Nazvao sam vas prijateljima

.................................................................

Joseph Ratzinger

Nazvao sam vas prijateljima ZajedniĹĄtvo na putu vjere

VERBUM

Joseph Ratzinger NAZVAO SAM VAS PRIJATELJIMA

Biblioteka:

FIDES 42.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

PrÄłevod: dr. fra Ivan Ivanda

Za nakladnika: Miro Radalj

Joseph Ratzinger

NAZVAO SAM VAS PRIJATELJIMA Zajedništvo na putu vjere

VERBUM Split, 2008.

Naslov izvornika: Joseph Kardinal Ratzinger WEGGEMEINSCHAFT DES GLAUBENS. KIRCHE ALS COMMUNIO (str. 180–260) © 2002 by Sankt Ulrich Verlag GmbH, Augsburg © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2008.

Izvršna urednica: Jelena Hrgović, dipl. teolog Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 230.1 RATZINGER, Joseph Nazvao sam vas prijateljima : zajedništvo na putu vjere / Joseph Ratzinger ; <prijevod Ivan Ivanda>. - Split : Verbum, 2008. - (Biblioteka Fides ; 42) Prijevod djela: Weggemeinschaft des Glaubens.

ISBN 978-953-235-150-7 121128005

NAZVAO SAM VAS PRIJATELJIMA

PREDSTAVLJANJE DEKLARACIJE DOMINUS IESUS

U dvorani za tiskovne konferencije Svete Stolice, 5. rujna 2000.

U sljedećim se izvodima ograničavamo na kratko skiciranje konteksta i značenja Izjave Dominus Iesus, budući da prilozi koji slijede objašnjavaju vrijednost i učiteljski autoritet dokumenta, kao i njegove posebne kristološke i ekleziološke sadržaje.

1. U današnjoj, živahnoj raspravi o odnosu kršćanstva prema drugim religijama, sve se više i više širi poimanje da sve religije svojim pristalicama nude jednako vrijedne putove spasenja. Ovo se uvjerenje u međuvremenu potvrdilo ne samo na teološkome području, nego i u širokim dijelovima katoličke javnosti, a na to posebno utječe kulturalni trend koji u ovome trenutku prevladava na Zapadu i koji se može označiti pojmom relativizma.

Takozvana pluralistička teologija religija počela se malo-pomalo potvrđivati već od pedesetih godina 20. stoljeća, iako je veće 5

JOSEPH RATZINGER

značenje za kršćansku svijest mogla zadobiti tek u naše doba. Postoje raznovrsna očitovanja i oblici spomenutih poimanja i bilo bi pogrješno sve teološke pozicije, s kojima se susrećemo na ovome području, strpati u isti koš. Izjava ne opisuje ni bitne oznake pojedinih teoloških tendencija niti ih pokušava sažeti u jednu jedinu formulu. Štoviše, dokument naznačava neke filozofske i teološke pretpostavke na kojima se temelje različite pluralističke teologije religija: – uvjerenje da Božju istinu nije moguće potpuno shvatiti i izreći – relativistički stav spram istine, zbog čega ono što je za neke istina ne mora biti istina za druge – korjenita opreka koja postoji između logičkoga mišljenja Zapada i simboličkoga načina mišljenja Istoka – subjektivizam onih koji razum prihvaćaju kao jedini izvor spoznaje – metafizičko ispražnjenje otajstva utjelovljenja – eklekticizam onih koji u teološkome istraživanju preuzimaju ideje koje potječu iz drugih filozofskih i religijskih sustava, ne obazirući se na njihovu logiku i povezivost s kršćanskom vjerom 6

NAZVAO SAM VAS PRIJATELJIMA

– naposljetku, sklonost da se Sveto pismo tumači bez uvažavanja Tradicije i crkvenoga učiteljstva (usp. Izjavu Dominus Iesus, 4).

