Nauk o duhovnom životu - džepni uvez

Nauk o duhovnom životu VERBUM USKL ČNIK

!

Louis Lallemant NAUK O DUHOVNOM ŽIVOTU

Biblioteka:

15.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: Petar Živković

Za nakladnika: Miro Radalj

Louis Lallemant

NAUK O DUHOVNOM ŽIVOTU

VERBUM Split, 2013.

Naslov izvornika: DOCTRINE SPIRITUELLE. La vie et la Doctrine spirituelle du Père Louis Lallemant de la Compagnie de Jésus Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Lektura: Dražena Šola Slika na naslovnoj stranici: Giovanni Girolamo Savoldo, Preobraženje

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 230.1 LALLEMANT, Louis Nauk o duhovnom životu / Louis Lallemant ; <prijevod Petar Živković>. - Split : Verbum, 2013. (Biblioteka Uskličnik ; 15) Prijevod djela: Doctrine spirituelle. - Život Louisa Lallemanta: str. 5-10.

ISBN 978-953-235-338-9 I. Duhovni život -- Kršćanstvo 150416093

ŽIVOT LOUISA LALLEMANTA

Djelo Louisa Lallemanta Nauk o duhovnom životu spada nesumnjivo u sami vrh najslavnije i najklasičnije duhovne literature XVII. stoljeća. S obzirom da je ova knjiga u vašim rukama jedino Lallemantovo djelo, smatramo potrebnim upoznati čitateljstvo s nekoliko riječi o Louisu Lallemantu. Uostalom, Lallemantov je život bio tako divan i prožet duhom Božjim da bi bilo šteta ne progovoriti o njemu prije nego što čitalačkoj publici predamo njegov duhovni nauk.

Louis Lallemant rođen je 1587. godine u Francuskoj, u Châlons-sur-Marne. Otac, koji je bio sudac, rano ga je poslao u Burges na studij u isusovački kolegij, a kasnije u Verdun, gdje je završio retoriku. Iza toga, 10. prosinca 1605., stupa u isusovački novicijat. Tu u sabranosti duše provodi veliki dio svojega života, koji je bio vrlo običan u svojim vanjskim oblicima, ali sigurno velik po svom pravom nutarnjem sadržaju.

Već se u novicijatu Louis Lallemant odlikovao naglim napredovanjem u duhovnom životu. U vrlo je kratkom vremenu postigao ravnodušnost i mir, koji se uvijek očituju kod ljudi veoma kreposnoga života. Međutim, od tog se snažnoga nutarnjeg života nije izvana moglo puno vidjeti. Otac Lallemant je volio ostati nezamijećen, povučen, no samo zato kako bi mogao bolje prisluškivati glas 5

ŽIVOT LOUISA LALLEMANTA

milosti koji je u njemu zborio. Nije se volio isticati, radije je sudjelovao u tuđim dobrim djelima nego bio njihov začetnik. Nastojao je skriti svoje zasluge kako bi sva slava pripala drugima, čak i onda kad je on bio glavni tvorac nekoga djela.

Veliko načelo njegova duhovnog života bilo je u poimanju čistoće srca osnovom čitavoga dnevnog napretka. Oko te se čistoće trudio, gledao je da oko nje nastoje i svi oni koji su mu bili povjereni. To je najkraći i najsigurniji put, volio bi govoriti, do sjedinjenja s Bogom. Pročišćavati svoju nutrinu, paziti na sve, pa i na najmanje pokrete srca, a one neuredne nemilosrdno uklanjati – to je, mogli bismo reći, veliki program njegova života i nauka. Toliko je pazio na samog sebe da je znao zamijetiti i najmanje pokrete srca. Ponekad je za vrijeme odmora otac Rigoleuc pripovijedao kako bi Lallemant znao naglo zašutjeti, jednostavno presjeći rečenicu napola u trenutku kad bi mu nutarnje svjetlo otkrilo neku nesavršenost u onome što je htio reći.

Kao svi sveti ljudi i on je prema svojemu tijelu bio nepopustljiv, toliko ga je trapio da su po mišljenju nekih tjelesne pokore skratile njegov život za nekoliko godina. Ipak, više nego tjelesno, trapio se duševno. Bez prestanka je s najvećom strogošću mrtvio svoj duh pobijajući u sebi zle sklonosti, podvrgavajući svoj duh Bogu. Težeći tom cilju vježbao se u siromaštvu. Okružio se tek onim prijeko potrebnim: krevetom, stolom, dvjema stolicama, klecalom, časoslovom, Biblijom i s tri-četiri knjige bez kojih nije mogao živjeti. Radovalo ga je trpljenje zbog neimaštine. Stoga je brižno skrivao svoje potrebe, bojeći se da poglavar u ljubavi to ne bi ot6

ŽIVOT LOUISA LALLEMANTA

krio. Vrlo odlučan i jak dokraja u onome što bi poduzeo, a prema ljudima iznimno blag. Nikada se nije uzrujavao. Potpuno je posjedovao svoju dušu i zato se velika vedrina uvijek čitala s njegova lica.

I on je, kao sv. Ignacije, želio da mu se svi protive i ometaju ga u njegovim nakanama, ne samo kako bi zbog toga mogao što više trpjeti, nego kako bi uspjeh njegovih pothvata bio tim slavniji za Boga.

Sve ove njegove osobine krasila je velika pobožnost koja se očitovala u svim njegovim djelima.

Ništa ga nije tako veselilo kao intiman razgovor s Bogom. Molitvu je stoga nazivao zemaljskim blaženstvom i znao je u njoj provesti čitave sate koje bi otkidao od sna. Misao mu je o Bogu bila prva, i glavna mu je briga bila otkriti u svemu nakane Božje. Bilo je jasno da ga je u tom vodio Duh Sveti, prema kojemu je gajio posebno veliku pobožnost. Štovao je naročito Utjelovljenu Riječ i presvetu Euharistiju, one su bile centar oko kojega se vrtio cijeli njegov duhovni život. Njegova je pobožnost prema Blaženoj Djevici i sv. Josipu imala nešto srdačno, toplo, jer je u njima gledao uzore pravoga nutarnjeg života.

Bilo je poznato da ga sv. Josip nikada nije odbio u njegovim molitvama i on je svakoga uvjeravao da nema milosti koju ne bi mogli dobiti njegovim zagovorom. Jednom je uoči svetkovine sv. Josipa obećao dvojici otaca, Pavlu Ragueneau i Jakovu Nouetu, da će zagovorom ovoga sveca dobiti sve što zatraže ukoliko što učine za širenje pobožnosti prema njemu. Tako se, prema pričanju obojice otaca, i dogodilo. Želja oca Noueta, da nešto lijepo napiše o Isusu, koju je prikazao u svojim molitva7

ŽIVOT LOUISA LALLEMANTA

ma sv. Josipu, je uslišana. Ono što je otac Nouet napisao o Isusu proslavilo ga je. Otac Ragueneau tražio je neku drugu milost, nije htio otkriti koju, ali je priznao da je bio uslišan.

Njegova se pobožnost očitovala i u tome što je u svim svojim poglavarima gledao one koje mu je Bog nadredio. Stoga im je bio neobično poslušan.

U tome je znao poticati i druge savjetujući im da mjesecima ispituju svoju savjest. Ako u tome budete savršeni, govorio bi, budite sigurni da ste na pravom i stalnom putu svetosti. Ali dok je tako učio mlađe poslušnosti, bio je prema njima dobar kao rijetko tko. S njima je bio smiren, blag, nesebičan, srdačan.

