Skip to main content

Nesavršeni, a sretni

Page 1

Istraživao je na Harvardu, Kalifornijskome sveučilištu u Los Angelesu i na Sveučilištu Duke stekavši znanstveni doktorat iz područja neuropsihijatrije. Objavio je stotinjak znanstvenih radova i recenzent je nekoliko međunarodnih znanstvenih časopisa te je kao autor desetak popularnoznanstvenih djela zahtjevne psihološke teme približio najširoj publici.

Teško podnosite vlastite pogreške i slabosti? Stalno vas prati osjećaj krivnje da niste dovoljno dobri ili da niste dovoljno dobro obavili neki posao? Nezadovoljni ste vlastitim izgledom i vrtite se u krugu vlastitih očekivanja, uzastopnih neuspjeha i razočaranja sobom ili drugima? Bojite se donošenja odluka i odgađate preuzimanje obveza? U ovoj knjizi saznajte kako prepoznati breme perfekcionizma koje nam je suvremeno doba nametnulo, kako ga se osloboditi te kako ga razlikovati od zdrave samokontrole i želje za uspjehom. Bečki psihijatar, neuroznanstvenik svjetskoga glasa i psihoterapeut Raphael Bonelli u ovoj nam knjizi, na stručan, suosjećajan i humorističan način, pripovijeda istinite pripovijesti o slučajevima iz vlastite prakse: o „odbjegloj nevjesti“, o bespomoćnome hohštapleru, o problematičnim genitalijama, nesavladivome strahu od ispita, opasnim ljubavnim pismima, nametljivoj punici, zamkama Adonisova kompleksa, o „slonovskim bedrima“, „najužemu struku“ i „najvećim grudima“, o imaginarnim bolestima i mnogim drugim životnim nezgodama pacijenata koji su se zapleli u opsesiju ljepotom, mršavljenjem, postignućima, uspjehom i zdravljem. Na temelju tih dojmljivih životnih priča i sveobuhvatnih psiholoških znanstvenih uvida dr. Bonelli pokazuje kako uistinu prihvatiti sebe i svoju nesavršenost te kako ostvariti zdrav i autentičan životni napredak.

„Knjiga za svakoga tko želi promijeniti životnu perspektivu i treba mu poticaj za to.“

Myself „‘Pomiriti se s vlastitim slabostima siguran je put do sreće’, zaključak je ove knjige koja je čitatelju velika pomoć na tome putu.“ ISBN 978-953-235-755-4

VERBUM 159 kn

Raphael M. Bonelli

Raphael M. Bonelli, rođen 1968., austrijski je psihijatar i profesor na Sveučilištu Sigmund Freud u Beču. Sveučilišni je predavač psihijatrije, neuropsihijatar i sistemski psihoterapeut s vlastitom praksom.

NeSAVRSENI, A SRETNI

Pantone 109C + crna

Der Standard VERBUM

Raphael M. Bonelli

NeSAVRSENI A SRETNI

Kako se osloboditi bremena perfekcionizma

VERBUM

Bilo to u obrazovanju, braku ili na poslu, uvijek želimo da sve što činimo bude besprijekorno i da pritom što bolje izgledamo. Ali često, nažalost, ne uspijevamo udovoljiti zahtjevima koje stavljamo pred sebe. Suočivši se tako s vlastitom nesavršenošću, osjećamo pritisak bremena perfekcionizma. Perfekcionizam, ta psihološka mješavina životnih laži i strahova, krivih ambicija i svakojakih pretjerivanja, moderna je bolest našega doba, tvrdi ugledni bečki psihijatar i psihoterapeut, dr. Raphael M. Bonelli u svojoj briljantnoj knjizi Nesavršeni, a sretni. Opisujući na temelju više od 70 istinitih i vrlo dojmljivih životnih priča iz vlastite liječničke prakse koji nas nesvjesni stavovi mogu pretvoriti u perfekcioniste te kako perfekcionisti dišu, on istodobno pokazuje i put oslobođenja od te tako česte duševne nevolje. Sretni su samo oni ljudi koji, u svoj svojoj nesavršenosti, nedostatnosti i osrednjosti, prihvaćaju same sebe, ističe dr. Bonelli nudeći ovom knjigom vrlo primjenjiv psihološki vodič do prihvaćanja vlastite nesavršenosti, a time i do sretnijega života.


Raphael M. Bonelli NESAVRŠENI, A SRETNI


Raphael M. Bonelli

NeSAVRSENI, A SRETNI Kako se osloboditi bremena perfekcionizma

VERBUM


Biblioteka:

MOMENTUM 4. Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Perfektionismus – Wenn das Soll zum Muss wird Copyright © 2014 by Pattloch Verlag. An imprint of Verlagsgruppe Droemer Knaur GmbH & Co. KG, Munich © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2021. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Lidija Piskač Prijevod: Iva Grubišić Ćurić Lektura: Bonislav Kamenjašević Grafička priprema: Zvonko Bare Dizajn korica: Diana Župić Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj Knjiga je objavljena potporom Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u Godini čitanja i Grada Splita.

ISBN 978-953-235-755-4 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 190122048.


Posvećeno mojoj ženi Victoriji

jer je moje toleriranje nesavršenosti dovela do savršenstva.


NIETZSCHEOV MALOGRAĐANIN

UVOD

NIETZSCHEOV MALOGRAĐANIN

Brojna današnja djeca imaju sreću da se mogu razviti u male wolfgange amadeuse mozarte, borise beckere ili steveove jobsove. Djevojčicama ciljevi mogu biti i Julia Roberts, Steffi Graf ili Heidi Klum. Od rođenja ih vuku od jednoga do drugoga tečaja. Potiču ih, treniraju i sređuju. Naravno da pritom djeci ne preostaje previše vremena za nešto toliko beskorisno poput igre ili prijateljstava. Zašto i bi? Vrijeme je novac. Takva sretna djeca sva su naravno nadarena – barem prema procjeni njihovih helikopter-roditelja. Danas na ulici možemo sresti roditelje koji se svojoj djeci u kolicima obraćaju na klimavome engleskom jeziku. To sigurno čine s dobrom namjerom i željom da njihovi mališani od samoga početka nesmiljene životne borbe budu u prednosti, odnosno u pole positionu u globaliziranome društvu koje je orijentirano na postignuća. No kada roditelj vlastitomu djetetu na stranome jeziku kaže koliko ga voli, zasigurno ne zvuči osobito autentično. Čini se kao da to sve ionako više nije važno. Međuljudski su odnosi ionako u prošlosti bili precijenjeni. Ono što je zaista važno jest postignuće! Konačno su društvena pravila 7