Koje načelne posljedice ima ovaj način mišljenja za središte i jezgru kršćanske vjere? Kratko rečeno: posrijedi je odbacivanje identifikacije jedincata povijesnoga lika Isusa iz Nazareta sa stvarnošću Boga, živoga Boga, budući da se Apsolutno ili Apsolutni nikada ne može potpuno i konačno valjano objaviti u povijesti. U povijesti postoje samo modeli, idealne figure koje nas upućuju na posve Drugoga, ali kojega kao takva ne možemo dohvatiti u povijesti. Neki teolozi, koje možemo držati umjerenima, priznaju doduše da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek, ali misle da se zbog ograničenosti Isusove ljudske naravi Božja objava u njemu ne može držati potpunom i konačno valjanom, nego je se uvijek mora promatrati u odnosu spram drugih mogućih Božjih objava, kao što su objave velikim religijskim likovima čovječanstva ili osnivačima religijâ. Na ovaj se način, objektivno govoreći, iznosi pogrješna ideja da su religije svijeta komplementarne kršćanskoj objavi. To znači da dogma, Crkva, sakramenti ne mogu imati apsolutnu, nužnu vrijednost. Pridavati ovim ograničenim sredstvima apsolutno obiljež7

JOSEPH RATZINGER

je, ili ih čak držati oruđem stvarna susreta s Božjom istinom, značilo bi ono što je posebno staviti na stupanj apsolutnoga i krivotvoriti onu stvarnost kojom ne možemo raspolagati – stvarnost Boga, posve Drugoga.

Naočigled ovih predodžaba tvrditi da postoji univerzalna, obvezujuća, valjana istina u povijesti, koja se utjelovila u Isusu Kristu i koja se dalje prenosi po vjeri Crkve, promatra se kao neka vrsta fundamentalizma, kao napad na moderan duh i kao prijetnja toleranciji i slobodi. Ovdje se jasno pokazuje da je shvaćanje dijaloga zadobilo ono značenje koje se korjenito razlikuje od shvaćanja dijaloga II. vatikanskog sabora. Dijalog, ili bolje, ideologija dijaloga stupa na mjesto poslanja ili hitna poziva na obraćenje. Dijalog se više ne shvaća kao put otkrivanja istine, kao proces po kojemu se drugomu razotkriva skrivena dubina onoga što je doznao u svome religioznom iskustvu, a što sada po susretu s konačnom i potpunom objavom Isusa Krista biva pročišćeno i ispunjeno. Nova, ideološka forma dijaloga, koja je nažalost prodrla i u unutrašnjost Katoličke Crkve i u određena teološka i kulturalna područja, smjera na relativiziranje »dogme« – i suprotnost je »obraćenju« i »poslanju«. Dijalog za relativističko mišljenje znači: vlastitu poziciju ili vlastitu vjeru i uvjere8

NAZVAO SAM VAS PRIJATELJIMA

nja drugih podići na istu razinu tako da se sve svodi na razmjenu načelno jednakovrijednih, relativnih mišljenja, s ciljem da se postigne najveća moguća mjera suradnje i integracije između različitih religijskih shvaćanja.

Razgradnja kristologije i njoj podređene, ali s njome nerazdvojno povezane ekleziologije, logična je posljedica jedne takve relativističke filozofije koja na protuslovan način služi kao temelj i post-metafizičkome mišljenju Zapada, kao i negativnoj teologiji Azije. Posljedica je toga da lik Isusa Krista gubi svoje jedincato i sveopće spasenjsko značenje. Okolnost da se relativizam u znaku susreta s kulturama predstavlja kao istinska i ljudima naklonjena filozofija, koja je jedina u stanju jamčiti toleranciju i demokraciju, u konačnici vodi k marginalizaciji onih koji i dalje brane kršćanski identitet i zahtjev za univerzalnošću istine i spasenja u Isusu Kristu. Zapravo, kritiku apsolutnoga i konačno valjanoga zahtjeva Kristove objave, koji podiže kršćanska vjera, prati pogrješan pojam tolerancije. Načelo tolerancije, kao izraz poštivanja slobode savjesti, mišljenja i religije, koje brani i promiče II. vatikanski sabor, i koje iznova iznosi i u ovoj Izjavi, temeljna je etička pozicija koja pripada kršćanskome Vjerovanju jer ozbiljno shvaća odluku za vjeru. No, danas 9

JOSEPH RATZINGER

se manipulira ovim načelom i uvažavanjem slobode i bez oklijevanja ih se zaobilazi kada se primjenjuju u preuzimanju religijskih sadržaja.

