O savjesti

VERBUM

........................................................

Joseph Ratzinger

O savjesti

Joseph Ratzinger O SAVJESTI

Biblioteka:

FIDES 49.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

PrÄłevod: Aleksandra MarÄła Chwalowsky, prof.

Redaktura: dr. sc. Ante Mateljan

Za nakladnika: Miro Radalj

Joseph Ratzinger

O SAVJESTI

VERBUM Split, 2009.

Naslov izvornika: Joseph Cardinal Ratzinger, ON CONSCIENCE: Two Essays by Joseph Ratzinger © Libreria Editrice Vaticana © Copyright 2007 by Ignatius Press, San Francisco, California, USA. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2009.

Izvršna urednica: Ana Lemo, dipl. teologinja Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 241.2 RATZINGER, Joseph O savjesti / Joseph Ratzinger ; <prijevod Aleksandra Marija Chwalowsky>. - Split : Verbum, 2009. - (Biblioteka Fides) Prijevod djela: On Conscience, two essays. - Str. 5-16: Predgovor / John M. Haas.

ISBN 978-953-235-194-1 130418097

PREDGOVOR

PREDGOVOR

Ova knjižica sadrži dva eseja o savjesti kardinala Josepha Ratzingera, danas pape Benedikta XVI., napisana dok je bio prefekt Kongregacije za nauk vjere. Potrebno ih je smjestiti u kontekst. Oba su predstavljena na radnome sastanku biskupâ što ga je organizirao Nacionalni katolički centar za bioetiku, tada poznat kao Centar pape Ivana XIII. Od 1973. Centar priređuje sastanke na teme iz područja medicine, morala i bioetike, kojima su prisustvovali biskupi iz Kanade, Meksika, srednje Amerike, SAD-a, Kariba i Filipina. Sastanke su uvijek potpuno i velikodušno novčano podupirali Kolumbovi vitezovi.

NCBC-ovi radni sastanci biskupa uvijek uključuju teme ponešto općenitije teološke i filozofske naravi, kao i one koji se bave posve konkretnim pitanjima kao što su pobačaj, sterilizacija, eutanazija, in vitro oplodnja i druge. U dva je navrata kardinal Ratzinger na tim skupovima održao glavne govore: prvi 1984., a drugi 1991.

5

PREDGOVOR

Godine 1984. skup je ispitivao odnos između crkvenoga učiteljstva i teologâ. Godine 1991. skup se usredotočio posebice na savjest i njezino djelovanje u pojedinim okolnostima. Zanimljivo je da se razmišljanje Benedikta XVI. o djelatnu odnosu između biskupâ i teologâ jednako bavilo pitanjem savjesti, kao i njegov govor na skupu iz 1991. što se konkretno bavio savješću. Iako ove govore dijeli sedam godina i različite teme dvaju sastanaka, oba pokazuju da je misao kardinala Ratzingera duboko zaokupljena fenomenom savjesti. U tome smislu dva eseja zajedno tvore izvanredno dosljednu temu ove knjižice.

Razmišljanja Benedikta XVI. pokazuju kako suvremene rasprave o naravi savjesti imaju duboke povijesne i filozofske korijene, što ih možemo pratiti unatrag sve do prosvjetiteljstva, pa i dalje. Prikazivanje savjesti kao subjektivne i, istodobno, nepogrješive sposobnosti za donošenje moralnih prosudaba očituje se u lažnoj suprotstavljenosti koja postoji između crkvenog učiteljstva kao izvanjskoga autoriteta, što svoje dekrete nameće sirotim pripadnicima Crkve, te osobnoga i subjektivnoga uvjerenja pojedinca o onome što je ispravno. Dok kardinal Ratzin6

