Most San Luis Rey

Thornton Wilder

MOST SAN LUIS REY VERBUM

Thornton Wilder MOST SAN LUIS REY Roman

Biblioteka:

Stilus

45.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj

Thornton Wilder

MOST SAN LUIS REY Roman

VERBUM Split, 2016.

Naslov izvornika: Thornton Wilder, The Bridge of San Luis Rey Copyright © 1927 The Wilder Family LLC Objavljeno u dogovoru s The Wilder Family LLC i The Barbara Hogenson Agency, Inc. Sva prava pridržana. © Copyright za ovo izdanje: Verbum, Split, 2016.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: Mijo Pavić Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Za više informacija o Thorntonu Wilderu, njegovu životu i djelu, posjetite www.ThorntonWilder.com.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.111(73)-31=163.42 WILDER, Thornton Most San Luis Rey / Thornton Wilder ; prijevod Mijo Pavić. - Split : Verbum, 2016. - (Biblioteka Stilus ; 45) Prijevod djela: The bridge of San Luis Rey. ISBN 978-953-235-530-7 160725031

Mojoj majci

PREDGOVOR

Roman Most San Luis Rey Thorntona Wildera besprijekorna je moralno-poučna priča kakvih je u američkoj književnosti malo. Iako ju je, pri kraju burnih dvadesetih, napisao mlad čovjek s nepunih trideset godina, ona se po univerzalnosti i bezvremenosti svoje poruke i danas doimlje antičkom, klasičnom, gotovo bih rekao biblijskom. Kada danas, sedamdeset i pet godina nakon prvoga izdanja, čitamo ovaj roman, ne preostaje nam drugo nego zadivljeno kimnuti glavom, začuđeni njegovom nevjerojatnom sposobnošću da progovori o nama samima u kategorijama ključnima za našu vrstu i specifičnim za naše vrijeme. Dostatno je već samo razmotriti ključno pitanje što ga ovaj roman postavlja, a koje, prema riječima samoga Wildera, glasi: “Postoji li neki smjer i smisao u ljudskome životu s one strane volje pojedinca?” Riječ je, možda, o najzamašnijemu i najdublje osobnomu filozofskom istraživanju u koje se možemo upustiti. To nas pitanje određuje kao ljudska bića.

Roman započinje točno u podne 20. srpnja 1714. kada se most na Kraljevskoj cesti između Lime i Cuzca, “najljepši most u cijelomu Peruu”, iz neobjašnjiva razloga srušio i povukao za sobom u smrt petero ljudi koji su se u tomu trenutku nalazili na njemu. “Činilo se da je most jedna od onih građevina što traju vječno; bilo je nezamislivo da bi se mogao srušiti.” Jedan pobo7

žan franjevački misionar, koji je služio među domorodcima i žudio za onostranošću, čovjek imenom brat Juniper, svjedoči o rušenju mosta i pita se: “Zašto se ovo dogodilo baš ovim petero?” On je uvjeren da ova nesreća ne može biti drugo nego “puko Božje djelo” i vjeruje da će skrupulozno znanstveno ispitivanje života ovih petero ljudi otkriti zašto su poginuli baš oni, a ne neki drugi među tisućama ljudi koji su se jednako tako mogli toga trenutka zateći na mostu putujući iz Lime ili vraćajući se u ovaj grad. Odlučuje otkriti što se događalo u životima ovih petero ljudi. “On je mislio da je u istoj nesreći vidio zle koji propadaju i dobre koji su prije vremena pozvani u raj. Mislio je da je vidio oholost i bogatstvo posramljene, na opomenu svijetu, i poniznost okrunjenu i nagrađenu, na pouku gradu.” Potraga brata Junipera za “činjenicama iz života ovih ljudi” bit će revno znanstveno istraživanje Božje volje što ga pobožni kršćanin poduzima samo zato da bi svojim obraćenicima (“ubogim, tvrdoglavim obraćenicima koji nikako nisu htjeli vjerovati da su muke koje su ih snalazile u životu radi njihova vlastitoga dobra”) dokazao da našu sudbinu nadzire sam Bog te da stoga, bez obzira na to što nam se čini da sve naginje slučajnosti, kaosu i patnji, sve – čak i prividno slučajno rušenje mosta – ima božansku svrhu.

