Issuu

JEANNE PEREGO  GIOVANNI MANNA

Naš prijatelj Jorge Priča o životu pape Franje

VERBUM

Risguardi

Naslov izvornika: Il nostro amico Jorge © 2013 Tipress Deutschland GmbH, D-79295 Sulzburg © 2013 Text by Jeanne Perego © 2013 Illustrations by Giovanni Manna © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2014. Glavni urednik: Petar Balta Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod: Maja Herman Redaktura: Katarina Gugić Lektura: Anđa Jakovljević Za nakladnika: Miro Radalj Nakladnik: Verbum d.o.o. naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema: ACME Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u svibnju 2014. CIP zapis dostupan je u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 150719095. ISBN 978-953-235-372-3

JEANNE PEREGO

Naš prijatelj Jorge Priča o životu pape Franje

Ilustrirao

GIOVANNI MANNA

VERBUM

Zdravo! Trebate gledati očima srca i tamo ćete vidjeti Isusa. Tamo ćemo pronaći Isusa. Jer Isusa ne treba gledati kao kada se gleda film u kinu ili serija na televiziji. Isusa ne treba gledati. Jeste li zapamtili? Isusa trebamo pronaći. Zašto tražimo Isusa? Da bismo ga pronašli. A onda, kada ga nađemo, svim mu srcem recimo: našao sam te, a ti si mi posve blizu, u mojemu srcu!

Jorge M. Bergoglio Iz propovijedi s mise za djecu 2011.

Molim vas da uputite glasan, jako glasan pljesak Djevici Mariji! A sada, na kraju, u Marijinoj prisutnosti, prisjetimo se riječi svete Terezije: Isus je prisutan u djeci i zato se o njima trebamo posebno brinuti. Pripravimo se sada za susret sa živim Isusom u svetoj misi i glasno mu recimo da vjerujemo da je živ i da je prisutan u svetoj pričesti. Recimo mu glasno: Vjerujemo da si u svetoj pričesti! I nemojte zaboraviti poticati svećenike da vas uče evanđelju. Bog! Jorge M. Bergoglio Iz propovijedi s mise za djecu 2012.

Predgovor “Nekoć davno…” Tim dobro poznatim riječima započinju sve bajke. Ovo, međutim, nije bajka, iako je itekako vrijedi ispripovjediti. Kao i u svim bajkama, i ovdje imamo glavnoga junaka. Upoznat ćete našega prijatelja Jorgea, ali, zapravo, glavni je junak ove priče Bog. Da, dobro ste čuli, Bog. Objasnit ću vam zašto. Iako ga ne vidimo i često ga nismo svjesni, Bog je prisutan u svemu što je u životu dobro i lijepo. Ali treba ga znati pronaći! Bog je vrlo pomno i s puno ljubavi oslikao krajolik, približio osobe i ispunio svjetlošću svaki događaj tako da taj dječačić zvan Jorgito postane najprije pater Jorge, zatim monsinjor Jorge i kardinal Bergoglio te na kraju papa Franjo. Važno je razumjeti da sveti otac Franjo nije nastao odjednom onoga 13. ožujka. Toplo očinsko srce našega Pape plod je čitava jednoga života: u prošlosti je bio brižan sin i unuk, odgovoran učenik, svećenik pun razumijevanja za braću redovnike i biskup koji je ljubio Crkvu i bio blizak svim njezinim članovima. U toj su mu duhovnoj obitelji uvijek bili najmiliji, a i dalje je tako, oni koji su najsiromašniji i koji najviše trpe. Bog je glavni junak ove priče zato što je svu svoju ljubav ulio u Jorgitovo srce, a Jorgito je junak jer je prihvatio veliku Božju ljubav i njegovo vodstvo sve dok nije postao “naš prijatelj Jorge”, prijatelj Božji.