PREDGOVOR

ger svakako prihvaća da je pojedinac obvezan postupati u skladu sa sigurnom savjesti, čak i ako je pogrješna, posve jasno ističe kako moraju postojati izvori prosudbe savjesti koji se ne iscrpljuju isključivo u subjektivnim promišljanjima svakoga pojedinca. Njegovu duhovitu ironiju možemo zapaziti u sljedećim riječima: »Neobično je što neki teolozi teško prihvaćaju točno određeni i ograničeni nauk o nepogrješivosti pape, ali im zato ne predstavlja nikakav problem priznati de facto nepogrješivost svakome tko posjeduje savjest.«

U ovim govorima Papa ističe kako moralne norme uopće ne bi postojale kada bi svatko sa svoje strane bio sposoban u svakoj pojedinoj prilici s apsolutnom sigurnosti ustvrditi što je moralno ispravno. Ono što nas spašava od potpuna moralnoga relativizma jesu brojni čimbenici potrebni za moralnost: savjest, iskustvo što ga dijeli zajednica kojoj pojedinac pripada, sama stvarnost i konačno ono što je Bog objavio kao svoju volju za nas. Bez tih protuteža subjektivizmu suočeni smo s prijetnjom totalitarizma moćnikâ koji bi proizišao iz njihovih vlastitih proizvoljnih odluka. Upravo je to tema koju je 7

PREDGOVOR

kardinal Ratzinger obradio u svojoj propovijedi upućenoj kardinalima prije no što su se uputili na konklave na kojoj su ga izabrali za papu Benedikta XVI. Upozorio ih je na njihovu dužnost zaštititi Crkvu i svijet od »diktature relativizma«.

Kada je jedina stvar koja određuje što je moralno ispravno nečija pojedinačna i subjektivna prosudba, tada ne postoji nadređena moralna istina koja sve obvezuje. U takvim prilikama oni s najvećom moći mogu svoje stavove nametati drugima, pri čemu ne odgovaraju baš nikome doli samima sebi.

Takvo bi shvaćanje nepogrješivosti subjektivne savjesti od krivice oslobodilo, primjerice, čak i one koji su počinili neizreciva zvjerstva za vrijeme njemačkoga nacional-socijalizma. Papa Benedikt nije pripravan pripisati takvu nepogrješivost subjektivnim moralnim uvjerenjima. Narav je savjesti takva – kaže nam kardinal Ratzinger – da je nemoguće da bude zaslijepljena pred neizrecivom stravičnošću nacističkih zlodjela. Na djelu je morao biti stanovit stupanj zločinačkoga ušutkivanja savjesti. Nitko ne može dokraja ušutkati glas savjesti što prebiva u svakome od nas. Nitko ne može dokraja zanema8

PREDGOVOR

riti moralni zakon što ga je sam Bog upisao u naša srca.

Jedna je od odlika znanstvenoga rada kardinala Ratzingera oduvijek bila njegova sposobnost sagledavanja vječnih problema iz posve neočekivana gledišta, kao i njihovo sagledavanje u novome svjetlu. To je učinio i 1991. kada je u svome izlaganju progovorio o temeljnoj sklonosti da se čini dobro i izbjegava zlo, svojstvenoj svakome ljudskom biću.

Najkasnije od srednjega vijeka katolička moralna tradicija tu sklonost naziva synderesis. Neobičan je to »tehnički« izraz koji se gotovo uopće ne koristi izvan konteksta katoličke moralke. U svojemu govoru iz 1991. kardinal je Ratzinger odvažno i inovativno posegnuo za Platonom i upotrijebio njegov izraz anamnesis (grč. spomen) kako bi imenovao tu sposobnost. Platon je učio kako je sokratovska metoda poučavanja putem ispitivanja način navođenja učenika kako bi se »sjetio« nečega što zapravo već znade. Kardinal Ratzinger vjeruje da pojam anamnesis bolje od onoga synderesis prenosi pozivanje na ono što tvori samo naše biće, kada je posrijedi činjenje dobra i izbjegavanje zla. To nužno podsjećanje na našu potrebu da budemo otvoreni za dobro i suprotstavljeni zlu 9

PREDGOVOR

pomaže da se izbjegne subjektivizam što ga on u naše vrijeme ocjenjuje nadasve pogibeljnim.

