Page 1

Tihon Ševkunov

NESVETI SVETI I

DR U G E

VERBUM

PR IČ E


Tihon Ševkunov NESVETI SVETI I DRUGE PRIČE


Tihon Ševkunov

NESVETI SVETI I

DR U G E

VERBUM Split, 2017.

PR IČ E


Biblioteka:

Posebna izdanja 118. Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: “Несвятые святые” и другие рассказы Copyright © Tihon Ševkunov, 2012. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2017. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Katarina Gugić Prijevod: Gabrijel Jurić Lektura: Anđa Jakovljević Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-562-8 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 170104020.


Otvoreno se objavljujući onima koji koji ga traže svim svojim srcem, a skrivajući se od onih koji svim svojim srcem bježe od njega, Bog upravlja ljudskim znanjem o sebi. On daje znake, vidljive onima koji ga traže, a nevidljive onima koji su ravnodušni spram njega. Onima koji ga žele vidjeti on daje dovoljno svjetla. Onima koji ga vidjeti ne žele on daje dovoljno tame. Blaise Pascal


PREDGOVOR

Predgovor Jedne tople rujanske večeri mi, tada još sasvim mladi iskušenici pskovsko-pečerskoga manastira, provukli smo se kroz uske prijelaze i hodnike na drevne manastirske zidine i udobno se smjestili visoko iznad vrtova i polja. U razgovoru se uzesmo prisjećati kako se svaki od nas našao u zajednici. I što smo dalje slušali jedan drugoga, tim više smo se čudili. Tekla je 1984. godina. Bili smo petorica. Četvorica smo odrasla u nevjerničkim obiteljima, a i kod petoga, svećenikova sina, predodžbe o ljudima koji odlaze u manastir u malo su se čemu razlikovale od naših, štono se kaže, sovjetskih. Još godinu prije svi smo mi bili uvjereni da u manastir u ovo naše vrijeme idu ili fanatici ili izgubljeni slučajevi. Da, i još žrtve neuzvraćene ljubavi. Ali kada bismo se pogledali, vidjeli smo nešto potpuno drukčije. Najmlađi među nama napunio je osamnaest godina, najstariji dvadeset i šest. Svi smo bili zdravi, snažni, simpatični mladi ljudi. Jedan od nas s najboljim je ocjenama završio matematički fakultet, drugi je, bez obzira na svoju dob, već bio poznati lenjingradski umjetnik. Treći je pak veći dio života proveo u New Yorku gdje mu je otac radio, a u manastir je došao s treće godine fakulteta. Najmlađi – svećenikov sin, talentirani drvodjelja, upravo je bio završio školovanje u Školi primijenjenih umjetnosti. Ja sam također nedavno bio završio Akademiju dramske umjetnosti na studiju za dramaturgiju pri VGIK-u*. Sve u svemu, svakomu se od nas smiješila karijera na kojoj bi nam pozavidjeli svi naši vršnjaci. Pa zašto smo onda došli u manastir i svom dušom željeli ostati ovdje zauvijek? Dobro smo znali odgovor na to pitanje. Zato što se pred svakim od nas otvorio predivan svijet koji se ni s čim ne može usporediti. I taj se svijet pokazao beskrajno privlačnijim od onoga u *

VGIK (Vserossijskij Gosudarstvennyj Institut Kinematografii), Institut za kinematografiju Gerasimov, nap. prev.

7


PREDGOVOR

kojemu smo dotada proživjeli svoje još uvijek malobrojne i na svoj način vrlo sretne godine. U ovoj knjizi želim pričati o tome predivnom svijetu gdje se živi po potpuno drukčijim zakonima od onih koji vladaju u „običnomu“ životu, želim pričati o svijetu punu svjetla, ljubavi i radosnih otkrića, nadanja i sreće, kušnja, pobjeda i pronalazaka smisla u porazima te, što je najvažnije – želim pričati o moćnim očitovanjima snage i pomoći Božje. Nije bilo nikakve potrebe da nešto izmišljam – sve o čemu ćete ovdje pročitati dogodilo se u stvarnomu životu. Mnogi su od spomenutih i danas živi.

9


POČETAK

Početak Krstio sam se odmah po završetku fakulteta 1982. godine. U to vrijeme bio sam napunio dvadeset četiri godine. Jesam li bio kršten u djetinjstvu, nitko ne zna. Tih je godina bio čest slučaj da bake i tete krste dijete kradom od roditelja koji nisu išli u crkvu. U takvim bi slučajevima, podjeljujući sakrament, svećenik rekao: „Ašče ne krešćen, kresti se“, to jest: „Ako nije kršten, krsti se sluga Božji taj i taj.“ Kao i mnogi moji prijatelji do vjere sam došao na fakultetu. Na VGIK-u je bilo mnogo divnih profesora. Oni su nam pružali solidno humanističko obrazovanje i poticali nas da razmišljamo o ključnim životnim pitanjima. Razmatrajući ta vječna pitanja, događaje prošlih stoljeća, probleme naših sedamdesetih-osamdesetih godina – u predavaonicama, studentskim domovima, u omiljenim jeftinim studentskim kafićima te za vrijeme dugih noćnih šetnja starim moskovskim uličicama, došli smo do čvrsta uvjerenja da nam država laže namećući nam svoje glupe i besmislene traktate, i to ne samo iz povijesti i politike: vrlo smo dobro razumjeli da je po nečijoj moćnoj naredbi učinjeno sve da nam se otme čak i mogućnost da sami pronađemo odgovor na pitanje Boga i Crkve. Ta je tema bila zaključena i potpuno jasna valjda samo našemu profesoru ateizma ili, recimo, našoj školskoj komsomolki* Marini. Ona je s apsolutnim uvjerenjem dijelila odgovore na to, kao i na bilo koje drugo životno pitanje. Ali s vremenom smo ipak na opće čuđenje otkrili da su svi velikani svjetske i ruske povijesti s kojima smo se upoznavali za vrijeme obrazovanja, kojima smo vjerovali, koje smo voljeli i cijenili – mislili o Bogu na potpuno drukčiji način. Jednostavno rečeno, bili su vjernici. Dostojevski, Kant, Puškin, Tolstoj, Goethe, Pascal, Hegel, Losev – tko bi ih sve nabrojio. O znanstveni*

Komsomol, kratica za rus. Kommmunistiičeskij sojuz molodjoži, Savez komunističke omladine, nap. prev.

11


NESVETI SVETI I DRUGE PRIČE

cima da i ne govorim – Newton, Planck, Linné, Mendeljejev. O njima smo zbog humanističkoga obrazovanja znali manje, ali i tu se stvarala ista slika. Jasno, ti su ljudi možda imali različite predodžbe o Bogu. No kako bilo da bilo, većini njih pitanje vjere bilo je najvažnije, ali i najsloženije životno pitanje. S druge strane, osobe koje kod nas nisu budile nikakve simpatije, koje su nas podsjećale na sve ono najgore i najcrnje u sudbini Rusije i povijesti ostatka svijeta – Marx, Lenjin, Trocki, Hitler, rukovodioci naše ateističke države, revolucionarni rušitelji – svi su redom bili ateisti. I tada se pred nama pojavilo još jedno pitanje koje smo formulirali grubo, ali jasno: ili su Puškin, Dostojevski, Newton i njima slični bili toliko primitivni i ograničeni da se nisu mogli izboriti s tim pitanjem te su naprosto bili glupani ili smo pak glupani – mi, zajedno s komsomolkom Marinom? Sve je to bila ozbiljna hrana našim mladim umovima. Tih godina u našoj povelikoj fakultetskoj knjižnici nije bilo čak ni Biblije, a da ne govorim o djelima crkvenih i vjerskih pisaca. Nije nam bilo druge do pronalaziti mrvice o podatcima o vjeri čas u udžbenicima iz ateizma, čas u djelima klasičnih filozofa. Golem utjecaj na nas izvršila je bogata ruska književnost. Uvečer sam volio odlaziti na službu Božju u moskovske crkve, premda sam tamo malo toga razumio. Prvo čitanje Biblije ostavilo je na mene silan dojam. Bio sam je posudio od jednoga baptista da je pročitam, a onda sam stalno odugovlačio da je vratim – jer sam dobro znao da više nigdje ne ću naći tu knjigu. Doduše, taj baptist nije ni tražio da mu je vratim. Nekoliko mjeseci pokušavao me obratiti. Njihova kuća za molitvu u Maloj vuzovskoj ulici nikako me nije privlačila, ali i dan-danas sam zahvalan tomu iskrenom čovjeku koji mi je dopustio da zadržim njegovu Bibliju. Kao i svi mladi ljudi i ja sam s prijateljima provodio nemalo vremena u raspravama, pa tako i u raspravama o vjeri i Bogu dok sam čitao to Sveto pismo kao i duhovne knjige, kojih bismo se nekako ipak uspijevali dokopati. Ali većina nas je odugovlačila s krštenjem i ulaskom u Crkvu: činilo nam se da je Crkvu moguće u potpunosti zaobići jer smo vjerovali da imamo, kako se ono kaže, Boga u duši.

