Moj život

JOSEPH

RATZINGER

MOJ ŽIVOT Autobiografija

VERBUM

Joseph Ratzinger MOJ ŽIVOT Autobiografija

Biblioteka:

Posebna izdanja

22.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Joseph Ratzinger

MOJ ŽIVOT Autobiografija

VERBUM Split, 2005.

Naslov izvornika: Aus meinem Leben. Erinnerungen 1927.−1977. © EDIZIONI SAN PAOLO s.r.l., 1997 Cinisello Balsamo (Milano) (Joseph Ratzinger: La mia vita. Autobiografia) © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2005.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: dr. fra Ivan Ivanda Lektura: Anđa Jakovljević, prof foto © EDIZIONI SAN PAOLO s.r.l. − Cinisello B. (MI) Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP-Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK

262.136.6 Ratzinger, J.

RATZINGER, Joseph Moj život : autobiografija / Joseph Ratzinger ; <prijevod Ivan Ivanda>. - Split : Verbum, 2005. - (Biblioteka Posebna izdanja / Verbum ; knj. 22) Prijevod djela: Aus meinem Leben.

ISBN 953-235-036-5 120130084 ISBN 953-235-036-5

DJETINJSTVO IZMEĐU INNA I SALZACHA

Nije nimalo lako reći gdje sam zapravo kod kuće. Moj otac je bio žandar i zbog toga često premještan. Često smo se selili, sve do 1937., kada je u šezdesetoj godini otišao u mirovinu. Te smo se godine uselili u kuću u Hufschlagu kod Traunsteina, koji je potom postao naš stvarni zavičaj. No, i neprekidno je seljenje prije toga bilo u ograničenu promjeru: u trokutu Inn – Salzach, čiji su krajolik i povijest obilježili moju mladost. To je stara keltska zemlja, koja je potom postala dio rimske pokrajine Recije, uvijek ponosna na ovaj dvostruki kulturalni korijen. Nalazi keltskih umjetnina upućuju u daleku prošlost i povezuju nas s keltskim svijetom Galije i Britanije.

Rimske ceste su djelomično ostale sačuvane, a nemali broj mjesta može sa samosviješću duge povijesti ukazati na svoj nekadašnji latinski naziv. Jamačno je s rimskim vojnicima kršćanstvo prodrlo ovamo već u predkostantinovsko doba i premda je uvelike bilo uzdrmano u metežu seobe naroda, ipak su tijekom ovih mračnih vremena očuvani tragovi vjere na koje se moglo nadovezati djelovanje misionara koji su ovamo stigli iz Galije, Irske i Engleske. Neki čak misle da je moguće utvrditi i bizantinske utjecaje. Salzburg – rimski Iuvavum – po5

JOSEPH RATZINGER

staje kršćanska metropola koja je snažno oblikovala kulturnu povijest ove zemlje sve do Napoleonove ere. Virgil, ovaj neobično samovoljan i tvrdoglav biskup iz Irske, postaje odlučujući lik, a još više Rupert koji je došao iz Galije, čije je štovanje ovdje izraženije od štovanja utemeljitelja freisinške biskupije Korbinijana budući da je tek nakon napoleonskih potresa bavarski dio ove zemlje dodijeljen novoosnovanoj nadbiskupiji München-Freising. Dakako, spominjući ovu staru kršćansku povijest ne smijem zaboraviti Anglosaksonca Bonifacija koji je čitavu ondašnjemu bavarskom prostoru dao crkvenu strukturu.

