Načela duhovnosti

..............................................

Sv. Ignacije Loyolski

Načela duhovnosti . . .

.

AUTOBIOGRAFIJA DUHOVNE VJEŽBE MISLI DUHOVNI DNEVNIK KONSTITUCIJE PISMA VERBUM

Sv. Ignacije Loyolski NAÄŒELA DUHOVNOSTI

BIBLIOTEKA

KLASICI KATOLIC ˇKE KULTURE

10.

UREDNIK:

PETAR BALTA

ZA NAKLADNIKA:

MIRO RADALJ

Sv. Ignacije Loyolski

NAČELA DUHOVNOSTI AUTOBIOGRAFIJA • DUHOVNE VJEŽBE • DUHOVNI DNEVNIK • KONSTITUCIJE • PISMA• MISLI • RATIO STUDIORUM

Priredio: dr. sc. Vladimir Horvat, DI

VERBUM Split, 2008.

© Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2008.

Izvršna urednica: Jelena Hrgović, dipl. teolog Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Lektura: Marijana Šimić, prof.

Slika na naslovnoj strani: Rubens, Sv. Ignacije Loyolski Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 271.5-05 Loyola, I. 269.1 LOYOLA, Ignatius, sanctus Načela duhovnosti : autobiografija, duhovne vježbe, duhovni dnevnik, konstitucije, pisma, misli, ratio studiorum / sv. Ignacije Loyolski ; priredio Vladimir Horvat. - Split : Verbum, 2008. - (Biblioteka Klasici katoličke kulture ; 10) ISBN 978-953-235-149-1 1. Horvat, Vladimir, filolog

PREDGOVOR

PREDGOVOR

Ignacije i Družba Isusova Ignacije Loyolski (1491. – 1556.) i njegov crkveni red, koji je papa Pavao III. bulom Regimini militanti Ecclesiae odobrio 27. rujna 1540. pod imenom Družba Isusova ili isusovci, uvijek su bili zanimljiva tema za javnost, pa su kroz povijest primali mnoga priznanja, ali i kritike, a doživjeli su čak i ukinuće reda (1773.) i ponovnu uspostavu (1814.)

Razlog zanimanja za njih jest njihova posebna karizma koja se temelji na ignacijanskoj duhovnosti, na solidnom studiju filozofije, teologije i određene specijalizacije, na posebnom školskom i odgojnom sustavu koji je djelotvoran i u najrazličitijim krajevima, te na osobnoj velikodušnoj požrtvovnosti i učinkovitosti, pa i u najtežim prilikama i vrstama djelovanja.

Godine 2006. isusovci su slavili 500. obljetnicu rođenja dvojice iz grupe prvih sedam članova svoga reda, svetog Franje Ksaverskog (1506. – 1552.) i blaženog Petra Fabera (1506. – 1546.), a tada je bila i 450. obljetnica svete smrti (1556.) njihova utemeljitelja sv.

Ignacija Loyolskog.

Te iste 2006. godine slavila se ujedno 400. obljetnica dolaska isusovaca u Zagreb i osnutak kolegija na Gornjem gradu (1606.), kao i svečano otvorenje klasične gimnazije s 300 učenika (1607.).

Te dvije obljetnice bile su u Zagrebu obilježavane međunarodnim znanstvenim skupovima i prigodnim publikacijama.

Ove, pak, 2008. godine svjetska je javnost pratila isusovačku 35.

Generalnu kongregaciju u Rimu, koja je svečano bila otvorena 7. siječnja, a imala je 225 izaslanika.

Sve je to utjecalo na povećano zanimanje za isusovce i njihove djelatnosti. Stoga ova knjiga u ruke čitatelja dolazi u pravi trenutak jer 5

PREDGOVOR

donosi antologijski izbor temeljnih tekstova ignacijanske duhovnosti. Čitatelj će u knjizi naći Ignacijevu Autobiografiju, Duhovne vježbe, Duhovni dnevnik i izvadak iz Konstitucija, izbor iz Pisama i Misli, te konačno prikaz isusovačkog obrazovnog sustava Ratio studiorum, kao i ostale manje priloge.

Na početku svakog od navedenih naslova nalazi se uvod koji donosi jezgrovite potrebne obavijesti. Jedino Autobiografija, koja prikazuje samo proces Ignacijeva obraćenja, odnosno razdoblje od 1521. do 1538. godine, zahtijeva da barem u osnovnim crtama prikažemo pregled Ignacijeva životopisa.

Ignacijev životopis Podrijetlo i ime: Iñigo – Ignacije U plemićkom dvorcu Loyola u baskijskoj pokrajini Guipúzcoa rođen je 1491. godine Iñigo di Loyola kao trinaesto i posljednje dijete oca Beltrána Ibañeza de Oñaza i majke Marine Sánchez de Licona.

Godine 1506. kao mladi plemić otišao je u Arévalo kako bi postao paž Juanu Velázqezu de Cuéllaru, rizničaru kraljevstva Castiglia. Kad mu je 1517. gospodar umro, potkralj Navarre Antonio Manrique da Lara uzeo ga je za svoga plemića i vojskovođu.

Hrabri branitelj Pamplone Mladi častohlepni i odlučni vitez Iñigo uspio je 1521. godine oduševiti malodušnu posadu Pamplone i organizirati obranu protiv Francuza. Ali kad je on teško ranjen u desnu potkoljenicu, a ozlijeđena mu je bila i lijeva noga, posada se predala Francuzima. Pobjednici su prema njemu ipak lijepo postupali i prenijeli ga u rodni dvorac Loyolu. U svojoj Autobiografiji on u trećem licu pripovijeda svoj život od te 1521. do obraćenja 1538. godine, nazivajući sebe Hodo6

PREDGOVOR

časnikom. Kasnije se, potaknut primjerom sv. Ignacija Antiohijskog, počeo potpisivati i imenom Ignacije, a nakon stečenog magisterija na Sorboni u Parizu potpisivao se magister Ignatius. Posljednjih četrnaest godina života potpisivao se samo Ignacije.

Rekonvalescent Iñigo se obraća Kad je opazio da mu je desna potkoljenica krivo zarasla, zahtijevao je da liječnici krivo zaraslu kost ponovno prelome i pravilno namjeste. Tijekom dugotrajnog ozdravljanja, pročitavši sve dostupne viteške romane, počeo je čitati Živote svetaca dominikanca Jakoba de Voraginea i Život Isusov kartuzijanca Ludolfa Saskog.

Kad je vidio kakve su sve herojske pothvate sveci radili poradi Krista, shvatio je koliko je njegov dosadašnji život u službi zemaljskih vladara bio isprazan i promašen. To ga je dovelo do istinskog obraćenja. Otkrio je jedini pravi smisao života u služenju Kristu, vječnome Kralju. Kad je konačno prizdravio, hodočasti 1522. u Gospino svetište Montserrat, gdje viteško odijelo zamjenjuje prosjačkim, zatim čitavu godinu u Manresi doživljava »duhovne vježbe« te 1523. iz ljubavi prema Isusu hodočasti u Jeruzalem.

Kroz duge molitve i razmatranja doživio je duhovni procvat i mistična iskustva te se razvio u prosvijetljenoga duhovnog učitelja. Svoj put duhovnog razvoja sustavno je prikazao u knjizi Duhovne vježbe, pomoću kojih je uvodio mnoge u duhovni život i kršćansku savršenost. Okupio je skupinu sudrugova koji su se također htjeli posve predati na službu Bogu i pomoć dušama. Inkviziciji je to Ignacijevo okupljanje i poučavanje drugih postalo sumnjivo jer nije studirao ni filozofiju ni teologiju. Stoga mu je bilo zabranjeno da poučava druge dok najprije ne završi potrebne studije. Zato se 1524. u Barceloni dao na učenje latinskog jezika, a 1526. započeo je studij filozofije u Alcali, nastavio u Salamanci, a 1528. nastavio je studij filozofije i teologije u Parizu.

