Nemirni plamen

Louis de Wohl

NEMIRNI PLAMEN Roman o sv. Augustinu VERBUM

Louis de Wohl NEMIRNI PLAMEN Roman

Biblioteka:

Stilus

28.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Louis de Wohl

NEMIRNI PLAMEN Roman o sv. Augustinu

VERBUM Split, 2010.

Naslov izvornika: Louis de Wohl, The Restless Flame Original edition © Curtis Brown, Ltd., New York © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2010.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: Ivan Peroš Lektura: Anđa Jakovljević Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.111-31=163.42 DE Wohl, Louis Nemirni plamen : roman o sv. Augustinu / Louis de Wohl ; <prijevod Ivan Peroš>. - Split : Verbum, 2010. - (Biblioteka Stilus ; 28) Prijevod djela: The Restless Flame.

ISBN 978-953-235-233-7 130922078

Kasno sam te uzljubio, o, ljepoto tako stara i toliko nova, kasno sam te zavolio!

Kamo da stupim izvan neba i zemlje da odande k meni doÄ&#x2018;e Bog moj koji reÄ?e: Nebo i zemlju ja ispunjam.

Stvorio si nas za sebe i nemirno je srce naĹĄe dok se ne smiri u tebi. sv. Augustin

Knjiga prva AD 370.

I. »Varao si«, reče Alipije. »Nisam«, odgovori Augustin, blijed od bijesa. »Vidio sam te«, reče Alipije. »Grašak je bio pod drugim orahom, pod onim na koji sam pokazao, ali ti si svoje prste učinio ljepljivima pa se grašak zalijepio za njih kada si podignuo orahovu ljusku. Stari trik.« »Ti lažljivi sine šugava šakala!« poviče Augustin, podrhtavajući od bijesa. Bacio je tri orahove ljuske Alipiju u lice. Njegove su velike, tamne oči tinjale poput vatre, a njegova su se usta pretvorila u tanku crvenu crtu.

Svi su se ostali dječaci smijali.

Sada bih ga stvarno trebao udariti, pomisli Alipije. Međutim, on je od Augustina bio za glavu viši, a uz to i puno teži od njega. Bio je i snažniji, iako to Augustin nikada ne bi priznao, on nije bio dobar u priznavanju ičega. U školi je uvijek imao mnoštvo pripremljenih izlika da bi izbjegao šibanje. Nazivali su ga »malim odvjetnikom«.

Udarim li ga sada, ne će sa mnom razgovarati barem tjedan dana, pomisli Alipije. To nije vrijedno toga. Ja zapravo i ne želim voditi družinu onoliko koliko on to želi. Dakako da je varao, ali opet, on to čini uvijek kada mu sreća okrene leđa. Trebao sam to znati... »U redu«, reče Alipije neuvjerljivo. »Pobijedio si.« »Dakako da sam pobijedio«, frkne Augustin. »Nije mi ni potrebno varati kada igram na orahe s tobom, ti si u tome vješt otprilike koliko i slijepi noj. Pobijedio sam. Stoga ja ovoga tjedna vodim družinu.« Bila su ih sedmorica – »Sedmorica protiv Tagaste«, nazivali su sami sebe – i uspavani je gradić već više puta 9

osjetio njihovu obijest. Otključali su štale gradskoga škrtca Rufa i šest je stotina krava tumaralo gradskim ulicama satima prije nego što su ih sve pohvatali; začepili su usta i zavezali oči najdebljoj sluškinji koju su mogli pronaći; svezali je za devinu grbu, okrenuvši je licem prema repu, i potjerali devu u gradsku vijećnicu u kojoj su gradski oci upravo živo raspravljali na jednoj od svojih sjednica; na tržnici su vodili odlučujuću bitku sa »Sinovima groma«, drugom družinom, daleko brojnijom, ali i mlađom od »Sedmorice«.

Otkada se Augustin vratio sa svojega jednogodišnjeg studija u Madauri, život je u Tagasti značajno živnuo. Bio je najmanji u svojoj družini, osim možda malenoga Pamfila, ali je zato, za razliku od Pamfilove, zaliha njegovih ideja bila neiscrpna.

Počelo se mračiti. Dječaci su besciljno tumarali gradskim parkom koji je, kao i obično, bio prepun ljubavnih parova. »Crvi u pljesnivu siru«, reče Alipije prezirno. »Nevjerojatno je kako su djetinjasti ovi ljudi. Jeste li čuli toga čovjeka? Evo opet – ovo je šesti put da je upitao: ‘Čije su ove malene uši’ – tako mi zlatnoga magarca, pa valjda postoji način na koji se to može otkriti, ako ga to toliko zanima. A sve što ona čini jest to da se hihoće.« Augustin pokroviteljski slegnu ramenima. »Alipije, ovi su ljudi barem namjerno djetinjasti, a ti si djetinjast zato što si ne možeš pomoći.« Tajnovito se nasmijao. »Tako mi Tanitina mlijeka, jednoga ćeš dana drukčije govoriti.« Opet sa mnom razgovara s visoka, pomisli Alipije. A što bi Monika rekla kada bi čula svojega sina kako se zaklinje božicom ljubavi? Svi su znali da je ona veća kršćanka i od samoga biskupa, barem je uvijek bila u bazilici prije nego što bi biskup u nju ušao i ostajala je u njoj i nakon što bi je on napustio.