U oba ova eseja, baš kao i u svojoj homiliji koja je prethodila konklavama, kardinal Ratzinger upozorava kako radikalno poimanje savjesti koja opravdava i onda kada je u krivu vodi diktaturi relativizma, koja potom nepogrješivo vodi tiraniji moćnika nad slabima. Da ta pogibelj nije tek plod Papine mašte, dokazuje neobuzdana subjektivnost brojnih odluka američkoga Vrhovnog suda prije i poslije odluke iz 1973. godine u slučaju Roe protiv Wadea, kojom je ozakonjen pobačaj. Dok je ovaj sud godinama dosljedno odbijao svako dovođenje u pitanje navedene odluke, istodobno je prihvaćao daleko bjelodanija očitovanja radikalne subjektivnosti, što je svoj vrhunac doseglo u slučaju Planirano roditeljstvo protiv Caseyja, u zloglasnome »tajanstvenom« odlomku što ga je napisao sudac Anthony Kennedy: »U srcu slobode leži pravo na određivanje vlastitoga poimanja o postojanju, smislu, svemiru te o otajstvu ljudskoga života.« Odbacujući ovakvu radikalnu subjektivnost kao temelj za razumijevanje savjesti, kardinal Ratzinger govorio je u obranu ljud10

PREDGOVOR

skoga dostojanstva i ljudskih prava na isti način na koji je to učinio i papa Ivan Pavao II. U svojoj je enciklici Evangelium vitae Ivan Pavao II. pisao o opasnostima za slabe i ranjive, što proizlaze iz takva subjektivizma: »Tražiti pravo na pobačaj, ubojstvo djece, na eutanaziju i zakonski ga priznati, znači pripisati ljudskoj slobodi [odnosno, riječima kardinala Ratzingera, nepogrješivoj subjektivnoj savjesti] izopačeno i nepravedno značenje: ono apsolutne vlasti nad drugima i protiv drugih.« (br. 20, izvorno naglašavanje)

Kao što smo već spomenuli, jedna od mogućih provjera radikalnoga subjektivizma, koji dovodi do takozvane nepogrješive savjesti, sama je stvarnost. U svojemu govoru biskupskome skupu 1991. kardinal je Ratzinger preuzeo rečenicu kardinala Johna Henryja Newmana, koja se često koristi kao opravdanje subjektivne savjesti protiv nauka Učiteljstva: »Da, nazdravio bih papi, ali bih prije toga nazdravio savjesti« (prepričano). Kardinal Ratzinger uzeo je upravo navod koji se često koristi radi opravdanja stajališta suprotnih nauku Crkve o nezabludivosti da bi pokazao kako taj navod nema nikakvo značenje izvan učenja Crkve o neza11

PREDGOVOR

bludivosti! Upravo kako bi oslobodila i zaštitila čovječanstvo, Crkva primjenjuje svoju nezabludivost u pitanjima vjere i morala, oslanjajući se na Duha Svetoga te crpeći iz Božje objave, iskustva i života zajednice te – dakako – same stvarnosti. Kao što kardinal Ratzinger ustraje: »Crkva bi izdala ne samo svoju vlastitu poruku, nego i sudbinu čovječanstva ako bi se odrekla skrbništva oko bića i njegove moralne poruke.« Samo biće upravo zato i posjeduje moralnu poruku jer je stvorenje Boga koji ga želi i koji ga ispunja svojstvenom svrhovitošću. Kardinal Ratzinger ispravno ističe kako »kada Boga nema, nema ni moralnosti te zapravo nema ni čovječanstva«. Ovdje on odražava nadahnute riječi otaca Drugoga vatikanskog sabora: »Stvorenje naime iščezava bez Stvoritelja... Kada je Bog zaboravljen, i sámo stvorenje postaje nerazumljivo« (Gaudium et spes, br. 36).