Tijekom njegove istrage doznajemo, naravno, da životi petero poginulih nisu uopće bili onakvi kakvima su se isprva činili. Oni su kompleksna, privlačna i nadasve ljudska mješavina karakterâ koji, budući da ih je petero, daju naslutiti da predstavljaju cijelu zajednicu, možda čak i vrstu – što je jedan od mnoštva razloga 8

zbog kojih ovaj roman možemo čitati i danas i vjerovati da govori o nama. U romanu upoznajemo najprije vremešnu krezubu udovicu, markizu de Montemayor, usamljenu ženu, trajno otuđenu od svoje ljubljene kćeri Clare koja, ne mogavši disati od majčine ljubavi, bježi u daleku Španjolsku i ondje se udaje za nekoga grofa.

Markiza joj se, izložena pritisku bolesnoga nagona i u želji da stekne njezinu naklonost, ulaguje pišući joj dugačka, visoko stilizirana pisma u kojima se koristi biranim književnim izrazima, pokazujući se manipulativnom i narcisoidnom osobom koja sažalijeva samu sebe, iako s vremenom doznajemo da ove osobine nisu jedine koje obilježuju njezin karakter, već da je on puno kompleksniji. Slično bi, valja pretpostaviti, bilo sa svima nama: kada bi drugi ispitali naš život i kada bi nas bolje poznavali, ne bismo se činili ništa boljim ni gorim nego na prvu ruku; pokazali bismo se samo kompleksnijima i zagonetnijima.

Zajedno s markizom pogiba staričina služavka i odana pratilja, siroče imenom Pepita, podizano u samostanu; ona pogiba zajedno s mladićem imenom Esteban koji se u očajanju zbog smrti brata blizanca nedavno pokušao bezuspješno ubiti, a zatim nevoljko odlučio započeti život iznova i postao moreplovac. Na mostu se toga sudbonosnog podneva zatekao i ujak Pio, “ostarjeli Harlekin”, kazališni čovjek i nekadašnji pustolov koji je velik dio života proveo kao skrbnik i zaštitnik slavne peruanske glumice Camile Perichole koja se u međuvremenu povukla u mirovinu te živi povučeno od svijeta, na selu. Ujaka Pija na putu prati dječačić imenom Jaime, sin slavne glumice koga bi starac trebao 9

odvesti natrag u Limu, dati ga ondje na škole i biti mu zaštitnik, kao što je godinama prije toga bio zaštitnik njoj. Tu je i cijeli niz nezaboravnih i sjajno ocrtanih manje važnih likova: pomorski kapetan koji Estebana spašava od samoubojstva, lagodnu životu skloni vicekralj Perua koji Camilu Perichole učini svojom ljubavnicom; nadstojnica samostana madre María del Pilar koja spašava siročad Lime, među kojima Pepitu i Estebana te njegova brata blizanca Manuela. Ali poslije nesreće brat Juniper, a preko njega i čitatelj, pobliže upoznaju upravo ovih petero ljudi koji pogibaju u rušenju mosta. Brat Juniper naš je naivni, ponešto nepouzdan dvojnik, a njihove su sudbine nešto što mi, zajedno s njim, moramo pobliže istražiti i nad čime bismo se morali zamisliti. Njegovo istraživanje naše je istraživanje. Njegovi zaključci, međutim, ne će biti naši. Oni će biti proglašeni heretičnima i on će zbog njih puno pretrpjeti.

Temeljna je pretpostavka romana da je svatko od nas mogao biti na mostu koji se srušio i povukao za sobom u ponor petero ljudi. Po Wilderovim riječima, u koncipiranju radnje romana nadahnula ga je “Mériméova jednočinka čija se radnja događa u Latinskoj Americi i u kojoj među likovima nalazimo jednu kurtizanu. Međutim,” nastavlja on, “središnja ideja romana – opravdanje za ljudske živote koje se pojavljuje kao posljedica iznenadnoga rušenja mosta, proizlazi iz prijateljskih prepirki s mojim ocem, strogim kalvinom.” U takve smo prepirke, ne uvijek prijateljske, ponekad ulazili svi mi, ako već ne s ocem kalvinom ili prijateljem isusovcem, onda sa samima sobom. I shvatili smo da takve prepirke najčešće završavaju tvrdoglavim ustraja10

vanjem u vlastitomu uvjerenju ili mehaničkim ponavljanjem materijalnih činjenica.