12


POČETAK

Sve bi se možda tako i nastavilo da nam jednom prilikom nije bilo jasno dano do znanja što je to Crkva i čemu ona služi. Povijest strane umjetnosti predavala nam je Paola Dmitrijevna Volkova. Bila je vrlo zanimljiv predavač, ali, iz nekoga razloga, možda zato što je i sama bila duhovni tragalac, nadugo i naširoko nam je pripovijedala o svojim osobnim duhovnim i mističnim pokusima. Na primjer, jedno ili dva predavanja posvetila je drevnoj kineskoj knjizi proricanja I Ching. Paola je čak donosila na sat štapiće od sandalovine i bambusa i učila nas kako ih upotrijebiti da zavirimo u budućnost. Jedno od predavanja posvetila je dugogodišnjim istraživanjima spiritizma velikih ruskih znanstvenika D. I. Mendeljejeva i V. I. Vernadskoga, koja su bila poznata samo uskomu krugu stručnjaka. I premda nas je Paola često upozoravala da je bavljenje sličnim pokusima bremenito krajnje nepredvidivim posljedicama, mi smo se sa svom mladenačkom znatiželjom upustili u te tajanstvene i napete sfere. Ne ću ići u dubinu i opisivati tehnike i metode koje smo nalazili u Mendeljejevljevim znanstvenim traktatima ili koje smo doznavali od suradnika muzeja Vernadsky u Moskvi. Sve u svemu, primijenili smo neke od njih i otkrili da možemo ostvariti posebnu vezu s određenim, nama nedokučivim, ali potpuno stvarnim bićima. Ti novi tajanstveni znanci s kojima smo počeli voditi duge noćne besjede predstavljali su nam se na različite načine. Čas kao Napoleon, čas kao Sokrat, čas kao nedavno preminula baka jednoga od naših prijatelja. Te bi nam osobe kadšto pričale neobično zanimljive stvari. I, na opće zaprepaštenje, znale su najskrivenije tajne svakoga od prisutnih. Na primjer, ako bismo htjeli doznati s kim se to do kasno u noć kradom šeće naš sustolnik, budući poznati redatelj Aleksandar Rogožkin, istoga bismo časa dobili odgovor: „S Katjom s druge godine.“ Saša bi planuo, ljutio se i bilo je potpuno jasno da je odgovor bio točan. No dolazilo je i do još čudesnijih „otkrića“. Jednom je u pauzi između predavanja jedan od mojih prijatelja, koji se dublje bavio tim pokusima, počeo obilaziti od jednoga do drugoga prijatelja očiju crvenih od neprospavane noći i zastrašujućim šaptom zapit-

13


NESVETI SVETI I DRUGE PRIČE

kivao: „Tko je taj Mihail Gorbačov?” Ni ja, kao ni ostali, nisam nikada čuo za toga čovjeka. Prijatelj je objasnio: „Noćas smo pitali ‘Staljina’ tko će biti novi vođa. On nam je spomenuo nekakva Gorbačova. Tko je taj tip, trebalo bi doznati!“ Tri mjeseca poslije bili smo zatečeni viješću na koju ranije ne bismo obratili nikakvu pažnju: za člana Politbiroa izabran je Mihail Sergejevič Gorbačov, bivši glavni sekretar Partije Stavropolskoga okruga. Ali što smo se dalje bavili tim napetim pokusima, jasnije smo osjećali da se s nama događa nešto uznemirujuće i neobično. Sve češće bez ikakva bi nas razloga uhvatila podsvjesna zebnja i strašan osjećaj beznađa. Ništa nam nije polazilo od ruke. U nama je zavladao neumoljiv očaj. To se stanje pogoršavalo iz mjeseca u mjesec dok na koncu nismo počeli uviđati da je to stanje na neki način povezano s našim noćnim „subesjednicima“. Usto, iz Biblije, koju nisam ni vratio baptistu, doznao sam da se slična djela ne samo ne odobravaju, nego da su, kako u njoj piše, prokleta od Boga. Ipak, još uvijek nismo bili svjesni da smo se susreli s nemilosrdnim i nevjerojatno mračnim silama koje su prodrle u naše vesele i bezbrižne živote i pred kojima nitko od nas nije imao nikakve zaštite. Jednom sam tako ostao prenoćiti kod prijatelja u studentskome domu, gdje su moj kolega s fakulteta Ivan Lošćilin te student režije Saša Oljkov počeli sa svojim mističnim pokusima. U to vrijeme već smo se nekoliko puta bili zarekli da ćemo se odreći toga, ali nismo uspjeli: odnos s tajanstvenim silama privlačio nas je kao droga. Toga su puta moji prijatelji obnovili razgovor s „Gogoljevim duhom“ što su ga dan prije započeli. Taj se duh uvijek izražavao osobito živopisno, jezikom s početka XIX. stoljeća. No toga puta iz nekoga razloga nije odgovarao na naša pitanja, već se počeo žaliti, jecao je i naricao tako da je srce pucalo. Govorio je kako mu je nepodnošljivo teško. I, što je najvažnije, molio je za pomoć. – Ali što vam je? – u nedoumici su pitali moji prijatelji. – Pomozite mi! Užas, užas! – preklinjalo je tajanstveno biće. – O, kako je nepodnošljivo teško! Preklinjem vas, pomozite!

14


POČETAK

Svi smo mi iskreno voljeli Nikolaja Vasiljeviča Gogolja i isto tako smo iskreno mislili da upravo s njime razgovaramo. – Ali što možemo napraviti za vas? – pitali smo ga, od svega srca želeći pomoći toliko nam omiljenu piscu. – Pomozite! Molim vas, ne ostavljajte me! Strašan plamen, sumpor, muke… O, to je nepodnošljivo, pomozite… – Ali kako? Kako da vam pomognemo?! – Doista me želite spasiti? Spremni ste? – Da, da, spremni smo! – gorljivo smo se odazvali. – Ali što da radimo? Pa vi ste na drugomu svijetu? Duh je malčice pričekao i oprezno odgovorio: – Dragi moji dečki! Ako ste se doista spremni sažaliti nad patnikom… – Naravno! Recite samo – kako? – O, ako je tako..! Onda ću ja… U tome slučaju bih vam ja dao… otrov… Kada nam je postao jasan smisao tih riječi, skamenili smo se. A kada smo pogledali jedan drugoga, čak i pri slabu svjetlu svijeća, vidjeli smo da su nam lica postala blijeda kao kreda. Prevrnuvši stolce izletjeli smo navrat-nanos iz sobe. Pribravši se rekao sam: – Sve je jasno. Da bismo mu pomogli, trebamo prvo postati kao što je on. To jest… moramo umrijeti! – I meni je sada sve jasno – progovorio je Saša Oljkov, cvokoćući zubima od straha. – On želi da se mi… ubijemo. – Ja čak vjerujem da ću na stolu ugledati tabletu kada se vratim u sobu – dodao je Ivan Lošćilin, sav zelen od straha. – I onda ću pomisliti da je moram progutati. Ili će mi doći da se bacim kroz prozor… Oni će nas tjerati da to napravimo. Čitavu noć nismo mogli zaspati, a ujutro smo se zaputili u obližnju crkvu Majke Božje Tihvinske. Nismo više znali gdje drugo da molimo za savjet i pomoć. Spasitelj… Taj naziv koji se tako često koristi s vremenom čak i za kršćanina gubi svoj izvorni smisao. Ali nama je sada to bilo nešto najpoželjnije i najvažnije – Spasitelj. Bilo nam je jasno, koliko god to