7

PREDGOVOR

Magister Ignatius okuplja sudrugove Za svoga studija u Parizu postigao je 1534. naslov »magister artium« i počeo se potpisivati kao »magister Ignatius«. Okupio je prve sudrugove dajući im duhovne vježbe. Postao je animator i iskusni duhovni vođa s velikom vizijom apostolata u službi Krista, vječnog Kralja, što je privlačilo plemenite duše. U Parizu na Montmartreu 15. kolovoza 1534., tijekom mise koju je služio jedini svećenik među njima Petar Faber, položili su zavjete siromaštva i čistoće te se dogovorili da zajedno hodočaste u Jeruzalem. Ali ako to ne bude moguće, da se stave na raspolaganje Papi. Kako nisu mogli ostvariti planirano hodočašće u Jeruzalem, Ignacije je u Rimu zamolio Papu da mladoj »Družbi prijatelja u Isusu« odredi poslanje koje smatra najvažnijim.

Odobrenje Družbe Isusove Papa Pavao III. odobrio je bulom Regimini militantis Ecclesiae 27. rujna 1540. Družbu Isusovu. Franju Ksaverskog poslao je kao svog izaslanika na Daleki istok te on postaje apostol Indije i Japana. Franjo je želio otići i u Kinu, ali je umro pred njezinim vratima na otoku Sancijanu. Petra Fabera Papa šalje najprije kao teologa na Tridentski koncil (1547.), a zatim su slijedila njegova mnoga apostolska putovanja diljem cijele Europe, ali uvijek u duhovnoj pratnji svetih anđela koje je posebno štovao.

Mlada Družba Isusova nastala na Ignacijevim Duhovnim vježbama nije zapustila ni tradiciju duhovnog pokreta devotio moderna koja je najbolje izražena u knjižici Nasljeduj Krista.

Isti duhovni nauk iznosi u svojim brojnim asketskim djelima i Marko Marulić. Znakovito je da je Franjo Ksaverski na svojim misijskim putovanjima po Indiji i Japanu sa sobom nosio Marulićevu knjigu De institutione bene vivendi per exempla sanctorum (Pouke za čestit život po primjerima svetaca). To nam je jasan dokaz da je to bilo njegovo redovito duhovno štivo i da su već prvi isusovci poznavali i cijenili Marka Marulića kao učitelja duhovnosti.

8

PREDGOVOR

Obilježja novoga Isusovačkog reda Ignacije je živio u prijelomnom razdoblju srednjeg i novog vijeka, kad su se otkrivali novi zemljopisni svjetovi, a raspadalo se duhovno jedinstvo stare kršćanske Europe u sukobu reformacije i katoličke obnove. Providnost je htjela da tada počne djelovati Ignacije i njegov novi crkveni red. Radi pokretljivosti i djelotvornosti u apostolskom djelovanju Ignacije nije uveo postojeću monašku tradiciju stalnosti mjesta (stabilitas loci, tj. u koji samostan redovnik uđe, tamo i umre), kao ni posebno redovničko odijelo, ni zajedničke molitve časoslova u koru u određene satove dana i noći. Naprotiv, uveo je novi stil funkcionalnoga zajedničkog života, molitve i pastoralnog rada s kontemplacijom u akciji (contemplatio in actione). Osim toga, Ignacije je prekinuo i praksu zamjene krsnog imena redovničkim imenom, kao i davanja imena novoga reda po utemeljitelju (bazilijanci, benediktinci, dominikanci, franjevci), pa se zajedno sa svojim prvim sudrugovima nazvao Družba Isusova. Za svoj novi red napisao je Konstitucije ili Ustanove. Uz uobičajena tri redovnička zavjeta dodao je i četvrti zavjet poslušnosti Papi, da ih mogne slati »u bilo koji kraj svijeta«. Na taj su način isusovci posve u službi Crkve i evanđelje šire po čitavom starom i novootkrivenom poganskom svijetu, osnivajući rezidencije i crkve, misijske postaje, kolegije i sveučilišta.

Tradicionalne samostane izvan naselja zamjenjuju tzv. rezidencije-sjedišta unutar gradova, namijenjene za boravak isusovaca i njihov pastoralni rad, a poslije su se razvili i kolegiji za odgojno-prosvjetno djelovanje.

Isusovcima kao »reformiranim svećenicima« pape od početka povjeravaju različita poslanja među kršćanskim narodima Europe – da brane i učvršćuju vjeru (to su tzv. unutarnje misije po europskim zemljama), da u pojedinim župama i mjestima šire katoličku obnovu (pučke misije) ili su ih slali u udaljene prekooceanske krajeve, k poganima (to su tzv. vanjske misije).

9

PREDGOVOR

Isusovci šire školstvo Premda Isusovci nisu osnovani kao »red za školstvo«, oni su i to uskoro postali. Sv. Ignacije već je u Formuli Instituta predvidio kolegije za mlade isusovce-studente (tzv. skolastike), koji su predavanja polazili na sveučilištima. Godine 1544. takvih je kolegija diljem Europe bilo 7: Pariz, Coimbra, Padova, Leuven, Köln, Valencia i Compluta. Zatim su isusovački profesori počeli u svojim kolegijima držati predavanja za svoje studente. Uskoro je sv. Ignacije dopustio da u kolegij u Gandiji na predavanja dolaze i vanjski studenti, a 1548. u Messini (Italija) sagrađen je kolegij za isusovačke i vanjske studente, koji je postao glasovit, pa su mnogi gradovi molili da se i kod njih osnuje takav kolegij.

Sv. Ignacije želio je da uzdržavanje i školovanje siromašnih studenata bude besplatno, pa je stoga tražio da se najprije osiguraju dovoljne fundacije ili zaklade za uzdržavanje kolegija. Gradovi su se upravo natjecali u osiguravanju takvih fundacija te je i to pomoglo širenju isusovačkog reda. Sv. Ignacije doživio je da je do 1556. godine broj isusovaca narastao do 1000 članova te da je bilo osnovano 12 provincija sa 79 kuća, od čega je bilo 40 kolegija kojima je on odobrio osnutak.

Do 1574. godine broj kolegija popeo se na 125, a godine 1608. bilo ih je 306, te je među njima bio i Zagrebački kolegij.

Do 1750., dakle u prvih 200 godina, isusovci su narasli na 22.589 članova i bili su podijeljeni u šest asistencija i 39 provincija, a imali su 61 novicijat, 176 sjemeništa, 335 rezidencija u Europi, a u izvaneuropskim zemljama isusovci su organizirali 273 misije, među kojima su bile i glasovite Paragvajske redukcije, u kojima su misionari domorodačke nomade naučili na civilizaciju stanovanja u naseljima, obrađivanje zemlje i uzgoj stoke, ekonomičnosti poslovanja i kulturi, osobito glazbenoj, za koju su urođenici imali poseban talent. Osim toga, isusovci su po cijelom svijetu vodili 679 kolegija-sveučilišta.

Tolika zadivljujuća djelatnost u duhu katoličke obnove, kao i skupljena velika sredstva u nepokretnoj i pokretnoj imovini, pobudila je u većine europskih vladara zavist i gramzivost, pa su najprije 1767. tražili da se dokinu Paragvajske redukcije, zatim su slijedili 10

PREDGOVOR

izgoni iz pojedinih europskih zemalja. Konačno su europski vladari izvršili tolik pritisak na papu Klementa XIV., da je 21. srpnja 1773. potpisao breve Dominus ac Redemptor o ukinuću isusovačkog reda, koji je ipak stupio na snagu tek kad ga je vladar proglasio važećim u svojoj zemlji.