Pritom se tvrdi da svi sadržaji raznih religija, kao i nereligiozna poimanja života, imaju istu vrijednost, a da objektivna i opća istina ne postoji budući da se Bog ili Apsolutni objavljuje pod nebrojenim imenima i da su sva ta imena istinita. Ovo je pogrješno poimanje tolerancije povezano s gubitkom, odnosno s odricanjem od pitanja istine koje danas mnogi odbacuju kao beznačajno pitanje. Na taj se način jasno očituje intelektualna slabost današnje kulture.

Ako se pitanje istine više ne postavlja, onda se bit religije više ne razlikuje od svoje »nebiti«, vjera se više ne razlikuje od praznovjerja, a iskustvo od iluzije. Bez zahtjeva za istinom i poštivanje drugih religija postaje protuslovno i besmisleno jer više ne postoji kriterij po kojemu bi se moglo utvrditi što je u nekoj religiji pozitivno, da bi ga se razlikovalo od onoga što je negativno, ili što je plod praznovjerja i obmane.

2. Izjava glede toga poseže za jednom tvrdnjom iz enciklike Redemptoris missio: »Što god Duh ostvaruje u srcima ljudi i u povijesti narodâ, u kulturama i religijama, ima za cilj pripremu naviještanja« (br. 29). Tekst se izričito 10

NAZVAO SAM VAS PRIJATELJIMA

odnosi na djelovanje Duha, ne samo u »srcima ljudi«, nego i u »religijama«. Djelovanje Duha povezano je s nutarnjim Kristovim otajstvom, od kojega ga nikada ne smijemo odvajati. Budući da su religije ukorijenjene u povijesti i u kulturama narodâ, u njima uvijek nalazimo pomiješano dobro i zlo. Stoga se ne može držati da je sve to praeparatio evangelica, nego samo »ono što Duh ostvaruje«. Iz ove činjenice treba izvući važan zaključak: putovi k spasenju jesu ono dobro koje je prisutno u religijama, i to kao djelovanje Duha u Kristu, a ne religije kao takve. To potkrjepljuje i Izjava Nostra aetate II. vatikanskog sabora s obzirom na sjemenke istine i dobra koje su prisutne u drugim religijama i kulturama: »Crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta. S iskrenim poštovanjem promatra te načine djelovanja i življenja te zapovijedi i nauke koje, premda se u mnogome razlikuju od onoga što ona sama drži i naučava, ipak nerijetko odražavaju zraku one Istine koja prosvjetljuje sve ljude« (br. 2).

Sve što je dobra i istinita u religijama, ne smije biti izgubljeno, nego mora biti priznato i uvaženo. Ono što je dobro i istinito, bez obzira gdje se nalazilo, dolazi od Oca i ostvaruje ga Duh Sveti. Sjemenke Logosa posvuda su razasute.

No, ne smiju se ni zatvoriti oči pred zabludama i pogrješkama koje su prisutne u religijama.

11

JOSEPH RATZINGER

II. vatikanski sabor potkrjepljuje u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi: »Često su ljudi prevareni od Zloga bili zaluđeni u svojim mislima i zamijenili Božju istinu lažju, služeći više stvoru nego Stvoritelju« (Lumen gentium, 16).

Po sebi je razumljivo da se u jednome svijetu, koji se sve više povezuje, susreću religije i kulture. To ne vodi samo k izvanjskome približavanju ljudi različitih religija, nego i sve većemu zanimanju za još nepoznate religijske svjetove.

