Noć vatre

ér ic-emm a nuel

schm it t

NOĆ VATRE

VERBUM

Éric-Emmanuel Schmitt NOĆ VATRE

ér ic-em m a nuel

schm it t

NOĆ VATRE

VERBUM

Biblioteka:

Posebna izdanja 158.

Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Éric-Emmanuel Schmitt, La nuit de feu © Copyright: Editions Albin Michel, Pariz, 2015. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2020.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršna urednica: Katarina Gugić Prijevod: Božidar Petrač Lektura: Anđa Jakovljević Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj

Knjiga je objavljena uz potporu Grada Zagreba.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

ISBN 978-953-235-713-4 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 180910011.

1.

Mislim da sam zavolio Tamanrasset u trenutku kad sam ga ugledao kroz prozor aviona. Prošavši Alžir, preletjeli smo mjesec i kilometrima promatrali suho pješčano, šljunčano i stjenovito tlo u koje je, poput poteza noktom u prašini, bila urezana ravna cesta kojom su prolazili džipovi, kamioni i prikolice. Već su mi nedostajala stabla, plodna polja, vijugave rijeke. Hoću li podnijeti dvotjedni hod kroz Saharu? Bojao sam se oskudice, okamenjena prostora, zraka lišena peludi, prirode koja ne poznaje godišnja doba. Je li to bilo zato što sam je promatrao iz zraka ili zbog čega drugog, tek, smatrao sam tu zemlju siromašnom. S vremena na vrijeme iskrsnula bi oaza, zeleni snop gdje su se oko brdašca miješale palme, smokve i datule; ganut, šaputao sam „Tamanrasset“, ali me moj susjed ispravljao: bila je riječ o Ghardaïji ili o El-Goléji, citadeli sa stotinu plodova, ili pak o In Salahu. Zatim je opet monotonija zaposjedala nepomične predjele…

Nakon poludnevne vožnje pilotov je glas napokon najavio Tamanrasset. Iznenadila me ljupkost mjesta: grad je ležao ugniježđen između dva svinuta, okrugla granitna kraka koja su ga predstavljala i ujedno posve zaštićivala. Između strmina, majušne kockaste barake od žute gline podsjetiše me na modele iz moga djetinjstva kojima sam u igri stvarao panoramu kroz koju je zvrndao moj električni vlak.

5

Čim sam izišao iz kabine, opleo me dah toga područja, pomilovao mi uši, dotaknuo mi usne i bio sam siguran kako mi je tim dodirom pustinja utisnula poljubac dobrodošlice.

Odnijeli smo prtljagu u hotel; srećom, imao je loše prilijepljenu reklamu pa smo ga uspjeli naći, jer se zgrada ni po čemu nije razlikovala od okolnih, osim po preuzetnoj recepciji od žuta drva u predvorju.

Ondje nas je dočekao Moussa, Tuareg s kojim smo izmijenili poruke tijekom prošloga mjeseca. Faksom i telefonom Moussa nam je davao informacije potrebne za pisanje našega scenarija. Visok, uspravan, vitak, zaogrnut crnom pamučnom tkaninom, puti boje mahagonija, Tuareg nam je uputio iskren i radostan osmijeh kakav obično namjenjujemo prijateljima i pozvao nas k sebi na večeru.

Gostoljubivost me je uvijek zbunjivala jer sam odrastao u Lyonu, hladnoj, zgrčenoj metropoli, gdje čovjeka primaju u dom samo poslije mjeseci – ako ne i godina – pomna ispitivanja. Kad te prime u dom, to je kao da si dobio dopusnicu za posjećivanje. No Moussa, lišen tih informacija, samo se veselio što nas prima i spontano nam je otvorio vrata, tim spontanije što ih njegova kuća nije ni imala.

Ugniježđena posred uličice u kojoj su zgrade bile jedna drugoj nalik kao ćelije u saću košnice, niska glinena nastamba imala je samo dvije tijesne sobe, kuhinju i zajedničku spavaonicu. Nisam vidio sobicu, zakrivenu pamučnim zastorom, u kojoj su Moussina žena i kćeri spremale večeru; umjesto toga proveo sam večer u praznoj prostoriji, iznimno čistoj, koja se svake noći pretva6

rala u spavaonicu za cijelu obitelj. U opreci prema strogoj odsutnosti pokućstva, ukrasa ili slika, kuskus mi se učinio raskošnim, sočnim, meso i povrće bili su posloženi poput dragulja na podlozi od krupice. Što se čaja od mente tiče, prijao mi je više nego vrhunsko vino: zaslađen, aromatiziran mošusom, začinjen, pokrenuo mi je u ustima farandolu okusa, čas egzotičnih, čas običnih, čas osvajačkih, tako da mi se od njih zavrtjelo u glavi.