To je iskoristila ruska carica Katarina II. Velika. Ona nije dopustila da se Papin akt o ukinuću isusovačkog reda proglasi. Tako je od propasti spasila školstvo u Rusiji i Bjelorusiji, a zapravo jedine dobro organizirane škole bile su isusovačke. Stoga su isusovci nastavili voditi svoje škole i tako u Rusiji preživjeli 40 godina pod upravom 4 generalna vikara, do ponovne uspostave. U Bjelorusiji je tako spašeno 12 školskih zavoda u kojima je djelovalo 145 isusovaca.

Papa Pio VII. ponovno je uspostavio Družbu Isusovu 7. srpnja 1814. bulom Solicitudo omnium Ecclesiarum, ali uz uvjet da ne traži da joj se vrate bivša nepokretna dobra (rezidencije, kolegiji, crkve i sveučilišta). Družba Isusova je – zahvaljujući Providnosti i brojnim dobročiniteljima, poput feniksa – doživjela ponovni procvat i postigla još veći broj članova – godine 1965. bilo ih je čak 36.036.

Nadošla je općenita kriza duhovnih zvanja, zbog koje su i isusovci u posljednjih 40 godina izgubili gotovo polovicu članstva. Ipak su još uvijek nabrojniji muški red u Katoličkoj Crkvi te krajem 2007. imaju oko 19.100 članova.

Ove 2007./08. školske godine isusovci u 69 zemalja vode 227 sveučilišta, 461 srednju školu, 69 tehničkih i stručnih škola te 182 osnovne škole. Osim toga, u 20 južnoameričkih zemalja postoji velika mreža isusovačkog sustava Vjera i radost (Fe y Alegria) koji obuhvaća 2949 škola, osobito u siromašnim krajevima. Kad sve to zbrojimo, dobivamo impozantnu brojku od 3888 školskih ustanova koje obuhvaća isusovački školski sustav. U svim tim školskim ustanovama upisano je 2,919.189 učenika i studenata. Zanimljivo je spomenuti da čitav taj veliki obrazovno–odgojni rad vodi 3765 isusovaca i 128.426 suradnika laika, redovnika i klerika koji složno ostvaruju ignacijansku viziju školskog apostolata, koja je jedna od glavnih obilježja isusovačke djelatnosti u čitavome svijetu.

11

PREDGOVOR

Isusovci u Zagrebu Osnivanje Zagrebačkoga kolegija Do osnutka Zagrebačkog kolegija došlo je u tijeku općeg europskog zanimanja za isusovačke kolegije, pa je stoga i zagrebačka gradska općina odlučila pozvati isusovce. Pregovore za osnutak isusovačkoga kolegija u Zagrebu vodili su gradski izaslanici 1601. godine u vrijeme zasjedanja državnog sabora u Požunu (Bratislavi) gdje su upoznali p. Ivana Žanića (latinizirano Zanitius) i zamolili ga da molbu prenese austrijskom provincijalu Alfonzu Carillu, koji je zapravo bio Španjolac isusovac, ali je zbog svojih sposobnosti djelovao kao profesor u Parizu i Beču, zatim je bio superior u Transilvaniji, pa rektor jednog kolegija u Slovačkoj i konačno je postao provincijal u Beču. Spomenimo da je on potaknuo Fausta Vrančića da 1595. tiska svoj Petojezični rječnik, zatim je podržao 1599. osnutak Akademije ilirskog (hrvatskog) jezika u Rimskom kolegiju i konačno je on 1606. na zagrebačke molbe poslao prve isusovce u Zagreb.

Odmah su na Gornjemu gradu pokrenuli kolegij, a 1607. i gimnaziju s 300 učenika, od kojih je 200 siromašnih imalo smještaj i školovanje besplatno, a to su omogućavale osigurane zaklade (fundacije) i dobročinitelji. Između kolegija i gimnazije podignuta je Akademska crkva sv. Katarine, najljepše isusovačko barokno zdanje u Zagrebu (kao što je u Dubrovniku crkva sv. Ignacija, a u Varaždinu Uznesenja Marijina, sadašnja katedrala). Za smještaj gojenaca sagrađeno je sjemenište ili konvikt sv. Josipa, u današnjoj Habdelićevoj ulici.

Uz Zagrebački kolegij i ladanje – Ksaver Po propisima koje je dao sv. Ignacije, svaki je kolegij morao imati izvan grada, na ladanju, kuću za odmor ili vilu, gdje su gojenci i profesori provodili tjedni dan odmora, obično četvrtkom. Godine 1607. kupljeno je zemljište na desnoj obali potoka Medveščaka pre12

PREDGOVOR

ma Cmroku (danas Naumovac) i 1618. sagrađena je za vilu veća jednokatna zgrada.

Godine 1622. proglašeni su svetima Ignacije Loyolski i Franjo Ksaverski i njihovo se štovanje naglo širilo Hrvatskom. Stoga je uz isusovačku vilu sagrađena i Crkva sv. Franje Ksaverskog. Po toj krasnoj baroknoj crkvi čitav je taj kraj dobio ime Ksaver. U perivoju koji vodi do crkve podignuo je pater Stjepan Benger 1733. križni put koji i danas Zagrepčani rado obavljaju, osobito u korizmi. Taj je križni put obnovljen 1925. godine u povodu proslave 1000. obljetnice Hrvatskog kraljevstva (925. – 1025.) i spomena 14 stoljeća dolaska Hrvata u današnju postojbinu i primanja kršćanstva. Godine 1669. isusovački kolegij prerastao je u akademiju, što znači i početak sveučilišta u Zagrebu.

Prekid plodnog isusovačkog djelovanja Sve to blagotvorno djelovanje za Zagreb i Hrvatsku naglo je prekinuto privremenim ukinućem Družbe Isusove 1773. godine. Sva su isusovačka dobra prešla u tuđe ruke i često mijenjala vlasnike. Većina tih zgrada i danas okružuje Jezuitski trg. One i sada služe općem dobru Crkve i naroda. Crkva sv. Katarine rado je posjećivana akademska crkva (dok su isusovačke crkve u Rijeci i Varaždinu postale katedrale).

Kolegij danas služi kao izložbeni prostor, nažalost bez povijesne oznake Zagrebački kolegij, a njegova je bogata knjižnica postala temeljni fond Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, a u gimnaziji na Katarininome trgu smješteno je nekoliko srednjih škola, dok se u bivšem konviktu u Habdelićevoj ulici nalaze dvije gimnazije.

Crkvom sv. Franje Ksaverskog od 1923. upravljaju franjevci trećoredci glagoljaši, a u bivšoj vili nalazi se od 1979. Generalna uprava Sestara služavki malog Isusa – zvanih štadlerovke, prema njihovu utemeljitelju slugi Božjemu Josipu Stadleru, prvom vrhbosanskom nadbiskupu (1882. – 1918.).

13

PREDGOVOR

Nastavak djelovanja isusovaca u Zagrebu Kad je 1814. Družba Isusova bila službeno obnovljena, premda je u Rusiji nastavila djelovati i nakon 1773. godine, nije potraživala ništa od svojih bivših dobara. Ali, zahvaljujući Božjoj providnosti i dobročiniteljima, obnovljena Družba, premda lišena svega prijašnjeg, poput feniksa iz pepela opet se polako širila i cvala, pa se uskoro vratila i proširila i u Zagrebu.

Povratak u Zagreb omogućila je darovnica od 60.000 forinti koju je 1860. dao zagrebački nadbiskup kardinal Juraj Haulik, a nadbiskup Juraj Posilović udvostručio je istu zakladu, pa je 1902. sagrađena Crkva Srca Isusova, od 1941. bazilika i nacionalno svetište Srca Isusova. Crkva ima dva tornja, u Zagrebu je druga po veličini, iznutra je lijepo uređena i čuva grob blaženog Ivana Merza (1896. – 1928.).