15


NESVETI SVETI I DRUGE PRIČE

nevjerojatno zvučalo, da su za nama u hajku krenule nepoznate i moćne sile zla i da nas od njihova ropstva može izbaviti samo Bog. Bojali smo se da će nam se u crkvi izrugivati zbog naših „gogolja“, ali mladi svećenik, otac Vladimir Čuvikin, potpuno je ozbiljno potvrdio sve naše najgore strepnje. Objasnio nam je da mi, naravno, nismo razgovarali ni s Gogoljem ni sa Sokratom, već s vrlo stvarnim zlim silama, demonima. Priznajem da nam je to zazvučalo čudno. Ali u isto vrijeme ni na trenutak nismo sumnjali da smo čuli istinu. Svećenik nam je odrješito rekao: spiritizam je težak grijeh. Uporno je savjetovao one među nama koji nisu bili kršteni da se, ni trenutka ne odugovlačeći, pripreme za sakrament krštenja, a ostali da dođu na ispovijed i pričest. No mi smo opet sve odgodili, premda se od toga dana više nikada nismo vraćali prijašnjim pokusima. A u to su vrijeme počele i pripreme za završne ispite i diplomski rad, kovanje planova za budućnost te opet nesputani studentski život… Ali Evanđelje sam čitao svakoga dana i ono mi je pomalo postalo prijeko potrebno. Tim više jer se Evanđelje pokazalo jedinim lijekom protiv mraka i očaja koji se s vremena na vrijeme vraćao i nemilosrdno nasrtao na moju dušu. Tek nakon godinu dana konačno sam si priznao da je život bez Boga za mene lišen svakoga smisla. Krstio me jedan uistinu poseban svećenik, otac Aleksej Zlobin, u crkvi svetoga Nikole u Kuznetskiyju. Sa mnom se krstilo petnaestero djece i nekoliko odraslih. Djeca su plakala kao ljuta godina, a pop je toliko nejasno izgovarao molitve da u tih pola sata nisam ništa razumio. Moja krsna kuma, čistačica u toj crkvi, rekla mi je: – Imat ćeš nekoliko posebno milosnih dana, čuvaj ih. – Kako to misliš, milosnih? – pitao sam je. – Bog će ti biti blizu. Pomoli se, molim te, za mene. Sve dok to ne prođe, tvoja će molitva biti posebno djelatna. – Kako to misliš? – iznova sam je upitao. – Vidjet ćeš i sam – reče mi kuma. – Ako možeš, obavezno otiđi u pskovsko-pečerski manastir. Tamo ćeš naći starca Ivana po prezimenu Krestjankina. Bilo bi dobro da se s njime susretneš. On će ti

16


POČETAK

sve objasniti, odgovorit će ti na tvoja pitanja. Ali kada dođeš u manastir, nemoj odmah odlaziti, ostani barem deset dana. – Dobro, – odgovorio sam joj – vidjet ću. Izišao sam iz crkve i odmah osjetio nešto čudesno. Čak su i odjeci bezizlaznosti i mraka, što su me ponekad tištali, netragom nestali. No nisam se počeo previše udubljivati u nove osjećaje, već sam odmah odlučio podijeliti svoju radost s tada najbližom osobom – s našim profesorom s fakulteta i izvrsnim scenaristom Evgenijem Aleksandrovičem Grigorjevim. Išli smo na predavanja u njegovu radionicu, on je bio uzor čitave naše generacije. Živio je kod stanice metroa Beljajevo na rubu Moskve. Nisam znao je li kod kuće (tada nisu svi imali telefon) i odlučio sam poći naslijepo. Dugo i uzaludno zvonio sam na vrata njegova jednosobnoga stana – Evgenija Aleksandroviča nije bilo. Neraspoložen sam se zaputio prema metrou. I najednom sam se sjetio „djelatne molitve“, o kojoj mi je govorila moja krsna kuma. Zaustavio sam se, upravio oči prema nebu i izgovorio: – Isuse Kriste, Bože, u čiju vjeru sam se danas krstio! Više od svega na svijetu želim vidjeti Evgenija Aleksandroviča Grigorjeva, mojega učitelja. Jasno mi je da te ne trebam uznemiravati zbog sitnica, ali, ako je moguće, učini to danas za mene. Spustio sam se u metro s čvrstim uvjerenjem da ću vidjeti Evgenija Aleksandroviča i počeo čekati da dođe vlak iz centra grada. Kada su putnici izišli iz vagona, svu sam pažnju usmjerio na to da pronađem svojega profesora među tom rijekom ljudi kadli me netko otraga potapše po ramenu. Bio je to Evgenij Aleksandrovič. – A u koga si se to zagledao kao kobac? – kao sada se sjećam njegovih riječi. – Vas tražim – odgovorio sam mu, nimalo se ne začudivši. – E, pa onda, hajmo – reče mi Evgenij Aleksandrovič. I zaputili smo se k njemu. Ispričao sam mu što mi se toga dana dogodilo. Evgenij Aleksandrovič pažljivo me saslušao. On sam tada još nije bio kršten, ali je s poštovanjem gledao na moj izbor. Zanimali su ga detalji oko primanja sakramenta. Zatim je upitao zašto sam donio takvu odluku.

17


NESVETI SVETI I DRUGE PRIČE

– Zato što Bog postoji, – odgovorio sam mu – u to sam se uvjerio. I sve što je u Crkvi – sve je ispravno. – Misliš? – s nepovjerenjem primijeti Evgenij Aleksandrovič. – Znaš, tamo ima puno… svačega. – Vjerojatno. Ali zato je tamo i ono najvažnije. – Možda si u pravu – odvrati Evgenij Aleksandrovič. Kasnije smo otišli u trgovinu, kupili bocu votke „Stoličnaje“, dvije kutije cigareta, nešto za prigristi i do večeri smo prosjedili kod njega, proučavajući novi scenarij. Vraćajući se kući sjetio sam se što se dogodilo u metrou, sjetio sam se svoje molitve i toga kako sam odmah poslije susreo Evgenija Aleksandroviča. Slučajnost ili ne?, pitao sam se. Nije na to bilo lako odgovoriti. Ali sigurno postoji neka veza između tih događaja. Iako, u životu je svašta moguće. A opet, s druge strane, nikada mi se takvo što nije prije dogodilo… Trebalo bi porazmisliti. Dan poslije, po kuminu savjetu, kupio sam kartu za vlak i krenuo u pskovsko-pečerski manastir.

U Pečori Vlak Moskva – Tallinn stigao je na pskovski kolodvor oko pet sati ujutro. Truckajući se u staromu autobusu putem prema manastiru promatrao sam taj neobično šarmantan zapadnoruski gradić s malim lijepim kućama s tornjićima i dotjeranim vrtovima. Pečora je smještena svega pet kilometara od granice s Estonijom. Nakon Revolucije pa sve do 1940. gradić je bio na području Estonije i zbog toga je manastir ostao netaknut, a i način života se nije previše promijenio. Zajedno s drugim putnicima moskovskoga vlaka prišao sam snažnim zidinama. Manastir je još bio zatvoren i morali smo pričekati da portir u propisano vrijeme otvori starinska, željezom okovana vrata. Na svoje sam iznenađenje otkrio da je unutrašnjost manastira toliko ugodna i lijepa da čovjek pred njom ne može ostati ravnodu-

18


POČETAK

Unutrašnjost pskovsko-pečerskoga manastira šan. Sve je tu odavalo dojam, ako ne bajke – jer očito sam bio na javi – a onda nečega čudesnog. Stazom popločanom oblutcima spustio sam se na manastirski trg, putem razgledavajući raznobojne manastirske zgrade i brojne cvjetnjake s prekrasnim ružama. Crkve su ovdje bile tako lijepe i gostoljubive, kakve nigdje nisam više vidio. U glavnoj manastirskoj sabornoj crkvi – špiljskoj crkvi Uznesenja Presvete Bogorodice, ili uspenskoj crkvi – bilo je gotovo potpuno mračno. Kada sam ušao, dva su iskušenika u crnim odorama što su im padale do poda i sa spletenim kosama palili uljanice. Na niskim izbijeljenim stropovima mutno je odsijevala svjetlost svjetiljki. Lica s ikona u starinskim rizama pozorno su me gledala. U crkvu su postupno pristizali monasi u svojim mantijama i kamilavkama*. Dolazio je i običan narod. Počela je služba koja mi je prošla u dahu. Doznavši da će uskoro biti još jedna liturgija i da će *

kapa pravoslavnih svećenika, nap. prev.

