Issuu

Papa Franjo

JEZIK SRCA

Naš je život ispunjen brojnim odlukama i odabirima. Ponekad su izbori jednostavni, a ponekad nas život stavlja pred neočekivane situacije u kojima svatko od nas mora donijeti vlastitu odluku. U takvim trenucima redovito osjećamo veliki pritisak, svjesni kako se nalazimo pred sudbonosnom odlukom koja će bitno usmjeriti naš život. Kako u takvim presudnim trenucima donijeti dobru odluku koja će nas usmjeriti na pravi put i ispuniti zadovoljstvom i radošću? Na temelju Božje riječi, ignacijevske duhovnosti i vlastitog iskustva papa Franjo otkriva nam tajnu uspješnog razlučivanja i pruža neprocjenjive savjete koji će nam pomoći donijeti ispravnu i dobru odluku u izazovnim i neplaniranim životnim situacijama. Ova knjiga neprocjenjivi je dar i vodič svima koji traže životni kompas i put do istinske radosti.

PAPA FRANJO NAUČITI JEZIK SRCA

PAPA FRANJO

NAUČITI JEZIK SRCA O umijeću razlučivanja i donošenja odluka

VERBUM

Biblioteka: FIDES 103. Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Catechesi sul discernimento Copyright © Dicastero per la Comunicazione – Libreria Editrice Vaticana, 2023. Copyright © za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2023. Prijevod teksta preuzet s vatikanske službene internetske stranice. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršni urednik: Miodrag Vojvodić Lektura: Marija Vuković Ćuk Redaktura i prilagodba: Miodrag Vojvodić Grafička priprema: Mario Šantić Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-853-7 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 190914069.

PREDGOVOR

Predgovor hrvatskom izdanju

Papa Franjo više je puta pokazao koliko je svjestan složenosti donošenja odluka o konkretnom životu bilo da je riječ o individualnim izborima vjernika ili o izborima Crkve kao zajednice. Jedna riječ zauzima posebno mjesto u njegovim istupima kad je riječ o odlučivanju: to je „razlučivanje“. Više se puta izjasnio da želi „Crkvu koja razlučuje“. Siguran sam da riječ „sinodalnost“ – također važna u njegovu pontifikatu – ima isto značenje: sinodalna Crkva jest Crkva koja razlučuje. U tom svjetlu razumije se da je u jeku pripreme za sinodu izabrao svoje kateheze na redovitim audijencijama srijedom od kolovoza 2022. do siječnja 2023. posvetiti temi razlučivanja. Riječ je o četrnaest kateheza ili nagovora koje su prevedene i sabrane u ovoj knjizi. Istina, Papa ovdje ne govori o zajedničkom razlučivanju, nego o tome kako donositi osobne odluke. Ne možemo govoriti o 5

PREDGOVOR

zajedničkom razlučivanju a da nismo stekli određenu vještinu osobnog duhovnog razlučivanja. Ova je knjiga, stoga, za sve koji donose odluke i pritom žele učiniti sve što je u njihovoj moći da te odluke budu usklađene s onim što Bog želi za njih. Nakon definiranja pojmova u prvoj katehezi – i prvom poglavlju ove knjige – Papa smješta temu razlučivanja u njezin najčešći kontekst, a to je duhovnost sv. Ignacija Loyolskog. Međutim, ne čini to povijesnom analizom, nego primjerom kako je sv. Ignacije otkrio blagodat duhovnog razlučivanja u vlastitim životnim odlukama. Sljedeća četiri poglavlja posvećena su elementima, zapravo uvjetima razlučivanja. Potrebno je poznavati Krista iznutra, njegove stavove, osjećaje, vrednote i prosudbe, ali je jednako važno poznavati sebe, napose svoje duboke želje i motivacije. Duga povijest filozofije, teologije i znanosti naučila nas je prilično uspješno koristiti se razumom i prepoznati pogreške u mišljenju. Daleko se teže snalazimo u svijetu emocija i lako nas ponesu, naizgled bez kriterija. Razlučivanje se, stoga, više tiče osjećaja nego misli. Papa se koristi rječnikom ignacijevske duhovnosti pa čak četiri poglavlja posvećuje duhovnim raspoloženjima „utjehe“ i „suhoće“. Ona opisuju duhovnu kvalitetu naših osjećaja, vode li k Bogu ili ne. 6