Izvana je ostala bez predviđenog trga s pogledom na Zrinjevac. S obje strane ima dvokatnu rezidenciju s potrebnim prostorijama za najrazličitije vrste pastoralnog rada.

Do 1945. djelovala je pored bazilike, u dvorišnoj zgradi, suvremena tiskara i uredništvo Glasnika Srca Isusova i drugih časopisa i izdanja. Tu je bilo sjedište Apostolata molitve, djevojačkih društava Srca Isusova i brojnih Marijinih kongregacija, raširenih po cijeloj Hrvatskoj. U sjevernoj zgradi bila je povelika kongregacijska kapela, gdje su se tjedno okupljali članovi mnogih staleških Marijinih kongregacija. Kongregacije radnika su 1932. godine na Sljemenu sagradile divnu kapelicu Majke Božje Kraljice Hrvata, u starohrvatskom stilu po nacrtima arh. Jurja Denzlera.

Na zagrebačkom brježuljku Fratrovac, nasuprot Mirogoja, isusovačka Provincija otkupila je 1911. posjed i uredila vilu – kuću odmora, u kojoj je poslije bio smješten i novicijat. Danas je tamo dom za starije isusovce.

Zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer darovao je isusovcima veliko gradilište na Jordanovcu 110. Na njemu je po nacrtima već spomenutoga glasovitog arhitekta Jurja Denzlera 1930. sagrađen ve14

PREDGOVOR

liki kolegij s novicijatom i domom duhovnih vježbi. Godine 1937. bio je tu smješten i Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove.

Na Fratrovcu je 1969. dovršeno sjemenište za koje je sredstva osigurao kardinal Augustin Bea. Ono danas služi kao dom duhovnih vježbi. Umjetnički je posebno vrijedna gornja kapela u kojoj dominira veliki kip Srca Isusova, krasan mramorni oltar, ambon i svetohranište, te divni vitraji. Sve je to izradio mladi isusovac umjetnik p. Marijan Gajšak (1944. – 1993.). Tu je imao atelje, pa se sačuvao i dobar dio njegovih radova, a brojna su mu umjetnička djela širom Hrvatske i po susjednim europskim zemljama, do Njemačke.

Na Jordanovcu pokraj kolegija sagrađena je 1995. župna crkva Bezgrješnog Srca Marijina, zatim 1999. Knjižnica Juraj Habdelić, i konačno godine 2000. Filozofski fakultet Družbe Isusove. Sve to skladno djeluje kao »campus universitarius« s petstotinjak studenata filozofije i teologije, te religijskih znanosti, i još nekoliko stotina studenata Zagrebačke škole ekonomije i menedžmenta, koja se također kod nas smjestila.

Isusovci djeluju i drugdje Opširnije smo prikazali Zagreb kao središte isusovačke djelatnosti u Hrvatskoj. Spomenimo barem ukratko ostala središta.

Dubrovnik je nastojao dobiti isusovce još za Ignacijeva života, 1552. godine. Na opetovane molbe u Dubrovnik su isusovci povremeno dolazili ispovijedati i propovijedati, ali bez utemeljene zaklade nisu mogli trajno ostati. Godine 1604. osnovana je postaja u kojoj od 1609. do 1612. djeluje Bartol Kašić, koji odatle, po Papinu nalogu, putuje na prvo misijsko putovanje kršćanima pod Turcima i u Beograd. Tamo 1613. osniva gimnaziju i vraća se u Rim, pa ide za ispovjednika u Loreto. Godine 1616. određeno je da dođe za profesora u Zagreb, ali je to Papa spriječio jer ga je trebao za drugo misijsko putovanje na koje ga je poslao 1618. godine. Krajem 1619. Kašić se vraća u Dubrovnik gdje je otvorena rezidencija, a on osniva gimnaziju u kojoj radi do 15

PREDGOVOR

1633., kad odlazi u Rim. Tek kad je Dubrovčanin p. Marin Gundulić svoju bogatu baštinu položio za fundaciju kolegija, on je osnovan 1658. godine. Nakon ukinuća Družbe preimenovan je u Collegium Rhagusinum. Francuzi su zgradu pretvorili 1806. u vojnu bolnicu.

I u drugim su gradovima djelovali isusovci. U Beogradu je od 1613. djelovala gimnazija koju je osnovao Bartol Kašić. Djeluju kolegiji i u drugim gradovima: u Rijeci od 1627., u Varaždinu od 1636., u Požegi od 1698., u Osijeku od 1729. i u Petrovaradinu od 1729. godine.

Obnovljena Družba djelovala je u Travniku od 1882. do 1945. u nadbiskupskom sjemeništu kao konvikt s glasovitom klasičnom gimnazijom u kojoj su se školovali sjemeništarci (internisti) kao i brojni vanjski đaci (eksternisti) svih vjera i nacija. Tu je 1890. počeo i studij teologije, koji se 1904. preselio u Sarajevo, a i dalje su profesori bili isusovci. Kad je bogoslovija 1945. bila zatvorena, tri su patra redovito čuvala crkvu, prvi kat i bogatu knjižnicu, te za mlade svećenike organizirali propisane trogodišnje ispite iz morala, za vjernike držali mise i pastoral te studentski vjeronauk. Tamo sam bio od 1966. do 1968. te uz mise i propovijedi držao vjeronauk tamošnjim studentima katedralne župe, kao i u župama Marindvor i Novo Sarajevo. Bogoslovija je ponovno otvorena 1969. i vodili su je isusovci, a 1972. vodstvo su preuzeli biskupijski svećenici. U Požegi isusovci preuzimaju 1858. »požeški orfanotrofij« kao Collegium inchoatum Poseganum koji su isusovci vodili do 1871. godine. U Kraljevici je kolegij djelovao od 1883. do 1908. godine.

Isusovci su u Dubrovniku imali svoju malu rezidenciju iza apside crkve sv. Ignacija. Nakon ukinuća Družbe Dubrovačka Republika pozvala je talijansku kongregaciju pijarista (Schole pie) kako bi vodili kolegij. Kad je Družba Isusova bila obnovljena, pijaristi su kolegij vratili isusovcima. Dubrovački biskup Jederlinić otvorio je 1851. u Dubrovniku, blizu katedrale, sjemenište u kojemu od 1852. na njegov poziv djeluju isusovci sve do 1869. godine. Car Franjo Josip I. 1853. donosi Rezoluciju kojom se isusovcima odobrava po16

PREDGOVOR

vratak u Dubrovnik, a 1854. je carsko-kraljevska gimnazija predana na upravu isusovcima. Vodili su je do 1868. godine.

Isusovci su se u Beogradu založili, osobito pater Petar Perica (kojega su partizani ubili s drugim žrtvama na otočiću Daksi 22. listopada 1944.), da se vrati zgrada Dubrovačkog kolegija. Dekret o povratku kolegija poslan je biskupiji. Biskupija je tada svoje sjemenište koje je bilo pokraj katedrale preselila u zgradu kolegija, a s đacima su isusovci i dalje radili. Sjemenište u zgradi Dubrovačkog kolegija isusovci su vodili do 1992., a tada je vodstvo preuzeo biskupijski kler.

U Zagrebu na Šalati isusovci su vodili međubiskupijsko sjemenište i Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju od 1937. do 1998. godine.