Znate, u ovoj priči koju se spremamo pročitati nismo samo čitatelji ili promatrači. Upoznajući dječaka Jorgita svi možemo naučiti kako se predati Božjoj ljubavi i kako ljubiti svoje bližnje i tako postati ono što je on danas: Božji osmijeh svijetu. mons. Eduardo García, generalni vikar nadbiskupije Buenos Aires

Proslov

Pojavio se dim. “Bijel je!” “Neeee, crn je!” “Meni se učinilo da je bijel!” Evo opet dim! “Bijel je, bijel!” “Bijel! Bijel! Imamo papu!” “Živio papa!” Dana 13. ožujka 2013. u 19 sati i 6 minuta iz dimnjaka na Sikstinskoj kapeli izišao je bijeli dim koji je najavio da je izabran nasljednik pape Benedikta. Koje li radosti! Povici: “Imamo papu!”, “Živio papa!” čuli su se ne samo na Trgu svetoga Petra, nego i u svakomu kutku svijeta, posvuda gdje se naviješta Isusova radosna vijest. Na mojemu trgu koji se zove Plaza de Mayo bilo je veliko slavlje. Ja – grad Buenos Aires – nisam još ni slutio što će se dogoditi ovdje kod nas kada je s balkona onoga trga na drugomu kraju svijeta objavljeno da je novi papa naš prijatelj Jorge. Rimski kardinal započeo je svečanu objavu na latinskome, koji se uvijek koristi u tim prigodama: Annuntio vobis gaudium magnum (“Javljam vam veliku radost”), a kada ju je završio riječima: Georgius Marius, Sanctae Romanae Ecclesiae Cardinalem Bergoglio (“Jorgea Marija, kardinala svete Rimske Crkve Bergoglia”), sva su srca u Buenos Airesu snažno poskočila. Bum bum bum! – kako to biva samo zbog najjačih osjećaja.

Na trenutak sve moje suprotnosti – moje raskošne kuće koje se nalaze nadomak siromašnih kućeraka bez vode i struje, luksuzni automobili koji jure pored kolica prepunih otpada koja vuku cartonerosi, u nadi da će nešto zaraditi, a djeca u elegantnoj školskoj odjeći koja promatraju djecu koja su prisiljena pružati ruku da prime milostinju… – sve je to načas iščezlo i ja sam postao najsretniji grad na svijetu. Jorge, naš dragi prijatelj Jorge, postao je vrhovni poglavar svih katolika svijeta. A odabravši ime Franjo poručio je da će i kao papa i dalje s jednostavnošću služiti siromašnima i malenima, upravo kao što je to činio i svetac iz Asiza. U tomu sam trenutku pomislio kako bi bilo lijepo napisati vam ovu priču o njemu. Poželio sam da ga i vi upoznate kao što ga i ja poznam. Zatražio sam pomoć od nekolicine njegovih bliskih prijatelja, a oni su jedva dočekali da s vama podijele svoje iskustvo. Uskoro ćete upoznati svjetionik s dobrim pamćenjem, kuću sa slinom u ustima, kapelicu koja podsjeća na garažu, ponešto nametljivu svjetiljku… Poslušajte što vam imaju ispričati. Uvjeren sam da će na kraju Jorge postati i vaš veliki prijatelj!

Svjetionik argentinskoga jedriličarskog kluba Godinama sam pratio dolazak pridošlica. Bilo ih je tako mnogo! Bili su nakrcani prtljagom, nostalgijom i nadama. Sve sam ih jednako pozdravljao: Talijane i Španjolce, Francuze i Ruse, Hrvate, Poljake, Švicarce, Engleze… Zaželio bih dobrodošlicu muškarcima i ženama, djedovima i bakama, djeci vaše dobi, kao i onima najmanjima, onima koji će se poslije obogatiti i onima koji će se razočarani vratiti onamo odakle su došli. Sve od 1915. godine prvi sam im pozdrav naše zemlje upućivao upravo ja, svjetionik argentinskoga jedriličarskog kluba u Buenos Airesu. Znam kako su započele sve priče doseljenika koji su prešli ocean kako bi ovamo došli. Upravo zbog toga htio sam i vas upoznati kako bih vam ispričao svoje uspomene. Tako ćete saznati kako je sve započelo.

Svi koji bi silazili s parobroda nakon duga, naporna i jednolična putovanja pripovijedali su o tegobama i o strahovima koje su proživjeli tijekom putovanja. Bilo je onih koji su patili od morske bolesti, neki su se bili razboljeli… Razgovarali su o svojim nadama za budućnost i jedni drugima obećavali da će se ponovno susresti kada nađu odgovarajući smještaj i kada se obogate u ovoj dalekoj zemlji. Promatrao sam kako nesigurnim korakom ulaze u hotel za useljenike – Hotel de inmigrantes – očekujući da će napokon pronaći svoje mjesto pod nebom upravo u ovoj novoj i nepoznatoj zemlji: Argentini. Da, vidio sam i čuo sve te ljude koji su nam iz dalekih krajeva doplovili ovim morem koje mi je neprestano pred očima. Vrlo se dobro sjećam toga dana. Pamćenje me dobro služi, u to nema sumnje. Bio je 15. veljače 1929. kada su se Rosa, Giovanni i njihov sin Mario iskrcali s broda koji se zvao Giulio Cesare. Obitelj se prezivala Bergoglio. Iako je bilo vruće i vlažno, budući da je bila sredina ljeta, gospođa Rosa bila je u kaputu s velikim krznenim ovratnikom.