UVOD

igre pravedna i transparentna: ono smo što postignemo. Postignuće je samoostvarenje. Nije li to baš lijepo? No apsolutiziranje postignuća nije bez posljedica. Ono može dovesti do kompulzivnoga pogrešnog stava, tj. perfekcionizma. Psihologija ga sve više istražuje, ali, nažalost, spoznaje do kojih se došlo s jedne su strane opterećene nerazumljivim akademskim jezikom, koji je neobično anemičan i beživotan. S druge se strane taj pojam u popularnim knjigama samopomoći i društvenome diskursu toliko razvodnio da se savjeti za pomoć na koncu doimaju poput klišeja. Njemački psihoterapeut Nils Spitzer perfekcionizam naziva „nejasnim graničnim pojmom između znanosti i popularne psihologije“. Iako u kliničkim studijama mnoga psihička oboljenja pokazuju statističku poveznicu s perfekcionizmom, osobito sindrom sagorijevanja, poremećaji prehrane, depresija i opsesivno-kompulzivni poremećaji, još uvijek ne postoji konsenzus o tome što perfekcionizam zapravo jest.

Perfekcionizam: Porok ili vrlina? Perfekcionizam je moderan. Vjerojatno najistaknutiji istraživači perfekcionizma našega doba, kanadski psiholozi Gordon L. Flett i Paul L. Hewitt ne bježe od toga da ga nazovu „endemom zapadnoga svijeta“. To znači da se znakovi neke bolesti trajno množe isključivo u jednoj regiji ili populaciji. Perfekcionizam obilježava duh našega vremena, na njemu se temelje naše predodžbe o vrijednosti te on dominira našim glavama. Gotovo ga nitko ne može u potpunosti izbjeći. U jednu su ruku svi suglasni oko toga da perfekcionizam nije baš sjajan, ali u drugu je ruku on danas pri samome vrhu popisa „atraktivnih poroka“. Odmah nakon izjave da je „moja 8


UVOD

najveća pogreška ta da sam predobar i da previše toga toleriram“ dolazi samokritično priznanje da „naginjem perfekcionizmu“. No tu slabost smatramo oprostivom, pa čak i časnom. To je vidljivo i u psihološkome fenomenu sindroma sagorijevanja, koji uzima sve više maha: mnogi pacijenti danas od psihijatra traže tu modernu dijagnozu jer se njome dokazuje da su iznimno marljivi suvremenici. Sličan se fenomen pojavljuje u samome pojmu „perfekcionizma“: taj naziv ima prizvuk ozbiljnosti, urednosti, marljivosti i pouzdanosti, stoga se takva mana rado i otvoreno priznaje. U vremenu u kojemu nitko više ne može reći što stvarna perfekcija odnosno savršenstvo znači čini se da joj svi težimo. Naravno da je smisleno i poželjno željeti savršenstvo, a osobito nastojati to savršenstvo i postići. Mehaničar bi trebao savršeno popraviti automobil, vodoinstalater bi trebao savršeno zabrtviti cijev, a kirurg bi trebao savršeno operirati. S pravom od učitelja i službenika očekujemo da rade i više nego što su dužni. Tko se ne trudi raditi što savršenije, teško može očekivati da će postati ugledan u svojoj struci. Polemični je filozof Peter Sloterdijk proglasio težnje za vlastitim napretkom do savršenstva sržju ljudskoga bića. To nije ništa novo i Aristotel je to odavno znao, a radi se o poticanju naravi na razvijanje. Perfekcionizam je ipak nešto sasvim drugo od težnje za savršenstvom. Perfekcionist ne teži za savršenstvom zato što ga savršenost raduje, nego zato što je njemu stalo do nedodirljivosti vezane uz savršenstvo. Perfekcionizam je izbjegavanje: onoga tko savršeno radi, ne može se ni koriti niti mu se može dati otkaz. Perfekcionist ne želi prvenstveno potaknuti svoju narav na razvijanje, već je željan sigurnosti. Čežnja za savršenstvom godi čovjeku, ali ako je motivirana strahom, gubi pravu mjeru. Uzmimo kao primjer velikoga 9


UVOD

njemačkog filozofa Friedricha Nietzschea, koji je svoj strah od prosječnosti jasno izrazio u pogrdnim izrazima poput „ljudi bez čežnje“ ili „konačni malograđani“. Čovjekova je zadaća „uzgojiti“ tip koji je na višemu stupnju razvoja nego on sâm. Taj „nadčovjek“ ima, prema Nietzscheu, neobuzdanu snagu za život i volju za moć, što mu omogućuje osobitu samodisciplinu i osobni razvoj.

Krinka nepovredivosti Perfekcionist je dijete vremena usredotočena na postignuća. U njemu se razvija nutarnji pritisak nezadovoljstva, samoprijezira i ogorčenosti. Pati zbog toga pritiska i prenosi ga na svoju okolinu. Bolje je za njega neprijatelj dobroga – ništa nije toliko dobro da ne bi moglo biti bolje. Tako se perfekcionist protiv svoje volje pretvara u zanovijetalo, notornoga pesimista i kverulanta bez smisla za humor. On poznaje samo crno-bijelo razmišljanje i mentalitet „sve ili ništa“: ili je sve savršeno ili ništa ne valja. Jedna je od ključnih karakteristika perfekcionizma bolesno pretjerani mentalitet postignuća, pri čemu se cijeni samo onoga koji se može pohvaliti onim besprijekornim, izvrsnim i izuzetnim. Perfekcionizam često prate iracionalni strah od odbacivanja, strah da osoba nije dovoljno dobra i da ne udovoljava očekivanjima te pretjerana briga za vlastiti ugled. Perfekcionist je nesiguran čovjek. Nesvjesno čezne za neprobojnim oklopom nepovredivosti. Ispred sebe stalno drži nutarnje ogledalo i razmišlja o tome kako izgleda pred samim sobom i pred drugima te što o sebi može misliti. Savršenstvo je za njega tek sredstvo za postizanje cilja: fasada koju gradi, krinka iza koje se krije. Time se perfekcionist dovodi u sizifovsku situaciju, koja če10


UVOD

sto rezultira sindromom burn-outa: trči za neostvarivim ciljem jer je nemoguće svima se svidjeti. Perfekcionizam se temelji na neslobodnome, neurotičnome strahu od vlastite manjkavosti zbog koje se duša skameni poput miša kada ugleda zmiju. Često se osobu u takvu stanju paraliziranosti doživljava kao pametnjakovića, kao rigidnu, tvrdoglavu te čak i netolerantnu osobu. Perfekcionist od svoje okoline često dobiva povratnu informaciju da je prekritičan, da se nepotrebno miješa u tuđe živote i da im pokušava nametnuti vlastiti „ideal“.