Rođen sam na Veliku subotu, 16. travnja 1927., u Marktlu na Innu. U obitelji se uvijek držalo značajnim da je dan mojega rođenja bio zadnji dan Velikoga tjedna i predvečerje Uskrsa jer s time je bilo povezano to što sam dan nakon svoga rođenja bio kršten vodom upravo posvećenoj u »uskrsnoj noći«, koja je u ono vrijeme slavljena prije podne: biti prvi krštenik koji je poliven novom vodom držalo se značajnim znakom. Uvijek me ispunjalo zahvalnošću to što je moj život od sama početka na ovaj način bio uronjen u uskrsnu tajnu jer to je mogao biti samo znak blagoslova. Dakako, nije bila uskrsna nedjelja nego upravo Velika subota. Međutim, što više razmišljam, sve mi se više čini da je to primjerenije biti našega ljudskog života koji još čeka Uskrs, koji još nije u punome svjetlu, ali s pouzdanjem ide prema njemu.

Budući da smo napustili Marktl već nakon dvije godine od mojega rođenja – 1929. – nisam zadržao 6

MOJ ŽIVOT

nikakvu osobnu uspomenu na nj nego samo pripovijedanje svojih roditelja i brata i sestre. Oni su mi pričali o duboku snijegu i velikoj hladnoći koja je vladala na dan mojega rođenja tako da moji stariji brat i sestra, na svoju veliku žalost, nisu smjeli poći na moje krštenje da se ne bi razboljeli. Vrijeme koje je obitelj provela u Marktlu nije bilo lako: vladala je nezaposlenost, ratne odštete su opterećivale njemačku privredu, sukobi među strankama su zavađali ljude, bolesti su pustošile obitelji.

No, bilo je i puno lijepih uspomena na prijateljstvo i međusobnu pomoć, na male svečanosti u obitelji i na crkveni život. Ne smijem također zaboraviti spomenuti da je Marktl posve blizu Altöttinga, staroga i časnog marijanskog svetišta iz karolinškoga vremena koje je od kasnoga srednjeg vijeka postalo veliko hodočasničko mjesto Bavarske i zapadne Austrije. Altötting je upravo tih godina zadobio nov sjaj nakon što je nekadašnji vratar, brat Konrad iz Parzhama, proglašen blaženim, a potom i svetim. Držali smo da taj ponizan i iznimno dobar čovjek utjelovljuje ono najbolje u našemu rodu koje je po vjeri dovedeno do ostvarenja svojih najljepših mogućnosti. Kasnije sam često razmišljao o ovoj neobičnoj okolnosti da Crkvu u stoljeću napretka i vjere u znanost najljepše i najsnažnije predstavljaju posve jednostavni ljudi: Bernardica iz Lurda, primjerice, ili upravo Brat Konrad, koje nisu uspjela okrznuti strujanja vremena. Je li to znak da je Crkva izgubila snagu svojega utjecaja na kulturu i da je još samo smještena izvan istinskoga tijeka povijesti? Ili je to znak da je bistar pogled za ono bitno i 7

JOSEPH RATZINGER

danas dan samo malenima, a da je tako često uskraćen »mudrima i umnima« (usp. Mt 11,25)? Mislim da su upravo ovi »mali« sveci velik znak našemu vremenu koji me to više dira što više živim u tome vremenu i s tim vremenom.

No, vratimo se mojemu djetinjstvu. Druga postaja naše selidbe bio je Tittmoning, gradić na Salzachu, čiji most istodobno tvori granicu s Austrijom.

U građevinskom pogledu sličan Salzburgu, Tittmoning je ostao zemlja iz snova mojega djetinjstva. Tu je velik, upravo veličanstven gradski trg sa svojim otmjenim vodoskocima, obrubljen vratima Laufen i Burghausen, okružen starim i ponosnim vijećnicama, trg kojega se ne bi postidjeli ni veći gradovi.