No kao što brat Juniper ističe: “Nepodudarnost između vjere i činjenica veća je no što se obično misli.”

Ponor između ovoga dvoga ispunjen je višeslojnim misterijem smisla ljudskoga postojanja i ako želimo prodrijeti do tih slojeva misterija, čemu, poslije svega, teži svaki ozbiljan romanopisac, tada moramo, kao što Wilder kaže u jednomu intervjuu, “postaviti ovo pitanje ispravno i jasno”. A to, naravno, znači da se, prije no što se upitamo koji je smisao ljudskoga postojanja, moramo upitati koja je njegova narav. Kao kod svih velikih moralno-poučnih priča, upravo to pitanje postavlja i na njega pokušava odgovoriti roman Most San Luis Rey. I ako s ovim romanom ne uspijemo prodrijeti do samoga dna ovoga ponora, do onoga konačnog, presudnog misterija, barem ćemo mu biti posve blizu.

Tisućama su se godina čitatelji koji su tražili odgovore na ova granična pitanja okretali moralno-poučnim pričama. Njihova forma i struktura, retoričke figure i stilističke konvencije tvore kombinaciju kojom autor na prirodan i djelotvoran način dramatizira pitanja i predlaže odgovore koji, govoreći u filozofskim kategorijama, moraju biti ne samo uvjerljivi već i, s obzirom na naše osobno iskustvo svijeta, provjerljivi. U tomu pogledu roman Most San Luis Rey istodobno je tipičan izraz te forme i njezin nadasve vrijedan primjer. U novije vrijeme ova je forma češće privlačila pjesnike nego prozne pisce, a među romanopiscima koji su pisali moralno-poučne priče samo se Nathaniel Hawthorne i 11

Jorge Luis Borges mogu mjeriti s umjetničkim i filozofskim dosezima ovoga romana.

Postoji nešto u starinskome tonu i ozračju kojim ovakve knjige odišu što nam, čim ih uzmemo čitati, omogućuje da se izdignemo iznad ovozemaljskoga, svakodnevnog života i otputujemo u jedan drugi, davnašnji i daleki svijet u kojemu možemo lakše razmišljati o posljednjim stvarima. Valjda je to neizbježan dio ovakvih priča. Započinjemo u stvarnomu svijetu, svijetu činjenica, ali samo zato da bismo iz njega izišli. Prva rečenica romana kazuje nam jednostavno o povijesnoj činjenici da se “u petak u podne dvadesetoga srpnja 1714. najljepši most u cijelomu Peruu srušio i povukao za sobom u bezdan petero putnika”. Nakon što pročitamo ovaj odlomak do kraja, bivamo prebačeni u kolonijalni Peru, u Ande, u glavni grad provincije Limu u kojoj se iz pepela inkvizicije i španjolskih osvajanja još diže dim – u egzotičan i čitatelju potpuno nepoznat svijet koji će Wilder posjetiti tek 1941.

U stanovitu smislu prozno djelo koje držimo u rukama doima se starinskim, ali nipošto zastarjelim. Čini nam se kao da je netom prevedeno iz neke osamnaestostoljetne španjolske kronike iz pera sjajna i lucidna stilista. Wilderove su rečenice elegantne, ali nisu nikada samodopadne, izvanredno uravnotežene, a ipak nikada pretjerano formalne, kompleksne, ali ne komplicirane. Po svojoj konstrukciji bliže su Hawthorneovim rečenicama nego rečenicama Wilderovih suvremenika, Hemingwaya, Fitzgeralda, Faulknera i Dos Passosa. Primjeren formi, njegov je stil aforističan i neobično sličan stilu mudrosne književnosti kao, primjerice, 12

u ovoj rečenici: “Sada je otkrio onu tajnu od koje se čovjek ne može oporaviti, a to je da i u najsavršenijoj ljubavi jedna osoba ne ljubi tako duboko kao ona druga.