Sreća u nesavršenstvu Razlučivanje ovoga opasnog i kompulzivnog stanja može se postupno poboljšavati. Prvo valja razotkriti perfekcionizam kao iracionalni predosjećaj odnosno kao „unutarnju dogmu“. U idućemu koraku osvješćivanjem i razumskim analiziranjem dolazimo do nadvladavanja vlastitoga mentaliteta postignuća – čak i ako je ono u suprotnosti s duhom vremena. Tek tada slijedi svjesno prihvaćanje vlastite nesavršenosti svim srcem. Tolerirati vlastite nesavršenosti znači svjesno prihvatiti vlastite nedostatke, osrednjost i prosječnost. Jedino realističnom samoprocjenom možemo si postaviti zdrave ciljeve te se kretati u društvu bez krinke. Na taj način dolazimo do unutarnje slobode koja je suprotnost perfekcionizmu. „Toleriranje nesavršenosti“ oslobađa osobu od egoizma, opsesivne želje za kontrolom, očekivanja nepogrešivosti, ogorčenosti i optuživanja drugih. Unutarnja sloboda stoga daje bezbrižnost i prirodni autoritet, ona nas čini fleksibilnima i neovisnima. Smisao je pisanja ove knjige da bude shvaćena. Ona nastoji razumljivim jezikom uskladiti dugogodišnje terapeutsko 11


UVOD

iskustvo s aktualnim istraživanjima na području psihologije, sa zdravim razumom i s humanističkim mudrim uvidima iz naše kulturne povijesti. Nastojali smo da se tijekom čitanja čitatelj ponekad i nasmije i da mu po mogućnosti tako bude lakše. Humor najučinkovitije pomaže pri otapanju leda koji nastaje uslijed perfekcionizma. Već se Paul Watzlawick volio ironično našaliti na račun „smrtne ozbiljnosti psihologijskih članaka“. U knjizi se nalazi 77 istinitih priča koje su naravno radi zaštite identiteta biografski izmijenjene do potpune anonimnosti. U trećemu dijelu do riječi dolaze osobe pogođene perfekcionizmom i izvještavaju o vlastitim terapeutskim iskustvima. Živopisne priče mogu nam pomoći da lakše prepoznamo i shvatimo ovu teoriju u vlastitome životu.

12


NIETZSCHEOV MALOGRAĐANIN

I. DIO IZA KRINKE


KAKO RAZMIŠLJAJU PERFEKCIONISTI

1.

KAKO RAZMIŠLJAJU PERFEKCIONISTI

U humorističnome dokumentarnom filmu Jamieja Uysa Životinje su prekrasni ljudi iz 1974. prikazano je kako domorodac lovi pavijana negdje u Africi. Kada zna da ga promatra znatiželjni majmun, muškarac, napinjući se, ciljano kopa rupu u termitnjaku i ubacuje sjemenke divlje lubenice u šupljinu. Pavijan gurne ruku, zgrabi šaku sjemenki, ali je sada njegova šaka, nažalost, prevelika da bi je izvukao. Kada bi bio toliko razuman da ispusti sjemenke, mogao bi izvući ruku i bio bi slobodan. No on to ne može i zato ne uspijeva pobjeći lovcu koji ga na kraju svladava. Film je potpuno opravdano nagrađen Zlatnim globusom za najbolji dokumentarni film godine. Danas sve češće nailazimo na ljude koji poput te životinje zagrabe u pogrešnu rupu i više ne mogu pustiti. Poput Sizifa bore se s gromadom stijene koja im je prevelika. No za razliku od grčkih junaka, oni si život čine bespotrebno teškim. Iz nekoga razloga ne mogu od toga odustati i tako se dragovoljno drže nečega što nije moguće. Nesavladiva gromada stijene perfekcionista vlastito je očekivanje nepogrešivosti, a čvrsto držanje vlastitih sjemenki divlje lubenice panični je strah od pogreške. 15


NESAVRŠENI, A SRETNI

SLUČAJ 1. 1.: Odbjegla nevjesta Psihijatar je dobio e-poruku 23-godišnje medicinske sestre Lore H. koja je sadržavala sljedeći tekst: „Dakle, jednu i pol godinu zaručena sam za vrlo draga liječnika, ali nikako se ne mogu odlučiti na udaju. Zapravo nemam razloge protiv vjenčanja. On mi je stvarno jako, jako drag i bojim se da ću ga odgađanjem izgubiti. No moje se emocije uzburkaju čim situacija postane ozbiljna. Nedugo nakon naših zaruka imala sam napadaj panike. Nisam mogla spavati ni jesti, obuzela me je tuga, misli su mi se vrtjele ukrug, strahovala sam da ću umrijeti, odnosno da bi netko od mojih bližnjih mogao umrijeti, bojala sam se da ću morati prekinuti našu vezu. U tom mi je razdoblju bilo teško baviti se svojim poslom. Imala sam dojam da nisam sposobna za život, živjela sam u unutarnjemu nemiru, sve mi je bilo besmisleno. Razdoblje koje je uslijedilo obilježili su emocionalni usponi i padovi. Do toga trenutka u principu nisam poznavala takve emocionalne konflikte. Teško mi je bilo sve to podnositi, ali ipak nisam potražila liječničku pomoć. Mislila sam da će mi joga pomoći, ali koncentriranje na samu sebe sve je samo pogoršalo. Usto sam primijetila da bi se strahovi, brige itd. pojavljivali kad god bih se trebala suočiti s nekom stresnom situacijom ili izazovom. Nakon toga popričala sam s prijateljicom koja je patila od sindroma sagorijevanja, tj. „pucanja po šavovima“. Imala je slične simptome kao i ja. Nakon toga razgovora odlučila sam potražiti stručnu pomoć. Otišla sam k liječniku koji me je uputio na psihoterapeutkinju. S njom sam razgovarala o tome kako provodim vrijeme. Ispostavilo se da radim 65 sati tjedno i da uopće ne uzimam vremena za sebe niti za svoga zaručnika. Terapija mi je pomogla, ali me 16