U ovomu je smislu, s obzirom na naizmjenično upoznavanje, opravdano govoriti o međusobnu obogaćivanju. No, to ne znači da zbog toga treba napustiti zahtjev kršćanske vjere da je kao dar primila konačno valjanu i potpunu objavu Božjega otajstva spasenja u Isusu Kristu. Takav način razmišljanja treba izbjegavati jer je prožet religijskim relativizmom koji vodi k tvrdnji da »jedna religija vrijedi isto koliko i druga« (Redemptoris missio, 36).

Uvažavanje i poštivanje religija i kultura svijeta, koje su donijele objektivno obogaćenje u promicanju ljudskoga dostojanstva i u razvoju civilizacije, ne umanjuju izvornost i jedincatost objave Isusa Krista niti oslabljuju misijsku zadaću Crkve: »Ona bez prekida naviješta i dužna je naviještati Krista, koji je ‘put, istina i život’ (Iv 14,16), u kome ljudi nalaze puninu 12

NAZVAO SAM VAS PRIJATELJIMA

religioznoga života, u kome je Bog sa sobom sve pomirio« (Nostra aetate, 2). Ove jednostavne riječi istodobno pokazuju nutarnji razlog i poticaj za uvjerenje da je punina, univerzalnost i konačna valjanost Božje objave prisutna samo u kršćanskoj vjeri. Korijeni toga razloga nisu u nekoj umišljenoj i uobraženoj prednosti koju bi se pripisalo vjernicima Crkve niti u povijesnim događajima za vrijeme zemaljskoga hodočašća Crkve, nego u otajstvu Isusa Krista, koji je pravi Bog i pravi čovjek. Zahtjev jedincatosti i spasenjske univerzalnosti kršćanstva bitno proizlazi iz otajstva Isusa Krista, čija se prisutnost u Crkvi, njegovu tijelu i njegovoj zaručnici, nastavlja i dalje. Stoga Crkva drži da je njezina konstitutivna zadaća evangelizacija svih naroda. I u današnje doba, koje je obilježeno religijskim pluralizmom i zahtjevom za slobodom odlučivanja i mišljenja, Crkva se osjeća pozvanom »na spašavanje i obnovu svega stvorenja, da se sve obnovi u Kristu i da u njemu ljudi sazdaju jednu obitelj i jedan Božji narod« (Ad gentes, 1).

Izjava Dominus Iesus Kongregacije za nauk vjere, koju je Papa potvrdio certa scientia et apostolica sua auctoritate, potkrjepljuje istine u njoj sadržane, u koje je vjera Crkve uvijek vjerovala i koje je čvrsto zastupala, i štiti vjernike od raširenih zabluda ili dvoznačnih tumačenja.

13

JOSEPH RATZINGER

Time ona ispunjava dvostuku zadaću: s jedne strane, iznova daje svjedočanstvo visoke vrijednosti, da bi svijetu pokazala »sjaj Kristove poruke spasenja« (usp. 2 Kor 4,4), a s druge strane, utvrđuje neizostavne učiteljske temelje koji obvezuju sve vjernike, koji moraju voditi, nadahnjivati i usmjeravati kako teološko istraživanje, tako i pastoralno i misionarsko djelovanje vjernika u cijeloj Katoličkoj Crkvi.

14

NAZVAO SAM VAS PRIJATELJIMA

RAZMJENA PISAMA

Između metropolita Damaskinosa i Josepha kardinala Ratzingera o Izjavi Kongregacije za nauk vjere »Dominus Iesus«1 i o pismu Kongregacije za nauk vjere »Sestrinske Crkve«2 Damaskinos, metropolit Švicarske Njegovoj Eminenciji Josephu kardinalu Ratzingeru, pročelniku Kongregacije za nauk vjere Chambésy, 30. listopada 2000.

Eminencijo!

Dragi, štovani brate i prijatelju!

Veoma se rado i sa zahvalnošću prisjećam našega posljednjeg, nezaboravnog susreta u Toskani, od 14. do 16. listopada.