Papa Benedikt govori o još jednome jamcu moralne ispravnosti koji nam priječi da padnemo u opasnu zamku subjektivne savjesti: zajednici koja nas okružuje i oblikuje i poziva nas da iziđemo iz sebe samih. Kada mislimo na Josepha Ratzingera, nemoguće je ne imati na umu zajednicu koja ga je obli12

PREDGOVOR

kovala: katoličku Bavarsku, baš kao što valja uvažiti i zajednicu koja je oblikovala Karola Wojtyłu, katoličku Poljsku. Apstrakcija o kojoj Benedikt govori zapravo i nije apstrakcija. Ovdje je možda prikladno unijeti jedno osobno promišljanje.

Riječi ovoga predgovora napisane su u bavarskome mjestu Eichstättu, dok sam odsjedao u gostinjcu samostana svete Walburge, utemeljenoga 1083. godine. Velika barokna samostanska crkva izgrađena je nad zemnim ostatcima svete redovnice Walburge, sestre svetoga Vilibalda, utemeljitelja biskupije Eichstätt, kojega je posvetio njegov ujak, sveti Bonifacije, 742. godine. Na trgu podno samostana sajamski je dan. Kupci se probijaju popločanim putem, prema prodavačima mesa, sira i povrća. Polako se slijevaju podno vodoskoka nad kojim se nalazi veliki kip svetoga Vilibalda dok iz kule gradske vijećnice dopiru zvuci limene glazbe. Vedra mi glazba dopire kroz prozor zajedno sa svježim jutarnjim zrakom.

Prije puno godina münchenski je nadbiskup Joseph Ratzinger redovnicama ovoga samostana održao duhovne vježbe. Sadašnja ga je nadstojnica, majka Franzeska, slušala kao mlada časna sestra te ga i danas u vlasti13

PREDGOVOR

tim razmatranjima citira svojim susestrama.

Dolinom se proteže dugačak greben što ga natkriljuje brdo na kojemu se nalazi barokna kapela u čast Blažene Djevice Marije. Brdo se zove Frauenberg što se – pomalo »slobodno« – može prevesti kao »Marijina planina«.

Procesije se i danas probijaju strmim gorjem u pravcu toga svetišta, prolazeći pokraj putnih raspela i kipova svetaca smještenih u nišama radnja i kuća. Crkvena zvona u mjestu i dalje oglašavaju Anđeosko pozdravljenje te otkucavaju svakih četvrt sata.

Mještani se odlikuju iskrenošću, poštenjem i gostoljubivošću. U obližnjemu selu Rebdorf slobodno se smije zaći na tamošnje polje jagoda gdje ljudi sami mogu brati. Na kraju polja nalazi se mala metalna kutijica u koju osoba može ubaciti nekoliko novčića za ubrane jagode – po neupitnu »sustavu časti«. Pobožnost i nebrojene izrjeke neprestano osnažuju ovaj osjećaj iskrenosti, pravednosti i poštenja.

Gospodin Wilibald Russer upravlja centrom za skupove u kojemu često organiziram ljetne programe. Običava poslati pladanj na koji sudionici mogu staviti svoje novčiće kako bi time pokrili troškove piva i sokova kojima je opskrbljen hladnjak. Ni najmanje ga ne zabrinjava poštenje sudionikâ jer ih podsjeća na ri14

PREDGOVOR

ječi: Mass und Gewicht, kommt von Gottes Gericht, što znači: »Utezi i mjere dolaze pred sudačko prijestolje Božje.« Budite pošteni. Bog će suditi.

Katolička Bavarska. Zajednica je to koja je duboko oblikovala Josepha Ratzingera, zajednica u doticaju sa stvarnošću, s Božjom objavom, sa živom predajom Crkve.