Vani je naglo padala noć, a s njom i temperatura. U dvadeset minuta purpur sutonskoga neba uzmaknuo je pred povjetarcem koji je osvježavao ravnicu bez trave i grmlja, a onda je posve zavladala tama i prigušila čak i hučanje vjetra.

Pri titranju plamena iz uljane svjetiljke koji je na naša lica briznuo pozlaćenu, gotovo tekuću svjetlost, mirno je tekao razgovor. Sjevši na tlo, Gérard, redatelj filma i ja, njegov scenarist, postavljali smo pitanja našemu domaćinu, a on nam je odgovarao svojim sanjivim, zvonkim i svježim glasom. Više od riječi očaravale su me Tuaregove tanke ruke i mršav dlan prstiju nježnih i dugačkih poput paukovih nogu; te su se ruke jednolikim ritmom pružale prema nama, obilno dijeleći hranu i razjašnjenja. Isprve sam povjerovao tim čudnovatim rukama.

Upućivali smo se u život Tuarega… Iako je posjedovao nastambu u Tamanrassetu, Moussa je i dalje bio nomad i devet mjeseci godišnje putovao pustinjom. Boravište mu je bilo ovaj obzidani „šator“ koji je smjenjivao sa svojim platnenim šatorom i zbog toga je svu svoju imovinu – odjeću, tave, posuđe – držao u nekoliko svezanih vreća što su je on i njegovi nosili. Bez ikakve 7

potrebe za stolcima, ležajima, kovčezima, vratima, bravama, ključevima… „Gdje skrivate svoj telefon, Moussa? Svoj faks?“ Ushićeno mi je objasnio kako njegov šogor upravlja putničkom agencijom na deset kilometara udaljenosti, i da je onamo mnogo puta išao. Prema njegovu mišljenju, očito, jedan telefon i jedan faks dostajali su za potrebe cijele regije; busao se u prsa kako njegov rođak čuva suvremenu tehniku. Nakon što je nadugo i naširoko govorio o obiteljskom uspjehu, opisao nam je krajolike kroz koje ćemo prolaziti. „Bioutifoul!“ Koristio je samo tu riječ: „Bioutifoul!“ Slušajući ga, prolazili smo kroz bioutifoul mjesta! I sve drugo bioutifoul. Ako bi zakazao vokabular, pogledi kojima je pratio svoje usklike pribavljali bi tumačenje: ondje će biti lijepo, ondje će biti veličanstveno, ondje će biti zastrašujuće, ondje će biti harmonično. Mimikom je bojio sve svoje bioutifoul poput kakva velikoga slikara.

Zanimanje koje smo iskazali za čudesnu tuarešku kulturu Moussi, njezinu predstavniku, činilo se prirodnim; zauzvrat, nijednom nas nije pitao o nama, našoj zemlji ili našim običajima. Otkrio sam ono što će mi potvrditi i naše putovanje: u pustinji se ne brinemo ni za što drugo jer se bavimo središtem svijeta!

U dvadeset i dva sata rastali smo se od Mousse uzvraćajući mu s toliko thank you koliko nas je on obasuo s bioutifoul. „Podsjetite me, kako se zove hotel?“ upita Gérard za svaki slučaj.

8

„Hotel.“ „Molim?“ „To je hotel Hotel“, objasni Moussa smijući se. „Sve donedavno bio je jedini… Sada je vlada sagradila i hotel Tahat, ali to neće zamijeniti hotel Hotel!“ Vedra je noć okupala grad, toliko drukčija od one tmuše koja se slegla nakon sutona. Kao da se mjesto sviknulo…

Uzduž vitkih tamarisa opazio sam da su neke zgrade opskrbljene električnom energijom. Poslije jednostavne miline večeri provedene uz uljanu svjetiljku taj zelenkasti neon, proizvođač prljave svjetlosti i ružne tame, daleko od toga da mi je označavao naprednu civilizaciju, učinio mi se kao rugoba… Uznemiravao me njegov sjaj. Kako može toliko bliještati, a tako malo rasvjetljivati?