Osim navedenih mjesta, isusovci su povremeno djelovali u zadarskom sjemeništu, u Velom Lošinju gdje su imali rezidenciju, a na Mljetu su vodili školu za dječake. Moram spomenuti Split koji je bio središte isusovačkoga misionarskog djelovanja. Isusovac Ardelio Della Bella (1655. – 1737.), »Apostol Dalmacije« i autor velikog djela Dizionario italiano, latino, illirico tiskanog 1728., bio je veliki i glasoviti misionar koji je zaslužio naslov »Apostola Dalmacije«.

O njemu je u Splitu održan veliki Međunarodni znanstveni simpozij (14. – 15. listopada 1988.) čiji su radovi objavljeni u zborniku Isusovac Ardelio Della Bella 1990. godine. Isusovci su 1850. kupili veliko zemljište na Manušu u Splitu na kojem je sagrađena kuća za misionare i danas je tamo smješten novicijat za hrvatske isusovce.

Danas isusovci vode Isusovačku klasičnu gimnaziju u Osijeku, koja je otvorena 1998. i u 1. razred je primila 28 učenika. Godine 2008. slave desetu obljetnicu i imaju 277 učenika, a u profesorskom zboru su četiri isusovca, jedna redovnica i 21 vanjski profesor i profesorica.

Njemačka, austrijska i hrvatska isusovačka provincija stvorile su udrugu koja je u Prizrenu na Kosovu otvorila 12. rujna 2005. srednjoškolski centar s konviktom Loyola-Gymnasium, koji nakon tri godine rada (2008.) ima već 489 učenika. Direktor je njemački isusovac p. Walter Happel, a 32 suradnika su domaći profesori i profesorice i jedna redovnica.

17

PREDGOVOR

Generalna kongregacija izabire generala Isusovačka Generalna kongregacija vrhovno je upravno tijelo Družbe Isusove, koju čine članovi generalne kurije, provincijali i izabrani predstavnici pojedinih provincija. Sastaje se kad treba izabrati novoga vrhovnog poglavara ili svake treće ili šeste godine kad se moraju »razmotriti trajne i vrlo važne stvari« i »važni poslovi koji se tiču cijele Družbe ili njezina ispravna postupanja na veću službu Bogu«.

Isusovački vrhovni poglavar – superior generalis, obično se kraće naziva pater general. Prema Ustanovama Družbe Isusove bira se doživotno (ad vitam). Međutim, Dopunske odredbe Ustanova Družbe Isusove ipak iznimno Patru Generalu dopuštaju da – s Papinim odobrenjem – može abdicirati, ako više ne može obavljati svoju odgovornu službu. U povijesti reda prvi je tu mogućnost iskoristio pater Pedro Arrupe, čiji je životopis vrlo zanimljiv. Rođen je 14. studenoga 1907. u Bilbau u Španjolskoj, u pobožnoj baskijskoj obitelji kao jedini sin uz četiri kćeri. Nakon mature u Madridu je studirao medicinu. Poslije četvrte godine studija proveo je 1926. godine tri mjeseca u Lourdesu i pratio rad Medicinskoga kontrolnog ureda. Na svoje oči vidio je kako mladić sjedi u kolicima sav zgrčen od dječje paralize te se naglo uspravio u času kad ga je biskup blagoslovio u procesiji s Presvetim. Ustanovljeno je čudesno ozdravljenje. Na Pedra to tako djeluje da odlučuje postati isusovac i 15. siječnja 1927. stupa u novicijat u Loyoli. Nakon izgona isusovaca iz Španjolske 1932. nastavlja studij filozofije i teologije u Belgiji i Nizozemskoj, gdje je 1936. zaređen za svećenika. Nakon toga odlazi u Ameriku na specijalizaciju u medicini i psihijatriji.

Zatim je od 1938. djelovao u Japanu, zemlji svojih misionarskih čežnji. Kad je kao učitelj novaka u Hirošimi 6. kolovoza 1946. doživio eksploziju atomske bombe, u zgradi novicijata organizirao je priručnu bolnicu i u nju smjestio 200 ranjenika kojima je pružao prvu pomoć.

Svoj rad opisao je u knjizi Taj nevjerojatni Japan koja je prevedena 18

PREDGOVOR

i na hrvatski. Na 31. Generalnoj kongregaciji izabran je za Generala 22. svibnja 1965. godine. Obavljajući vrlo angažirano svoju službu, uočio je i novi svjetski problem – brojne izbjeglice – pa je 1980. osnovao Isusovačku službu za izbjeglice (Jesuit Refuges Service). Nakon 28 godina napornog rada i moždane kapi nije više mogao obavljati službu, pa je s Papinim dopuštenjem abdicirao 1983. godine. Svoj križ teške bolesti nosio je do smrti, 5. veljače 1991. godine.

Na 33. Generalnoj kongregaciji za novog Patra Generala izabran je bio Peter-Hans Kolvenbach. On je rođen 30. studenoga 1928. u Nizozemskoj. Studirao je u Nijmegenu, zatim u Bejrutu, Haagu i Parizu.

Bio je profesor na sveučilištu u Bejrutu u Libanonu i provincijal Bliskog istoka. Govori nizozemski, engleski, njemački, francuski, ruski, talijanski, španjolski, armenski i još poneki jezik. Njegovo dugogodišnje djelovanje u Libanonu često u ratnim prilikama pomoglo mu je da razumije i Hrvatsku. Njegove su velike odlike: posebna, gotovo neumorna radna snaga, brojni osobni kontakti s članovima Družbe i budno praćenje djelovanja svakog pojedinca. O svemu tome mogu iznijeti i osobno iskustvo. Kad sam 1992. bio na studijskom boravku u Rimu, na francuskom jeziku napisao sam studiju »Kako treba prevesti Ignacijev izraz ‘agujero grande’ u Autobiografiji br. 24«. Stanovao sam u Generalnoj kuriji pa sam internom poštom njemu poslao prvi otisak. Već sutradan ujutro primio sam njegovo pismo u kojem mi je zahvalio i čestitao što sam minucioznom filološkom analizom ustanovio da nije riječ o nekom otvoru u sobici dominikanskog samostana gdje je stanovao, kako su prevodili svi dosadašnji autori, nego o dubokoj provaliji u samostanskom vrtu pokraj prostorije gdje se običavao moliti, kako donosim u svojem prijevodu u ovoj knjizi.

Na moj prijedlog krajem 1993. objavljen je pretisak Kašićeva prijevoda Rituala rimskog (Rim, 1640.) s mojim povećim pogovorom o njegovu utjecaju u razvoju hrvatskoga književnog jezika.

Predstavljanje je bilo priređeno i u Rimu, i to na tri mjesta: u Hrvatskom papinskom zavodu sv. Jeronima, na Sveučilištu Sapienza i na Papinskom sveučilištu Gregoriana. Poklanjajući mu pretisak, 19

PREDGOVOR

pozvao sam ga na Gregorianu. Rekao mi je da načelno ne ide na predstavljanja knjiga jer sluša samo poznate stvari, pa mu je to gubljenje vremena. Ali na predstavljanje Kašićeva prijevoda Rituala ide, jer je riječ o hrvatskom prijevodu, pa je to afirmacija Hrvatske.

Na kraju predstavljanja rekao mi je da je zadovoljan što je bio jer je i čuo mnogo nepoznatih činjenica. Kad smo završetak godine Bartola Kašića, koju je (na moj prijedlog) proglasio Hrvatski sabor, svečano zaključili na Gregoriani 14. prosinca 1999., on je i opet došao, zbog Hrvatske. A kad sam se s njim slučajno sreo početkom 2001., nakon pozdrava upitao me istražujem li još uvijek Kašića. Ugodno me iznenadila činjenica da on, u masi od 20.000 isusovaca, u svom sjećanju čuva mene i Kašića. Odgovorih da sam upravo zato i došao ponovno u Rim. Ove sam osobne uspomene na patra Kolvenbacha iznio u znak zahvalnosti za njegovu dobrotu prema meni i Hrvatskoj.