Zajednica je bitna za oblikovanje savjesti, podsjeća nas Benedikt XVI. ovim esejima. No, Nijemci su naučili kako i sama zajednica može postati izopačena te prestati biti zadnje jamstvo moralne ispravnosti ukoliko ne postoji jedan još viši Jamac. Kao što je kardinal Ratzinger rekao biskupima okupljenima na radnome sastanku 1984.: »Sve ovisi o Bogu; Bogu koji je Stvoritelj i Bogu koji se objavio.« To nije Bog koji se zajednici protivi, nego Onaj kojega upravo i nalazimo u zajednici. I mi »trebamo zajednicu koja može jamčiti Boga, kojega se nitko po sebi ne bi usudio uvesti u svoj život«. Ta je zajednica, dakako, Crkva.

Savjest, kao jamstvo i izražaj ljudske slobode, pridonosi zdravome moralu što ga tvore sama stvarnost, zajednica, Bog i njegova objava te vlastita opažanja i odluke pojedinca. Savjest je tako radikalno jamstvo slobode te je čovjek spreman radije umrijeti, ne15

PREDGOVOR

goli je se odreći, kao što su nam pokazali sveti Thomas More i drugi. No, ona je i obrambeni zid za slabe i ranjive među nama. Nažalost, ovakvo je poimanje savjesti danas gotovo nepoznato. Međutim, s ciljem pravedna društvenoga poretka, s ciljem ljudske slobode i razvoja, s ciljem zaštite slabih i marginaliziranih, to je razumijevanje potrebno ponovno usvojiti. Papa Benedikt poziva nas na anamnesis, na spomen, ne samo moralnoga zakona zapisana u našim srcima, nego i nauka o savjesti koji je vjeran našim najdubljim tradicijama te našoj čovječnosti.

John M. Haas, predsjednik Nacionalnoga katoličkog centra za bioetiku

16

I.

SAVJEST I ISTINA

O SAVJESTI

Glavni govor na Desetome radnom sastanku biskupâ u Nacionalnome katoličkom centru za bioetiku na temu »Katolička savjest: temelji i oblikovanje«, veljača 1991.

U suvremenoj raspravi o tome što tvori srž moralnosti i kako je prepoznati, pitanje savjesti postalo je neizmjerno važno, osobito na području katoličke moralne teologije.

Ta se rasprava usredotočuje na pojmove slobode i norme, autonomije i heteronomije, samoodređenja i vanjskoga određenja od strane autoriteta.

Savjest se ovdje pojavljuje kao bedem slobode naspram ograničenja koje egzistenciji postavlja autoritet. U tome su smislu suprotstavljena dva poimanja katoličke vjere. S jedne je strane obnovljeno razumijevanje njezine biti koje kršćansku vjeru tumači iz temelja slobode te kao istinski izvor same slobode. S druge je strane nadiđeni »predsaborski« model koji kršćansku egzistenciju podlaže autoritetu koji uređuje život čak i u nje19

JOSEPH RATZINGER

govim najosobnijim područjima te pokušava na taj način zadržati nadzor nad životima ljudi. Čini se kako su moral savjesti i moral autoriteta, kao dva suprotstavljena modela, uključeni u međusobnu borbu. U tome bi se smislu kršćaninova sloboda spašavala pozivanjem na klasično načelo moralne tradicije po kojemu je savjest najviša norma što je čovjek treba slijediti, čak i ako to podrazumijeva suprotstavljanje autoritetu. Ako autoritet – u ovome slučaju, Učiteljstvo – želi govoriti o pitanjima morala, može to slobodno činiti, ali samo u smislu nuđenja materijala što će ga potom savjest sama obrađivati. Savjest je, međutim, ta koja ima zadnju riječ. Neki autori svode savjest, u tome njezinu vidu konačnoga suca, na formulu »savjest je nepogrješiva«1.

Ali ipak, na ovome se mjestu može pojaviti proturječje. Neupitno je, dakako, da je potrebno slijediti sigurnu savjest ili barem ne djelovati protivno njoj. No, je li sud savjesti, odnosno onoga što osoba shvaća kao takvo, uvijek u pravu – štoviše, je li nepogrješiv – drugo je pitanje. Jer, kada bi to bio slučaj, to bi značilo da istina ne postoji, barem ne kada su posrijedi moralna i vjerska pitanja; drugim riječima, u samim temeljima na 20

O SAVJESTI

koje se oslanja naše postojanje. Jer, prosudbe savjesti mogu biti međusobno proturječne.