Svojim naravnim kao i nadnaravnim osobinama znao je osvojiti srca, i u tome mu nije bilo ravna.

Tuđe je pogreške strpljivo podnosio, služeći i dalje dobrohotno, tako da bi na kraju svakoga pridobio.

Kad bi razgovarao s drugima činilo se da nema drugoga posla i nitko na njemu nije mogao zamijetiti dosadu ili nestrpljivost. Onima koji bi ga uvrijedili, pa makar bili i mlađi, nije pokazivao uvrijeđeno lice. Naprotiv, s veseljem bi takvima još radije činio usluge. On se tako “osvećivao”. Tvrdio je kako ga je iskustvo poučilo da upravljanje u Družbi Isusovoj mora biti silno blago i da se poglavari moraju truditi da ih oni kojima su nadređeni slušaju iz ljubavi više nego iz straha.

Njegove su poduke odavale toliko različitoga nadnaravnog znanja da su i najstariji u kući gdje se nalazio pozorno pratili svaku njegovu riječ. Od njega je čovjek uvijek nešto novo mogao naučiti.

Mnogi su primijetili kako bi često jedna jedina njegova riječ znala umiriti uznemirenu dušu i uvje8

ŽIVOT LOUISA LALLEMANTA

riti tvrdoglavca. Sve što je govorio imalo je neku neodoljivu osvajačku posvećenost. Prožet Duhom Svetim u svemu se ravnao Njegovom svjetlošću – u vodstvu pojedinih duša i u vodstvu zajednice.

Političkog duha u njemu nije bilo, žalio je zajednice u kojima se poglavari povode za tim duhom. Taj duh, govorio bi, ruši poslušnost i povjerenje što ih mladi moraju imati u one koji Krista zastupaju.

Sam se ne bi nikada na nešto odlučio ne pitajući prije za savjet Duha Svetoga. On je u poslušnosti prema Duhu Svetom i u pozornosti na sve pokrete srca gledao kao na zalog velikih milosti. Oni koji paze na sebe i na sve pokrete svojega srca, znao je govoriti, imaju veliku sposobnost otkrivanja tajne srdaca, bilo stoga što ih Bog tako nagrađuje, bilo stoga što ih iskustvo poučava. Znao je proniknuti do dna srca. Jedan je redovnik pripovijedao kako ga je otac Lallemant, dok mu se ispovijedao, upozorio na jedan samo njemu poznat grijeh koji je zatajio. Drugi mu je put rekao kakve su misli i napasti prolazile njegovom dušom. Slično se i drugima više puta događalo. Potpuno prožet duhom Božjim spoznao je u svojoj nutrini mnoge tajne ljudskih srdaca.

U tom božanskom, nutarnjem životu bio je cijeli njegov život i sva njegova sreća. Gospodin Isus, Blažena Djevica i sveci nagrađivali su ga različitim viđenjima, razgovorima i snagom drugih utjeha. Isto je tako sigurno da su mu se javljale i neke duše iz čistilišta. Konačno se sve to očitovalo, unatoč njegovoj skromnosti, i na njegovoj vanjštini. Krist je odsijevao iz njega tako da ga čovjek nije mogao gledati ne osjetivši poticaj na pobožnost i 9

ŽIVOT LOUISA LALLEMANTA

sabranost. Smatrali su ga najsavršenijim isusovcem njegova vremena. Mnogi su mu se redovnički poglavari obraćali kao proroku za savjet.

Njegova se slava raširila i izvan Francuske. Bog je čudesnim načinom pokazao njegove zasluge majci Lujzi od Uzašašća, redovnici klarisi koja je živjela u Španjolskoj zadivljujući cijeli svijet čudesima što ih je milost u njoj činila. Ni nakon njegove smrti, 5. travnja 1635., njegova slava nije prestala.

Ne samo puk nego i svećenstvo i najveći odličnici bili su mu na sprovodu pokazujući time svoju vjeru u njegovu svetost. Mnogi smatraju da su njegovim zagovorom primili velike milosti. Prema pripovijedanju njegovih suvremenika bio je visoka stasa, veličanstvena držanja, čela široka i vedra, glave ćelave a nekada prekrivene kestenjastom kosom, ovalna i skladna lica, malo sivkaste puti, obraza koji su većinom gorjeli od nebeskog plamena što je buktio u njegovu srcu, očiju punih neke mile blagosti, koje su istodobno odavale čvrstoću njegova suda i savršenu jednakost njegova duha. Sva ta vanjština zajedno s velikim nutarnjim darovima pobuđivala je svako poštovanje. Međutim, najvjerniji mu je portret zasigurno njegov duhovni nauk što ga je sabrao otac Rigoleuc slušajući savjete oca Lallemanta kao njegovo duhovno dijete.

Sve veći interes za duhovnost u svim njezinim oblicima i pojavama, čini knjigu dobrodošlim obogaćenjem hrvatske duhovne literature. Budući da može poslužiti i kao temeljni priručnik za duhovni život općenito, svima rado preporučamo ovo klasično djelo duhovnosti.

10

Prvo načelo

POGLED NA NAŠ CILJ

I. poglavlje

SAMO NAS BOG MOŽE USREĆITI

U našem je srcu praznina koju sva stvorenja ne mogu ispuniti. Može nas ispuniti samo Bog, naš početak i naš cilj. Ako težimo Bogu, onda nismo prazni, već ispunjeni i sretni. Ako ne žudimo za Njim, prazni smo i stoga nesretni.

Prije nego Bog ispuni ovu prazninu, On traži da bude naš jedini cilj, kao što nas to i vjera uči.

Svim se stvorenim možemo služiti umjereno, prema potrebama, slaveći tako Boga i odajući Mu čast koja Mu pripada. Tada će nam Bog dati Sebe, napuniti naše prazno srce i učiniti nas sretnima.

Ali ako Mu nismo posve vjerni, On će nas ostaviti puste, a pustoš našega srca učinit će nas potpuno nesretnima.

Zemaljsko bi htjelo biti naš jedini cilj. Prije svega mi sami htjeli bismo biti svoj cilj. Kao da nas sve oko nas mami riječima: Dođi k meni, ja ću te ispuniti.

Mi vjerujemo, a na kraju smo prevareni. Zatim se to ponavlja, jedanput, dvaput, triput, uvijek na isti način i redovito do kraja života. Odasvud nas sve zove k sebi obećavajući nam ispunjenje. Iako su sva obećanja lažna, mi se ipak odazivamo, i uvijek smo prevareni. To je isto kao kad bi netko htio šakom vode ispuniti presahlu morsku dubinu. Stoga nismo nikada zadovoljni. Sve uz što na ovoj zem13

PRVO NAČELO

lji prionemo udaljava nas od Boga i usto nas neizbježivo čini nesretnima, nemirnima i bijednima.

Samo Bog zauvijek donosi veselje, mir i sreću.

Mi smo nalik na osobe kojima se sve zgadilo.

One kušaju jedno jelo i ostave ga, zatim drugo, ali i njega ne mogu jesti. Konačno shvate da im nijedno ne ide u slast. I mi se bacamo na svakovrsne predmete. Međutim, ništa nas od toga ne može nasititi.

Samo je Bog vrhovno dobro koje nas može usrećiti.

Varamo se govoreći: Kad bih bio na onome mjestu, imao onu službu, bio bih zadovoljan; onaj je sretan, ima što želi. To je varka. Ni da smo na mjestu pape ne bismo bili sretni. Samo Bog može ispuniti sve naše želje. I zato: tražimo Boga, tražimo jedino Boga!