Poput čudesna obećanja, posebno su mi u sjećanju ostali osvijetljeni božićni izlozi trgovina. U Tittmoningu je u vrijeme Tridesetogodišnjega rata Bartholomäus Holzhauser zapisao svoje apokaliptičke vizije. No, njegova je najveća zasluga što je oživio i obnovio zamisao o zajedničkome životu svjetovnih svećenika, koja potječe od Euzebija iz Vercellija i svetoga Augustina. Od kanoničkoga kaptola, što ga je nekoć utemeljio u ovome gradiću na Salzbachu, ostali su tek počasni naslovi: župnika su zvali kaptolski dekan, a kapelane kanonicima. Kako i dolikuje kanoničkoj crkvi, Presveto je pohranjivano u posebnoj kapeli, a ne u svetohraništu na glavnome oltaru. Stoga smo osjećali da naš gradić krije u sebi nešto posebno. To se vidjelo i po tomu što se župni dvor poput maloga dvorca ponosno isticao na uzvisini iznad grada. No, najviše smo voljeli sta8

MOJ ŽIVOT

ru baroknu samostansku crkvu koja je nekoć pripadala kanonicima sv. Augustina, a sada su se za nju s puno ljubavi brinule Engleske gospođice. U starim je samostanskim zgradama bila smještena djevojačka škola i dječji vrtić koji je tada nazivan »dom za prihvat djece«. U sjećanje mi se posebno utisnuo »sveti grob« s mnoštvom cvijeća i šarolikih svjetala koji je ovdje bio postavljen između Velikoga petka i Uskrsa, koji je našim vanjskim i nutarnjim osjetilima približavao tajnu smrti i uskrsnuća, prije svakoga racionalna poimanja.

Sa svim ovim još ni izdaleka nisu iznesene sve posebnosti koje su naš grad činile dostojnim ljubavi i zbog kojih smo se njime ponosili. Uspinjanjem na brežuljak, koji se diže iznad doline Salzach, dolazilo bi se do kapele Maria Ponlach, dražesna baroknoga svetišta, koje je posvuda okruženo šumom; pored njega žubore bistre vode Ponlacha prema dolini. Često smo nas troje djece hodočastili ovamo s našom dobrom majkom, puštajući da na nas djeluje mir ovoga mjesta. Ne smije se, dakako, zaboraviti ni moćno tvrđavsko zdanje koje se diže iznad grada i pripovijeda o svojoj prošloj veličini. Žandarmerija, a s njome i naš stan, bili su smješteni u zacijelo najljepšoj kući na gradskome trgu koja je nekoć pripadala kanoničkome kaptolu. No, ljepota pročelja ne jamči ugodno stanovanje. Podnice su bile trošne, stubište strmo, sobe razbacane. Kuhinja i dnevna soba bile su preuske, a spavaća je soba bila nekadašnja kaptolska dvorana, što je nije činilo odveć udobnom. Za nas je djecu sve to bilo tajan9

JOSEPH RATZINGER

stveno i privlačno, ali je velike muke zadavalo majci koja je nosila teret kućanskih poslova. Zbog toga je osjećala još veću radost kada bi s nama izišla u šetnju. Išli bismo prijeko u susjednu Austriju. Bio je to poseban osjećaj: s nekoliko se koraka naći u »inozemstvu«, u zemlji u kojoj se ipak govorilo istim jezikom, a uz male razlike, čak i istim narječjem kao i kod nas.

U jesen smo na poljima tražili matovilac, na livadama oko Salzacha uz majčino smo vodstvo pronalazili ponešto za naše jaslice, koje smo osobito voljeli. Lijepim uspomenama treba pribrojiti i to što smo u božićne dane smjeli posjetiti jednu staru gospođu čije su jaslice zauzimale gotovo čitavu prostoriju. Tu smo nalazili toliko čudesnih stvari da ih se nismo mogli dovoljno nagledati. U pamet mi dolazi i potkrovlje u kojemu je jedan prijatelj za nas izvodio svoj kazališni repertoar s lutkama, čije su figure davale krila našoj mašti.

Osjećali smo ipak da naš vedar djetinji svijet nije bio okružen rajem. Iza lijepih se pročelja krilo veliko, tiho siromaštvo. Gospodarska je kriza ozbiljno pogađala naš gradić na granici, kojega je napredak zaboravio. Politička se klima sve više zaoštravala.