Tako onda može, u najboljemu slučaju, postojati samo vlastita istina subjekta koja bi u tome slučaju bila svedena na iskrenost toga subjekta. Nikakva vrata ni prozor ne bi tada vodili iz subjekta u cjelinu i u ono zajedničko.

Svatko tko dosljedno o tome razmišlja, shvatit će kako u tome slučaju ne postoji nikakva stvarna sloboda te kako su navodne prosudbe savjesti zapravo tek odraz društvenih okolnosti. To bi nužno trebalo voditi k zaključku kako postoji još nešto što, u suprotstavljanju slobode i autoriteta, ostaje previđeno. Mora postojati nešto dublje ako se želi da sloboda, a time i ljudsko postojanje, imaju svoj smisao.

Razgovor o pogrješnoj savjesti i prvi zaključci

Postaje bjelodano kako pitanje savjesti zapravo vodi u samu srž problema moralnosti, a time i pitanje čovjekova postojanja. Sada bih se želio posvetiti tome pitanju, ne u obliku stručna, te samim time i neizbježno apstraktna prikaza, nego, za početak, pripovije21

JOSEPH RATZINGER

danjem, odnosno – kako bismo to danas mogli reći – iznošenjem svoga vlastitog susreta s tim problemom.

Prvi sam put postao svjestan toga pitanja u svoj njegovoj žurnosti kada sam počeo predavati na fakultetu. Za vrijeme jedne rasprave jedan je moj stariji kolega, itekako svjestan svih poteškoća i muka s kojima se danas susreće svaki kršćanin, izrazio mišljenje kako zapravo trebamo biti Bogu zahvalni što tolike pušta da ostanu nevjernici u mirnoj savjesti. Jer, kada bi im se otvorile oči i oni postali vjernici, ne bi u ovome našem svijetu bili sposobni podnositi teret vjere, sa svim moralnim obvezama koje to podrazumijeva. No, ovako, budući da mirne savjesti mogu ići i nekim drugim putem, još uvijek mogu postići spasenje.

Ono što me je u ovoj izjavi zaprepastilo nije bila prvenstveno zamisao o pogrješnoj savjesti koju je, navodno, dao sam Bog kako bi takvim umiješnim putem spasio ljude, nego – da tako kažem – zamisao o zaslijepljenosti koju Bog šalje radi spasenja onih o kojima je ovdje riječ. Uznemirilo me, naime, uključno poimanje da je vjera teret koji se jedva može nositi te koji je, nedvojbeno, namijenjen samo snažnim osobnostima. Vje22

O SAVJESTI

ra je, dakle, neka vrste kazne – u svakome slučaju časnoga nameta, s kojim nije nimalo lako izići nakraj.

Po takvu gledištu, vjera ne bi olakšavala, nego, naprotiv, otežavala spasenje. Morao bi biti sretan onaj koji ne bi bio opterećen potrebom za vjerovanjem ili preuzimanjem moralnoga jarma vjere Katoličke Crkve. Pogrješna savjest, koja život čini lakšim i koja je prikladniji put za čovjeka, tada bi zapravo bila stvarna milost, redovit put spasenja.

Neistina, držati se podalje od istine, za čovjeka bi bilo bolje od istine. Ne bi ga oslobađala istina, nego bi radije on trebao biti oslobođen od istine. Čovjek bi se tada bolje osjećao u tami negoli na svjetlosti. Vjera ne bi bila dobar dar dobroga Boga, nego, naprotiv, prokletstvo.