Nekoć se demon poganima predstavljao kao Bog u njihovim idolima, početak i cilj svijeta. Zemaljske stvari čine gotovo isto tako: predstavljaju se kao Bog te nas uvjeravaju da će nas zadovoljiti i potpuno usrećiti. Ali ono što na taj način dobijemo samo povećava pustoš u duši. Sada to ne osjećamo, nego tek na onome svijetu, gdje dušu muči neizmjerna čežnja za Božjim ispunjenjem. Ukoliko se ta čežnja ne ostvari, duši je neizmjerno teško.

Na smrtnom ćemo času spoznati kako nas je sve zemaljsko zavodilo i varalo. Čudit ćemo se sami sebi kako smo mogli zbog nečega tako niskoga i nevrijednoga napustiti uzvišene i dragocjene Božje darove. Zbog ovoga ludog postupka neko vrijeme nećemo moći gledati Boga, a bez toga ništa ne može zadovoljiti naše duše. Sada ne možemo shvatiti koliko duša želi gledati Boga, kao ni muke koje trpi dok ne udovolji ovoj želji.

14

POGLED NA NAŠ CILJ

Stoga se trebamo velikodušno odreći svih nacrta što ih sami stvaramo, svih ljudskih nakana i želja i svakoga pouzdanja u zemaljsko koje će udovoljiti našoj sebičnosti, te uopće svega što bi nas moglo priječiti u sve jačem slavljenju Boga. To znači, kaže Sveto pismo, ići za Gospodinom, imati dušu pravednu, ići u istini, tražiti Boga svim srcem svojim. Bez toga nikada nećemo biti sretni.

Zašto se vezati za zemaljsko? Ono je tako ograničeno i lišeno pravoga dobra. Sva radost i sreća što ih daje čine nas još gladnijima umjesto da nas zasite. Nama treba neizmjernosti, i ne možemo se zasititi dok ne dosegnemo najviše neizmjerno dobro. Osim toga, sve zemaljsko je kratka vijeka, ono nas naskoro ostavlja ili mi njega moramo ostaviti.

A što se tiče ljudi, zar ne znamo da oni ljube samo sebe i traže svoju korist? Ono malo dobra i vlasti što imaju čuvaju za sebe; čak i kad bi imali sva dobra u izobilju činili bi isto tako. Sve što ne čine potpuno za Boga, čine za sebe. U svemu što čine za drugoga, nikad ne zaboravljaju na sebe.

Oni su nam ljubazni i dobri prijatelji ako im to koristi. Kako se, dakle, osloniti na naklonost i prijateljstvo ljudi?

15

II. poglavlje

NAŠA JE SREĆA U POTPUNOJ PREDANOSTI BOGU, KOJI JEDINI TREBA VLADATI NAŠIM SRCEM

Naša je prava veličina u predanosti Bogu.

Samo od Boga imamo život, k Njemu ne možemo doći nego po Njemu, bez Njega ne možemo postići svoj cilj. Prevarili su se filozofi staroga vijeka tražeći sreću u sebi samima i u stvarima. Samo Bogu pripada pravo zapovijedati ljudskim srcima.

Ni svjetovna ni crkvena vlast ne sežu do srca. Što se tamo zbiva, njima ne pripada. Samo Bog u srcu kraljuje. Tu je Njegovo pravo kraljevstvo. Tu je prijestolje Njegovih milosti. Kraljujući u srcu On se najviše proslavlja. Naša je savršenost i naša sreća ako prepustimo svoje srce Božjoj vlasti. Što mu naše srce bude više podložno to ćemo više biti savršeni i sretni.

Boga više zanima nadnaravno upravljanje jednim srcem, gdje on vlada, negoli naravno upravljanje cijelim svijetom. Bogu je stalo jedino do srca.

On hoće posjedovati srce sebi podložno.

Jedino Bog može naše srce zadovoljiti. Ono je prazno i samo ga On može ispuniti.

Bogu je slast prijateljevati s ljudskim srcima.

On tamo počiva. Zauzvrat je samo Bog središte sr16

POGLED NA NAŠ CILJ

daca i ona trebaju samo u Njemu počivati i kucati jedino za Njega.

Sretan je život koji čini da jedino Bog u srcu živi, život samo za Boga! Sretan je život srca gdje Bog vlada i potpuno ga posjeduje! Život udaljen od svijeta, a skriven u Bogu; život ljubavi i svete slobode; život koji daje srcu u kraljevstvu Božjem radost, mir, dobro i bogatstvo, koje svijet ne može ni dati ni oduzeti.

Mi zamišljamo život ljudi sabranosti i nutarnjega života žalosnim i bijednim. A upravo je obratno. Štoviše, sva se sreća na zemlji sastoji u težnji k Bogu. Što se više odričemo sami sebe u želji da se sjedinimo s Bogom, sretniji smo. No đavao se koristi našim neznanjem i slabošću te nas baca u zabludu nastojeći nas zauvijek poraziti. Da bismo bili sretni u životu treba ga prezreti gledajući u Boga, uživajući Njegovu svetu prisutnost, bez koje bi bili nesretni i najviši serafi. Duša koja stalno ima Boga pred očima i koja je spremna vršiti Njegovu volju istinski je sretna.

17

Drugo načelo

SAVRŠENOST

Prvi dio

ŠTO JE SAVRŠENOST

I. poglavlje

PRVI ČIN DUŠE KOJA TEŽI SAVRŠENOSTI Boga treba u svemu tražiti, i to samo Njega Da bismo istinski mogli tražiti Boga najprije moramo shvatiti da je On početnik naravi i milosti, Onaj koji drži sve stvoreno i njime upravlja. Tako trebamo promatrati sve događaje, i one najmanje, kao od Boga dane i učinjene.

Tražiti Boga znači ne htjeti i ne željeti ništa osim onoga što On hoće i naređuje po svojoj providnosti. Bog nam je odredio dati određene milosti kojima ćemo se uzdignuti do stalnog stupnja slave ako budemo vjerni ovim milostima. Dakle, Bog nam je odredio dati određene milosti, a ne neke druge, kako bismo preko njih postigli određeni stupanj slave, a ne viši. Malo je odvažnih i vjernih osoba koje ispunjavaju Božje naume i tako dospijevaju do slave koju Bog od njih želi. Božju volju i odredbu moramo štovati i ljubiti toliko da ne želimo više milosti i slave nego što nam ih On želi dati, čak i kad bismo ih mogli sebi pribaviti 21

DRUGO NAČELO

koliko bismo htjeli. Moramo se držati ovih granica zbog neizmjernoga poštivanja prema odredbi Božje providnosti.

Drugi izvrsni način traženja Boga jest u svemu imati za cilj samo Božju slavu.

U znanosti ne trebamo tražiti drugoga znanja osim onoga koje je na veću slavu Božju. Đavao ima neusporedivo više znanja od nas, ali mi možemo svoje znanje upotrijebiti za širenje Božje slave, a đavao ne može.

Istog se načela trebamo držati u svim poslovima i općenito u svemu. Moramo biti spremni odreći se svoje koristi, osjećaja, pojedinih sklonosti i nacrta radi službe Bogu. Ništa nije samo po sebi vrijedno naše želje osim Boga, a sve se može željeti samo toliko koliko se odnosi na Boga. Varka je i zavodljivost tražiti ono što nas ne vodi Bogu i u tome se naslađivati.