Augustin je sada pohotno opisivao dvije djevojke koje je upoznao u Madauri.

10

Alipije je namrgođeno slušao. Nakon nekoga vremena umiješao se u razgovor. »Kome se sluša sva ta galama oko djevojaka? Danas nismo napravili mnogo, jesmo li?« I sam je bio iznenađen svojom hrabrošću, ali je odlučio nastaviti. »Da ja zapovijedam ovom družinom...« Augustin se okrene. »Da ti zapovijedaš,« ponovi bahato, »što bi učinio, Alipije?« »Pa...«, reče Alipije. »Pa...,« oponašao ga je Augustin, »što bi to ti učinio – da ti zapovijedaš?« »Što god da kažem, ti ćeš, naravno, biti protiv toga.« »Nipošto«, odgovori Augustin medenim glasom. »Samo nam reci što bi to ti učinio, moj Alipije, ili možda ni sam ne znaš što bi to učinio?« »Glabrioni imaju krušku punu zrelih plodova«, reče Tul iznenada. »Ne vidim zašto se ne bismo osladili s nekoliko njih.« On je imao sedamnaest godina i bio je gotovo godinu dana stariji od ostalih. »Upravo sam to htio predložiti«, požuri reći Alipije.

Dobri stari Tul. Augustin slegne ramenima. »Nekoliko krušaka«, ponovi oholo, »koje čak nisu ni ukusne, kušao sam ih.« »Bolje išta nego ništa«, reče Tul. »Hajdemo, idemo ih ubrati.« Uputio se preko ceste prema voćnjaku, ali je Augustin stigao tamo prije njega, napravivši nekoliko brzih skokova poput mačke. »Nekoliko je krušaka ništa«, prošaptao je. »Uberimo ih sve. Ne će povjerovati vlastitim očima kada se ujutro probude.« Mladići su se nacerili, a čak je i Alipije bio zadivljen.

Svaki je šestogodišnjak mogao ubrati nekoliko krušaka sa susjedova stabla, ali ubrati ih baš sve! Pa ipak, usprkos divljenju koje je osjetio prema Augustinu, Alipiju je bilo i pomalo mučno kada je vidio kako ih je brzo Augustin sve skupa iznova imao u šaci.

11

»Tule, ti se popni,« zapovjedi Augustin, »i ti, Sekste.

Ostali hvatajte kruške. Pamfile, eno nekoliko vreća tamo pokraj zida, donesi ih. Idemo gore, vas dvojica.« Zatim su sa stabla počele pljuštati kruške. Nije to bilo veliko stablo, ali je bilo prepuno voća. U kući nije gorjelo ni jedno jedino svjetlo – cijelo je kućanstvo Glabriona rano odlazilo na počinak – ali su bez obzira na to radili u potpunoj tišini. Dvije su vreće bile pune do vrha, a kruške su i dalje pristizale.

Mladi je Mjesec u mraku nalikovao na tanak srp što lebdi kroz krošnju savijene palme koja se opružila nad kućom. Bilo je veoma tiho. Sve što su dječaci čuli bilo je fijukanje grana, tupi udarci krušaka koje su padale i svoje vlastito disanje.

Napokon su se spustili sa stabla, prvo Sekstije, a zatim Tul koji je salutirao poput numidijskoga konjanika, šakom ispred čela, i izvijestio: »To je sve, zapovjedniče!« »Vrlo dobro«, reče Augustin skupljajući posljednju krušku i gubeći pritom nekoliko onih koje je spremio u svoju tuniku. »Uzmite vreće, nama su ostalima pune ruke.« Posrćući pod težinom krušaka, napustili su voćnjak.

Maleni se Pamfil, koji je po svojoj naravi bio snalažljiv, dosjetio da bi kruške možda bilo lakše nositi u sebi nego na sebi, ali je od svojega nauma odustao nakon jedanaeste pojedene kruške, ne toliko zbog toga što ih nije mogao pojesti više, već zato što doista nisu bile odveć ukusne.

Spoticahu se i spoticahu, posrtahu i posrtahu, a njihovo oduševljenje tolikim plijenom poprilično je brzo kopnjelo. Tul je predložio da sagrade piramidu od krušaka točno na sredini ceste, no u tome su trenutku upravo prolazili ispred kuće Staroga Smrdljivca – Bura, trgovca svinjama, koji je svoje svinje držao u nekakvim rovovima koji su se prostirali oko cijele njegove kuće, što joj je dalo poseban miris, a njezinu vlasniku nadimak – i Augustin je počeo kruškama gađati svinje u njihovim rovovima. Ubr12

zo je noćnu tišinu prekinulo glasno roktanje. Kada je Stari Smrdljivac izišao iz kuće da vidi što se to događa s njegovim mezimicama, Sedmorica su već pobjegla u noć, tresući se od smijeha i plešući od razdraganosti, a zaustavili su se tek kada su ponovno došli do južnoga ulaza u gradski park.