PREDGOVOR

Zadnja četiri poglavlja povezuju nas ponovno sa svijetom oko nas: izbor treba biti potvrđen u stvarnom životu, a pomoć za ispravno razlučivanje također dolazi iz stvarnog života, od Biblije, Crkve i iskusnih duhovnih vođa. U razlučivanju nisam ekskluzivno sam sa samim Bogom – pa da mi više nitko nema što reći. Bog prebiva u zbilji ljudskog života, govori kroz tu zbilju i kroz njezine ostale sudionike. Prihvatiti da stvarnost ne ovisi (samo) o meni jest važna lekcija iz duhovnosti. U ovim katehezama papa Franjo jasno daje do znanja da se oslanja na stoljetnu tradiciju Crkve, u kojoj je nauk o razlučivanju ukorijenjen, ali mu pristupa vrlo praktično. Govori vrlo jednostavnim jezikom, uz mnogo primjera iz svakodnevice, da bi razlučivanje učinio korisnim svakoj vjernici i svakom vjerniku. Iako je svjestan da umijeće razlučivanja traži duboku posvećenost molitvi i razumijevanje pokreta duše, ipak ne smatra da je ono rezervirano za elitu. Ne treba nam veliko predznanje – dovoljna je poučljiva poniznost. Na koncu, svi smo mi mnogo puta razlučivali ispravno a da nismo znali da se to tako zove.

PREDGOVOR

Razlučivanje u Papinim dokumentima Budući da papa Franjo u svojim katehezama govori o razlučivanju genijalnom jednostavnošću, meni preostaje jedino da temu smjestim u kontekst Papina sveukupnog nauka, to jest da je zakompliciram. Papini važni dokumenti spominju riječ „razlučivanje“ sve češće kako odmiče vrijeme njegova pontifikata. Ovisno o prijevodu u njegovoj programskoj apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium nalazimo je oko 20 puta, u postsinodalnoj pobudnici Amoris laetitia 45 puta, u apostolskoj pobudnici Exultate et gaudete 25 puta iako je ona daleko kraća od prethodnih, a u Pripravnom dokumentu (Instrumentum laboris) za Sinodu o sinodalnosti 2023. godine čak 108 puta. U svakom od tih dokumenata riječ „razlučivanje“ pobudila je veliku pozornost čitatelja i komentatora. U slučaju Amoris laetitia prepoznata je kao ključ razumijevanja, napose onih stavki koje su postale objekt rasprave. Kad analiziramo kontekste u kojima se riječ „razlučivanje“ pojavljuje u tim dokumentima, primijetit ćemo da ona nije jednoznačna. Papa Franjo katkad govori o „moralnom razlučivanju“, kadšto o „pastoralnom“, gdjekad o „evanđeoskom“, pokatkad o „duhovnom razlučivanju“ ili često o „osobnom“. Nije jasna razlika među njima i ne može se izbjeći preklapanje značenja. Tema postaje složenija kad 8

PREDGOVOR

uvedemo dodatne sintagme u kojima se pojam razlučivanja pojavljuje u redovitom diskursu. Jedna je „prudencijalno razlučivanje“ – kako najrazboritije postupiti da bi se postigao željeni cilj. U životu Crkve možemo govoriti o „teološkom razlučivanju“, tj. o prosudbama i odlukama o tome koji nauk pripada autentičnoj predaji Crkve, a koji ne. Premda ne pod tim naslovom, o njemu govori svaka teološka knjiga na svoj način. U programskoj pobudnici Evangelii gaudium izraz „razlučivanje“ pojavljuje se kao dio uobičajenog rječnika pape Franje, bez posebnog tumačenja. Kao da se podrazumijeva u njegovu načinu razmišljanja. Nekoliko puta dolazi u sintagmi „evanđeosko razlučivanje“ i uglavnom označuje način kako u Crkvi donositi pravilne odluke s obzirom na njezino evangelizacijsko djelovanje. Ono navjestitelju omogućuje „da u svjetlu Duha Svetog prepozna onaj poziv Božji koji odzvanja u samim povijesnim okolnostima.“1 U Amoris laetitia razrađena je ideja „pastoralnog razlučivanja“. Ono jest vezano za moralna pitanja, ali nije isto što i moralno razlučivanje. Pastoralno se razlučivanje veže za prosudbe o sudjelovanju vjernika u životu Crkve. Nije riječ o moralnoj savjesti, koja prosuđuje između moralnog dobra i zla u pojedinačnim slučajevima, nego o načinu razumijevanja i odlučivanja o odnosu pojedinačnih vjernika prema 9