Zanemarimo li ovo pravilo voleći više ono što je nama najugodnije od onoga što je za Boga najslavnije poput kralja smo koji prodaje svoje kraljevstvo za čašu vode. To je najveća ludost na svijetu, jer je sve samo taština i laž osim slave Božje.

Otuda svakodnevni neizmjerni gubici, jer gubimo od svoje vlastite slave onoliko koliko propuštamo Boga proslaviti.

Raditi u svemu na veću slavu Božju najplemenitiji je zamislivi cilj. Bog ne uzdiže nikoga do cilja višega od onog koji mu je unaprijed odredio, pa makar to stvorenje bilo i tisuću puta savršenije od najvišeg serafa.

Tražimo, dakle, Boga u svemu i sve neka nam služi za Njegovu veću proslavu: i sreća i nesreća, 22

SAVRŠENOST

utjeha i bezutješnost, dapače i naši grijesi i nesavršenosti. Sve je ovo korisno onima koji znaju tražiti Boga i naći Ga u svakoj prilici.

Postoji i drugi način traženja Boga, koji je teško shvatljiv onome tko ga nije iskusio, a sastoji se ne samo u traženju Njegove volje i slave, ne samo Njegovih darova i milosti, Njegove utjehe i slasti pobožnosti, nego u traženju Njega samoga, počivanja u Njemu i uživanja Njega. Inače, kada se netko oslanja samo na Njegove milosti i osjetne utjehe izlaže se velikim pogibeljima i nikada neće postići cilj za kojim je pošao. Ali ako jedino Boga tražimo, uzvišeni smo nad sve stvoreno, držimo ništavnim i kraljevske krune, i veličine svijeta, i tisuće svjetova, i sve što nije Bog. Naša najveća briga i neprestano nastojanje mora ići za ovakvim načinom traženja Boga, jer dok Ga ovako nismo našli, ne možemo uistinu pomoći bližnjemu. Trebamo biti kao lovački psi koje se posve ne pušta. Kada budemo u Bogu moći ćemo se slobodno prepustiti svojoj požrtvovnosti i tada ćemo postići više u jednome danu negoli prije u deset godina.

Ako jedna duša ćuti samo Boga i traži samo Njega, ako je s Bogom sjedinjena i Njega samo uživa, ako počiva samo u Njemu, ništa je ne može ražalostiti. Sveci koje su progonili đavli i ljudi tome su se samo smijali. Samo su izvana trpjeli udarce, a duša im je ostajala mirna.

Dokle ne dođemo do ovoga stanja, bit ćemo bijedni. Kad tijelo nema duše ono se kvari, pa makar bilo urešeno tisućama dragulja. Isto tako, ako duša 23

DRUGO NAČELO

ima sve prednosti, a nema Boga, sve je one zajedno ne mogu obraniti od nesreće.

Kada nam stvorenja pokazuju svoje zavodljive čari kako bi nas pridobila, najbolje i najprije ćemo se obraniti od njihovih navala predajući se Bogu, uzdahnuvši Njemu, upravljajući Njemu koju pobožnu misao, umjesto da se zadržavamo boreći se i raspravljajući s napasnikom. Ovo zadnje neugodnije je i opasnije. Isto se tako treba ponijeti kada nas snađu progoni, muke i nesreća.

Neka nam je navika Boga tražiti, naš cilj Bogom se ispuniti. Dotle ćemo se uzdignuti ako se potpuno očistimo od svojih grijeha. Za ovim treba težiti, a svim se stvorenim služiti samo kao sredstvom, ne vezujući srce ni uz što.

Naša je najveća nesreća pomisao da nas prestiž može učiniti zadovoljnima, a morali bismo prema njemu osjećati samo prezir i odvratnost. Silno držimo do ugodnih i među ljudima cijenjenih službi.

Otimamo se za njima i, ako uspijemo, smatramo se sretnima. Kao da Bog nije naša sreća, težimo da nas jedno “ništa” ispuni.

Ne smijemo se zaustavljati niti na nadnaravnim Božjim darovima. Samo Boga treba tražiti, jedino u Njemu treba počivati. Izvan Njega sve je ništa. Bog je moja baština, zauvijek.

Bogu se treba posve predati Ako smo velikodušni u Božjoj službi i dajemo Mu cijelo srce, daleko ćemo napredovati u savršenosti. Usporedimo li život mlakoga i život požrtvovnoga čovjeka, brojeći njihove sretne i ne24

SAVRŠENOST

sretne dane, uočit ćemo da je prvi imao puno više nesretnih dana negoli drugi.

Promatrajte dva redovnika. Jedan je otpočetka odlučio sve učiniti za svoje posvećenje, a drugi je sporo napredovao i nije imao hrabrosti za potpuno svladavanje svih zapreka. Usporedite njihov život, ne velim samo dio života nego čitav život, i vidjet ćete da mlaki čovjek ima puno više poteškoća negoli gorljivi. Na njihovim je stazama samo nesreća i žalost, kaže o mlakima kralj prorok. Oni ne poznaju put mira.

Riječ “staze” označuje nutarnje stanje onoga koji se Bogu opire te u svojoj duši nosi samo muku i grizodušje. On je zadovoljan samo prividno i na površini, a ne u dnu duše, gdje gorljivi imaju mir, koji na hebrejskom znači “obilje svakoga dobra”.

Uostalom, bijedna je nevjera zadovoljiti se malim postignućima, kad smo pozvani k velikoj savršenosti ako odgovorimo milostima svojega poziva.

Godinama se, a često i cijeli život, cjenkamo s Bogom – bismo li Mu se sasvim predali. Ne možemo se odlučiti na potpunu žrtvu. Ostavljamo sebi brojne osjećaje, nacrte, želje, nade i prohtjeve.

Ne želimo ih se lišiti i tako se staviti u potpunu golotinju duha, koja bi nas pripravila na puno sjedinjenje s Bogom. To su spone kojima nas neprijatelj drži svezane, kako ne bismo mogli napredovati u savršenstvu. Varku ćemo spoznati u času smrti i vidjeti da smo se dali zabavljati sitnicama kao djeca.

Godinama se borimo protiv Boga opirući se poticajima milosti, koji nas iznutra nukaju ne bismo li se riješili svojih nevolja napustivši isprazne 25

DRUGO NAČELO

naslade i tako se predali Bogu bez pridržavanja i odgađanja. Ali kako smo puni samoljublja, zaslijepljeni svojim neznanjem i zadržani nepotrebnim strahom, ne usuđujemo se učiniti ni koraka. Bojeći se da ne postanemo bijedni, ostajemo bijedni zauvijek. A Bog hoće da smo Njegovi, da Mu se predamo, samo kako bi nas oslobodio od naših nevolja.

Treba se, dakle, jednoga sretnoga časa odreći svih svojih koristi i zadovoljstva, svih nacrta i htijenja kako bismo bili ovisni samo o volji Božjoj i predani posve u Njegove ruke.

Lukavost i pretvaranje odvraćaju od Boga Duh Sveti, koji je učitelj mudrosti, bježi od pretvaranja, kaže mudrac. Nikada nećemo napredovati ako nismo iskreni u ponašanju prema Bogu i prema ljudima. Ljudi su prepuni laži. Mi se neprestano pretvaramo sami pred sobom i pred drugima. To je pogreška koju najmanje priznajemo. Ni u čemu se ne bismo trebali ispričavati, niti što skrivati. Ova nas dvoličnost silno udaljava od Boga.