Kada bi stvari tako stajale, kako bi vjera mogla donositi radost? Tko bi imao hrabrosti prenositi vjeru drugima? Ne bi li, naime, bilo bolje poštedjeti ih istine ili je čak i držati podalje od njih? Posljednjih su nekoliko desetljeća ovakva poimanja jasno onemogućavala spremnost za naviještanje evanđelja.

Tko vjeru doživljava kao težak teret ili kao moralni namet, nije sklon poticati druge da uzvjeruju. Radije ih ostavlja u stanju u ka23

JOSEPH RATZINGER

kvu jesu, u navodnoj slobodi njihove mirne savjesti. Čovjek koji je ovo rekao bio je iskren vjernik i – rekao bih – strog katolik koji je svoje moralne dužnosti obavljao brižno i s uvjerenjem. No, izrazio je uznemirujući vid iskustva vjere čije bi širenje za vjeru bilo samo pogubno. Gotovo bolna odbojnost što je mnogi imaju prema onome što drže »predsaborskim« katolicizmom, utemeljena je – uvjeren sam – upravo na susretu s takvom vjerom, doživljenom isključivo kao opterećenje. Svakako se u tome smislu pojavljuju neka temeljna pitanja. Može li takva vjera uopće biti susret s istinom? Je li istina o Bogu i čovjeku toliko tužna i teška ili ne leži li istina upravo u nadilaženju takve podvrgnutosti zakonu? Ne leži li ona upravo u slobodi? Ali, kamo vodi ta sloboda? Kakav li nam je smjer zacrtala?

U zaključku ćemo se vratiti na te temeljne probleme kršćanske egzistencije današnjice.

No, prije no što to učinimo, moramo se vratiti samoj srži naše teme, a to je pitanje savjesti. Kao što sam rekao, ono što me uznemirilo u spomenutoj raspravi bilo je, prije svega, iskrivljavanje vjere što sam ga u njoj prepoznao. Kada sam opet o tome promislio, shva24

O SAVJESTI

tio sam, nadalje, kako i pojam savjesti koji to uključuje zacijelo mora biti pogrješan.

Pogrješna savjest osobu spašava držeći je podalje od pretjeranih zahtjeva istine, glasio je, dakle, argument. Savjest se ovdje ne pojavljuje kao prozor kroz koji čovjeku otvara pogled na zajedničku istinu koja nas sve utemeljuje i održava te tako, putem njezina zajedničkoga spoznavanja, omogućuje zajedništvo potreba i odgovornosti. Ovdje savjest nije čovjekova otvorenost prema temelju vlastitoga bića, sposobnosti opažanja onoga što je najviše i najbitnije. Ona se, naprotiv, javlja kao zaštitni ogrtač subjektivnosti u kojemu se čovjek može zaštititi i sakriti od stvarnosti.

Ovdje se, zapravo, pretpostavlja liberalistički pojam savjesti: savjest ne otvara osloboditeljski put istini koji ili ne postoji ili je, ukoliko postoji, prezahtjevan. Savjest je, naprotiv, sposobnost koja nas oslobađa istine.

Time ona postaje opravdanje subjektivnosti, koja nikako ne bi htjela biti dovedena u pitanje. Slično tome, ona postaje opravdanje društvenoga konformizma kojemu je svrha posredovati između različitih subjektivnosti, omogućiti suživot. Obveza traganja za istinom prestaje, baš kao i svaka dvojba o op25

JOSEPH RATZINGER

ćim sklonostima društva i onome što je ono usvojilo. Dostatno je sam od sebe biti uvjeren, isto kao i prilagoditi se drugima. Čovjek je sveden na svoje površno uvjerenje i što ima manje dubine, to bolje po njega.

Ono čega sam nakon navedena razgovora postao tek nejasno svjestan postalo je posve bjelodano nešto kasnije, u jednoj raspravi među kolegama o opravdavajućoj snazi pogrješne savjesti. Iznoseći primjedbu na tu postavku, netko je primijetio kako bi – kada bi to bilo točno – nacistički SS-ovci bili opravdani te bismo ih trebali tražiti u nebu budući da su sva svoja zvjerstva vršili s upravo fanatičnim uvjerenjem i potpunom sigurnošću savjesti.