Taj je susret bio za nas prigoda da razmišljamo o ponečemu što si Ti nedavno u svome svojstvu pročelnika Kongregacije za nauk vjere kao obvezujuću riječ uputio svim biskupima Rimokatoličke Crkve. Mislim pritom na Izjavu Dominus Iesus, a posebice na Pismo Kongregacije za nauk vjere o sestrinskim Crkvama.

15

JOSEPH RATZINGER

Kada sam 1999. na rimokatoličkomu fakultetu Sveučilišta u Bonnu držao predavanje o doprinosu Grčke pravoslavne crkve i teologije u današnjoj Europi, naglasio sam, između ostaloga, da je Božja providnost odredila da sam u godinama nakon 1959., kada sam kao stipendist ekumenskoga patrijarhata u Carigradu nastavio studij u Njemačkoj, ondje mogao upoznati mladoga profesora Josepha Ratzingera kao učitelja i prijatelja. Naš je odnos bio odnos sve većega i dubljega zajedništva. Obostrano smo otkrivali što znači pripadati rimokatoličkoj i pravoslavnoj Crkvi, dvjema Crkvama koje su ponovno otkrile da su sestrinske Crkve. Tako smo se iznutra pripremali za veliki događaj 1965. godine: dokinuće izopćenja iz sjećanja naših Crkava. Na taj se način u nama razbudila strast za ponovno uspostavljanje potpuna jedinstva između naših Crkava. Doživjeli smo činjenicu da dijelimo istu apostolsku vjeru i slijedili smo novo razdoblje naših odnosa od dijaloga ljubavi do službenoga teološkog dijaloga. Isto tako smo osjetili da je obostrano dokidanje izopćenja doista stvorilo novu situaciju, koja je morala biti vrjednovana i s teološkoga stanovišta.

Ova situacija ima psihološki, kao i ekleziološki domašaj, koji uvelike nadilazi događaj koji smo izbrisali iz sjećanja. S vremenom se pokazalo da je njegov odjek u narodu bio dublji i širi nego što se moglo predvidjeti. Ovo dokida16

NAZVAO SAM VAS PRIJATELJIMA

nje anatema ostvaruje te i dalje mora ostvarivati pročišćenje sjećanja, a ono je opraštanje. Ono je simbol odvojenosti zamijenilo simbolom ljubavi.

Ono pretpostavlja novu crkvenu situaciju koja mora imati sve više povratnih učinaka na svim razinama svake od naših mjesnih Crkava. Ova recepcija pripada procesu približavanja i razumijevanja jer ako je istina da postoji neslomljiva povezanost između teologije i ljubavi, nužno nas mora dalje voditi činjenica da zajednički živimo kršćansko otajstvo, koje nas ujedinjuje.

Kraljevstvo se Božje osvaja silom.

Sjećam se nadalje Tvojih razmišljanja koje si iznio povodom našega prvog ekleziološkog susreta u Beču, godine 1974.: »Upitajmo se na koncu još jednom: što ostaje i što slijedi iz svega? Sržni je događaj ovaj: odnos ‘ohladnjele ljubavi’, ‘opreka nepovjerenja i antagonizama’, zamijenjen je odnosom ljubavi, bratstva, čiji je simbol bratski poljubac. Simbol odvojenosti zamijenjen je simbolom ljubavi. Zajedništvo pričesti još nije uspostavljeno. Ali, nakon što je dijalog ljubavi postigao svoj prvi cilj, potreban je teološki dijalog, i to ne kao smireno akademsko raspravljanje, koje ne mora ostvariti nikakav cilj i u biti je dovoljno samome sebi, nego u znaku ‘nestrpljiva očekivanja’, koje zna da ‘je došao čas’; agape i bratski poljubac po sebi su terminus i ritus euharistijskoga jedinstva. Gdje je agape prisutna 17