Lukava duša koja se proračunato i neiskreno odnosi prema bližnjima nema gotovo ni jedne primisli o vlastitoj grešnosti. Sve su njezine težnje usmjerene na varanje drugih. Takvo je ponašanje neprestana laž. Ono se stalno protivi Bogu i kao da niječe brigu Božje providnosti nad ljudskim srcima.

26

II. poglavlje

GLAVNA SREDSTVA SAVRŠENOSTI

Sakramenti su glavna sredstva savršenosti Glavne su vježbe savršenstva primanje svetih sakramenata, uz uvjet, dakako, da ih primamo s dobrom pripravom, pa ipak se, čudno, to najviše zanemaruje!

Sakramenti čine u nama posebne učinke. Ispovijed donosi veliku čistoću srca, pričest je usko sjedinjenje s Bogom i djelovanje čini gorljivim.

Ništa toliko ne doprinosi napretku duše kao svakodnevna ispovijed i pričest. Dakako, u početku moramo obaviti tri ili četiri detaljne ispovijedi, kako bismo imali mirnu savjest. Jer što se više približavamo ovim sakramentima, to više postajemo dionicima njihovih plodova. A plod ovih sakramenata, čistoća srca i gorljivost duha, najbolja je priprava da ih primamo.

Duša koja je prije pričesti bila slaba, iscrpljena, u tmini, po pričesti postaje rasvijetljena i jaka. Ona tada ne može sumnjati u plodove svoje pričesti.

Isto je tako nakon dobro obavljene ispovijedi: dušu rasvjetljuje jako svjetlo koje joj omogućuje upoznavanje same sebe; ona dobiva pokajanje, mir i čistu savjest.

27

DRUGO NAČELO

Mjera trapljenja Trapimo se onoliko koliko nam ne škodi zdravlju, a opet dostatno kako se previše ne bi osjetila pobuna naravi.

Kad se postigne velika savršenost, čovjek izvršava mnoge pokore s velikom lakoćom. Uz posebnu se Božju pomoć može uzdignuti do svetačkog herojstva.

Najviše mogu škoditi one pokore koje otimaju od sna, premda se događa da Bog daje jako naprednima milost da ne trebaju dugo spavati.

Mjera tjelesne pokore različita je i ovisi o tjelesnoj snazi osobe, njezinoj dobi, položaju, vremenu i potrebama.

28

III. poglavlje

NAJPOTREBNIJE KREPOSTI ZA SAVRŠENOST

O vjeri Vjeru, kao najsavršenije poznavanje nestvorene mudrosti iza gledanja Boga, ne treba temeljiti na naravnim razlozima i ljudskome umovanju.

Ovi razlozi mogu poslužiti u odbijanju naših sumnji i prigovora, u rješavanju naše nerazumnosti i otvaranju duha vjeri, ali ne i u boljem utvrđivanju onoga što po vjeri spoznajemo. Vjera se oslanja na Božji ugled, temelj joj je Njegova neizmjerna božanska mudrost, koja ne može biti prevarena, i Njegova vjernost, koja ne može prevariti.

Neki se boje razmišljati o vjerskim istinama, iako u njih nimalo ne sumnjaju. Izbjegavaju pomisao na njih, jer nisu na to navikli. To je velika zabluda i u času smrti đavao će ih moći napasti s njihove slabe strane.

Vjera usavršuje spoznaje, koje potiču volju na djelovanje. Jer se, kako kaže sv. Toma, nalazi djelomično u volji, ona nam daje sposobnost za sve kreposti. Jer nauk vjere o umjerenosti, primjerice, učinit će mi puno lakšim jedan čin umjerenosti, negoli naravna spoznaja o izvrsnosti ove kreposti. A istodobno će moje djelo učiniti nadnaravnim.

29

DRUGO NAČELO

Moramo se, dakle, sve više i više utvrđivati u vjeri idući uvijek prema njezinu svjetlu, a ne se samo oslanjati na umovanje što ga ljudski duh koristi u svemu. Neka nam vjera bude svjetlo i začetnica svih naših djela. Jedan čin vjere više vrijedi nego deset osjećaja naše duhovne sklonosti.

Kada Bog hoće potpuno zavladati jednom dušom, On najprije pridobije razum velikim svjetlom vjere. Otud prelazi na volju, onda na pamćenje, na osjećaje i pomalo osvaja sve. Dalje prelazi na osjetila i tjelesne kretnje i tako postaje gospodar vanjskoga i nutarnjega čovjeka. Sve to dolazi po vjeri koja je temelj svih kreposti i prva ih pokreće.

Stoga se trebamo privinuti činima vjere i prema njoj u svemu djelovati.

Velika je nesreća što se neki, često i većina, u samostanskom životu povode samo za naravnom mudrosti, a na vjeru se obaziru samo kako se o nju ne bi ogriješili. Oni nastoje usavršiti razum i mišljenje, a ne trude se rasti u vjeri. To je upravo tako kao da se netko brine za odgoj svojega roba, a zanemaruje odgoj svojega sina.

Ništa ne pokazuje koliko je ljudski razum bez vjere sam po sebi slijep i slab u nastojanju oko moralnog savršenstva kao mali napredak svih naroda prije Isusova dolaska na svijet. Čini se da su Rimljani bili najmudriji i najbolji među svim poganskim narodima. Sveto pismo pripisuje njihovu moć i snagu mudrosti i strpljivosti. Sv. Augustin drži da im je Bog dao vlast nad cijelim svijetom kao nagradu za njihovu krepost. Međutim, kako je bila malena njihova mudrost i kako je za neznat30

SAVRŠENOST

nim išla! Koliko je bilo taštine i pokvarenosti u njihovim najvećim krepostima!

Koliko naše nepouzdanje vrijeđa Boga i nama škodi Ono čime Boga vrijeđamo naše je slabo pouzdanje, a razlog mu je u našem nedovoljnom promišljanju onoga što nam je dano po Božjem utjelovljenju i što je Bog postavši čovjekom za nas učinio. Jer Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinog Sina, a kad nije žalio svojega jedinog Sina za nas na smrt predati, što nam neće dati?

Kada bi sin jednog kralja htio umrijeti da spasi jednog ljubljenog podanika, bila bi to dobrota i milosrđe vrijedno divljenja. A obilje milosrđa i dobrote Sina koji hoće umrijeti i Oca koji daje život svojega Sina za spas svih ne možemo ni shvatiti.

Međutim, Bog je tako učinio predajući svojega Sina ne samo za spas ljudske naravi nego i za njezino podizanje do stupnja božanstva. A Sin je Božji htio zaslužiti ljudima milost spasenja onako mučnim životom u siromaštvu, okrutnom i sramotnom smrću, iako ih je jednim uzdahom mogao spasiti.

Kako nakon svega ovoga nemamo pouzdanja u toliko milosrđe? U to da će nas Otkupitelj, koji nas je otkupio cijenom svoje krvi, osloboditi od naših grijeha i nesavršenosti?

Slabo se pouzdanje Bogu ne dopada, osobito onih duša kojima je podijelio izvanredne milosti.

Zbog malo nepouzdanja Mojsije nije ušao u Obećanu zemlju. Umro je gledajući zemlju toliko puta 31

DRUGO NAČELO

obećanu i tako žarko željenu. Ali nije ušao u u nju.

Bog se nije dao skloniti nikakvom molbom.