Možda postoje dvije jednako dobre, jednako darovite, jednako prekrasne osobe, ali ne postoje dvije osobe koje jedna drugu ljube jednakim žarom.” Također tipično za ovu formu, ali ovdje provedeno s blagom ironijom i samosvjesno, Wilder uživa u staromodnim katalozima (“Posjedovao je svih šest odlika rođenoga pustolova: izvanredno je dobro pamtio imena i lica i imao nevjerojatnu sposobnost mijenjanja vlastitoga lica; imao je dar govorenja jezika; inventivnost mu je bila neiscrpna; bio je tajnovit; posjedovao je talent za zapodijevanje razgovara s nepoznatim ljudima i onu slobodu od savjesti koja proizlazi iz prijezira prema drjemljivim bogatašima koje je stalno vrebao.”), općenitim simbolima i jednoličnim amblemima, simetrijama, paralelizmima i užlijebljenim trokutnim odnosima, podsjećajući nas katkada na neke postmodernističke pisce poput Milana Kundere i Umberta Eca. Premda Wilder nije nipošto “piščev pisac”, roman Most San Luis Rey moguće je čitati kao piščev priručnik za stil.

Ovaj roman, međutim, nastavlja živjeti iz naraštaja u naraštaj, ne zbog izvrsnosti svojega stila, ne zbog jednostavnosti i djelotvornosti svojega unutarnjeg ustroja niti zbog topline i životnosti njegovih likova. On i dalje živi zato što slavi našu konfliktnu, proturječnu, vječitu ljudsku narav, ono po čemu smo mi ljudi – ljudi.

Mi smo jedina vrsta koja vlastitu narav ne poznaje na prirodan način, kojoj je, sa svakim novim naraštajem, potrebno uvijek iznova pokazati tu narav. Stoga je za13

nimljivo i zacijelo korisno razmotriti ovaj roman s obzirom na dugačku i (u vrijeme pisanja ovoga predgovora) još uvijek mračnu sjenu terorističkih napada na New York i Washington 11. rujna 2001.

Naš odnos prema ovim strašnim događajima ne razlikuje se puno od odnosa brata Junipera prema urušavanju mosta. Toga dana u rujnu i u mjesecima koji su uslijedili nakon njega svi smo mi, zahvaljujući čudu suvremene videotehnologije, svjedočili događaju koji prkosi našemu moralnom razumijevanju i tjera nas u iskušenje da pokušamo odgonetnuti Božji um nadajući se da ćemo tako opravdati Božje ponašanje prema čovjeku. Upravo je time bio opsjednut brat Juniper i upravo je to bila njegova hereza. Ali time su opsjednuti i mnogi među nama i u tu herezu upadaju mnogi od nas. I ne samo da je bilo primjereno – bilo je nužno reći ono što je prigodom mise zadušnice za britanske žrtve napada na Svjetski trgovački centar odlučio reći britanski premijer Tony Blair, pročitavši završne rečenice romana Most San Luis Rey: “Ali mi ćemo ubrzo umrijeti i svako sjećanje na ovo petero ljudi iščeznut će s lica zemlje, a nas same još će neko vrijeme voljeti, a zatim zaboraviti. No ova ljubav bit će dovoljna; svi ti porivi ljubavi vraćaju se ljubavi koja ih je stvorila. Čak ni sjećanje nije neophodno za ljubav. Postoji zemlja živih i zemlja mrtvih, a most koji ih povezuje jest ljubav, jedino što ostaje, jedino što ima značenje.”