Nakon gotovo 25 godina obavljanja generalske službe, zbog nadošle slabosti, uz Papin pristanak, i on je ponudio ostavku. 35. Generalna kongregacija prihvatila ju je 14. siječnja 2008. godine.

Pristupilo se traženju novoga generala, i 19. siječnja izabran je, kao 29. nasljednik sv. Ignacija, pater Adolfo Nicolás. On je rođen 29. travnja 1936. u Palenciji u Španjolskoj. U novicijat je stupio 15. rujna 1953. u Madridu. Filozofiju je studirao od 1955. do 1960. u Alcali de Henares, teologiju 1964. – 1968. u Tokiju gdje je 1957. zaređen za svećenika. Od 1968. do 1971. bio je na specijalizaciji iz sistematske teologije na Gregoriani u Rimu. Od 1971. do 2002. predavao je teologiju na Sveučilištu Sofia u Tokiju. Bio je i ravnatelj Pastoralnog instituta za Istočnu Aziju (1978. – 1984.). Bio je provincijal Japanske provincije od 1993. do 1999. godine. Od 2004. do 2007. bio je moderator Isusovačke konferencije za Istočnu Aziju i Oceaniju. Godine 1995. sudjelovao je na 34. Generalnoj kongregaciji. Govori španjolski, engleski, talijanski i francuski. Desetljećima je radio u Japanu i azijskim zemljama pa dobro poznaje duh i tih zemalja u kojima danas Družba ima oko 5700 članova, gotovo koliko i u Europi. Na temelju 20

PREDGOVOR

svoga bogatoga međunarodnog iskustva, uz pomoć milosti vodi Družbu na veću slavu Božju i spas svijeta.

Na kraju još jedna napomena. Prije dvadesetak godina, kao djelatnik za župni pastoral i religijsku kulturu u Beogradu, surađivao sam na priređivanju slične knjige s naslovom Načela jezuita. Ta knjiga postala je pravi izdavački hit i pojavila se na mnogim službenim popisima najbolje prodavanih knjiga, što je u razdoblju komunizma bio jedincat događaj za jedan vjerski naslov koji je u kratkom roku doživio dva izdanja. U međuvremenu sam usavršavao prijevode, stjecao nove spoznaje te dotjerivao i obogaćivao popratne tekstove, i tako priredio novi rukopis. Radosno i zahvalno prihvatio sam ponudu ugledne splitske nakladne kuće Verbum da objavi knjigu na duhovno dobro čitatelja.

Pater dr. sc. Vladimir Horvat, DI umirovljeni profesor Filozofskog fakulteta Družbe Isusove

21

AUTOBIOGRAFIJA SV. IGNACIJA LOYOLSKOG Hodočasnikovo pripovijedanje

UVODNA NAPOMENA

UVODNA NAPOMENA

Na uporno nagovaranje svoje subraće, Ignacije je tek 1553. počeo pripovijedati svoj životni put, ali je to učinio u trećem licu, nazivajući sebe Hodočasnik. Njegovo pripovijedanje završeno je istom 1555. i obuhvaća njegov život od 1521. do 1538., tj. od obrane Pamplone i njegova obraćenja do konačnog dolaska u Rim. Ignacijevo pripovijedanje vjerno je bilježio portugalski isusovac o. Luis Gonçalves de Cámara, i to većinom na španjolskom, a samo završni dio na talijanskom. Spis se pojavljivao pod različitim naslovima, ali u kritičkom izdanju Monumenta Historica Societatis Jesu ima naslov Acta Patris Ignatii. Nakon 1900. javlja se i kao Pripovijedanje Hodočasnika, ali prevladava naslov Autobiografija.

Autobiografija je temeljni izvor za upoznavanje Ignacijeva karaktera i osobnosti, njegova duhovnog puta od častohlepnog viteza do sveca i mistika.

Gonçalves de Cámara svome je spisu Autobiografia dodao predgovor u kojem ističe da je Ignacije sve pripovijedao s velikom jasnoćom i mnogo pojedinosti.

Naš prijevod temelji se na izdanju Obras Completas de San Ignacio de Loyola, koje su priredili Ignacio Iparraguirre i Candido De Dalmases, a izdala Biblioteka de Autores Cristianos (kratica BAC), Madrid 1982., 4. izd., a sada se služimo i najnovijim 6. izdanjem iz 1997. godine. U težim mjestima izvornog teksta posavjetovali smo se sa sljedećim prijevodima: Gaetano Bisol i Gabriele Casolari Autobiografia – Storia di una vocazione e di una missione, Gesuiti, Roma-Milano, 1986.; Parmananda R. Divarkar, A Pilgrim’s Testament – The memoirs of Ignatius of Loyola, Pontificia Universitas Gregoriana (kratica PUG), Roma, 1983.; Mario Gioia, Gli scritti di Ignazio di Loyola, UTET, Torino, 1977.; Burkhart Schneider, Der Bericht des Pilgers, Herder, Freiburg–Basel–Wien, 1977.; A. Thiry, 25

AUTOBIOGRAFIJA SV. IGNACIJA LOYOLSKOG

Le récit du Pélerin, Desclée de Brouwer, Bruxelles-Louvain, 1956.

Služimo se i najnovijim prijevodom talijanskih isusovaca iz srpnja 2007. pod naslovom Gli scritti di Ignazio di Loyola – A cura dei gesuiti della Provincia d’Italia, Edizioni AdP (=Apostolato della Preghiera), Roma, 2007.

Poglavlja uz koja postoje dulje napomene označena su zvjezdicom na kraju zadnje rečenice*, a same dulje napomene nalaze se na kraju teksta Autobiografije.

Kraće napomene donosim unutar teksta u okrugloj zagradi ( ).

26

I. PAMPLONA I LOYOLA – OBRAĆENJE (1521. – 1522.)

I. PAMPLONA I LOYOLA – OBRAĆENJE (1521. – 1522.)

Ranjenik u Pamploni 1. Do svoje dvadeset i šeste godine bio je to čovjek odan taštinama svijeta. Osobito je uživao u viteškim igrama i natjecanjima u ratnim vještinama i rukovanju oružjem, pun velike i isprazne želje da stekne slavu. Tako, boraveći u tvrđavi koju su opsjedali Francuzi, dok su svi mislili da se treba predati pod uvjetom da im se poštede životi, jer im je bilo očito da se više ne mogu braniti, on je zapovjedniku naveo toliko razloga da ga je uspio nagovoriti da se tvrđava brani, premda su svi ostali vitezovi imali protivno mišljenje.

Oduševio ih je svojom hrabrošću i smionošću, pa su se međusobno poticali da se ipak brane. Na dan kad se očekivao topovski napad, on se ispovjedio jednom od suboraca. (U nedostatku svećenika to je bio srednjovjekovni običaj, koji je savjetovao i sv. Toma Akvinski.) Nakon što je topovska paljba prilično potrajala, jedan ga je hitac pogodio u (desnu!) nogu i potpuno je prelomio (u potkoljenici). Budući da mu je kugla prošla između nogu, i druga mu je noga bila teško ozlijeđena.* 2. Kad je on bio ranjen, ostali su se odmah predali Francuzima.