Bogu činimo nažao govoreći: Kada ću postati prema svemu ravnodušan? Kada ću postići dar molitve? Kao da je Bog siromašan ili škrt u svojim darovima. Kao da se On ne zauzima za naše savršenstvo. Slijedimo samo Njegovu volju, surađujmo s Njegovim milostima, nastojmo oko čistoće srca i budimo sigurni u Njegovu pomoć.

Mnogi neće nikada postići veći stupanj savršenosti jer se ne ufaju dovoljno. Treba imati veliko i pravo pouzdanje u milosrđe i neizmjernu dobrotu Božju i zasluge Isusa Krista. Ti si, Gospodine, jedino moje ufanje!

Moramo se pouzdati i očekivati od Boga velike stvari, jer nam ih je naš Gospodin Isus zaslužio. Nadanje u Boga znak je našega poštovanja, jer što se više ufamo više Ga častimo.

O poniznosti Sv. Lovro Justinijan kaže da ne znamo što je prava poniznost ako je nemamo u srcu. Istinski je poznaju samo oni koji su ponizna srca. Zato je naš Gospodin rekao: Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca (Mt 11,29).

Da bismo stekli poniznost ne smijemo propustiti ni jedno od izvanjskih djela koje nas uči poniznosti. Treba od Boga moliti pravo razumijevanje poniznosti kako ne bismo vanjske čine ove kreposti vršili iz taštine. Ponizimo se često u duši, priznajmo svoju ništavost i bijedu, ljubimo svoje vlastito poniženje, bez prestanka strogo sudimo sebi 32

SAVRŠENOST

u svemu i osuđujmo u duši grešnu narav i sve što činimo.

Nikada ne trebamo nikoga ukoriti dok se nismo osvjedočili i priznali pred Bogom da činimo puno gore i da smo gori od onoga kojega hoćemo ukoriti.

Za službe kao što su upravljanje dušama, propovijedanje, starješinstvo morali bismo se pripraviti vježbama poniznosti, mrtvljenja i ljubavi, kao što su posjećivanje bolesnika, utamničenih, posluživanje u kuhinji i drugi slični poslovi.

Najbolja su djela poniznosti i ljubavi. Poniznost čuva u nama mir duše i Božje darove, a ljubav nas daje u službu bližnjemu.

Budimo ponizni, strpljivi, umrtvljeni i s Bogom sjedinjeni. On će blagosloviti naš rad. Uspjeh našeg rada ovisi potpuno o Božjem blagoslovu, bez kojega sve naše nastojanje i rad ne vrijede ništa.

Bog uvijek pridržava vlast nad dobrima koja nam daje. Samo, On hoće da bude njima proslavljen. Ne daje ih kako bismo se mi dičili, već kako bi se Njegova slava očitovala. Mi ih smijemo upotrebljavati samo na slavu Božju, a ne za svoj interes. To vrijedi za sve vrste milosti i za sve darove, dapače i za naravne darove.

Od dobara koja činimo i posjedujemo Bog nam prepušta svu korist, ali sebi zadržava slavu. On ne želi da je sebi pripisujemo.

Mi nismo zadovoljni time, nego hoćemo Božji dio i slavu od našega dobra. To je nepravda, vrsta huljenja, jer ljudskoj naravi, ako je promatramo kakva je uistinu, ne pripada ništa drugo doli niskost i prezir. Za tim trebamo bez prestanka težiti 33

DRUGO NAČELO

nezasitnom žeđu, jer je u tome naša prava veličina.

Sve je ostalo preuzetnost, taština, obmana i grijeh.

Tako su pred Bogom najveći oni u kojima je veća želja biti zabačen i prezren. Ovi žive najviše u istini. Tim su više slični Bogu što više traže, kao i Bog, samo Njegovu slavu. Slava pripada samo Njemu. Što se nas tiče, mi smo ništa, i ako si nešto drugo pripisujemo kradljivci smo. Ako ljubimo čast i pljesak svijeta, ludi smo i hranimo se vjetrom.

Obično pogrešno mislimo da nam poniznost oduzima našu pravu vrijednost. No ona čini upravo suprotno. Daje nam pravu spoznaju samih sebe i, jer je čista istina, približava nas Bogu i tako nam daje pravu veličinu koju uzalud tražimo izvan Boga.

Poniženje snizuje našu vrijednost samo kod ljudi, što je ionako bezvrijedno, ali nas podiže u Božjim očima, a u tome je prava slava.

Ako smo pred ljudima prezreni, u čemu je narav vrlo osjetljiva, odbačeni i bez časti, pred Bogom smo izvanredno uzvišeni; upravo ono što nas pred ljudima ponižava Isusa Krista raduje, jer nas tada gleda kao sebi slične.

Netko će reći: Mene nitko ne može uvjeriti da sam veći grešnik od drugih. Ako ja kršim jedno pravilo, vidim druge koji ih više krše, ako ja činim stalne pogreške, vidim druge koji čine puno teže.

To što ne možemo imati ponizno mišljenje o sebi potječe otud što smo još tjelesni i nimalo duhovni. Imat ćemo ga kada budemo više napredovali. U umjetnosti i znanosti ima tajni koje razumiju samo veliki učenjaci. Tako i u najuzvišenijoj znanosti o duhovnom životu ima načela koja razu34

SAVRŠENOST

miju samo velikani ovoga božanskog nauka, sveci Božji. Sv. Franjo Asiški i sv. Franjo Borgija bili su izvrsni učitelji poniznosti. Oni su se smatrali najvećim grešnicima na svijetu. Ne samo da su tako govorili, nego su iskreno i po srcu govorili. Bili su uvjereni u ono što govore.

O ljubavi prema križu Sv. Ignacije mučenik toliko je duboko i svim srcem ljubio križ da je želio, kad su ga osudili, ne samo da mu divlje zvijeri u amfiteatru rastrgaju tijelo na komadiće nego da mu i kosti smrve kako ništa ne bi preostalo od žrtve koju je Bogu posvetio. Smatrao je srećom muku i takvo uništenje nakon kojega neće ostati ništa od njegova tijela što bi mogle gledati ljudske oči. Govorio je: Svijet neće više vidjeti mojega tijela, i pobjednički likovao od veselja na tu pomisao.

Kako je naš Gospodin otkupio svijet svojim križem, svojom smrću i prolijevanjem svoje krvi, a ne svojim čudesima i propovijedanjem, tako i evanđeoski radnici podjeljuju milost otkupljenja samo križem i progonstvima koja podnose. Ne treba se nadati velikoj vrijednosti svojih djela ako ih ne prate neprilike, klevete, pogrde i poteškoće.

Neki misle da čine čudesa jer znaju dobro propovijedati, jer su im propovijedi lijepo sastavljene, jer su ugledni i svugdje rado viđeni. Varaju se.

Sredstva u koja se ufaju nisu sredstva kojima se Bog služi za velike stvari. Spasenje svijeta može se postići jedino putem križa. Križnim putem vodi Bog apostolske ljude, one koji spašavaju duše, je35

DRUGO NAČELO

dnog sv. Franju Ksaverskog, sv. Ignacija, sv. Vinka Fererskog, sv. Dominika.

Ne treba promatrati naše križeve i boli kao zla koja nas muče ili kao ono što nas pred svijetom ponižava, nego ih treba promatrati, po primjeru našega Spasitelja, kao vječne Božje naume i odluke Božje providnosti. Isus nam ih daje iz ljubavi prema nama, da si na taj način pripravimo rajsku krunu, i da prokuša našu krepost i vjernost u Njegovoj službi.