19


NESVETI SVETI I DRUGE PRIČE

doći arhijerej* uspeo sam se do crkve svetoga Mihajla koja je smještena na visokomu brijegu i odstajao još jednu službu. Svime sam bio zapanjen: i đakonima s raspuštenim dugim kosama i lijepim orarima** na ramenima, i strašnim starješinom, i svećenicima – što starijim, što mlađim – čija su lica bila potpuno drukčija nego u običnih ljudi. I arhijerejom – golemim muškarcem, vremešnim, veličanstvenim u svojoj drevnoj halji, s mudrim i neobično dobrim licem. Poslije završetka dugačke službe monasi su se, usklađeno pjevajući, po dvojica usporedo svečano uputili u blagovaonicu. Ja sam izišao u manastirsko dvorište i raspitao se kod bogomoljaca kako mogu odsjesti u manastiru. Objasnili su mi da se trebam obratiti blagočinomu***. Prvi put sam tada čuo tu riječ i odmah sam je počeo u sebi ponavljati da je ne zaboravim. Kada su monasi izlazili iz blagovaonice, počeo sam ih sve redom ispitivati tko je od njih blagočinij. – Blagočinij je sada s vladikom, ali možeš se obratiti njegovim pomoćnicima, ocu Paladiju ili ocu Irineju – posavjetovali su me. Odmah sam priznao samome sebi da nikada u životu ne ću zapamtiti takva imena. Jedan mi se monah smilovao i odveo me do pomoćnika blagočinoga, a taj me pak odveo u ćeliju za hodočasnike.

Deset dana. Prvi poslusi Ćelija u koju su me smjestili nalazila se na drugome katu zgrade u kojoj je živio sam manastirski starješina, čije su odaje bile odmah iznad nas. U ćeliji do moje, odmah su me upozorili, živi strogi manastirski blagajnik po imenu otac Natanail. Pomislio sam da ne bi bilo loše davati tim monasima jednostavnija imena! Dobro je Jedan od naziva za pravoslavnoga biskupa, tj. episkopa. Episkop upravlja eparhijom ili episkopijom (dijecezom, biskupijom). Još jedan naziv za episkopa je vladika, nap. prev. ** Đakonska štola koja se nosi preko lijevoga ramena, nap. prev. *** U Ruskoj pravoslavnoj crkvi administrativna dužnost svećenika koja odgovara dekanu u Katoličkoj Crkvi, nap. prev. *

20


POČETAK

što svećenika kojega trebam pronaći ne zovu tako zamršeno već samo – otac Ivan. U prostranoj svijetloj ćeliji nalazilo se desetak kreveta, nekoliko starinskih izrezbarenih ormara, ormarića, općenito sve što je potrebno da se čovjek odmori i prenoći. Skupilo se tu mnogo naroda, sa svih strana, i koliko sam na prvi pogled mogao primijetiti, vladali su najdobrodušniji i najsrdačniji odnosi. Objasnili su mi da ujutro i navečer svi idu na službe Božje, a da su preko dana – poslusi. Kakvi su to poslusi – na vrijeme će nam reći. Možda će trebati nacijepati drva, možda pomoći u kuhinji ili u skladištu ili možda pomesti staze. Navečer smo krenuli na službu. Toga mi je puta bilo silno teško prestajati cijelu službu. Trajala je i trajala i, na moj užas, otegla se na više od četiri sata. Dobro sam promotrio ljude koji su ispunili crkvu. Uglavnom su to bile žene koje su prešle srednju životnu dob, rjeđe muškarci, ali molilo se tu i mnogo mladih ljudi, u svakom slučaju bilo je puno više mladeži nego u moskovskim crkvama. I, naravno, skitnice i jurodivi*, svi oni koji čine ni s čim usporediv duh ruskoga manastira i njegove okolice. Poslije službe svi smo krenuli na večeru. Bilo je samo pet monaha jer su ostali, kako su mi objasnili, jeli jednom do dvaput dnevno i zbog toga su u blagovaonici bili uglavnom iskušenici i hodočasnici. Hrana je bila skromna, ali ukusna. Monah koji je imao to zaduženje glasno je čitao iz života svetaca. Zajedno sa svima nama za stolom je sjedio i strogi blagajnik, otac Natanail. Tada mu je bilo šezdeset pet godina. Suhonjav, sijed, ništa nije jeo, već je samo pazio na red i ispravljao čitatelja ako bi ovaj pogriješio u naglasku ili nepravilno izgovorio neko drevno bizantsko ime. Po završetku jela svi su ostali stajati na svojim mjestima i opet je počela molitva – večernja. Zatim smo svi u pol glasa zapjevali drevni himan i jedan po jedan otišli pokloniti se križu što ga je u ruci držao jeromonah**. *

**

luda od rođenja, na kojoj se, prema ruskom vjerovanju, “vrši volja Božja”, nap. prev. Jeromonah je monah zaređen za svećenika, nap. prev.

21


NESVETI SVETI I DRUGE PRIČE

Izišavši iz blagovaonice prvi sam put vidio manastir noću. Bio je neobično lijep. Fenjeri su osvjetljavali stazice i krošnje drveća, na zgradama su isto tako treperili fenjerčići. Tako se noć u manastiru nije činila strašnom već tajnovitom i mirnom. Htio sam ostati vani, ali rekli su mi da nije uobičajeno noću hodati uokolo. Uz to je još trebalo ujutro rano ustati. Kada sam doznao u koliko, nisam mogao doći k sebi – trebalo je ustati u pola šest! Kod kuće se nikada nisam tako rano budio. U pola šest, baš kao što su i obećali, probudila me glasna zvonjava malena zvona. „Po molitvama svetih otaca naših, Gospode Isuse Kriste, smiluj nam se!“ Bio je to monah zadužen za buđenje, širom je otvorio vrata naše ćelije, pospanim glasom pročitao propisanu molitvu i produžio dalje buditi ostale. Kako mi je teško i neugodno bilo probuditi se tako rano i prati zube ledenom vodom u velikoj prostoriji s umivaonicima! Već sam bio sto puta požalio što sam došao ovamo, a još više zato što sam obećao Bogu provesti ovdje punih deset dana. I kome uopće treba to rano buđenje? Bogu? Ne, naravno! Nama? Također ne. Sami sebe muče! Vani je još bio mrak. Monasi u lepršavim crnim mantijama šutke su se uspinjali vijugavim stepenicama na visoki brijeg prema sabornoj crkvi svetoga Mihajla. Hodočasnici su žurili za njima. Pri svjetlu uljanica i svijeća počela je bratska molbenica kojom smo svi molili od Gospodina, Majke Božje i prepodobnoga mučenika Kornilija blagoslov za taj dan. Od kandila pored čudotvorne ikone pripalili su svijeću na starinskome fenjeru, a na njemu su pripalili vatru u peći manastirske kuhinje. Poslije bratske molbenice svi su slušali jutarnje molitve i čitali zapise što su ih predali hodočasnici za zdravlje i pokoj duše svojih bližnjih. Na koncu su oni koji nisu sudjelovali u daljnjoj službi, ja među njima, pošli na doručak. Kada sam vidio što poslužuju hodočasnicima za doručak, odmah mi se popravilo raspoloženje. Ribe kakve nema ni u Moskvi, usoljene mliječnice, tikvice, kaše – i od heljdine krupe i zobi, sve s prženim lukom. A svega u izobilju. Kasnije sam doznao da je u Pečori tradicija da svim srcem nastoje ugostiti trudnike*. Tako je bilo još *

Posjetitelji manastira koji odluče neko vrijeme provesti u manastiru i pomagati monasima, a manastir njima zauzvrat nudi hranu i smještaj, nap. prev.