Ne, nije se htjela isticati, nije bila takav tip, iako je bila lijepa žena. U tomu velikom lisičjem ovratniku, pod kojim joj se slijevao znoj i peckao je za vrat, bio je sakriven sav prihod od prodaje kuće i slastica u Portacomaru, njihovu rodnomu mjestu u Italiji, nedaleko od Torina. U taj su lijepi kaput sakrili sve što su imali i što im je trebalo osigurati novi početak. Bila je to neka vrsta krznenoga sefa! Većina pridošlica odmah bi se zaputila u Hotel de inmigrantes. Spavaonice u hotelu imale su po 250 kreveta. Žene su obično ostajale u hotelu kako bi se brinule o djeci dok su muškarci odlazili u potragu za poslom. Ali Rosa, koja i dalje nije skidala kaput s krznenim ovratnikom, Giovanni i Mario zaputili su se u grad imenom Paraná, gdje su živjela tri Giovannijeva brata. “Dođite i vi,” pisali su im, “ovdje se dobro živi, bit ćemo zajedno i radit ćemo u vlastitoj tvrtki.” To je i bio razlog što su se hrabro odlučili ostaviti sve iza sebe i smjelo prijeći ocean. U Parani Giovanni i Mario ubrzo su počeli raditi u obiteljskoj tvrtki. Bavili su se oblaganjem podova. Posao je cvjetao i uskoro su mogli izgraditi veliku četverokatnicu za cijelu obitelj Bergoglio. Po kat za svakoga brata i njegovu obitelj. Jedni druge posjećivali su dizalom – prvim u gradu.

Kuća u ulici Membrillar br. 531 Nalazimo se u četvrti Flores! Ovdje vam možemo toliko toga ispričati o… Ne… pričekajte, pođimo redom. Trebali biste prvo znati da su tridesete godine dvadesetoga stoljeća u Argentini bile jako dramatične. Nada milijuna ljudi koji su doplovili preko oceana da će naći dobar posao i imati veliku zaradu pretvorila se u prah zbog velike gospodarske krize. Ništa više nije bilo kao prije. Snovi o sretnoj budućnosti bili su uništeni, a mnogi su osiromašili i počeli oskudijevati i onim najnužnijim za život. Neki su se vratili odakle su došli, a drugi su ostali. Poput mnogih drugih i tvrtka obitelji Bergoglio zapala je u poteškoće i četvorica su braće morala sve prodati. Sve, čak i kuću s dizalom. Tako su Rosa, Giovanni i Mario spakirali stvari u kovčege i s puno se dobre volje zaputili u Buenos Aires u potrazi za srećom. Giovanni je otvorio trgovinu živežnim namirnicama, a Mario, koji je u obiteljskoj tvrtki u Parani bio računovođa, pomagao je ocu u poslu i dostavi robe kupcima. Dobro su poslovali i doselili su se u našu četvrt. Ja to dobro znam zato što sam ja kuća u ulici Membrillar broj 531, u koju se Mario doselio s Reginom, svojom lijepom mladom suprugom, i s njihovim prvorođencem Jorgeom Mariom koji se rodio 17. prosinca 1936. Nakon rođenja maloga Jorgea Mario je želio da se presele u novu kuću, prikladniju za rast i odgoj djece. Iskreno rečeno, tada nisam bila tako udobna kuća kao što sam to danas. Sada imam dva kata i gledam pomalo svisoka na okolne zgrade, ali tada sam, kao i većina ovdašnjih kuća,