PREDGOVOR

Bogu i prema zajednici, tj. prema Crkvi kao posrednici poslanja koje vjernicima dolazi od Boga.2 Razlučuje se zapravo između dva dobra – kako čuvati polog vjere i sakramentalnog života, a istodobno vjernike s margina postupno privoditi punini vjere. Zato je pastoralno razlučivanje prije svega zadaća crkvenih pastira koji trebaju pomoći vjernicima da taj odnos s Bogom po Crkvi razumiju i razvijaju do pune zrelosti. Kao što moralno razlučivanje ima referentno uporište u objektivnom moralnom zakonu, pastoralno razlučivanje, da bi bilo ispravno, „treba osigurati nužne uvjete poniznosti, promišljenosti i ljubavi prema Crkvi i njezinu nauku, u iskrenom traženju Božje volje i želji da joj se dade što savršeniji odziv.“3 Tumačiti pastoralno razlučivanje kao izliku za samovolju i proizvoljnost, osobnu ili demokratsku, bilo bi karikiranje tog pojma. Pobudnica Gaudete et exultate razvija nauk klasičnog „duhovnog razlučivanja“. Ovdje je objekt razlučivanja prije svega vlastiti život pod vidikom osobne životne misije, poslanja, tj. vlastitog puta k svetosti. Ovakav oblik razlučivanja pretpostavlja nešto više od inteligencije i zdravog razuma, više od rezultata društvenih znanosti. Duhovno je razlučivanje rezultat mudrosti koju valja moliti kao dar Duha Svetog, a zatim razvijati meditacijom, čitanjem, duhovnim vodstvom i praksom ispita savjesti.4 10

PREDGOVOR

Ipak, duhovno razlučivanje ne ostaje samo u području individualnog odlučivanja o vlastitom poslanju. Papa navodi tipičnu životnu situaciju Crkve kad se mora odlučiti između novog i starog: „Tada moramo odlučiti potječe li novo vino od Boga ili je prijevara od duha svijeta ili duha đavla. U drugim se prilikama može dogoditi suprotno, kad nas sile zla navode da se ne mijenjamo, da zadržimo stvari kakve jesu, da se rigidno odupremo promjeni. No to bi moglo biti sprječavanje djelovanja Duha.“5 I novi i stari red po sebi mogu izgledati i biti dobri, ali također nose potencijal biti bolji od alternative. Ni društvene ni moralne analize tad ne mogu dati zadnju riječ: mora se primijeniti duhovno razlučivanje.

Izvori pojma razlučivanja Razlučivanje duhova (neki preferiraju izraze „razlikovanje“ ili „raspoznavanje“) osnovni je element duhovnosti sv. Ignacija Loyolskog, osnivača isusovačkog reda – Družbe Isusove. U njegovim Duhovnim vježbama nalazimo dva skupa pravila o razlučivanju.6 Usmjereni su uglavnom na individualno razlučivanje duhovnih poticaja i doživljaja u ambijentu obavljanja tridesetodnevnih duhovnih vježbi. Iz povijesti rane Družbe Isusove doznajemo da je razlučivanje postalo i zajednička molitvena reflek11