Premda nisam shvaćao sve pojedinosti onoga što se odigravalo, jasno se sjećam upadljivih izbornih plakata i stalnih izbornih sučeljavanja na koja su pozivali. Nesposobnost tadašnje Republike da stvori političku stabilnost i uvjerljivo političko djelovanje bilo je posve očito u ovoj očajnoj stranačkoj borbi, što je moglo osjetiti i dijete poput mene. Sve je snažnije nastupala nacistička stranka koja se proglasila 10

MOJ ŽIVOT

jedinom alternativom prijetećemu kaosu. Kada Hitler nije uspio u svojemu pokušaju da bude izabran za predsjednika Carstva, otac i majka su odahnuli, ali nisu bili oduševljeni ni izabranim predsjednikom Hindenburgom u kojemu nisu vidjeli sigurno jamstvo protiv napredovanja sivokošuljaša. Na javnim zborovima otac je morao sve češće dizati glas protiv nasilja nacista. Vrlo jasno smo osjećali i veliku zabrinutost koja ga je opterećivala i koje se nije mogao osloboditi ni u običnoj svakodnevici.

11

PRVE ŠKOLSKE GODINE NA SELU – SJENA »TREĆEGA REICHA«

Stoga je koncem 1932. moj otac odlučio još jednom promijeniti boravište. Bilo je očito da se u Tittmoningu odviše zamjerio »sivima«. U prosincu, kratko prije Božića, stigli smo u svoj novi zavičaj u Aschau na Innu, u imućno selo s velikim, lijepim imanjima. Majka je bila ugodno iznenađena lijepom kućom koja nam je bila dodijeljena. Neki je seljak izgradio vilu s terasom i balkonom koja je, prema tadašnjim mjerilima, bila uistinu moderna i potom je iznajmio žandarmeriji. Ured i stan drugoga žandara bili su smješteni u prizemlju. Nama je bio dodijeljen prvi kat gdje smo se mogli udobno smjestiti. Ispred vile nalazio se vrt s lijepim raspelom okrenutim prema cesti, a pripadala joj je i velika livada s jezercem punim šarana. U tome sam se jezercu jednom umalo utopio, igrajući se pored njega. Kako i priliči Bavarskoj, u središtu se sela nalazila velika pivovara čija je gostionica bila sastajalište muškaraca u nedjeljne dane. Pravi se seoski trg nalazio na drugome kraju mjesta s još jednom prostranom gostionicom, crkvom i školom.

Dakako, nama je djeci najviše nedostajala veličajnost maloga grada na koji smo bili tako ponosni.

13

JOSEPH RATZINGER

Divljenja vrijedna, neogotički urešena seoska crkva nije se mogla mjeriti s onim na što smo bili navikli u Tittmoningu. Trgovine su bile jednostavnije, a narječje nešto grublje tako da u početku neke riječi uopće nismo razumjeli. No, vrlo brzo smo zavoljeli svoje selo i naučili cijeniti njegovu vlastitu ljepotu. Ponajprije nas je, dakako, udarila po glavi velika povijest. Stigli smo u prosincu 1932.; već 30. siječnja 1933. Hindenburg je Hitleru povjerio mjesto državnoga kancelara što je, jezikom nacističke stranke, odmah nazvano »osvajanjem vlasti«, a to je doista i bilo. Od prvoga trenutka on je vršio vlast.

Sam se ne sjećam toga kišnoga dana, ali su mi brat i sestra pripovijedali kako je škola morala upriličiti marš kroz selo, koji se pretvorio u gacanje pod kišom i nije izazvao posebno oduševljenje. U svakom slučaju, i u selu je već bilo otvorenih ili prikrivenih nacista koji su vidjeli da je došao njihov čas i, na zaprepaštenje mnogih, odjednom iz škrinje izvlačili svoje sive uniforme. Uvedeni su Hitlerjugend (»Hitlerova mladež«) i Bund deutscher Mädchen (»Savez njemačkih djevojaka«) te pridruženi školi tako da su i moj brat i moja sestra morali sudjelovati u njihovim priredbama. Moj je otac trpio zbog toga što mora služiti državnoj vlasti čije je predstavnike držao zlikovcima, premda je, hvala Bogu, njegova služba u ovomu selu za sada ostala još nedirnuta.