Patnje ne trebamo od Boga moliti odmah na početku svojega duhovnog života. Trebamo dobro očistiti svoju savjest, raditi na čistoći srca, spoznaji samih sebe i sabranosti. Tako dolazimo do duševnog mira, komunikacije s Bogom, do ulivenih kreposti i do darova Duha Svetoga. Tada nam Bog priopćuje svoju volju i svoje planove. Jedne vodi da djeluju kao sv. Franjo Ksaverski, druge da trpe kao sv. Lidvina, neke da se bore s protivštinama i progonstvima kao sv. Ignacije. Ali sami ne trebamo nijedno izabrati. Inače ćemo uvijek biti uznemireni i nećemo imati dovoljno snage za podnošenje križa. To bi značilo preuzimati na sebe divovski teret a ne imati za njega dovoljno snage. Ali kada dođemo po Božjem pozivu u mučne, žalosne i ponižavajuće prilike, nećemo imati previše posla, niti će nas progonstvo uznemiriti, a često i najveće pokore neće nauditi našem zdravlju.

36

SADRŽAJ

Život Louisa Lallemanta ...................................................5

PRVO NAČELO: POGLED NA NAŠ CILJ .........11 I.

SAMO NAS BOG MOŽE USREĆITI ......................13

II. NAŠA JE SREĆA U POTPUNOJ PREDANOSTI BOGU, KOJI JEDINI TREBA VLADATI NAŠIM SRCEM ........................16

DRUGO NAČELO: SAVRŠENOST ......................19 PRVI DIO: Što je savršenost ............................................21 I.

PRVI ČIN DUŠE KOJA TEŽI SAVRŠENOSTI.......21 Boga treba u svemu tražiti, i to samo Njega ..........21 Bogu se treba posve predati.....................................24 Lukavost i pretvaranje odvraćaju od Boga ............26

II. GLAVNA SREDSTVA SAVRŠENOSTI ..................27 Sakramenti su glavna sredstva savršenosti ...........27 Mjera trapljenja ..........................................................28 III. NAJPOTREBNIJE KREPOSTI ZA SAVRŠENOST .....................................................29 O vjeri ..........................................................................29 Koliko naše nepouzdanje vrijeđa Boga i nama škodi ...............................................................31 O poniznosti ...............................................................32 O ljubavi prema križu...............................................35

287

SADRŽAJ

DRUGI DIO: O posebnoj savršenosti članova Družbe Isusove ...........................................37 I.

U ČEMU JE SAVRŠENOST OVE DRUŽBE ...........37 Svrha i ustanova Družbe Isusove............................37 Družba Isusova pripada Isusu Kristu kao Spasitelju .............................................................39 Sveti Ignacije – uzor savršenstva Družbe Isusove ..........................................................40

II. RAZLIČITA DRŽANJA REDOVNIKA U ODNOSU NA SAVRŠENOST .............................42 III. RAZLOZI ZBOG KOJIH SE TREBAMO BRINUTI ZA SVOJU SAVRŠENOST ......................44 Želja za spasenjem.....................................................44 Red u pravoj požrtvovnosti .....................................44 Plod naših radova ......................................................45 Kome je sve stalo do našega savršenstva ...............45 IV. SREDSTVA USAVRŠAVANJA U DRUŽBI ISUSOVOJ ..................................................47 U kojem smislu razmatranje u Družbi Isusovoj mora biti praktično ....................................47 Poslušnost i točno vršenje pravila naše Družbe i razlozi koji nas na to potiču .....................48 V. POŽRTVOVNOST ZA SPAS I SAVRŠENSTVO BLIŽNJEGA ..................................51 Razlozi požrtvovnosti ...............................................51 Kako se po primjeru sv. Ignacija trebamo služiti znanjem ...........................................................51 Kojim sredstvima treba podržavati poštovanje i ugled Družbe Isusove.........................52

288

SADRŽAJ

VI. RAZLIČITE UPUTE ..................................................54 Upute učitelju mladih redovnika koji su svršili novicijat ..............................................55 Obavijest ocima treće godine novicijata.................58 Upute ocima nakon treće godine novicijata za daljnji život ..........................................61 Upute propovjednicima ...........................................64 Upute različitim službama u Družbi Isusovoj ......66

TREĆE NAČELO: ČISTOĆA SRCA .....................69 ŠTO JE ČISTOĆA ......................................................71 U čemu je čistoća srca ...............................................71 Koliko nam je potrebna čistoća srca .......................71 Poredak u čuvanju čistoće srca i stupnjevi čistoće.........................................................73 II. ONO OD ČEGA TREBA OČISTITI SRCE .............75 Laki grijesi ..................................................................75 Strasti...........................................................................77 Izvor naše oholosti ....................................................79 Ne treba zanemariti ni najmanje nesavršenosti ..............................................................82 Odricanje od sklonosti – put svetoj ravnodušnosti ............................................................83 Kakvi trebamo biti u milosti i čega se treba odreći da bismo je primili ..............................85 III. BRIGA ZA ČISTOĆU SRCA U DJELOVANJU .....89 Djela trebamo činiti s čistom nakanom ..................89 Moramo djelovati iz nadnaravnih razloga ............89 IV. POKVARENOST SRCA UZROKOVANA DUHOM .....................................................................91 Zabluda i kriva načela ..............................................91 I.

Neznanje .....................................................................91

289

SADRŽAJ

V. NUTARNJI I VANJSKI IZVORI POKVARENOSTI SRCA ..........................................95 Koliko su štetna posebna prijateljstva i povjerljivost s nesavršenima .................................95 Što treba izbjegavati u razgovoru ...........................95 Posjeti i beskorisni razgovori...................................96

ČETVRTO NAČELO: POSLUŠNOST DUHU SVETOMU ...............................................99 I.

O NARAVI I SREDSTVIMA POSLUŠNOSTI DUHU SVETOMU ..................................................101 U čemu se sastoji ova poslušnost ..........................101 Kako ćemo postići ovu poslušnost .......................101 Prigovori nauku o vodstvu Duha Svetoga ..........102 II. RAZLOZI OVE POSLUŠNOSTI............................106 Savršenost i spasenje ovise o poslušnosti prema milosti ...........................................................106 Malo je savršenih duša jer ih malo slijedi vodstvo Duha Svetoga............................................109 Milost je izvrsna i ludo je opirati joj se .................110 Duh Sveti vrši službu tješitelja vjernih duša .......112 III. O DAROVIMA DUHA SVETOGA OPĆENITO...............................................................114 Narav darova Duha Svetoga .................................114 Učinak darova Duha Svetoga ................................116 Zašto darovi Duha Svetoga imaju tako malo učinka u dušama ...........................................119 IV. POSEBNO O DAROVIMA DUHA SVETOGA...122 Dar mudrosti ............................................................122 Dar razuma...............................................................128 Dar znanja ................................................................131

290

SADRŽAJ

Dar savjeta ................................................................138 Dar pobožnosti ........................................................145 Dar jakosti.................................................................149 Dar straha Božjega ..................................................154 V. PLODOVI DUHA SVETOGA ...............................159 Narav plodova Duha Svetoga ...............................159 Plodovi ljubavi, veselja i mira................................160 O plodovima blagosti i strpljivosti .......................163 Plod dobrote i dobrostivosti ..................................163 Plod ustrajnosti ........................................................164 Plod vjere ..................................................................164 O plodovima čednosti, umjerenosti i čistoće.......165 VI. ZAPREKE ŠTO IH ĐAVAO ČINI DA NE SLIJEDIMO NADAHNUĆA DUHA SVETOGA.................................................................167 Kako đavao sprečava naš duhovni napredak .....167 Različite spletke koje đavao čini kako bi nas prevario ..............................................................168 Kako ćemo razlikovati Božje djelovanje od đavolskoga ..........................................................170 Tajne obmane ...........................................................171 Znakovi prevarene duše.........................................172 Na što moramo paziti kod poticaja na dobro......172

PETO NAČELO: SABRANOST I NUTARNJI ŽIVOT ..........................................173 I.