PREDGOVOR

sija (npr. Razlučivanje prvih drugova 1539. godine), iz čega se razvila bogata teorija zajedničkog duhovnog razlučivanja. Zajedničko razlučivanje pretpostavlja međusobno poznavanje, jedinstvo vrednota, duboko iskustvo duhovnog života, slobodu od navezanosti i ljubav prema zajednici. Usto traži umijeće zajedničkog duhovnog razgovora, vještine iznošenja mišljenja i slušanja, zrelost u dinamici skupine, što su sposobnosti koje se uče i vježbaju.7 U duhovnoj pedagogiji sv. Ignacija formiran je i Jorge Bergoglio. U zapaženom intervjuu časopisu La Civiltà Cattolica iz rujna 2013. godine, u prvoj godini pontifikata, novinar pita papu Franju: „Koji vam element ignacijevske duhovnosti pomaže da živite svoju službu?“ Papa odgovara kratko i jasno: „Razlučivanje.“8 Što to Ignacije naučava o razlučivanju? Ponajprije, važno je reći da on nije sam izumio svoja Pravila za razlučivanje duhova. Nadovezuje se na dugu povijest tog pojma i prakse počevši od Svetog pisma i ranog monaštva. Izraz „razlučivanje duhova“ spominje se jedanput u Svetom pismu (1 Kor 2,10) i već je tu jasno da nije riječ o moralnom prosuđivanju, nego o razlikovanju i prosudbi duhovnih fenomena s obzirom na njihov izvor. S tim u skladu, davni komentatori pri tumačenju duhovnog razlučivanja najčešće su se zadržavali na prosudbi upravo mističnih doživljaja i posebnih fenomena, tj. koji 12

PREDGOVOR

jesu od Boga, a koji su varke. U Ignacijevim se pismima ponekad govori o tome, ali je duhovno razlučivanje primarno usmjereno na izbor životnog zvanja i donošenje drugih odluka. Ignacije je jasan u pretpostavci postojanja i neprestanog djelovanja nadnaravnog dobrog Duha (Duha Svetog) i dobrih duhova (anđela), s jedne strane, i vođe zlih duhova (Sotone) s njegovim đavlima, s druge strane. Međutim, ne bavi se angelologijom ili demonologijom. Zanima ga isključivo kako oni utječu na činjenicu da ljudi donose dobre ili pogrešne odluke.9 „Duhovi“ u razlučivanju duhova jesu „različiti pokreti koji se izazivaju u duši: dobri da ih prigrlimo, zli da ih odbacimo.“10 Riječ je o svakodnevnim i uobičajenim željama, htijenjima, pobudama, emocijama, afektima, strastima, emocionalno nabijenim mislima i slikama, pa i poticajima koji dolaze od drugih osoba, i o drugim doživljajima koji neprestano ispunjaju našu svijest i podsvijest. Oni su dobri ili zli s obzirom na glavnu svrhu života: da nas vode k većoj ljubavi prema Bogu ili udaljuju od nje. Dapače, kod Ignacija se suptilnost razlučivanja pokazuje najviše u izborima između dva dobra, kad moramo uzeti u obzir specifičan osobni poziv na svetost koji Bog upućuje svakoj osobi posebno.

PREDGOVOR

Utjeha, suhoća, ispit savjesti Ignacije duhovna raspoloženja svrstava u dvije skupine: suhoće (dezolacije) i utjehe (konzolacije). Načelno, duhovna utjeha jesu duhovni pokreti u kojima se događa rast vjere, nade i ljubavi. Duhovna se utjeha često manifestira emocijama unutarnje radosti, oduševljenja, poleta ili ganuća. Duhovna suhoća često se doživljava kao uzburkanost i zamračenost duše, odbojnost prema duhovnom napretku, duhovna mlakost, žalost. Međutim, bilo bi pogrešno poistovjetiti duhovnu utjehu s onim što mi danas nazivamo „pozitivnim emocijama“, a suhoću s „negativnim“. Na primjer, žalost zbog vlastitih grijeha ili zbog Kristove muke redovito je duhovna utjeha kod onih koji napreduju na putu obraćenja. Grižnja savjesti duhovna je utjeha kod onih koji su zapeli u grešnom načinu života. Užitak i veselje zbog svjetovnih uspjeha i maštanja, naprotiv, duhovna su suhoća ako blokiraju osobu da se obrati iz grešnog načina života k Bogu. Primijetimo da depresija nije duhovna suhoća; euforija nije duhovna utjeha. Ignacije očito zna razlikovati utjehu i suhoću kao duhovne zbilje od naravnih psihičkih stanja, kao što su depresija i bipolarni poremećaj, koji se ne liječe duhovnim razlučivanjem. Ignacije ne prepušta duhovno razlučivanje individualnoj spontanosti bez obzira na to koliko svet 14