Augustinovi su zubi zasjali u široku, pobjedonosnu osmijehu. Mjesečina je njegovu blijedu lica davala srebrnast sjaj. »A sada svatko svojim putem«, reče pomalo promuklo.

I tako su se razišli. Jedino se Alipije tromo vukao za Augustinom koji je išao kući. Alipiju se nikamo nije žurilo.

Da je odmah otišao kući, pronašao bi oca budna i on bi ga izgrdio što se vraća tako kasno. Zato se Alipije vraćao još kasnije, kada bi njegov otac već zaspao. Do sutra ujutro na pameti će mu biti druge stvari. Možda će ga doduše i ujutro izgrditi, ali bit će to tek blijeda sjena onoga što bi mu se dogodilo večeras.

II. Augustinova kuća nije bila kuća kojom biste se odviše dičili. Pa ipak, bez obzira na to, Alipije nije prezirao Augustinove roditelje kao što je, na primjer, prezirao Tulove koji su također bili siromašni – a to nije bilo samo stoga što su oni bili njegovi roditelji. Tulov je otac puzao pred Alipijem zato što je dugovao novac njegovu ocu, a Tulova je majka bila odveć brbljava žena koja je uvijek nosila umrljane haljine. Augustinovi su roditelji, s druge strane, bili ljudi.

Došli su do malene sjenice. Ako ne želi moje društvo, neka tako kaže, pomisli Alipije. Kada su prošli pored prve omanje skupine grmova oleandra, Augustin se okrene prema Alipiju i stavi prst na usta. Staza je bila prekrivena pijeskom i s ponekom pločom žuta mramora tako da su 13

njihovi koraci bili nečujni; usprkos tome, zaustavili su se gotovo istoga časa.

Alipije je mogao vidjeti Patricija kao nejasnu, tamnu mrlju koja je prekrivala dio mramorne klupe i Moniku koja je stajala pokraj njega zaogrnuta velom i odjevena u dugu, dražesnu haljinu zbog koje je, pomislio je, nalikovala na mlad čempres, visok, vitak i uvijek ozbiljan. Nikada je nije vidio da se smiješi te se ponekad znao zapitati je li se ikada uopće i nasmijala. Čempresi se ne smiješe.

Razgovarali su o novcu, odnosno Patricije je govorio.

Bila je to jedna od onih stvari svojstvenih starim ljudima – da uvijek govore o onome što ih muči toga dana. Nikada se nisu opuštali. Kada je Patricije ušutio, Monika reče: »Poprilično kasni.« »Tko?« upita sjena na klupi. »O, Augustin, da, čini se da kasni. Pa što onda?« Nije mu odgovorila. »On više nije dijete, ženo. Može se brinuti sam o sebi.« Alipije pogurne Augustina, a ovaj ga tako razjareno pogleda da se Alipije pretvarao da ga je slučajno dodirnuo. »On je moje dijete«, reče čempres.

Začuje se tih potmuo smijeh. »Moglo bi ti se lako dogoditi da uskoro dobiješ i unuče.« »Patricije, kako to misliš?« On se zasmijulji. Činilo se da se raširio preko cijele mramorne klupe.

Izgleda da Monika nije dijelila ponos svojega muža.

Nije ništa rekla te se on prestao smijuljiti. »Što ti je sada odjednom? Plačeš? Zašto plačeš? Da si Nigidija ili Sabina, rekao bih da se osjećaš uvrijeđenom zato što bi mogla postati baka još ove godine. Ali ja znam da ti ne mariš za takvo što, stoga što ti je? Rodila si mi muško dijete, nisi li? Zašto onda dižeš dreku zbog toga što on postaje muškarac?« 14

»Njegovo je tijelo postalo tijelo muškarca. Ali njegov um i njegova duša još su djetinji. A to je veoma opasno, Patricije.« »Ma, ženo, tako je oduvijek bilo. Kada se rodimo, puni smo tjelesnih želja o kojima naš um ne zna ništa i sve dok imamo iskru mladosti u sebi, tijelo će nam trčati pred umom. Tek kada ostarimo, moći ćemo staviti kočiju pred konja, a većini se nas to ne sviđa čak ni tada.« »Ja sam samo žena. Ne mogu o tome filozofirati s tobom. Ali se bojim...« »Tako mi Erosa i Anterota i svih Gracija! Ja sam bio malo stariji od Augustina kada sam zasijao svoje prvo dijete.« »Preklinjem te, Patricije – ne tim riječima – sjeti se, obećao si mi.« On se nasmijao pomalo žalosno. »Zaboravio sam. Ali i ti zaboravljaš da sam ja samo katekumen, a ne punopravan kršćanin poput tebe. Popriličan je to posao biti kršćaninom. Ni sam ne znam je li to za mene. Teško je staroga psa poput mene naučiti novim trikovima. Uostalom, ne bi ti se svidjelo ni da sam rekao: ‘Tako mi Isusa Krista i njegove Majke!’, nije li tako? Plutonove mi brade, čovjek se mora moći zakleti nečim!« Odjednom se, bez ikakva objašnjenja, rasrdio. »Zaklinjat ću se čime god mi se sviđa, ako to poželim, i u tome me ne ćete spriječiti ni ti ni tvoji biskupi. A ako Augustin želi ljubakati s djevojkama, neka ljubaka. Zbog čega bi drugoga djevojke i bile nego zbog toga? Problem vas kršćana jest taj što se vaša vjera u sve, baš u sve upliće. Stari bogovi možda i imaju svojih mana, ali barem čovjeku dopuštaju da čini ono što mu je potrebno, bilo da ljubaka ili da se zaklinje!« Ona mu nije odgovarala te se Alipije sjetio nečega što mu je Augustin jednom rekao: »Majčina je šutnja oštro oružje.« Čini se da je i njezin muž osjetio tu oštrinu. Nakon nekoliko trenutaka nastavio je puno mirnijim tonom: »Žena15