O NARAVI I UZROCIMA NUTARNJEGA ŽIVOTA ....................................................................175 U čemu se sastoji nutarnji život ............................175 Kako treba nasljedovati Božji nutarnji život .......176

291

SADRŽAJ

Zašto tako malo napredujemo u duhovnom životu ....................................................178 II. RAZLOZI KOJI NAS POTIČU NA NUTARNJI ŽIVOT ..................................................179 Tko se ne posveti nutarnjem životu neće nimalo napredovati u savršenosti.........................179 Bez molitve ne možemo vršiti sve svoje staleške dužnosti ni uspjeti u svojemu djelovanju .................................................................181 Mir se nalazi samo u nutarnjem životu, a nezadovoljstvo potječe samo otud što nismo dovoljno “nutarnji” .................................................184 III. RAD NA NUTARNJEM ŽIVOTU.........................186 Brižnost nad svojom nutrinom..............................186 Koliko je važno spojiti nutarnji život s vanjskim poslovima .............................................190 Samoinicijativno se ne smijemo posvećivati vanjskim poslovima ................................................192 IV. UPUTE ZA NUTARNJI ŽIVOT.............................193 Treba usavršavati volju ..........................................193 Put vjere sigurnije vodi savršenosti negoli put osjetnih milosti......................................193 Najbolji način vršenja kreposti ..............................194

ŠESTO NAČELO: SJEDINJENJE SA SPASITELJEM ......................................................195 PRVI DIO: Spoznavanje Spasitelja ...............................197 I.

TAJNA ČOVJEKA-BOGA ......................................197 Veličina utjelovljenja ...............................................197 Osoba Riječi ..............................................................199

II. OSOBINE ČOVJEKA-BOGA .................................201

292

SADRŽAJ

Poniženje Čovjeka-Boga .........................................201 Veza svetog čovještva Isusova s trima božanskim osobama ...............................................203 Kraljevstvo Isusa Krista ..........................................203 Tri izvora djela Isusa Krista ...................................206 III. RAZLIČITA STANJA ISUSOVA ŽIVOTA ...........208 Isusovo djetinjstvo ..................................................208 Skriveni život Isusov...............................................209 Slavni život Isusov ..................................................210 Stanje Isusovo na posljednjem sudu.....................213 IV. BLAŽENA DJEVICA MARIJA ..............................216 Veličina Blažene Djevice .........................................216 Blažena Djevica je u posebnim vezama s trima osobama Presvetog Trojstva .....................217 Slava Blažene Djevice u utjelovljenju ...................218 DRUGI DIO: Ljubav prema Spasitelju ........................219 I. ZAŠTO TREBAMO LJUBITI SPASITELJA ..........219 II. RAZLOZI ZA LJUBAV PREMA SPASITELJU U PRESVETOM OLTARSKOM SAKRAMENTU .......................................................223 Divote Euharistije i sakramentalnih prilika ........223 Odličja Spasiteljeva tijela ........................................224 Euharistijska prisutnost više nam koristi nego što je Židovima koristila osjetna ..................226 O našem sjedinjenju s Isusom u Presvetom Oltarskom Sakramentu...........................................229 Različite misli o pričesti ..........................................231 TREĆI DIO: Nasljedovanje Spasitelja..........................235 I. RAZLOZI ZA NASLJEDOVANJE SPASITELJA .............................................................235

293

SADRŽAJ

II.

NASLJEDUJMO SPASITELJA U ODIJELJENOSTI OD SVEGA ZEMALJSKOGA ...................................................237

III.

NASLJEDUJMO SPASITELJA U SIROMAŠTVU...................................................239

IV.

NASLJEDUJMO SPASITELJA U ČISTOĆI .......242

V.

NASLJEDUJMO SPASITELJA U POSLUŠNOSTI ..................................................244

VI. NASLJEDUJMO SPASITELJA U PONIZNOSTI ....................................................246 VII. NASLJEDUJMO NUTARNJI ŽIVOT SPASITELJEV.........................................................248 VIII. KOLIKO TAJNA UTJELOVLJENJA KORISTI NAŠOJ SAVRŠENOSTI .......................250 IX.

KAKO ĆEMO ISPRAVNO ŠTOVATI UTJELOVLJENU RIJEČ, BLAŽENU DJEVICU MARIJU I SVETOGA JOSIPA ...........252

SEDMO NAČELO: RED I STUPNJEVI DUHOVNOGA ŽIVOTA ..............................255 I.

O RAZMATRANJU UOPĆE ...............................257 Zašto je korisno postati čovjek razmatranja ......257 O duhovnoj molitvi uopće ...................................258

II.

OBIČNO RAZMATRANJE ..................................260

III.

OSJEĆAJNO RAZMATRANJE ...........................261

IV.

RAZMATRANJE GLEDANJEM (KONTEMPLACIJA) ............................................262 Što je razmatranje gledanjem ..............................262 O svojstvima i učincima razmatranja gledanjem ...............................................................264 Dvije vrste razmatranja gledanjem.....................268

294

SADRŽAJ

O daru prisutnosti Božje. Ulazak u razmatranje gledanjem .........................................269 Prednosti razmatranja gledanjem .......................271 Razmatranje gledanjem nije zapreka apostolskom životu, ono mu je potrebno ..........273 Različiti stupnjevi razmatranja gledanjem ........275 Još jedna razdioba stupnjeva razmatranja gledanjem ...............................................................279 Sud o razlikovanju stupnjeva razmatranja gledanjem ...............................................................283

295

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u listopadu 2013.

VERBUM USKLIČNIK

!

Nauk o duhovnom životu – gramatika mistike i priručnik za duhovni život općenito – nenadmašno je djelo moderne duhovne literature. Malo je tko bolje od Louisa Lallemanta ocrtao temeljna načela mistike s njezinom božanskom jednostavnošću. Iz zapisa njegovih predavanja jasno je da su njegove riječi još uvijek aktualan put za duše koje žele postići svetost. Taj je put u djelu predstavljen kroz sedam načela kao »sedam stuba« koje dušama usmjeravaju siguran hod k cilju: Pogled na naš cilj, Savršenost, Čistoća srca, Poslušnost Duhu Svetomu, Sabranost i nutarnji život, Sjedinjenje sa Spasiteljem, Red i stupnjevi duhovnoga života. Riječ je o usponu koji svaka duša u svakom vremenu može ostvariti, a to je ono što ovom klasičnom djelu daje vječnu aktualnost.

Louis Lallemant (1587.–1635.) poznati je francuski duhovni pisac i veliki intelektualac svojega vremena. Njegova je snažna osobnost dala pečat čitavom naraštaju francuskih duhovnika. Veliko se načelo njegova duhovnoga života sastojalo u neprestanom traženju bliskosti s Bogom, zbog čega je naglašavao važnost molitve, čistoće srca i trajne sabranosti.

Najpoznatiji je po svom kapitalnom djelu Nauk o duhovnom životu.

ISBN 978-953-235-338-9

VERBUM

9 789 532 35 338 9

69 kn

www.verbum.hr