Za četiri godine koje smo ovdje proveli novi se režim – koliko se sjećam – očitovao samo u uhođenju svećenika koji su se ponašali »neprijateljski prema Reichu«. Samo je po sebi razumljivo da moj otac nije sudjelovao u tomu. Naprotiv, upozoravao je i 14

MOJ ŽIVOT

štitio svećenike kada bi doznao da im prijeti opasnost.

Uostalom, nacionalsocijalizam je veoma sporo mogao preoblikovati život u malome selu. U početku je učitelj, kako je uobičajeno u Bavarskoj, i dalje ostao organist i voditelj crkvenoga zbora te je i nadalje bio obvezatan podučavati Bibliju dok je katekizam bio stvar župnika. U početku se činilo da je sve ovo dodatno osigurano Konkordatom, ali se doskora pokazalo da se nova gospoda nisu obazirali na vjernost Sporazumu. Pokrenuta je borba protiv vjerskih škola; trebalo je ukinuti postojeću povezanost Crkve i škole. Duhovni temelj škole više nije smjela biti kršćanska vjera nego Führerova ideologija. Biskupi su se svom oštrinom borili za obranu vjerskih škola i za izvršavanje odredaba Konkordata: duboko su mi se usjekle u pamet pastirske poslanice s tom temom što ih je župnik čitao za vrijeme mise.

Već mi je tada sinulo da se ovom borbom za institucije djelomice zaobilazi samu stvarnost. Jer, puko institucionalno jamstvo ne koristi ništa ako ne postoje ljudi koji ga podupiru svojim nutarnjim uvjerenjem.

A to je tek djelomično bio slučaj. Jamačno je i u starijemu i u mlađem naraštaju bilo učitelja s dubokim vjerničkim uvjerenjem za koje je kršćanska vjera bila najdublji temelj naše kulture, a time i njihova odgojiteljskoga rada. No, u starijemu je naraštaju postojao antiklerikalni osjećaj, što se donekle može i razumjeti, jer su svećenici u to vrijeme nadzirali rad škola. U mlađemu su naraštaju postojali uvjereni nacisti: ni u jednome ni u drugom slučaju kucanje na institu15

JOSEPH RATZINGER

cionalno zajamčeno kršćanstvo nije nailazilo na odgovor. Učitelji koje sam imao u četiri godine svojega školovanja u Aschauu nisu bili odviše revni kršćani, ali su se prema novomu pokretu odnosili sa stavom čekanja. Budući da je Crkva još uvijek bila središte sela, ne samo arhitektonski, nego i duhovno, bilo je nerazborito suprotstavljati joj se odviše silovito. To bi novome režimu moglo priskrbiti samo nove protivnike.

Jedan je mlad – i vrlo nadaren – učitelj bio oduševljen novim idejama. Pokušao je zadati udarac seoskomu životu obilježenu čvrstim ustrojem crkvene godine. S velikom je bukom postavio svibanjsko stablo i izrekao neku vrstu molitve svibanjskome stablu kao simbolu životne snage koja se stalno obnavlja. To je svibanjsko stablo trebalo ponovno uspostaviti dio germanske religije i tako pomoći potiskivanju kršćanstva koje je optuživano kao čimbenik otuđenja od velike germanske kulture. S tom je nakanom upriličio i svečanost ljetnoga solsticija kao povratak svetoj prirodi i vlastitu ishodištu umjesto stranih ideja grijeha i otkupljenja, koje su nam nametnule tuđa židovska i rimska religija. Kada danas čujem kako se u mnogim dijelovima svijeta kršćanstvu predbacuje da uništava mjesne kulture i nameće europske vrednote, uočavam kako su slični ovi tipovi argumentacije i kako mi poznato zvuče neke fraze. Dakako da se tada trijeznu mentalitetu bavarskih seljaka nije moglo odveć imponirati takvim izričajima. Mladići su se više zanimali za kobasice koje su visjele na svibanjskome stablu i 16

MOJ ŽIVOT

koje su pripale najbržim penjačima negoli za učiteljeve gromoglasne govore.