Posrtao sam pri svakom koraku… Čaj, razgovor, ozračje – što li? – opili su me… A možda me je i putovanje iscrpilo… ili me smela ova tuđina… kako bilo, deset sam se puta morao pridržati za zidić. Klecala su mi koljena. Neshvatljivo pomanjkanje daha ukočilo me je u mjestu. „Je li ti dobro?“ zabrinuto je upitao Gérard gledajući me iskosa.

U neprilici, upregnuo sam posljednju snagu da prikrijem smetenost. „Vrlo dobro.“ I iako sam to rekao samo da osujetim njegovu radoznalost, ipak nisam lagao. Koliko se god moja neravnoteža pričinjala kao slabost, dobro sam se osjećao, lagodno, i bio sam opušteniji nego u Parizu kojim smo još istoga jutra jurcali. Moja je iznenadna slabost pred9

stavljala nejasno viđenje, intuiciju da sam prispio u važan kraj, u zemlju koja me je očekivala… Ili koju sam ja očekivao… „Laku noć.“ „Do sutra.“ „U sedam i pol u predvorju, Eric, ne zaboravi.“ „Namjestit ću alarm!“ U hotelu, dok sam prelazio unutarnje dvorište na putu do svoje sobe, podignuo sam pogled.

Nebo mi se svalilo na glavu. Zvijezde su blistale, bliske, treperave, žive, nadohvat ruke. Smiješio mi se beskraj. U jednom trenu naslutio sam da sam susreo izvanredno.

No onda sam posrnuo od umora i spustio pogled.

Bilo je prekasno, nisam imao snage… Tvrdoglavo sam se držao svojega plana: na spavanje.

Ulazeći pod tuš uznemirio sam šest žohara koji su se ljutito rastrčali po pločicama. Smrad nogu i brabonjaka zapljusnuo me iz cijevi. Ustuknem začepivši nos. Ostanem li ovdje, uprljat ću se, a ne očistiti! Na kraju krajeva, jesam li zbilja toliko prljav? Osim toga, spavam sam…

Iako inače opsjednut higijenom, nisam ni dirnuo slavinu, već sam navukao drugu košulju koja mi je, jer je odisala mirisom lavande, dala privid čistoće i onda se svalio na krevet – neznatan spužvasti madrac prebačen preko cementnoga bloka – ne obazirući se na zidove zaprljane zgnječenim komarcima.

Utonuo sam u san, nestrpljiv, ne zato što napuštam ovaj svijet, nego zato što ću ga tim brže ponovno naći.

Očito se nisam iskrcao u nepoznatoj zemlji; sletio sam u obećanu zemlju.

10

2.

Nikad se ne probudim u hipu; dijelovi mene ostaju slijepljeni za san. Mozak mi miruje, muči se, ne zna gdje se nalazi; udovi mi se teško pomiču; nedostaju mi riječi, i sjećanja. Kadšto čak i vlastito ime zametnem…

Izranjam iz svake noći kao nasukano truplo na plažu za oseke. Neko vrijeme, ne znam koliko dugo, prebivam kao prazan oblik, svijest koja zna samo da postoji, lišena sadržaja. Zatim se moj identitet vraća u svoj uobičajen ritam, polagano, gotovo nehajno, kao što se na bugačici širi vlaga; i u jednom trenutku otkrijem da sam konačno opet postao ja.

Ni toga jutra u hotelu Hotel nisam umaknuo tome pravilu koje me pretvara u jutarnjega brodolomnika.

Svjetlost me zaslijepila kao da je nahrupila u sobu u času kad sam otvorio oči. Kakve li siline! Dodirom prstiju isključio sam alarm. Oči mi preletješe po zidovima načinjenima od žućkastobijele žbuke na kojima je plesala sjena zastorâ što su se pored prozora blago njihali na lahoru. Gdje sam to spavao? Novi zvuci pristizali su izvana, tihi glasovi meka izgovora, reski krici ptica, oštri mijauci kojima su mačke nadjačavale piskave motocikle.

Gdje sam?

Muhe se uzvrtješe iznad mojega uzglavlja. Njuškala, nepopustljivci, ti su me odredi uhoda nadlijetali kao da nikada nisu vidjeli Francuza.

11

Alžir… Tamanrasset… Putovanje s Gérardom…

Uzdahnem, veseo što ću logorovati na vratima pustinje i dana.

Pa ipak, nešto me je zbunjivalo. Ali što?