JOSEPH RATZINGER

kao eklezijalna stvarnost, ona mora postati euharistijska agape. Tomu treba biti usmjereno svako naše nastojanje. Da bi se postigao cilj, treba kao neposrednu posljedicu svega zahtijevati da se neprekidno radi na ‘ozdravljenju sjećanja’. Nakon pravnoga čina zaborava mora uslijediti realan povijesni čin novoga sjećanja. To je neizbježan, a istodobno i pravni i teološki zahtjev koji je prisutan u događaju od 7. prosinca 1965.«3 Zajednički smo naučili kako se treba baviti teologijom, uvažavajući posebnosti zapadne tradicije. Osjetili smo da je objavljena istina različito primana, življena i shvaćana na Istoku i na Zapadu i da različitost teologija treba poimati kao mogućnost povezivanja unutar iste vjere, tim više što budan smisao za transcendenciju misterija i pretežito apofatičko obilježje koje treba biti izraženo na ljudski način može otvoriti prostor legitimnu pluralizmu teologijâ u krilu iste tradicionalne vjere i da ne moramo a priori biti skloni tomu da vjeru i njezin izraz poistovjećujemo s posebnim teologijama.

Došli smo do zajedničke tvrdnje da se Zapad i Istok mogu susresti i ponovno pronaći samo ako se sjećaju svoje izvorne bliskosti i zajedničke prošlosti. Kao prvo, moraju sebi posvijestiti da Istok i Zapad, unatoč svim svojim posebnostima, organski pripadaju jednome kršćanstvu. Ovdje smo došli do zajedničke 18

NAZVAO SAM VAS PRIJATELJIMA

tvrdnje da svoje različitosti trebamo poimati u smislu raznolikih legitimnih razvoja jedne te iste apostolske vjere na Istoku i na Zapadu, a ne kao razdvojenosti u tradiciji same vjere.

Također smo drukčije postavili i pitanje zajedništva, ono ne glasi samo: »Smijemo li komunicirati jedni s drugima?«, nego i: »Smijemo li jedni drugima uskratiti pričest?« Osjetili smo, nadalje, da je glavna zaprjeka za ponovno uspostavljanje potpuna zajedništva jurisdikcijski primat pape. Čini se da je uistinu najteže pitanje uređenja Crkve: s jedne strane za Rim, koji primat Sedes Romana drži konstitutivnim za jedinstvo Crkve, a s druge strane i za Istok, jer on upravo ovaj zahtjev promatra kao promjenu episkopalne strukture Crkve.

Postavili smo sebi pitanje kako ovdje možemo ići naprijed i dopustili smo formulaciju nekih perspektiva kao što je ova: ako Rim bez preduvjeta prihvaća zajedništvo s Istokom – dakako nakon svepravoslavne suglasnosti – to je onda izričito priznavanje legitimnosti episkopalne strukture Istoka. Ono uključuje i priznanje da Istok ne mora biti obvezan na strukturu primata koja je razvijena na Zapadu.

Dakako, i obrnuto: Istok bi time priznao da Zapad, unatoč nauku o primatu, principijelno nije napustio episkopalnu strukturu stare Crkve, iako je ona zadobila dodatan čimbenik čiju 19

JOSEPH RATZINGER

nužnost istočna Crkva ne može uvidjeti. Priznavanje neprekidna postojanja starocrkvene apostolske strukture i na Zapadu moglo bi biti olakšano s jedne strane nastojanjima Drugoga vatikanskog sabora oko jasnije uspostave episkopalnoga reda, a s druge strane i činjenicom da papa, kada komunicira s Istokom, faktički više ne postavlja spram Istoka svoj zahtjev primata iz 1870. (jurisdictio in omnes ecclesias).