Russell Banks, Saratoga Springs, New York

14

Dio prvi

MOŽDA SLUČAJ

U petak u podne dvadesetoga srpnja 1714. najljepši most u cijelomu Peruu srušio se i povukao za sobom u bezdan petero putnika. Ovaj most bio je na glavnome putu između Lime i Cuzca i preko njega su svakodnevno prolazile stotine ljudi. Izgradili su ga od vrbova pruća Inke prije više od stotinu godina i ljudi koji su posjećivali grad imali su uvijek iznova potrebu vidjeti ga. Bile su to zapravo obične ljestve s tankim rebrenicama koje su se nadvijale nad klancem, s rukohvatom od sušene vinove loze. Konji, kočije i nosiljke morali su se spuštati više desetaka metara u ponor i prelaziti usku bujicu na splavima, ali nitko tko je nosio prtljagu, čak ni vicekralj, čak ni nadbiskup Lime, nije se spuštao, već je radije prelazio na drugu stranu čuvenim mostom San Luis Rey. Nad njim je bdio sam sv. Ljudevit Francuski, svojim imenom i, nešto podalje, crkvicom načinjenom od blata. Činilo se da je most jedna od onih građevina što traju vječno; bilo je nezamislivo da bi se mogao srušiti. Kada bi Peruanac čuo za ovu nesreću, prekrižio bi se i pokušao se sjetiti kada je posljednji put prešao preko njega i kada je to namjeravao učiniti ponovno. Ljudi su lutali uokolo kao u transu, mrmljajući; imali su halucinacije i u njima vidjeli sami sebe kako padaju u ponor.

Služena je veličanstvena sveta misa u katedrali. Tijela žrtava bijahu više-manje skupljena i više-manje odvojena jedno od drugoga i događaj je natjerao mnoge u pre17

lijepome gradu Limi da zavire u svoje srce. Služavke su vraćale narukvice koje su ukrale svojim gospodaricama, a lihvari su ljutito nastojali pridobiti svoje supruge braneći lihvarenje. Pa ipak, bilo je prilično neobično što se ovaj događaj toliko dojmio Limljana jer su u ovoj zemlji nesreće nalik ovoj – odvjetnici ih sablažnjivo nazivaju “Božjim djelima” – bile više nego uobičajene. Plimni valovi neprestance su plavili gradove; potresi su pristizali svakoga tjedna, a zvonici su se cijelo vrijeme rušili na valjane muškarce i žene. Bolesti su neprekidno harale provincijama, a starost je odnijela neke od najizvrsnijih građana. Upravo stoga bilo je iznenađujuće što je Peruance toliko pogodila pukotina u mostu San Luis Rey. Nesreća se duboko dojmila svih, no samo je jedan čovjek nešto poduzeo, a to je bio brat Juniper. Zahvaljujući cijelome nizu slučajnosti, toliko neobičnih da su mnoge natjerale na zaključak kako je u ovoj nesreći posrijedi prisutnost nekoga Nauma, ovaj maleni crvenokosi franjevac iz sjeverne Italije slučajno se zatekao u Peruu gdje je Indijance obraćao na kršćanstvo i posve slučajno svjedočio nesreći.

Bilo je veoma sparno toga kobnog podneva i brat Juniper je, zaobilazeći izbočinu brježuljka, zastao da obriše znojno čelo i zagledao se u daleke sniježne vrhove planina, a zatim u guduru pod sobom, ispunjenu tamnim perjem zelenoga drveća i zelenih ptica nad kojom su se uzdizale ljestve načinjene od vrbova pruća.

Bio je ispunjen radošću; stvari nisu išle nimalo loše. Osposobio je nekoliko malenih napuštenih crkava i Indijanci su milili unutra na ranu jutarnju misu i u trenutku čuda jecali kao da će im prepući srce. Možda je to bilo 18

zbog čistoga zraka što je dolazio od snjegova pred njim; možda zbog sjećanja na pjesmu koje se na trenutak očešalo o njega i ponukalo ga da podigne oči prema uslužnim brježuljcima. Bilo kako bilo, brat Juniper je u duši osjećao spokoj. Potom mu je pogled pao na most i u tome trenutku zrak je ispunila buka nalik brenčanju, kao kada struna glazbala pukne u nekorištenoj prostoriji, i on vidje da se most dijeli u dva dijela i povlači za sobom u dolinu pet mrava koji su živo mlatarali rukama.

Svatko bi u tome trenutku sa skrivenom radošću u srcu u sebi rekao: “Ovo se za desetak minuta moglo dogoditi i m...!” No bratu Juniperu došla je jedna sasvim druga misao: “Zašto se ovo dogodilo baš ovim petero?”