Kada je odjeknula automobilska truba, shvatio sam: odsutnost buke koja obilježuje svaki grad. Nikakav promet nije zakrčivao ulice. Zvuk svakoga automobila raspoznavao sam jasno kao da sam na selu. Većinom gradski metež više nameće buku negoli tišinu, no ovdje se svaki zvuk isticao na pozadini tišine. Tamanrasset, ta nizina koja je do pred stotinu godina bila samo pojilište s nomadskim šatorima, sačuvao je svoje dostojanstvo neobičnoga grada.

Sada kad mi je krv opet prokolala pod kožom, osjetih bolove u zglobovima, rukama, vratu. Komarci su se pogostili mnome. Kakva gozba…

No zbog moje uobičajene jutarnje obamrlosti ti mi ubodi nisu zadavali muka pa sam sklopio oči da malo ljenčarim. Sedam sati ujutro! Zašto? Zabunio sam se, bez sumnje… Polegnut na trbuh, pomaknuo sam glavu, noge i ruke koje kao da su težile cijelu tonu. Hoću li ih uspjeti opet podići? Kao da su vodile neovisan život. Hoću li imati hrabrosti prisiliti ih da se zajedno pomaknu?

Iz hodnika odjekne krepak Gérardov glas: „Eric! Ne zaboravi da jutros idemo k trgovcima nakitom.“ Prekinem razmišljanje koje je prije svega smjeralo racionalizirati moje ljenčarenje, žurno iziđem iz kreveta i uđem u kupaonicu sablaznivši žohare koji su uzmicali preda mnom pa se, cijelo ih vrijeme motreći jednim 12

okom, operem poput svojih djedova, frotir-rukavicom, stojeći ispred umivaonika.

Pridružio sam se Gérardu. Predvorje je služilo kao restoran. Progutao sam gorku kavu, namazao kruh slatkim od datula koje je, iako je na ambalaži pisalo da sadrži voće, imalo samo okus šećera. Dok sam žvakao, Gérard je pregledavao različite knjige o ovome kraju pa sam, virnuvši u njih, uvidio da je još prerano da bih išta mogao pročitati.

Uto se pojavio Moussa, živahan, radostan, veseliji nego jučer. Odveo nas je do žutosmeđega džipa što ga je uzajmio od svoga šogora, vozila koje je ponosno predstavio kao da je riječ o živom rođaku. Sjedoh straga, još uvijek smeten, i krenusmo.

Mislio sam da sam izlaskom iz djetinjstva nadvladao mučninu od vožnje, ali sada mi se vraćala. Od neravnina na cesti, rupa i načina na koji je Moussa naglo skretao da ih zaobiđe tresla mi se utroba. Želudac mi se penjao do usana. Iako sam cijelo vrijeme želio izaći, morao sam grčevito stiskati ručke na vratima da ne ispadnem iz džipa. Od silne buke i poskakivanja mislio sam da se vozimo barem sto kilometara na sat, a vozili smo najviše dvadeset…

Moussa je zakočio pored niza rahitičnih stabala. „Evo nas, prijatelji!“ Tržnica nakitom nije nimalo sličila onoj na trgu Vendôme. Smješten na rubu grada, bio je to tek pravokutnik nabijene zemlje među grmljem. Šatori podignuti na prašini. Prostrte tkanine na kojima leže predmeti. Plastične vreće mjesto škatulja i kutija s nakitom.

13

Bili su tu samo prodavači tako da sam pomislio da smo mi jedini kupci. Bilo je još čudnije što su se tuda motali muškarci, dolazili i odlazili, ali bez ženskoga društva; iako je većina nakita namijenjena njima, žene ga nisu birale.

Moussa nas je doveo trgovcima koji su nam ponudili čaj dobrodošlice i izložili narukvice, ogrlice, dijademe, prstenje, vjerujući da ćemo nešto kupiti. Kako im objasniti da samo želimo pronaći lokaciju za film pa da ćemo se zadovoljiti samo divljenjem? Nije lako graditi se da ništa nećemo kupiti, nakon što se zanesemo ljepotom predmeta! Strpljivo i tvrdoglavo Tuarezi su hvalili svoju robu. Pojačavali su pritisak. Uvjeravali su da ćemo tim darovima priuštiti silnu radost svojim ženama, zaručnicama, sestrama, majkama… Počeo sam se osjećati kao loš mužjak: nije li mi dužnost iskazati svoju mušku snagu donoseći kući te sitnarije?