Jedan je drugi uznemirujući znak novoga vremena bio svjetionik podignut na Winterbergu, jednome od brežuljaka koji su okruživali selo. Kada bi noću svojim oštrim svjetlom presijecao nebo, činilo nam se da vidimo bljesak opasnosti za koju još ne postoji naziv. Govorilo se da se njime mogu uočiti neprijateljski zrakoplovi. No, nad aschauskim nebom uopće nije bilo zrakoplova, prema tomu ni neprijateljskih. Nejasno smo osjećali da se ovdje nešto spremalo, no nitko nije mogao vjerovati u nešto neugodno u svijetu u kojemu je prividno još uvijek vladao mir. Kada smo 1937. otišli, saznali smo da se planira izgradnja »tvornice«, koja je potom i podignuta, brižljivo skrivena u šumi. Radilo se o tvornici strjeljiva koju nije bilo moguće uočiti iz zraka.

Ono što nas je očekivalo počelo je zadobivati zastrašujuće jasno obličje.

No, kako je rečeno, mi sami to nismo doživjeli.

Svakodnevica sela je u cijelosti ostala kakva je uvijek bila. Najprije je moj brat postao ministrant. Kada je 1935. stupio u traunsteinsku gimnaziju i tamošnje nadbiskupsko sjemenište, ja sam pošao za njim, iako mu nisam mogao biti ravan u revnosti i marljivosti. Moja je sestra te iste godine počela pohađati srednju školu za djevojke u obližnjemu samostanu Au na Innu, koju su vodile franjevke u staromu samostanu kanonika sv. Augustina, kojemu pripada i jedna od najljepših baroknih crkava naše bavarske 17

JOSEPH RATZINGER

zemlje. Tako je u školstvu Crkva još uvijek zadržala svoj utjecaj, premda je škola u Auu već bila izložena neprilikama. Seljački je život još bio u čvrstoj simbiozi s vjerom Crkve: rođenje i smrt, svadba i bolest, sjetva i žetva – sve je bilo okruženo vjerom.

Iako se osobni život i mišljenje nisu uvijek podudarali s vjerom Crkve, nitko nije mogao zamisliti smrt ili velike događaje života bez Crkve. Život bi jednostavno išao u prazno kada bi izgubio ovaj potporanj koji ga je držao i davao mu smisao. Nije se išlo tako često na pričest kao danas, ali su postojale neke stalne prigode za primanje sakramenata koje gotovo nitko nije izbjegavao. Tko nije mogao pokazati svoju ceduljicu o obavljenoj uskrsnoj ispovijedi, držan je gotovo čudakom. Kada se danas kaže da je sve to bilo izvanjsko i površno, rado priznajem da su neki tako postupali više iz društvene prisile negoli iz nutarnjega uvjerenja. A ipak nije bilo uzaludno to što su u uskrsno vrijeme veliki seljaci, koji su bili pravi gospodari svojih imanja, posve maleni klečali u ispovjedaonici i priznavali se grješnicima, nimalo drukčije od svojih slugu i sluškinja, kojih je tada još bilo u veliku broju. Ovaj trenutak poniženja, u kojemu su padale sve staleške razlike, sigurno nije ostao bez svojih plodova.