Stoga nikada nismo napustili nadu da mogu biti prevladane i polarizacije glede jurisdikcijskoga primata, kako bi toliko žuđena uspostava potpuna zajedništva doskora bila i ostvarena. A tomu Ti, kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere, čije je poslanje biti »čuvarica pravovjerja« i »braniteljica vjere«, trebaš dati svoj velik doprinos. Želio bih da Te pritom vode Tvoja promišljanja i perspektive koje si zapisao godine 1974., kada si naveo i riječi Ignacija Antiohijskoga, koje je citirao patrijarh Atenagora I. pozdravljajući papu Pavla VI. na Fanaru: »Protiv svakoga očekivanja među nama je biskup Rima, prvi po časti među nama, onaj koji predsjeda u ljubavi« (Ignacije Antiohijski, Rim, Prol., PG 5, 801). Jasno je da patrijarh time ne napušta tlo istočne Crkve, da ne priznaje zapadni jurisdikcijski primat. Ali on jasno naglašava što Istok ima reći glede slijeda biskupâ Crkve koji su po svome rangu i pravu isti i bilo bi vrijedno truda promisliti ne bi li ova stara ispovijest, koja ništa ne zna o »jurisdikcijskome primatu«, 20

NAZVAO SAM VAS PRIJATELJIMA

ali priznaje prvo mjesto po »časti« (τιμή) i agape, mogla biti vrjednovana kao viđenje koje je prema srži same stvari dovoljno da odredi položaj Rima u Crkvi – »sveta odlučnost«, osim razboritosti, zahtijeva i »odvažnost«.4 Sva su ova razmišljanja i perspektive, kojih se ovdje prisjećam, obilježili moj život kao biskupa i teologa. No, u međuvremenu sam ustvrdio ponešto što me izaziva da nabacim pitanje postoji li kontinuitet između profesora Josepha Ratzingera i pročelnika Kongregacije za nauk vjere. Kako se ove tvrdnje, koje sam upravo spomenuo, odnose spram sljedećih izjava Josepha kardinala Ratzingera?

1. U Pismu Kongregacije za nauk vjere, upućenu »biskupima Katoličke Crkve o nekim vidovima Crkve kao communio«, iz godine 1992., Pravoslavna je crkva označena kao »ona časna kršćanska zajednica« koja je »na temelju svoje sadašnje situacije ranjena u svojoj djelomičnoj crkvenosti«, budući da »zajedništvo s čitavom Crkvom koju predstavlja Petrov nasljednik nije neki vanjski dodatak mjesnoj Crkvi, nego jedan od njezinih bitnih elemenata« (§ 17). Stoga prevladavanje ove ranjenosti poradi djelomične crkvenosti pretpostavlja priznavanje jurisdikcijskoga primata pape, bez kojega se ne može zamisliti uspostava potpuna zajedništva.

21

JOSEPH RATZINGER

2. U Noti Kongregacije za nauk vjere o sestrinskim Crkvama tumači se sljedeće: »U stvarnome smislu sestrinske su Crkve isključivo pojedinačne Crkve (ili pojedinačna crkvena udruženja, kao što su patrijarhati ili crkvene pokrajine) u svome međusobnu odnosu. Uvijek mora biti jasno, i kada se izričaj ‘sestrinske Crkve’ rabi u ovomu ispravnu smislu, da sveopća, jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva nije sestra, nego majka svih pojedinačnih Crkava« (§ 10).

3. U Izjavi Dominus Iesus među ostalim se kaže: »Kao što je samo jedan Krist, tako postoji samo jedno njegovo Tijelo, samo jedna njegova Zaručnica: ‘jedna, katolička i apostolska Crkva’...

Ova Crkva, ustanovljena i uređena na ovome svijetu kao društvo, ‘nalazi se (subsistit in) u Katoličkoj Crkvi, kojom upravljaju nasljednik sv. Petra i biskupi sjedinjeni s njime’. Izrazom subsistit in Drugi vatikanski koncil želio je uskladiti dvije doktrinarne tvrdnje: s jedne strane da se postojanje Kristove Crkve, unatoč podjelama među kršćanima, nastavlja u punini samo u Katoličkoj Crkvi, i s druge strane da se i ‘izvan njezina organizma nalaze mnogi elementi posvećenja i istine’... Postoji dakle jedna jedina Kristova Crkva, koja se nalazi u Katoličkoj Crkvi, kojom upravlja Petrov nasljednik i biskupi u zajedništvu s njime.