Kad je Moussa shvatio da nismo zainteresirani, odveo nas je zanatlijama, pripadnicima inadenske kaste,* koji su kovali ukrašene bodeže: možda želimo muške ukrase? Oči su mu svjetlucale od nestrpljenja i silne brige da otkrije što želimo.

Situacija je bila neugodna. Bilo zbog straha, bilo zbog uljudnosti, vratio sam se i izabrao naušnice. Gérard se cjenkao za bodež s obrađenom drškom.

To je Moussu, po svemu sudeći, smirilo. „Jeste li zadovoljni?“ „Jesmo.“ „Zaista zadovoljni?“ * Inadeni – među Tuarezima, svojevrsna gilda zanatlija i kovača, nap. prev.

14

„Svi će u Parizu izgubiti glavu za ovim nakitom!“ „Onda sam i ja zadovoljan!“ Sumnjao je u sebe, ne u nas…

Vratili smo se u džip da se odvezemo do novoga odredišta: do kapele i pustinjske utvrde u kojoj je živio Charles de Foucauld.

Dok nam je sunce peklo leđa, Gérard i ja izmijenili smo ganut pogled. Charles de Foucauld... Obuzela nas je bojažljivost... Charles de Foucauld, junak kojemu smo posvetili sate i sate čitanja, rada i sanjarenja…

Charles de Foucauld o kojemu smo sve htjeli znati…

Charles de Foucauld, bijeli pustinjak… Posjetit ćemo mjesta na kojima je prije stotinu godina živio taj junak o kojemu pišemo scenarij.

Istinsko putovanje uvijek se sastoji od uspoređivanja zamišljene slike sa stvarnom; sâmo je putovanje smješteno između ta dva svijeta, te dvije slike. Ako se putnik ničemu ne nada, vidjet će samo ono što vidi očima; a ako je već oblikovao mjesta u umu kao u snu, vidjet će više od onoga što se nadaje njegovim očima, uvidjet će čak i prošlost i budućnost s onu stranu datoga trenutka; a doživi li razočaranje, ono će se pokazati bogatijim, plodnijim od obična zapisnika.

Unatoč drndanju upravio sam pogled prema nebu, izložio lice toplini dana i, sklopivši oči, usredotočio se na događaje koji su me ovamo doveli.

Kakva me je pustolovina dovela u Saharu?

Imao sam dvadeset i osam godina i predavao sam filozofiju na Savojskom sveučilištu. Bio sam mladi profesor na početku obećavajuće karijere, jer već sam se istaknuo, već sam bio izvanredni profesor s doktoratom i po 15

svoj prilici – ako je bilo vjerovati laskama starijih kolega – smiješila mi se Sorbonne, ili čak Collège de France.

Međutim, koliko god volio svoju struku, ograđivao sam se od toga puta što su mi ga predviđali... Je li to bio moj put ili logičan nastavak mojih studija? Je li bila riječ o mojemu životu ili životu koga drugog?

Tu bi se snašao odrastao čovjek, ali ne i dijete. Od najmanjih sam nogu pokazivao stvaralački nagon, izrađivao sam lutke, črčkarao stripove, skladao na glasoviru, pisao priče, krao ocu kameru ili fotoaparat, priređivao i postavljao komedije u srednjoj školi. A studij me je, oblikujući me, i iskvario. Učio sam. Puno sam učio.

Samo učio. Učvršćivali su mi pamćenje, znanje, sposobnost za analizu i sintezu; a ostavili su na ugaru fantaziju, zanos, maštu, spontanu domišljatost.

Već sam se godinu dana gušio.

Iako sam naporno radio da pobijedim na natječajima i steknem priznanja, osjećao sam se taocem tih uspjeha.

Iako su me smirivali, udaljavali su me od mene.

Od mene?

Ne! Čak ni to nisam mogao tvrditi.

Ja… Tko sam to ja? Što bih trebao raditi na zemlji?

U takvu stanju, uz predavanja koja sam držao, započeo sam i jedan paralelni proces. Iz moga pera je, po svršetku pisanja, lako izišao komad, Valognska noć; niz pastiša za nagradu, priču o Otelu ispripovijedanu u stilu različitih dramskih pisaca*. Nakon što sam te svo* Pastiš (franc. pastiche), u književnosti je postupak korištenja fraza, motiva, slika, epizoda itd. iz djela drugoga autora (obično

16

je književne pokušaje poslao Edwige Feuillère, slavnoj glumici čiju sam adresu imao, ona mi je, očarana, dobrohotno otvorila vrata kazališnoga i audiovizualnog svijeta.