Ako uopće postoji neki plan u svemiru, ako postoji neka pravilnost u ljudskomu životu, tada se njezina tajanstvena prisutnost može sigurno otkriti u životima ovih ljudi, tako iznenadno prekinutima. Ili živimo slučajno i umiremo slučajno ili živimo u skladu s planom i umiremo u skladu s planom. I istoga časa brat Juniper odluči da će istražiti skrovite živote ovih petero ljudi koji su toga trenutka pali u ponor i otkriti razlog njihova odlaska s ovoga svijeta.

Bratu Juniperu činilo se da je krajnje vrijeme da teologija zauzme svoje mjesto među egzaktnim znanostima i on ju je već dulje vrijeme kanio smjestiti ondje. Ono što mu je dosada manjkalo bio je laboratorij.

Oh, uzoraka nije nikada nedostajalo. Sve osobe koje su mu bile povjerene doživjele su nesreću – jedne su ubadali pauci; drugima su stradala pluća; trećima su kuće izgorjele do temelja, a njihovoj su se djeci događa19

le stvari od kojih čovjek odvraća misli. Ali takvi slučajevi ljudske nesreće nikada nisu bili pogodni za znanstveno istraživanje. Nedostajalo im je nešto što će naši dobri učenjaci kasnije nazvati odgovarajućom kontrolom.

Nesreća je upućivala na ljudsku pogrješku, primjerice, ili je sadržavala neke elemente vjerojatnosti. No rušenje mosta San Luis Rey bilo je puko Božje djelo. Napokon je dobio savršen laboratorij. Napokon mu se pružila prilika otkriti Njegov naum u čistomu stanju.

Vama i meni posve je lako vidjeti da bi ovaj plan, da je njegov tvorac bio bilo tko drugi, a ne brat Juniper, bio plod potpune skeptičnosti. On je bio sličan pokušaju onih preuzetnih duša koje su željele šetati pločnicima Neba pa su izgradili Kulu babilonsku kako bi dospjeli tamo. Ali za našega franjevca u ovomu eksperimentu nije bilo ni jednoga elementa sumnje. On je znao odgovor. On je samo želio dokazati, povijesno, matematički dokazati njegovu točnost svojim obraćenicima – ubogim, tvrdoglavim obraćenicima koji nikako nisu htjeli vjerovati da su muke koje su ih snalazile u životu radi njihova vlastitoga dobra. Ljudi su uvijek tražili valjane, pouzdane dokaze; sumnje se uvijek iznova rađaju u ljudskome srcu, čak i u zemljama u kojima je inkviziciji dovoljno da vas pogleda u oči pa da zna koje vam se misli motaju po glavi.

Nije ovo bilo prvi put da brat Juniper pribjegava ovoj metodi. Za dugotrajnih putovanja što ih je bio primoran poduzimati (jurcajući od župe do župe, s habitom podignutim do koljena, zbog žurbe) znao je često sanjariti o eksperimentima kojima bi opravdao ono što Bog čini ljudima. Tako je, primjerice, imao potpuno sređenu evi20

denciju o molitvama za dar kiše i o njihovim rezultatima. Često bi stajao na stubištu koje od svojih malenih crkvica dok bi njegovo stado klečalo pred njim na prašnjavoj ulici. Često bi podizao ruke prema nebu i izgovarao pompozno riječi veličanstvenoga obreda. Ne odveć često, no nekoliko puta ipak je osjetio da u njega ulazi snaga i da na dalekome horizontu nastaje sićušan oblačić.

Ali toliko puta tjedni su prolazili, a... ali kakva je korist od razmišljanja o takvim stvarima? Nije on sebe pokušavao uvjeriti da su razdoblja kiše i razdoblja suše mudro raspoređena.

Zbilo se tako da se u trenutku ove nesreće u njemu začela odlučnost. Ona ga je ponukala da punih šest godina neumorno kuca na sva vrata u Limi, da postavi tisuće pitanja, da ispiše mnoštvo bilježnica, sve u nastojanju da utvrdi činjenicu da je svaki od pet izgubljenih života zaokružena, potpuna cjelina. Svatko je znao da se on trudi na neki način sačuvati uspomenu na nesreću i svi su mu rado pomagali i zavodili ga u bludnju. Nekolicina je dapače znala glavnu svrhu njegove aktivnosti, a uz to je imao nekoliko zaštitnika na visokim položajima.