22


POČETAK

Jurodivi od vremena uprave prethodnoga starješine, oca Alipija. A i sadašnji, arhimandrit* Gavrilo, sačuvao je taj običaj. Za doručkom su monasi i iskušenici prijateljski razgovarali i pomalo se i šalili. To mi se jako svidjelo, na takvu spokojnu dobrohotnost u svijetu nisam nailazio. *

Titula poglavara važnijeg manastira, a ponekad se podjeljuje i kao počasni naslov za zaslužne monahe, nap. prev.

23


NESVETI SVETI I DRUGE PRIČE

U osam sati mi hodočasnici okupili smo se na domaćinskome dvorištu. Otac Maksim, brigadir (tako su ga ovdje nazivali, po sovjetski), pročitao je kratku molitvu i počeo dijeliti posluhe. Meni je kratko rekao: „Ideš čistiti.“ Što znači „čistiti“, nisam znao, ali kada sam shvatio, toliko sam se ozlojedio da sam gotovo od svega odustao i otišao. Dopalo me čišćenje septičke jame. Ipak sam skupio snage da se suzdržim i natjerao sam se da obučem ponuđenu prljavu odjeću i čizme da bih se mogao uvući u septičku jamu. Ne ću opisivati taj dan. Proveo sam ga u smrdljivim jamama kopajući kaljužu pomiješanu s pijeskom i trpajući je u kante. Tu i tamo iskoprcao bih se iz septičke jame da udahnem zrak i ugledao monahe kako, kako mi se činilo, besposličare po manastiru i sjetio se predavanja iz ateizma te priča o pretilim eksploatatorima u mantijama, priča o tim licemjerima i lopovima koji ugnjetavaju naivnoga malog čovjeka. To jest, u ovomu slučaju – mene. Tada još nisam znao da svaki monah ima ne samo jedan, već mnoštvo posluha i da se čitav monaški život sastoji od rada i molitve. Ali to je skriveno od pogleda sa strane. Monasi rade u kovačnici, u stolarskoj i tesarskoj radionici, u pekarnici, praonici, u biblioteci, peku hostije. Sakristan posprema oltar, uređuje sve što je potrebno za službu, čisti misnice, uljanice, kaleže itd. Netko drugi pak ide u nabavu, sprema jelo za stotine ljudi – monaha i svjetovnjaka. Drugi rade u vrtu, na polju i u smočnicama. I tako dalje i tako dalje. A da ne govorimo o tome da svi sudjeluju u višesatnim molitvama i službama, svećenici k tomu ispovijedaju ljude, ponekad do duboko u noć, te ispunjavaju još mnoštvo drugih obveza. Ali kada sjediš u septičkoj jami, svijet ti se čini mračnim i nepravednim mjestom. Uvečer sam opet stajao na službi i bez kraja i konca čitao imena u podbulim bilježnicama koje se zovu sinodici* te zapise s imenima pokojnih što mi ih je tutnuo u ruke jedan stariji monah. Za zdravlje, za pokoj duše… Za zdravlje, za pokoj duše… za Ivane, Agripine, Petre, Nadežde, bolesne Katarine, trudne Ane, Nikole na putovanjima… njihova su zamišljena lica prolazila pred mojim očima. *

Sinodik, pomjanik ili, još stariji izraz, diptih u Pravoslavnoj crkvi označava bilježnicu iz koje se za vrijeme molitve čitaju imena živih i pokojnih kao sjećanje na njihove potrebe, nap. prev.

24


POČETAK

Osjećajući odgovornost trudio sam se doista moliti za njih, a ne samo čitati imena. Samo sam se u jednomu trenutku nasmijao: kada je na red došao zapis napisan staračkim rukopisom koji je spominjao zdravlje „zabludjeloga dječaka Grigorija“. Istoga sam trena zamislio zločestoga dječaka koji je bacio u očaj svoju nesretnu baku. Ne mogu opisati koliko sam htio otići kući! Još osam dana ove besmislice! A uz sve to nikako mi nije uspijevalo da se susretnem s ocem Ivanom i da s njime raspravim o svojim problemima. Sljedećega dana postavili su me da cijepam drva i da ih slažem u goleme kupove što su stršali na domaćinskome dvorištu kao neobične višekatne izbe. Nikada u životu nisam čistio kanalizaciju, cijepao drva, čistio štalu ni popločavao staze tako da se pred kraj mojega desetodnevnog boravka u manastiru nakupilo mnoštvo dojmova. Kao i nervoze i umora. Sva mi je ta egzotika išla na živce.

Ivan Krestjankin

25


NESVETI SVETI I DRUGE PRIČE

Ali ipak sam vidio meni nepoznat i čudesan svijet. S ocem Ivanom susreo sam se samo usput, na nekoliko minuta. Učinio mi se tada običnim djedicom, vrlo dobrim dakako, ali sasvim običnim i ne pretjerano zanimljivim. Pitanja koja sam mu postavio, sada mi je to jasno, bila su potpuno blesava. No otac Ivan me saslušao i zbog nedostatka vremena savjetovao mi da se obratim igumanu* Tavrionu. Po ne znam koji put sav očajan sam pomislio da ni u kojem slučaju ne ću zapamtiti to ime. Međutim, na pitanje koje me tada osobito kopkalo – o filmu, može li se čovjek njime baviti i kako Crkva na nj gleda – otac Ivan odgovorio je potpuno neočekivano. Rekao je: – Pa i film je jezik. Njime se može izvikivati: „Raspni ga, raspni ga!“, a može se i proslavljati Boga. Odmah sam to zapamtio i pomislio: pa, „djedica“ i nije tako priprost… Kako sam mogao znati da će taj čovjek odrediti čitavu moju sudbinu, postati jedno od glavnih otkrića u mojemu životu i zauvijek ostati za mene primjerom kršćanina, monaha i svećenika? Taj me starčić tada u znak pozdrava srdačno zagrlio, blagoslovio me i naredio mi da obavezno još jednom dođem među braću. Takvo što toga mi se trenutka učinilo malo vjerojatnim. Kroz glavu mi je prošlo da je sasvim dovoljno jednom posjetiti Pečoru. Dan uoči odlaska napokon sam se na jedvite jade sjetio imena svećenika Tavriona na kojega me otac Ivan uputio da mu se obratim i nađem ga. Bio je to visokoobrazovani monah nižega stasa u četrdesetim godinama (shvatio sam zamisao oca Ivana – u stanju u kojemu sam se tada nalazio bili su mi potrebni „mudri razgovori“). Otac Tavrion odnosio se prema meni krajnje obazrivo. Ozbiljno je odgovarao na moja mnogobrojna pitanja, a pred kraj razgovora savjetovao mi je da čitam Sveto pismo i svete oce, da ujutro i uvečer molim časoslov, da se redovito ispovijedam i pričešćujem i, što je najvažnije – da nađem duhovnika. Otac Tavrion poklonio mi je časoslov sa psaltirom – pravu dragocjenost u to doba – i također me pozvao da opet dođem. Izdržao sam svih deset dana – i rana ustajanja, posluhe, beskonačne službe sa stalnim urlicima opsjednutih. Ne mogu reći da sam *

Iguman je naziv za poglavara manastira, nap. prev.