ma je svojstveno plašiti se svake promjene. Promjena je ženi uvijek promjena na gore. Dječaku je šesnaest godina...« »Da, a što on čini po cijele dane?« »Tu si u pravu. Ali upravo je završio svoj studij u Madauri; nakon samo jedne kratke godine više ga nisu imali čemu naučiti. Svjesna si što to znači? Samo jedna godina, a on je progutao sve njihovo znanje. Bilo im je drago što odlazi, zbog njega su se osjećali posramljenima.« »Sva se tvoja taština, mužu, naziva ‘Augustin’.« »A što je s tobom? Ti si ona koja o njemu neprestano razmišlja.« »On me treba.« »Sve majke to misle.« »Možda ja i jesam poput svih majki, ali on nije poput svih sinova.« »I to isto misle sve majke. A, s vremena na vrijeme, i poneki podjetinjeli otac.« »On me treba. Ti to ne razumiješ. Ni on to ne razumije. On me treba. Da si ti kršćanin, Patricije, znao bi na što mislim, a samim time ne bih ti ni trebala objašnjavati. Reći ću onako kako jest: možda je moj najteži grijeh što u dubini svojega srca ne mogu željeti da me on manje treba.« »Govoriš poput proročice u Delfima. Njemu nismo potrebni ni ja ni ti. Ono što je Augustinu potrebno jest prvoklasno obrazovanje. A ja mu to ne mogu pružiti. A ne mogu mu pružiti zato što nisam primao mito dok sam bio vijećnik Tagaste. Tako mi sjena bogova, puno sam puta poželio da sam ga uzeo kako bi Augustin danas mogao ići u Kartagu i studirati pravo. On bi mogao postići sve ono što je meni bilo nemoguće. Štoviše, marljivim bi radom mogao postati najbolji odvjetnik u Kartagi; mogao bi postati savjetnik i samoga upravitelja, umjesto da trči naokolo s gomilom mladih siledžija. Proklet bio novac! Prokleta bila moja glupost... da sam barem uzeo mito od staroga Skaura kada sam donosio odluku o porezu na sol...« »Ništa dobro ne bi proizišlo iz toga.« 16

»Ma, ženska naklapanja. Najcjenjenije su i najčasnije karijere započele s nekoliko dobrih, sočnih mita, ali ja nisam bio siguran mogu li se osloniti na staroga Skaura da ne će naokolo pričati, a i dječak je onda bio tek novorođenče koje je vrištalo po cijelu noć i pola dana. Trebao sam biti poduzetniji. Trebao sam se uspinjati po leševima i ne obazirati se na posljedice.« Opet osjeti oštro oružje njezine šutnje. Nakon nekoga vremena ipak progovori, sporo i važući riječi prije nego što ih je pustila s usana. »Kartaga je veoma opasno mjesto.

Ali možda si i u pravu, Patricije. Ne znam. Samo, ja ne bih mogla ići s njim.« »Kada bi to barem bila jedina preprjeka. Možeš li uopće zamisliti koliko je novca potrebno da bismo ga poslali tamo? Bilo je strašno skupo i prije deset godina, a danas su troškovi života porasli do besmisla. Računao sam to više puta, sasvim je beznadno.« »Bio bi sam, suočen sa svom tom pohlepom i požudom i grijehom...« »Što ti želiš od njega učiniti – biskupa? Drugoga svetog Ciprijana. Pa čak i kada bi želio postati biskupom, morao bi ići studirati u Kartagu, bilo tamo grijeha ili ga ne bilo! Novac je jedina preprjeka, ženo, novac i ništa više.« Duboko je uzdahnula. Činilo se kao da prikuplja svu svoju hrabrost kako bi izgovorila jednu jedinu riječ: »Romanijan.« Zapiljio se u nju potpuno iznenađen. »Romanijan? Kako to misliš? O, shvaćam! Pa da, on sigurno ima novca, ali, molim te lijepo, zašto bi ga dao meni? Trenutačno nisam u stanju uzvratiti mu.« »Mislim da on to ne će ni očekivati od tebe.« »Zašto to misliš? On sigurno nije kršćanin.« »Ne, nije. Ali jest po svojim djelima. Dobar je čovjek.

Drag mu je Augustin. Mislim da će nam pomoći.« »Nisi o tome razgovarala s njim?« »Nije na meni takvo što učiniti.« 17

»I ja mislim da nije. Ali to je svakako dobra zamisao.