PREDGOVOR

život osoba imala. Postoje objektivni kriteriji koji su orijentir individualnom razlučivanju. Vjera, nada i ljubav imaju objektivnu referenciju: to su vrline i vrednote Isusa Krista, izražene u Svetom pismu i nauku Crkve. Da je ne znam kakvo duhovno svjetlo i oduševljenje prisutno u duši, ali vodi k odlukama koje se protive nauku Krista i Crkve, riječ je o varkama zloduha. U knjižici Duhovnih vježbi, razlučivanje se uvodi u kontekstu razmatranja Kristova života, a ubrzo nakon pravila o razlučivanju duhova slijede Pravila da osjećamo s Crkvom (Sentire cum Ecclesia). Pravila za osjećanje ili suosjećanje s Crkvom osobito su važna u drugom tjednu duhovnih vježbi jer je česta napast osoba koje su duhovno ponešto napredovale da se počnu smatrati boljima, duhovnijima, svetijima od drugih, od drugih vjernika i pastira. Ključni ambijent u kojem se događa razlučivanje i ujedno sredstvo za njegovo razvijanje jest ispit savjesti. Ispit savjesti u nauku sv. Ignacija nadilazi prvotno značenje razmišljanja o grijesima i moralnom napretku. Postaje meditativno razvijanje osjetljivosti za Božju aktivnu prisutnost, ispit svjesnosti Božjih poticaja: gdje me je tijekom mojeg jutra ili dana poticao i doticao Bog u mojem životu? Odgovor na to pitanje jesu svi doživljaji i događaji u kojima smo osjećali da rastemo u vjeri, nadi i ljubavi, u mirnom i radosnom predanju Bogu. Zato ignacijevski ispit 15

PREDGOVOR

savjesti najprije poziva da prepoznamo za što sve osjećamo zahvalnost prema Bogu i da kušamo te trenutke jer su djelovanje Božje milosti. Koliko je Bog neiscrpan i koliko je ljudska duša neizreciva, toliko je trajno i raznoliko duhovno razlučivanje. Ono nije metoda koja se svlada dobrim tečajem. Nije ni puki instrument donošenja odluke, nego ambijent religioznog iskustva. Osjećaš kako Bog preuzima vodstvo u tebi. Vještina razlučivanja nije nepogrešivo jamstvo donošenja odluke baš po volji Božjoj, ali jest jamstvo da smo mi sa svoje strane učinili koliko smo mogli da naša odluka bude usklađena s Božjom voljom.11 Dalibor Renić, SJ

Bilješke

Papa Franjo, Evangelii gaudium – Radost Evanđelja. Apostolska pobudnica biskupima, prezbiterima i đakonima, posvećenim osobama i svim vjernicima laicima o naviještanju evanđelja u današnjem svijetu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2013., 154. (dalje: EG).

Usp. Papa Franjo, Amoris laetitia – Radost ljubavi. Postsinodalna apostolska pobudnica biskupima, prezbiterima i đakonima, posvećenim osobama, kršćanskim supruzima i svim vjernicima laicima o ljubavi u obitelji, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2016., 303. (dalje: AL).

AL 300.

Usp. Papa Franjo, Gaudete et exultate – Radujte se i kličite. Apostolska pobudnica o pozivu na svetost u suvremenom svijetu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2018., 166–169. (dalje GE).

GE 168.

139

PAPA FRANJO 6

Usp. Ignacije Loyolski, Duhovne vježbe, 313–327, 328–336, u: Ignacije Loyolski, Načela duhovnosti, Verbum, Split 2016. (dalje: DV).

