaginacijom i pripovjedačkim darom on vrlo realno oslikava povijesna događanja, kao izvanredan poznavatelj bosanske srednjovjekovne povijesti i društveno-političkih prilika toga doba. Čitatelju su, uz osnovni povijesni sloj priče smještene u 15. st., ponuđene brojne epizode ispunjene ljubavnim intrigama i političkim spletkama. Njegov antiratni stav i tu je nedvojbeno iskazan kroz njegove junake, a cijeli je roman sklopljen i dosljedno usklađen po dijakronijskoj metodi vremenskog protjecanja i raznovrsnih sukoba i ratovanja.

Iako je nezaobilazna književna figura, Jenko je u periodu komunističkog režima bio sustavno potiskivan i zanemarivan. Stoga je objavljivanje romana Obitelj vojvode Hrvoja u Verbumovoj biblioteci Popularni hrvatski roman doprinos hrvatskoj književnoj baštini, ali i povijesnoj rehabilitaciji ovoga značajnog autora.

ISBN 978-953-235-303-7

VERBUM

9 789532 35 3037

89 kn

www.verbum.hr