KAKO RAZMIŠLJAJU PERFEKCIONISTI

još uvijek obuzme strah koji mi čak uzrokuje napadaje panike čim moj zaručnik i ja poželimo utvrditi konkretni datum vjenčanja. Generalno mi je jako teško donositi odluke. Prije nego što sam odlučila preseliti se na drugi odjel na poslu imala sam dvojbe, brige i strahove. Ali sada kada radim na novome odjelu, zadovoljna sam. Bojim se donijeti konačnu odluku o vjenčanju. Ali zaista bih se htjela na to odlučiti. No moje me emocije paraliziraju. Čim počnem o tome razmišljati, navru negativne emocije koje mi otežavaju život. Nema racionalnih razloga da se ne udam. Naša veza funkcionira vrlo dobro. Stoga ne shvaćam zašto moje emocije luduju. Primjećujem da želim, ali ipak ne mogu. Osjećam se slabom. K tomu smo zaručnik i ja primijetili da je moje emocionalno raspoloženje lošije pri kraju mojega ciklusa.“

Svaki čovjek u sebi nosi dvije osnovne čežnje koje je teško međusobno pomiriti: čežnju za slobodom i čežnju za sigurnošću. Sigurnost je nešto dobro i svakomu je draga, međutim perfekcionistima je ipak malo predraga. Jer što smo sigurniji, to ćemo rjeđe pogriješiti. Zbog toga u perfekcionističkome društvu danas moramo osigurati sve i svašta. Nesreća, krađa, zgrada, automobil, životinje, život, pokućstvo, mirovina, odgovornost, tuča, kredit, pravna zaštita – osiguranjem svega i od svega otklonjene su sve opasnosti i osjećamo se dobro. Lora H., kao dijete svojega vremena, želi sve točno unaprijed znati. No perfekcionistički je strah paralizira, blokira njezine kotače života, kola stoje, ništa više ne ide. Ne treba nam previše mašte da si zamislimo kako mnogi perfekcionisti imaju sličan problem s odlukom za brak i teško se odlučuju na taj životni korak. Perfekcionist često odgađa odluku toliko dugo dok partner ne prekine vezu. Perfekcionizam može ogra17


NESAVRŠENI, A SRETNI

ničavati život, kočiti ga i priječiti njegov razvoj. Panika često uzrokuje čak i neostvarenje vlastitoga životnog cilja, u ovome je slučaju to brak. U psihologijskim istraživanjima postoje mnoge definicije perfekcionizma. Jedna uobičajena verzija, iako možda malo složenija, jest ona psihologa Joachima Stöbera i Kathleen Otto sa Sveučilišta Martin Luther Halle-Wittenberg iz 2006.: „Perfekcionizam se općenito smatra stilom osobnosti koji je karakteriziran težnjom za besprijekornošću i postavljanjem pretjerano visokih ciljeva u kombinaciji s prekritičnom procjenom vlastitih radnji.“* Kao psihodinamička definicija etablirala se ona bihevioralnih terapeutkinja Sabine Wilhelm i Gail S. Stakete sa Sveučilišta u Bostonu također iz 2006. godine. One smatraju da bi se perfekcionizam mogao definirati kao uvjerenje u to da (a) za sve postoji savršeno rješenje i (b) da je moguće i (c) poželjno nešto odraditi (d) savršeno (odnosno besprijekorno) te (e) da i najmanje pogreške imaju veoma ozbiljne posljedice.

Prvi uvid u satni mehanizam Perfekcionisti u svojoj nutrini funkcioniraju prema shemi sličnoj satnomu mehanizmu. Koliko se god jedan od drugoga izvana razlikovali, ipak im je jedna stvar zajednička: naposljetku se spotiču o vlastite noge, odnosno o pogrešno shvaćanje samih sebe. Često im se dogodi baš ono od čega najviše bježe. * Izvorna definicija na engleskome jeziku zvuči malo tečnije: „Perfectionism is commonly conceived of as a personality style characterized by striving for flawlessness and setting of excessively high standards for performance accompanied by tendencies for overly critical evaluations of one’s behavior.“ 18


KAKO RAZMIŠLJAJU PERFEKCIONISTI

Perfekcionisti su u nutrini nesigurni, a zbog toga i neslobodni te pod prisilom. Svoju unutarnju neslobodu često eksternaliziraju, čime sužavaju prostor svoje okoline. Zatočeni su u sebi samima. Perfekcionistima je najveći problem ljudska pogrešivost jer pogreška je jednostavno nešto što u njihovim očekivanjima ne postoji. Ona se u stisnutome korzetu perfekcionističkoga načina razmišljanja pretvara u golemi kvar u sustavu i slijedom toga u vlastitu prijetnju. Normalna ljudska pogrešivost poriče se i potiskuje, a nepogrešivo funkcioniranje postaje nužnošću. Ideal postaje imperativom. Perfekcionizam čovjeka svodi na njegovu (nepogrešivu) funkciju i na njegovu (besprijekornu) učinkovitost. To je problematično jer time jedna psihopatologija oblikuje novu, široko prihvaćenu predodžbu o čovjeku – čovjek u perfekcionističkome modelu razmišljanja prešutno, a možda i nesvjesno, postaje stroj, a njegova psiha aparat. U društvu je u posljednje vrijeme u toj uskoj shemi razmišljanja autoritet kvantitativnih znanosti (matematika, sociologija, demoskopija itd.) značajnije dobio na težini nego onaj humanističkih znanosti (teologija, filozofija itd.). Svi perfekcionisti funkcioniraju veoma slično: u svih je prisutna slika ogoljenoga kucanja satnoga mehanizma jer se gube sloboda, ali i ljudskost, s obzirom na to da nestaju kreativnost, spontanost i fleksibilnost. Ali čovjek nije stroj ni robot bez duše. Mi u sebi ne nosimo satni mehanizam koji nas nepogrešivo pokreće. Zanimljivo je da je upravo doajen psihoterapije Sigmund Freud rado govorio o „psihičkome aparatu“ da bi objasnio ljudski duševni pejzaž. Freud je kao čovjek 19. stoljeća bio oduševljen prirodnim znanostima i pomalo nespreman prihvatiti ograničenost njihovih metoda. Sa zavišću je promatrao fiziku i kemiju, u kojima se sve činilo tako predivno jasno i mjerljivo. 19