Pročitavši te tekstove, telefonirao mi je Gérard V., kazališni i filmski redatelj. „Jeste li zainteresirani za rad na filmu o Foucauldu?“ „Kojem? Misliocu ili svećeniku?“ „Koji je vama draži?“ „Oba me zanimaju, i Michel i Charles.“ „No jedan s drugim nemaju ništa zajedničko.“ Kako je Gérard imao pravo! Michel Foucault, Charles de Foucauld… Jedan je bio u modi, drugi nije. Jedan je bio filozof, drugi mistik. Jedan ateist, drugi obraćenik. Jedan se borio za prava homoseksualaca, a drugi je, nakon odnosa s brojnim ženama, prigrlio krepost čistoće. Nismo mogli pronaći dvije oprečnije osobe. Jedino im je zajedničko bilo to što su obojica izgubila život u strašnim okolnostima, Michela Foucaulta uništila je sida, Charlesa de Foucaulda ubio je bliski suradnik.

Ipak sam priznao Gérardu da su me, zbog različitih razloga, privlačila obojica i svaki me za sebe tjerao na razmišljanje. „Riječ je o Charlesu de Foucauldu“, napokon će Gérard. „Zašto želite snimati film o njemu?“ vrlo poznatog). U prošlosti je pastiš podrazumijevao skrivanje neoriginalnosti i odsutnost mašte, ali u postmodernizmu obilježava svjesno nastojanje da se „tuđim riječima” rekreira atmosfera koja obilježava neka poznata književna djela, nap. prev.

17

Izvrnuo sam uloge i postavio se za ispitivača i ne uviđajući svoju drskost.

Gérard mi je poetskim, dubokim, a ipak jednostavnim, autentičnim riječima objasnio svoju privrženost Charlesu de Foucauldu, bivšemu vojniku kolonijalne Francuske koji je, dodirnut milošću, otišao u Alžir, ne radi osvajanja ni zbog katehizacije nego zato da živi s Tuarezima i da svijetu pokaže njihove pjesme, legende i zakone i zato da načini prvi rječnik njihova jezika.

Sutradan smo se susreli i dugo razgovarali o pustinjaku Foucauldu. Navečer je Gérard pozvao agenta i dobio sam ugovor za scenarij – ja, koji nikada nisam napisao ni retka za film ili televiziju.

Eto zašto smo Gérard i ja došli u Saharu nakon punih šest mjeseci prikupljanja dokumentacije, raspravljanja i pisanja.

Kakav paradoks!

Dva umjetnika idu stopama jednoga mistika! Dva Parižanina nastoje shvatiti kako se bogati nasljednik, snob, mogao zavjetovati na siromaštvo, ljubiti svoga bližnjega ustrajno i bez prestanka, zatim se zbližiti s Tuarezima koji su u njegovo vrijeme bili zastrašujuć narod – nepoznat narod, lutalački, tajanstven, nepristupačan. Ni Gérard ni ja nismo pripadali nijednoj religiji; pratili smo Foucauldove stope do središta pustinje iz ljubavi prema njemu kao ljudskoj osobi, osobi univerzalnoga mudraca, mudraca koji nije uvjetovao da postanemo kršćani da nas nadahne, mudraca prepoznatljiva svakom pojedincu i svakoj civilizaciji.

Džip se zaustavio ispred La Frégate.

18

Jednooki je pas mokrio uz palmu. Kokoši su kokodakale. Dva dječaka prekinula su igru pokušavajući dokučiti što to ova dvojica stranaca, oslonjena na džip, s tolikim zanimanjem gledaju.

Bili su u pravu… Što je to bilo pred nama? Blok loše sastavljena kamenja, dug šest metara, širok metar sedamdeset pet, s krovom od granja podignutim otprilike na čovjekovoj visini. Svuda uokolo grad je nudio na stotine prostranijih, bolje sagrađenih zgrada.

No taj vrlo nespretno sazidani paralelepiped bio je prva kuća u Tamanrassetu 1905. godine, podignut u toj oazi kada se ondje nalazilo samo dvadeset „ognjišta“, kako se govorilo, ili dvadeset koliba od trstike. Charles de Foucauld izabrao je to mjesto jer mu se činilo da ga je napustila francuska kolonijalna civilizacija – i želio je da takvim i ostane. Uvjeren da tu nitko neće smjestiti ni misiju, ni garnizon, ni poštu, posvetio se starosjediocima živeći prema svojem idealu.