Usp. Michel Bacq, Jean Charlier, Pratique du discernement en commun, Manuel des accompagnateurs, Fidélité, Namurs–Paris 2006. Online: https://esdac. net/ (pristup 27. 6. 2020.).

Antonio Spadaro, ur., Intervista a papa Francesco, La Civiltà Cattolica 3918 (2013.): 449–477.

Usp. DV 50–52.

DV 313.

Predgovor se u mnogom oslanja na objavljeni dulji rad: Dalibor Renić, Pastoralno i duhovno razlučivanje u nauku pape Franje, u: „Život biraj – Elige vitam. Zbornik u čast biskupa Valentina Pozaića“, ur. Antunović, Ivan; Koprek, Ivan; Vidović, Pero, FTI, Zagreb 2020.

Ignacije Loyolski, Autobiografija, 8, u: Ignacije Loyolski, Načela duhovnosti, Verbum, Split 2016.

DV 314.

Usp. Isto, 314.

Thomas H. Green, Il grano e la zizzania, CVX, Rim 1992., str. 25.

Aurelije Augustin, Ispovijesti, 27, 38, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1994.

140

NAUČITI JEZIK SRCA 17

Aurelije Augustin, De vera religione, 39, 72.

Ignacije Loyolski, Autobiografija, 8, u: Ignacije Loyolski, Načela duhovnosti, Verbum, Split 2016.

DV 317.

Alessandro Manzoni, Zaručnici, Naprijed, Zagreb 1959., str. 309.

Toma Akvinski, Summa Th. I-II, q. 36, a. 1.

Usp. DV 318.

Usp. DV 335.

Edith Stein, Psicologia e scienze dello spirito, Città Nuova 1996., str. 116.

Sveta Terezija od Djeteta Isusa, Rukopis A, 183, u: Sveta Terezija od Djeteta Isusa, Povijest jedne duše, Nadbiskupski duhovni stol – Glas koncila, Oci karmelićani, Zagreb 1984.

DV 317.

Sv. Ambrozije, Epistulae 39.

141

Sadržaj

Predgovor hrvatskom izdanju............................................... 5 1. Što znači razlučivati?........................................................ 17 2. Primjer Ignacija Loyolskog............................................. 25 3. Elementi razlučivanja. Prisnost s Gospodinom......... 33 4. Elementi razlučivanja. Poznavanje samih sebe.......... 41 5. Elementi razlučivanja. Želja........................................... 49 6. Elementi razlučivanja. Knjiga vlastitog života............ 57 7. Građa za razlučivanje. Duhovna suhoća..................... 65 8. Zašto prolazimo kroz duhovnu suhoću?..................... 73 9. Utjeha................................................................................... 81 10. Istinska utjeha.................................................................. 89 11. Potvrda dobrog izbora................................................... 97 12. Budnost...........................................................................103 13. Pomoći u razlučivanju.................................................111 14. Duhovno praćenje........................................................119 DODATAK Papin vodič za razlučivanje u svakodnevnom životu..129 Četiri pravila za razlikovanje Božjeg glasa od glasa zloga.........................................................................131 Kako ići ukorak s vremenom, a ostati vjeran istini evanđelja.......................................................................135 Bilješke....................................................................................139

143

Papa Franjo (Jorge Mario Bergoglio) rođen je u Buenos Airesu 1936. Za svećenika je zaređen 1969. u Družbi Isusovoj, a 1992. zaređen je za biskupa. Nadbiskupom Buenos Airesa postao je 1998. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom 2001. Sudjelovao je na konklavama na kojima je Benedikt XVI. izabran za papu. Za papu je izabran 13. ožujka 2013. te je uzeo ime Franjo.

Život nas uvijek stavlja pred izbore, a ako ih ne činimo svjesno, na kraju život bira umjesto nas i odvede nas tamo gdje ne želimo. U razlučivanju je srce to koje nam govori o Bogu i moramo naučiti razumjeti njegov jezik. papa Franjo