NESAVRŠENI, A SRETNI

Stoga je utvrđivanje iste te računske mjerljivosti u ljudskoj psihi smatrao svojom zadaćom. Postulirao je čisto materijalni psihički sustav, u kojemu se među mehaničkim dijelovima „ida“, „ega“ i „superega“ još samo „potiskuje“, „sublimira“, „dijeli“, „premješta“, „projicira“, „izolira“ i „fiksira“ – što su sve redom pojmovi koje je preuzeo iz fizike. „Metafiziku“ je Freud pak u potpunosti odbacivao. Ta frojdovska konstrukcija psihičkoga aparata zanimljiva je iz dvaju razloga. Kao prvo, čovjek je u Freuda u potpunosti određen i prepušten na milost i nemilost svojim unutarnjim fizikalnim procesima. To stvorenje koje je osmislio Freud neslobodno je, nespontano i neživo baš poput klasičnoga primjera perfekcionista. Kao drugo, Freudova motiviranost da svede čovjeka na mehaničku konstrukciju ironično bi i sama mogla biti perfekcionistička jer perfekcionizam spušta nepredvidivo šarenilo stvarnoga života na razinu jednoga uskog, predvidivog, umjetnog skupa pravila koji više ne odgovara čovjeku. Organizam se reducira na satni mehanizam. Ključnu točku perfekcionističkih nastojanja tvore ljepota i tjelesna besprijekornost – to je više od odsustva tjelesnih nedostataka. Nešto se može poboljšati, ali kad-tad dođemo do granica. SLUČAJ 1. 2.: Muškarac s malom stvarčicom Dvadesetdvogodišnji student medicine Ahmed F. došao je psihijatru: „Ne mogu se prihvatiti takvim kakav jesam.“ Na pitanje kakvim se točno ne može prihvatiti odgovorio je: „Strah me je da ću biti povrijeđen.“ Poput djeda i oca i on je imao komplekse, dakle prenosili su se s generacije na generaciju. No njegov je dugogodišnji kompleks bio sasvim specifičan. Njegovi su se roditelji doselili iz Egipta u Austriju i njegova je obitelj tek dolaskom u Europu počela prakticirati 20


KAKO RAZMIŠLJAJU PERFEKCIONISTI

svoju vjeru. Njegovo mu podrijetlo nije uzrokovalo poteškoće. U Austriji je bio odličan učenik, a i na studiju mu ide glatko: „Sjajno sam se uklopio.“ Ahmed je musliman i sada po prvi put ima djevojku koja je Austrijanka i kršćanka. „Ja sam vjernik kao i moji roditelji, ali ne vjerujem da mi Bog može pomoći u mojoj nevolji.“ Tada progovara: „Moj penis... mislim da je premalen. Moja bi djevojka uskoro mogla očekivati seks, Austrijanke su takve, a bojim se da će se početi smijati kada vidi moj penis, a ako se to dogodi, bojim se da se čitava života neću oporaviti od toga. Ako ne budem dobar u krevetu... to će biti katastrofa!“ Ni s kim dosada nije o tome mogao razgovarati, njegovi bi ga prijatelji sigurno ismijali kada bi to saznali, a možda bi ga čak i isključili iz kruga prijatelja. Na internetu je gledao pornofilmove da bi saznao je li njegov penis normalan i ostao je u šoku: „U svih je bio puno veći od mojega!“

Perfekcionisti se rado uspoređuju s drugima. Ako je rezultat usporedbe nepovoljan za njih, upadnu u teške krize. Ahmed F. u svojoj se ljubavnoj vezi vidi kao da je na nekom natjecanju, kao da ima neku konkurenciju. Samo je najbolji, najveći i najljepši dovoljno dobar, a u slučaju prosječnosti prijeti blamaža. Pritom se perfekcionist može, kao gospodin F., izgubiti u mučnim maštanjima koja njegov problem na umjetan način samo povećavaju. Potpuno je razumljivo da se Ahmed F. srami svojih navodnih tjelesnih nedostataka i da o tome ni s kim nije mogao razgovarati. No upravo je šutnja razlog zbog kojega je u njegovoj nutrini ta fikcija toliko narasla. Prva veza u ovome mladiću uzrokuje pretjerana očekivanja i to ga dovodi do krize. Velike dvojbe u vezi s vlastitom tjelesnošću česte su u pubertetu, no 21


NESAVRŠENI, A SRETNI

one s vremenom obično nestanu. U nepovoljnim uvjetima, primjerice ako netko svoje probleme zbog straha od blamaže drži u sebi, one ostaju do odrasle dobi i mogu se razviti u bolest – takozvani tjelesni dismorfni poremećaj.

Psihički aparat perfekcionista Za razliku od zdrave psihe, perfekcionist doista pokazuje nutarnju zarobljenost i uzročnost koja podsjeća na fizikalni mehanizam. Ono što pokreće taj „psihički aparat“ jest panični strah od vlastite manjkavosti. U prvom redu onda kada su te mane vidljive drugima. Perfekcija je u njega sredstvo za postizanje cilja: njegov trik, njegova fasada, njegova krinka iza koje se krije. Strah je vjerojatno najveći zupčanik toga stroja. Strah zbog kojega mu izmiče tlo pod nogama i koji onemogućava suočavanje sa stvarnošću, tjera na zamišljanje strahovitih razmjera i zbog kojega ne može skupiti hrabrosti da se suoči sa zbiljom. Strah koji sve više klizi prema iracionalnome, sve ga je teže formulirati, pa ga je tako i sve teže pobiti. Zupci toga zupčanika ograničavaju napredak, koče čovjeka i priječe mu da živi život u svoj svojoj punini, a temeljna se ljudskost gubi. Alfred Adler u tom smislu govori o „životnoj zabludi“. U dubini perfekcionističkoga prsnog koša nalazi se jedan čitavi zupčani mehanizam – nesvjesni neartikulirani umišljeni strah da će mu biti uskraćena ljubav ako pogriješi. To je psihodinamička pozadina straha od pogrešaka. Zupčanik gubitka ljubavi okreće pak zupčanik straha od društvene izolacije: „Nitko me više ne voli.“ S obzirom na to da u našemu satnom mehanizmu sve funkcionira prema principu „sve ili ništa“, potpuna je izoliranost definitivno pakao na zemlji, dakle novi zupčanik. Tako pogreška, a sada smo već u unutrašnjosti sat22