Crkve koje, premda nisu u potpunu zajedništvu s Katoličkom Crkvom, a s njome ostaju povezane 22

NAZVAO SAM VAS PRIJATELJIMA

najtješnjim vezama kao što su apostolsko nasljedstvo i valjana euharistija, prave su pojedinačne Crkve. Zbog toga je i u tim Crkvama prisutna i djeluje Kristova Crkva, unatoč pomanjkanju punoga zajedništva s Katoličkom Crkvom, budući da one ne prihvaćaju katoličko učenje o primatu koji, prema Božjoj volji, rimski biskup objektivno ima i vrši nad čitavom Crkvom« (§ 16 i 17). a) Sada sebi dopuštam upitati Te kako bi se ova »navodna proturječja« mogla iznova promišljati da bi se uklonio čitav niz nesporazuma koji su nastali i zbog određenih formulacija koje nisu posve u skladu s Drugim vatikanskim saborom. Mislim, primjerice, na ovu isključivost koja je nerazdvojno povezana s ovim »samo« i koju je Drugi vatikanski sabor htio izbjeći izrazom subsistit in. b) Ova »jedna jedina Crkva«, koja se naziva i »jednom sveopćom, svetom, katoličkom i apostolskom Crkvom«, označena je kao majka svih pojedinačnih Crkava, a ne kao sestrinska Crkva.

I ova »jedna jedina Crkva« u pluralnoj je formi »Crkve« primjeniva samo na pojedinačne Crkve.

Pitam se sada kako to da je u poglavlju IV Izjave Dominus Iesus legitiman izričaj Nicejsko-carigradskoga vjerovanja, koji je obvezatan za sve nas, morao biti zamijenjen jednom drugom formulacijom velikoga Vjerovanja armenske Crkve: »jedna jedina katolička i apostolska Crkva«.

23

SADRŽAJ

SADRŽAJ

PREDSTAVLJANJE DEKLARACIJE DOMINUS IESUS . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 U dvorani za tiskovne konferencije Svete Stolice, 5. rujna 2000.

RAZMJENA PISAMA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 Između metropolita Damaskinosa i Josepha kardinala Ratzingera o Izjavi Kongregacije za nauk vjere »Dominus Iesus« i o pismu Kongregacije za nauk vjere »Sestrinske Crkve« RAZMJENA PISAMA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 Između pokrajinskoga biskupa Johannesa Hanselmanna i Josepha kardinala Ratzingera o Pismu Kongregacije za nauk vjere biskupima Katoličke Crkve »o nekim vidovima Crkve kao Communio« od 28. svibnja 1992.

STANJE EKUMENE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 58 Klasični model ekumene . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Nova ekumenska »paradigma«?. . . . . . . . . . . . .

Put ekumenizma danas i sutra . . . . . . . . . . . . . .

Završno promišljanje: Solovjevljevo viđenje eshatološkoga jedinstva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

118

58 64 69 74

SADRŽAJ

ABRAHAMOVA BAŠTINA. . . . . . . . . . . . . . . . . 77 KRIVNJA CRKVE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 82 Predstavljanje dokumenta »Pamćenje i pomirenje« Međunarodne teološke komisije CRKVA NA PRAGU 3. TISUĆLJEĆA . . . . . . . . 94 Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113 Sadržaj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118

119

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Grafički zavod Hrvatske Tiskano u lipnju 2008.

Ova knjiga Josepha Ratzingera (pape Benedikta XVI.) sabire do sada neobjavljene članke, govore i korespondenciju čije su teme neke od središnjih točaka njegova teološkog promišljanja: jedincatost Isusa Krista i kršćanstva u odnosu na sve druge religije; stanje i perspektive ekumenizma; Crkva u trećem tisućljeću kao zajedništvo na ljudskom putu. Ovaj posljednji dio knjige je i svojevrsna naznaka idejnog programa pontifikata Benedikta XVI., s temama koje mu posebice leže na srcu, kao što su kristocentrizam, molitva, euharistija, slavljenje liturgije itd.

Cijena: 68 kn

ISBN 978-953-235-150-7

www.verbum.hr