U čast svojemu Bogu podigao je La Frégate, napola crkvicu, napola sakristiju, a pored nje kolibu od slame koja mu je služila kao spavaonica, refektorij (blagovaonica), kuhinja, soba za razgovore i gostinjska soba – ali nje više nije bilo.

Tamanrasset, svojedobno selo od četrdeset duša, sada je imalo više od sto tisuća stanovnika; kamioni su drndali među devama, asfaltirane avenije prekrivale su zemlju hrđave boje, plastične vreće valjale su se oko suhih stričaka koji su dopirali iz pustinje, a isklesane fontane štrcale su u zrak dragocjenu vodu. Charles de Foucauld bio je u krivu kad je 1905. ovdje zamislio usamlje19

ni kućerak u dolini suhe zemlje, ali ipak sam pokušao vidjeti ovo područje njegovim očima. „Treba iznova sagraditi!“ zaključi Gérard. „Molim?“ „Kulise. Za film…“ Snaga imaginacije: ako sam ja vidio prošlost, Gérard je vidio budućnost, snimanje svojega dugometražnog filma…

Otišli smo do utvrde.

Vrućina je postala nesnosna. Imao sam mrlje od znoja pod pazusima, u dnu leđa, na trbuhu; hlače su mi stiskale bedra i palile međunožje. Gérard je loše podnosio klimu, koža mu je jako pocrvenjela. Shvativši da je naša odjeća potpuno neprimjerena za podneblje, počeo sam zavidjeti ljudima u dželabama kraj kojih smo prolazili zato što su bili slobodni u pokretima, žega ih nije toliko pritiskala i bili su slobodni pod tom haljinom koja im nije mučila nijedan dio tijela. Jednostavno su šetali, čisti i uredni, dok je meni, ovako oblivenu znojem, s prašinom koja mi se slijepila za kožu, to bio nemoguć podvig. Kako im samo uspijeva? Čak su im i noge u otvorenim sandalama njegovane! I onda se mi, Europljani, smatramo boljima…

Utvrda se uznosito uzdizala. Mala građevina od crvene gline, zatvorena, bez prozora, s puškarnicama na vrhu, upućivala je na nasilje svijeta: Charles de Foucauld nije mogao slijediti svoj ideal jednostavna života, morao je podignuti ovu utvrdu da zaštiti seljake od horda pljačkaša koje su odasvud pristizale. Je li to bila pobjeda razuma? Nije, nego sile. Lude, surove, divlje sile koja želi prisvojiti dobra drugih za čiji život slabo mari.

20

Bordž je bio spomen na neuspjeh i tragediju. Tu je 1916. Charlesa de Foucaulda ubio hitcem u glavu dječak kojega je poznavao i kojemu je pomagao. Zapravo, koliko god bila neobična, ta je ponosita građevina pripovijedala samo jednu priču: o neskladu među ljudima. „Moguće je!“ poviče Gérard. „Što?“ „Bit će dovoljno da mudro postavimo kameru. Izbrisat ćemo neke pojedinosti… Besprijekorno!“ Gérardu se sviđao taj patetični kraj – kraj njegova filma i Foucauldov kraj – i više puta me je tjerao da ga pišem ispočetka kako bi što bolje istaknuo svršetak. A ja sam htio poništiti, ne detalje, nego upravo ono najbitnije… nepravednu smrt pravednika. „Znam o čemu razmišljaš“, reče mi vadeći čačkalicu iz usta. „Bravo, jer ja ne znam…“ „Razmišljaš o Foucauldovoj sudbini i htio bi da je ljubav promijenila svijet.” „A ti ne bi?“ Pomaknuo je komad drvca u desni kut usana i pažljivo promotrio debelu oblogu od maltera koja je priječila ulaz u utvrdu. „Želim da dobri osjećaji pobijede jednako koliko i ti, ali prihvaćam da je to neizvedivo.“ „Odlučuješ se za neuspjeh?“ „Odlučujem se za neprestanu borbu. Po mojem mišljenju, pobjeda je u borbi, a ne u njezinu ishodu. Zato, ne gubim svoj cilj, gubim iluziju o pobjedi.” „I ja bih volio tako misliti.“ 21

„Ne možeš tako misliti s dvadeset osam godina! Ali kad prijeđeš pedesetu… Ljepota bitke nije ni u uspjehu ni u porazu, nego u razlogu za bitku.“ Ušutio sam kako bih prikrio da mi je dozlogrdila njegova rezignacija. Kakvu mi to budućnost predviđa?