KAKO RAZMIŠLJAJU PERFEKCIONISTI

noga mehanizma, predstavlja egzistencijalnu prijetnju i pod svaku se cijenu mora izbjeći. Taj „zupčanik prijetnje“ pokreće pet mehanizama čije zupčane letve strše iz psihičkoga aparata perfekcionista i vidljive su izdaleka: zajedljivost, pametovanje, tvrdoglavost, nedostatak humora i nametljivost. Sve ih regulira zupčanik prijetnje i dovodi ih do vrtoglavih visina, te oni osobi otežavaju međuljudske odnose. Na taj se način događa upravo ono što perfekcionist zapravo želi spriječiti. Pritom je zanimljivo da perfekcionist uopće ne može svjesno percipirati enormno velik središnji zupčanik odnosno strah za sama sebe. To je strah od toga da drugima nismo dovoljni, da nismo voljeni, da se ne sviđamo drugima, da ćemo biti odbijeni. Strah da naše postojanje nije opravdano ako neprestano ne postižemo nešto besprijekorno, zadivljujuće i iznimno. Taj se strah razvija u iracionalnu unutarnju dogmu koja postaje djelotvornom. Ta se unutarnja dogma ne može verbalizirati i stoga se ne može razriješiti. Zato važi sljedeće: ljubav je nužno zaraditi postignućem. Zapanjujuće je to što jedan tako velik zupčanik – golem poput kotača u bečkome Prateru – jednostavno gurnemo pod tepih. No u slučaju toga velikog zupčanika riječ je o potisnutoj emociji koja neprimjetno radi u trbuhu. Zupčanik se neprestano okreće oko sebe sama, pokreće ostale manje i tako oblikuje osjećaje, misli i djela. Taj golemi zupčanik koji se zove strah samu je sebi glavni pogon. Strah bez psihoterapije obično ne prelazi prag percepcije. Tako ostaje nesputan, uzrokuje stalni unutarnji nemir i čini život perfekcionista skučenim. Perfekcionist pati kada svoj cilj ne postigne odmah. Užasava se mogućih pogrešaka, u paničnome je strahu od toga da ga se razotkrije, kritizira ili dovodi u pitanje. Unutarnji pritisak 23


NESAVRŠENI, A SRETNI

raste, a posljedice su nezadovoljstvo, samoprijezir i ogorčenost. Sve se to, naravno, prenosi na okolinu. Perfekcionist želi igrati na sigurno, samo da ne počini nijednu pogrešku. Od puste „sigurnosti“ gubi se život, kao u slučaju odbjegle nevjeste (slučaj 1. 1.). To je circulus vitiosus odnosno začarani krug – strah i težnja za sigurnošću međusobno se jačaju. Bolje je za njega neprijatelj dobromu. Perfekcionist prezire sama sebe zbog vlastite prosječnosti. To može dovesti do razorne samokritičnosti. Tako se razvija u notornoga pesimista, a često i u kverulanta. Perfekcionist ne izlazi na kraj s vlastitim ili tuđim neuspjehom. On će svoje pogreške ili potisnuti ili će razviti patološki odnosno abnormalan osjećaj krivnje. Perfekcionizam je unutarnja shema razmišljanja koja s vremenom ispunjava čovjekovo cjelokupno razmišljanje i osjećanje. Stoga perfekcionizam počinje utjecati na ponašanje i veze. Mnogi perfekcionisti nakon nekog vremena uvide da nisu na razini vlastitih očekivanja, pa se prebacuju na svoje potomke, koje nastoje što učinkovitije usavršiti. Žele sami sebe ostvariti radom na svojemu djetetu u skladu s jednadžbom: savršeno dijete nastaje od savršenih roditelja. Postoji i stroža verzija: roditelji nisu zakazali jedino ako je dijete savršeno. U takvoj se obiteljskoj konstelaciji sin Dorothee P. našao u situaciji kojom nitko više nije vladao: SLUČAJ 1. 3.: Bespomoćni hohštapler Pedesetpetogodišnja majka Dorothea P. s tridesetogodišnjim je sinom Friedrichom došla psihijatru. Majka je točno u 16:00:03 sati otvorila vrata između čekaonice i sobe za terapiju nakon kratka i rezolutna kucanja, a da nitko nije prozvao njezino ime. Odlučno je ušla u sobu, a za njom je tiho 24


KAKO RAZMIŠLJAJU PERFEKCIONISTI

poput sjene ušao i sin. Umalo je sjela na doktorovu stolicu, ali psihijatar ju je uspio ljubazno preusmjeriti na kauč. Tijekom idućih pola sata govorila je majka. Prisutni su muškarci slušali. Rekla je da je sin zasigurno bolestan, lud, umobolan, shizofreničar ili ima poremećaj ličnosti. Zadaća je liječnika ustanoviti što je posrijedi i izliječiti ga. Sin jedinac uvijek je bio dobar učenik. Ona je, naravno, svakodnevno učila s njim i pregledavala njegove zadaće. Sve do mature. Zatim je započeo studij medicine. Nakon dva semestra započeo je i studij farmacije da bi imao kasnije veće izglede na tržištu rada. Majka mu je to predlagala duže vrijeme. Tako su prolazile godine, studiji su se odužili, a on nije diplomirao. U jednome je trenutku ocu, koji se sada prvi put spominje, to sve postalo previše i izjavio je da će nakon 30. rođendana obustaviti cjelokupno financiranje. Sin je nasreću ipak na vrijeme završio studij. Diplomski je rad majka osobno pregledala i svečanoj promociji više ništa nije stajalo na putu. Dorothea P. aktivirala je sve svoje prijateljice – već je bilo i govorkanja – i rezervirala najveću salu u svjetski poznatu bečkom hotelu S. Na popisu uzvanika bilo je 80 ljudi koji su htjeli proslaviti promociju mladoga liječnika. Majka je na dan promocije za svaki slučaj nazvala rektorat da provjeri je li sve u redu i na svoje je zaprepaštenje čula da Friedrich nije na popisu! Naposljetku se ispostavilo da je sin oba studija prekinuo nakon četvrtoga semestra i osam je godina zavaravao svoje roditelje. Rano bi ujutro napuštao kuću, a tijekom zajedničke večere servirao bi izmišljene priče s fakulteta. Sada se konačno i Friedrich po prvi put oglasio: „Točno!“ Uz tešku je muku psihijatar uvjerio gospođu P. u to da bi daljnja terapija u četiri oka bila daleko učinkovitija od one s majčinim nadzorom. Psihijatar ju je odgovorio i od toga da je 25