26


POČETAK

zažalio zbog izgubljena vremena. Međutim, posljednjega sam dana jedva čekao da se zaputim u Moskvu. Oprostili su se sa mnom vrlo srdačno. Nakon starješinina blagoslova blagajnik mi je za put dao cijelih trideset rubalja, a dobio sam i torbu sa svakojakim jelima. Svrativši u crkvu da se pomolim izišao sam iz manastira s kratkotrajnim osjećajem zahvalne skrušenosti, ali i s radosnim iščekivanjem povratka u Moskvu. I tada se dogodilo nešto što me uistinu šokiralo. Kada sam se prvi put našao izvan manastirskih vrata, prvi osjećaj koji me preplavio bio je nezadrživa želja da bacim torbu i otrčim natrag! Takvo što nisam nikako očekivao. Velikim naporom volje natjerao sam se da polako krenem prema autobusnome kolodvoru, iz trenutka u trenutak shvaćajući da sam se našao u potpuno drukčijemu svijetu od onoga koji sam ostavio iza sebe. Bila je rana večer. Ulicom su prolazili obični ljudi. Ususret mi je naišao mlad dečko koji je u hodu jeo pirog i prismakao ga s jabukom. Sjećam se kako me užasnuo taj potpuno svakodnevni prizor. Nisam nikako mogao razumjeti zašto, a onda sam napokon shvatio da sam u proteklih desetak dana navikao prionuti hrani tek nakon što bih se pomolio i postalo mi je nezamislivo vidjeti čovjeka kako jede na cesti. Iz kina je izlazila mladež. Netko se glasno hihotao. Pored mene su prolazili zagrljeni zaljubljeni parovi. Sve je bilo potpuno normalno, samo što sam se ja najednom tu osjetio kao potpuni tuđinac. Sa mnom u kupeu putovale su dvije djevojke i mladić mojih godina. Popeo sam se na gornji krevet, a oni su za to vrijeme izvadili hranu i vino. Očito su planirali provesti veselo putovanje i počeli su me uporno pozivati da im se pridružim. Još prije deset dana ja bih im se bez razmišljanja pridružio i odlično bismo se proveli. Ali sada sam samo nešto promrmljao kao odgovor, zabio se u kut svojega kreveta i čitavo vrijeme uz vesele prijekore svojih suputnika i njihova dozivanja da se spustim na grješnu zemlju čitao nepoznate mi slavenske riječi iz časoslova što mi ga je poklonio otac Tavrion. Ne, ni na trenutak nisam osuđivao to društvo ili, ne daj, Bože, smatrao sebe pravednikom, a njih grješnicima. Uopće nisam o tome razmišljao. Jednostavno, sve je postalo drukčije.

27


NESVETI SVETI I DRUGE PRIČE

U Moskvi I doista – sve je postalo drukčije. Nisam znao što se dogodilo, ali svijet mi je postao nezanimljiv i neprivlačan. Ono što mi se do jučer činilo poželjnim i vrijednim spomena sada mi se otkrivalo ako ne besmislenim (ne bih se usudio mnogo toga tako nazvati), a onda potpuno dalekim od mene. Nisam se mogao prepoznati, a ni moji me prijatelji nisu mogli prepoznati. Vrativši se u Moskvu najednom sam u čudu shvatio da svih deset dana ne samo da nisam pušio, već nisam ni pomislio na tu svoju dugogodišnju naviku, premda sam običavao dnevno popušiti ne manje od dvije kutije cigareta. Jedino mjesto na kojemu sam se dobro osjećao bila je crkva. Ni prijatelji, ni zabave, ni nekada željeni posao – ništa me se nije ticalo. Pa čak ni knjige, čak ni omiljeni Dostojevski i Tolstoj nisu mi više privlačili pažnju. Shvatio sam da sam se potpuno promijenio. Ili sam se možda bespovratno udaljio od toga nekoć tako dragoga svijeta. Otkrio mi se drukčiji život koji se ni po čemu nije mogao usporediti s onim što sam proživio u svoje dvadeset četiri godine. To jest, iskreno sam volio onaj stari svijet, žalio ga, suosjećao sam s njim iz svega srca! Ali baš se o srcu i radilo – ono više nije pripadalo Staromu zavjetu, već Novome, neočekivano otkrivenom, tajanstvenom i nenadmašnom savezu čovjeka s Bogom. Prema dobromu savjetu oca Tavriona uzeo sam čitati djela svetih otaca. Oborila su me s nogu. Najviše me ljutilo to što mi, koji smo u posjedu takve ni s čim usporedive riznice, ništa ne znamo o njoj. Preda mnom se otvorio čitav jedan svijet velikih autora koji su stoljećima prikupljali iskustvo drukčije spoznaje svijeta od one koju su nudili najbolji umovi filozofske misli i geniji klasične književnosti. Izak Sirijac, Ivan Ljestvičar, otac Dorotej, Ivan Zlatousti, naš Ignatij (Brjančaninov) i Teofan Zatvornik, Tihon Zadonski, cijeli taj veliki duhovni skup – zakonsko naslijeđe koje su tako dugo od nas skrivali. Već nakon mjesec dana služba u crkvi postala mi je razumljiva, crkvenoslavenske riječi – duboke i ispunjene smislom, jutarnje i ve-

28


POČETAK

černje molitve – najdraže vrijeme, a pričest i ispovijed – istinska potreba. Uskoro sam opet doputovao u Pečoru. I otada sam počeo odlaziti tamo čim bi mi se ukazala prilika. Film me više nije nimalo zanimao, što, mislim, za film i nije bio velik gubitak. Da budem iskren, jednostavno sam odrađivao svoje obveze poslije završetka fakulteta. Moji su mentori na to negodovali, ali uskoro su shvatili da ne mogu ništa promijeniti. Ispunivši tekuće obveze u filmskome studiju dobio sam dva tjedna slobodnoga vremena pa sam sjeo na vlak i otputovao u manastir. Što me k njemu privlačilo? Kao prvo – ljudi. O njima i želim govoriti.

29


OTAC IVAN

Otac Ivan Prvi sam put vidio arhimandrita Ivana Krestjankina 1982. godine kada sam došao u pskovsko-pečerski manastir. Koliko se sjećam, nije na mene ostavio osobit dojam: bio je on dobar starčić, prilično krjepak (tada su mu bile sedamdeset dvije godine), uvijek u žurbi, čak pomalo rastresen i uvijek okružen mnoštvom hodočasnika. Drugi su stanovnici manastira izgledali kudikamo strože i asketskije, pa čak i dostojanstvenije. Obično prije početka večernje službe iz zgrade u kojoj su stanovala braća u pskovsko-pečerskomu manastiru izletjela bi neobična povorka. Mladi manastirski ekonom, otac Filaret, primio bi ispod ruke oca Ivana i gotovo trčeći počeo ga povlačiti za sobom tako da je ovaj jedva uspijevao pratiti brata ekonoma. U stopu ih je pratila gomila hodočasnika koja je iščekivala oca Ivana na ulici. Tako bi se onda svi zajedno vukli manastirskim dvorištem. Lepršale su monaške mantije i kamilavke, otac Ivan se svako malo spoticao zadihan od trčanja, svejednako pokušavajući na brzinu blagosloviti nekoga od hodočasnika i odgovoriti na pitanja. Otac Filaret na to se strašno ljutio, vikao je svojim prodornim falsetom čas na oca Ivana, čas na hodočasnike koje je ponekad čak tjerao kišobranom. Na kraju bi povukao oca Ivana crkvu i, što bi brže mogao, gurnuo ga na oltar. Treba reći da ekonom nije to nipošto radio iz zloće, već zato što bi se za hladnijega vremena otac Ivan brzo prehladio stojeći na otvorenom. Kada bi bilo toplije, otac je riskirao da uopće ne dođe do crkve: ljudi ga doslovce satima nisu puštali. Moji prijatelji iskušenici i ja iz dana u dan promatrali smo taj prizor i hihotali se iz svega srca dok nam s vremenom nije postalo jasno da je otac Ivan, koji se tako smiješno vukao za ljutitim manastirskim ekonomom, zapravo jedan od iznimno rijetkih ljudi na zemlji pred kojima se razmiču zastori prostora i vremena i kojima Gospod daje da vide prošlost, budućnost i sadašnjost. S čuđenjem i pomalo

31


NESVETI SVETI I DRUGE PRIČE

Otac Filaret i otac Ivan

sa strahom na vlastitomu smo se iskustvu uvjerili da su tomu starčiću, kojega su pakosnici podrugljivo nazivali „doktorom Dolittleom“, ljudske duše otkrivene sa svim njihovim skrivenim tajnama, s težnjama, s brižno skrivanim tajnim djelima i mislima. U drevna vremena takve su ljude nazivali prorocima. U našoj Pravoslavnoj crkvi nazivaju ih starcima. Sam otac Ivan nikada nije sebe nazivao starcem. A kada bi mu nešto slično napomenuli, pljeskao bi rukama i negodovao: „Ma kakvi starci?! Mi smo u najboljemu slučaju – iskusni starčići.“ On je do kraja života iz svoje najdublje poniznosti bio u to iskreno uvjeren, baš kao što su mnogi koji su poznavali oca Ivana bili uvjereni da im je u njegovu liku Gospod poslao istinskoga starca koji poznaje volju Božju. Da, to je bilo ono najvažnije – ocu Ivanu Bog je otkrivao svoju volju za ljude. I to smo shvatili tek kasnije. U početku nam se činilo da je otac jednostavno star i vrlo mudar čovjek i da se baš zbog te glasovite „mudrosti“ k njemu sliježe narod iz svih krajeva Rusi-