bila obična prizemnica. Prostor je bio prilično skučen za obitelj s petero djece jer su se nakon Jorgea, jedno za drugim, rodili Alberto, Oscar, Marta i Maria Elena. Njihovi su gosti u to vrijeme mogli vidjeti da imam dnevni boravak, kuhinju i kupaonicu; za roditelje sam imala spavaću sobu, za trojicu dječaka dječju sobu dok su djevojčice spavale na trosjedu na razvlačenje u dnevnome boravku. A to nije bilo najudobnije! Iako je prostor bio skučen, obitelj je živjela u miru i skladu. Možda se nisam mogla podičiti namještajem, ali zato zagrljajima, poljupcima, smijehom i veseljem, kao i strogim pravilima što se tiče odgoja djece, itekako jesam! Kao što bi trebalo biti u svakoj obitelji, slažete se? Iako nisu bili bogati, obitelji Bergoglio ništa nije nedostajalo. Mario se u međuvremenu zaposlio nedaleko odavde kao računovođa pa su si mogli priuštiti bogatiji obiteljski ručak: nije htio u tanjuru vidjeti isto jelo dvaput zaredom!

Srećom, Regina je bila izvrsna kuharica. Pohanomu odresku koji je ostao od ručka znala je dodati rajčicu i sir i tako prirediti originalnu i ukusnu večeru. Ah, kako je Regina dobro kuhala! Još se uvijek sjećam onih prekrasnih mirisa! Pečena piletina s krumpirima nedjeljom, tjestenina s umakom… Jeste li ikada vidjeli kuću kojoj voda ide na usta? Ah, evo, meni voda navire na usta čim se sjetim tih sretnih godina. Čini mi se kao da je bilo jučer kada se sjetim mirnih večeri ovdje u kući kada bi tata Mario nakon posla zajedno s djecom molio krunicu. Nisam zaboravila ni prekrasnu glazbu koju su slušali unutar mojih zidova: bilo je to divno! Regina je voljela glazbu, a i djeca bi se često okupila oko gramofona i radija kako bi uživala u arijama i pjesmama. Kroz moje prozore često su se širili zvuci talijanske opere i tanga i dopirali sve do malena trga na kome su i moji dječaci rado igrali nogomet.

“Nekoć davno…” Tim dobro poznatim riječima započinju sve bajke. Ovo, međutim, nije bajka, iako je itekako vrijedi ispripovjediti. Kao i u svim bajkama, i ovdje imamo glavnoga junaka. Upoznat ćete našega prijatelja Jorgea, ali, zapravo, glavni je junak ove priče Bog. Da, dobro ste čuli, Bog. Iako ga ne vidimo i često ga nismo svjesni, Bog je prisutan u svemu što je u životu dobro i lijepo. Ali treba ga znati pronaći! Bog je vrlo pomno i s puno ljubavi oslikao krajolik, približio osobe i ispunio svjetlošću svaki događaj tako da taj dječačić zvan Jorgito postane najprije pater Jorge, zatim monsinjor Jorge i kardinal Bergoglio te na kraju papa Franjo. Bog je glavni junak ove priče zato što je svu svoju ljubav ulio u Jorgitovo srce, a Jorgito je junak jer je prihvatio veliku Božju ljubav i njegovo vodstvo sve dok nije postao “naš prijatelj Jorge”, prijatelj Božji. Znate, u ovoj priči koju se spremamo pročitati nismo samo čitatelji ili promatrači. Upoznajući dječaka Jorgita svi možemo naučiti kako se predati Božjoj ljubavi i kako ljubiti svoje bližnje i tako postati ono što je on danas: Božji osmijeh svijetu.

Život pape Franje u ovoj prekrasnoj knjizi za djecu ispričan je pomoću mjestâ na kojima je odrastao. Sjajne ilustracije nagrađivanoga Giovannija Manne predstavljaju nam životni put i poziv koji su dječaka Jorgea doveli do toga da postane papa Franjo, a lagano i privlačno pripovijedanje autorice Jeanne Perego ocrtava lik mladoga Bergoglia u kojemu se svako dijete može prepoznati. Knjiga će biti odličan dar za najmlađe, a jednako tako i korisno štivo za vjeronauk i druženje s djecom. Predgovor je povjeren mons. Edoardu Horaciju Garcíji, biskupu zaduženu za pastoral djece i mladih, jednomu od najbližih suradnika Jorgea Bergoglia. Dio prihoda od ove slikovnice namijenjen je građanskoj udruzi El Almendro u Buenos Airesu, vrlo dragoj Papi, koja je posvećena ponovnu uključivanju u društvo djece, adolescenata i mladih, žrtava zlostavljanja i ovisnosti. Naposljetku, u ovoj prvoj ilustriranoj biografiji pape Franje nalaze se i njegove riječi upućene djeci cijeloga svijeta.

ISBN 978-953-235-372-3

VERBUM

9 789532 353723