NESAVRŠENI, A SRETNI

naknadno izvještava iako je gospođa P. uvjerljivo tvrdila da to sinu neće smetati. Dvojica su se muškaraca dugo nijemo poglédala. Nakon što se majka ponovno smjestila izvan sobe i nakon što su se zatvorila vrata sa zvučnom izolacijom, mladić je konačno progovorio: „Da, godinama sam sve glumio pred njima. Je li to bolesno? Ne znam. To što sam učinio nije normalno. U potpunosti mi je jasno da to što sam učinio nije dobro. Ali ja sam, eto, preglup za studij, posebno za dva toliko zahtjevna studija. Stalno sam slao signale, ali mama ih nije htjela prepoznati. Toliko je žarko željela da joj sin postane liječnik.“ Sve je počelo s jednim padom na ispitu u trećemu semestru. Majka je dobila napadaj bijesa, predbacivala mu je, propitivala ga kako se to moglo dogoditi. U sina se nakon toga razvio velik strah od ispita odnosno strah od blokade. Povjerio se majci u vezi s time, ali ona je samo povećala pritisak i bešćutno ga odvezla automobilom do ulaznih vrata institucije. Na taj dan, još uvijek pamti datum, njemu je kliknulo u glavi. Sasvim je suvereno otišao k profesoru, ispričao se što ne može polagati ispit jer se ne osjeća dobro. Profesor je pokazao razumijevanje. Sljedeća je dva sata proveo u WC-u, zatim je majci u automobilu posve ležerno lagao u lice. Od toga je dana njegov strah od ispita narastao do neizdrživih razmjera. Nije više vidio izlaz iz straha, nepostizanja majčine ambicije i straha od ispita. Te su godine bile paklene, a dan promocije imao je razmjere nuklearne katastrofe. Sada osjeća olakšanje i najradije bi upisao medicinsku školu. Veoma je privržen majci i ne bi je htio razočarati. To sadašnju situaciju čini još bolnijom. Ona je od njega uvijek očekivala samo najbolja postignuća. Kada bi se vratio kući s dobrom ocjenom, ona bi to redovito razglasila čitavoj rodbini. Loše je ocjene doživljavala kao osobnu uvredu. Budući da je po struci učiteljica, 26


KAKO RAZMIŠLJAJU PERFEKCIONISTI

pozorno je nadzirala njegov školski uspjeh. Majka je, po njegovoj procjeni, perfekcionist, što je vidljivo i u njihovu kućanstvu. S čišćenjem kuće počinje dva tjedna prije negoli im najavljeni gosti stižu. Dugo razmišlja o tome što će im kuhati i pritom glasno razgovara sama sa sobom jer jelo mora biti savršeno. Majka je svaki njegov neuspjeh uvijek doživljavala kao osobni poraz. Tada bi mu počela predbacivati: nisi se smio prije ispita naći s ovim ili onim, nisi smio piti alkohol i slično. Stalno je sina uspoređivala sa sinovima poznanika, „koji ozbiljno shvaćaju studij i uče cijeli vikend“. Samo je jednom zaista bila zadovoljna njime: kada je priopćio svoju namjeru da započne s drugim studijem, i to nakon što je čitavih godinu dana ranije tu mogućnost kategorički odbijao. Friedrich P. procjenjuje situaciju ovako: „U početku su u prvome planu bili slabost i pakost, no kasnije nisam mogao drukčije. (...) U meni je izražen otpor prema nezadovoljstvu. Moje laži nisu pridonijele obuzdavanju majčinoga perfekcionizma, koji je otišao u nebesa, nego su stvorile privid i onemogućile da se majka suoči sa zbiljom. Još i danas osjećam golemu emocionalnu ovisnost o svojoj majci – rezanje pupčane vrpce nije uspjelo.“

Budući da perfekcionistima nešto što je dobro nikada nije dovoljno dobro, Dorothea P. svojemu je bezvoljnom sinu stvarala sve veći pritisak. Njezina su očekivanja uskoro postala nedostižnima, a prve sinove signale prenapetoga luka agresivno je odbila. Gospođa P. nesvjesno se bori za vlastiti integritet: ako je sin prosječan, majka nije uspjela! Ovaj primjer markantno predočava činjenicu da u ovoj obiteljskoj konstelaciji ne postoje krvnici i žrtve, krivi i nedužni, nego samo dvoje prisiljenih i neslobodnih koji više ne agiraju, već reagiraju. Oboma se prostor za djelovanje toliko suzio da je jedino katastrofa mogla do27


NESAVRŠENI, A SRETNI

vesti do olakšanja. Njoj odgovara i grčki pojam „katarza“, koji, u skladu s definicijom tragedije u Aristotela, označava pročišćenje nakupljenih afekata. Proživljavanje straha i jeze dovodi do pročišćavanja duše i omogućuje novi početak. Ovdje zaista vrijedi ona tradicionalna izreka da istina oslobađa. Potresno je vidjeti da se gospođa P. nije htjela suočiti s dugogodišnjom tragedijom jer „ne može se dogoditi ono što se ne smije dogoditi“.

Shema „trebam – jesam – moram“ Perfekcija je nedostižan, ali koristan cilj. Upravo je onaj koji nema visoke ciljeve, velike ideale i visoke vlastite standarde malograđanin vrijedan sažaljenja kojega Nietzsche toliko prezire. Perfekcija je nužna. Korisno je težiti savršenstvu. Da bi se postiglo ono što je moguće, nužno je ciljati nemoguće. Moreplovci su se na svojim putovanjima uvijek usmjeravali prema Sjevernjači. Nitko nije tvrdio da ju je dosegnuo, ali to vjerojatno nitko nije ni očekivao. U pojedinim se priručnicima uz temu perfekcionizma koristi kriterij nedostižnosti da bi se procijenila pretjeranost visokih očekivanja. U skladu s ovim poimanjem, neurotično je kada netko pokuša učiniti nešto nedostižno. Taj je koncept manjkav jer sadrži opasnost od svođenja čovjeka na malograđanske ciljeve i jeftinu prosječnost. Mnoge su istraživače i izumitelje prije njihova otkrića ili izuma ignorirali kao utopiste. Ponekad se nečija genijalnost i veličina vizije pokažu tek nakon njegove smrti. Umjesto kriteriju nedostižnosti, posvetimo se radije shemi „trebam – jesam – moram“. „Jesam“ ovdje označava stvarnost dotične osobe ovdje i sada. Potrebna je određena doza hrabrosti da bismo prepoznali vlastito neušminkano „jesam“. Napri28