Crkvena je godina davala ritam vremenu i to sam osjetio još kao dijete, da, upravo kao dijete, s velikom zahvalnošću i radošću. U vrijeme Došašća, u rano jutro, veoma svečano su slavljene mise zornice u još mračnoj crkvi, osvijetljenoj jedino svijećama. Radosno očekivanje Božića davalo je tmurnim 18

MOJ ŽIVOT

danima posebno obilježje. Svake su godine naše jaslice bivale bogatije za nekoliko figurica i uvijek je bila posebna radost zajedno s ocem donositi iz šume mahovinu, borovicu i jelove grančice. U vrijeme Korizme svakoga su četvrtka održavane pobožnosti Kristove muke na Maslinskoj gori, čija su mi ozbiljnost i vjera prodirale duboko u dušu. Posebno je dojmljivo bilo slavljenje uskrsnuća u večer Velike subote. Tijekom svih dana Velikoga tjedna crkveni su prozori bili zastrti crnim zavjesama držeći čitav prostor crkve, čak i preko dana, u tajanstvenoj pomrčini. No, čim bi župnik zapjevao »Krist je uskrsnuo«, zastori bi odjednom spali i jarko bi svjetlo preplavilo prostor: bio je to najdojmljiviji prikaz Gospodinova uskrsnuća što ga mogu zamisliti. Liturgijski pokret, koji je tada dosegao svoj vrhunac, nije mimoišao ni naše selo. Župnik je počeo održavati zajedničke mise za školsku mladež na kojima su čitani misni tekstovi iz »Schotta« i zajednički izgovarani odgovori. Što je bio »Schott«? Koncem 19. stoljeća Anselm Schott, opat benediktinskoga samostana Beuron, preveo je na njemački crkveni misal. Postojala su izdanja samo na njemačkome jeziku, izdanja u kojima su pojedini dijelovi mise bili i na latinskome i na njemačkom te ona u kojima je sav tekst bio na latinskome, a pored njega i njemački prijevod. Jedan je napredni župnik darovao »Schott« mojim roditeljima za obljetnicu njihova vjenčanja 1920. Tako je ovaj molitvenik bio prisutan u našoj obitelji od sama početka. Naši su nam roditelji već 19

JOSEPH RATZINGER

zarana pomogli da se približimo liturgiji: postojao je dječji molitvenik nadahnut misalom u kojemu je bio predstavljen tijek liturgijskoga čina u slikama tako da se moglo dobro pratiti ono što se događalo. On je, osim toga, donosio i kratke molitve u kojima je bila izražena bit pojedinih dijelova liturgije.

Sve je to djeci olakšavalo pristup liturgiji. Kao sljedeći korak dobio sam »Schott« za djecu u kojemu su bili otisnuti najvažniji liturgijski tekstovi, potom nedjeljni »Schott«, u kojemu je bila cjelovito zastupljena liturgija nedjelja i svetkovina, i napokon potpuni misal za sve dane. Svaki je nov stupanj pristupa liturgiji bio za mene velik događaj. Svaka je nova knjiga bila dragocjenost od koje nisam mogao sanjati ljepšu.

Bila je to privlačna pustolovina: lagano ulaziti u tajanstveni svijet liturgije koji se ovdje na oltaru odvijao pred nama i za nas. Postajalo mi je sve jasnije da se tu susrećem sa stvarnošću koju nitko nije izmislio, koju nije stvorila ni neka ustanova ni neki veliki pojedinac. Ovaj je tajanstveni splet teksta i čina stoljećima izrastao iz vjere Crkve. U sebi je nosio težinu čitave povijesti, a istodobno je bio više od proizvoda ljudske povijesti. Svako je stoljeće u nj unijelo svoj trag: uvodi su nam omogućavali da shvatimo što potječe iz rane Crkve, što iz srednjega, a što iz novoga vijeka. Nije sve bilo logično, ponekad je bilo zamršeno i nije uvijek bilo lako pronaći pravac. Ali upravo je zbog toga ova građevina bila čudesna, upravo je zbog toga bila naš zavičaj. Kao dijete nisam, dakako, shvaćao sve te pojedinosti, ali je moj put s liturgijom ipak bio neprekidan proces 20

MOJ ŽIVOT

urastanja u veliku stvarnost koja nadilazi sve individualnosti i sve naraštaje i koja je u meni poticala uvijek novo divljenje i nova otkrića. Neiscrpna me je stvarnost katoličke liturgije pratila tijekom svih razdoblja mojega života. Zbog toga ne mogu drukčije nego o njoj neprekidno govoriti.