Da, to je doista dobra zamisao. Otići ću k njemu i pitati ga.« Nejasna mrlja ustade. »Sada? Ovako kasno?« »Zašto ne? Romanijan ne liježe u krevet baš rano. Vjerojatno sjedi nad čašom cekupskoga ili falernijskoga vina i čita nekoga od vedrijih filozofa ili gleda neku od svojih robinja kako pleše. Njegovu je sinu tek šest godina i do sada je već sigurno zaspao. Reći ću mu da će i on imati koristi pruži li Augustinu priliku da studira u Kartagi. Augustin će onda moći poučavati malenoga Licencija! Tako na to treba gledati. Koliko god dobri bili, bogataši uvijek žele osjetiti da za svoj novac dobivaju nešto vrijedno. Sada idem. A na tvojemu mjestu, ženo, ne bih sjedio ovdje i čekao Augustina.« Augustinova mršava ruka snažno pritisnu Alipijeva leđa. Dječaci su se ukipjeli na mjestu, s rukama iza leđa i brada spuštenih na grudi; njihove su se tamne tunike stopile s listovima oleandra.

Patricije je prošao pokraj njih, ne pogledavši ni lijevo ni desno. Čekali su sve dok nisu vidjeli kako njegova sjena nestaje na putu prema Romanijanovoj kući, koja je bila udaljena četvrt sata hoda. »Laku noć, Alipije«, reče Augustin hladno. »Molim? Aha! Laku noć.« Alipije se uputio prema glavnoj cesti. Nakon nekoliko koraka osvrnuo se. Augustin se pridružio svojoj majci.

Alipije se tiho i na prstima vrati u grmove oleandra. Zanimalo ga je što će to dvoje imati reći jedno drugome. Oduvijek je bio znatiželjan. Osjetio je kako ga privlače grmovi oleandra kao da se raspravljalo o njegovoj vlastitoj sudbini. Zapravo se i raspravljalo, samo što on to onda nikako nije mogao znati. »Što ti koristi, majko, da ti kažem gdje sam bio i s kim sam se susreo?« 18

»Ti... ti nisi bio kod neke žene, Augustine, jesi li?« Nasmijao se. »Nisam ovoga puta, majko.« »O ovome... mi je jako teško govoriti, Augustine...« »Zašto bismo onda i govorili, majko?« »Zato što se nalaziš u opasnosti, sine, a u bliskoj bi se budućnosti mogao naći i u još većoj.« »Misliš u Kartagi?« »Kako znaš? Prisluškivao si!« »Ah, majko, nisam nikako mogao, a da ne načujem očev veliki govor. Nisam ja kriv što on govori poput govornika za govornicom pred slušateljstvom od jednoga jedinog čovjeka.« »Ne poštuješ dovoljno svojega oca, Augustine.« »Poštujem ga više nego dovoljno, majko. Misliš li da će mu Romanijan dati novac? Ja doista želim ići u Kartagu, majko. Dodijalo mi je igrati se s neotesancima u ovome gradu koji su zaboravili i bogovi i ljudi.« »Ne znam hoće li mu dati, ali Romanijan je dobar čovjek. Vrlo je lako moguće da odeš u Kartagu – sam. Augustine, preklinjem te da izbjegavaš žene. Ja... ja znam da ti više nisi dijete, dječak, ali kada muškarac trati svoje vrijeme na žene bez čednosti, to nipošto nije znak veličine. To čak nije ni snaga. To je slabost.« Podrugljivo se nasmijao. »Bez te slabosti, majko, ja ne bih postojao. Niti biste postojali ti i otac. Čini mi se da se ponešto može reći i u obranu takve slabosti.« »Brak je nešto potpuno drukčije, sine, on je svet, blagoslovljen od Boga. Ali ti se još ne smiješ ženiti, koliko te god na to poticala tvoja uzavrela krv. To bi... to bi poremetilo tvoj studij, tvoju karijeru, tvoj položaj u svijetu. Bio bi okovan za svoj dom; morao bi se laćati svakakvih poslova kako bi priskrbio za svoju ženu, a kasnije i za svoju djecu.

Ja... možda i nije potrebno da ovako govorim... ne znam.

Ali činim to, sine, zato što želim da u potpunosti iskoristiš sve svoje darove. Pa ipak, odeš li u Kartagu...« 19

»Ne brini, majko. Nemam se namjeru ženiti. Iz onoga što sam vidio oko sebe ne mogu se načuditi zašto to čini ijedan muškarac. A što se tiče cijele te priče o ženama bez čednosti, majko... to je samo žensko naklapanje. Snaći ću se ja već nekako... Pa, laku noć, majko. Nadam se da će otac pronaći put do kuće, čuo sam da Romanijan ima izvrstan podrum. Zato sada idem u krevet; mogli bi proći sati prije nego što se vrati. Laku noć.« Njegova ga majka nije slijedila. Duboko je uzdahnula.

Pogledala je prema nebu te je njezino lice prvi put postalo vidljivo na svjetlu mlada Mjeseca i bezbrojnih zvijezda.

Alipiju tada na pamet padne neobična misao da je ovako s njom oduvijek bilo – da je njezino pravo lice postajalo vidljivo tek onda kada bi tražila svojega Boga. Ruke su joj bile sklopljene. Molila je.