32


OTAC IVAN

je. Tek smo kasnije u čudu otkrili da sve te tisuće ljudi od oca Ivana uopće ne očekuju mudar savjet. Kao da je na svijetu malo savjetnika s bogatim životnim iskustvom! No ljudi koji bi došli k ocu Ivanu, i to uglavnom u najtragičnijim, prijelomnim trenutcima svojega života, htjeli su čuti od njega ne kako da postupe mudro, već kako da postupe na jedini ispravan način. Drugim riječima, time se – naime, poznavanjem volje Božje – starac i razlikovao od ostalih ljudi, pa i od pravoslavnih mudraca, intelektualaca teologa, čak i od najznamenitijih iskusnih svećenika. Sjećam se kako mi je, dok sam bio još sasvim mlad iskušenik, prišao jedan hodočasnik iz Moskve i ispričao mi događaj kojemu je netom posvjedočio. Otac Ivan je okružen mnoštvom ljudi žurio manastirskim dvorištem prema crkvi kada se najednom pred njega bacila uplakana žena s dječakom od tri godine na rukama. – Oče, blagoslovite dječaka za operaciju! Liječnici ga žele hitno operirati u Moskvi… Otac Ivan se zaustavio i rekao ženi riječi koje su potpuno prenerazile hodočasnika iz Moskve: – Ni u kojem slučaju! Umrijet će na operacijskome stolu. Moli se, liječi ga, ali operacija ni u kojem slučaju. Ozdravit će. I blagoslovio je dječaka. Sjedio sam s tim hodočasnikom i bio užasnut svojim razmišljanjima. A što ako je otac pogriješio? Što ako dječak umre? Što će majka napraviti s ocem Ivanom ako se to dogodi? Naravno da se nije moglo optužiti oca Ivana za protivljenje medicini na kakvo se moglo naići, premda ne baš tako često, među duhovnicima. On je više puta blagoslivljao, a ponekad i uporno inzistirao da se ide na operacije. Među njegovom duhovnom djecom bilo je mnogo poznatih liječnika. Sa strepnjom smo čekali što će biti dalje. Hoće li se u manastiru pojaviti shrvana majka i napraviti nam strašan skandal ili će biti upravo onako kako je prorekao otac Ivan? Budući da je otac kao i obično mirno nastavio svoj svakodnevni put između crkve i ćelije, preostalo nam je samo zaključiti da je starac, dajući tako odlučan savjet, znao što govori.

33


NESVETI SVETI I DRUGE PRIČE

Povjerenje i poslušnost – glavno je pravilo u odnosu pravoslavnoga kršćanina i njegova duhovnoga oca. Naravno, rijetki su duhovnici kojima se može biti tako potpuno poslušan, doista ih je vrlo malo. Stoga je to, zapravo, složeno pitanje. Događaju se tragedije kada nerazumni svećenici počnu sebi utvarati da su starci i pritom savjetovati i samodopadno naređivati te, na kraju, činiti apsolutno nedopustive stvari u duhovnomu životu – gušiti slobodu svoje duhovne djece. Otac Ivan nikada nije propisivao i nametao svoju volju. Beskonačno je cijenio ljudsku slobodu i prema njoj se odnosio sa strahopoštovanjem. Otac je bio spreman nagovarati, savjetovati, spreman je bio čak i preklinjati da se ispuni ono što je, kako je znao, nužno onome čovjeku koji mu se obratio. Ali ako bi ovaj uporno ostajao pri svome, otac bi obično uzdahnuo i rekao: – A što sad, pokušajte po svome. Radite kako znate i umijete… Koliko mi je poznato, oni koji nisu poslušali savjet oca Ivana na kraju bi se zbog toga uvijek gorko pokajali. Sljedeći put bi u pravilu dolazili ocu unaprijed s čvrstom namjerom da poslušaju ono što im on kaže. A on bi s nepromijenjenim suosjećanjem i ljubavlju primao te ljude i nije žalio na njih ni vremena ni snage, na sve načine nastojeći ispraviti njihove pogrješke. *** Priča o dječaku i o operaciji podsjetila me na sličan slučaj koji se dogodio prije deset godina, a koji je završio na posve drukčiji način. Tih je godina u Moskvi živjela neobično zanimljiva i originalna žena – Valentina Pavlovna Konovalova. Izgledala je kao da je sišla s Kustodijevih slika – prava moskovska trgovkinja. Bila je udovica od šezdesetak godina i direktorica veleprodaje prehrambenih proizvoda na Bulevaru mira. Punašna, niska, Valentina Pavlovna obično je svečano zasjedala za velikim stolom u svojemu uredu. Posvuda su po zidovima, čak i u najžešće sovjetsko vrijeme, kod nje visjele uokvirene reprodukcije ikona impresivnih veličina, a na podu ispod stola ležala je celofanska vrećica nabijena novcima. Njima je Valentina Pavlovna upravljala po svojemu nahođenju – čas šaljući svoje

34


OTAC IVAN

podređene da zakupe tovar svježega povrća, čas darivajući siromahe i skitnice, što su u veliku mnoštvu pridolazili u njezinu trgovinu. Zaposlenici su se bojali Valentine Pavlovne, ali su je i voljeli. Za vrijeme velikoga posta (korizme) znala je urediti podjeljivanje bolesničkoga pomazanja, jeleosvećenja, u vlastitomu uredu. Tim skupovima uvijek su sa strahopoštovanjem nazočili i Tatari zaposleni u skladištu. Često su tih kriznih godina k njoj svraćali moskovski starješine, a i arhijereji. Prema nekima je pokazivala suzdržano poštovanje, a prema drugima, koje nije odobravala „zbog njihova ekumenizma“ – bila je odrješita, pa čak i gruba. Mene su ne jednom slali iz Pečore k njoj u prijestolnicu s velikim kamionom u nabavku namirnica za manastir za Uskrs ili za Božić. Valentina Pavlovna, koja je pred puno vremena sahranila sina jedinca, uvijek je osobito toplo i majčinski primala nas mlade iskušenike. Sprijateljili smo se. Tim više jer smo uvijek nalazili zajedničku temu za razgovor – našega zajedničkog duhovnika, oca Ivana. Otac je bio, vjerojatno, jedini čovjek na svijetu kojega se Valentina Pavlovna bojala, ali ga je uz to beskrajno voljela i cijenila. Dvaput na godinu sa svojim najbližim suradnicima otputovala bi u Pečoru i tamo se skrušila i ispovijedala. Tih je dana nije bilo moguće prepoznati – tiha, krotka, sramežljiva, nimalo nije podsjećala na strogu trgovkinju. Ujesen 1993. nastupile su promjene u mojemu životu: bio sam određen za starješinu pskovsko-pečerskoga podvorja* u Moskvi. Imao je biti smješten u drevnomu sretenskom manastiru. Ipak, morao sam često boraviti u Pečori zbog velikoga mnoštva potrebnih dokumenata. Valentina Pavlovna imala je bolesne oči, ništa posebno – staračka mrena. Jednom me zamolila da zatražim blagoslov od oca Ivana za malu operaciju u poznatome Fjodorovljevu institutu. Moram priznati da me odgovor oca Ivana začudio: „Ne, ni u kojem slučaju. Ne sada, neka prvo prođe malo vremena“ – uporno je tvrdio. Vrativši se u Moskvu prenio sam te riječi Valentini Pavlovnoj. *

U početku naziv za zgradu u koju bi bili smješteni monasi koji su poslom došli u neki veći ruski grad, a kasnije predstavništvo manastira, arhijereja ili mjesne crkve iz provincije, nap. prev.