KAKO RAZMIŠLJAJU PERFEKCIONISTI

mjer: „Često ne govorim istinu.“ „Trebam“ označava cilj: ono mjesto na kojemu osoba još uvijek nije, ali ga smatra dobrim i poželjnim te mu teži. Vlastito „trebam“ odabiremo slobodno i sami smo za nj odgovorni. Ne može ga zadati ili odrediti psihoterapeut. Zadržimo se na primjeru: „Ljudi moraju imati pouzdanja u mene i zato trebam uvijek govoriti istinu.“ „Trebam“ je, dakle, ideal, tj. orijentir koji lebdi iznad „jesam“. Između njih postoji manji ili veći razmak, jedna prirodna napetost s kojom čovjek može postupati na tri načina: 1. Psihički zdrav čovjek diskrepanciju između „trebam“ i „jesam“ podnosi kao jednu prirodnu, obogaćujuću i živu napetost. On ionako zna da još uvijek nije savršen, da u njegovu životu ne ide sve glatko, da još ima mjesta za rad i napredak, da još uvijek nije besprijekorni svetac ili slavni junak. No s time može živjeti. Trudi se smireno i sabrano kretati prema „trebam“, s ciljem da bude bolji, da se polako mijenja. Odlučuje da će biti marljiv, spreman pomoći i obziran, da će se zdravo hraniti i baviti sportom. Jako se trudi, ali čini to bez zagriženosti. „Trebam“ ima korisnu funkciju – dovodi do porasta stanja „jesam“ i ostvaruje potencijal toga „jesam“. To je pak jedino moguće ako se „trebam“ nalazi iznad „jesam“. Onaj koji se želi uzdignuti visoko, treba imati visoko postavljenu letvicu „trebam“. Što je „trebam“ postavljeno više, to „jesam“ može više rasti. Ishodište normi koje si jedno društvo samo zadaje jest nedostižni ideal, a njihova je svrha uputiti čovjeka u boljemu i podnošljivijemu smjeru. 2. „Konačni malograđanin“ – slobodno formulirano prema Nietzscheu – odustao je od svega. Za njega su ciljevi bili previsoki. On se zapušta i ne poduzima više nikakve korake prema „trebam“, koje s vremenom sve više blijedi. Tako postaje „pragmatičnim“ čovjekom bez ideala. On se odlučuje 29


Sadržaj

Uvod Nietzscheov malograđanin 7 I. dio Iza krinke 1. poglavlje Kako razmišljaju perfekcionisti 15 2. poglavlje Kontroverzna težnja za savršenim 43 3. poglavlje Korijeni perfekcionizma: Ego u trbuhu 61 4. poglavlje „Ne može se dogoditi ono što se ne smije dogoditi“ 83 5. poglavlje Precizna mehanika satnoga mehanizma: Što kažu psihološka istraživanja? 107

278


II. dio Moć krinke 6. poglavlje Društvo orijentirano na postignuća 131 7. poglavlje Opsjednutost vitkošću i zdravljem 151 8. poglavlje Opsjednutost ljepotom 167 9. poglavlje Perfekcionizam u odgoju i odnosu s partnerom 187 III. dio Skinuti krinku 10. poglavlje Psihoterapija: Od samospoznaje do promjene intuicije 221 11. poglavlje Toleriranje nesavršenosti kao terapeutski princip 243 12. poglavlje Perfekcionist na kauču 263 Bibliografija 275

279


Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21 000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-adresa: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u listopadu 2021.


Istraživao je na Harvardu, Kalifornijskome sveučilištu u Los Angelesu i na Sveučilištu Duke stekavši znanstveni doktorat iz područja neuropsihijatrije. Objavio je stotinjak znanstvenih radova i recenzent je nekoliko međunarodnih znanstvenih časopisa te je kao autor desetak popularnoznanstvenih djela zahtjevne psihološke teme približio najširoj publici.

Teško podnosite vlastite pogreške i slabosti? Stalno vas prati osjećaj krivnje da niste dovoljno dobri ili da niste dovoljno dobro obavili neki posao? Nezadovoljni ste vlastitim izgledom i vrtite se u krugu vlastitih očekivanja, uzastopnih neuspjeha i razočaranja sobom ili drugima? Bojite se donošenja odluka i odgađate preuzimanje obveza? U ovoj knjizi saznajte kako prepoznati breme perfekcionizma koje nam je suvremeno doba nametnulo, kako ga se osloboditi te kako ga razlikovati od zdrave samokontrole i želje za uspjehom. Bečki psihijatar, neuroznanstvenik svjetskoga glasa i psihoterapeut Raphael Bonelli u ovoj nam knjizi, na stručan, suosjećajan i humorističan način, pripovijeda istinite pripovijesti o slučajevima iz vlastite prakse: o „odbjegloj nevjesti“, o bespomoćnome hohštapleru, o problematičnim genitalijama, nesavladivome strahu od ispita, opasnim ljubavnim pismima, nametljivoj punici, zamkama Adonisova kompleksa, o „slonovskim bedrima“, „najužemu struku“ i „najvećim grudima“, o imaginarnim bolestima i mnogim drugim životnim nezgodama pacijenata koji su se zapleli u opsesiju ljepotom, mršavljenjem, postignućima, uspjehom i zdravljem. Na temelju tih dojmljivih životnih priča i sveobuhvatnih psiholoških znanstvenih uvida dr. Bonelli pokazuje kako uistinu prihvatiti sebe i svoju nesavršenost te kako ostvariti zdrav i autentičan životni napredak.

„Knjiga za svakoga tko želi promijeniti životnu perspektivu i treba mu poticaj za to.“

Myself „‘Pomiriti se s vlastitim slabostima siguran je put do sreće’, zaključak je ove knjige koja je čitatelju velika pomoć na tome putu.“ ISBN 978-953-235-755-4

VERBUM 159 kn

Raphael M. Bonelli

Raphael M. Bonelli, rođen 1968., austrijski je psihijatar i profesor na Sveučilištu Sigmund Freud u Beču. Sveučilišni je predavač psihijatrije, neuropsihijatar i sistemski psihoterapeut s vlastitom praksom.

NeSAVRSENI, A SRETNI

Pantone 109C + crna

Der Standard VERBUM

Raphael M. Bonelli

NeSAVRSENI A SRETNI

Kako se osloboditi bremena perfekcionizma

VERBUM

Bilo to u obrazovanju, braku ili na poslu, uvijek želimo da sve što činimo bude besprijekorno i da pritom što bolje izgledamo. Ali često, nažalost, ne uspijevamo udovoljiti zahtjevima koje stavljamo pred sebe. Suočivši se tako s vlastitom nesavršenošću, osjećamo pritisak bremena perfekcionizma. Perfekcionizam, ta psihološka mješavina životnih laži i strahova, krivih ambicija i svakojakih pretjerivanja, moderna je bolest našega doba, tvrdi ugledni bečki psihijatar i psihoterapeut, dr. Raphael M. Bonelli u svojoj briljantnoj knjizi Nesavršeni, a sretni. Opisujući na temelju više od 70 istinitih i vrlo dojmljivih životnih priča iz vlastite liječničke prakse koji nas nesvjesni stavovi mogu pretvoriti u perfekcioniste te kako perfekcionisti dišu, on istodobno pokazuje i put oslobođenja od te tako česte duševne nevolje. Sretni su samo oni ljudi koji, u svoj svojoj nesavršenosti, nedostatnosti i osrednjosti, prihvaćaju same sebe, ističe dr. Bonelli nudeći ovom knjigom vrlo primjenjiv psihološki vodič do prihvaćanja vlastite nesavršenosti, a time i do sretnijega života.


Turn static files into dynamic content formats.

Create a flipbook
Nesavršeni, a sretni by VERBUM d.o.o. - Issuu