Rezultat cijeloga ovog pregnuća bila je golema knjižurina koja je, kao što ćemo kasnije vidjeti, javno spaljena jednoga prekrasnog proljetnog jutra na prostranome trgu. Ali postojala je tajna kopija i ona je poslije mnogo godina manje-više neopazice našla svoj put do biblioteke Sveučilišta San Marco. I danas leži ondje među dvama glomaznim drvenim omotima i skuplja prašinu u ormaru. Opisuje, jednu za drugom, žrtve ovoga nesretnog slučaja, katalogizirajući tisuće neznatnih činjenica, zgoda i svjedočanstava, a završava veličanstve21

nim ulomkom u kojemu autor opisuje zašto je Bog odlučio očitovati svoju mudrost na svakoj pojedinoj osobi toga konkretnog dana. Pa ipak, uza svu svoju marljivost brat Juniper nikada nije upoznao glavnu strast života doñe Maríje, kao što nije upoznao ni glavnu strast života ujaka Pija, pa čak ni Estebanova. A meni, koji tvrdim da znam puno više nego on, nije li moguće da je čak i meni promaknuo pravi izvor unutar izvora?

Neki kažu da ne ćemo nikada doznati i da smo bogovima mi ljudi nalik muhama što ih dječaci ubijaju za ljetnoga dana, a drugi, opet, kažu da ni jedan vrapčić ne pada na zemlju bez dopuštenja Božjega.

22

SADRŽAJ

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Dio prvi MOŽDA SLUČAJ. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 Dio drugi MARQUESA DE MONTEMAYOR . . . . . . . . . . . . . . . 23 Dio treći ESTEBAN . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 Dio četvrti UJAK PIO. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89 Dio peti MOŽDA NAMJERA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127 Bilješka o piscu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 143

149

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: GrafiÄ?ki zavod Hrvatske Tiskano u studenome 2016.

Most San Luis Rey u Peruu, koji je dulje od stoljeća bio najvažnija poveznica između stanovnika Lime i Cuzca, 1714. godine odjednom se srušio. U nesreći je stradalo petero ljudi koji su u tomu trenu stajali na mostu; poginuli su pavši u ponor. Brat Juniper, franjevac koji je slučajno upravo tuda prolazio, šokiran je tim događajem i odmah počinje postavljati nezaobilazno pitanje pri sličnim tragedijama i nesrećama: zašto su upravo ti ljudi bili upravo na tomu mjestu točno u to vrijeme? Potaknut znatiželjom Juniper počinje istraživati živote petero stradalih – tko su oni bili i jesu li imali išta zajedničko? Rađaju se mnoga pitanja s obzirom na Božju providnost: je li bila riječ o tragičnu slučaju ili pak o Božjoj kazni koja je upravo tih petero ljudi dovela na isto mjesto i u isto kobno vrijeme? Je li to način na koji Bog kažnjava zle ili pak način na koji k sebi doziva dobre i nevine?

Na toj osnovi u ovomu književnom remek-djelu Thornton Wilder vrhunskom spisateljskom umješnošću postavlja vječna pitanja o ljudskoj nesreći, konačnosti i smrti, o tajanstvenoj kompleksnosti slučajnosti i sudbine, o istinskoj ljubavi i životnomu smislu koji muče sve ljude. Nije stoga čudo da je Most San Luis Rey dotaknuo srca generacija čitatelja širom svijeta potvrdivši spisateljski ugled svojega autora koji je za ovaj roman dobio i prvu od ukupno tri Pulitzerove nagrade, a Modern Library uvrstio je Most San Luis Rey na popis sto najboljih romana dvadesetoga stoljeća.

“Jedan od najvećih romana američke književnosti 20. stoljeća…”

Edmund Fuller, spisatelj, povjesničar i književni kritičar “Književno remek-djelo!”

New York Herald Tribune

ISBN 978-953-235-530-7

VERBUM 110 kn

www.verbum.hr