21

SADRŽAJ

Djetinjstvo između Inna i Salzacha . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Prve školske godine na selu – sjena »Trećega Reicha« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 Gimnazijske godine u Traunsteinu . . . . . . . . . . . . . . . . 23 Vojna služba i zarobljeništvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33 U freisinškomu sjemeništu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 Studij teologije u Münchenu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51 Svećeničko ređenje – dušobrižništvo − doktorat . . . . . 67 Drama habilitacije i freisinške godine . . . . . . . . . . . . . . 75 Profesor u Bonnu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89 Početak Sabora i prelazak u Münster . . . . . . . . . . . . . . 95 Münster i Tübingen. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107 Godine u Regensburgu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117 Nadbiskup Münchena i Freisinga . . . . . . . . . . . . . . . . 129 Bibliografske napomene. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135 PRILOZI Sjena Sv. Oficija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145 Homilija kardinala Josepha Ratzingera, dekana Kardinalskoga zbora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 151

157

PREPORUČAMO Otkrivajući nam istinski lik Isusa Krista Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.) u ovoj knjizi otkriva i Onoga koji poznaje dubinu našega bića i odgovara na najdublja pitanja naše egzistencije.

204 str. Tvrdi uvez.

Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.) u ovoj se knjizi otvoreno suočava s ključnim pitanjima europske sadašnjosti i budućnosti te ponovno ističe značenje upornog naglašavanja duhovnih korijena Europe kao i moralnog temelja politike Unije.

130 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČAMO U misli Josepha Ratzingera euharistija zauzima središnje mjesto. U svojoj biskupskoj službi posvetio je brojne homilije teologiji, liturgiji i euharistijskoj pobožnosti.

U knjizi Bog je s nama su sabrani neki od tih prinosa, koji pozivaju na istinsko življenje euharistijske duhovnosti i pobožnosti.

180 str. Tvrdi uvez.

Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.) odgovara na goruća pitanja Crkve i društva kao što su: obnova Crkve, kriza morala, liberalizam, ekumenizam, svećenički celibat, položaj i uloga žene u Crkvi, teološke zablude, sekte i dr.

192 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: ZRINSKI d.d., Čakovec

»Napokon sam iz legende o Korbinijanu, utemeljitelju freisinške biskupije, uzeo medvjeda: dok je svetac putovao u Rim, jedan je medvjed rastrgao njegova konja, kaže priča. Tada ga je Korbinijan strogo prekorio zbog toga zlodjela i za kaznu natovario na nj prtljagu koju je do tada nosio konj.

Medvjed je morao nositi ovaj teret sve do Rima…

Ja sam u međuvremenu svoju prtljagu donio u Rim i godinama već hodam s njome ulicama Vječnoga grada.« Ovako, krajem devedesetih godina, kardinal Ratzinger zaključuje svoju autobiografiju, jednostavan spis, napisan u stilu Ispovijesti, u kojemu s puno humora pripovijeda vlastiti život stalno od Boga vođen. Tada još nije poznavao budući razvoj događaja: ulazak u novo tisućljeće uz Ivana Pavla II., izbor za papu s imenom Benedikt XVI. Osjećaje svojega srca, naprotiv, i onda i sada izražava Psalmom 73,23: Al’ ću odsad uvijek biti s tobom, jer ti prihvati desnicu moju: vodit ćeš me po naumu svojem.

ISBN 953-235-036-5

www.verbum.hr