Alipijevi roditelji nisu bili kršćani; površno su vjerovali u stare bogove kao u božanska počela pod željeznim jarmom Anangke, božice potrebe. Lari, kućni bogovi, krasili su dnevnu sobu, ali da se itko od članova njegove obitelji molio njima, držalo bi ga se popriličnim čudakom i pomalo priglupim. Njegova je majka rano umrla, a njegov otac nije previše razmišljao o molitvi. »Ne dodijavaj bogovima«, običavao je reći. »Previše ljudi to čini. Trebali bi nam biti itekako zahvalni kada bi ih barem neki od nas ostavili na miru. Dakako, ako oni uopće postoje, što može, ali i ne mora biti.« Jednom ili dvaput godišnje odlazio bi u Tanitin hram kojoj je, kao što je sam priznao, potajno bio naklonjen, i tada bi sa sobom obično vodio i Alipija. Za vrijeme vladavine cara Konstantina hramovi su bili zatvoreni, a zatim iznova otvoreni za vladavine cara Julijana, zatim ponovno zatvoreni pa iznova otvoreni, a sada se činilo da više nitko ne mari što su od toga dvoga. Alipije je vidio mnoge ljude kako mole, neki na izvještačen način, neki bez imalo razmišljanja, ali nikada nije vidio da bi itko molio kao što je to činila Augustinova majka.

20

Ništa se nije čulo. Njezine se usne nisu micale. Pa ipak, ona je odapinjala svoju želju prema nebu kao plotun strijela, kao plotun za plotunom strijela, koje su letjele sve više i više dok nisu dosegle ono što se nalazilo onkraj tamna grimiza noći i srebrna svjetlucanja zvijezda.

Njezino lice, čvrsto i blijedo, i samo je bilo zvijezda, još jedan srebrnast odsjaj. Kada bi taj njezin kršćanski Bog zaista postojao, bilo bi nemoguće da njezina želja ne dođe do njega.

Sada je već postalo hladno, ali se dječak silno znojio i njegove su ruke drhtale. Bilo je pogrješno stajati tu i gledati ovaj strašan prizor.

Odšuljao se.

Kada je došao kući, njegov je otac još bio budan. Sjedio je u svojoj radnoj sobi i čitao. Kada je podigao pogled, Alipije je izvalio: »Oče, mogu li poći na studij u Kartagu?« Veliki, sjedokosi muškarac razjapi usta potpuno iznenađen. Zatim se nasmiješi. »Pa, nisam znao da si tako ambiciozan. Razgovarat ćemo o tome ujutro. Sada idi u postelju, kasno je.« Potpuno je zaboravio izgrditi ga.

21

Knjiga druga AD 371. â&#x20AC;&#x201C; 372.

I. Kartaga je bila užasavajuće iskustvo. Život u Tagasti možda i nije bio ispunjenje svih snova, ali je zato život u Kartagi bio ispunjenje svih noćnih mora. Alipiju su kod kuće već pomalo počele i dosađivati uvijek iste ulice i trgovi i poznata lica, a nikada se nije naviknuo ni na muklo zavijanje šakala u noći i na kreštavo cerekanje hijena koje su dolazile do samih zidina grada u potrazi za otpatcima iz mesnica ili za bilo čim drugim što bi već mogle proždrijeti.

Ali sve to nije bilo ništa u usporedbi sa zavijanjem, njištanjem, rzanjem, vrištanjem, rikom, vikom i dernjavom koje su se mogle čuti ovdje u Kartagi, s prodavačima i kupcima koji su se bez prestanka nadvikivali, s kočijama, volovskim kolima i konjanicima koji su potpuno ispunjavali ulice i zbog kojih se Alipije osjećao poput strana tijela koje će s njih svakoga časa biti uklonjeno jednim dobrim udarcem.

Toliko je gusto bilo mnoštvo ljudi i vozila koji su se naguravali po ulicama Kartage da se govorilo kako rimska uprava ozbiljno razmišlja o tome da na glavna raskrižja postavi trubače koji bi trubili jednom u znak da se mnoštvo, koje se kretalo u smjeru sjever-jug, pokrene naprijed, a dvaput u znak da to isto učini mnoštvo koje se kretalo u smjeru istok-zapad. Je li se takvo što uopće moglo i zamisliti? Čitav bi grad bio podijeljen na dvije neprijateljske vojske koje bi se bez prestanka ustrojavale, a miroljubivim bi se građanima zapovijedalo kada da idu naprijed, a kada da stoje mirno. Nasreću, tu je ludu zamisao odbacilo gradsko vijeće zato što barem polovica ljudi, koji nisu prošli nikakvu vojnu obuku, ne bi obraćala ni najmanju pozornost 25

na trube i zato što bi na svako raskrižje trebalo postaviti vojsku da silom provodi takvu okrutnu stegu.

Nekoliko minuta nakon svojega dolaska Alipije se izgubio u toj silnoj pometnji i kada je napokon nadvladao vrtoglavicu i okrenuo se prema najbližemu promatraču kako bi ga zapitao gdje se nalazi ulica draguljarâ, otkrio je da se obraća konju privezanu za dovratnik. Zatim je to isto pitanje postavio i mladu muškarcu odjevenu u divnu haljinu od žute svile i s prstenjem na gotovo svim prstima.