Budućnost umjerena buntovnika? „Skoro će deset sati“, upozori nas Moussa. „Moramo dostići skupinu.“ Gérard je progunđao. Volio bi da smo na putovanju samo nas dvojica, ali stvarnost je nametnula svoje uvjete: pješačit ćemo zajedno s osmero drugih ljudi koji su se u Parizu prijavili u specijaliziranu putničku agenciju. Nakon samotničkoga bijega koji smo ostvarili došavši dan ranije, sada ćemo se, čim avion sleti, pridružiti skupini.

Moussa nas je doveo do Hotela gdje smo preuzeli svoje naprtnjače. Osjetio sam ubod nostalgije izlazeći iz sobe koju prije toga uopće nisam cijenio; zatvorivši vrata, stisnulo mi se srce. Evo, napuštam svoje orijentire, izgrađeni svijet, zaštićeni svijet, čvrste krevete, kupaonice s tekućom vodom, zatvorene zahode, intimnost i slobodu. Deset dana bit ću dio stada, neprestano ću hodati, jest ću na otvorenom, prazniti se na zemlji, rijetko ću se prati i spavat ću pod zvijezdama, izložen škorpionima i drugim divljim stvorenjima. Poput nomada.

Ja, nomad?

Sledim se od straha i noge mi zadrhte.

Nomad… Hoću li to moći podnijeti?

22

PREPORUČUJEMO

„Ponekad se okrećemo teorijama koje o Bogu govore apstraktno, ideološki, kao o ideji savršenstva, i nastoje pokazati njegovo postojanje kao da je matematički problem. […] Sveci… su shvatili što znači vjerovati u Boga koji je Otac, a ne u Boga – čarobnjaka s čarobnim štapićem.“ Da bi ljudima našega vremena približio što uistinu znači vjerovati, papa Franjo u ovoj jedinstvenoj knjizi jednostavnim i razumljivim jezikom tumači drevnu kršćansku molitvu Vjerovanja koja na sažet i pročišćen način sadrži životvornu limfu kršćanske vjere.

176 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: GrafiÄ?ki zavod Hrvatske Tiskano u kolovozu 2020.

„Rođen sam dvaput: prvi put 1960. u Lyonu, drugi put 1989. u Sahari.“

J edna

noć može iz temelJa promiJeniti lJudsk i život.

Godine 1989., u svojoj dvadeset osmoj godini, francuski sveučilišni profesor filozofije Éric-Emmanuel Schmitt krenuo je na putovanje na jug Alžira. Tijekom putovanja kroz pustinju odvojio se od skupine i izgubio u beskraju Hoggara. Ostao je sam, bez vode, hrane i pokrivača, ali nije iskusio nikakav strah: naprotiv, u ledenoj noći osjetio je kako se u njemu podiže goruća snaga. Preplavio ga je osjećaj mira, duboke radosti, vječnosti. Taj racionalistički filozof pokolebao se u svim svojim sigurnostima. Tijekom te čudesne, iznimne noći susreo je Snagu, Vatru. Obratila mu se. Izmijenila ga je. Bio je to dodir vječnosti. Zašto tu Vatru ne nazvati Bogom? Éric-Emmanuel Schmitt, svjetski poznati francuski književnik, u ovoj knjizi prvi put pripovijeda o svojemu pascalovskom iskustvu, o svojoj pustinjskoj „noći vatre“, iskustvu nadnaravnoga koje je iz temelja promijenilo njegov život i potaknulo ga da ostvari svoj životni poziv i postane pisac. Otkrivajući duhovnu intimu i unutarnji put suvremenoga intelektualca ova iznimna autobiografska proza ujedno donosi duboka promišljanja o naravi ljudske spoznaje i vjerovanja.

Noć vatre dobitnik je nagrade na književnoj manifestaciji La Forêt des livres 2015. godine. „Konkretna, živa, koncizna pripovijest koja osvjetljuje okolnosti njegova obraćenja i svega što je potom uslijedilo, bez nastojanja da koga uvjerava ili pridobije.“ Astrid de Larminat, Le Figaro „Éric-Emmanuel Schmitt u stanju milosti. Duboko i radosno razmatranje o smislu postojanja.“ Francois Lestavel, Paris Match