35


NESVETI SVETI I DRUGE PRIČE

Ona se veoma naljutila. Na Fjodorovljevu institutu sve je već bilo dogovoreno. Valentina Pavlovna napisala je ocu Ivanu dugačko pismo, iznova moleći blagoslov za operaciju s pojašnjenjem da je riječ o običnoj sitnici. Otac Ivan je, naravno, jednako kao i ona znao koliko je bezopasna operacija mrene, ali kada je pročitao pismo koje sam mu donio, jako se uznemirio. Dugo sam s njime sjedio, a on me uzrujano uvjeravao da pošto-poto nagovorim Valentinu Pavlovnu da smjesta odustane od operacije. Napisao joj je još jedno opširno pismo u kojemu ju je molio i davao blagoslov da odloži operaciju na određeno vrijeme. Spletom okolnosti upravo sam u to vrijeme dobio dva tjedna dopusta. Više od deset godina nisam imao odmor pa mi je otac Ivan dao blagoslov da na ta dva tjedna otputujem na Krim i odmorim se u sanatoriju, i da obavezno sa sobom povedem Valentinu Pavlovnu. O tome joj je on pisao u svojemu pismu dodavši da se mora operirati mjesec dana nakon toga odmora. – Ako se sada operira, umrijet će… – tužno je rekao kada smo se opraštali. No u Moskvi sam shvatio da je naletio tuk na utuk. Valentina Pavlovna, vjerojatno prvi put u životu, pobunila se protiv volje svojega duhovnika. Posljednji je put bila na odmoru u davnoj mladosti i sada je žestoko ponavljala: – Ma nemoj, što je to on smislio? Kakav odmor…! A kome da ostavim skladište? Bila je ozbiljno ozlojeđena što je zbog nekakve „glupe operacije očiju“ otac Ivan „digao uzbunu“. Ali tu sam je ja odlučno srezao i rekao joj da počinjem s pripremama za putovanje u sanatorij i da u najskorije vrijeme putujemo u Krim. Na koncu mi se učinilo da se Valentina Pavlovna ipak smirila. Prošlo je nekoliko dana. Od Njegove Svetosti patrijarha* dobio sam blagoslov za odmor, rezervirao sam putovanje za dvoje (u kasnu jesen nije ga teško pronaći) i nazvao u skladište da obavijestim Valentinu Pavlovnu o datumu našega polaska. *

Patrijarh je poglavar autokefalne pravoslavne crkve, nap. prev.

36


SADRŽAJ

Sadržaj Predgovor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Početak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 Otac Ivan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31 Arhimandrit Serafim . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55 Neugodni otac Natanail . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61 Shiguman Melkisedek . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74 Otac Antipa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 Špilje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85 Iskušeništvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 O tome kako smo odlazili u manastir . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 Priča o ljudima poput nas . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106 Otac Gavrilo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109 Veliki starješina Alipije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 131 Augustin . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149 Što se u tim trenutcima događalo u duhovnomu svijetu? . . . 177 Teolozi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 185 Propovijed na dvadeset treću nedjelju po Duhovima 6./19. studenog 1995. godine . . . . . . . . . . . . . . . 189 Priča o molitvi i lisici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 195 Anđeli čuvari . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 197 O jednoj svetoj zajednici. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 201 Najljepša služba u mojemu životu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 203 Majka Frosja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 209 Priča majke Frosje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 212 U posjetu majci Frosji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 229

445


SADRŽAJ

Svijeća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 231 Na blagdan krštenja Isusova voda na svemu svijetu postaje blagoslovljenom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 233 Otac Avakum i pskovski opunomoćenik. . . . . . . . . . . . . . . . . . 237 Crna pudlica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 242 O jednoj kršćanskoj smrti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 248 Punica maršala Žukova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 257 Arhimandrit Klaudijan. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 263 Smrt „doušnika“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 267 I takve se stvari danas događaju u Moskvi . . . . . . . . . . . . . . . . 270 Ljubov Timofejevna Čeredova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 273 Mitropolitova kći. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 277 Kako je Bulat postao Ivan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 279 Proroštvo oca Nikolaja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 281 Poglavlje što ga čitatelj koji nije upoznat s dogmatskom teologijom može slobodno preskočiti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 285 Egzorcizmi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 287 Propovijed na liturgiji povodom primanja monaških zavjeta u sretenskome manastiru 19. prosinca 1997. . . . . . . . . 297 Priča o episkopu koji je bludno sagriješio . . . . . . . . . . . . . . . . . 300 Moći svetoga Tihona. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 303 O kršenju crkvenih propisa ili kako sam s knezom Zurabom Čavčavadzeom prekršio veliki post . . . . . . . . . . . . . 315 Ne može se služiti Bogu i novcu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 321 Još jedna o kršenju crkvenih propisa ili kako je otac Rafail postao anđeo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 326 O mačku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 329 Andrej Bitov. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 331 Preuzvišeni iskušenik. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 335 O glupim građanima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 363 Na jednome oltaru liturgija se služi samo jednom dnevno . . 365

446


SADRŽAJ

O tome kako smo kupovali kombajne . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 369 Vasilij i Vasilij Vasiljevič . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 379 Život, neobične avanture i smrt jeromonaha Rafaila – kamena koji viče . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 383 Parohijska kuća u Losicama i njezini ukućani . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 393 Slučaj na cesti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 407 O poniznosti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 411 Kako je otac Rafail pio čaj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 419 Nesveti sveti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 438

447


Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Grafički zavod Hrvatske Tiskano u listopadu 2017.


Ne postoji mnogo knjiga koje mogu bitno obogatiti naš pogled na život zadivljujući nas mnoštvom detalja, živih boja i neočekivanim spoznajama... Nesveti sveti i druge priče jedna je od njih i stoga nije čudo da je ova jedinstvena knjiga postala jedan od najvećih svjetskih duhovnih bestselera našega doba, najprodavanija knjiga u Rusiji nakon Biblije, do sada prevedena na više od deset svjetskih jezika i tiskana u milijunima primjeraka. Uz svježinu i neposrednost svojstvene živopisnomu filmu, Tihon Ševkunov pripovijeda o tome kako se pri koncu studija režije, u vrijeme komunizma, nakon mučnih iskustava sa spiritizmom, približio pravoslavlju, obratio se i krstio te osjetivši monaški poziv ušao u jedini aktivni ruski pravoslavni samostan koji je ostao otvoren u komunizmu. U nizu istinitih priča i anegdota, izvanredno živim i zanimljivim stilom, autor nas uvodi u svijet posljednjih ruskih staraca, duhovnih učitelja koji su našli utočište u tomu samostanu, a koji je on sam imao prilike upoznati i ostati zadivljen njime te ga ovdje opisuje kao vjerodostojan svjedok. Mudri starci, sveci, svjedoci vjere u komunizmu, monasi herojskoga odricanja, priprosti vjernici laici, mučenici gulaga, svećenici egzorcisti, svete lude... svi ti stvarni ljudi sa svojim nesavršenostima i svetošću izranjaju ovdje pred nama obogaćujući i nas svojim duhovnim učenjem i životnim primjerima. U ovoj zbirci prekrasnih duhovnih priča monah otac Tihon (sada biskup, poznati arhimandrit jednoga od najstarijih i najuglednijih moskovskih manastira) vodi nas u potragu za skrivenim Bogom, dalekim, a opet tako blizim, Bogom koji neprestano ulazi u naš život po svakodnevnim događajima, jednostavnim, a istodobno otajstvenim, kao što su i ovi opisani u ovoj prekrasnoj knjizi. Tihon Ševkunov (r. 1958.) biskup je Ruske pravoslavne crkve i pisac međunarodnoga bestselera Nesveti sveti i druge priče. Naslovni je biskup Yegoryevska, vikar Moskovske eparhije te je na čelu zapadnoga vikarijata Moskve. Nadstojnik je uglednoga sretenskog manastira u Moskvi, a u javnosti se često spominje i kao osobni ispovjednik i duhovnik ruskoga predsjednika Vladimira Putina.

ISBN 978-953-235-562-8

VERBUM 158 kn

www.verbum.hr

Nesveti sveti i druge priče  
Nesveti sveti i druge priče  

U ovoj zbirci prekrasnih duhovnih priča monah otac Tihon (sada biskup, poznati arhimandrit jednoga od najstarijih i najuglednijih moskovskih...

Advertisement