Umjesto odgovora dobio je preziran pogled. »Bilo bi ti bolje da odeš do najbližih kupki, prijatelju, možda si ti doista dragulj, ali svojega kupca ne ćeš pronaći sve dok se pošteno ne izribaš.« Konj barem nije bio nepristojan!

Dakako da je bio prljav i znojan nakon tako duga putovanja; dakle, kada malo bolje promisli, mladićev savjet možda i nije tako loš. K tome je kupke bilo i lako pronaći budući da ih je bilo toliko da je bilo nemoguće promašiti ih baš sve.

One u koje je Alipije otišao nazivale su se Gargilijeve terme, a bile su tako velike da su izgledale kao grad unutar grada. Bazeni s hladnom, toplom i vrućom vodom mogli su istodobno primiti i tisuću ljudi, pa i više, a bili su okruženi sobama za masažu, trgovinama svake vrste, pa čak i javnim gostionicama. Tik uz terme zbilo se i kazalište i, što je bilo neizbježno, javna kuća. Dok se Alipije kupao, njegovu su tuniku i plašt oprali i izglačali i dok ih je ponovno oblačio na se, mlada mu je žena, kože poput mramora – žutoga numidijskog mramora, a ne onoga šarenog talijanskog ili bijeloga grčkog mramora – pristupila sa smiješkom na licu i utisnula mu u ruku velik crven cvijet. Potom se okrenula i otišla, a on je ostao ukopan na mjestu, zureći za njom. Nestala je među stupovima javne kuće te je shvatio da je cvijet neka vrsta pozivnice.

26

»Jedan denar«, reče mu muškarac koji je oprao i izglačao njegovu odjeću. »Ona će te stajati puno više. Ti si iz provincije, zar ne?« »Ima veoma lijepe zube«, reče Alipije ležerno. »Mislim da su lijepi zubi veoma važni za ženu.« Što se tiče muškarčeva pitanja, odlučio ga je zanemariti. Isplatio mu je njegov denar – u Tagasti bi za istu cijenu cijela jedna obitelj mogla čitav tjedan prati i glačati svoju odjeću – i otišao.

Međutim, ne prema javnoj kući.

Uskoro ga je metež koji je vladao na ulicama ponovno okružio, ali je uspio pronaći nekoliko obzirnijih ljudi koji su ga usmjerili prema ulici draguljarâ.

Na putu prema njoj neprestano je pružao vrat u potrazi za Augustinom koji je u Kartagu stigao dva tjedna prije. Znao je da je to što čini besmisleno; bila bi nevjerojatna slučajnost susresti Augustina na ulici. Žudio je vidjeti ga i čuti njegov hladan, podrugljiv glas. To mu, dakako, nikada ne bi priznao – zbog takve bi ga osjećajne besmislice Augustin samo prezreo, i to s pravom. Augustin nije uvijek bio nepravedan, samo onda kada je bio srdit. Međutim, srdit je bio često.

Nije ni potrebno reći da ga Alipije nije ugledao te se već počeo pitati ne će li proći i tjedni, pa možda čak i mjeseci, prije nego što ga ugleda. Kada se Augustin uputio u Kartagu, nije znao gdje će odsjesti, a nije ni pisao kući sve do Alipijeva polaska. Alipije, stoga, nije imao nikakve adrese, a Kartaga je bila tako golem grad.

Trebalo mu je više od jednoga sata da pronađe kuću srebrara Jube koji je pisao njegovu ocu da za Alipija čuva sobu po pristupačnoj cijeni. Njegov otac nije poznavao toga čovjeka, ali je poznavao nekoga drugog koji je Alipiju tražio sobu i pronašao je upravo kod Jube.

Juba je bio stariji muškarac, tamne puti i sitnih očica s crvenim podočnjacima. (Govorio je da su mu oči takve zbog toga što na svojim rezbarijama radi do kasno u noć, ali ono na čemu je on uglavnom radio bilo je vino.) Njego27

va je žena bila golemo, debelo i bezoblično stvorenje koje je većinu svojega vremena provodilo na ležaju, proždirući slatkiše i puštajući robinji da je hladi lepezom.

Alipija je do njegove sobe povela Mavrut, Jubina kći iz njegova prijašnjega braka. Bila je to veoma lijepa djevojka, ne tako tamnoputa poput svojega oca, i Alipije je pomislio kako bi se Augustinu sigurno svidjela.

Sobica je bila vrlo malena i niska, s jednim jedinim majušnim prozorčićem s kojega je pogled pucao na maleno dvorište puno kokošiju, djece i prljavštine. Miris luka, izmeta i paljevine prožimao je cijelu dvokatnicu. »Kako se zoveš?« upita ga djevojka. Alipije joj reče kako se zove, a zatim i ona njemu zauzvrat reče svoje ime. »Nadam se da će ti se svidjeti ovdje«, reče djevojka neobično gugutavim glasom. »I ja se tome nadam, Mavrut.« Nasmijala mu se od uha do uha. Imala je lijepe zube.

Sobu je napustila polaganim, pažljivim koracima, neobično migoljeći tijelom. Nije ona kriva, pomisli Alipije. Haljina joj je gotovo na svim mjestima preuska. Mora da ju je prerasla.