Jedan je drugi kolega na to, s potpunom uvjerenošću, odgovorio kako nema nikakve dvojbe da je upravo to i bilo posrijedi: nedvojbeno je da Hitler i njegovi suradnici, koji su bili duboko uvjereni u to što su činili, nisu ni mogli drukčije djelovati. Stoga su oni, unatoč objektivnoj stravičnosti svojih čina, u subjektivnome smislu djelovali moralno dobro. Budući da su slijedili svoje (iako pogrješne) savjesti, njihovo bismo ponašanje morali priznati moralnim te u tome smislu ne bismo smjeli sumnjati u njihovo vječno spasenje.

26

O SAVJESTI

SADRŽAJ

Predgovor Johna M. Haasa . . . . . . . . . . . . . 5 I. Savjest i istina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17 II. Biskupi, teolozi i moral . . . . . . . . . . . . . 55 Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95

101

PREPORUČUJEMO Važna i poticajna knjiga Josepha Ratzingera (pape Benedikta XVI.) na uvjerljiv i argumentiran način iznosi razloge nužnosti povratka društva temeljnim vrjednotama – načelima dobra i istine, te ih tumači zajedno s ulogom savjesti za ostvarivanje pravednoga pluralnog društva.

90 str. Tvrdi uvez.

Ova knjiga prikazuje ispravan vjernički stav spram štovanja Blažene Djevice Marije te rasvjetljava njezinu ulogu u povijesti spasenja polazeći od velikih starozavjetnih ženskih likova sve do mjerodavnog tumačenja glavnih marijanskih dogmi.

86 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO Ova knjiga sabire teme koje su Josephu Ratzingeru (papi Benediktu XVI.) osobito na srcu i dio su programa njegova idejnog pontifikata, a to su: jedincatost Isusa Krista i kršćanstva u odnosu na druge religije, stanje i izgledi ekumenizma, Crkva u trećem tisućljeću, molitva...

118 str. Tvrdi uvez.

Fenomen novih pokreta i zajednica nastalih u Crkvi teme su kojima Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.) u ovoj knjizi prilazi s osobitom pozornošću. Dok govori o njihovoj važnoj ulozi u Crkvi istodobno objašnjava odnos crkvene hijerarhije i laika, ustanove i karizma te iznosi zadaće laika u suvremenom društvu.

117 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Grafički zavod Hrvatske Tiskano u studenom 2009.

Može li nečija savjest biti u krivu?

Neki misle kako je savjest nepogrješiva. No, čak bi se i većina njih bila sklona složiti kako ljudima ne valja dopustiti činiti što ih volja: ubijati, krasti, lagati, itd. – pod uvjetom da im njihova savjest to dopušta.

Savjest, dakle, nije nepogrješiva. Ne, sve dotle dok ne postoji nešto što se zove moralna istina, piše Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.). Drugim riječima, ne, osim ukoliko ne postoji dobro i zlo te ukoliko ne možemo, kao istinsko zlo, osuditi primjerice genocid, silovanje, ubojstvo ili druge vrste zločina.

S druge strane, ako savjest može pogriješiti, tada mora postojati nekakva moralna istina; neke stvari koje su istinski dobre i druge koje su, opet, istinski zle. Moramo biti u stanju na neki način prepoznati tu razliku – biti u stanju ispraviti naše savjesti da bismo ispravno sudili što je dobro, a što zlo.

Kako upoznati istinu što bi je naše savjesti trebale nasljedovati? Kako ispraviti savjest koja je u zabludi?

U ovoj pronicavoj knjizi o savjesti Joseph Ratzinger razmatra ova, kao i druga ključna pitanja, uključujući i ulogu crkvenih vođa u pomaganju ljudima oko oblikovanja savjesti.

Cijena: 68 kn

ISBN 978-953-235-194-1

www.verbum.hr