Nakon što su ovi zaposjeli tvrđavu, postupali su s ranjenikom jako dobro, s poštovanjem i ljubaznošću. Zadržavši ga u Pamploni dvanaest do petnaest dana, prenijeli su ga na nosilima njegovoj kući. Tamo se pokazalo koliko je njegovo stanje bilo loše. Svi liječnici i kirurzi koji su bili pozvani s mnogih strana zaključili su da nogu treba ponovno lomiti i kosti ponovno namjestiti. Govorili su kako su kosti (desne potkoljenice!) krivo složene, bilo zbog toga što su bile krivo namještene, bilo zbog toga što su se pomaknule tijekom putovanja, i da je zato ozdravljenje nemoguće. Još se jedanput moralo proći cijelo mrcvarenje; za vrijeme toga, kao ni u svim ostalima koje je prije i 27

AUTOBIOGRAFIJA SV. IGNACIJA LOYOLSKOG

poslije prošao, nije izustio ni riječi niti je pokazao ikakva znaka boli osim čvrstog stiskanja šaka.* 3. Stanje mu se pogoršavalo uza sve poduzete mjere. Nije mogao jesti, a pojavili su se i drugi znakovi koji naviještaju smrt. Na blagdan sv. Ivana Krstitelja (24. lipnja) savjetovano mu je da se ispovjedi, jer su liječnici imali malo nade u njegovo ozdravljenje. Sakramente je primio uoči blagdana sv. Petra i Pavla (29. lipnja). Liječnici su rekli da se mora računati sa smrću ako poboljšanje ne nastupi do ponoći.

Bolesnik je uvijek gajio posebnu pobožnost prema sv. Petru. Tako se našemu Gospodinu svidjelo da poboljšanje nastupi upravo te noći.

Ozdravljenje je bilo tako brzo da su nakon nekoliko dana liječnici zaključili kako je izvan životne opasnosti.

4. Kada su kosti srasle, pokazalo se da je jedna kost ispod koljena bila namještena preko druge, što mu je nogu učinilo kraćom. Kost je tako mnogo stršila da je noga izgledala ružno. On to nije mogao podnijeti, jer je bio odlučio nastaviti svjetovnu karijeru i jer je smatrao da će mu to kvariti izgled. Kod kirurga se raspitivao bi li se to moglo odrezati. Oni su mu rekli da bi se to moglo učiniti, ali da bi prilikom toga muke bile veće od svih koje je podnio, jer mu je kost već bila zacijeljela i trebalo bi dosta vremena da se to odstrani. On je ipak odlučio podnijeti sve muke iako je to zaprepastilo njegova starijeg brata koji je izjavio da se on sam ne bi usudio podvrgnuti tolikim patnjama. Ranjenik je, međutim, sve podnio sa svojom uobičajenom strpljivošću.

5. Nakon što su mu meso i kost koja je virila bili odrezani, poduzete su mjere da mu noga ne ostane prekratka. Na nogu su mu stavljali razne masti i neprekidno je natezali pomoću instrumenata kojima su ga danima mučili. Međutim, naš Gospodin vraćao mu je zdravlje i on se tako dobro osjećao kao da je potpuno zdrav. Jedino nije mogao stati na nogu, što ga je prisiljavalo da ostane u krevetu.

Kako je oduvijek bio odan čitanju knjiga svjetovnog sadržaja, najčešće viteških romana, kada se počeo bolje osjećati, zatražio je da mu dadnu koju od tih knjiga kako bi prikratio vrijeme. Međutim, kako se nijedna od knjiga kakve je on obično čitao nije mogla naći, 28

I. PAMPLONA I LOYOLA – OBRAĆENJE (1521. – 1522.)

dali su mu Vita Christi (Kristov život) i jednu knjigu sa životopisima svetaca na španjolskom jeziku.*

Razlikovanje dvaju duhova 6. Što je više čitao knjige, i po nekoliko puta, sve ga je više oduševljavalo ono što je u njima bilo napisano. Štoviše, prekidajući čitanje ponekad bi se prepustio razmišljanju o stvarima o kojima je čitao, a ponekad opet o stvarima svijeta, kako je do tada običavao. Među mnogim ispraznim stvarima koje su mu padale na um jedna je toliko zavladala njegovim srcem da bi on, ne uviđajući što čini, bio udubljen u nju po dva, tri do četiri sata: maštao je o onom što bi činio u službi određene gospođe; o sredstvima koja bi koristio kako bi se uvijek našao u njezinoj blizini; o riječima koje bi joj govorio; o ratnim pothvatima koje bi poduzimao u njezinoj službi. On je time bio toliko opčinjen da nije uviđao kako je to sve bilo nemoguće, jer se radilo o gospođi koja nije pripadala redovima običnog plemstva. Nije se radilo o grofici ni vojvotkinji već o osobi mnogo višeg stupnja od ovih.* 7. Gospodin mu je ipak pomagao tako da su nakon tih misli slijedile druge, izazvane onim što je upravo čitao. Dok je čitao Isusov život i životopise svetaca, razmišljao je u sebi: »A što kad bih ja učinio ono što je učinio sv. Franjo ili sv. Dominik?« Razmišljao je o mnogim stvarima koje su mu se učinile dobrima, oduševljavajući se onima među njima koje su bile najteže i najtegobnije. Dok je o njima razmišljao, činilo mu se da bi ih i on mogao ostvariti, pa si je govorio: »Sveti Dominik je učinio ovo, dakle moram i ja. Sveti Franjo je učinio ovo, dakle moram i ja.« Ova razmišljanja potrajala su dulje vrijeme, a zatim su ih prekidale druge stvari i svjetovne misli koje su već spomenute. Izmjenjivanje tih različitih misli potrajalo je prilično dugo vremena. On bi se dugo bavio mišlju koja bi mu dolazila, bilo da se radilo o svjetovnim pothvatima u koje se htio upustiti, bilo o 29

AUTOBIOGRAFIJA SV. IGNACIJA LOYOLSKOG

onim Božjim koji su mu padali na pamet, sve dok se, umoran od toga, ne bi okrenuo drugim stvarima.

8. Jedna je razlika, ipak, bila očita. Osjećao je veliko zadovoljstvo dok je čitao o svjetovnim stvarima, ali se nakon čitanja, kad bi umoran odložio štivo, osjećao praznim i nezadovoljnim. Međutim, kada je pomišljao da bosonog hodočasti u Jeruzalem, da jede samo biljnu hranu i da se poput svetaca podvrgava strogom načinu života, on je osjećao utjehu ne samo dok se bavio takvim mislima, nego je i nakon što bi ih napustio, ostajao zadovoljan i radostan. On to najprije nije zamjećivao niti je razmišljao o toj razlici sve dok mu se oči nisu malo otvorile. Istom bi se tada počeo tome čuditi i o tome razmišljati, jer mu je iskustvo pokazalo da ga neke stvari čine žalosnim a neke radosnim.

Malo-pomalo naučio je raspoznavati duhove koji su djelovali na njega, jedan sotonski, a drugi Božji.*

Obraćenje 9. Ova pouka rasvijetlila mu je mnoge stvari pa je počeo najozbiljnije razmišljati o svom proteklom životu i o velikoj potrebi da za nj čini pokoru. U to se vrijeme u njemu pojavila želja da oponaša svece, ali nije razmišljao ni o kakvim određenim pojedinostima.

Ostajao je samo pri obećanju da će uz pomoć Božje milosti činiti isto ono što su činili sveci. Htio je, čim se oporavi, hodočastiti u Jeruzalem na spomenuti način, velikodušno se podvrgavajući odricanjima i postu u mjeri u kojoj ga bude poticao Božji duh.

10. S pojavom ovakvih svetih želja koje mu je iskustvo potvrđivalo na spomenuti način, počeo je napuštati nekadašnje misli. Jedne večeri, dok je bio budan, jasno je vidio lik Naše Gospe sa svetim Djetetom Isusom. Iz toga viđenja znatno je vrijeme crpio vrlo veliku utjehu. U njemu se pojavila tako velika odvratnost prema njegovu prijašnjem životu, a posebno prema putenim stvarima, te mu se činilo da su mu iz duše nestale sve predodžbe koje su u nju bile utisnute.