Njezina je prisutnost ostalim mirisima pridodala dašak nečega slatkastog.

Sjeo je na ležaj. Znao je da bi trebao otvoriti putnu torbu i raspremiti stvari, ali je bio toliko umoran i tako mu je nesnosno bilo vruće usprkos kupki kojom se malo prije osvježio. Osjećao se jadno i bijedno. Posljednji je put jeo prije više od šest sati, ali jednostavno nije imao snage iznova izići na ulicu i potražiti kakvu gostionicu.

Kartaga je bila nesaglediva bujica koja je tutnjala i drobila sve oko njega i od koje je pobjegao u ovu zagušljivu sobicu, koja je postala njegovo jedino utočište. Svuda oko njega bilo je na stotine tisuća ljudi, a on se u cijelomu svojem životu nikada nije osjećao usamljenijim.

Mora da je bio lud kada je od oca zatražio da ga pošalje na takvo mjesto.

28

Sadržaj

KNJIGA PRVA AD 370. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 KNJIGA DRUGA AD 371. – 372. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 KNJIGA TREĆA AD 373. – 374. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 KNJIGA ČETVRTA AD 374. – 382. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113 KNJIGA PETA AD 383. – 385. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155 KNJIGA ŠESTA AD 385. – 387. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 209 KNJIGA SEDMA AD 387. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 255 KNJIGA OSMA AD 428. – 430. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 275

329

PREPORUČUJEMO

Opisujući vojne bitke i političke intrige te detaljno nijansirajući karaktere glavnih likova: mladoga Franje, lijepe i pobožne Klare, cara Fridrika II., sultana al-Kamila i pape Inocenta III., de Wohl čitatelja vodi na uzbudljivo književno i duhovno putovanje od Assisija preko Rima i Sicilije sve do smrtonosnih pustinja Egipta, slijedeći tako Franjin put od vojnika do mistika.

354 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Vrsnim književnim umijećem i povijesnom preciznošću, detaljno opisujući Rim u kaosu, barbarska osvajanja i svijet koji se urušava, de Wohl čitatelju istodobno približava život čovjeka koji će bitno utjecati na novu civilizaciju, koja mnogo toga ima zahvaliti upravo njegovoj viziji i djelovanju.

348 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Uzbudljivi život carice Helene, odgajanje sina Konstantina te prihvaćanje kršćanstva samo su priprava za vrhunac njezina životnoga traženja – pronalazak pravoga križa na kojemu je Krist bio razapet na Kalvariji – Drva života.

312 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Smještajući uzbudljivu povijesnu radnju romana u 13. stoljeće, u doba križarskih ratova i vladavine cara Fridrika II., de Wohl slijedi izbliza život sv. Tome Akvinskoga te na nenadmašan način oslikava dramatično i uzbudljivo razdoblje iz kojega se iznjedrila europska civilizacija.

362 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Poznati katolički romanopisac u ovomu nam romanu oslikava lik i život Don Juana Austrijskoga, koji je 7. listopada 1571. predvodio ujedinjenu kršćansku flotu u bitki kod Lepanta, u kojoj je ona, premda brojčano inferiorna, porazila nadmoćnoga turskog neprijatelja spriječivši tako islamsko osvajanje Europe.

462 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Potresan roman o najdramatičnijem svjetskom pogubljenju i o načinu na koji je ono pogodilo jednoga od njegovih najmanje poznatih sudionika – čovjeka koji je zarinuo koplje u Krista na križu.

371 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Recom, Zagreb Tiskano u studenome 2010.

Ovo poznato književno djelo uglednoga romanopisca Louisa de Wohla na uzbudljiv i realističan način pripovijeda o iznimnu životu svetoga Augustina, jednoga od najznamenitijih ljudi svih vremena, kao i o vremenu u kojemu je živio.

U svojemu temperamentnu i neusporedivu stilu Louis de Wohl pripovijeda priču o obraćenju svetoga Augustina od isprazne, razbludne mladosti do sjajnoga duhovnoga pisca i teologa – čovjeka koji je posve pokorio sebe, kao i protivnike Crkve – čija su literarna, filozofska i teološka remek-djela bitno utjecala na zapadnu misao. De Wohl je pažljivo nanovo izgradio uzbudljivu povijesnu pozadinu toga doba – burno ozračje Rimskoga Carstva posljednjih dana dekadence – vješto ispreplićući osobnosti ljudi koji su bili blisko povezani s Augustinom: Monike, njegove svete majke; veličanstvenoga Ambrozija, milanskoga biskupa, i mnogih drugih koji su pridonijeli bogatstvu i dubini životne priče ovoga velikana Crkve.

Ovo je roman koji sjaji maštovitim i živopisnim dramama koje uprizoruju buran život svetoga Augustina, koji nam predstavlja vrstan pripovjedač s karakterističnim darom za slikovite prikaze, podrobnim portretiranjem i zadivljujućim poznavanjem povijesti.

Nema dvojbe kako će i ovaj roman biti omiljen ljubiteljima Augustina, ali i de Wohla.

ISBN 978-953-235-233-7

VERBUM 130 kn

www.verbum.hr