30

I. PAMPLONA I LOYOLA – OBRAĆENJE (1521. – 1522.)

Tako on od toga časa pa sve do kolovoza 1553., kada je ovo zapisano, nije željama tijela nikada dao ni najmanji pristanak. Po tom učinku moglo se prosuditi da je viđenje došlo od Boga, iako se on nije nikada usudio to ustvrditi niti je išta dodao gornjoj tvrdnji. Međutim, njegov brat i ostali ukućani shvatili su, na temelju njegova vanjskog ponašanja, unutarnju promjenu koja se odigrala u njegovoj duši.

11. On je, ne brinući se ni za što drugo, ustrajao u čitanju i u svojim dobrim nakanama. Sve je svoje razgovore s ukućanima posvećivao Božjim stvarima i tako pomagao njihovim dušama. Kako je zavolio spomenute knjige, došao je na pomisao da ukratko zabilježi neke događaje iz Isusova života i života svetaca. On se predano dao na ispisivanje jedne bilježnice od 300 listova jer se već mogao kretati po kući. Kristove je riječi ispisivao crvenom tintom, a riječi naše Gospe plavom. Pisao je na glatkom iscrtanom papiru vrlo lijepim rukopisom, jer je bio vješt u kaligrafiji. Dio vremena provodio je u pisanju, dio u molitvi. Najveću je utjehu crpio iz promatranja nebeskog svoda i zvijezda. To je činio često i dugo jer je tada u sebi osjećao veliki poticaj da služi našem Gospodinu. Često je razmišljao o svojim namjerama i priželjkivao da potpuno ozdravi kako bi se dao na svoj put.

12. Razmišljao je o onome što bi, u namjeri da uvijek živi pokornički, mogao činiti nakon povratka iz Jeruzalema. Pomišljao je o stupanju u Kartuziju u Sevilli, ali da to učini bez otkrivanja svog identiteta, kako tamo ne bi o njemu stekli visoko mišljenje, i da tamo jede samo biljnu hranu. Međutim, kada je ponovno razmišljao o pokori koju je htio činiti putujući svijetom, želja da uđe u Kartuziju u njemu se bila ohladila jer se pribojavao da tamo neće moći dati oduška mržnji prema sebi koja se u njemu rodila. On je ipak zamolio jednoga kućnog slugu koji je išao u Burgos da se raspita o kartuzijanskom pravilu i bio je zadovoljan dobivenim obavijestima.

Iz spomenutog razloga, zbog njegove potpune zaokupljenosti hodočašćem koje je kanio poduzeti, kao i zbog činjenice da se radilo o stvari koja bi došla na red odmah nakon njegova povratka, on se nije mnogo bavio time. On je, dapače, osjećajući da mu se snaga po31

AUTOBIOGRAFIJA SV. IGNACIJA LOYOLSKOG

vratila, smatrao kako je došao trenutak rastanka. Zato je rekao svom bratu: »Gospodaru, vojvoda od Najere je, kao što znate, doznao da sam ozdravio. Bit će dobro da pođem do Navarrete.« (Vojvoda je bio tamo u to vrijeme).

(Rubna bilješka: Brat (Martin Garcìa) i neki članovi kuće slutili su da on namjerava učiniti neku veliku promjenu u svom životu.)

Zato ga je brat vodio iz jedne u drugu odaju i počeo preklinjati da se ne upropasti i da promisli koje su nade ljudi u njega polagali i koliko bi mnogo mogao postići. Govorio mu je mnoge slične stvari sve u namjeri da ga odvrati od njegovih dobrih nakana. Međutim, on je odgovarao prilično neodređeno, ali tako da istina ipak nije trpjela.

On je već tada bio osjetljive savjesti u pogledu govorenja neistine, ali je ipak uspio izmaći svome bratu.*

32

SADRŽAJ

SADRŽAJ

Predgovor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 AUTOBIOGRAFIJA SV. IGNACIJA LOYOLSKOG . . . . . . . . . . . . . .23 I. Pamplona i Loyola – obraćenje (1521. – 1522.) . . . . . . . . . . . . . .27 II. Montserrat – Božji vitez (1522.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .33 III. Manresa – u Božjoj školi (1522. – 1523.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . .37 IV. Hodočasnik u Jeruzalemu (1523.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .46 V. Povratak iz Jeruzalema i novi vidici (1523. – 1524.) . . . . . . . . . .54 VI. Studij radi pomaganja dušama (1524. – 1526.) . . . . . . . . . . . . . . .57 VII. Nevolje u Salamanci (1527.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .63 VIII. Student u Parizu (1528. – 1535.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .69 IX. Jeruzalem ili Rim (1535. – 1536.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .78 X. Konačno u Rimu (1538.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .82 DUHOVNE VJEŽBE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .91 Ignacijeve uvodne napomene . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .96 Prvi tjedan. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .105 Načelo i temelj. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .105 Posebno ispitivanje savjesti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .105 Opće ispitivanje savjesti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .107 Razmatranje o tri grijeha . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111 O vlastitim grijesima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .114 Trostruki razgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .115 O paklu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .116 Dodatne upute . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .118 O pokori. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .120 Drugi tjedan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .122 O kraljevstvu Kristovu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .122 Promatranje o utjelovljenju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .125 Isusovo rođenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .127 Primjena pet osjetila . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .128 Napomene . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .129

357

SADRŽAJ

Tri vrste ljudi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .132 Tri načina poniznosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .134 Izbor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .138 Treći tjedan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .145 Posljednja večera . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .145 Muka Isusova. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .147 Četvrti tjedan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .152 Uskrsli Krist. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .152 Razmatranje kako postići ljubav . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .155 Tri načina molitve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .156 Otajstva Kristova života . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .161 Pravila za raspoznavanje duhova. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .178 Pravila o dijeljenju milostinje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .184 Pravila u pogledu skrupula . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .186 Pravila za osjećanje s Crkvom. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .188 DUHOVNI DNEVNIK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .193 Prvo doba: Biranje i prinošenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .197 Drugo doba: Ponovno biranje, prinošenje i zahvaljivanje . . . . . . . .205 Treće doba: Prinošenje – zahvaljivanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .213 Četvrto doba: Jasnoća puna svjetla. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .220 KONSTITUCIJE DRUŽBE ISUSOVE. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .225 Vijećanje prvih otaca 1539. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .229 Formula Instituta Družbe Isusove. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .237 Izvadak iz Općeg ispita. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .243 Izvadak iz Ustanova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .248 Prvi dio: Primanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .248 Drugi dio: Otpuštanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .251 Treći dio: O kušnji novaka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .253 Četvrti dio: Odgoj skolastika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .259 Peti dio: Pripojenje redu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .265 Šesti dio: O redovničkom životu pripojenih članova . . . . . . . . .266 Sedmi dio: Raspodjela po Kristovu vinogradu . . . . . . . . . . . . . .272 Osmi dio: O jedinstvu članova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .283 Deveti dio: O upravi u Družbi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .287 Deseti dio: Kako uzdržati i unaprijediti Družbu . . . . . . . . . . . . .291

358

SADRŽAJ

PISMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .295 MISLI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .313 RATIO STUDIORUM . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .318 Geneza isusovačkog obrazovnog sustava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .321 Shematski prikaz studija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .332 Ratio atque Institutio Studiorum Societatis Jesu – 1599. . . . . . . . . .333 Rječnik pojmova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .340 Kronologija Ignacijeva doba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .344 Važnija bibliografija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .348 Kazalo osoba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .353 Kazalo pojmova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .355

359

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: ZRINSKI d.d., Čakovec Tiskano u lipnju 2008.

Cijena: 130 kn

ISBN 978-953-235-149-1

www.verbum.hr